Jučer sam se razveselila snijegu kao malo dijete. Jedva sam dočekala da se zaletim u naš vrt i napravim snjegovića. Pravi je - ima mrkvu umjesto nosa, dva čepa umjesto očiju, crveni list se smješka, a na glavi mu hamper... Čak sam mu napravila ruke - u jednoj drži granu kao nekakav vojnik u stavu mirno... Po naravi sam djetinjasta da djetinjastija ne mogu biti, a odlučila sam da će tako i ostati. Skupljam plišane igračke kojih je pun stan (i još ima neiskorištenih prostora), a djeca (osobito moji nećaci) su mi najdraže društvo. Volim toplinu boja, smijeh i igru. Ne razumijem one koji forsiraju odrastanje u smislu odricanja od svega djetinjastog što nose u sebi (naravno, ako nose). Znam da bih bila vrlo nesretna kada bi mi takve stvari netko pokušao izbiti iz glave.

Moji roditelji su se u prvi tren zabrinuli, vidjela sam im to na licu - što me spopalo da radim snjegovića? No, još jedna briga im je prošla glavom. Moj muž je, naime, ostao sjediti kod njih na toplom dok mu se tridesetogodišnja žena igrala u vrtu. Kad sam se vratila crvenih obraza i mokra do kostiju, mama me oprezno pitala: "Nisi valjda očekivala da će i on sa tobom raditi snjegovića?" Pitanje je zapravo izražavalo brigu za moju i njegovu sreću i značilo je: "Nisi valjda nesretna jer on (možda) ne ispunjava tvoja očekivanja?" Počela sam se smijati. Sama pomisao na mog najdražeg Dalmatica koji snijeg voli samo kad ga gleda iz tople sobe, kad skija ili kad ne mora čistiti auto, nije me mogla ostaviti ozbiljnom. "Ne, nisam nesretna i neću biti toliko dugo dok me pušta da radim što hoću".

U toj rečenici bio je temelj našeg braka - jedno drugome nikada ne bismo uskratili ono što znamo da nas veseli, pa makar ne razumijemo u čemu je poanta. Njega ne smeta plišani pas u bračnom krevetu, igračke po policama, niti činjenica da mu žena radi snjegovića. Kao što ni mene ne smeta kada satima čuči ispod stola i kopa po kompjuteru, kad s dečima ide na nogomet, tenis ili pikado. Ne smeta nas kad izlazimo odvojeno niti bilo što drugo što nam predstavlja zadovoljstvo. Takvi smo kakvi jesmo i kada bismo nešto mijenjali to ne bismo bili mi. Ja nisam zavoljela ono što bi on po mome trebao biti već ono što jest, a takav je stav obostran. I zato snjegović ne može biti predmetom neispunjenih očekivanja već samo veselja...

Ne treba si uskraćivati veselje, život je ionako pun prepreka i udaraca, situacija u kojima smo prisiljeni uskratiti si neka zadovoljstva zbog egzistencije. U Novoj godini želim vam što više veselja, smijeha i sreće. Ne čekajte da vam to dođe samo od sebe već radite na tome - osluškujte što vam srce kaže i slušajte ga.

Sretna vam Nova 2006. godina!

Nevjerojatno što sve u životu može biti izvor sreće. Trenutno sam tako jako sretna zbog, vjerovali ili ne - zuba. Preksinoć sam imala show program, cijelu noć nisam spavala. Upoznala sam novu vrstu bolova i da mi je netko rekao da zub može tako rasturati, rekla bih mu da je lud. Imala sam do sada problema sa tri umnjaka (i sva tri su bivša) ali ni jedan mi nije uspio ovo proizvesti. Dobila sam pravu neuralgiu trigeminus - tko je to imao, zna o čemu govorim. Sva izlazišta dotičnog živca trigeminusa su me rasturala - glava, rame (i to do te mjere da mi je ruka klonula kao da sam razvalila lakat), vrat, a o usnoj šupljini da i ne govorim. Mogla bih nacrtati čeljust jer sam sve od sjevanja bolova mogla vizualizirati, a zubno meso se toliko upalilo da je svaka mrvica izazivala užas. Šetala sam po sobi gore - dolje i doslovno jaukala misleći da ću se u konačnici onesvijestiti... Da ne duljim, oko pet ujutro sam panično probudila roditelje (liječnici), pa su me nakljukali tabletama te sam se napokon uspjela opustiti.

Bila sam uvjerena da je krivac moj posljednji umnjak i to mi je predstavljalo tim veću muku. Za vađenje donjeg umnjaka se daju tri injekcije koje umrtve pola glave i nema mi odvratnijeg osjećaja. No, vrag je uzeo šalu, pa sam nakon božićnog domijenka u firmi završila na zubarskom stolcu. Sad se sigurno pitate kako nakon svega mogu biti sretna? E pa naš je obiteljski zubar najprije oprezno dodirnuo umnjak - ništa. Kucne malo jače - ništa. Kucne nekoliko puta - ništa. Umnjak ne trza, a krivac je bila rupčaga na sedmici. Po prvi puta sam bila sretna zbog karijesa! Zub je noćas uspješno odreagirao na lijek i za sedam dana stavljam drugu rundu, pa ću najvjerojatnije sačuvati sve zube u glavi. I još sam se naspavala, tako mirno kao što već dugo nisam... Iako su rani jutarnji sati, iza sebe imam osam sati sna jer sam zaspala gotovo odmah nakon dnevnika.

Iako ovo izgleda kao oda zubu ili zubaru, zapravo je poanta priče da sam napokon ostavila iza sebe jedan od svojih strahova - zubara. Kako je glupo priznati da sa 30 godina mrzim zubarski stolac... Već neko vrijeme imam problema sa tim zubom, ali sam uvijek nalazila druge važnije stvari i odugovlačila pregled. E pa sad su muke po zubu iza mene, a s obzirom da se bol potpuno smirila, očito sam sretna jer nije propao živac, pa ga neću trebati vaditi. Svečano si jutros obečajem - nikada više neću zanemariti redovite preglede, da mi se više ne ponovi ovakav cirkus. Za tjedan dana ću ga zamoliti da mi pregleda sve zube, dogovorit ću zamijenu svih plombi i dovesti usta u red.

Inače, danas mi muž putuje u Makarsku i neće ga biti do ponedjeljka navečer... Nedostaje svojim roditeljima koji nisu mogli doći u Zagreb, a ja ne mogu ići sa njim. Tako je uglavnom bilo i prije braka - za Božić smo bili sa svojima, a na Novu godinu (kad nam je godišnjica) zajedno. Nisam zbog toga ljuta ili povrijeđena. Znam kako je njegovima i koliko im je teško bilo pustiti sina u Zagreb. Uostalom, previše volim svekrvu i svekra a da bih im tako nešto mogla zamjeriti. A mi imamo svoj mali, predbožićni ritual. Jučer smo okitili bor. Presretna sam jer moj dragi u tome uživa kao i ja. Prošle smo godine kupili sve po svom ukusu - pomalo kičasti bor sa šišarkama, šarene kuglice i prekrasne drvene jaslice. Ove smo godine kupili i lampicu koja svijetli i drhti poput plamena. Dragi je nabavio i mahovinu, napravio stazu od piljevine, razmještali smo figurice i zamišljali cijelu priču o Božiću i dolasku sveta tri kralja... Uvijek kada kitimo bor, igramo se poput djece. Pa neka u svemu ima kiča i patetike, to je navika koje se nikada neću odreči. A sretna sam i jer nam je pšenica proklijala do te mjere, da izgleda poput onih kupovnih...

Ispunio me nekakav mir, duboko zadovoljstvo... Ne znam kako bih to opisala. Na Novu godinu bit će osam godina naše veze. Strast se smirila, ali ono što me uvijek iznova iznenadi jest činjenica kako je život čaroban. Gledajući unatrag pitam se kako je moguće nekog tko nije nikakav krvni rod zavoljeti na potpuno isti način kao da smo oduvijek zajedno, odnosno kao da mi je brat? Netko će se možda sablazniti nad tom izjavom, ali životno partnerstvo je izuzetno snažna povezanost i stvara podjednake osjećaje kao što su rodbinski (podrazumijevajući da je obiteljski život zdrav). Kao što ponekad nisam svjesna koliko zapravo volim svoje roditelje, tako ponekad nisam ni svjesna koliko volim njega. To nije nešto spaljujuće, od čega se drhti i diše duboko, to je stalna, svakodnevno prisutna struja od koje se živi... I tako sam, dok smo kitili naš blagdanski kutak, po tko zna koji puta shvatila da ga volim.

Da, sve to zvuči idilično, no moram priznati da je i dalje prisutan onaj mali kamen spoticanja našoj bračnoj sreći. Nisam mogla ne sjetiti se prošlog Božića kada sam bila trudna i kada sam živjela u nadi da je to naš posljednji Božić kojeg slavimo sami. No, svatko od nas ima neki svoj križ, potonule nade, neostvarene snove... Sve u životu ima svoje razloge i svoje pravo vrijeme. A tko zna? Pšenica je divlje rodila, zar ne? :)

Ipak je suludo ovoliko jako voliti posao koji te ponekad potpuno isjecka, samelje, istrese... U razgovoru s kolegama urednicima došli smo do zajedničkog zaključka da je novinarstvo specifičan poziv - stvara određenu adrenalinsku ovisnost. Kada razmislim o svemu sa čime se svakodnevno suočavamo u dnevnim novinama, mogli bismo ga komotno svrstati među ekstremne sportove - npr. umjesto slobodnog penjanja postoji borba s dopisnicima i njihovim radovima (često sumnjive kvalitete), umjesto akrobatskog skijanja tu je selekcija tekstova i raspored po stranicama, umjesto ronjenja na dah imamo gubitak zraka kada se primiče vrijeme puštanja izdanja u rotaciju, a potrebne brzine pisanja i čitanja mogle bi se usporediti s bungee jumpingom... Nakon posla većina nas ostaje barem po pola sata sjediti u potpunoj tišini pred monitorom dok se misli malo ne smire. Pa ipak, nema većeg užitka nego sljedeće jutro sjesti na kavu, uzeti naše i konkurentske novine i gledati tko je što i kako odradio. Pri tome ću izostaviti priču o kvaliteti današnjih novinara i novina, (ne)moralu, senzacionalizimu i ostalim negativnim trendovima - ima nas kojima se diže od toga kosa na glavi, ali ne možemo utjecati na odluke uprave i glavnog uredništva.

Sljedeća dva do tri tjedna vjerojatno neću često dolaziti na blog - zamjenjujem urednicu tjednog priloga, radim i dalje na regionalnom izdanju, odrađivat ću dežurstva... Zato (za svaki slučaj unaprijed) svima želim miran i blagoslovljen Božić i sve najbolje u godini koja je pred nama. Neka vam se ostvare sve želje srca i neka vam životni križevi budu što lakši.

Ove subote mi je pao mrak na oči... Doživjela sam nešto zbog čega se čovjek ozbiljno počne pitati želi li imati djecu u ovakvim vremenima ili ne. S druge strane, možda mi samo idu godine pa na život počinjem gledati iz druge perspektive...

Dakle, naš dragi prijatelj je konobar u jednom malom kafiću na Trešnjevci. Posla ima uglavnom radnim danima jer je taj kafić među onima koje srednjoškolci tretiraju poput školske kantine, a stariji u njega rijetko zalaze. Vikendom mu je pusto, pa nas je zvao da navratimo do njega. S obzirom da je moj dragi imao nekog posla pa je mogao doći tek kasnije, kuma i ja smo došle same. Bilo je oko devet navečer, nigdje nije bilo ni žive duše...

Odjednom upadaju tri djevojke, ako su imale 16 godina puno sam rekla. U svakom slučaju, ni jedna od njih nije bila punoljetna. Dvije su pridržavale treću koja je opako teturala... Ne mogu uopće opisati kako nam je grozno vidjeti djevojčicu pijanu ko letvu. Njezino je stanje doslovno bilo zabrinjavajuće - povraćala je svakih petnaestak minuta i ne samo da je u potpunosti izbljuvala wc, nego je bljuvotine bilo i oko separea u kojem su sjedile. Tada je naš prijatelj postavio pitanje zbog kojeg sam zaključila da sam nevjerojatno naivna jer mi tako nešto uopće nije palo na pamet:
- Jel' ona samo pila? Što je sve uzela?
Na trenutak je u društvu nastao muk. Jedna od njih počela se nelagodno smješkati:
- Pa nije... Mislim da je još nešto uzela...
- Što je uzela? - frend je bio uporan.
- Pa... Nekoliko bombončića...
Na to sam se nekako smrzla i uhvatila me svojevrsna panika. Čuli su se i komentari: "Ma ona to često tako...", "Ne poznajemo je mi tako dobro...", "Bit će sve ok...". Gledala sam sa stravom to dijete koje je kolutalo očima, klatilo se u polusvijesti i pitala se što se to sa današnjim mladima događa? Da stvar bude gora, poput tornada su uletili neki njihovi "prijatelji", dječaci kojima još ni brada nije počela rasti... Njih je cijela situacija dobro zabavljala, huškali su cure da idu dalje u "život"... Mala je htjela pobjeći, ponovno je počela povraćati...

Da ne duljim priču, naš prijatelj je klincima doslovno naredio da u 15 minuta osiguraju za nju nekakav prijevoz kako god znaju i umiju. Raspitivao se i za broj njezinih roditelja, no nitko mu ga nije htio dati. Naprotiv, cure su ga molile da to ne čini jer bi ona doma mogla imati frku, ne smije takva doći kući... Spominjao se loš brak njezinih staraca...

Bili smo očajni, pokušali smo ih nagovoriti da joj barem daju dovoljno vode da ne dehidrira. Još neko vrijeme su stajali ispred kafića dok je ona i dalje povraćala, a kad se malo primirila otišli su dalje. Šutili smo, mene je prolazila jeza... Nisam znala jesu li mene pregazile godine, pa mi nedostaje tolerancije, no nisam se mogla ni sjetiti jesam li ikada za takve stvari uopće imala toleranciju. Pokušala sam se prisjetiti jesam li ikada u njihovim godinama doživjela nešto slično, međutim ni jedna situacija mi nije padala na pamet. Sve što mi je prolazilo glavom su njezini roditelji, činjenica da u sebičnom rješavanju međusobnih problema vjerojatno uopće ne razmišljaju što se događa sa njihovom kćeri. Prate li uopće kada i u kakvom stanju se vraća kući? Što ta djeca uopće rade na ulici iza deset navečer, a očito i kasnije jer je kafić našeg prijatelja bio samo mjesto okupljanja iz kojeg su krenuli dalje...

Poput svojih roditelja počela sam izgovarati onu slavnu rečenicu koja mi je nekada toliko išla na živce: "U naše vrijeme toga nije bilo"... Ovakve situacije bile su izuzetak od pravila, imali smo pojedince koji su bili "dežurni" za gluposti, no danas mi se čini da to postaje špranca po kojoj se ponašaju. Na tulumima maloljetnika seksa ko u priči, bombončići se dilaju na svakom uglu, trava je već izašla iz mode... Strašno...

Najviše je voljela rana zagrebačka jutra neovisno o godišnjem dobu. Bez zvonjave sata budila se prije šest da bi imala dovoljno vremena uživati u ritualu ispijanja kave. Dok bi grlom klizili topli gutljaji nesice nije razmišljala ni o čemu. U tim je trenucima bila izrazito sebična – nikome nije dozvoljavala da joj oduzme jedine tihe minute prije nego što sa dnevnim svjetlom uroni u svakodnevnu ludnicu. Samo je tada bila svjesna svojeg postojanja – jedinstveni kamenčić u mozaiku životnih priča, istovremeno samostalan ali i određen cjelinom kojoj pripada.

Ranojutarnji sati nemilosrdno bi se bližili kraju, a gutljaji kave postajali sve hladniji i slađi.
Oprala bi suđe, otuširala se, spremila stvari u torbu, otišla do dučana... Niz sitnica ponavljao se iz dana u dan istim redosljedom, ali nipošto nije dozvoljavala da i mislima robuje svakodnevnim navikama. Još u osnovnoj školi smatrali su je čudakinjom. Umjesto Michaela Jacksona ili Madonne obožavala je Cesarića. Tako bi vrijeme velikih odmora provodila u društvu podjednako «čudne» prijateljice recitirajući u nedogled njegove tugaljive pjesme. Poput slika na filmskom platnu mogla je doživjeti svaku njegovu misao i osjećaj. Vidjela bi ga kako umorna srca ispisuje razbacane bijele papire na pisačem stolu. Pretočiti svoje misli prekrasnu čipku riječi i uspjeti prikazati barem djelić ljepote ljudske duše bio je ideal kome je težila.

Odrastajući, sve bi je više obuzimao osjećaj da kroz život prolazi poput sudionika na ogromnom karnevalu. Nosila je svoju masku koja je imala ime i prezime, jedinstveni matični broj, izgled i dimenzije, a pored nje su prolazile ostale maske – karikature, nakaze i dobre vile. Ispod njih skrivala se rijeka duša s povezom na usnama i vezanih ruku, svaka pojedinačno nesposobna da se predstavi svijetu u bogom danoj ljepoti. Samo bi se rijetki buntovnici uspjeli barem na trenutak osloboditi užasavajućeg ropstva i obasjati mračno nebo zasljepljujućim sjajem. To je bila sreća koju je nalazila u ranim jutarnjim satima; uživanje u slobodi misli koje nitko nije mogao staviti u okove. Nespremna da se odvoji od tih užitaka, svakog radnog dana šetala je do tramvajske stanice. Iako to nikako nije bio najbrži put za dolaženje do radnog mjesta, time je dobivala još petnaest dragocijenih minuta slobodnog vremena. Nekada se pribojavala da će, nastavi li tako, početi na cesti glasno razgovarati sama sa sobom. Nestajala bi u maštanjima u potpunosti nesvjesna vremena i prostora.

Za svaku slobodu potrebno je platiti cijenu, a sloboda misli je najskuplja – stalna usamljenost neovisno o ljudima koji su je okruživali. Imala je prekrasnu obitelj, gotovo idealnog supruga, mnogobrojne prijatelje i poznanike... Pa ipak je kroz život prolazila sama, ponekad se gubeći u tjeskobama zamračenog uma i srca gladnog podrške i razumijevanja. Tada je očajnički htjela vrisnuti svoje istine, ali je odavno shvatila da ne postoji ljudski jezik dovoljno bogatog riječnika koji bi omogućio oblikovanje suptilnih spoznaja duše. Šetnje do tramvajske stanice bile su male istraživačke ekspedicije putevima nezadovoljenih želja i dnevne rekapitulacije životnih stavova i vrijednosti.

Otkako je diplomirala, posao je gotovo uvijek bio na vrhu dnevne top-liste. Predstavljao je poprište stalnih sukoba onoga što jest i što bi htjela biti, bez mogućnosti kompromisa u bližoj budućnosti. «Što ti zapravo želiš?» sjetila bi se majčinog pitanja nakon što je kući donijela ugovor za stalni posao s osnovnom plaćom od 6000 kuna. Novcem su kupili pravo na imperativ «moraš», a istovremeno ubili njezino «želim». Pitanje je ostalo lebdjeti u zraku. «Želim pisati, graditi paralelne svjetove, postati snom u kolektivnoj svijesti naroda, želim udahnuti život riječima...» izgovorila je bezglasno, svjesna da je um napokon izvojevao konačnu pobjedu nad srcem. Postajala je željom svojih roditelja i uzornom članicom ljudskog društva. Uspješna mlada poslovna žena, samostalna i materijalno zbrinuta. U vrijeme koje je pripadalo nezaposlenima, njezine riječi bile bi sol za ranu tolikih nesretnih ljudi. Ušla je u privid «hrvatskog sna» kojim su šetale aveti u odijelima, s aktovkama i kravatama, besprijekorno počešljane i uređene. Za sobom su ostavljale zadah nesreće, samoće, propalih brakova, izgubljene djece i uništenih snova. Svi su živjeli pod diktaturom šuškavog prokletstva. Podali su mu i posljednji dašak dječje duše te ušetali u njegovu mračnu palaču nesvijesni koliko je njihova žrtva bila golema. Poput crnih rupa svemira, gutali su tuđi optimizam i toplinu neprestano gladni ispunjenja. Tražili su izgubljeno u hedonističkim provodima uvjereni da život nije ništa drugo doli gozba tijela kojemu treba udovoljiti. Užasavala se njihovih hladnih osmjeha i protokolarne ljubaznosti. Mogla je čuti njihove skrivene jauke i vidjeti toplinu srca koju su zatvorili duboko u grudi bojeći se nerazumijevanja i udaraca onoga što su nazivali «stvarnost». Na svaki pokušaj približavanja odgovarali bi surovošću i cinizmom. Stajala je na oronulom brodu punom ukletih Holandeza koji je tonuo u moru očaja. Htjela im je dobaciti ključ oslobođenja, ali su i njezine ruke bile kupljene...

Nije se mogla detaljno prisjetiti kako se to dogodilo. Ležala je u krevetu pogleda prikovanog za tanku pukotinu na stropu. Pratila je vijugavu liniju koja se na nekim mjestima granala gubeći se u moru nekada bijele boje. Osjećala je težinu u grudima, a oči su je još uvijek pekle od suza. Samo su otkucaji sata narušavali ranojutarnju tišinu. Ustala je slaba i iscrpljena, kao i obično utjehu tražeći u šalici omiljene kave. Nakon što je dan ranije na sastanku pobacala papire te udarila šakom o stol, njezin je direktor zaključio kako bi bilo najbolje da uzme nekoliko slobodnih dana. Kući je stigla čela orošenog hladnim znojem, tresući se od vrućice i nesposobna govoriti.

Drhtavom rukom dodirnula je krunicu koja je skupljala prašinu na noćnom ormariću. Srce ispunjeno prazninom i melankolijom vrisnulo je od čežnje za utješnom vatrom vjere koja je u djetinstvu obasjavala njezino postojanje. Slabašni plamićak na trenutak je jače zasjao pri dodiru malenog, srebrnog raspela. Pakao nisu tjelesne boli jer ništa nije ravno kricima ljudske duše odvojene od izvora jedne i savršene Ljubavi. «Ti znaš što želim, pomozi mi da se vratim...» ponavljala je mantru, stiskajući u šaci križ koji se do boli zabijao u hladan dlan. Kaos uma polako se smirivao. «Pomozi mi da se vratim» ponavljala je tiho riječi u koje je posljednjim snagama pohranila nadu da će možda ipak pronaći izlaz iz Hada. «Pomozi mi da se vratim»... Mogla je čuti samo lavež pasa i kuckanje kiše na prozoru...

Otvorila je oči, a pogled se zaustavio na staroj platnoj listi koju je zaboravila baciti. Pola strane neiskorištenog prostora zjapilo je prazno. Odložila je krunicu i uzela olovku...
Oče naš, koji jesi na nebesima,
Ti, koji čuješ srca tihe zvuke,
sveti se ime Tvoje
Ti, koji brodove vraćaš u luke,
dođi kraljevstvo Tvoje
Ti, koji ublažuješ svake muke,
budi volja Tvoja
...
Nervoznim pokretima i sitnim slovima ispunjavala je bjelinu. Riječi su nezaustavljivo tekle poput podivljale rijeke što se izlila iz korita prijeteći svemu što joj se nađe na putu. Plava tinta potapala je svaki slobodan prostor, a zatim se počela prelijevati na sve prazne i poluprazne papire razbacane po policama. Pod njom su najprije nestajale potvrde o plaćenim računima, stari marketinški planovi, bilješke sa sastanaka, upute novim djelatnicima, popisi za dućan... Njihova crna slova topila su se u plavetnilu stihova i proze gubeći smisao, a kada je svaka budalaština napokon bila ubijena, riječita se stihija okomila na prazne stranice rokovnika. Tihi šapat kojeg toliko dugo nije htjela slušati postao je vrisak nadglasavajući svaku drugu misao. Nestajala je iz malenog, zadimljenog sobička, iz pustinje planova i brojeva, iz zatvora u koji se dobrovoljno zaključala tjerana altruizmom. Izbor između slatke omamljenosti i gorke stvarnosti više nije postojao – mogla je ići samo jednim putem.

Suprug se počeo buditi, a na njezinom je licu zaigrao osmijeh koji mu nije promakao.
- Dobro jutro dušo... Lijepo te ponovno vidjeti zadovoljnu...

E da se tako češće osjećam... Napokon sam u pozitivnoj fazi iako imam dva potkožna prišta i ostatak herpesa na usni. :) Jučer sam dobila lijepu vijest - sjećate se projekta kojeg sam davno spominjala? Nisam ulazila u detalje, naravno da neću ni sada. Ukratko, pala mi je na pamet izvrsna poslovna ideja vezana uz novinarstvo i odnose s javnošću. Promišljajući o projektu, shvatila sam da je itekako izvediv i potencijalno znači izuzetno dobru zaradu. Trebala sam investitora, informatičara... Međutim, sve skupa sam stavila na led jer me život strpao u vešmašinu.

Dogodilo se da sam o tome nedavno porazgovarala sa starijim kolegom koji je razmišljao o investiranju u novi posao. Odlučila sam se na rizik i prezentirala mu svoju zamisao. Rekla sam da ne želim ostaviti sadašnji posao, da mu prepuštam vođenje projekta, ali da želim maksimalno sudjelovati koliko će mi vrijeme dozvoljavati (a to je posao koji mogu raditi uz još jedan ako nisam izravno odgovorna). On je doista potegao poznanstva i kako sam jučer saznala, kockice su se poklopile - odlučio je uložiti u moju ideju...

Odjednom sam osjetila jednu novu vrstu ponosa - moja ideja je prepoznata, naišla je na izuzetno pozitivne kritike, možda ću kroz koji mjesec doista ugledati prve obrise svog proizvoda... Nikada nisam o sebi razmišljala kao o poduzetniku, kao o nekome tko će u poslovnom smislu uspjeti doći do ideje koja bi zaista mogla ugledati svjetlo dana. Jutros kao da su mi se oči otvorile - da, to se zaista meni događa, teren je spreman, ekipa se okuplja...! Ajme kakva navala pozitivnog adrenalina! Sto stvari mi se počelo vrtjeti glavom, toliko toga još treba staviti na papir, a tu je još jedna mogućnost, povezivanje sa drugim, sličnim projektom... Mogli bismo time napraviti malu revoluciju, pokrenuti pozitivne tokove, a mogla bih si osigurati i više nego pristojnu zaradu... I što nikako nije zanemarivo, uz mene je čovjek u kojeg imam veliko povjerenje, kojeg smatram mentorom jer je upravo on taj koji je od mene stvorio novinarku, dao mi time, a da nije ni svjestan, ogromnu radost jer sam se u novinarstvo zaljubila i na kojeg u poslovnom smislu gledam kao na svog oca. Jedva da postoji netko drugi sa kojim bih rađe ušla u taj posao. Da, to se zaista meni događa, možda mi se upravo dogodilo nešto što je daleko veće nego što toga uopće mogu biti svjesna... 2006. mogla bi biti godina koja će mi okrenuti život naglavačke... A tko zna, možda mi je sv. Nikola donio još jedan poklon koji bih raspakirala za devet mjeseci... :) No, to ostaje samo nada - investirala jesam, ali realizacija tog projekta je u jednim drugim rukama... :)))

Ma kako sve skupa bilo, sada sam sretna i to jako. Ne znam što mi budućnost nosi, koliko će još biti razočaranja, ali živi se u sadašnjosti i u tome kanim uživati. Snovi su važni jer otvaraju bezbroj mogućnosti i ne kanim ih se odreći neovisno o rizicima fijaska. I feel good tararararara!

Pusa svima! :)

PS. Imam preporuku za sve one koji vole ispunjavati male ankete, a uz to možda osvojiti kakvu sitnu nagradicu. OnlineAnketa Ako vam se site sviđa, molim vas da se registrirate putem sljedećeg linka i tako mi malo pomognete :) OnlineAnketa - registracija

Danas ću šokirati javnost, kolege ni ne znaju što ih čeka. Bit ću predmetom raznih komentara i pitanja u stilu: "što je njoj danas?" Napravit ću nešto što nisam jaaaakoooo dugo - obući ću šos! Da, napokon sam kupila zimski šos i to pomalo šašavog kroja. No, to nije sve jer ću staviti na sebe i novi, vuneni, vrišteče narančasti pončo! Okrenut ću svoj stil oblačenja na glavačke, pa makar na jedan jedini dan.

Što mi je? Ništa, naprosto mi je došlo. Život me u posljednje vrijeme gura nekim čudnim putovima. Ne događa se ništa spektakularno već kao da sam ušla u neku novu životnu fazu. Čini je niz sitnica koje me tjeraju na svojevrsnu računicu i koje me mijenjaju. Jučer sam pokušala i sa mamom o tome razgovarati iako zapravo nisam znala što bih joj točno rekla. Ona se samo smješkala - kaže da poznaje tu fazu. Da pokušam ovako opisati - tijekom svakog dana se dogodi barem jedan kratki "boom" u trajanju od nekoliko sekundi, možda minuta. U tom kratkom vremenu se sasvim neočekivano sjetim događaja (najčešće iz djetinstva) koje sam negdje, duboko u sebi potisnula. Iako to zvuči suludo, ta sjećanja kao da se pojavljuju sa vrlo konkretnim smislom jer mi svako od njih daje objašnjenja na neka moja ključna pitanja...

Želim nešto napisati o svom pogledu na svijet i ljude. Ubrajam se među one koji vrlo lako mogu procijeniti ljude i to s malim postotkom pogreške. No, u mom načinu gledanja ne vidim zlo već iskrivljeno dobro. Kada me jednom prilikom prijateljica pitala što pod time mislim, pokušala sam objasniti ovako - zamisli da se svi mi rađamo čisti. U nama gori čisto svjetlo, nazovimo ga dušom. No, ljudi ne mogu gledati izravno u to svjetlo već ga vide kroz staklo - što je staklo čišće i bez pukotina, to se bolje vidi. Međutim, razni loši događaji odnosno udarci zla to staklo oštećuju zbog čega se ta svjetlost lomi. Što je više oštećenja, to je svjetlost iskrivljenija, a u nekim se slučajevima gotovo i ne vidi.
Način na koji većina donosi sud o drugima svodi se uglavnom na jednostavnu računicu: više svjetla - bolja osoba, manje svjetla - lošija osoba. Rijetko se pokušava dobiti odgovor na pitanje: zašto? Osobno u svakome, bez iznimke, najprije osjetim dobro (još se nisam susrela sa apsolutnim zlom... Kažu da postoje ljudi koji se naprosto rađaju zli) i na toj razini sa svakim komuniciram. Ne znam kako niti to mogu objasniti, ali u vrlo kratkom vremenu mogu u grubo posložiti bilo čiji profil, tj. dobiti odgovor na pitanje: zašto je netko takav kakav jest... Općenito mi dobro ide slaganje uzročno-posljedičnih veza. Zbog svega što sam navela, naprosto ne dozvoljavam sebi osuđivanje drugih i potpuno mi je jasno zašto čovjeku nije dano pravo da sudi drugome.

Sad se možda pitate kakve to veze ima sa mnom i sa suknjom? E pa slično kao što analiziram druge, analiziram i sebe (a nisam djevica po horoskopu :)). Zbog tog kuta gledanja na život u stanju sam popraviti i očistiti svoje staklo (naravno, nitko to ne može do kraja :)). Određeni događaji iz djetinstva nabili su mi neke komplekse (da se tako izrazim). Neki drugi su pak proizveli obrasce ponašanja koji mi se ni najmanje ne sviđaju. I naprosto sam osjetila potrebu za velikim čišćenjem, zapravo je počelo samo po sebi... Mijenjam se. Ne znam koliko će taj proces trajati, možda nikada neće ni završiti, ali nezaustavljivo se mijenjam... I nemam ništa protiv, sviđa mi se odraz koji se počeo pojavljivati u ogledalu, a suknja mu dobro pristaje... :)))

Rekao bi moj dragi: satralo me... Već godinama nisam imala temperaturu veću od 39. U srijedu sam puna entuzijazma otišla na posao vjerujući da me neće zgrabiti na više od 38. Oborilo me s nogu, vratila sam se kući taxijem u polusvijesnom stanju. Sjetila sam se osnovnoškolskih dana kada bi nam pozlilo pa bi nas prijatelj ili prijateljica pratili kući... Došlo mi je da zamolim nekog da me pridrži. Jučer mi je temperatura pala, nema je ni jutros pa se nadam da je to-to. Nije bila gripa, pa ni ptičja, ali bilo je vrlo efikasno. Sve je više prekrasnih vrsta viroza... :)

Kad smo kod boljetica, palo mi je nešto na pamet. Naime, priznajem da sam inače pomalo hipohondar. Nisam onaj pravi, ne trošim kile lijekova (upravo suprotno) i ne uništavam svoj život, ali moj mozak ima par "zgodnih" štoseva kojim si razveseljava svakodnevicu. Kako sam ove dane odležela kod kuće, gledala sam talk-show Maja s temom o hipohondriji. Među gostima je bio slavni Veljko Đorđević koji je dobar TV-psihijatar iako uživo ne zna ljude gledati u oči (to sam nedavno saznala). No, onaj koji me doslovno oduševio bio je Šajeta. Naime, tip ima potpuno iste probleme sa svojim mozgom kao i ja - iste "dežurne" bolesti, iste strahove, iste metode postavljanja prema njima... A ono što me najviše razveselilo jest da se na isti način bori protiv toga - humorom i smijehom. To je definitivno najbolji lijek koji postoji. Bilo mi je neizmjerno drago jer je Šajeta vrlo otvoreno govorio o fiks-idejama koje obično držimo u sebi, a sve je slušao i moj muž kojem sam već u nekoliko navrata pokušala objasniti kako se osjećam. Napokon mislim da je uspio shvatiti da sam i te kako svjesna kako su moji strahovi bez osnove, no da se uspjevam sa njima uhvatiti u koštac iako u trenutku kad me drže nisu ni najmanje smiješni.

Među ostalim, Šajeta je spomenuo da je, sa nekolicinom sebi sličnih osnovao udrugu "Bojim se najgoreg" gdje na zajedničkim druženjima raspravljaju o svojim problemima i nastoje sve okrenuti na šalu. Zbog njegovog ponašanja više nisam sigurna da li se zafrkavao ili nije, ali ideja je odlična. To je udruga kojoj bi se definitivno odmah pridružila, samo kad bih znala gdje su (i ako postoje). Šajetina je cura navodno pokrenula udrugu za obitelj i prijatelje hipohondara "Nije ti ništa". Zato valjda sve i zvuči kao zafrkancija. Naime, svakom hipohondru zaista najviše može pomoći ako mu se kaže da mu nije ništa. Suprotan efekt dogodi se ako mu se, na primjer, počne pričati kako neki od njegovih "simptoma" (kao što je ruka koja je utrnula zbog spavanja na njoj) podsjećaju na prve simptome srčanog udara... :) Dakle, naziv udruge "Nije ti ništa" definitivno ima smisla.

Ako netko zna da li je sve ovo istina i kako doći do Šajete bila bih mu vrlo zahvalna.