Nevjerojatno što sve u životu može biti izvor sreće. Trenutno sam tako jako sretna zbog, vjerovali ili ne - zuba. Preksinoć sam imala show program, cijelu noć nisam spavala. Upoznala sam novu vrstu bolova i da mi je netko rekao da zub može tako rasturati, rekla bih mu da je lud. Imala sam do sada problema sa tri umnjaka (i sva tri su bivša) ali ni jedan mi nije uspio ovo proizvesti. Dobila sam pravu neuralgiu trigeminus - tko je to imao, zna o čemu govorim. Sva izlazišta dotičnog živca trigeminusa su me rasturala - glava, rame (i to do te mjere da mi je ruka klonula kao da sam razvalila lakat), vrat, a o usnoj šupljini da i ne govorim. Mogla bih nacrtati čeljust jer sam sve od sjevanja bolova mogla vizualizirati, a zubno meso se toliko upalilo da je svaka mrvica izazivala užas. Šetala sam po sobi gore - dolje i doslovno jaukala misleći da ću se u konačnici onesvijestiti... Da ne duljim, oko pet ujutro sam panično probudila roditelje (liječnici), pa su me nakljukali tabletama te sam se napokon uspjela opustiti.
Bila sam uvjerena da je krivac moj posljednji umnjak i to mi je predstavljalo tim veću muku. Za vađenje donjeg umnjaka se daju tri injekcije koje umrtve pola glave i nema mi odvratnijeg osjećaja. No, vrag je uzeo šalu, pa sam nakon božićnog domijenka u firmi završila na zubarskom stolcu. Sad se sigurno pitate kako nakon svega mogu biti sretna? E pa naš je obiteljski zubar najprije oprezno dodirnuo umnjak - ništa. Kucne malo jače - ništa. Kucne nekoliko puta - ništa. Umnjak ne trza, a krivac je bila rupčaga na sedmici. Po prvi puta sam bila sretna zbog karijesa! Zub je noćas uspješno odreagirao na lijek i za sedam dana stavljam drugu rundu, pa ću najvjerojatnije sačuvati sve zube u glavi. I još sam se naspavala, tako mirno kao što već dugo nisam... Iako su rani jutarnji sati, iza sebe imam osam sati sna jer sam zaspala gotovo odmah nakon dnevnika.
Iako ovo izgleda kao oda zubu ili zubaru, zapravo je poanta priče da sam napokon ostavila iza sebe jedan od svojih strahova - zubara. Kako je glupo priznati da sa 30 godina mrzim zubarski stolac... Već neko vrijeme imam problema sa tim zubom, ali sam uvijek nalazila druge važnije stvari i odugovlačila pregled. E pa sad su muke po zubu iza mene, a s obzirom da se bol potpuno smirila, očito sam sretna jer nije propao živac, pa ga neću trebati vaditi. Svečano si jutros obečajem - nikada više neću zanemariti redovite preglede, da mi se više ne ponovi ovakav cirkus. Za tjedan dana ću ga zamoliti da mi pregleda sve zube, dogovorit ću zamijenu svih plombi i dovesti usta u red.
Inače, danas mi muž putuje u Makarsku i neće ga biti do ponedjeljka navečer... Nedostaje svojim roditeljima koji nisu mogli doći u Zagreb, a ja ne mogu ići sa njim. Tako je uglavnom bilo i prije braka - za Božić smo bili sa svojima, a na Novu godinu (kad nam je godišnjica) zajedno. Nisam zbog toga ljuta ili povrijeđena. Znam kako je njegovima i koliko im je teško bilo pustiti sina u Zagreb. Uostalom, previše volim svekrvu i svekra a da bih im tako nešto mogla zamjeriti. A mi imamo svoj mali, predbožićni ritual. Jučer smo okitili bor. Presretna sam jer moj dragi u tome uživa kao i ja. Prošle smo godine kupili sve po svom ukusu - pomalo kičasti bor sa šišarkama, šarene kuglice i prekrasne drvene jaslice. Ove smo godine kupili i lampicu koja svijetli i drhti poput plamena. Dragi je nabavio i mahovinu, napravio stazu od piljevine, razmještali smo figurice i zamišljali cijelu priču o Božiću i dolasku sveta tri kralja... Uvijek kada kitimo bor, igramo se poput djece. Pa neka u svemu ima kiča i patetike, to je navika koje se nikada neću odreči. A sretna sam i jer nam je pšenica proklijala do te mjere, da izgleda poput onih kupovnih...
Ispunio me nekakav mir, duboko zadovoljstvo... Ne znam kako bih to opisala. Na Novu godinu bit će osam godina naše veze. Strast se smirila, ali ono što me uvijek iznova iznenadi jest činjenica kako je život čaroban. Gledajući unatrag pitam se kako je moguće nekog tko nije nikakav krvni rod zavoljeti na potpuno isti način kao da smo oduvijek zajedno, odnosno kao da mi je brat? Netko će se možda sablazniti nad tom izjavom, ali životno partnerstvo je izuzetno snažna povezanost i stvara podjednake osjećaje kao što su rodbinski (podrazumijevajući da je obiteljski život zdrav). Kao što ponekad nisam svjesna koliko zapravo volim svoje roditelje, tako ponekad nisam ni svjesna koliko volim njega. To nije nešto spaljujuće, od čega se drhti i diše duboko, to je stalna, svakodnevno prisutna struja od koje se živi... I tako sam, dok smo kitili naš blagdanski kutak, po tko zna koji puta shvatila da ga volim.
Da, sve to zvuči idilično, no moram priznati da je i dalje prisutan onaj mali kamen spoticanja našoj bračnoj sreći. Nisam mogla ne sjetiti se prošlog Božića kada sam bila trudna i kada sam živjela u nadi da je to naš posljednji Božić kojeg slavimo sami. No, svatko od nas ima neki svoj križ, potonule nade, neostvarene snove... Sve u životu ima svoje razloge i svoje pravo vrijeme. A tko zna? Pšenica je divlje rodila, zar ne? :)
Post je objavljen 23.12.2005. u 06:06 sati.