Jučer sam se razveselila snijegu kao malo dijete. Jedva sam dočekala da se zaletim u naš vrt i napravim snjegovića. Pravi je - ima mrkvu umjesto nosa, dva čepa umjesto očiju, crveni list se smješka, a na glavi mu hamper... Čak sam mu napravila ruke - u jednoj drži granu kao nekakav vojnik u stavu mirno... Po naravi sam djetinjasta da djetinjastija ne mogu biti, a odlučila sam da će tako i ostati. Skupljam plišane igračke kojih je pun stan (i još ima neiskorištenih prostora), a djeca (osobito moji nećaci) su mi najdraže društvo. Volim toplinu boja, smijeh i igru. Ne razumijem one koji forsiraju odrastanje u smislu odricanja od svega djetinjastog što nose u sebi (naravno, ako nose). Znam da bih bila vrlo nesretna kada bi mi takve stvari netko pokušao izbiti iz glave.
Moji roditelji su se u prvi tren zabrinuli, vidjela sam im to na licu - što me spopalo da radim snjegovića? No, još jedna briga im je prošla glavom. Moj muž je, naime, ostao sjediti kod njih na toplom dok mu se tridesetogodišnja žena igrala u vrtu. Kad sam se vratila crvenih obraza i mokra do kostiju, mama me oprezno pitala: "Nisi valjda očekivala da će i on sa tobom raditi snjegovića?" Pitanje je zapravo izražavalo brigu za moju i njegovu sreću i značilo je: "Nisi valjda nesretna jer on (možda) ne ispunjava tvoja očekivanja?" Počela sam se smijati. Sama pomisao na mog najdražeg Dalmatica koji snijeg voli samo kad ga gleda iz tople sobe, kad skija ili kad ne mora čistiti auto, nije me mogla ostaviti ozbiljnom. "Ne, nisam nesretna i neću biti toliko dugo dok me pušta da radim što hoću".
U toj rečenici bio je temelj našeg braka - jedno drugome nikada ne bismo uskratili ono što znamo da nas veseli, pa makar ne razumijemo u čemu je poanta. Njega ne smeta plišani pas u bračnom krevetu, igračke po policama, niti činjenica da mu žena radi snjegovića. Kao što ni mene ne smeta kada satima čuči ispod stola i kopa po kompjuteru, kad s dečima ide na nogomet, tenis ili pikado. Ne smeta nas kad izlazimo odvojeno niti bilo što drugo što nam predstavlja zadovoljstvo. Takvi smo kakvi jesmo i kada bismo nešto mijenjali to ne bismo bili mi. Ja nisam zavoljela ono što bi on po mome trebao biti već ono što jest, a takav je stav obostran. I zato snjegović ne može biti predmetom neispunjenih očekivanja već samo veselja...
Ne treba si uskraćivati veselje, život je ionako pun prepreka i udaraca, situacija u kojima smo prisiljeni uskratiti si neka zadovoljstva zbog egzistencije. U Novoj godini želim vam što više veselja, smijeha i sreće. Ne čekajte da vam to dođe samo od sebe već radite na tome - osluškujte što vam srce kaže i slušajte ga.
Sretna vam Nova 2006. godina!
Post je objavljen 30.12.2005. u 06:51 sati.