Najviše je voljela rana zagrebačka jutra neovisno o godišnjem dobu. Bez zvonjave sata budila se prije šest da bi imala dovoljno vremena uživati u ritualu ispijanja kave. Dok bi grlom klizili topli gutljaji nesice nije razmišljala ni o čemu. U tim je trenucima bila izrazito sebična – nikome nije dozvoljavala da joj oduzme jedine tihe minute prije nego što sa dnevnim svjetlom uroni u svakodnevnu ludnicu. Samo je tada bila svjesna svojeg postojanja – jedinstveni kamenčić u mozaiku životnih priča, istovremeno samostalan ali i određen cjelinom kojoj pripada.

Ranojutarnji sati nemilosrdno bi se bližili kraju, a gutljaji kave postajali sve hladniji i slađi.
Oprala bi suđe, otuširala se, spremila stvari u torbu, otišla do dučana... Niz sitnica ponavljao se iz dana u dan istim redosljedom, ali nipošto nije dozvoljavala da i mislima robuje svakodnevnim navikama. Još u osnovnoj školi smatrali su je čudakinjom. Umjesto Michaela Jacksona ili Madonne obožavala je Cesarića. Tako bi vrijeme velikih odmora provodila u društvu podjednako «čudne» prijateljice recitirajući u nedogled njegove tugaljive pjesme. Poput slika na filmskom platnu mogla je doživjeti svaku njegovu misao i osjećaj. Vidjela bi ga kako umorna srca ispisuje razbacane bijele papire na pisačem stolu. Pretočiti svoje misli prekrasnu čipku riječi i uspjeti prikazati barem djelić ljepote ljudske duše bio je ideal kome je težila.

Odrastajući, sve bi je više obuzimao osjećaj da kroz život prolazi poput sudionika na ogromnom karnevalu. Nosila je svoju masku koja je imala ime i prezime, jedinstveni matični broj, izgled i dimenzije, a pored nje su prolazile ostale maske – karikature, nakaze i dobre vile. Ispod njih skrivala se rijeka duša s povezom na usnama i vezanih ruku, svaka pojedinačno nesposobna da se predstavi svijetu u bogom danoj ljepoti. Samo bi se rijetki buntovnici uspjeli barem na trenutak osloboditi užasavajućeg ropstva i obasjati mračno nebo zasljepljujućim sjajem. To je bila sreća koju je nalazila u ranim jutarnjim satima; uživanje u slobodi misli koje nitko nije mogao staviti u okove. Nespremna da se odvoji od tih užitaka, svakog radnog dana šetala je do tramvajske stanice. Iako to nikako nije bio najbrži put za dolaženje do radnog mjesta, time je dobivala još petnaest dragocijenih minuta slobodnog vremena. Nekada se pribojavala da će, nastavi li tako, početi na cesti glasno razgovarati sama sa sobom. Nestajala bi u maštanjima u potpunosti nesvjesna vremena i prostora.

Za svaku slobodu potrebno je platiti cijenu, a sloboda misli je najskuplja – stalna usamljenost neovisno o ljudima koji su je okruživali. Imala je prekrasnu obitelj, gotovo idealnog supruga, mnogobrojne prijatelje i poznanike... Pa ipak je kroz život prolazila sama, ponekad se gubeći u tjeskobama zamračenog uma i srca gladnog podrške i razumijevanja. Tada je očajnički htjela vrisnuti svoje istine, ali je odavno shvatila da ne postoji ljudski jezik dovoljno bogatog riječnika koji bi omogućio oblikovanje suptilnih spoznaja duše. Šetnje do tramvajske stanice bile su male istraživačke ekspedicije putevima nezadovoljenih želja i dnevne rekapitulacije životnih stavova i vrijednosti.

Otkako je diplomirala, posao je gotovo uvijek bio na vrhu dnevne top-liste. Predstavljao je poprište stalnih sukoba onoga što jest i što bi htjela biti, bez mogućnosti kompromisa u bližoj budućnosti. «Što ti zapravo želiš?» sjetila bi se majčinog pitanja nakon što je kući donijela ugovor za stalni posao s osnovnom plaćom od 6000 kuna. Novcem su kupili pravo na imperativ «moraš», a istovremeno ubili njezino «želim». Pitanje je ostalo lebdjeti u zraku. «Želim pisati, graditi paralelne svjetove, postati snom u kolektivnoj svijesti naroda, želim udahnuti život riječima...» izgovorila je bezglasno, svjesna da je um napokon izvojevao konačnu pobjedu nad srcem. Postajala je željom svojih roditelja i uzornom članicom ljudskog društva. Uspješna mlada poslovna žena, samostalna i materijalno zbrinuta. U vrijeme koje je pripadalo nezaposlenima, njezine riječi bile bi sol za ranu tolikih nesretnih ljudi. Ušla je u privid «hrvatskog sna» kojim su šetale aveti u odijelima, s aktovkama i kravatama, besprijekorno počešljane i uređene. Za sobom su ostavljale zadah nesreće, samoće, propalih brakova, izgubljene djece i uništenih snova. Svi su živjeli pod diktaturom šuškavog prokletstva. Podali su mu i posljednji dašak dječje duše te ušetali u njegovu mračnu palaču nesvijesni koliko je njihova žrtva bila golema. Poput crnih rupa svemira, gutali su tuđi optimizam i toplinu neprestano gladni ispunjenja. Tražili su izgubljeno u hedonističkim provodima uvjereni da život nije ništa drugo doli gozba tijela kojemu treba udovoljiti. Užasavala se njihovih hladnih osmjeha i protokolarne ljubaznosti. Mogla je čuti njihove skrivene jauke i vidjeti toplinu srca koju su zatvorili duboko u grudi bojeći se nerazumijevanja i udaraca onoga što su nazivali «stvarnost». Na svaki pokušaj približavanja odgovarali bi surovošću i cinizmom. Stajala je na oronulom brodu punom ukletih Holandeza koji je tonuo u moru očaja. Htjela im je dobaciti ključ oslobođenja, ali su i njezine ruke bile kupljene...

Nije se mogla detaljno prisjetiti kako se to dogodilo. Ležala je u krevetu pogleda prikovanog za tanku pukotinu na stropu. Pratila je vijugavu liniju koja se na nekim mjestima granala gubeći se u moru nekada bijele boje. Osjećala je težinu u grudima, a oči su je još uvijek pekle od suza. Samo su otkucaji sata narušavali ranojutarnju tišinu. Ustala je slaba i iscrpljena, kao i obično utjehu tražeći u šalici omiljene kave. Nakon što je dan ranije na sastanku pobacala papire te udarila šakom o stol, njezin je direktor zaključio kako bi bilo najbolje da uzme nekoliko slobodnih dana. Kući je stigla čela orošenog hladnim znojem, tresući se od vrućice i nesposobna govoriti.

Drhtavom rukom dodirnula je krunicu koja je skupljala prašinu na noćnom ormariću. Srce ispunjeno prazninom i melankolijom vrisnulo je od čežnje za utješnom vatrom vjere koja je u djetinstvu obasjavala njezino postojanje. Slabašni plamićak na trenutak je jače zasjao pri dodiru malenog, srebrnog raspela. Pakao nisu tjelesne boli jer ništa nije ravno kricima ljudske duše odvojene od izvora jedne i savršene Ljubavi. «Ti znaš što želim, pomozi mi da se vratim...» ponavljala je mantru, stiskajući u šaci križ koji se do boli zabijao u hladan dlan. Kaos uma polako se smirivao. «Pomozi mi da se vratim» ponavljala je tiho riječi u koje je posljednjim snagama pohranila nadu da će možda ipak pronaći izlaz iz Hada. «Pomozi mi da se vratim»... Mogla je čuti samo lavež pasa i kuckanje kiše na prozoru...

Otvorila je oči, a pogled se zaustavio na staroj platnoj listi koju je zaboravila baciti. Pola strane neiskorištenog prostora zjapilo je prazno. Odložila je krunicu i uzela olovku...
Oče naš, koji jesi na nebesima,
Ti, koji čuješ srca tihe zvuke,
sveti se ime Tvoje
Ti, koji brodove vraćaš u luke,
dođi kraljevstvo Tvoje
Ti, koji ublažuješ svake muke,
budi volja Tvoja
...
Nervoznim pokretima i sitnim slovima ispunjavala je bjelinu. Riječi su nezaustavljivo tekle poput podivljale rijeke što se izlila iz korita prijeteći svemu što joj se nađe na putu. Plava tinta potapala je svaki slobodan prostor, a zatim se počela prelijevati na sve prazne i poluprazne papire razbacane po policama. Pod njom su najprije nestajale potvrde o plaćenim računima, stari marketinški planovi, bilješke sa sastanaka, upute novim djelatnicima, popisi za dućan... Njihova crna slova topila su se u plavetnilu stihova i proze gubeći smisao, a kada je svaka budalaština napokon bila ubijena, riječita se stihija okomila na prazne stranice rokovnika. Tihi šapat kojeg toliko dugo nije htjela slušati postao je vrisak nadglasavajući svaku drugu misao. Nestajala je iz malenog, zadimljenog sobička, iz pustinje planova i brojeva, iz zatvora u koji se dobrovoljno zaključala tjerana altruizmom. Izbor između slatke omamljenosti i gorke stvarnosti više nije postojao – mogla je ići samo jednim putem.

Suprug se počeo buditi, a na njezinom je licu zaigrao osmijeh koji mu nije promakao.
- Dobro jutro dušo... Lijepo te ponovno vidjeti zadovoljnu...