Rekao bi moj dragi: satralo me... Već godinama nisam imala temperaturu veću od 39. U srijedu sam puna entuzijazma otišla na posao vjerujući da me neće zgrabiti na više od 38. Oborilo me s nogu, vratila sam se kući taxijem u polusvijesnom stanju. Sjetila sam se osnovnoškolskih dana kada bi nam pozlilo pa bi nas prijatelj ili prijateljica pratili kući... Došlo mi je da zamolim nekog da me pridrži. Jučer mi je temperatura pala, nema je ni jutros pa se nadam da je to-to. Nije bila gripa, pa ni ptičja, ali bilo je vrlo efikasno. Sve je više prekrasnih vrsta viroza... :)

Kad smo kod boljetica, palo mi je nešto na pamet. Naime, priznajem da sam inače pomalo hipohondar. Nisam onaj pravi, ne trošim kile lijekova (upravo suprotno) i ne uništavam svoj život, ali moj mozak ima par "zgodnih" štoseva kojim si razveseljava svakodnevicu. Kako sam ove dane odležela kod kuće, gledala sam talk-show Maja s temom o hipohondriji. Među gostima je bio slavni Veljko Đorđević koji je dobar TV-psihijatar iako uživo ne zna ljude gledati u oči (to sam nedavno saznala). No, onaj koji me doslovno oduševio bio je Šajeta. Naime, tip ima potpuno iste probleme sa svojim mozgom kao i ja - iste "dežurne" bolesti, iste strahove, iste metode postavljanja prema njima... A ono što me najviše razveselilo jest da se na isti način bori protiv toga - humorom i smijehom. To je definitivno najbolji lijek koji postoji. Bilo mi je neizmjerno drago jer je Šajeta vrlo otvoreno govorio o fiks-idejama koje obično držimo u sebi, a sve je slušao i moj muž kojem sam već u nekoliko navrata pokušala objasniti kako se osjećam. Napokon mislim da je uspio shvatiti da sam i te kako svjesna kako su moji strahovi bez osnove, no da se uspjevam sa njima uhvatiti u koštac iako u trenutku kad me drže nisu ni najmanje smiješni.

Među ostalim, Šajeta je spomenuo da je, sa nekolicinom sebi sličnih osnovao udrugu "Bojim se najgoreg" gdje na zajedničkim druženjima raspravljaju o svojim problemima i nastoje sve okrenuti na šalu. Zbog njegovog ponašanja više nisam sigurna da li se zafrkavao ili nije, ali ideja je odlična. To je udruga kojoj bi se definitivno odmah pridružila, samo kad bih znala gdje su (i ako postoje). Šajetina je cura navodno pokrenula udrugu za obitelj i prijatelje hipohondara "Nije ti ništa". Zato valjda sve i zvuči kao zafrkancija. Naime, svakom hipohondru zaista najviše može pomoći ako mu se kaže da mu nije ništa. Suprotan efekt dogodi se ako mu se, na primjer, počne pričati kako neki od njegovih "simptoma" (kao što je ruka koja je utrnula zbog spavanja na njoj) podsjećaju na prve simptome srčanog udara... :) Dakle, naziv udruge "Nije ti ništa" definitivno ima smisla.

Ako netko zna da li je sve ovo istina i kako doći do Šajete bila bih mu vrlo zahvalna.