Definitivno mi treba potpuna promijena. Sanjala sam da su me u sklopu nekakve nagradne igre (ili neke slične gluposti?!) potpuno promijenili. Druga boja kose, potpuno drugačija roba... Ali ima nešto zanimljivo u svemu tome - nisam bila zadovoljna novim izgledom, a kosa je pri ispiranju bila potpuno prljava...

Oduvijek sam volila tumačiti svoju podsvijest, a pri tome izrazito pomaže zapisivanje snova, pa makar i onih naizgled najglupljih i najbesmislenijih. Jeste li ikad pokušali? Recimo i ovakav motiv možda nosi svoju poruku. Moglo bi izgledati ovako:

nagradna igra = nešto lijepo, ali također i nešto na čiji krajnji ishod nisam mogla utjecati. Događaj koji priželjkujem, ali njegovo ostvarenje neće ovisiti o meni. Mislim da su u pitanju dvije mogućnosti: jedan nagradni natječaj u kojem doista mislim sudjelovati, ali nisam sigurna da zapravo želim pobijediti s obzirom da bi to značilo potpunu promijenu u životu. A može biti da je riječ i o strahu od mogućeg zapošljavanja jer nisam sigurna da bi pozicija na kojoj bih eventualno dobila posao bila ono pravo što unutar medijske kuće želim.
moj novi izgled = spomenuta promijena koje se bojim. Događaj bi me potpuno promijenio, u očima drugih bi trebala izgledati wow (znači, činilo bi se svima da sam postigla ono što sam zaista htjela), ali ja zapravo ne bih bila zadovoljna.
prljava boja kose= u snu sam pokušala svoje nezadovoljstvo frizurom (činila mi se kosa nekako obješenom i previše masnom) riješiti tako da kosu samo smočim, pa istrljam ručnikom. No, tada je postala teška, previše sam stavila vode, a kada sam je ocijedila, voda je bila prljava. Rekli su mi da je to zbog loše boje (crvene), a meni se ionako gadila i znala sam da problem ne mogu na brzinu rješiti. U tumačenju mogu ostaviti samo ovaj zadnji dio rečenice. Promijena koja bi mi se dogodila bila bi korijenita, a povratak na staro stanje nebi bio jednostavan

:)

Manje sam sklona mišljenju da snovi predstavljaju ono što će se zaista dogoditi, emocije koje ću stvarno proživjeti i slično. Doduše, daleko od toga da bih mislila kako ne postoje snovi koji navještavaju budućnost. No ipak, većinom sam sanjala snove koji su mi ukazivali na ono što ja podsvijesno mislim o nečemu, čega se trenutno pribojavam, što trenutno osjećam... Recimo, kada bih sanjala mračne hodnike sa puno vrata za koje ne znam gdje vode (a to sam sanjala u nekoliko navrata) redovito su bili odraz moje trenutne izgubljenosti i nesigurnosti. Pa čak i noćas sam sanjala da postoji nekakav hodnik, no zanimljivo je bilo da sam u njega samo gledala kroz nekakav prozorčić i nisam htjela tamo ući (tumačenje: želim ići sigurnim putevima, donositi ziheraške odluke).

Simboli u snovima su mi oduvijek bili zanimljiva stvar. Ne mislim pri tom na nekakve klasične simbole: zmije, zube, letenje i slično, već i one stvarčice koje se čine najbezazlenijima i nisu opisane u sanjaricama ili Freudovim knjigama.

Ukratko, ovo noćas zapravo mislim da znam na što se odnosilo. Imam jednu odličnu poduzetničku ideju, a koja je usko vezana uz moju pravu struku - odnose s javnošću čime sam se i bavila. Da malo zapnem, sigurno bih je mogla realizirati. Imam dovoljno iskustva, znam prepoznati njezinu vrijednost i mogućnosti, ali mi nedostaje odlučnost. S obzirom da ta zamisao već neko vrijeme lebdi u zraku, odlučila sam sudjelovati na natječaju za najbolju poduzetničku ideju "Ideja" koji su organizirali tjednik Globus i konzultantska kuća McKinsey&Company. Zaista mislim da bih uz dobru razradu projekta mogla imati dobre šanse (fali mi još samo netko tko se razumije u izradu financijskog plana...). Ali... Uvijek postoji taj "ali" koji se odrazio i na snovima.
Postavimo kao hipotezu da bih mogla ući među prvih deset finalista i zaista osvojiti 150 ili 300 tisuća kuna što mi je dovoljno za početak realizacije. Uz to je vezana hrpa dvojbi:
Prije svega, nisam sigurna da zaista želim ostaviti novinarstvo, a to bi bilo neminovno jer ne bih imala vremena uz takvu tvrtku još i uređivati ili piskarati, a sa tim poslom sam izrazito sretna.
Nisam sigurna da se želim vratiti u odnose s javnošću. I danas se time bavim ovisno o poslu, ali to nije ono što me ispunjava i čini sretnom.
Bojim se ulaska u poduzetničke vode jer nisam sigurna da imam karakteristike dobrog poduzetnika kao što je spremnost na rizik, rad koji podrazumijeva 24 sata (a to bi se dogodilo kad bi nešto bilo zaista moje), gubitak slobodnog vremena koje želim iskoristiti za planiranje obitelji...
Nisam sigurna da želim izložiti svoju ideju riziku da je preotme netko bolji i sposobniji, a da ja potpuno izvisim (a to bi se moglo vrlo lako dogoditi ako npr. ne uspijem u realizaciji. Zaštita intelektualnog vlasništva je kod nas na vrlo slabim temeljima).
Ima toga još, ne pada mi trenutno sve napamet. A unatoč svemu, vuče me da u sve to uskočim, već sam odavno počela raditi na poslovnom planu...
I san je imao detalj koji je to potkrijepio. Sanjala sam konkretno da projekt predajem, ali mi ga odbijaju jer je kriva adresa? (bio je nekakav kafić, a ne javnobilježnički ured). Tumačenje: nisam sigurna da ideja zaista ide na pravo mjesto...

U principu, ne volim sanjati jer se rijetko zaista i odmorim... Probajte i vi zapisivati snove, iznenadit će vas koliko poruka možete naći u naizgled sasvim nepovezanim stvarima. I nije isto samo razmišljati o tome ili i zapisivati...

Idem na svoj posao. Danas je novi dan, puno toga može biti jasnije.

U posljednje vrijeme sve se nešto spominju želje. Netko mi je rekao da želje valja zapisati. Pa eto i par mojih "rođendanskih" (čitaj: životnih) željica:
1. Naravno, suvišno za pisati - želim normalnu i zdravu trudnoću, želim roditi kada dođe vrijeme
2. Želim jednog malog, toplog pesonju - ne smijem ga kupiti niti uzeti. Mora mi ga netko pokloniti (npr. za rođendan tako da ne smijem odbiti) ili mora dolutati... Moji ne žele niti čuti o novom psu, a vrt nam je pust, nedostaje mi lavež i stan mi je prazan...
3.Želim da me moja medijska kuća zaposli za stalno. Ne luta mi se više okolo, znam što hoću...

Eto, mislim da bi zlatna ribica imala što za raditi tijekom cijele godine. To su samo tri želje, ali veeeelike... :)

Na današnji dan prije 30 godina u 5:20 ujutro sam napokon, nakon devet mjeseci, prestala mrcvariti moju mamu. Porod nije bio lagan - da bi mi spasili život (nakon što se moja mama i onesvijestila, a vremena za vakuum nije bilo) doktor se gotovo punom težinom legao na mamin trbuh i ja sam izletila van u vrlo izgužvanom, plavkastom izdanju... Zbog toga mi je živac jednog oka bio ukliješten i škiljila sam do svoje šeste godine kada su me vrlo uspješno operirali, pa za to ljudi ni ne znaju ako im sama ne ispričam...

I tako danas pokušavam napraviti nekakav osvrt na protekla tri desetljeća koliko sam ukupno provela na plavom planetu. Život je bio dobar prema meni. Došla sam u obitelj o kojoj sam već puno pisala i na kojoj sam Bogu neizmjerno zahvalna. Doista ne mogu kazati da mi je bilo što, neophodno za sreću bilo uskraćeno. Naprotiv, možda sam imala čak i previše protekcije zbog čega se danas, teže od ostalih odraslih suočavam sa životnim poteškoćama. Oh da, na riječima sam jaka, ali u realnosti... Trenutno sam u razdoblju koje me dobro išibalo, možda baš zato da mi pokloni hrabrost koja mi nedostaje, da me natjera na "generalku", pa da mogu manje opterećeno krenuti dalje. Mogla bih sad o tome pametovati, ali to bi bila samo nagađanja i prazne riječi jer hrabrosti još uvijek nemam...

Neki od vas koji čitate ovaj blog sigurno se pitate zašto nisam na Sljemenu? Jeste li čuli onaj vic o plavuši Evi? Dakle, Bog je odlučio otjerati Evu i Adama iz Raja, a zemljom i nebom je zagrmio Njegov glas: "Krvlju ćete mi platiti grijehe". A Eva, plavuša, je pitala: "Jel mogu ja u ratama?". Eto, tako je meni jučer, nakon punih pet mjeseci pauze (zbog trudnoće i ab-a) stigla rata na naplatu. Našla je kada! Znam da zvučim nezahvalno jer bih trebala biti sretna što sam izbjegla pijenje hormona i jer je to dokaz da mi se organizam prirodnim putem napokon vraća u normalu, ali moglo je ipak pričekati do nedjelje... Kako god bilo, dan u wellness centru će morati pričekati sljedeći vikend, u ovom stanju ne mogu niti u jacuzzi niti u bazen. :)

Pa eto, želim opisati kakvu (nazovimo je) Vlatku vidim u sljedećim godinama života. Ona će naći duhovnu snagu. Napokon je naučila da se loše stvari ne događaju samo drugima i napokon doista zna cijeniti sreću. Naučila je da ključne odluke u životu kao što je trudnoća čovjek ne koristi u svojim kalkulacijama, odnosno da bi riješio neke druge probleme ili ubrzao procese. Zna da je ipak, zbog mira u srcu, potrebno kretati se korak po korak, neovisno o tome koliko dugo će to trajati i koliko teški koraci bili - ne postoji rješenje preko noći. Naučila je prestati lagati sebi - zna gdje je i koliko zabrljala, zna da ne puši jer je takva situacija ili jer puši njezin dragi, već zato jer nije razvila karakter, zna da treba podršku i tamo gdje je mislila da može sama i da će na nekim stvarima morati ustrajati... Naučila je i da za nju ne postoji plaća kojom bi je netko mogao platiti da radi posao koji ne voli i u kojem ne može dati svoj maksimum. Shvatila je da je u poslu ključno raditi ono što nekoga ispunjava što je moguće više iako istovremeno treba znati da ne može baš sve biti užitak. Također, napokon se pomirila s činjenicom da je život konačan i da se zato prošlost pamti, budućnost planira, ali samo sadašnjost živi punim srcem. Vlatka je napokon puna samopouzdanja, zaboravila je komplekse iz osnovne i srednje škole, prihvatila je sebe takvu kakva jest. Ne teži biti nešto što nije, nije ojađena ako ne postigne nešto što misli da bi trebalo... Ne, nije egocentrična, niti zbog vlastite sreće gazi preko leševa, naprotiv. Ono što je razlikuje od djevojčurka jest to što zna tko je i živi svjesno, a ne iz dana u dan po inerciji... Izbjegava izgovaranje rečenica koje nose negativan predznak: iscrpljena sam, živčana sam, osjećam se odvratno i sl. Neželjeni gosti prije ili poslije odu, a najbolji je recept ignoriranje. Općenito je promijenila stav u životu - zašto nebi pokušala ostvariti neke svoje snove, a ne samo pričati o tome "što bi bilo kad bi bilo"? Samo jednom se živi i nema smisla barem ne pokušati, zar ne? Na kraju krajeva, čovjek ne žali zbog onoga što je učinio, a zabrljao, već zbog onoga što je mogao učiniti, a nije ni pokušao. Ali Vlatka nije ekstremna i neće se poslužiti svim oruđima pa nek boli koga boli...

Ima još dosta toga što pred njom stoji, no za sada ide svom dragom napraviti kavu...

Večernji list, 20.04.2005.

Joseph Alois Ratzinger proslavio je 78. rođendan samo tri dana prije nego što je izabran za papu. Bio je jedan od najbliskijih suradnika pape Ivana Pavla II. i jedan od najutjecajnijih ljudi u Vatikanu. Rođen je u Bavarskoj, u mjestu Marktl am Inn, 16. travnja 1927., a njegove najranije godine bile su obilježene usponom nacionalsocijalizma.

Zajedno s bratom
Otac mu je bio policijski časnik i veliki protivnik nacizma, no njegov sin se, napunivši 14 godina, morao priključiti Hitler Jugendu jer ga je na to obvezivao zakon. Nije bio revan član, a o toj epizodi svojega života i sam je pisao. Kad mu je bilo 16 godina, poslan je na prvi zadatak – čuvanje tvornice BMW nedaleko od Munchena.

Slijedi vojna obuka u vojnom kampu u Mađarskoj. Dezertirao je u travnju 1944. iako je to bilo kažnjivo smrću, a godinu dana nakon toga proveo je neko vrijeme u savezničkom zarobljeničkom logoru. Iste godine u lipnju zajedno s bratom Georgom upisuje se na bogosloviju, a za svećenike ih je zaredio munchenski kardinal Faulhaber šest godina poslije.

Vrlo brzo počinje svoju akademsku i teološku karijeru, pa već 1959. postaje profesor teologije u Bonnu. Nakon četiri godine odlazi na munstersko sveučilište, a 1966. preuzima katedru dogmatske teologije na sveučilištu u Tubingenu. Već tada njegova tradicionalistička uvjerenja bila su jasno definirana, to više što je tada u Tubingenu vladala potpuno liberalna atmosfera. U Bavarsku se vraća 1969. godine na sveučilište u Regensburgu.

U tom razdoblju Joseph Ratzinger sudjelovao je i u radu Drugog vatikanskog koncila, i to kao teološki savjetnik kolnskog nadbiskupa Josepha Fringsa.

Karijera u Vatikanu
Godine 1972. počinje izdavati teološki časopis Communio koji vrlo brzo postaje jedan od vodećih časopisa katoličke teološke misli. Pet godina poslije, u ožujku 1977., papa Pavao VI. imenuje ga nadbiskupom Munchena i Freisinga, a u lipnju te godine postaje i kardinalom, jednim od četrnaestorice koje je imenovao Pavao VI.

Njegova karijera u Vatikanu počinje 25. studenoga 1981. godine, kada ga Ivan Pavao II. imenuje prefektom Kongregacije za nauk vjere. Početkom sljedeće godine daje ostavku na mjesto munchenskog nadbiskupa i postaje kardinal biskup Ostije, a prije tri godine imenovan je i dekanom kardinalskoga zbora. Oni koji su dobro poznavali Ivana Pavla II. i samog Ratzingera tvrde da su njih dvojica bili istinske srodne duše i “braća po intelektu”.

Ratzinger je Ivanu Pavlu II. bio desna ruka, najbliskiji prijatelj, a tijekom njegovih teških zdravstvenih kriza preuzimao je na sebe mnoge od njegovih dužnosti.

Iako je neprekidno izjavljivao da bi se najradije povukao u kakvo mirno bavarsko seoce i tamo se bacio na teološka domišljanja i pisanje knjiga, u posljednje vrijeme Ratzinger je bliskim prijateljima u nekoliko navrata kazao da je “spreman prihvatiti dužnost koju Bog pred njega stavlja”.

Osmi iz Njemačke
Novi papa Benedikt XVI., osmi papa u povijesti koji dolazi iz Njemačke, tečno govori deset jezika i ima sedam počasnih doktorata. Vrstan je pijanist i strastveni ljubitelj Beethovena. Prošloga tjedna magazin Time svrstao ga je među stotinu najutjecajnijih ljudi na svijetu.

Dakle, ipak je poseban osjećaj kad se unutar dnevnog lista dočeka vijest da svijet ima novog papu. U svakoj redakciji bio je upaljen televizor, rušile su se stranice... Na žalost, morala sam trčati dalje pa nisam dočekala i objavu o kome je točno riječ. A još više mi je žao da nisam čula i prve komentare. :)

Benedikt XVI., kako mi to čudno zvuči... :)

Jučer ujutro je uginuo Atos. Osjetila sam olakšanje jer više nije imao ništa od života. Bilo mi je teško gledati ga kako umire, a moji su ostali pravi liječnici - pružali mu maksimalnu njegu, a žestoko se protivili eutanaziji. Od te teme me i jutros boli želudac... Nisam znala trebam li se osjećati krivom jer mu želim skratiti muke, a i sada se pitam želimo li time skratiti svoje muke ili muke naših ljubimaca... Čovjeku se u bolnici ipak može pružiti mogućnost "pristojne" smrti, olakšati mu bolove, a što se može učiniti za životinjicu? To je bilo moje opravdanje, a sa druge strane mač nad glavom - imam li pravo donositi sud o životu i smrti?

Kupila sam patuljaste ruže koje ću zasaditi na mjestu u vrtu gdje ga je tata pokopao... Doduše, kupila sam ih u nedjelju kada smo g. Apstinent i ja napokon u crkvi dogovorili datum i vrijeme vjenčanja. No, tog istog dana sam sjedila u vrtu pokraj Atosa, držeći mu glavu i pokušavajući ga napojiti. Po disanju i očima mi se činilo da osjeća moju blizinu... Znala sam da ga gledam posljednji puta. Ujutro me mama pitala želim li ga vidjeti prije nego što ga zakopaju, ali to mi se činilo besmislenim. On ionako više nije u tom malom, jazavčarskom tijelu, draže mi je bilo misliti da je sada u nekakvim "vječnim lovištima"...

Nadam se da smo sada zaista okončali slijed loših događaja. Neizmjerno sam umorna - sprovodi i bolesti su navalili na moju obitelj i nikako da se stvari smire... Valjda je red za nekakvu stanku...

Nikad nisam doživljavala tridesetu kao period u kojem ću ikada imati prilike izgovoriti onu slavnu rečenicu: "u moje vrijeme toga nije bilo". No, vjerojatno je bilo, samo se razlikovao krug ljudi u kojem sam se kretala. Otprilike u četvrtom razredu srednje završilo je konačno i definitivno razdoblje u kojem sam postavljala konstatacije u stilu: "tako je jer je tako" ili "neću jer neću", a da nakon toga na pitanje "zašto?" odgovaram uvredama tipa kako si glup jer to ne znaš... Do nedavno sam smatrala da je takvo obrazlaganje karakteristika djece, a jučer sam pomislila da mi je to potvrdio i nećak koji ide u prvi razred osnovne škole. Njemu je glavna fora odgovarati sa "neću jer neću", a na "zašto?" odgovoriti sa "zato".

Međutim, što više boravim na forumima, blogovima i sličnim mjestima, shvatila sam da je malo onih koji obrazlažu svoje mišljenje. Naprotiv, vrijeđanje je neizmjerno popularno. Nedavno sam i pisala o tome kako ljudi često čak i ne završavaju svoju rečenicu. Ova tema je, kao što je rekla i Bugenvilia, očito uskovitlala neke duhove. Ali grdno me razočarala jer sam se ipak nadala većem broju onih koji nešto znaju, a koji će dati konkretne komentare. Umjesto toga pojave se nekakvi anonimni Tahiji koji me svrstavaju među krivce za navodnu otimačinu iako sam 1991. imala 14 godina (no, to nije važno, bitno je da se kaže istina) ili nekakvi klinci čija kultura seže otprilike do kino dvorana i internet tehnologija, no rijetko kada dalje...

Iz tog razloga odustala sam ovdje dalje raspravljati, a osobito sam odustala od pokretanja peticije (one koju bih ovdje objavila). Zato sam maknula i svoju sliku, a ne namjeravam općenito otkrivati svoj identitet. Ionako je dovoljno onih koji čitaju blog, a koji znaju tko sam, što sam, što i gdje radim. Ne namjeravam se dalje izlagati uvredama bez argumenata jer toga u svom okružju imam i previše. Pretpostavljam da ima onih (žalosno, ali istinito) koji će takav potez smatrati pobjedom, pa eto - barem sam nekome uljepšala dan. A za Vjesnikov neboder postoje i drugi načini, daleko manje neozbiljni i konkretni. Vidjet ćemo... obmm, blog sigurno nije pravo mjesto, mea culpa.

Uživajte u vikendu, ja ću sigurno.

Odlučila sam napraviti ovaj zapis na način da copy-pasteam raspravu (u komentarima) sa budućim arhitektom obmm-om. Želim to učiniti naprosto zato jer me natjerao sa smislenim kritikama, da napokon obrazložim u čemu vidim poantu cijele ove priče bez sentimenta i patetike.

obmm: "nakazna poput Ferimportovog čuda kod HNK" - moze li se ova izjava malo argumentirati?

a: naravno da mogu argumentirati. Vjesnikov neboder napravljen je ipak planski. Šezdesetih godina (1959. godine postavljen je za njega kamen temeljac) su odredili područje na kojem se smiju graditi neboderi, a da se ne naruši izgled stare gradske jezgre. Ferimportova zgrada napravljena je mimo bilo kakvih planova. Modernističko čudo puknuto je na stari secesijski trg, bez imalo svijesti o okolini. U najmanju ruku, bode u oči promatrati stare, secesijske zgrade, a onda među njima, ugledati Ferimport.

obmm: "Ferimportova zgrada napravljena je mimo bilo kakvih planova" - dakle to nije samo dezinformacija vec i notorna glupost. Bez obzira na nedostatak znanja i edukacije na podrucju arhitekture i ocuvanja povijesnih spomenika, sto Ferimportova zgrada uistinu jest ( i nista manje vrijedna od okolnih klasicistickih gradjevina), mogu tolerirati subjektivne utiske. Samo znanje ne toleriram, a jos manje ovakve ignorantne izjave. Dakle savjet; kad se o necemu apsolutno nista ne zna; molim ne mjesati se. Hvala. Adam aka obmm

a: nisam prava osoba za raspravu jer ovo što sam napisala i jest mišljenje arhitekta (točnije arhitekata u čijem društvu i boravim). Meni je osobno i subjektivno zgrada odvratna. Dakle savjet: provjeri svoje izvore informacija. PS. neovisno o tome što je zaštićena kao kulturno dobro itd. PPS. (ne znam kako se naime brišu i editiraju komentari) - riječ je o samom izgledu Ferimportove zgrade, oko koje se arhitekti nikada nisu usuglasili, a građani još manje. Jel sada jasnije ili trebam dodati još koji PPPS.?

obmm: Upravo sam to i mislio. Nisi prava osoba za raspravu jer o tome, iz prilozenog se vidi, nista ne znas. Iskreno se nadam da moj buduci kolega (u cijem si drustvu) nije izjavio takvu nebulozu i da e radi samo o neshvacenju. Kako bi ikada povijesni spomenik koji datira iz druge polovice 20. stoljeca, mogao biti neplanski sagradjen i prihvacen kao takav? Svoj izvor informacija ne moram provjeravati. Mogao bih te uputiti na proucavanje urbanistickog plana izgradnje koji je nastajao u to vrijeme, a i prije...koji itekako precizno odredjuje namjenu za to podrucje. Isto kao i danasnji GUP. Ali ima li uopce smisla s ovakvim tvojim stavom?Cinjenica da se tebi ne svidja moderna interpolacija u okruzenju klasicitikih zgrada, ne znaci da je ona manje vrijedna. Struka izuzetno postuje tu zgradu. Na kraju krajeva, razumije ju.

a: Osim tvog "budućeg" kolege sam i u društvu tvojih "sadašnjih" kolega... Svi priznaju vrijednost Ferimportove zgrade kao odraza vremena, dobila je i status kulturnog dobra i kao takvu je razumiju, ali da je svi baš tako cijene, to i nije istina. Kao laik, normalno je da se neću izražavati vokabularom vaše struke, ali nije baš da nisam imala u rukama i čitala vaše časopise koje su pisali (u krajnjoj liniji) vaši, a ne moji kolege. Također, nije mi ni na kraj pameti da se upuštam u debatu s arhitektom. Cijenjeni Ferimport se ionako uređuje, neovisno o tome koliko cijenili ili ne cijenili njegov stari izgled. Ali za Vjesnikov neboder vjerojatno nećemo dočekati da se uredi, već će ga srušiti jer se očito nalazi u zoni tzv. Zagreb city-a (pretpostavljam da urbanistički planovi to spominju), a prema mojim saznanjima (ispravi me ako griješim) nije zaštičen kao kulturno dobro. Uostalom, u svjetlu današnjih urbanista koji tako dobro rade svoj posao da će za jedan Hoto tower u posljednji trenutak "skinuti" 8 (ili 6?) katova (jer su se eto, tijekom izvedbe sjetili da ne može biti tako visok) niti ne očekujem drugačiji ishod. No, neovisno o protivljenju stručnjaka, zadržat ću svoje pravo da kažem svoje mišljenje i ne vidim zašto uopće na mene trošiš svoje vrijeme. Građevinski lobi (namjerno kažem građevinski, a ne arhitektonski) je u nas suviše jak da bih (osobito ja) bilo što mogla postići osim olakšati sebe, a nekima (poput tebe) ići na živce. Što o svemu tome kaže tvoj budući kolega to neću spominjati, naprosto iz razloga jer je njemu muka od toga u što sam se upustila i ne želi biti upleten.

obmm: "Uređivanje" Ferimporta je prica za sebe. Uistinu, ovo i nije neko mjesto za raspravu na tu temu i iz tog razloga postujem odluku buduceg kolege. Ipak, cinjenica je da je "Ferimport" oduvijek bio tocka spoticanja. Pravi su razlog bile uvijek politicke zakulisne igre, a glavni argument: "ferimport ne moze biti tamo gdje je,jer se ne uklapa u okolinu". Upravo je to nonsens. To se Fabrisovo remek-djelo nije shvatilo, ili jos preciznije nije htjelo shvatiti, a ipak si mnogi (ukljucujuci i dosta mojih kolega) uzimaju za pravo takvo neobrazlozeno kritiziranje. To je veliki problem. Iz njega proizlaze akcije kao npr.;unakazivanja "Ferimporta", gradnja Hoto tornja, rusenje "Vjesnika" (kojeg izuzetno cijenim kao arhitektonsko djelo i znacajku zagrebackog urbaniteta)...zato naprosto osjecam strukovnu i moralnu potrebu reagirati na netocne izjave slicne onima s kojom je pocela ova diskusija. Mi zivimo u kapitalistickom svijetu koji ni slucajno nije bajan, no ipak ga se gotovo nitko ne bi zelio odreci. Sad, mozemo ga pljuvati i ne raditi nista, ili izvuci maksimum iz situacije. Ma, neka se sruse i Vjesnik i Neboder i Ferimport po cijenu napredka,razvoja grada i dobrobiti gradjana, ali za tako nesto prije treba biti spreman. Koliko ce kvalitetna biti nova zgrada na tom mjestu ako se ne moze shvatiti znacajka i kvaliteta sadasnjih(vjesnika,ferimporta, nebodera)? I sto ce se desiti kad se sruse? Novi HOTO! eto...nadam se da je sad moja reakcija i ustrajnost u diskusiji jasnija. A komentar posta mozes izbrisati i ponovo napisati. (nadam se da nisi htjela brisati tudje komentare) :)

a: obmm - naravno da je jasna. Čini mi se samo da si planuo na isti način kao i ovaj moj kad sam mu rekla da mi se Cotina kuća u Vončininoj ne sviđa (btw. na kraju smo u mojoj kući među stvarima mog "prastrica" našli Cotinu vizitku)... :))) Nisam ipak bedasta - ne mogu suditi sa stručne strane o nečemu već sudim kao i svi ostali laici - po ukusu. No, zato ne kažem da se nešto treba srušiti, pa čak ni Ferimport. Još jedan primjer - živim u susjedstvu Instituta za istraživanje mozga na Šalati (sigurna sam da znaš o kojoj novotvorini govorim). I što da im radim? Jest da me zgrada čini histeričnom i da bih arhitekta poslala prvog na istraživanje mozga, ali isto tako znam da je čak i ona (nekome beskrajno ružan, a nekome zanimljiv i moderan) odraz ovog našeg vremena... :) Da se vratim na Vjesnikov neboder - upravo se za to i zalažem. Ne želim da se baš sve tek tako ruši, tražim barem objašnjenje. Znam da ne mogu urbanisti za sve pitati građane jer su ipak oni školovani da naprave najbolje što mogu. Ali odlučiti da se sruši Vijesnik, a bez da se ikoga barem obavijesti o tome, da se o tome raspravlja, da se odluka obrazloži (AKO je to istina, jer još nisam provijerila), to mi diže kosu na glavi i to želim zaustaviti... I žalosno je (ako je to, naglašavam, istina) da se ja poput sentimentalne budale u vezi toga derem ispadajući neozbiljna, a ne DAZ ili netko daleko stručniji tko npr. podržava tvoje mišljenje da bi za Vjesnik trebalo naći neko drugo rješenje (doduše, čak i u DAZ-u kolo vode građevinci...). Po pitanju komentara: htjela sam samo moje unormaliti, ipak sam za demokraciju. :)

Da, jako sam bijesna, vjerojatno kao i većina Zagrepčana frustriranih vremenom i sivilom. Ali ulje na vatru je dodalo nešto što me ždere već godinama. Naime, vezanost uz Makaranina znači sporadično slušanje idiota koji su se prozvali Zagrepčanima iako doista ne znam na temelju čega si uzimaju to pravo. Umorna sam od granično inteligntnih lokalpatriota čije bih mišljenje ignorirala da njihov prostakluk nije usmjeren ravno na nas. Moj dragi je dotepenec, a oni su gospoda purgeri...

Dakle, što je bio neposredni povod: jutarnja gužva na cesti, kiša, nervoza... Ne samo da se mora paziti na mokar kolnik, nego se mora paziti na idiote u prometu. "G. apstinent" (da se ne ponavljam sa "moj dragi") je zaista oprezan vozač, a također ima i ono što se zove "kultura u prometu", a što se obično zaboravlja pri izlasku iz autoškole. Vozili smo tako Palmotičevom prema zelenom valu. Odjednom nam se stari majmun u crnom BMW-u tako naglo ubaci da mi je pozlilo jer je bilo stvar centimetra hoćemo li se u njega zalijepiti ili ne. Pozelenila sam od muke, a ovaj moj je sjeo na trubu. Primitivni brkajlija izlazi iz auta mašući rukama:
- Šta trubiš, kretenu jedan! Ti si iz Makarske jel' da?
E tu je došlo do mog pucanja filma. Ne želim ponavljati što sam sve izgovorila i kojim vokabularom jer je trenutno jedino zbog čega žalim to što sam si dozvolila spuštanje na njegov nivo. Tresla sam se od bijesa. Naravno da sam mu rekla da sam zato ja Zagrepčanka, pa nek meni proba nešto reči o vožnji...

Pa eto poruke za sve koji misle da se Zagrepčaninom (a da ne govorim čovjekom) postaje rođenjem, adresom ili registarskim tablicama. Ako ste se već opredijelili za idiotizam, molim vas da ne spominjete svoje porijeklo. Znam da zbog svoje zatupljenosti i kratkovidnosti niste to u stanju shvatiti, ali vi niste ništa drugo nego sramota za svoje sugrađane.

Svima želim manje svadljiv i nervozan dan te izbjegavajte razgovore sa ljudima koji vam općenito idu na živce jer su konflikti gotovo sigurno neizbježni.

Ovih sam dana čula različita mišljenja - od starijih ljudi koji se sjećaju kućica pa im taj neboder ne znači ništa, od podjednako starijih ljudi koji se također sjećaju kućica, ali im taj neboder znači puno, od struke koja kaže da je neboder zastario, da guta previše novaca na održavanje, a da se od njega više ništa ne može napraviti, od ljudi koji misle da je naprosto ružan...

Ali gotovo svi se slažu u jednome - nije u redu tek tako odlučiti da ćeš rušiti zgradu koja je ipak našla svoje mjesto na špici Zagrebačke panorame, na razglednicama i literaturi o gradu, a da pri tom nikome ne kažeš apsolutno ništa. E pa meni je pun kufer opće rasprodaje - gdje je novac, tamo se može raditi što se hoće i kako se hoće. Možda jesam patetična i sentimentalna. Možda sam glupa jer sam se vratila u novinarstvo jer to volim, a nisam ostala u marketingu gdje mogu dvostruko više zaraditi. Možda sam blesava jer volim svoju staru, stogodišnju kuću na Šalati i ne bih je bila spremna rušiti ni za koje pare već obnoviti iako će me to perspektivno koštati višestruko više. U krajnjoj liniji, ostavimo moju glupost i naivnost po strani. Ona eventualno može biti ono što me tjera da ovu temu izguram do kraja.

Što želim postići (osim boriti se s vjetrenjačama i lajati na mjesec)? Hoću barem pokušati malčice utjecati na ovaj naš krasan hrvatski (pa tako i zagrebački) mentalitet zbog kojeg ljudi razmišljaju većinom ovako: "pa što ja tu mogu napraviti? Moj glas ionako ništa neće promijeniti.." I tako godinama i desetljećima hodaju okolo kukajuči kako su jadni, nezaposleni, siromašni, čude se nad time kako ih uvijek netko prevari, žale se na svjetsku i svakakvu nepravdu... I nitko da bi prstom maknuo u pokušaju da barem nešto napravi. Naravno, za to vrijeme će vladati i opća rasprodaja jer kapitalizam naprosto jest takav. U to niti ne želim ulaziti, moje želje po pitanju društva bi ionako predstavljale utopiju.

Znam da danas većinom prevladavaju ljudi koji ne znaju što znači poštivanje tuđeg mišljenja te da su općenito neka moralna i etička načela odavno "out". Ali ipak puzdano znam da se određene granice mogu postaviti. Ako se već ne može spriječiti rušenje zgrade kao što je Vjesnikov neboder, barem se može natjerati one koji u tome sudjeluju da obrazlože zašto i sa kojim ciljem. Baš su mi pali na pamet i Balaševićevi stihovi: ne može tek tako da se uđe, da se ruši tuđe... U svojoj ću kući rado ugostiti najpoznatijeg svjetskog dizajnera, ali sigurno mu neću dozvoliti da na svoju ruku premješta po njoj stvari zato jer se njemu tako sviđa, jer je moderno, u skladu s vremenom, pa makar to, realno gledajući, i bilo bolje. E pa Zagreb je moja kuća, a Vjesnikov neboder je jedna od slika na zidu. Ako je žele skinuti, smatram da imam pravo tražiti objašnjenje.

Molila bih savjet gdje se i kako može pokrenuti online peticija...

Jeste li znali dragi Zagrepčani da će se rušiti "čokoladni" neboder u Slavonskoj? Kada sam saznala tu vijest, bila sam tužna, ali i bijesna. "Čokoladni" neboder za mene je oduvijek bio jedan od simbola Zagreba. Još u djetinstvu sam se vezala na njega kada bismo za vikende posjećivali obitelj. Naime, moji su živjeli i radili u Sloveniji gdje sam i rođena. Svaki puta sam se veselila sjajnom, narančastom neboderu i Zagrepčanki. Obje građevine su mi bile jasni pokazatelji da sam napokon tamo gdje želim biti - u Zagrebu. Nikada se nisam priviknula na Sloveniju, čak mi je i jezik bio problem...

Dvadesetak godina kasnije odlazila sam na posao u "press centar", zgradu vezanu s upravo mojim, "čokoladnim" neboderom, a tamo radim i danas. I tu će zgradu rušiti. Nazovite me sentimentalnom i patetičnom, ali pratio me osjećaj da je upravo neboder bio nekakav prst sudbine, kao da mi je pokazivao mjesto gdje pripadam - u životnom kao i poslovnom smislu. Znam da ću i dalje biti Zagrepčanka i novinarka, čak i ako tog nebodera ne bude, ali ipak se ne mogu pomiriti s činjenicom da će ga rušiti.

Vijest je gotovo sigurna, jer svi u firmi znamo da ćemo se seliti u zgradu Hypo banke koja se gradi parstotinjak metara dalje u Slavonskoj. Kažu da je ugao Slavonske i Savske atraktivna lokacija za koju već postoje drugi planovi. Pitam se mogu li ipak nekako promijeniti stvari? Blog zajednica je doista velika i ako barem nešto ne pokušam (a teoretski bih mogla), možda će mi čitavog života biti žao. Imam li istomišljenike? Voljela bih znati jesam li usamljena u želji da se neboder obnovi, a ne ruši. Ako postoje sredstva za gradnju, sigurno se mogu osigurati sredstva za obnovu. Pa nije ta zgrada nakazna poput Ferimportovog čuda kod HNK...

Dakle, pitam se kako bi se to moglo organizirati? Može li blog pokrenuti nekakvu akciju poput potpisivanja peticije? Zar se smije tek tako donijeti odluka o rušenju nebodera koji se zasigurno ubraja među simbole grada, a bez pitanja građana? Znam da se takve stvari mogu organizirati online i vjerujte mi, moj potpis bi bio prvi...

PS. Žao mi je što nisam pronašla fotku snimljenu danju, pa ako je netko nađe...

Loši događaji nisu u potpunosti tako loša stvar. Zapravo, prije bih rekla da nikako nisu nepotrebni... Tako recimo loše stvari mogu nagnati čovjeka da razmisli o kvaliteti svog života i svojim željama.
Recimo, u cijeloj ovoj ludnici sam propustila napisati da smo se dragi i ja napokon dogovorili oko datuma i realizacije vjenčanja. Zapravo, napisala sam cijeli jedan zapis koji nije objavljen zbog nestanka struje... :) No, srećom mi je word sačuvao dokument, pa da se ne ponavljam, eto kako je išlo:

Odrasla sam s njim, ima 15 godina... Proživio je lijepi pseći život. Bio je moj veliki učitelj - naučio me što znači odgovornost prema živim bićima, naučio me ljudskoj umišljenosti i potcjenjivanju stvorenja koja nemaju "razum" i mogućnost verbalnog govora, naučio me koliko jako se može voljeti... Polako se pred našim očima gasi, povratka više nema. Više me ne poznaje... Još kad bih samo znala kako se od njega oprostiti...

Nadam se da ću biti živom kada će Te proglašavati svecem. Bog Te blagoslovio za sve što si nam ostavio u srcu... Moje molitve su s Tobom.