Nije baš sve tako crno... :)
09.04.2005.
Loši događaji nisu u potpunosti tako loša stvar. Zapravo, prije bih rekla da nikako nisu nepotrebni... Tako recimo loše stvari mogu nagnati čovjeka da razmisli o kvaliteti svog života i svojim željama.
Recimo, u cijeloj ovoj ludnici sam propustila napisati da smo se dragi i ja napokon dogovorili oko datuma i realizacije vjenčanja. Zapravo, napisala sam cijeli jedan zapis koji nije objavljen zbog nestanka struje... :) No, srećom mi je word sačuvao dokument, pa da se ne ponavljam, eto kako je išlo:
Gotovo nevjerojatno, ali dragi i ja smo napokon dogovorili termin i oblik svadbe. Od datuma u svibnju kojeg smo spominjali u vrijeme trudnoće smo odustali zbog iscrpljenosti i bezvoljnosti. U svjetlu prošlih događaja izbjegavali smo tu temu, no oboje smo odlučni da nakon godina "divljeg" braka napokon zadovoljimo formu... Napokon smo jedno drugome rekli što i kako želimo, a zapravo smo po prvi puta krenuli u potpunosti od sebe.
Ma kako grozno zvučalo, ali kao da su moje trudnoće bile dio nekakve kalkulacije. Kada smo u kontekstu njih govorili o vjenčanju, prioritet je bio da se osjećam dobro, pa je sve moralo biti u Zagrebu te smo na taj način izbjegavali razgovor o Makarskoj. Išli bismo nekakvom linijom manjeg otpora. Ali zapravo nikada, u svih ovih sedam i kusur godina, nismo ozbiljno razgovarali o svadbi kao nečemu što nije dio računice, već nešto što želimo učiniti zbog sebe. Oboje zapravo želimo barem dio vjenčanja obaviti u Makarskoj, ali to je dovelo u nezgodnu situaciju moje roditelje koji jako teško podnose putovanje. S druge strane, organiziranje proslave u Zagrebu značilo je dolazak njegove rodbine koju nemam gdje smjestiti, a da ne platim smještaj u hotelu... Uz to je vezana još hrpa organizacijskih problema. Udaja za Dalmatinca je divna stvar po pitanju doživotnih ljetovanja u (barem meni osobno) najljepšem gradu Dalmacije, ali nevjerojatno komplicirana po pitanju same tehnike... :))) A bome ni njemu nije lako sa Zagrepčankom... :)))
Pa da se vratim na zaključak do kojeg smo došli (nakon žustre svađe i konstruktivnog dijaloga) - bit ću zapravo jedna od rijetkih sretnica koja će imati ne samo vjenčanje već i reprizu vjenčanja... :))) Dakle, termin vjenčanja je konačan i definitivan 24. 09. u Zagrebu, a 1. 10. ćemo potvrditi sakrament u crkvi u Makarskoj. Vrijeme je to post-sezone što znači prazne apartmane za prijatelje i moju rodbinu koja želi doći u Makarsku te rasterećenje njegove obitelji, osobito mame koja je direktorica hotela u Tučepima i kojoj bi ranije vjenčanje predstavljalo veliki problem. U Zagrebu ćemo napraviti samo svečani ručak za najuži krug obitelji (roditelji, braća, sestre, kumovi) ili eventualno roštilj u vrtu. A u Makarskoj ćemo si priuštiti ono o čemu zapravo sanjamo - tulum u gradu kojeg oboje obožavamo. Naravno, njegovi žele počastiti i ostatak rodbine, pa će tamo biti i ručak za sve. Nije sigurno hoće li u Makarskoj biti i moji roditelji, no moj brat je rekao da će dati sve od sebe da ih nagovori i preveze. Već je počeo raditi na tome... :)
Ma kako grozno zvučalo, ali kao da su moje trudnoće bile dio nekakve kalkulacije. Kada smo u kontekstu njih govorili o vjenčanju, prioritet je bio da se osjećam dobro, pa je sve moralo biti u Zagrebu te smo na taj način izbjegavali razgovor o Makarskoj. Išli bismo nekakvom linijom manjeg otpora. Ali zapravo nikada, u svih ovih sedam i kusur godina, nismo ozbiljno razgovarali o svadbi kao nečemu što nije dio računice, već nešto što želimo učiniti zbog sebe. Oboje zapravo želimo barem dio vjenčanja obaviti u Makarskoj, ali to je dovelo u nezgodnu situaciju moje roditelje koji jako teško podnose putovanje. S druge strane, organiziranje proslave u Zagrebu značilo je dolazak njegove rodbine koju nemam gdje smjestiti, a da ne platim smještaj u hotelu... Uz to je vezana još hrpa organizacijskih problema. Udaja za Dalmatinca je divna stvar po pitanju doživotnih ljetovanja u (barem meni osobno) najljepšem gradu Dalmacije, ali nevjerojatno komplicirana po pitanju same tehnike... :))) A bome ni njemu nije lako sa Zagrepčankom... :)))
Pa da se vratim na zaključak do kojeg smo došli (nakon žustre svađe i konstruktivnog dijaloga) - bit ću zapravo jedna od rijetkih sretnica koja će imati ne samo vjenčanje već i reprizu vjenčanja... :))) Dakle, termin vjenčanja je konačan i definitivan 24. 09. u Zagrebu, a 1. 10. ćemo potvrditi sakrament u crkvi u Makarskoj. Vrijeme je to post-sezone što znači prazne apartmane za prijatelje i moju rodbinu koja želi doći u Makarsku te rasterećenje njegove obitelji, osobito mame koja je direktorica hotela u Tučepima i kojoj bi ranije vjenčanje predstavljalo veliki problem. U Zagrebu ćemo napraviti samo svečani ručak za najuži krug obitelji (roditelji, braća, sestre, kumovi) ili eventualno roštilj u vrtu. A u Makarskoj ćemo si priuštiti ono o čemu zapravo sanjamo - tulum u gradu kojeg oboje obožavamo. Naravno, njegovi žele počastiti i ostatak rodbine, pa će tamo biti i ručak za sve. Nije sigurno hoće li u Makarskoj biti i moji roditelji, no moj brat je rekao da će dati sve od sebe da ih nagovori i preveze. Već je počeo raditi na tome... :)
Sutra ćemo (ovisno o mom poslu) otići u crkvu dogovoriti termin vjenčanja, a onda ćemo pribaviti i sve potrebne dokumente... :) Dakle, to je jedna od dobrih stvari.
Drugo, bliži mi se trideseti rođendan. Ove godine pada na subotu, pa sam došla do ideje koju i kanim realizirati. Već sam poslala upit za rezervaciju programa u Tomislavovom domu na Sljemenu u Wellness centru. :)) Nude aranžman koji se zove On i Ona. Namijenjen je premorenim bračnim parovima, a eto što sve taj jednodnevni program uključuje:
• medicinska masaža 60 minuta (za nju i njega)
• fitness
• sauna
• aroma jacuzzi
• bazen
• program za parove
Cijena je doduše "prava sitnica" od 650 kuna za oboje, ali boli me briga. Treba nam barem jedan dan relaksacije, ne mogu više ljudi moji! A uostalom, ima li ljepšeg načina za proslavljanje ulaska u četvrto desetljeće života od jednodnevnog opuštanja i uživanja u paru? :) Možda bi bilo bolje da za te novce provedemo, primjerice, vikend u Opatiji, ali stvarno nemamo volje putovati. Ovo je na Sljemenu i to nam savršeno odgovara...
Da ne duljim, općenito sam odlučila poraditi na kvaliteti svog života. Do svadbe sigurno nećemo više pokušavati raditi na djetetu. Zaključili smo da su nas dosadašnji pokušaji apsolutno previše iscrpili i da si moramo uzeti malo vremena. Uskoro ćemo krenuti na pretrage da se isključe svi mogući uzroci koji su eventualno doveli do spontanih... Organizam mi se polako, ali sigurno dovodi u red. Vesela sam i jer mi je kolegica otkrila tajnu "čarobne" nevenove masti koju koristim za lice. Naime, još od trudnoće se mučim sa nekakvim osipom i ljuštenjem lica na "bazi živaca"... Imam to već par godina, ali u posljednjem je periodu postalo prestrašno. Nije tako ružno izgledalo, ali kada bih recimo plakala lice bi me peklo zbog slanih suza... I tako sam po preporuci pokušala sa nevenovom masti i rezultati su više nego pozitivni...
Eto, da se ne kaže da nemam baš niti jednu dobru vijest... :)
Hvala vam svima na komentarima. Dugo nisam čitala poslove meni tako dragih blogera, silom prilika sam postala prilično egocentrična. Kada krene zlo na zlo teško je vidjeti dalje od vlastita nosa...
Tipkamo se :)
komentiraj (10) * ispiši * #
