Ovih sam dana čula različita mišljenja - od starijih ljudi koji se sjećaju kućica pa im taj neboder ne znači ništa, od podjednako starijih ljudi koji se također sjećaju kućica, ali im taj neboder znači puno, od struke koja kaže da je neboder zastario, da guta previše novaca na održavanje, a da se od njega više ništa ne može napraviti, od ljudi koji misle da je naprosto ružan...
Ali gotovo svi se slažu u jednome - nije u redu tek tako odlučiti da ćeš rušiti zgradu koja je ipak našla svoje mjesto na špici Zagrebačke panorame, na razglednicama i literaturi o gradu, a da pri tom nikome ne kažeš apsolutno ništa. E pa meni je pun kufer opće rasprodaje - gdje je novac, tamo se može raditi što se hoće i kako se hoće. Možda jesam patetična i sentimentalna. Možda sam glupa jer sam se vratila u novinarstvo jer to volim, a nisam ostala u marketingu gdje mogu dvostruko više zaraditi. Možda sam blesava jer volim svoju staru, stogodišnju kuću na Šalati i ne bih je bila spremna rušiti ni za koje pare već obnoviti iako će me to perspektivno koštati višestruko više. U krajnjoj liniji, ostavimo moju glupost i naivnost po strani. Ona eventualno može biti ono što me tjera da ovu temu izguram do kraja.
Što želim postići (osim boriti se s vjetrenjačama i lajati na mjesec)? Hoću barem pokušati malčice utjecati na ovaj naš krasan hrvatski (pa tako i zagrebački) mentalitet zbog kojeg ljudi razmišljaju većinom ovako: "pa što ja tu mogu napraviti? Moj glas ionako ništa neće promijeniti.." I tako godinama i desetljećima hodaju okolo kukajuči kako su jadni, nezaposleni, siromašni, čude se nad time kako ih uvijek netko prevari, žale se na svjetsku i svakakvu nepravdu... I nitko da bi prstom maknuo u pokušaju da barem nešto napravi. Naravno, za to vrijeme će vladati i opća rasprodaja jer kapitalizam naprosto jest takav. U to niti ne želim ulaziti, moje želje po pitanju društva bi ionako predstavljale utopiju.
Znam da danas većinom prevladavaju ljudi koji ne znaju što znači poštivanje tuđeg mišljenja te da su općenito neka moralna i etička načela odavno "out". Ali ipak puzdano znam da se određene granice mogu postaviti. Ako se već ne može spriječiti rušenje zgrade kao što je Vjesnikov neboder, barem se može natjerati one koji u tome sudjeluju da obrazlože zašto i sa kojim ciljem. Baš su mi pali na pamet i Balaševićevi stihovi: ne može tek tako da se uđe, da se ruši tuđe... U svojoj ću kući rado ugostiti najpoznatijeg svjetskog dizajnera, ali sigurno mu neću dozvoliti da na svoju ruku premješta po njoj stvari zato jer se njemu tako sviđa, jer je moderno, u skladu s vremenom, pa makar to, realno gledajući, i bilo bolje. E pa Zagreb je moja kuća, a Vjesnikov neboder je jedna od slika na zidu. Ako je žele skinuti, smatram da imam pravo tražiti objašnjenje.
Molila bih savjet gdje se i kako može pokrenuti online peticija...
Post je objavljen 12.04.2005. u 21:18 sati.