Na današnji dan prije 30 godina u 5:20 ujutro sam napokon, nakon devet mjeseci, prestala mrcvariti moju mamu. Porod nije bio lagan - da bi mi spasili život (nakon što se moja mama i onesvijestila, a vremena za vakuum nije bilo) doktor se gotovo punom težinom legao na mamin trbuh i ja sam izletila van u vrlo izgužvanom, plavkastom izdanju... Zbog toga mi je živac jednog oka bio ukliješten i škiljila sam do svoje šeste godine kada su me vrlo uspješno operirali, pa za to ljudi ni ne znaju ako im sama ne ispričam...

I tako danas pokušavam napraviti nekakav osvrt na protekla tri desetljeća koliko sam ukupno provela na plavom planetu. Život je bio dobar prema meni. Došla sam u obitelj o kojoj sam već puno pisala i na kojoj sam Bogu neizmjerno zahvalna. Doista ne mogu kazati da mi je bilo što, neophodno za sreću bilo uskraćeno. Naprotiv, možda sam imala čak i previše protekcije zbog čega se danas, teže od ostalih odraslih suočavam sa životnim poteškoćama. Oh da, na riječima sam jaka, ali u realnosti... Trenutno sam u razdoblju koje me dobro išibalo, možda baš zato da mi pokloni hrabrost koja mi nedostaje, da me natjera na "generalku", pa da mogu manje opterećeno krenuti dalje. Mogla bih sad o tome pametovati, ali to bi bila samo nagađanja i prazne riječi jer hrabrosti još uvijek nemam...

Neki od vas koji čitate ovaj blog sigurno se pitate zašto nisam na Sljemenu? Jeste li čuli onaj vic o plavuši Evi? Dakle, Bog je odlučio otjerati Evu i Adama iz Raja, a zemljom i nebom je zagrmio Njegov glas: "Krvlju ćete mi platiti grijehe". A Eva, plavuša, je pitala: "Jel mogu ja u ratama?". Eto, tako je meni jučer, nakon punih pet mjeseci pauze (zbog trudnoće i ab-a) stigla rata na naplatu. Našla je kada! Znam da zvučim nezahvalno jer bih trebala biti sretna što sam izbjegla pijenje hormona i jer je to dokaz da mi se organizam prirodnim putem napokon vraća u normalu, ali moglo je ipak pričekati do nedjelje... Kako god bilo, dan u wellness centru će morati pričekati sljedeći vikend, u ovom stanju ne mogu niti u jacuzzi niti u bazen. :)

Pa eto, želim opisati kakvu (nazovimo je) Vlatku vidim u sljedećim godinama života. Ona će naći duhovnu snagu. Napokon je naučila da se loše stvari ne događaju samo drugima i napokon doista zna cijeniti sreću. Naučila je da ključne odluke u životu kao što je trudnoća čovjek ne koristi u svojim kalkulacijama, odnosno da bi riješio neke druge probleme ili ubrzao procese. Zna da je ipak, zbog mira u srcu, potrebno kretati se korak po korak, neovisno o tome koliko dugo će to trajati i koliko teški koraci bili - ne postoji rješenje preko noći. Naučila je prestati lagati sebi - zna gdje je i koliko zabrljala, zna da ne puši jer je takva situacija ili jer puši njezin dragi, već zato jer nije razvila karakter, zna da treba podršku i tamo gdje je mislila da može sama i da će na nekim stvarima morati ustrajati... Naučila je i da za nju ne postoji plaća kojom bi je netko mogao platiti da radi posao koji ne voli i u kojem ne može dati svoj maksimum. Shvatila je da je u poslu ključno raditi ono što nekoga ispunjava što je moguće više iako istovremeno treba znati da ne može baš sve biti užitak. Također, napokon se pomirila s činjenicom da je život konačan i da se zato prošlost pamti, budućnost planira, ali samo sadašnjost živi punim srcem. Vlatka je napokon puna samopouzdanja, zaboravila je komplekse iz osnovne i srednje škole, prihvatila je sebe takvu kakva jest. Ne teži biti nešto što nije, nije ojađena ako ne postigne nešto što misli da bi trebalo... Ne, nije egocentrična, niti zbog vlastite sreće gazi preko leševa, naprotiv. Ono što je razlikuje od djevojčurka jest to što zna tko je i živi svjesno, a ne iz dana u dan po inerciji... Izbjegava izgovaranje rečenica koje nose negativan predznak: iscrpljena sam, živčana sam, osjećam se odvratno i sl. Neželjeni gosti prije ili poslije odu, a najbolji je recept ignoriranje. Općenito je promijenila stav u životu - zašto nebi pokušala ostvariti neke svoje snove, a ne samo pričati o tome "što bi bilo kad bi bilo"? Samo jednom se živi i nema smisla barem ne pokušati, zar ne? Na kraju krajeva, čovjek ne žali zbog onoga što je učinio, a zabrljao, već zbog onoga što je mogao učiniti, a nije ni pokušao. Ali Vlatka nije ekstremna i neće se poslužiti svim oruđima pa nek boli koga boli...

Ima još dosta toga što pred njom stoji, no za sada ide svom dragom napraviti kavu...