Jučer ujutro je uginuo Atos. Osjetila sam olakšanje jer više nije imao ništa od života. Bilo mi je teško gledati ga kako umire, a moji su ostali pravi liječnici - pružali mu maksimalnu njegu, a žestoko se protivili eutanaziji. Od te teme me i jutros boli želudac... Nisam znala trebam li se osjećati krivom jer mu želim skratiti muke, a i sada se pitam želimo li time skratiti svoje muke ili muke naših ljubimaca... Čovjeku se u bolnici ipak može pružiti mogućnost "pristojne" smrti, olakšati mu bolove, a što se može učiniti za životinjicu? To je bilo moje opravdanje, a sa druge strane mač nad glavom - imam li pravo donositi sud o životu i smrti?

Kupila sam patuljaste ruže koje ću zasaditi na mjestu u vrtu gdje ga je tata pokopao... Doduše, kupila sam ih u nedjelju kada smo g. Apstinent i ja napokon u crkvi dogovorili datum i vrijeme vjenčanja. No, tog istog dana sam sjedila u vrtu pokraj Atosa, držeći mu glavu i pokušavajući ga napojiti. Po disanju i očima mi se činilo da osjeća moju blizinu... Znala sam da ga gledam posljednji puta. Ujutro me mama pitala želim li ga vidjeti prije nego što ga zakopaju, ali to mi se činilo besmislenim. On ionako više nije u tom malom, jazavčarskom tijelu, draže mi je bilo misliti da je sada u nekakvim "vječnim lovištima"...

Nadam se da smo sada zaista okončali slijed loših događaja. Neizmjerno sam umorna - sprovodi i bolesti su navalili na moju obitelj i nikako da se stvari smire... Valjda je red za nekakvu stanku...