odmak
ponedjeljak, 30.01.2012.
Riječ
Dala sam ljubljenom sinu pročitati kiticu stiha Hölderlina:
„ Mi smo znak bez tumačenja
Bez bola smo i gotovo da smo
u tuđini izgubili jezike.“
Razlog će se mnogima činiti prozaičan, nebitan, manje važan.
Meni ne. Prvo dobro promislimo o svakoj napisanoj riječi. Previše ih upotrebljavamo olako, ne razmišljajući o značenju. Otrcale su se.
Ne znam na što je Hölderlin mislio, ali ja sam iz njegovih riječi čula da je čovjek na ovom svijetu neprekidno, kroz cijelo trajanje ovozemaljskog života, u tuđini, izgubljen, znak smo, ali kome- drugima sebi, ovoj zemlji, 'izgubljeni u prevodu'.
Riječ je izgubila smisao. Uzimamo je prelako, na površini smo njenog razumijevanja i značenja, a ona, ta riječ, je , za sada- hoću naime vjerovati da će telepatija nastati i postati bitan dio naše komunikacije, ponavljam riječ ostaje na površini uobičajenog i nitko ne razmišlja o njenom dubokom značenju. Od samog nastanka: U početku bijaše riječ, ili još bolje U početku bijaše logos riječ je obilježila ljudski rod, dala mu razum , mogućnost komunikacije. Riječ je dragocjeni dar, najdragocjeniji, ali i ovoj'svojevrsnoj tuđini' u ovom materijalnom svijetu, kako vrijeme ide dalje pogubili smo značenje nas samih, a riječi lelujaju u površnom ozračju naših života skoro kao nevažne, usputne.
Fenomenalno, genijalno, kralj, kraljica- poslušajte samo nogometne komentatore. Po terenu trče samo ljudi sa nobelovim nagradama, a sva su današnja djeca kraljice i kraljevi. Zna li itko od njih što to zapravo znači (ili je značilo) biti kralj ili kraljica. Koliko je krvi znoja i suza proliveno da bi se došlo do titule, pravog značenja te riječi.
Je li bilo dosta uvoda!?
Pokušat ću birati riječi. S pomnjom. U njihovom punom značenju. Malim slovima, jer ne želim da one budu konačna Istina. Nema tih velikim slovima istina u ovom tuđem okružju za um, duh, dušu, samu misao – kako god to nazvali. Za logos, za znak, značenje. U ovom ograničenom svijetu gdje je i riječ pa koliko je s pažnjom birali jednako ograničena.
Dakle moj dobri vječno trčeći za poslom sin, vrlo radoholičar, našao je ljubav svog života (toplo se nadam), a i mali dragi, najdraži Toma sad je tu, ali… To veliko Ali… Ova mama t.j ja vjernica je iz dubine svoje duše. Vjernica, je od onih koja bi po svoj prilici slijedila Isusa i možda zapisivala njegove nedorečene riječi pokušavajući pronaći smisao tih istih Isusovih riječi i postupaka. Mogla bih sad ispisati stranice i stranice, ali pokušat ću se zadržati na činjenicama.
Evanđelisti su zapisali što su zapisali. Bili su ljudi onog vremena, a vrijeme je čudna zvjerka
„Vrijeme postoji tako što prolazi. Ono jest tako što stalno nije.“
Martin Heidegger
I vrijeme nije oduvijek bilo. Bila su dakle vremena bez vremena.
Ono nastaje sa prolaznim i propadajućim. Sa ograničenim.
A kakve sve to veze ima sa mojim sinom.
Ima jer… -neću se vjenčati u Crkvi. Ne sviđa mi se što ta Crkva radi. I onda drvlje i kamenje. Sve ono što slušam od svih protivnika Crkve. I od same sebe. Od teista i ateista i to onih tvrdokornih mrzećih ateista koji su najglasniji (nemojte mi reći da ih nema).
O.K.
Ima istine. Kad su Isusa, nekom prigodom, upitali hoće podići šator (neka je propovijed bila u pitanju) rekao je: Meni ne treba kuća. Što će meni kuća?
A pogleć kakve su sve kuće sagrađene nakon njegove smrti.
Da ne govorimo o puno drugih stvari koje mogu iritirati, a koje se unutar Crkve događaju.
Ali, pogledajmo i drugu stranu. Bijeg apostola nakon njegova uhićenja. Zatim tu je i činjenica da je na sv. Petru ostala njegova Crkva, a ovaj ga je odmah nakon uhićenja izdao.
Ti si stijena, rekao je. I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.
Bome je ta stijena odmah od početka bila vrlo trula.
Ali nije baš sve tako. Bogo čovjek Isus došao je kad je sazrelo vrijeme za njegov dolazak.
Iako se to nama danas ne čini. Mi bismo još čuda u koja ne vjerujemo pa makar nas svakodnevno ta čuda lupala po nosu.
Briga me za ispade Crkve. Me non frega.
Sve su to ljudi. Usudila bih se reći da ih je devedeset posto ispravnih i dobrih.
Kad bi se kroz dvije tisuće godina stavila na vagu dobra i loša djela čini mi se da bi bilo više dobrih.
Ali, sve je to nevažno. Mi odrastamo u određenom okruženju. Ljudskom okruženju. I Crkva je velikim djelom nastala ljudskom rukom i mislima, ali s druge strane moje vjerovanje jest da je ipak pod paskom Boga.
Moja pok. Teta bi rekla: Vjera se uči na majčinim prsima u crkvi.
U djetinjstvu su me u crkvi učili dobre stvari.
A riječi se danas profanirane. Izgubile su vrijednosti. Vjenčanje je sakrament. Ima ih sedam (nekad ih je bilo 14) U vjeri u jednog Boga sakramenti su jedina čuda koja možemo opipati i u čije se vrijednosti i veze sa neograničenim uzdajemo, mi koji vjerujemo.
Ako ostali kažu: Dobio sam šamar na vjeronauku ili svećenici i Crkva ne vrijede mogu se složiti u puno stvari, ali oni su moja veza… eto ti nedostatka riječi. Meni ta „veza“ pomaže i pomagala mi je. Ako su Oni utjecali na mene da u vjeru prodrem dublje i postanem bolja nadam se da će i moja mala riječ i riječi svih drugih pokrenuti u Njima potrebu da isprave greške.
A Bog koji nas je smjestio u ovo prolazno vrijeme možda treba naša promišljanja i našu vjeru da nas spasi.
Mi, mali ljudi kovaći smo svoje sreće.
Ne znam istinu pisanu malim i velikim slovom. Ništa ne znam, ali se nadam da će pobijediti Dobro u svima nama.
petak, 20.01.2012.
Dužnost i laka zemlja
Dvije su me rečenice-izreke navele na određena razmišljanja.
Samuraje su učili:
Dužnost je velika poput planine, a vojnička je smrt lagana poput pera.
Nedavno sam gledala dokumentarni film iz domovinskog rata. Mlada ženica mora otići iz svoje kuće. Vidimo prepadnuta lica ostalih bjegunaca.
Ona kaže: Neka svi prestanu. Što će nam zemlja. Ionako će sva zemlja kad umremo biti naša.
Od potpunog robovanja ponosu i časti do druge krajnosti s kojom bi se sada, nakon dvadeset godina od domovinskog rata, mnogi složili.
Mogla bih pisati i pisati o jednom i drugom stavu, ali neću.
Čovjek je enigma. Samima sebi smo nepoznanica, a drugi su nam još veća nepoznanica. Toliko godina postojanja, a još uvijek o nama samima, iako smo otkrili puno toga, ne znamo skoro ništa.
Kad bi skinili sa sebe slojeve prekrivanja 'pravog' lica na kojoj bi se strani našli?
I bili rezultat 'dužnosti' i onih koji se drže za 'hrvatsko srce' zadovoljio one koji iz dužnosti i lake smrti kao perce leže i posjeduju svu zemlju ovoga svijeta, da o mirovinama, pretvorbama, krađi i mitu ni ne govorim?
petak, 13.01.2012.
Paja patak dobio zadatak
Dobila sam zadatak od prof. I. K. i evo:
Vjerska ravnodušnost.
Idemo najprije rastumačiti što je ravnodušnost- indiferentnost.
U hrvatskom enciklopedijskom rječniku piše:
'Duševno stanje ravnodušnosti, nezainteresiranosti, neosjetljivosti, bez emocionalnih reakcija na događaje u okolini ( u ovom slučaju odnosi se na vjerski osjećaj). Da ne duljim, ima toga još, kratko potpuna nezainteresiranost za vjerski osjećaj i Boga. '
Primila sam se pisanja, svojevrsnog razmišljanja nikako ne eseja o vjerskoj ravnodušnosti.
Nažalost ja sam samo pisac/ica profane literature koju muči znatiželja, pa je moje pisanje u nekoj 'mi' ili 'ja' formi koja se ni na koji način ne uklapa u znanstveni rad.
Zato ću samo iznijeti svoje razmišljanje potpomognuto s nešto malo drugih razmišljanja o toj temi.
Zašto sam izabrala temu vjerske ravnodušnosti?
U društvu, vrlo često možda i zato jer sam upravo ja ta koja o tome govorim, nametne se tema vjere. Ljudi među kojima se krećem nisu svi iz istih sredina i sličnog načina razmišljanja. Nedavno sam na pr. na spomen duše bila upitana : Vi to tako još uvijek zovete? Čovjek koji me priupitao poznati je 'javni' radnik. Komunist, ali one vrste komunista porijeklom iz južne Amerike gdje je socijalna situacija takva da je crkva na strani siromašnih, a protiv kapitalista. Koliko se sjećam postojao je i neki biskup kojeg su zvali 'crveni biskup' i čini mi se da je čak imao neke neprilike sa Vatikanom.
Evo zašto ne znam i ne bih znala pisati znanstveni rad. Asocijacije mi bježe ovamo i onamo.
Uzmimo, kad sam već spomenula primjer južne Amerike. Proputovala sam je u dva navrata. Čitala sam njene pisce. Mislim da sam stekla određenu sliku.
U prvom redu ogromno je siromaštvo. Nama koji dolazimo iz Europe posve neshvatljivo. Naša sela, naročito iz mojih sjećanja, ni približno nisu odavala sliku njihovih siromašnih dijelova gradova gdje su kućice sklepane od komada lima i još koječega drugog. U San Paulu vozili smo se kilometrima kroz takva područja. A favele Ria kojih ima stotine i u kojima živi i do desetak tisuća stanovnika paraju srce.
Kršćanstvo koje je nestalo iz područja gdje je nastalo izgubilo se i u Europi. Po meni to gorljivo kršćanstvo kojim su od zazivanja Boga nekad odjekivale pustinje preselilo se u južnu Ameriku možda i u Afriku među siromašne i obespravljene radi kojih je Bog poslao svoga sina.
U društvima, dakle , u kojima se krećem na svakoj se strani nađu oni koji teisti, ateisti, agnostici ili kako se već žele zvati, ali sve češće srećem i one koji se osjećaju vjerski posve ravnodušni prema postojanju bilo kakvog apsolutnog Bića. Često su to ljudi koje cijenim iz puno razloga.
Imaju srca, socijalno su osjetljivi, pravedni su, novac im je samo sredstvo nikako ne cilj. Ne razbacuju se posjedovanjem ovog i onog.
Može se o svemu razgovarati. Tu ima dijaloga ali, kad govorim o Bogu kažu: nama je svejedno.
Nama je svejedno. Tvoj se Bog ne miješa. Pušta da nevina djeca pate. Pušta da ovim svijetom vladaju ljudi bez srca. Ima ih čak i u redovima onih na čijim je plećima ostavio budućnost čovječanstava .
Mi radimo, kažu. Mi svojim djelima i životima pokušavamo pokazati da se može i drugačije. I bez tvog Boga, kažu. Misleći pri tom baš na Boga i na Crkvu što je sve češće. Na instituciju Crkve. Bilo koje.
Oni rade i žive po Božju, tekla bih, ali za Boga ne osjećaju baš ništa. Totalno im je svejedno ima li ga ili nema. (tu me već hvata sumnja u njihovo spasenje, jer tumači se da se spašava po vjeri, ali ja hoću vjerovati da je prije po djelima- i kakva je to razlika, ali neću širiti temu i dati mašti na volju.)
Zašto je to tako, često se pitam.
Jedan od razloga zašto sam slušač na teološko-filozofskom fakultetu je i taj da im dam kvalitetan odgovor i da sama razbijem određene sumnje - ne toliko u postojanje Boga, iako… ima i toga ali, više da shvatim zašto smo stvoreni ovako nesavršeni. Zašto ovaj kratak period života u svijetu gdje bolje prolaze zločinci nego pošteni i bogobojazni, sa srcem i dušom koju hoću tako zvati i vjerovati da postoji. Eto baš ta duša. To nešto što smo dobili bila to praslika, fantazma, ugrađeno od Boga ili izgrađeno u nama kao rezultat same materije u što sumnjam.
No pređimo i na samu temu vjerske ravnodušnosti. Osim u razgovorima s poznanicima i prijateljima ( kad sam kazala o čemu ću pisati dvije poznanice su mi u glas rekle: Ja sam najbolji primjer za to. Obje dolaze iz komunističkih obitelji. Nikad ih nitko nije učio o vjeri. Ono što smatram najvažnijim je njihov otpor prema Crkvi. Usput tu bih spomenula i stado koje se okuplja oko don I. G., a koje je vrlo sličnog profila. Ali, to je tema za neko drugo promišljanje) pročitala sam i par članak koji se bave vjerskom ravnodušnošću.
U prvom redu tu je članak 'Antropologija vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića ( Željka Mardešića) izišao u, pretpostavljam, časopisu Obnovljeni život, Vol.41 No. 3-4., 1986, potom članak 'Pastoralno djelovanje suvremene crkve pred izazovom religiozne ravnodušnosti' iz istog časopisa, također Vol. 41. No. 3-4., 1986.
Započet ću sa esejom - člankom 'Antropologijom vjerske ravnodušnosti' autora Jakova Jukića. Prošlo je od objavljivanja članka dvadeseti četiri godine, ali stvari se nisu poboljšale, dapače.
Autor piše:„… ateizam još može biti neka religija , ali vjerska ravnodušnost nikada… Ravnodušnost je odsutnost Boga, ateizam ne… Nezainteresiranost spram pitanja religije u zbiljnosti je prestanak svakog traženja zadnjeg značenja ljudske egzistencije…“
Autor smatra da problemu vjerske ravnodušnosti '…valja pristupiti interdisciplinarno i pluralistički: sa stajališta biblijske znanosti, teologije, filozofije, sociologije, psihologije, povijesti.'
I dalje piše o metodi kojom će se služiti: 'Metoda će biti fenomenološka, koja bit – eidos - traži u sakralnim pojavama. Religijsko događanje treba razumjeti na religiozni način, bolje reći, u duhu čovjeka koji doista vjeruje.'
U trima poglavljima pokušava kako sam kaže ponuditi 'pregršt neobaveznih teza i promišljenih slutnji'
Poglavlja su:
1. Vjerska ravnodušnost u religijskim društvima
2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima
3. Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima
1. Vjerska ravnodušnost u vjerskim društvima
Piše:
'…U tom svijetlu treba pokušati opisati naličje srednjovjekovnog kršćanstva, a ne samo njegovo lice,
…. Klasičnoj viziji 'vijeka vjere', s jedne strane, i 'moderne nevjere', s druge, treba suprotstaviti realistički prizor povijesne nestalnosti i izmjenjivanja: U XII. i XIII. St. hereze , u XIV i XV st. neredi u Crkvi, ratovi i epidemije, u XVI st. Krize i metež, u XVII st. skepticizam.
Katolički povjesničari prosvjeduju protiv idilične slike srednjovjekovnoga kršćanstva, iako u isto vrijeme izražavaju poštovanje prema civilizatorskoj ulozi Crkve, koja je golema i neosporna. Stoga treba reći da je iskaz o „sveopćoj i gorljivoj vjeri starih vremena“ zapravo po meni, ' piše autor ' nastao u Francuskoj poslije revolucije 1789. godine, a predočen u predrasudi da je do XIX. stoljeća kršćanstvo vladalo na svim područjima, u svim klasama i kod svih generacija.
… U to vrijeme Crkva posjeduje religiozni monopol i vremenitu moć, ali može li se zato tvrditi da je narod kristijaniziran? Prema mišljenju Le Brasa, vjerske radnje bile su obavljene u ozračju trostruka utjecaja: Crkve, države i društva.'
Vjera je daleko od savršenstva. Uglavnom je među narodom na nivou obreda pomiješana
sa starim vjerovanjima. Više u funkciji društvene kohezije kako govori autor, a manje u funkciji unutrašnje preobrazbe.
Jer 'kako ispuniti jasne zahtjeve Evanđelja: ljubiti neprijatelje, pružiti desni obraz…, napustiti oca i majku, oprostiti onome koji te bije, iščupati oko koje s požudom pogleda ženu…itd'
Je li Nietzsche rekao da je jedini kršćanin bio sam Isus?
Autor smatra da se snižavanje religije na obredno ne događa samo u kršćanstvu i da je obredna religija stvorena po mjeri palog i slabog čovjeka.
Međutim, piše '….odveć velika vjernost obrednoj religioznosti uzrokovala je neku vrst ravnodušnosti spram temeljnih istina kršćanske vjere: dobrote mirotvornosti, služenja, opraštanja, milosrđa i djelatne ljubavi.'
I ne samo obredna religioznost. Spominje se tu i bogatstvo Crkve.
Kako i zašto je nastalo kršćanstvo? Po kome se mi zovemo kršćani?
Jedino i samo po Isusu Kristu koji se rodio u štalici. Siromašna obitelj, rođenje u štalici, život u siromaštvu i grozna smrt na križu. Nije li nam time poslao poruku.
Je li Crkva ovakva kakva jest ono što je On htio?
Treba li se čuditi da unutar Crkve postoje različita razmišljanja kakav bi život vjernika trebao biti.
U rasponu do potpunog odricanja od svjetovnog do raskoši.
A sve to se malom čovjeku može učiniti neprimjereno, jer ne treba zaboraviti da je Isus Bogo-čovjek. Kao Bog apsolutnih zahtjeva ali, i kao čovjek je znao da su ljudi slabi. , pa je opraštao.
Jer svaki '…religiozni žar ostavlja mjesta i za istodobnu religijsku ravnodušnost, koja ima svoje podrijetlo upravo u onom zanemarenom dijelu svetoga.'
2. Vjerska ravnodušnost u svjetovnim društvima
Pojava ravnodušnosti u svjetovnim društvima, po autoru članka, ide iz slabljena izvanjskog potpornja vjere, a to su obredi, crkveni blagdani, procesije, folklorno kršćanstvo.
Ne treba zaboraviti da je članak pisan u vremenu komunizma i da su 'pobožne ceremonije' bile zabranjivane ili svedene na minimum.
Ali bez ceremonija što je ostalo. Čovjek potpuno sam izložen svim mogućim kušnjama, po autoru.
Le Bras, kako navodi autor, je podijelio vjernike u tri odnosno četiri tipa
Prve „odijeljene“ kršćane koji više nisu ili su još jedva religiozni; „sezonske konformiste“ što svoju vjeru iscrpljuju u četiri glavna obreda: krštenju, prvoj pričesti, vjenčanju i sprovodu; „praktikante“ koji redovito posjećuju liturgijske službe; i napokon „pobožne“ koji u svemu slijede naputke Crkve i natprosječno su religiozni.
Novija istraživanja sociologa religije govore o novoj skupini ljudi koji postaju potpuno ravnodušni prema religiji. Doživljavaju svoju vjeru kao 'klasni posao' i s Crkvom se sastaju u iznimnim slučajevima.
Još nema pravog odgovora zašto je to tako, ali spominju se mnogi, nabrojit ću nekolicinu:
Odsutnost Božjih znakova u svijetu i opća sekularizacija. Prodor religijskog pluralizma i uspostavljanje slobodnog tržišta ideja. Rastuća neupućenost vjernika i nevjernika u pitanjima religije i Crkve
Proširenost mišljenja da je crkva bogata i da je na strani bogatih.
Ali, sociologija religije išla je jednim pravcem zanemarivši potpuno svjetovnu religiju.
'Suvremena svjetovna religija', po autoru, ' grana se u dva različita odvojka: …. Danas planetom vladaju dvije svjetovne religije: Konzumistička i politička…. Čudnovato je kaže autor da su ta dva svjetovna božanstva – bogatstvo i politika – bila u prošlosti Crkve njena dva najveća poroka.'
3.Vjerska ravnodušnost u kriznim društvima
'Dok je obredna religija barem posredno bila povezana s trascedentnim – iako se u njoj često više pažnje posvećivalo posrednicima nego Bogu – svjetovna religija nije imala baš nikakva priključka na onostrano.
Mogli bismo reći da je svjetovna religija nadomjestak, a ne izvornik.
Od sreće nije ostalo ništa jer je ona etička, a ne biološka kategorija. S druge strane politička obećanja se nisu ostvarila. ….
Podređen ubitačnom racionalizmu, život bez misterija postao je gotovo nepodnošljiv. Zato nije pogrešno ustvrditi da je vjerska ravnodušnost masa u naše vrijeme čvrsto povezana s kulturom koja je duboko označena nihilizmom.'
Tu se sad već susrećemo sa 'svetim' izvan Crkve. Traženje koje na kraju dovodi do new agea-a kojeg autor u ovoj studiji ne spominje, ali se kasnije i te kako bavio njime.
Drugi članak u istom časopisu: 'Obnovljeni život' Vol. 41. No 3-4., 1986 glasi: Pastoralno djelovanje suvremene Crkve pred izazovom religiozne indiferentnosti'
Napisao ga je Josip Baloban.
Autor objašnjava zašto pastoralno djelovanje kojima mnogi ne vide svrhu. ( ne zaboravimo godina je 1988) i piše
'Odgovor na ova dva pitanja može ići u slijedećem smjeru: Ako Crkva nije sama sebi svrhom, nego je tu radi kraljevstva Božjega, a to je kraljevstvo tu za čovjeka, zapravo ponuda svakom čovjeku s težnjom da taj čovjek dođe u Božji zagrljaj ( u Božje zajedništvo – visio beatifica) onda je svaka pastoralna djelatnost dobrodošla jer je neposredno i posredno upućena na to da čovjeka , po njegovom ljudskom zajedništvu ovdje na zemlji, sprema i uvodi u trajno zajedništvo s Bogom. Tom slučaju svaka pastoralna djelatnost budi i otkriva i na svoj način posvješćuje čovjekovu transcedentalnu upućenost na Onoga u kojem se do kraja smiruje čovjekovo biće.'
U relativno dugom članku autor se bavi na više načina vjerskom indiferentnošću.
U jednoj od podjela kaže da u svijetu postoje tri vrste . Prva i druga vrsta svojstvena je nereligioznima, a treća religioznim osobama.
U prvu vrstu svrstava sve one ljude koji sebi uopće ne postavljaju pitanja o Bogu. Ali ravnodušni su i prema puno drugih vrijednosti. Smatra da tome pridonosi i društvena situacija. ( uvijek treba misliti na vrijeme kad je članak pisan)
U drugu kategoriju ubraja ljude koji su ravnodušni prema vrijednostima koje nose vjerski predznak, ali nisu ravnodušni prema tim istim vrijednostima ( ljudskim vrijednostima) samo bez vjerskog predznaka.
I treća kategorija koju čine ljudi koji su deklarativno i praktično kršćani, ali koji su zahvaćeni određenom vrstom vjerske nezainteresiranosti, kaže autor. Tu nabraja veliki broj grupa i podgrupa vjernika i za to kaže da se radi o parcijalnoj religioznoj indiferentnosti
Evo jedne od anketa iz tog vremena podijeljena u nekoliko grupa:
- Praktični sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera ući 19,2 %
- Religiozan sam, premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči. 23,9 %
- Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne. 10,1 %
- Prema religiji sam ravnodušan. 7,0 %
- Nisam religiozan , iako nemam ništa protiv religije 33,2 %
- Nisam religiozan i protivnik sam religije 6,6 %
'Predočeni podaci', piše autor, ' nam sugeriraju da promatranju religiozne indiferentnosti treba pristupati kao višedimenzionalnom fenomenu.'
Pita se što je činiti crkvi u slučajevima vjerske ravnodušnosti. Smatra da je Crkva u prošlosti u takvim slučajevima reagirala previše militantno i apologetski. Upućuje na II Vatikanski koncil i na dijalog.
Upućuje na dijalog, ali i na novu evangelizaciju i re-evangelizaciju.
'Po Isusovoj želji, zadaća je Crkve, s jedne strane, neprestano evangelizirati i katehizirati samu sebe, tj trajno se usklađivati s Isusovim riječima koja rađa vjerom u Isusa i njegova Oca i vjernošću Bogu i čovjeku.
S druge pak strane , njezino poslanje i evangelizacija svijeta u kojem živi i djeluje. U toj evangelizaciji posebnu grupaciju čine parcijalno religiozno indiferentni, koji su već dio te Crkve, ali su se u međuvremenu vrlo distancirali od nje i svoju crkvenost sveli na minimum. U crkvi ostaju samo tijelom, a ne i srcem. To je uostalom i do sada bila zadaća Kristove Crkve. No ona u ovom povijesnom trenutku još više posvješćuje tu zadaću na teoretskoj razini.
Pri tome je važno uočiti da Crkva naviješta i živi u svijetu koji više nije kršćanski, nego nekršćanski.'
Itd itd u tom duhu piše autor.
I još dodaje: Crkva bi previše olako skinula sa sebe dio svoje odgovornosti za proširenje indiferentnosti i ateizma ako bi rasprostranjenost tih fenomena pripisivala samo uzrocima izvan Crkve.
….. Pokrivaju li se slike o Bogu, koje je Crkva (uglavnom) do sada posredovala vjernicima, s onim stvarnostima Boga,koji se objavio u Isusu iz Nazareta i koji je tog stog Isusa do kraja potvrdio na križu i u uskrsnuću.
…. Situacija nas religiozne indiferentnosti, a napose parcijalno religiozne, potiče
, zapravo sili, da se vratimo vlastitom Bogu objave.
Bog Abrahamov, Jakovov, i Izakov Bog je povijesti no to je Bog drukčiji nego što su nam ga u tijeku povijesti posredovale razne slike kršćanstva. Bog drukčiji no što ga čovjek zamišlja kao objekt vlastite potrebe….'
Prestat ću sa prepisivanjem tuđih misli iako bi, jer se u mnogočemu slažem rado nastavila.
Dodat ću još jednu autorovu rečenicu o kojoj treba razmisliti, ali jednako treba razmisliti o onom što se dogodilo tamo na onoj gori kad je Božji sin Isus umirao i zbog ljudskih bolova i muka zazivao svog nebeskog Oca.
To poznato pitanje: gdje je Bog kad ljudi pate. Kad djeca pate, kad svatko od nas pati. Zašto šuti?
Ali šutio je i onda kad je njegov vlastiti sin umirao.
Autor kaže: 'Na križu je sam Isus iskusio Božju šutnju i njegovu odsutnost. Ali istodobno Bog je pokazao svoju solidarnost s čovjekovim trpljenjem i umiranjem da bi tu svoju solidarnost još izrazitije posvjedočio i potvrdio u Sinovu uskrsnuću.'
Autor ističe da je zajedništvo i evangelizacija krasila prvu Crkvu piše da se danas događa da pastoralne skupine često rješavaju svoje vlastite probleme, a manje se brinu o drugima, a da ne spominjemo nebriga za one koji nisu kršćani.
Osobno mogu potvrditi da sam jedanput, nedavno, razgovarala sa članom zajednice Novih katekumena i izrazila želju da pođem s njima na neko hodočašće, a bilo mi je odgovoreno: Ne, ne možete to je samo za članove zajednice.
Nije li to svojevrsna privatizacija vjere. Kod te zajednice već tolika da mnogi moji prijatelji pomišljaju da se radi o sekti koja nikako ne može biti unutar katoličke Crkve.
Autor nabraja područja i mogućnosti gdje je potrebna evangelizacija i re-evangelizacija, a gdje bi se katolička Crkva svojim djelovanjem trebala uključiti. A toga je uistinu puno.
Spomenula bih i neka nova razmišljanja na temu vjerske ravnodušnosti i predlaganju načina kako izići iz kruga 'unutarnje sekularizacije' (moj izraz), gdje se čovjek bez postojanja Boga u svom životu rado okreće 'svjetovnim vjerama' i sam određuje pravila. Tri članka koja se bave istim temama; vjerskom ravnodušnošću i posljedično tome evangelizacijom koja se zove 'nova evangelizacije' više ne re-evangelizacija. Nova evangelizacija kako ju je nazvao Ivan pavao II na Haitiju 9. Ožujka 1983. godine.
'Ne re-evangelizacija, već naprotiv nova evangelizacija . Nova u svom žaru, u svojim metodama i u svojim izričajima.'
Članak je napisao Dr. sc. Ivo Balukčić. Pa potom još jedan članak od istog autora pod naslovom:
Vjerska ravnodušnost – novo lice ateizma, izišao u Sarajevu 25. Studeni 2008
I članak izišao u Glasu Koncila 40 (1945) 2.10. 2011) , pod naslovom Nova Evangelizacija u župnoj zajednici, a potpisuje ga Milan Šimunović.
Spomenut ću još i članak Dnevna priprema za vjeronaučni sat/susret pod naslovom: Ateizam i vjerska ravnodušnost. Priprema je pisan kao da se radi za neki ispit, ali vrlo je poučna.
Izdvojila bih iz njega jedno mišljenje:
Ni po ocu ni pomajci nisam vjernik. Nakon dosta razmišljanja na studiju u Splitu zaključio sam da Bog postoji. No on za moj život ne znači baš ništa… Čuo sam i za Isusa Krista. On je za mene plod ljudske mašte.
U potpisu: Saša, student.
Citirat ću Ivu Balukčića.
U članku: Vjerska ravnodušnost - novo lice ateizma piše:
'Nedavno je općinsko vijeće u Oxfordu odlučilo ukinuti sve ono što podsjeća na Božić. Sva slavlja od 25. Prosinca i slijedećih dana bit će uključena u proslavu takozvanoga „blagdana zimskog svijetla“. Prema izjavama vlasti britanske općine cilj je ukloniti pretjeranu važnost koja se pridaje najvećem kršćanskom blagdanu na štetu drugih religija. Komentirajući tu spornu odluku britanskih vlasti za radio Vatikan nadbiskup Gianfranco Ravasi, pročelnik papinskog vijeća za kulturu, između ostalog je rekao kako se u prošlosti razložno borilo protiv nazočnosti kršćanskih obilježja, suprotstavljajući posve alternativne sustave, a sadašnje nijekanje je sivi val, odnosno magla; želi se nametnuti jednu bezobličnu i nestalnu sastavnicu, a to je obilježje aktualne sekularizacije i površne kulture. Ne niječe se Boga, nego ga se sasvim prezire. Nema više zagriženog ateizma, ponekad dramatičnog. Na snazi je ravnodušnost , koja otupljuje sve, uklanja boju, uništava identitet, povijest, istaknuo je nadbiskup Ravasi.'
Ima jedna rečenica u tom članku, koji apsolutno u sva ta razmišljanja uključuje i Hrvatsku u kojoj se ta ne-kultura ravnodušnosti i te kako osjeća, a rečenica glasi: Paklenska kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes.
Završila bih sa jednom malom epizodom-doživljajem jednog dječaka sa sata školskog vjeronauka.
Za Božić su dobili zadatak da nacrtaju štalicu, rođenje malog Isusa. Dječak, inače sa visokim kvocijentom inteligencije nacrtao je kučicu sa nekoliko katova, pa je zanesen maštom pomislio da se kravica, magarac i ostale životinje bez lifta ne bi mogle popeti na kat , te se tako tu našao i lift. Vjeroučiteljica ga je ismijala. Tko je vidio u ono doba lift? A ja bih upitala ocjenjuje li se kod studenata katehetskog studija uz znanje i inteligencija, a ni srce nije za zanemariti.
srijeda, 04.01.2012.
4 dana su premalo.
