Dvije su me rečenice-izreke navele na određena razmišljanja.
Samuraje su učili:
Dužnost je velika poput planine, a vojnička je smrt lagana poput pera.
Nedavno sam gledala dokumentarni film iz domovinskog rata. Mlada ženica mora otići iz svoje kuće. Vidimo prepadnuta lica ostalih bjegunaca.
Ona kaže: Neka svi prestanu. Što će nam zemlja. Ionako će sva zemlja kad umremo biti naša.
Od potpunog robovanja ponosu i časti do druge krajnosti s kojom bi se sada, nakon dvadeset godina od domovinskog rata, mnogi složili.
Mogla bih pisati i pisati o jednom i drugom stavu, ali neću.
Čovjek je enigma. Samima sebi smo nepoznanica, a drugi su nam još veća nepoznanica. Toliko godina postojanja, a još uvijek o nama samima, iako smo otkrili puno toga, ne znamo skoro ništa.
Kad bi skinili sa sebe slojeve prekrivanja 'pravog' lica na kojoj bi se strani našli?
I bili rezultat 'dužnosti' i onih koji se drže za 'hrvatsko srce' zadovoljio one koji iz dužnosti i lake smrti kao perce leže i posjeduju svu zemlju ovoga svijeta, da o mirovinama, pretvorbama, krađi i mitu ni ne govorim?
Post je objavljen 20.01.2012. u 18:42 sati.