Dala sam ljubljenom sinu pročitati kiticu stiha Hölderlina:
„ Mi smo znak bez tumačenja
Bez bola smo i gotovo da smo
u tuđini izgubili jezike.“
Razlog će se mnogima činiti prozaičan, nebitan, manje važan.
Meni ne. Prvo dobro promislimo o svakoj napisanoj riječi. Previše ih upotrebljavamo olako, ne razmišljajući o značenju. Otrcale su se.
Ne znam na što je Hölderlin mislio, ali ja sam iz njegovih riječi čula da je čovjek na ovom svijetu neprekidno, kroz cijelo trajanje ovozemaljskog života, u tuđini, izgubljen, znak smo, ali kome- drugima sebi, ovoj zemlji, 'izgubljeni u prevodu'.
Riječ je izgubila smisao. Uzimamo je prelako, na površini smo njenog razumijevanja i značenja, a ona, ta riječ, je , za sada- hoću naime vjerovati da će telepatija nastati i postati bitan dio naše komunikacije, ponavljam riječ ostaje na površini uobičajenog i nitko ne razmišlja o njenom dubokom značenju. Od samog nastanka: U početku bijaše riječ, ili još bolje U početku bijaše logos riječ je obilježila ljudski rod, dala mu razum , mogućnost komunikacije. Riječ je dragocjeni dar, najdragocjeniji, ali i ovoj'svojevrsnoj tuđini' u ovom materijalnom svijetu, kako vrijeme ide dalje pogubili smo značenje nas samih, a riječi lelujaju u površnom ozračju naših života skoro kao nevažne, usputne.
Fenomenalno, genijalno, kralj, kraljica- poslušajte samo nogometne komentatore. Po terenu trče samo ljudi sa nobelovim nagradama, a sva su današnja djeca kraljice i kraljevi. Zna li itko od njih što to zapravo znači (ili je značilo) biti kralj ili kraljica. Koliko je krvi znoja i suza proliveno da bi se došlo do titule, pravog značenja te riječi.
Je li bilo dosta uvoda!?
Pokušat ću birati riječi. S pomnjom. U njihovom punom značenju. Malim slovima, jer ne želim da one budu konačna Istina. Nema tih velikim slovima istina u ovom tuđem okružju za um, duh, dušu, samu misao – kako god to nazvali. Za logos, za znak, značenje. U ovom ograničenom svijetu gdje je i riječ pa koliko je s pažnjom birali jednako ograničena.
Dakle moj dobri vječno trčeći za poslom sin, vrlo radoholičar, našao je ljubav svog života (toplo se nadam), a i mali dragi, najdraži Toma sad je tu, ali… To veliko Ali… Ova mama t.j ja vjernica je iz dubine svoje duše. Vjernica, je od onih koja bi po svoj prilici slijedila Isusa i možda zapisivala njegove nedorečene riječi pokušavajući pronaći smisao tih istih Isusovih riječi i postupaka. Mogla bih sad ispisati stranice i stranice, ali pokušat ću se zadržati na činjenicama.
Evanđelisti su zapisali što su zapisali. Bili su ljudi onog vremena, a vrijeme je čudna zvjerka
„Vrijeme postoji tako što prolazi. Ono jest tako što stalno nije.“
Martin Heidegger
I vrijeme nije oduvijek bilo. Bila su dakle vremena bez vremena.
Ono nastaje sa prolaznim i propadajućim. Sa ograničenim.
A kakve sve to veze ima sa mojim sinom.
Ima jer… -neću se vjenčati u Crkvi. Ne sviđa mi se što ta Crkva radi. I onda drvlje i kamenje. Sve ono što slušam od svih protivnika Crkve. I od same sebe. Od teista i ateista i to onih tvrdokornih mrzećih ateista koji su najglasniji (nemojte mi reći da ih nema).
O.K.
Ima istine. Kad su Isusa, nekom prigodom, upitali hoće podići šator (neka je propovijed bila u pitanju) rekao je: Meni ne treba kuća. Što će meni kuća?
A pogleć kakve su sve kuće sagrađene nakon njegove smrti.
Da ne govorimo o puno drugih stvari koje mogu iritirati, a koje se unutar Crkve događaju.
Ali, pogledajmo i drugu stranu. Bijeg apostola nakon njegova uhićenja. Zatim tu je i činjenica da je na sv. Petru ostala njegova Crkva, a ovaj ga je odmah nakon uhićenja izdao.
Ti si stijena, rekao je. I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju.
Bome je ta stijena odmah od početka bila vrlo trula.
Ali nije baš sve tako. Bogo čovjek Isus došao je kad je sazrelo vrijeme za njegov dolazak.
Iako se to nama danas ne čini. Mi bismo još čuda u koja ne vjerujemo pa makar nas svakodnevno ta čuda lupala po nosu.
Briga me za ispade Crkve. Me non frega.
Sve su to ljudi. Usudila bih se reći da ih je devedeset posto ispravnih i dobrih.
Kad bi se kroz dvije tisuće godina stavila na vagu dobra i loša djela čini mi se da bi bilo više dobrih.
Ali, sve je to nevažno. Mi odrastamo u određenom okruženju. Ljudskom okruženju. I Crkva je velikim djelom nastala ljudskom rukom i mislima, ali s druge strane moje vjerovanje jest da je ipak pod paskom Boga.
Moja pok. Teta bi rekla: Vjera se uči na majčinim prsima u crkvi.
U djetinjstvu su me u crkvi učili dobre stvari.
A riječi se danas profanirane. Izgubile su vrijednosti. Vjenčanje je sakrament. Ima ih sedam (nekad ih je bilo 14) U vjeri u jednog Boga sakramenti su jedina čuda koja možemo opipati i u čije se vrijednosti i veze sa neograničenim uzdajemo, mi koji vjerujemo.
Ako ostali kažu: Dobio sam šamar na vjeronauku ili svećenici i Crkva ne vrijede mogu se složiti u puno stvari, ali oni su moja veza… eto ti nedostatka riječi. Meni ta „veza“ pomaže i pomagala mi je. Ako su Oni utjecali na mene da u vjeru prodrem dublje i postanem bolja nadam se da će i moja mala riječ i riječi svih drugih pokrenuti u Njima potrebu da isprave greške.
A Bog koji nas je smjestio u ovo prolazno vrijeme možda treba naša promišljanja i našu vjeru da nas spasi.
Mi, mali ljudi kovaći smo svoje sreće.
Ne znam istinu pisanu malim i velikim slovom. Ništa ne znam, ali se nadam da će pobijediti Dobro u svima nama.
Post je objavljen 30.01.2012. u 19:55 sati.