subota, 09.02.2008.
Martina
Potaknuta Pupinim postovima prenjet ću još dio ozračja iz romana sa Martinom.
..........
Uz knjižnicu, oko njenih otvora, lebdjela je moja majka Martina Kolenda, a da nitko od petorice muškaraca nije ništa znao. U dnevniku koje je od tada pisala, prije samog početka rata govorila je o ljubavi koja se rađala između nje i mog oca, o dirljivim i plemenitim sumnjama mog oca koje su slomile posljednje otpore kod nje, kako je istovremeno nastavila ljubiti Srđana Kopića. Moj je otac davno bio mrtav kad sam započeo čitati njen dnevnik. Moj otac Stijepo Martinis ostavio mi je poruku. Molio me da procijenim što je u njenom dnevniku bitno sačuvati za potomstvo. -Upravo zato-, napisao je, -da se mržnja ne ponovi.-
Moj plemeniti otac, pun skrupula, nikad nije htjeo vjerovati da mržnja i zloća sjedi u nama i čeka, iako ponekad u nekim razgovorima možda ogorčen preranim gubitkom moje majke, pokazivao je strah i zabrinutost za budućnost.
Ostavit ću u Zapisima ono što je ostalo od dnevnika moje majke:
1989. godina. rujan
Možda nisam shvaćala opasnosti odvajanja same sebe. Prva ja, ostajala je zatvorenih očiju kao da spava na mjestu gdje bi započelo odvajanje druge mene. Ne, nisam shvaćala opasnosti, ali nisam mogla odoljeti. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. Kao da nisam bila ja od krvi i mesa. Nikakav osjećaj težine. I sve me je slušalo. Oblaci su se razmicali. vjetar bi stao. Čak bi se i noć spustila.
Morala sam paziti da me nitko ne vidi.
-To bi moglo biti smrtonosno- rekla je Rita. To mi je nekoliko puta ponovila.
I da nije bilo smrtonosno, bilo bi jako nezgodno vidjeti me kako lebdim iznad Straduna i ubrzo, kad sam stekla smjelost, iznad drugih dalekih prostora.
Vratila sam se u Dubrovnik jer sam slutila, skoro sam bila sigurna, da je Stijepo već duže vrijeme, možda od prvih naših susreta, zaljubljen u mene.
1989. godina. rujan
U Beograd nisam odputovala. I čemu? Više nije nikakav problem putovati. Ljeto je bilo vrlo dugo i napeto. Tko sam ja? Što se zapravo sa mnom događa?
-Ti si razmaženo dijete-, kaže mi Stijepo.
1989. godina rujan
Zlatni rujan. Turista je sve mane, a more je još toplo. Ne znam što mi se više sviđa, lebdjeti ili roniti. Skoro bih rekla lebdjeti, da nije kasnije onog strašnog umora koji traje danima. Moram smanjiti doživljaje. Stijepo, iako ga izbjegavam, zna što radim i, naravno, ne slaže se.
Noćas sam srela Ritu. Naša dva astralna tijela lebdjela su gledajući se. Oni me štite. Brinu o meni i štite me. Ne znam zašto se Stijepo toliko buni?
1990. godina. Nova godina
Srđan spava. Ja sam izašla prošetati. Sad sjedim u kafiću. Dnevnik nosim uvijek sa sobom. Znam da ga Srđan ne bi čitao, ali običavam zbog majke za koju nisam sigurna. Bar je to radila u vrijeme moje mladosti. -Kasno se poslije kajati, -znala bi reći kad sam joj predbacivala. -Ja sam ti majka i moje je pravo kontrolirati-, rekla bi. zato sam još uvijek na oprezu. Srđan pak, on ne kopa po mojim stvarima. To je kod njega i neka vrst čudne nezainteresiranosti za stanja moje duše. Kao da ga ponekad plašim. Ostaje na površini iz straha da bi dublje kopanje moglo otkriti nepoznanice s kojima se ne bi znao nositi.
Dubrovnik je prazan. I sunčan. u posljednje vrijeme puštam da me prožima stvarni svijet. Isprepletenost mene, sunca, kamenih lica zgrada i ljudi bude ponekad tako snažna da boli. Neobičan osjećaj koji u nikom slučaju ne slići na ono što osjećam kad se izdvojim iz sebe. Kad lebdim ja sam sa svim tim jedno, a opet izdvojena. Smirena. zapravo sam u stanju laganog ushita. Često mi na pamet padaju usporedbe sa orgazmom. Stanje nakon orgazma, rekla bih.
Ako bih htjela biti posve otvorena, moram priznati da sve češće razmišljam kako bi to izgledalo sa Stijepom.
Gola moja duša, gola ja i iskrenost. Jesam li ja pomaknula granice? No, drukčija sam.
Pa ipak, još uvijek znam malo.
1990. godina. siječanj
Posljednja večer sa Srđanom nije prošla dobro. Svađali smo se.
-Ti djeluješ kao da se drogiraš-, rekao je.
Čak je izgledalo da misli ozbiljno. Je li me vidio dok moj duh, ili što već jest, nije bio u mom spavajućem tijelu?
U nekom smislu je bio u pravu, ja više ne pripadam posve tvarnom svijetu. Čestice mog tijela još su bile na okupu dok me ljubio. I ponekad dok sam šetala Gradom upijajući stvarnost. Upijajući stvarnost tu i sad... U rijetkim trenucima... u razgovorima ili šutnjama sa Stijepom... On se trudi. Stijepo se silno trudi.
Sinoć sam čekala dugo. Dovoljno dugo da Srđan zaspe tvrdim snom. Bili smo oboje uznemireni. Htio je da pođem s njim u Beograd. Odmahnula sam glavom. -Bilo gdje-, predložio je. -Otac mi je obećao materijalnu pomoć dok ova ludost ne prođe. Sad sam i ja svjestan, više nego uvjeren da se nešto sprema-, govorio je.
-Ali ja ne želim nigdje-, rekla sam.
Kasno, vrlo kasno je zaspao. No morala sam van. Zatvoreni prostor me je gušio. Stajalo me napora.
Grad je bio prazan. Izgledao je kao... narisan... upravo tako, kao zaleđen, bez daška vjetra, bez pokreta. Lebdjela sam malo iznad krovova kuća. suzdržavala sam se da ne otiđem do Stijepe. Izbjegavala sam ga sve vrijeme Srđanovog boravka u Gradu. Sigurno ne spava, mislila sam. Možda hoda po sobi. Možda pogledava kroz prozor. Znam da me ne bi smio vidjeti.
Onda sam odlebdjela do Špilje. Od poslijednjeg požara nije bilo drveća. Unutra se vidjela svjetlost. Ušla sam. Svi su bili tu. Rita, Klaus i F.B. i mnogi drugi čija sam lebdeća tijela viđala, ali ih nisam poznavala. Ritina je crvena kosa u odsjaju svijetla plamtila kao sam žar.
Nije bilo smirenosti u njihovom lebdjenju. Micali su rukama i nogama kao da su utopljenici koji se pokušavaju održati na površini vode. Nešto su mi htjeli reći ili pokazati, ali od mnoštva njihovih poruka ja nisam čula ništa. Onda su izašli. Na vrhu Srđa, tamo gdje je oduvijek stajao križ, sad ga nije bilo. Zapravo, ležao je u podnožju, srušen. Mnoštvo ljudi u odorama. Bradati, s redenicima, izgledali su pijani. Topovi i vojne sprave za koje ne znam kako se zovu. I Srđan. Srđan u odori. Bio je blijed. Činilo se da mu nije mjesto među njima. Rugali su mu se. Nagovarali su ga na nešto. Nije htio. Znala sam što misli. Poznajem Srđana. On beskrajno voli Dubrovnik. Mene voli. Došao je po mene. Sad leži u mom krevetu do mog tijela. Zagrlio me je, zaštitnički. Srđan nikad, nikad ne bi napravio ono što od njega traže.
Moja lebdeća družina, Rita, Klaus, F.B. i ostali moji prijatelji lebdjeli su oko mene mašući svojim nevidljivim krilima i pokušavajući mi prenijeti dijelove svoje energije.
Nisam željela gledati, ali određena znatiželja... Srđana su dovukli do topa. Prisilili ga da primi u ruku nekakvu špagu i on je potegnuo zatvarač topa. Projektil je poletio u nebo, a onda se počeo spuštati... padao je i padao i ja sam odjednom znala gdje će pasti.
Potom je nastao mrak.
Probudila sam se mokra od znoja. Plakala sam i ječala. Srđan me je držao u naručju. Pokušavao me je umiriti, ali ja sam drhtala i plakala ne shvaćajući što se događa. Gurala sam ga od sebe. Micala sam njegove ruke od sebe kao nešto strano i tuđe. Bojala sam ih se.
Je li to bio san? Jesam li sanjala?
........................
Ovo je tek 245 strana od njih 330. Roman je izišao 2001. godine
09.02.2008. u 10:23 •
11 Komentara •
Print •
#
| < |
veljača, 2008 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
|
|
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
