30.03.2008., nedjelja
BIJELA NEDJELJA – MALI USKRS – VELIKA VJERA...
|
NOVO STVORENJE U KRISTU Mali Uskrs – pučki je naziv tzv. Bijele nedjelje, prve nedjelje po svetkovini Gospodinova Uskrsnuća koje se slavi cijeli tjedan. Novokrštenici – odrasli kršćani, kršteni u noći Vazmenog bdjenja – cijeli su tjedan javno nosili svoje bijele haljine, znak novosti i čistoće koju su zadobili u sakramentu krštenja, a na današnji dan su ih odlagali, potvrđujući time da su spremni u svijetu biti evanđeoski kvasac, sol i svjetlo. Danas teško možemo zamisliti kakva je radost vladala u prvoj Crkvi radi novokrštenika. Pokazuje to i dio govora Svetog Augustina, u kojem on njima, odraslim ljudima, tepa kao maloj djeci: Moram govoriti vama, netom rođena dječice, mališani u Kristu, novo potomstvo Crkve, milje Očevo, plodnosti Majčina, izdanče blagi, roju novi, cvijete naše dike i rode naše muke, radosti i vijenče moj, svi koji stojite u Gospodinu. Upravljam vam apostolove riječi: Obucite se u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga u pohotama, da se i životom obučete u onoga kojeg ste obukli sakramentima. Jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi vi jedan u Kristu Isusu. To je u samoj biti sakramenta: da je sakramenat novoga života koji u ovom vremenu počinje s otpuštanjem svih prošlih grijeha, a dovršit će se u uskrsnuću mrtvih. Krštenjem ste naime zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što Krist uskrsnu od mrtvih, i vi tako hodite u novosti života... Danas je osmi dan vašeg rođenja. Danas se u vama dovršava pečat vjere, koji je u starih otaca bivao pri tjelesnom obrezanju osmoga dana od tjelesnog rođenja. Zato i sam Gospodin, skidajući sa sebe u uskrsnuću tjelesnu smrtnost i oživljavajući, istina, ne drugo nego ono isto tijelo, ali koje više neće umrijeti, zapečatio je svojim uskrsnućem Gospodnji dan: taj je dan treći poslije njegove muke, a u broju dana poslije subote osmi, i ujedno prvi. Stoga ste i vi primili zalog Duha,... pa ako ste suuskrsnuli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Današnje evanđelje donosi Tominu vjeru-nevjeru-vjeru. Koliko je vjera važna svjedoči i engleski pisac i obraćenik Thomas Merton u svojoj knjizi Preko sedam planina. On opisuje traženje smisla života, nalazeći ga najprije u raznim filozofijama, a kasnije religijama, dok konačno nije našao smirenje u vjeri. U početku se oduševljavao Marksom i Lenjinom. Kasnije se u njima razočarao kad je pročitao Lenjinove riječi, koji je na upit jednog profesora: "Bi li bio spreman žrtvovati nekoliko milijuna ljudi da postigneš svoj cilj?", odgovorio: "Spreman sam proliti i ocean krvi da dođem do svog cilja." Pročitavši te riječi Thomas Merton je tada rekao: "Komunizam ne može dati smisao života." Otišao je u trgovinu i kupio Bibliju. Kad ju je pročitao zapisao je: "Kakvo zakašnjenje! Ja, nažalost, 30 godina ništa nisam znao o Isusu Kristu!" Nakon toga Merton se molio Bogu za dar vjere, moleći posebno da mu dade novo srce. I doista, Merton se ne samo obratio, nego se i proslavio svojim religioznim knjigama. Tako se tijekom dvije tisuće godina kršćanstva na neizbrojivu mnoštvu primjera potvrdila istina koju je apostol Pavao izrazio u obliku poticaja kršćanima, a koja je zapravo životno zlatno pravilo odnosno recept za sreću: Za onim gore težite, ne za zemaljskim! |
27.03.2008., četvrtak
DOLAČKI HOLOKAUST
|
Prije 64 godine i jedan dan (26. ožujka 1944.) u mojoj se rodnoj župi Dolac Donji dogodio stravičan zločin. U to mirno selo u Gornjim Poljicima (to je sjeverni, zamosorski dio drevne Poljičke knežije, ili Poljičke republike), premda je bilo izvan svih ratnih operacija, ranom su zorom upali vojnici divizije "Prinz Eugen" zajedno s četnicima zloglasnog dinarskog odreda popa Đujića i lokalnim izdajicama ter su pobili 275 nevinih odraslih ljudi, a selo potom zapalili. Strahotu toga zločina pojačava činjenica da je toga dana također prestalo kucati srce 103 djece školske i predškolske dobi, a najmlađe dijete bilo je rođeno samo tri sata prije strašnog događaja. Ne samo što ni ime još nije imalo, nego je pred majčinim očima, prije nego je i ona ubijena, bilo nabodeno na bajunetu. Kad god se toga sjetimo, većini mojih mještana i župljana i danas poslije toliko vremena bolan grč steže grlo i guši bolan jecaj, ali suze je nemoguće zaustaviti. Premda je mjesto preživjelo taj rijetko viđen gubitak ravan holokaustu, ipak se može reći da se do danas, 64 godine poslije, Dolac Donji u mnogočemu nije još oporavio od te tragedije. Selo je početkom 20. stoljeća imalo 1054 žitelja, a sada se broj kreće oko 400 stanovnika. O veličini užasa govori i činjenica da dvadesetak godina poslije toga najtužnijeg dana u donjodolačkoj povijesti nitko iz sela nije krenuo ni u vojsku ni i školu. Štoviše, u Ernestinovu (između Osijeka i Vinkovaca) gotovo polovica stanovnika do Domovinskog rata bili su Donjodočani. Svake se godine na tužnu obljetnicu redovito u mjestu održava komemoracija u dva čina. U komunizmu se "politički program" uvijek organizirao 26. ožujka, a crkveni je bio u nedjelju poslije toga dana. Od stvaranja hrvatske države cjelovit se program upriličuje istoga dana. Sjećam se da smo mi osnovci morali strpljivo slušati duge vatrene govore dosadnih govornika. Od svega živo pamtim da su vojnici davali djeci otrovne bombone, a starijima "kemijske olovke" kao eksplozivne naprave. Na prevaru su ljude okupljali u što većem broju u kućama ili u štalama gdje je bilo sijena (koje su prethodno polili benzinom) pa potom zapalili, a pred ulazima su dežurali s oružjem kako nitko ne bi preživio. To smo mnogo puta slušali od pokojnog Ivana Šilovića, koji se jedini kao dječak čudom uspio sa stražnje strane izvući iz štale i živ pobjeći kroz polje, premda su za njim pucali. Ove je godine svetu misu predvodio svećenik rodom iz susjedne župe Dolac Gornji don Mirko Skejić. Budući da su se nakon službene komunističke verzije događaja pojavile nove interpretacije povijesti, svećenik se, kako je prenio lokalni medij, u emotivnom govoru upitao tko je to mogao napraviti i tko je to napravio, a tko je to naredio. Podsjetio je također kako je upravo to isto pitanje prije 12 godina u Hrvatskom saboru postavio saborski zastupnik rodom iz Doca Donjeg dr. Jure Bilić. Međutim, kako onda tako i danas – odgovora nema! Potom je, prema tradiciji na kraju mise, popis svih žrtava pročitao domaći sin don Pavao Banić, nakon čega je kod središnjega križa pored crkve obavljena molitva i odrješenje za pokojne. Komemorativnom skupu, koji se stalno obavlja pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, uz redovitu nazočnost nekoliko stotina mještana i njihovih prijatelja iz susjednih mjesta kao i mnogih hrvatskih gradova, prisutni su ter sudjeluju u programu također uglednici iz crkvenog, kulturnog i političkog života. Tako su jučer na skupu bili saborski zastupnik Boris Matković, dožupan Splitsko-dalmatinske županije Luka Brčić, gradonačelnik Omiša prof. Ivan Škaričić, gradonačelnik Ernestinova Matija Grajf i mnogi drugi. Poslije programa kod spomen-križa žrtvama pokolja, gdje govornici obično odašilju razne poruku u uvijek istim frazama (npr. da mrtvima treba odati počast ali tragediju se ne smije zaboraviti, i sl.), svi se iz sredine polja popnu do mjesne Osnovne škole, koja nosi ime "26. ožujka 1944.", gdje se druženje nastavlja na domjenku. A dolje, kod crkve i velikoga križa (i nedaleko od kuća u kojima su gorjeli ljudi) – u tužnom i zapuštenom spomen-parkiću, kao (pra)davni "crveni" podsjetnik na pet spaljenih zaselaka – samuje i tuguje pet mrtvih kamenih blokova sa stihovima Jure Kaštelana, uz popis imena svih živih koji su 26. ožujka 1944. prisilno poslani na čekanje Uskrsnuća mrtvih. Današnji pak Donjodočani, ma gdje bili, pamte prošlost, ali s vjerom žive i nadaju se pobjedi Istine i Života. |
23.03.2008., nedjelja
USKRSNA ČESTITKA
|
Sretan Uskrs! Aleluja! Besmrtni smrću smrt usmrti da smrtnike obesmrti! (don Ivan Marijanović) Crkva ovomu našem - sasvim objektiviziranom svijetu - s radošću poručuje riječi (koje, kako se čini, nikako ne pašu u taj svijet): KRIST JE USKRSNUO! Ali Uskrsli se, kako kaže papa Benedikt, ne pokazuje u nekom javnom spektaklu pred masama. To uopće nije način zapažanja, kojim mu se možemo približiti. On se pokazuje svjedocima, koji su s njime išli jedan dio smrtnog puta. U zajedničkom hodu s njima možemo i mi susresti ISTINU! Uskrsna zvona zovu nas na taj put. Ondje gdje ona dodirnu srce, noć nestaje pred zorom, tama bježi a dan dolazi. I danas. U tom obećanju sadržana je USKRSNA RADOST! DRAGI PRIJATELJI, POŠTOVANI ČLANOVI OVE 'VIRTUALNE ŽUPE', SVI LJUDI DOBRE VOLJE (MA GDJE BILI)! SVIMA VAM ČESTITAM USKRSNUĆE GOSPODINOVO I ŽELIM DA ZRAČITE ONOM RADOŠĆU PO KOJOJ SU SE KRISTOVI UČENICI PRED SVIMA OČITOVALI KAO BRAĆA I SESTRE! ALELUJA! |
NEDJELJA – DAN SUSRETA S USKRSNULIM I S BRAĆOM
|
KORIZMENO-USKRSNA PORUKA BISKUPA JURJA JEZERINCA Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše žene na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24,1-6) 1. Isusovo Uskrsnuće - prvi dan u tjednu Događaj o kojem nam u prethodnom tekstu govori Sveti Luka, a zbio se "prvoga dana u tjednu", zabilježili su svi evanđelisti. Dapače, možemo slobodno reći da je taj događaj za pisce Evanđeljâ središnji događaj Radosne vijesti te da je čitavo evanđelje k njemu usmjereno i da od toga događaja dobiva svoju vrijednost. Što zapravo naglašava taj opis događaja "prvoga dana u tjednu"? Govori nam da je Isus na Veliki petak ubijen i da je umro na križu te da je bio pokopan. Zatim nam govori da su najprije žene našle prazan grob, a onda se On pokazao njima živ, zatim dvojici učenika na putu u Emaus, pa onda apostolima te također većim skupinama ljudi. Taj događaj usmjerit će život prve Crkve, on će postati središnji događaj i bitno događanje života Crkve. Štoviše, on će postati razlogom opstanka Crkve. Vjera učenika u Kristovo uskrsnuće postat će toliko snažna da će od toga trenutka sav život kršćana biti vrednovan u svjetlu te istine. Sveti Pavao, koji će se s Uskrslim susresti tek pred Damaskom u trenutku obraćenja, svu svoju nauku u Poslanicama temelji na toj istini. U Poslanici Rimljanima naglašava da zbog Kristova uskrsnuća također drukčije gledamo i na samu smrt, jer "ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću" (Rim 6,5). Na drugom mjestu izričito naglašava istinu da "Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu" (Rim 38,34) i u tome vidi smisao čovjekovog života: "Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje" (Rim 14,8-9). U Prvoj poslanici Korinćanima Sv. Pavao ponovno naglašava tu istinu: "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih" (1 Kor 15,20). Ta istina, dakle, potpuno prožima Crkvu, jer apostol nam govori zapravo o vjeri Crkve svoga vremena. On će za tu istinu živjeti, on će, konačno, i svojom smrću posvjedočiti vjeru u tu istinu, siguran da će mu vijencem pravednosti u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac (usp. 2 Tim 4,8). Uskrs, očito, nije za Crkvu događaj koji se jednom zbio u povijesti te u povijesti ostaje. To je događaj koji će, štoviše, pokretati sva događanja u Crkvi i od kojega će Crkva živjeti kroz čitavu svoju povijest sve do danas i do ponovnoga Kristova dolaska. 2. Nedjelja, prvi dan u tjednu i dan konačne proslave prema kojem smo usmjereni Upravo zato prva će Crkva živjeti od "prvoga dana u tjednu" (Lk 24,1). Već od apostolskih vremena taj dan je dan okupljanja zajednice. Na sam dan Uskrsa, "toga istog dana, prvog u tjednu", učenici su zajedno u dvorani posljednje večere i tu im dolazi Uskrsli s pozdravom: "Mir vama!" (Iv 20,19). Isto tako dolazi k njima nakon osam dana kad bijahu opet unutra (v. Iv 20,26) te im ponovno otkriva svoje uskrsnuće stavljajući naglasak na izazov Tomine nevjere. Važno je uočiti da se Isus "onog istog dana – prvog u tjednu" (Lk 24,13), kako sam već spomenuo, ukazuje i dvojici učenika na putu u Emaus. Tu je za budućnost pokazao kakvo zajedništvo očekuje od svojih na njihovu susretu i druženju u taj prvi dan u tjednu. Putem razgovaraju o Pismima, Isus im tumači kako je "trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu", a po dolasku u Emaus, "dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše" (Lk 24,26-30). Tada će ga prepoznati kao uskrslog Gospodina i svjedočit će tu istinu vrativši se u Jeruzalem. Zapravo, u svim tim ukazanjima zadan nam je okvir smisla slavljenja toga "prvoga dana u tjednu", tj. dana Kristova uskrsnuća. Bit toga okvira jest susretanje s Uskrslim koji živi među nama, hod zajedno s njime, slušanje Njegove riječi te prihvaćanje Njegovog pogleda na svijet i život i, konačno, sudjelovanje u plodovima Vazmenog otajstva – muke, smrti i uskrsnuća – po "lomljenju kruha" – Euharistiji. Prvi dan u tjednu je za sljedbenike Kristove poseban. On ima svoj vjernički okvir koji proizlazi iz traženja uskrslog Gospodina, razgovora s Njime te blagovanja Njega pod tajnama Kruha i vina, kako bi Njegova zajednica doista mogla postati svjedokom Njegova uskrsnuća. "Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16-17). I dok god živimo u ovome svijetu pozvani smo živjeti i slaviti taj "prvi dan u tjednu" jer se po njemu prepoznajemo kao drugačiji – kao Kristovi. Pozvani smo svetkovati taj dan, da bismo mogli biti otvoreni riječi Uskrslog, da bismo mogli blagovati i piti Uskrslog. U ovom svijetu, slaveći svake nedjelje "prvi dan u tjednu", mi se pripremamo za onaj novi Dan proslave, kada će se ostvariti osloboditeljska nada stvorenja koje "zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima" (Rim 8,22). To je dan proslave, dan kada će blagoslovljeni od Oca "primiti u baštinu Kraljevstvo pripravljeno… od postanka svijeta!" (Mt 25,34). Svaka nedjelja je dakle sakramentalno slavljenje "prvoga dana u tjednu" - Kristova uskrsnuća, ali i predokus slavljenja konačne proslave na nebu, kada ćemo zajedno s Kristom slaviti Oca i biti dionici onoga "velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!" (Otk 7,9). 3. Nedjelja, dan odmora - odmor je potreba ljudskog duha Da bi čovjek tako mogao slaviti "prvi dan u tjednu" - Dan uskrslog Gospodina, potrebni su neki preduvjeti. Zato starozavjetni propisi o suboti – danu počinka – žele utemeljiti odmor u Božanskoj objavi. Već prva knjiga o stvaranju govori o Bogu koji "počinu u sedmi dan od svega djela koje učini" (Post 2,2). U Starom zavjetu subota – dan počinka – postaje dan po kojem se Židovi, sljedbenici Boga Jahve, razlikuju od ostalih naroda. Na mnogim mjestima se u Starom zavjetu spominje subota kao dan počinka (oko 122 puta) pod različitim vidovima. Subota je dan posvećen Gospodinu, djeca Saveza dužna su je obdržavati, inače će biti odbačena od Boga. Obraćenje počinje sa slavljenjem subote, jer u Dekalogu – znaku Božjeg saveza s izabranim narodom, izričito stoji: "Sjeti se da svetkuješ dan subotni" (Izl, 28,10). Subotom nije dopušteno raditi ni sluzi ni robu ni magarcu u kući židovskoj. Subota nije svrha samoj sebi, nego je smisao počinka da to bude dan posvećen Gospodinu. Jasno, ne kao da bi Bogu trebao taj dan, nego je čovjeku potreban počinak kako bi se po molitvi i čitanju knjige Zakona mogao ponovno vratiti Gospodinu Bogu svome, Bogu saveza od kojeg Izraelu dolazi svako dobro. Biblija upravo naglašava koliko je odmor – počinak potrebit da bi se čovjek mogao posvetiti nadnaravnim stvarnostima te u susretu s Bogom otkriti kako treba živjeti, jer držeći subote štuje se Božje Svetište (usp. Lev 19,30). I Novi zavjet naglašava potrebu štovanja subote, ali Isus veoma snažno ustaje protiv prakse da subota postane sama sebi svrhom, što je bilo ušlo u život Židova. Naime izgubio se u praksi razlog počinka, počinak je postao sam sebi svrhom, izgubio se izvorni smisao da je počinak okvir za onaj drugi sadržaj, a to je slavljenje Gospodina, čitanje Božje riječi – Knjige Zakona, i prikazivanje žrtava u Hramu. To je onaj bitni sadržaj subote kao dana počinka. Isto tako u Novom zavjetu Crkva preuzima od Starog zavjeta da "u prvom danu u tjednu" počiva svaki čovjek kako bi mogao stvoriti preduvjet za susret s Gospodinom. Isusova "dilema" koju postavlja pred Židove: "Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?" (Mk 3,4) postaje putokaz kršćanskom slavljenu nedjelje – Dana Gospodnjeg. Kršćanin nije nedjeljom pozvan na pasivnost, na isprazan počinak koji je sam sebi svrha, nego je taj počinak okvir u kojem će vjernik "činiti dobro... život spasiti". Također, odmor je potreba ljudskog duha, da bi se u tom vremenu mogao dogoditi plodonosan susret između Boga i čovjeka te između čovjeka i čovjeka. 4. Nedjelja, dan Gospodnji - u prvoj kršćanskoj zajednici Događaj Uskrsnog i Duhovskog "prvog dana u tjednu" postaje putokaz novog vrednovanja počinka – kao dana posvećenog Gospodinu. Uskrs je prekretnica, a Pedesetnica je dan ostvarenja Vazmenog otajstva, kada je obećanje apostolima o dolasku Duha Svetoga ispunjeno i kada se svjedočenje, najprije Petrovo pa potom ostalih apostola, počelo ostvarivati. Apostoli navješćuju istinu da je Krist živ: "Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom" (Dj 2,36). Od tada se "u prvi dan tjedna" zajednica sabire lomiti kruh (usp. Dj 20,7). Na tome se susretu čitaju spisi apostolâ, slušaju izvještaji onih koji su živjeli zajedno s Učiteljem i sjećaju se svega onoga "što je Isus činio i učio" (Dj 1,1) i potom se zajedno lomi kruh, obdržavajući tako Kristove riječi apostolima na Gospodinovoj večeri da to čine Njemu na spomen (v. Lk 22,19-20). Ta je tradicija veoma snažna već u apostolskim vremenima, a Pavao je ljubomorno čuva i prenosi. "Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.' Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1 Kor 11,23-26). Postapostolsko vrijeme označit će život mlade Crkve upravo nedjeljnim okupljanjima. Svjedoče nam to mnogi spisi prvih stoljeća Crkve, iz vremena mučeništva. Prisjetimo se ovdje tek poganskog spisa Plinija Mlađeg (oko 112. god.). U prepisci između imperatora Trajana i namjesnika Bitinije, Plinije Mlađi, izvješćujući svoga imperatora, spominje kršćane po prvi put: "Kršćani... tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana (nedjeljom) sakupljali prije zore i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prjestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd." (Plinije Trajanu, Pisma, 10.96-97). Nedjelja je dan po kojem su se u povijesti kršćanstva članovi Crkve prepoznavali. Oni su ljudi nove nade, "žive u promatranju dana Gospodnjeg, na koji je također izišao naš život po njemu i njegovoj smrti" (Ignacije Antiohijski), po kojem su se opredjeljivali za Krista: "mi ne možemo živjeti bez nedjeljne večere Gospodnje" (Passio Ss. Dativi). Dakle, Kristovi sljedbenici nisu mogli bez toga Dana, jer živjeti bez Krista bilo im je nemoguće. Nedjelja je bila dan Gospodnji, jer je nedjelja uvijek susret s Kristom bez kojega ne možemo. O tome govore mnogi stari spisi, kao što je Nauk dvanaestorice apostola: "Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite kruh i zahvaljujte pošto ste najprije ispovjedili svoje grijehe, da bi vaša žrtva bila čista" (14,1). 5. Nedjelja, dan obitelji Taj susret između čovjeka i Boga, koji se događa na dan Gospodnji, duboko u sebi nosi ono kršćansko ostvarenje susreta čovjeka s čovjekom. Bog po Isusu objavljuje istinu svoga Očinstva i našeg Božanskog sinovstva odnosno istinu da smo po Isusu Kristu postali braća. Još više otkrivamo u Svetom pismu da Božje spasenje čovjeka dolazi po drugom čovjeku i da je svaki čovjek potreban Bogu kako bi po njemu uprisutnio svoju Božansku moć u svijetu. Po naravnom i Božanskom redu obitelj je mjesto gdje se događa život - onaj naravni po rođenju i onaj vrhunaravni po svjedočenju vjere roditeljâ djeci. Upravo zato obitelji je i te kako potrebna nedjelja – dana počinka. Možda je još bolje reći da obitelj treba nedjelju kako bi se mogao dogoditi susret po kojem će se prenositi svjedočenje onoga duboko doživljenog života, o kojem govori Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici: "Da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama" (1 Iv 1,2-3). Ivan dakle naglašava da nema prenošenja vjere bez svjedočenja, a svjedočenja nema bez susreta. Upravo zato Crkva naglašava potrebu obiteljskog zajedništva nedjeljom. Ni naravne ni nadnaravne vrednote ne mogu se prenositi na one koji su u odgojnom razvoju, bez susretanja, bez obiteljskog okupljanja. Zbog načina suvremenog života, zbog nemogućnosti susretanja obitelji tijekom tjedna, nedjelja – dan Gospodnji, a možemo reći i dan obitelji – ima svoje privilegirano mjesto u obiteljskom rastu za zrelost koja se događa u komunikaciji, u suživotu, gdje se drugog prihvaća kao onoga koji mi je potreban za rast, a ne kao nekog suparnika. U tom svjetlu vidimo i veličinu riječi kardinala Bozanića: "Crkva na nedjelju gleda kao na dan rezerviran samo za obitelj." U tom smislu možemo razumjeti i snažne riječi sluge Božjeg Ivana Pavla II., kada u Rijeci poručuje da nam je potrebno "poštivati svetost blagdanskog (nedjeljnog) dana, što članovima obitelji omogućuje da se ponovno nađu zajedno i da Bogu zajedno iskažu dužno štovanje" (8. lipnja 2003.). Možemo ustvrditi da je u suvremenom društvu, punom napetosti zbog nametnutog globalizacijsko-potrošačkog mentaliteta, obitelji - kao zajednici onih koji žive od ljubavi, ostala još jedino nedjelja kao dan susreta i vrijeme rasta u zajedništvu. Stoga se svi zajedno moramo pitati, ako želimo sretniju budućnost naroda može li se to ostvariti bez sretnih i zrelih obitelji. Oni koji nose odgovornost za opće dobro treba da u tom smjeru razmišljaju i donose odluke. 6. Nedjelja, dan velike obitelji Crkve – dan Euharistije Osim obitelji u kojoj je krvno srodstvo poveznica u zajedništvu onih koji su usmjereni jedni na druge, postoje i druge, veće zajednice u kojima pojedinci također ne mogu jedni bez drugih. U tom smislu može se govoriti o Crkvi i o državi. Ovdje želimo progovoriti o velikoj zajednici Crkvi, o kojoj prema nauci Sv. Pavla imamo i te kako razloga govoriti kao o Mističnom Tijelu Kristovu, kojem je Krist glava, a mi smo udovi Njegovi te time u posebnoj povezanosti jedni s drugima (usp. Ef 4,15; 5,23; Kol 1,18). Da bi to tijelo moglo živjeti ono se mora hraniti. A On nam je ostavio hranu za život. O tome je posebno progovorio kad su ga Židovi tražili nakon što ih je na čudesan način nahranio u pustinji. Njegova riječ: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta" (Iv 6,51) označiti će Crkvu njezinom životnošću. U svim vremenima Crkva će živjeti od tih riječi te u njima prepoznati zapovijed koju je Krist izrekao na Posljednjoj večeri: "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19). Tako Euharistija – slavljena Njemu na spomen, postaje znak života Crkve. Jer slaveći Euharistiju, crkvena Zajednica živi od Krista po Njegovu obećanju, budući da kruh koji u Euharistiji prinosimo izgovarajući Kristove riječi, postaje Kruh - za život svijeta. Svaka je nedjelja dakle spomen-čin i Kristove posljednje večere i Kristove žrtve na Križu, ali i Kristova uskrsnuća. Crkva slavi istu stvarnost koju je Krist slavio, ostvaruje kroz sakramentalni znak ono što je Krist ostvarivao i sjeća se onoga što je Krist činio. Nedjeljno okupljanje zajednice jest slavlje zajedništva s Kristom glavom. Istodobno to je slušanje onoga što nam Krist poručuje u svojoj riječi, objedinjenoj u Božju objavu Staroga i Novog zavjeta, nakon čega, primjenjujući tu riječ kroz homiliju-propovijed, planiramo život po Kristu i s Kristom i u Kristu. Svi ti dijelovi nedjeljnog, blagdanskog slavlja veoma su važni – jer kako možemo živjeti bez Božje riječi! Ona nas pripravlja da u prinesenom kruhu i vinu, nad kojima Krist izgovara riječi pretvorbe, prepoznajemo Tijelo Kristovo koje se za nas predaje i Krv koja se za nas prolijeva (v. Lk 22,19–20). Nedjelja postaje privilegirano vrijeme sakramentalnog susreta Isusovih sljedbenika s Njime. Nedjelja – dan Gospodnji – dan Kristova uskrsnuća, postaje za članove Crkve danom u kojem se s Kristom prepoznajemo kao zajednica u kojoj je Otac nebeski proslavljen po Sinu svome Isusu Kristu u snazi Duha Svetoga. Smijemo li se, mi koji smo povjerovali, odreći toga zajedništva? Ne stavljamo li u pitanje svoju vjeru ako te susrete zanemarujemo? Možda je potrebno ponovno otkriti tu vrednotu nedjeljnog crkvenog zajedništva, kako bismo od njega doista mogli živjeti. 7. Nedjelja, dan skrbi za čovjeka Ako budemo živjeli to zajedništvo s Bogom po Sinu njegovu Isusu Kristu, otvorit će nam se nova dimenzija i našega zajedništva. Isusova riječ o našem međusobnom bratstvu – jer nam je On objavio Boga kao zajedničkog Oca – upravo u nedjeljnim slavljima dobiva jednu novu dimenziju. "Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja" (1 Kor 1,10). Pavao se pita što je temelj toga zajedništva te odgovara da je to "čaša blagoslovna" i "kruh koji lomimo" (v. Kor 10,16-17). Po tim riječima Sv. Pavla očito je da nedjeljno okupljanje stvara jedan novi odnos prema braći ljudima. Euharistijski kruh, koji se pohranjuje u svetohraništu, u prvom redu je namijenjen onima koji nisu mogli sudjelovati u nedjeljnoj sv. Misi. Njega bi trebalo njima, potrebnima – nositi. Mi koji smo imali sreću slaviti sv. Misu nedjeljom, poslani smo u svijet da tu radost dijelimo s braćom. Upravo zato nedjeljna sv. Misa postaje poticaj da toga dana prenesemo radost zajedništva onima koji su bolešću ili nečim drugim bili spriječeni slaviti Euharistiju s nama. Poslani smo potrebnima, bolesnima, spriječenima, svima onima kojima je to zajedništvo s Kristom i braćom bili uskraćeno, da svojim posjetom, svojom brigom za njih pokažemo da u njima prepoznajemo Isusa Krista, kojega ljubimo u svima kojima je potrebna pomoć. Zatim, nije li u tom svjetlu upravo nedjelja posebna prigoda da se u obitelji posvetimo jedni drugima. Radni tjedan nam zbog briga za materijalna dobra često onemogućava zajedništvo. Nedjelja nam je dana baš zato da susretnemo jedni druge u našim posebnostima i da po međusobnom prihvaćanju produbljujemo naše rodbinsko, domovinsko i crkveno zajedništvo. Možda se i na neke od nas mogu primijeniti riječi onoga jeruzalemskog bolesnika koji želi ozdraviti: "Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba" (Iv 5,7). Nije li nedjelja najprikladniji dan da se posvetimo skrbi za naše bližnje koji su u bilo kakvim potrebama. Dakle, posjet potrebnima, radosno druženje s djecom, razgovor među supružnicima ispunit će nedjelju a nas duhovno obogatiti, jer to je dan kada u braći ljudima i u sebi samima otkrivamo Kristovo lice kojemu je potrebna ljudska pomoć. 8. "Sin Čovječji je gospodar i subote!" Ustvrdili smo da nam je nedjeljni odmor potreban kako bi se mogao dogoditi susret s Kristom u tajni Euharistije i u tajni zajedništva s bratom čovjekom u potrebi. Rekli smo da odmor nije samom sebi svrha, nego okvir za važnije susretanje i događanje. Isus se ljutio na Židove kad su mu prigovarali da subotom – na dan počinka, čini dobro. Prigovorili su mu npr. zbog ozdravljenja zgrbljene žene (v. Lk 13,12-14), ali Isus poučno naglašava da ako je subotom dopušteno driješiti vola i magarca od jasala "nije li i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?" (Lk 13,16). Drugom zgodom Isus otvoreno Židovima "baca rukavicu u lice" pitanjem: "Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?" (Lk 14,3; usp. Mt 12,10; Mk 3,1; Lk 6,9). Isus dakle stvara jednu novu dimenziju, koja se nalazi u sredini između dviju krajnost. Jedna krajnost je nedjeljni samosvrhoviti odmor bez duboko kršćanske dimenzije, označene slavljenjem Euharistije i bratskim zajedništvom – to je, po riječima pape Benedikta, vikend bez Boga. Druga krajnost nastupa pod utjecajem suvremenog liberalizma i slobodarskih ideja, kada se bez odgovornosti proglašava da je profit jedina norma djelovanja pa prema tome i nedjelju treba pretvoriti u – dan za zaradu. Dapače, u tome mentalitetu nedjelja je bogomdano vrijeme kad ljudi ne rade pa se mogu još više posvetiti trgovanju, kupovanju, trošenju. Tako se umjesto Boga – Gospodara neba i zemlje (v. Mt 11,25), čije su ne samo subote i nedjelje nego također sva "vremena i vjekovi" – kao upravitelj čovjekova vremena nameću korporacije i tzv. šoping centri koji postupno postaju hramovi poganske potrošačke "liturgije". Očito je da su te obje krajnosti veoma udaljene od kršćanskog slavljenja nedjelje. Već smo rekli da je nedjelja dan posvećen uskrslom Gospodinu, kada se zajednica spašenih okuplja "u prvi dan u tjednu" da susretne uskrslog Spasitelja i čuje poruku Njegove riječi. Upravo po susretu s Njime stvara se jedno novo zajedništvo među ljudima, potpuno novo bratstvo koje ima svoj korijen u molitvi Očenaša. Naravno, kršćanin je realan čovjek pa je svjestan da ima zanimanja koja nedjeljom ne mogu ne raditi, dakle da postoje zvanja koja i nedjeljom spašavaju čovjeka, da određena ljudska nastojanja poradi dobra drugoga moraju i nedjeljom biti aktivirana. Tako će kuhar i nedjeljom spremati obrok i u nj, nadahnut evanđeljem, unijeti svoju ljubav za čovjeka; liječnik će i nedjeljom spašavati čovjeka i u njegovim potrebama promatrati Krista raspetoga; vojnik će i nedjeljom, ako je to potrebno, braniti Domovinu i shvatiti svoje obveze kao predanje za dobro čovjek; policajac će i nedjeljom čuvati red poradi općega dobra; medijski će djelatnici i nedjeljom "proizvoditi" informacije i koristan program za izgradnju svoje publike; djelatnik munjare će i nedjeljom proizvoditi električnu energiju poradi općeg dobra... itd, ali će vjernici među tim zaposlenim djelatnicima nastojati u Euharistiji tražiti duhovnu snagu za to svoje predanje, svi će biti svjesni da bez Krista ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15,5). 9. Bogu je mio svaki čovjek Draga moja braćo i sestre! Do sada smo promatrali što nam Isus po Crkvi govori o slavljenju dana svoga uskrsnuća. Neka mi ovdje bude dopušteno progovoriti što Crkva poručuje i onima koji nisu imali sreću Krista upoznati. Vjerujemo da takvi ljudi žive po glasu svoje savjesti. To je onaj unutarnji glas koji Bog postavlja u svakog čovjeka i koji je temelj njegova ponašanja. Jer nadnarav Božje objave gradi na naravnom zakonu koji je Bog postavio u nutrinu svakog čovjeka. I takvim je ljudima itekako potreban odmor, ne samo kao vrijeme opuštanja, nego i kao mogućnost da otkriju ono plemenito i dobro na koje su pozvani te da ga nastoje još više produbiti i oplemeniti u sebi. Naime, svaki je čovjek po glasu savjesti pozvan na činjenje dobra a izbjegavanje zla. Potpuno zauzet radom tijekom tjedna, čovjek treba dan odmora u kojem će razmišljati o postupcima na koje ga savjest potiče. Nije li dakle i za nj taj dan dragocjen da u susretanju s drugima otkrije svoju plemenitost, koja je njima potrebna, ali i da u njima otkrije sve što je njemu potrebno. Nije li to polazišna točka od koje možemo krenuti u dijalogu za kojim se osjeća potreba u našem društvu? Tako ćemo otkriti novu dimenziju zajedništva, u kojem će i vjernici i oni koji su na putu otkrivanja Boga, ali i oni na razini humanizma, zajedno svjedočiti jedni drugima ljubav. Ona za nas kršćane ima svoj vrhunac u nasljedovanju Isusove ljubavi na križu, a za one koji nisu upoznali Krista ljubav se očituje u spremnosti čovjeka da i svoj život daruje iz ljubavi prema drugome. Nedjelja dakle nije samo dio opuštajućeg vikenda ili priprave za novi radni tjedan, nego i vrijeme u kojem svi zajedno moramo tragati za novim putevima približavanja. Sigurno je, svi imamo to iskustvo, da je to traganje mnogo teže, gotovo nemoguće, ako je naglašeno prožeto materijalističkim i potrošačkim mentalitetom kojem je najvažnije ono što čovjek ima a ne ono što on doista u sebi jest i ono može i treba biti. 10. Čestitka Uskrsli nam je u onaj "prvi dan u tjednu" donio novu nadu. Htio je da svi mi budemo Njegovi suradnici u ostvarenju novog života koji je On donio po uskrsnuću. Da bismo to postigli potrebno je da "i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,4), koja se ostvaruje po susretanju s Uskrslim i s braćom. To je smisao svakog "prvog dana u tjednu", svake nedjelje. Neka nas uskrsli Krist, čiji blagdan Uskrsnuća slavimo u prvoj godini nakon jubileja naše Vojne biskupije, prosvijetli da shvatimo koliko nam je On potreban te da ćemo, bez nedjeljnih susretanja s Njime, postati duhovni siromasi koji onda neće nikoga moći obogaćivati. Neka nam svaka nedjelja – spomen Kristova uskrsnuća, bude dan radosnog i dubokog susreta s Njime i međusobno s braćom, osobito s članovima naših obitelji, kako bismo, ispunjeni njegovom Riječi i nahranjeni njegovim Tijelom, mogli biti svjedoci Radosne vijesti u svijetu u kojem živimo. S tim željama obraćam se svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i redarstvenici, poštovani državni službenici, poštovani branitelji te umirovljenici, sa željom da po Kristovu uskrsnuću još više spoznate svu dubinu i neizmjernu vrijednost nedjeljnog Euharistijskog slavlja te svu radost služenja jednih drugima, kako bismo tako Krista približili suvremenom svijetu koji ponekad možda i nesvjesno traga za dobrim i plemenitim, tj. za Bogom. Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Aleluja! Mons. Juraj Jezerinac vojni ordinarij U Zagrebu, 10. veljače 2008., na blagdan Bl. Alojzija Stepinca, o 10. obljetnici ustanove prvih vojnih kapelanija i imenovanja prvih vojnih kapelana |
21.03.2008., petak
VUKOVARSKA USKRSNA PORUKA 2008.
|
Dramatika Velikog petka, stvarnost muke i smrti Isusove, postala je trajnom dramom čovjekova vremena. Za Isusa je ona završila na veliki petak, a naša ljudska traje već treće tisućljeće. Isusova drama završava, dok je naša ljudska neprestana: On, jednom ubijen biva uskrišen, jer je svoju poslušnost Bogu ispunio do kraja na križu. U zdvojnosti muke, očiju punih upitnika i vapaja, uzdignut između neba i zemlje, ostaje povezan drvetom muke usađenim u zemlju u svoj ljudskoj zdvojnosti i napuštenosti: "Bože moj, zašto si me ostavio" (Mk 15,34). Srodio se ponovno u potpunu pripadnost ljudskom rodu za koji se sa križa zauzima krajnjim snagama vapajem: "Oče, oprosti im..." (Lk 23,34). Iskupljuje svoje čovještvo sviješću kako nije on gospodar vremena i sudbine, već da je on u vremenu ljudsku sudbinu ponio i Bogu je darom svoga života predao: "U ruke Tvoje predajem duh svoj..." (Lk 23,46). Da se dramatika velikog petka nastavlja, čitamo ovdje u Vukovaru i u napisu: "Bog je mrtav", koji je nedavno osvanuo napisan crnim slovima na našoj vukovarskoj crkvi. Jest, Bog je mrtav u onome koji je to napisao. Mrtav je Bog u njemu jer ga nije susreo, jer se njemu nije otvorio, jer mu ga nitko nije ponudio, posvjedočio, pokazao... Bog je mrtav u čovjeku koji je izgubio nadu u vječnost čovjekove duše. Tamo gdje nema nade, život mrtvim dahom ispisuje budućnost kojoj je konac grob. I ovo je nažalost, živi znak ustrajnog nasljedovanja poruge pod križem židovskih svećeničkih glavara i pismoznanaca: "On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi ako mu je uistinu po volji..." (Mt 27,43). Nada je zov zore uskrsnuća iz koje se širi vidokrug duha u ljudima. Samo u Duhu čovjek spoznaje snagu života koji u njemu struji. Život bez Duha Božjega je bara bez izvora vode. Tamo gdje je snaga života živa, smisao trpljenja, žrtve i poslušnosti Bogu u služenju čovjeku, postaje izvorom iz kojega se životodarna ljubav Božja prelijeva po čovjeku na čovječanstvo. U tome se razlikujemo od Isusa koji biva uskrišen snagom ljubavi Boga prema čovjeku jer mu Isus u potpunosti bijaše po volji, da bi On, Gospodar života i smrti, Sin Božji, postao vratima neizmjerne sigurnosti, kako nijedna žrtva, posebno ona koja izrasta iz muke opraštanja, nije uzaludna. Bog je živ – ovdje u Vukovaru. Svjedoci smo tome – jer imamo snagu opraštanja. To je početak uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće nije iz vidokruga izgubilo čovjeka; ono je čovjeka i njegovo vrijeme stavilo u sredinu najvećeg Božjeg zahvata u povijest: Čovjek biva uskrišen. Krist-Mesija kao Bog, Sin Božji, ne treba uskrišenja. Bog Otac uskrišava Isusa, čovjeka zemljanina u njegovoj potpunosti tijela. Uskrs je za čovjeka najveće Božje djelo koje je u Isusu imalo prvijenca. Na Križu nije patio Bog. On to ne može činiti za stvorenja. Na križu je patio čovjek. Patnju Isusu nije na leđa stavio Bog. To je učinio čovjek čovjeku. Čovjek je osudio nevinoga – Isusa. Izveo je lažne svjedoke za svoju interesnu istinu. Pustio je zločinca na slobodu, a optužio Istinu. Čovjek je razapeo i prikovao njegove ruke na drvo križa. Čovjek mu je pribio noge. Čovjek je probo kopljem njegovo srce. Čovjek to čini. To čini uvijek kada sebe stavi ispred svega stvorenoga i hoće biti stvoriteljem. Kada želi pisati istinu sotoninim prstom. A taj prst prokazuje, probada i u smrt šalje. Nismo li mi u stalnom iskustvu takvih istina? Nismo li mi svjedoci lažnih svjedoka po haškim sudovima; puštanja na slobodu zločinaca, da bi se bezočnoj laži dala sotonska sloboda jednoumlja: a to je razapinjanje istine? A jednoumlje je – bilo ono političko, partijsko ili stranačko, bilo u obitelji, u znanosti ili povijesti uvijek izvor nasilja nad istinom, time je ujedno izvor nasilja nad osnovnim pravom čovjeka osobno, bilo pojedinih naroda ili država; nad čovjekom i njegovom slobodom. Sve ovo prevedeno u rječnik Isusovog vremena možemo jednostavno nazvati: raspećem. Čovjek ne smije nikada zaboraviti, da iz istine izvire život: "Ja sam put, istina i život" (Iv 14,16). Kada to zaboravi, ili se stidi svojih krsnih korijena, onda iz njegova zla nije izuzeto nijedno stvorenje. Bog ne može učiniti zlo. On je sama dobrota koja čovjeka izvlači i oslobađa od zla ljudi. Isus nam pokazuje Oca koji ljubi i njegovu svemoć ljubavi: Bog ga uskrišava iz ljubavi prema čovjeku. Bog ne kažnjava. On samo nagrađuje ljubav čovjeka prema čovjeku koja onda svoj svršetak ima u uskrsnoj proslavi Isusovoj u nebu, u krilu Očevu. Takvo uskrsnuće slavi cijela Crkva Kristova. Slavi uskrslog čovjeka u Isusu, koji joj je po poslanju Duha Svetoga postao glavom i vođom. U Duhu Svetom, toj neizmjernoj ljubavi Boga Oca i uskrsloga Boga Sina, nema granica. Božja ljubav ne pozna jednoumlja. Zato se Isusovo naviještanje Kraljevstva Božjega nije ograničilo samo na jedan židovski narod. "Idite po sve svijetu i propovijedajte Evanđelje" (Mk 16,15) – tu blagu vijest za sve narode. Do svakog čovjeka, svakog kutka zemlje treba doći božanska ljubav i zagrijati čovječje srce sviješću o besmrtnosti ljudske duše; svijesti da svaki novorođeni čovjek u sebi već na početku, u samom činu začeća nosi klicu vječnosti. Uskrsnuće jest trajni proces cjelokupnosti življenja. Takav Uskrs želimo mi u Vukovaru, u Hrvatskoj danas slaviti. Taj nezaustavljivi proces istine koja se objavila u Isusu i činila se poraženom na križu; a onda je uskrsnim jutrom, svjetlom čovjeku nepoznatim, pronikla cijelo čovječanstvo u slavi Božjoj koja je zahvatila Isusa u svoj svojoj punini i uzdigla ga iznad zemljana, iznad povijesti pisane ljudskom rukom; uskrsnoj svjetlosti koja je otrgla čovjeka zakonu smrti. Mi se nadamo takvom Uskrsu; uskrišenju iz naših mjesnih jednoumlja, iz naših nacionalnih stranputica i popuštanja pritiscima grijeha iz interesa, uskrsnuću iz sveopćeg siromaštva, bijede medijskih istina, nezaposlenosti, iz stalnoga razapinjanja svih onih koji su sudjelovali u stvaranju od Boga nam dane slobode i Domovine. Mi molimo Uskrsloga, da svojim nepobjedivim svjetlom rasvijetli sve umove svjetskih, nacionalnih, mjesnih, crkvenih, obiteljskih predvodnika, kako bi ih Božja istina učinila slobodnima za odgovorno služenje, a ne za vladanje i gospodarenje. Bogu, jedinom Svevladaru pripada svemoć jer samo On snagom ljubavi žrtvu velikog petka prožima i pretvara u radost Uskrsa, koju želimo svima Vama, upućujući Vam čestitku: SRETAN USKRS! Fra Zlatko Špehar gvardijan vukovarski |
20.03.2008., četvrtak
ISUSOVA PORUKA I "ROLLING STONE" S NJEGOVA GROBA
|
Poruka zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića za Uskrs 2008. Draga braćo i sestre! Na početku liturgije bdjenja u vazmenoj noći u crkvama odjekuje usklik: "Svjetlo Kristovo!", koji najavljuje svjetlo života, svjetlo uskrsne svijeće, simbola Isusa Krista. Kao vjernici na taj predivan zov života odgovaramo: "Bogu hvala!" Zahvaljujemo Bogu, jer u Isusu Kristu, pravome Bogu i pravome čovjeku, povratniku od mrtvih, uspijevamo vidjeti svjetlo istine, pronalazimo snagu i smisao svojim trpljenjima te nadu koja otvara vječnost. Krist je po svojem uskrsnuću postao graditeljem i temeljem života i povijesti čovječanstva. On je kamen koji smo mi, graditelji ljudskog društva, često odbacivali, a koji je Bog postavio kao zaglavni, ključni kamen koji drži cijelu građevinu. Koliko god naprezali snage i trudili se ostvarivati nove zamisli, bez Boga ćemo se trajno susretati sa svojom nedostatnošću da damo odgovor na sva pitanja koja su oko nas i koja se rađaju u nama. Radosna vijest vazmenog svjetla govori o pogledu prema Bogu, koji nam u Isusu, raspetomu i uskrslomu za nas, dolazi ususret. "Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji" (Ps 127, 1). Svjetlo vazma Gospodnjega može vidjeti onaj čovjek koji je otvoren za Božje svjetlo. Ono dokida strah. Na Uskrs ne bismo smjeli prečuti Isusov zov: "Ne bojte se!" (usp. Mt 28, 5) Teško da postoji čovjek kojemu nije potrebna ta rečenica koju je anđeo izgovorio ženama na Isusovu grobu. Nije mu važno hoće li strah obuzeti stražare, jer oni su trebali čuvati ljudsku mudrost i nakane. Ne treba se bojati onaj tko računa s Bogom, tko - usprkos grijehu - zna gdje je vrelo novoga života. "Što tražite živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5) riječi su koje od uskrsnoga jutra s Isusova groba odjekuju u životu svakoga kršćanina i kršćanke. Zašto tražite na pogrješnome mjestu Onoga koji može nositi vaš život i njegov smisao? Svijet ne može pronaći nadu ako se zadržava u vrtlogu vlastite sebičnosti, gdje svatko - grčevito se držeći svojih ideja - zapravo brani uske interese, bilo gospodarske, bilo političke naravi. Takvim pristupom i dalje se traži i pokušava pronaći život tamo gdje on ne postoji i gdje boravi smrt. Ako se ljude u malodušju i očaju, prepune dvojba, pitanja i tjeskoba, pritiješnjene svakidašnjim poteškoćama preživljavanja, tješi uvjeravanjem da su za život dostatne političke strategije, veliki programi međunarodnih institucija, snaga novca i stvaranje zemaljskog ugleda, ili pak opijenost raznim zastranjivanjima u uživanju, čini se najveća moguća prijevara, koja ostavlja duboke brazde razočaranja i tamu duha. Njezini su plodovi očiti: od neozbiljnog poigravanja životnim vrijednostima, preko suptilnih uporaba sredstava nepravde, koja se toleriraju te tako oslabljuju ljudsku volju da se zauzima za dobro, do nasilnog ponašanja, koje nerijetko prolijeva krv na ulicama, uzrokuje plač u obiteljima, izostavlja odgojna pitanja u školama. A sve to na najneposredniji način pokazuje što znači življenje u okvirima do kojih nije doprlo svjetlo Uskrsnuća... Slaveći Svjetlo u noći, slavimo novi početak života, u koji ulazimo po sakramentima kršćanske inicijacije, da bi Bog u nama svojim Duhom preobrazio smrt i besplodnost u novu zbilju u kojoj smo s Kristom suuskrsnuli. Bog je stvorio novu zbilju, u kojoj je radost dobila svoje predivno mjesto na kojemu ne postoji prijetnja nemira i tjeskobe, čime je kršćanima darovana ozbiljnost radosti. Uskrs je otkriveno lice istinske zbilje. U hrvatskome jeziku riječi zbilja i ozbiljnost veoma su bliske. Tamo gdje živi ozbiljnost života, radost ima svoje uporište i puni smisao. Živeći u suvremenome hrvatskom društvu nije teško primijetiti da nedostaje te kršćanske "radosne ozbiljnosti" kulture evanđelja, koja ne previđa potrebu za Bogom, pobjednikom nad smrću i koja ne dopušta da se život na raznim razinama vrti između djetinjastih nadanja i još djetinjastijih razočaranja. Kao djecu Božjega kraljevstva, kao sinove i kćeri Svjetla, boli nas čudna infantilizacija društva, koja se toliko puta vidi u neodgovornom postupanju, u neozbiljnim stavovima na mjestima gdje bi morala postojati razvidna ozbiljnost i čvrstoća životnih uporišta. Infantilizacija društva usko je povezana s viktimizacijom. Krivci za našu bijedu uvijek su drugi, ustručavamo se preuzeti odgovornost u rješavanju svojih poteškoća i problema, čekamo da diktat dođe od drugih... Kristovi su učenici, nakon njegove smrti, prošli kroz očajanje, stid, sumnje... Ipak, postojale su Isusove riječi i geste koje su dozrijevale ispod suhe kore i klijale istinom da Bog nije nikada bio prisutniji kao u tim trenutcima prividne odsutnosti. Kristovo uskrsnuće ne dopušta odbacivanje životne zbilje, makar ona izgledala beznačajnom i obilježenom zemaljskim porazima. Zreo i ozbiljan kršćanin ne vjeruje u budući, nego u vječni život. Budući da je taj život vječan, on već traje, a svojom slobodom i istinom pozvani smo ga prihvatiti kao dar kojim u našoj povijesti Bog započinje tu vječnost... Po uskrsnuću smo Kristovi suvremenici. Svakim sakramentalnim slavljem sudjelujemo u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Ali jesmo li to pokušali živjeti? Kad smo to doživjeli priznajući pred Bogom, u sakramentu pomirenja, svoje grijehe i neprihvaćanje vječnosti? Znamo da smo s Kristom uskrsnuli jer ljubimo bližnje, kako piše sveti apostol Ivan. No jesmo li stvarali ozračje životnosti; jesmo li pokušali koga "vratiti u život" dobrotom, nesebičnošću, istinom o njemu, koju smo mu priopćili s puno ljubavi? Isusov križ objavljuje da se na svijetu obilježenom grijehom ne može izgraditi ništa vrijedno, ako se ne prianja uz istinu. Križ nas uči da se osudom izmišljenoga krivca ne oslobađa čovjek i čovječanstvo; da se odbijanjem sebedarja i žrtve umnaža i produljuje borba čovjeka protiv čovjeka. Isusova je smrt čin ljubavi izrastao iz poslušnosti Bogu. To je potvrda života koji se događa i u našim životima kada dopustimo da nas Bog pridigne nakon priznanja svoje krhkosti i ozbiljnog prihvaćanja evanđelja. Ako uočim u sebi tamu grijeha, zasigurno će me obradovati plamen uskrsne svijeće u tami vazmenog bdjenja. U kršćanskoj vjeri ljudski se život dovršuje u ljubavi, a ljubav u proslavi. Usklik i hvalospjev Aleluja kruna je te proslave. Neka vazmeno svjetlo rasvjetljuje vaš život, vašu zbilju - sretan Uskrs! |
19.03.2008., srijeda
KAKO DO USKRSA IZ "VELIKOG" (MEDIJSKOG) TJEDNA?
|
Početak Velikog tjedna u Hrvatskoj je označen "crnom kronikom" jače nego u vrijeme rata. Sve dnevne novine na Cvjetnicu i jučer na naslovnim su stranicama donijele iste crne vijesti koje još uvijek "krase" i povećavaju mrak gotovo svih internet portala: - Zastrašujuće crn prometni vikend: 8 mrtvih i desetak ranjenih! - U Generalskom Stolu ubijen župnik! - U parku Ribnjak u Zagrebu zaklan srednjoškolac! - Pljaška stoljeća u Splitu – iz pošte nestala mirovina cijele Dalmacije! - itd... bolje je dalje ne nabrajati da se mrak ne povećava...! Usporedno s tim crnilom, kao svojevrstan melem na ranu – tako neki misle – sve se medijske stranice garniraju žutilom. To su za život pojedinca i naroda strahovito-super-ekskluzivno-turbo-ekstra presudne informacije o životu tzv. poznatih. Tako je pučanstvo – ako je slučajno nešto propustilo vidjeti na dalekovidnici – kroz tiskane i ostale elektronske medije detaljno obaviješteno o fenomenu celebrity BB-poremećaja pod šifrom "Salome" (što je posebno važno za djecu u razdoblju formiranja spolnog identiteta! – hm, čudno: iden ti teta, a ono našminkani silikonski tetak na štiklama!); zatim se moglo satima uživati u whiskyoumno&kokvockvockvocijentnom dangubljenju sa Sex-Alex na tzv. Farmi; ostim toga... dovoljno je prelistati tjedni pregled tv-filmova... A pogledamo li malo pozornije stranice dnevnih listova, vidjet ćemo kako sramotno malo prostora odvajaju za KULTURU (iznimka je Novi list) i općenito za sadržaje koji izgrađuju duh i bildaju um. Pa ako to onda usporedimo s nekoliko stranica za nasilje, stravu i užase; za pornografiju, prostote i vulgarnosti; za adrenaline, testosterone i druge hormone; za ovo i ono, za glupo, plitko i sitno, ali ništa umno, duboko i bitno... – bit će nam odmah jasno zašto je sve divno i krasno! Ipak – nigdje ni radosti ni milosti! Isto je nažalost i sa svim internetskim portalima – ne razlikuju se međusobno gotovo nimalo! Pogledajmo naslovnicu npr. foruma Net.hr: sva područja života predstavljena su s oko pet do devet naslova, a rubrike SCENA i LIFESTYLE imaju prosječno 17 (slovima: sedamnaest!) naslova! Dakle, sve je to pokazatelj planskog medijskog usmjeravanje puka prema banalizaciji života i zatupljivanju uma. Ipak – nigdje prave radosti ni milosti! Prava radost i milost došla nam je po Uskrsu! A za tu svetkovinu – kao ni za Uskrs u vječnosti! – današnji mediji ne pripremaju svoje konzumente. Njihovi vlasnici smatraju da to nije njihov posao. Čak i kad je njihova publika gotovo 100 posto kršćanska. A Pasha – Uskrs jest naprosto kršćanski blagdan, blagdan koji je jedinstvo svih slavlja, jer dolazi ne samo da proglasi, nego da obistini, ostvari novi život, pobožanstvenjenje, to zajedništvo, povezanost, učešće i jedinstvo s Bogom Trojstvom – rekao je Raymond Panikkar (Indijac, profesor komparativne povijesti religija na Harvardskom sveučilištu). No jedini uvjet za uskrsnuće – kaže dr. Raymond – jest umrijeti. Nažalost, "mnogi kršćani idu kroz život poput jadnika, izranjenih; toliko su se mrtvili da ih ljudi ne priznaju braćom, no nisu se mrvili dovoljno da bi mogli uskrsnuti." Stoga valja, s vjerom i nadom, ukloniti jedinu zapreku – naš majušni ego; čim se nadiđe egoizam – dolazi radost! Zaključit ću iskrenim Panikkarovim riječima: U vrijeme Uskrsa, koji je srž i vršak kršćanske poruke, pokazuje se kako je radost ono što nam je Gospodin namro: radost nije dovoljno propovijedati, jer se radost ne da propovijedati, nju treba dati, ostaviti nekome, njom zaraziti, ona je poklon, dar koji nam Bog udjeljuje! Svima želim tako velik taj uskrsni Božji dar, da ga možete do vječnosti dijeliti svima oko sebe! |
17.03.2008., ponedjeljak
ENIGMA CVJETNICE I PERVERZIJA VRLINE
|
Oni koji redovito mole Časoslov i jučer su u Jutarnjoj Cvjetne nedjelje, prije i poslije drugoga psalma, ponavljali poznatu antifonu (pripjev na početku i na kraju pojedinog psalma, u časoslovu ili liturgiji), koja glasi: Ostanimo vjerni zajedno s anđelima i djecom te kličimo slavodobitniku smrti: Hosana u visini! Kad god ga molim sjetim se nečega neobičnog – kao što se i toga psalma sjetim kad god čujem tu neobičnost. Riječ je o lažnom koralu poznate grupe ENIGMA. No većini nije poznato da je riječ o tipično ezoterijskom bendu, čiji je specifikum u tome što je pomiješao gregorijanske napjeve (koral) s ritmom modernoga plesa. Njihov stil podsjeća na staru tradiciju sotonista koji su obešćašćivali kršćansku liturgiju da bi slavili đavla. Najpoznatiji slučaj je onaj s pjesmom "Principles of lust" (Principi požude, ili Načela strasti) s prvog albuma grupe Enigma "MCMXC a.D." (Anno Domini 1990). Na određenom mjestu pjesme čuje se jedan gregorijanski napjev, koji je namjerno snimljen naopačke. Tako, ako bi se ploča svirala u suprotnom smjeru, dobila bi se ispravna rečenica na latinskom: "Cum angelis et pueris fideles inveniamur. In nomine Christi. Amen", što na hrvatskom znači: Ostanimo vjerni zajedno s anđelima i djecom. U ime Kristovo. Amen. Međutim, taj gregorijanski napjev nije izmišljotina Enigme, već je, kako sam već naveo, sastavni dio katoličke liturgije na Cvjetnu nedjelju. A ima vrlo precizno značenje. Riječ je, naime, o pozivu na čistoću: nastojati da budemo čisti kao anđeli i djeca! No Enigma to predlaže naopačke. Dakle, u ovom slučaju, to zadobiva suprotno značenje. Nije više poziv na čistoću, već poziv na ne-čistoću, što je istaknuto također u naslovu pjesme: "Principles of lust". Poznato je da je upotreba izgovaranja kršćanskih molitava naopako tipična u sotonističkim ambijentima. A Enigma tome dodaje još jedan element obeščašćenja. Preokrenuti izričaj, naime, ne pojavljuje se u bilo kojem trenutku ploče, već na točno određenom mjestu na kojem se čuje uzdisanje jedne žene, koje izgleda kao postizanje orgazma samozadovoljavanjem. Na početku ploče, među ostalim, snimljen je glas koji govori: "Ugasi svjetlo. Udahni duboko. Opusti se. Počni se polako pokretati." Sve to, kako otkrivaju autori koji se ozbiljno bave tim fenomenom, upućuje na posebno značenje koje u rock glazbi imaju obredi seksualne magije Aleistera Crowleya (smatra se najvećim sotonistom XX. st. /1875.-1947.). Naime, masturbacija i orgazam smatrani su temeljnim trenucima u obredima seksualne magije. Znanstvenik Frank G. Ripel, na primjer, u svome traktatu "Crvena magija" definira masturbaciju kao "čin autoseksualne magije". Na ploči grupe Enigma žena čini se postiže orgazam baš u trenutku u kojem započinje izokrenuti gregorijanski napjev, koji poziva na čistoću. Dakle, očito, riječ je o svjesnoj upotrebi autoerotskog čina u magijsku, a ne samo blasfemnu svrhu. To znači da je idejni tvorac toga pothvata morao znati mnogo toga o okultizmu ter nije slučajno da je izabrao za obeščašćenje jedan gregorijanski napjev na temu čistoće, u stilu tipičnom za crne mise. Nisam se kanio baviti ovakvim crnilom baš u Velikom tjednu, ali kako se u javnosti on – kad je riječ o estradnoj produkciji u javnim medijima – izvana nimalo ne razlikuje od ostalog doba godine, korisno je, idući u susret slavljima najvećih otajstava kršćanske vjere, podsjetiti na korijene takvog stanja. To više što navedeni primjer nije jedini. Stoga, bez pretjerivanja se može reći kako postoji mnogo elemenata za tvrdnju da ploča Enigme ima aspekt pravog pravcatog magijskog obreda. I taj obred, vjerovali ili ne, djeluje tako da zahvaća onoga koji pleše ili sluša tu ploču. Kod kuće ili u diskoteci. Također i onda kada toga nismo svjesni, dok npr. u nekom kafiću nešto pijuckamo uz novine ili opušten razgovor s prijateljima... Štoviše, (zlo)duh koji nadahnjuje možda golemu većinu suvremene zabavnoglazbene produkcije, djeluje dakle i širi svoju moć nad ljudima i kad oni to ne žele – ako toga nisu svjesni i duhovno zaštićeni... Susrećemo se, očito je, s jednim autentičnim "masovnim obredom", koji se kontinuirano izvodi pomoću glazbe. A to onda barem katolicima može posvijestiti važnost egzorcizma, ili pak molitava otklinjanja i zaštite svetim imenom Raspetoga iz ljubavi za nas! |
16.03.2008., nedjelja
ŠTO KRIST ZNAČI MENI I TEBI?
|
NEDJELJNA MEDITACIJA Cvjetnica - nedjelja muke Gospodnje (A) Misna čitanja: Iz 50,4-7; Fil 2,6-11; Mt 26,14 - 27,66 U prvom čitanju prorok gleda na trpljenje kao na Božji plan spasenja; te naznake imaju svoje ispunjenje u Kristovoj muci. Kristova patnja dala je smisao svim ljudskim patnjama. Zadnja korizmena nedjelja, nedjelja prije svetoga Velikog tjedna, tjera ljude da odgovore koje značenje ima Krist u njihovim životima. Ljudi na Isusa gledaju kao na Spasitelja, no još je bitnije otkriti kakav je on spasitelj. Ljudi nisu spašeni vojnom silom, nego Isusovim poniženjem. Iako je imao Božje obličje, uzeo je obličje sluge. Ljudi imaju spasitelja koji je radi njihovih grijeha pribijen na križ, i koji je potpuno iskusio što znači napuštenost i odreknuće od svega. Pitanje je zašto Bog voli ljude takvim odreknućem? Isus se "odrekao" svoje sličnosti s Bogom i postao čovjekom da bi ljudima pokazao kako trebaju živjeti. Ljudi imaju spasitelja, koji se prvi predao za ljude i koji se nastavlja predavati ljudima kao primjer koji treba slijediti. On je bio spreman odreći se radi ljudi, da bi ljudi bili spremni odreći se poradi svojih bližnjih... Isusova je muka rezultat njegove poslušne odluke da prenese poruku kraljevstva, unatoč tomu što je ljudi trajno odbijaju. Isusova muka i smrt nisu izdvojeni događaji, nego samo dio njegova cjelokupnog djelovanja. Prva Crkva je stoga u pjesmi o Sluzi Jahvinom gledala nadolazeće događaje muke i smrti svojega Gospodina. Takozvani kristološki himan iz poslanice Filipljanima poticaj je na poniznost, nakon što je tu poniznost Isus sam djelotvorno pokazao. Zapravo, nakon poniznosti himan prelazi u proslavu, tj. uzdizanje Sina Božjega. Prvi dio himna govori o Isusovu poniženju te o pre-egzistenciji Krista: on je imao isti status kao i Otac. No on se "odrekao" toga svojeg statusa i postao čovjekom te postao "poslušan do smrti" - što je mnogima danas teško shvatiti. No nakon takve poslušnosti slijedi proslava... Muka Gospodnja se čita svake godine na Cvjetnicu. Značajka Matejeva izvještaja je njegovo isticanje Kristova kraljevskog dostojanstva. No to kraljevsko dostojanstvo je paradoksalno - očituje se prije svega u poniženju. Kraljevski maniri su vidljivi u nekoliko scena: trijumfalni ulazak u Jeruzalem; sudska scena između Pilata i Isusa; scena pogrđivanja rimskih vojnika; natpis na križu te pogrđivanje prolaznika. A s druge strane Isusovo poniženje je najviše naglašeno u kriku s križa: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Te Isusove riječi s križa imaju teološko značenje. Njegova smrt nije obično umiranje neke osobe, nego umiranje Isusa, ne protiv Boga, nego za Boga, i to umiranje je posljedica ljudskih grijeha. Vapaj s križa nije samo neka riječ, nego glavna riječ s križa, riječ koja križu daje značenje otkupiteljskog događaja. Glas Koncila, broj 11 (1760), 16.3.2008. http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=13784 |
15.03.2008., subota
DIJALOŠKI ODGOVOR NA MEDIJSKO SILOVANJE
|
Točno je da je za tango i medijski dijalog potrebno dvoje, pa kad si već Gall uzima za pravo žestoko opaliti po Crkvi, čim ona "optikom vlastite moralke i dogmi" progovori o nekom društvenom problemu i fenomenu, to i on mora dopustiti "audiatur et altera pars" – tako bih najzgodnije mogao parafrazirati rečenicu Zlatka Galla iz komentara "Egzorcist umjesto dijaloga" (Slobodna Dalmacija 12.2.2008.), u kojem među ostalim ponavlja svoju tezu iz prethodnog žestokog osvrta na riječi dubrovačkoga biskupa dr. Želimira Puljića (Slobodna Dalmacija 5.2.2008.). Budući da me ples ne zanima – jer se teško držati one stare "pleši, ali ne griješi!" – volim samo medijski ples po rubu, tj. dijalog do kraja i to u svim for(m)ama. A to je upravo ono što i novinar Gall traži, to više što, kako dobro ističe, "između sakralnog i sekularnog mora postojati onaj tip uzajamnih dvosmjernih veza koje su uobičajene i u diplomaciji". Zato se osvrćem na njegove riječi i odazivam na njegov poziv. Jer ako Crkva odgovor na ono što kaže "mora dopustiti i drugima" (kao da Crkva ikome išta može zabraniti!), onda i meni treba da bude dopušteno odgovoriti drugima. To više što je Gall (mnogo puta?) prešao spomenuti rub(ikon) – nesvjestan da time pada u provaliju samodiskvalifikacije za dijalog – jer vulgarno vrijeđa, što npr. meni ne dolikuje i jer mi urednici svih novina (srećom!) izbace svaki izraz koji i samo miriše na uvredu. Naime, upravo kad se slegla prašina javnih polemika oko odnosa rimskoga sveučilišta "La Sapienza" prema papi Benediktu XVI, Sveti je Vlaho podigao novi kovitlac. Ne sam svetac nego, po kritičkom sudu spomenutog novinara, mons. Puljić na taj blagdan. Dakle, Zlatko Gall se u svome prvom komentaru vrlo uvredljivo i gotovo kočijaškim stilom obrušio na jednoga intelektualca, zanemarujući pravilo da čovjeka treba uvažavati čak i da je njegov doktorat nastao na analizi npr. dalmatinske kuharice ili u okviru "rubrike" sex-drugs-r'n'r (koja je nekima sveto trojstvo). Zato nikako nije moguće razumski opravdati niz Gallovih sintagmi: "skandalozne poruke", "silovanje silovanoga" (u nadnaslovu i naslovu teksta!), "otkliznuće i gaf biskupa", "nadahnuta moralizatorska ognjica", "odvalio žestoku pljusku zdravom razumu", "bešćutno 'hračnuo' na svaku žrtvu silovanja", "opasna i primitivna budalaština" i "drska manipulacija tragedijom" te "veličanje monstruozne ideje" (sic!). A što je to zapravo tako grozomorno biskup Puljić učinio? On je, pozdravljajući prije mise i hodočasnike iz Trilja, među kojima je bio i otac nedavno ubijene Kristine Šušnjare, među ostalim kratko rekao: "Kao članica društva Prijatelji malog Isusa (Kristina) je svojim svjedočanstvom u obrani dostojanstva i djevojačkog poštenja ostavila jasnu, hrabru i vječnu poruku kako ima vrednota za koje se isplati žrtvovati i život dati." Možda Gall ne zna da je u crkvenom kalendaru mnogo djevica-mučenica od prvih stoljeća Crkve do danas te da su već dva tisućljeća širom svijeta štovane kao svetice i "u nekim doista sekularnim državama" (koje Gall ne nabraja, valjda da bi bio uvjerljiviji), a ne samo u Hrvatskoj. Dakle, biskup Puljić samo je pohvalio Kristininu odluku da u obrani svojega dostojanstva pruži otpor silovatelju (bez obzira na posljedice), a nije uopće ni u primisli imao osudu onih (potencijalnih žrtava silovanja) koji bi "umjesto mučeničke 'smrti u kreposti' odabrali - život", tj. mirno se prepustili nasilniku – što Gall očito preferira i što bi vjerojatno, kako se iz njegovih riječi može zaključiti, i sam učinio! Jer, kako bi rekao Bora Čorba - "za ideale ginu budale"! Međutim, Gallu se u tom djelu potkrala "vraški" izokrenuta logika ili je pak svjesno grubo izvrnuo misli biskupa Puljića želeći karikirati kršćanski moral i pogled na dostojanstvo žene. Jer Gallove tvrdnje da je "smrt jedini pravi i moralni izbor za svaku potencijalnu žrtvu silovanja" i "teza o bezvrijednosti života 'uprljanog' silovanjem" – nemaju ama baš nikakve veze ni s kršćanstvom ni s biskupom Puljićem. Iz brda literature dovoljno je izvući npr. "Mulieris dignitatem", apostolsko pismo Ivana Pavla II o dostojanstvu i pozivu žene, pa se u to uvjeriti. Također, treba se začuditi i Gallovu čuđenju nad činjenicom da su "ideje" biskupa Puljića "kompatibilne" s onima biskupa Valtera Župana te da "uživaju podršku najšire crkvene baze" (nije jasno je li to Gallov strah nad tom činjenicom ili tek puka konstatacija!). Jer u propovijedi biskupa Župana, nabraja Gall, kao glavno od svih zala spominjalo se moralno rasulo, raspad (bogobojažljive) obitelji i moralna nizbrdica koja nas vodi u uništenje. Očito, ne smatrajući to nikakvim problemom za hrvatsko društvo, Gall odmah potom podvaljuje Crkvi navodnu šutnju na korupciju u društvu, umjesto da upre prstom u stramputice na kojima gine mladež te i sam obavi javni "mea culpa" za sve pozitivne kritike koje je dao raznim "deicidnim" bendovima koji siju destruktivnu agresivnost i duhovni mrak te u nezreloj mladeži stvaraju podlogu za razna razbojstva pa i za suicid. Eto, Gall se, nažalost, tako svrstava u arhitekte "kulture smrti" te ujedno usavršava novi estradno-filozofski smjer odnosno novi medijski žanr: TULUMOVANJE – žurnalizam "kulturom smrti" poremećenog (tul)uma. A njegova je bitna oznaka reklamiranje pornokulture i silovanje morala uz loše prikriveni pledoaje za promiskuitetno ponašanje. Zato se valja upitati ima li Gall sestru ili kći (brata ili sina)? Bi li i njih zaštitio ili prepustio nečijem suludom prijedlogu za prosječno jedno silovanje dnevno? Ili će šutljivu većinu u hrvatskom društvu, kojoj je još stalo do morala, natjerati da konačno ustane protiv javnog podmetanja razorne teze (ponovljene bezbroj puta u opusu naših liberalnih medijsko-estradnih aktivista, koji se zajednički može nazvati "Galliotova pesen"), a koja glasi: NAJGORE ŠTO SE ŽENI MOŽE DOGODITI JEST DA NIKADA U ŽIVOTU NE BUDE SILOVANA! Sapienti sat! Na kraju, za svakoga pa i za gospodina Galla vrijedi pravilo: ako se i ne slažeš s drugim, to nije razlog da ga javno popljuješ, tj. otkud ti pravo da mu na glavu izliješ medijsku kiblu zagrabljenu u kipućem loncu vlastite "antimoralizatorske ognjice"?! No to se uvijek događa kada kultura ustukne pred "racionalnim" bijesom. Ali kad se izgubi moral, ni razum ne pomaže! Eee, moj Gall – gdje ti je "sapienza"!? Don Anđelko Kaćunko Zagreb, 19. veljače 2008. ..................................... NAPOMENA: Ovaj sam osvrt poslao navedenog nadnevka redakciji Slobodne Dalmacije. Međutim, kako sam "po vezi" doznao, moj tekst nije prošao redakcijsku procjenu (točnije, cenzuru) pa sam ga 8. ožujka poslao redakciji Novoga lista s molbom da ga objave, uz napomenu da sam uvjeren kako se, zbog jedinstvene otvorenosti koju taj list njeguje, "objavljivanje ne bi doživjelo ni kao napad na konkurenciju, ni kao upadno dokazivanje neke nadmoći" jednoga medija nad drugim. Budući da, do danas, ni u Rijeci moj tekst vjerojatno nije prošao redakcijsku procjenu, objavljujem ga ovdje na blogu. Tako će, osim što sam u Splitu podijelio 50-ak kopija na tribini o KRŠĆANSKOJ JAVNOSTI, biti dostupniji širem krugu ozbiljnijih čitatelja. Ujedno napominjem da su takvi negativni postupci tzv. otvorenih medija prema svakoj oporbenoj reakciji, jasan pokazatelj našoj slabašnoj kršćanskoj javnosti koliki je hendikep i što znači nemati VLASTITE JAKE MEDIJE! |
KRIVA SHVAĆANJA OPRAŠTANJA
|
OPROSTITI NE ZNAČI ZABORAVITI Prije nego nakanimo oprostiti, prijeko je potrebno osloboditi se lažnih ideja o opraštanju. Prožeti smo kršćanskom kulturom čije su neke vrijednosti, zbog nedostatka razlikovanja, izložene zagađivanju folklornim tumačenjima. Opraštanje ne izmiče toj vrsti izobličenja. Ali ima nešto još teže. "Duhovni učitelji" podržavaju u pisanju i govoru lažne ideje o opraštanju. Šteta što je to tako uzevši u obzir činjenicu da opraštanje, ljubav prema bližnjemu, osobito ljubav prema neprijateljima, zauzima središnje mjesto u evanđeoskim učenjima i u učenjima drugih duhovnih predaja. Zato je hitno ukazati na lažna shvaćanja koja su stvorena oko opraštanja i njegove uporabe. Tako će se moći izbjeći slijepe ulice na psihološkom i duhovnom planu: obeshrabrenja, nepravde, duhovne obmane, izdaje sebe, kočenja ljudskog i vjerničkog rasta. Koliko li smo puta čuli riječi kao ove: "Ne mogu mu oprostiti jer ne mogu zaboraviti", ili pak: "Zaboravi sve to", "Okreni stranicu", "Ne zaustavljaj se na toj uvredi, nastavi svoj život"? Taj je način govora i postupanja bez izlaza. Razlog je jednostavan. Zaboraviti nesretan događaj, sve kad bi to bilo moguće, priječilo bi da se oprosti jer se ne bi više znalo što se oprašta. Uostalom, kad bi oprostiti značilo zaboraviti, što bi se dogodilo osobama s izvrsnim pamćenjem? Oproštenje bi im bilo nedostupno. Slijedi dakle da je za inicijativu oproštenja potrebno dobro pamćenje i jasno znanje o uvredi; inače kirurgija srca koju traži oproštenje ne bi bila moguća. Pogrešno je od zaborava činiti test opraštanja. Istina je upravo suprotna tome. Opraštanje pomaže pamćenju da ozdravi. S njime sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Nesretni događaj biva sve manje i manje prisutan i bjesomučan; rana malo-pomalo zacjeljuje; sjećanje na uvredu ne uzrokuje više bol. Zato se izliječeno pamćenje oslobađa i može se ispuniti nečim drugim, ne više deprimirajućom mišlju na uvredu. Zato dobro mentalno zdravlje pokazuju osobe koje tvrde: "Opraštam, ali ne zaboravljam." One su shvatile da opraštanje ne traži da se zaboravi uvreda. Ako bi, naprotiv, govoreći tako htjele izreći svoju odluku da više neće imati povjerenja i da će stalno biti oprezne, to bi bio dokaz da nisu dovele do kraja hod svoga opraštanja. O raskrinkavanju drugih krivih shvaćanja opraštanja nabrojit ću samo naslove: Oprostiti ne znači nijekati Opraštanje traži više no što je voljni čin Opraštanje se ne može narediti Oprostiti ne znači biti kao prije uvrede Opraštanje ne traži da se odreknemo svojih prava Oprostiti drugomu ne znači opravdati ga Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga. OPRAŠTANJE je velika ljudska i duhovna pustolovina. Ipak, riječ "opraštanje", takva kakva se rabi u svakodnevnom govoru, može zavarati. Ona ne prevodi svu složenu stvarnost koju bi morala označiti. Čin opraštanja traži niz uvjeta posve jednako važnih: vrijeme, strpljivost sa samim sobom, sposobnost održavanja želje za uspjehom, ustrajnost u odluci da se ide do kraja. Dakle, rečeno u grubim crtama, glavne sastavnice opraštanja su sljedeće: Opraštanje počinje odlukom da se nećemo osvetiti Opraštanje traži vraćanje sebi Opraštanje u traženju novog pogleda na ljudske odnose Opraštanje se oslanja na vrijednost uvreditelja Opraštanje je odraz božanskog milosrđa. A kako BOG OPRAŠTA – najbolje nam je predočio Isus u prispodobi o Milosrdnom ocu i njegovu rasipnom/razbludnom sinu! (prema knjizi kanadskog teologa, filozofa i psihologa Jeana Monbourquettea KAKO OPROSTITI – oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti. Izdavač – "Oko tri ujutro" - na naslovnici je istaknuo: Oprostiti nije lako. Nije dosta to htjeti. Opraštanje je umijeće. Tajna tog umijeća jest u tome da se shvati kako se oproštenje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja. Znati oprostiti znači osloboditi se mračnog nemira što ga nosi zlopamćenje i učiniti oproštenje izvorom i sredstvom psihološkoga i duhovnog rasta. |
13.03.2008., četvrtak
QUO VADIS CROATIA...?
|
Ma, ljudi moji, kako je to moguće...!? Što se ovo događa, tko to može razumjeti...? Zerpizacija, haagizacija, balkanizacija...!? Nakon što više od 10 godina u Hrvatskoj traje DETUĐMANIZACIJA! (Kao nadomjestak za lustraciju?!) Kamo je nestao očekivani i obećavani napredak u...? Gdje je korijen zastoju, blokadi, zaustavljanju...? Zašto sada, umjesto zdrave "političke probave" imamo – OPSTIPACIJU! PS&NB: Ispričavam se – tema nije meditativna, ali potiče na razmišljanje! Nije preduskrsna, ali je, po Krleži - "korizmena": "Što može mali hrvatski čovjek na EUropski Veliki petak!?" |
11.03.2008., utorak
KUHARIĆEVO – 11. ožujka
|
Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup i metropolit u miru, rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću (kod Krašića). Za prezbitera je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu. Bio je kapelan u Radoboju ter župnik u Rakovom Potoku, Sv. Martinu pod Okićem i Samoboru. Za pomoćnog biskupa zaređen je 3. svibnja 1964. Sudionik je II. vatikanskog sabora. Apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 20. kolovoza 1969, nadbiskupom zagrebačkim 16. lipnja 1970, a u rujnu iste godine izabran je za predsjednika BKJ. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine papa Ivan Pavao II uvrstio ga je u Kardinalski zbor. Za prvoga predsjednika Hrvatske biskupske konferencije izabran je 8. lipnja 1993. godine. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i Kongregacije za biskupe. Umirovljen je 5. srpnja 1997, a službu zagrebačkog nadbiskupa, nakon uspostave Požeške i Varaždinske biskupije, svom je nasljedniku mons. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997. godine. Blago je u Gospodinu preminuo 11. ožujka 2002. U svojoj Oporuci ostavio je kardinal Kuharić zapisano: "Kao zagrebački nadbiskup i metropolit molim svoju veliku duhovnu obitelj – zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. 'Istina će vas osloboditi!' (Iv 8,32). Božje zapovijedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda." Kardinalova svetost očituje se napose iz sljedećih riječi njegove Oporuke: "Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno." Također, jedinstvena veličina blagopokojnog kardinala očitovala se i u njegovoj poniznosti, ali nadasve u njegovu posebnom držanja u vrijeme stvaranja države Hrvatske i u Domovinskom ratu. Ostat će za svu povijest do konca zlatnim slovima upisane njegove riječi iz toga strašnog vremena, izrečene u dvjema propovijedima, koje su imale posebnu težinu i odjeknule s golemom pozornosti na vojno-redarstvenom hodočašću u Mariji Bistrici: "Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!" PS: Te su kardinalove riječi toliko potresne da djeluju gotovo nestvarne. Je li moguće da su izrečene u sudbonosnim trenutcima hrvatske povijesti, a ne u nekoj mirnodopskoj hladovini? Gotovo da čovjek, bez imalo ironije, najiskrenije pomisli kako tim svetim riječima ipak nedostaje završetak koji bi mogao glasiti: ako je moj protivnik ubio mene, ja njega neću! Je li sve to tipična duhovna hrvatska naiva ili izvorno kršćanstvo? To je svetost! Blažene uspomene naš Kardinale, moli za nas! |
10.03.2008., ponedjeljak
PRIČA O OPROŠTENJU
|
JESU LI GORAN I TANJA VEĆ KAO ALFRED I ADELA? Na rubovima malog mirnog sela, nastanjenog rentijerima i kojim trgovcem, nalazi se farma svježe obojenih zidova, iskockana plohama različitih boja i uokvirena ravnim olucima. To je farma Alfreda, čovjeka ponosna, poštena i šutljiva. Visok, mršav, oštra brada, orlovski nos, ljudi koliko ga poštuju, toliko ga se i boje. Govori malo, ali kad govori, govori da izrekne poslovice o vrijednosti rada ili o ozbiljnosti života. Njegova žena Adela, uvijek s naklonim osmijehom i ljubaznom riječju. Ljudima je ugodno u njezinu društvu. To je žena sva u oblinama: lice, grudi, stražnjica... Ali Adela tiho pati pokraj muža škrtog u riječima i u nježnosti. Žali u svom srcu što se udala za tog "velikog radnika", kojemu se divio njegov pokojni otac. Istina, Alfred čini da ona živi dobro i vjeran joj je, ali kako je sav obuzet poslom, malo joj vremena posvećuje za intimnost i užitak. Jednoga dana Alfred odluči skratiti svoj radni dan. Umjesto da radi do mraka, vraća se kući ranije od predviđenoga. Na svoje veliko zaprepaštenje zatječe Adelu pri samom činu preljuba u bračnoj postelji s jednim susjedom. Čovjek je brzo pobjegao kroz prozor, dok se Adela, sva zbunjena, bacila Alfredu pred noga da traži oproštenje. On je ostao ukočen kao kip: blijed od ogorčenja, usne plave od bijesa, jedva je suzdržao bujicu emocija koje su ga spopale. Spoznavši da je prevaren, njegovi su se osjećaji kretali od poniženosti do srdžbe prolazeći kroz duboku muku. On koji nije velik govornik ne zna što reći. Ali je brzo uvidio da šutnja izlaže Adelu većem mučenju nego bilo koja silovita riječ ili čin. Ne zna se previše kako se taj neugodni događaj o Adeli proširio po selu, ali "zli jezici" voze brzo. Predviđa se da će Alfred tražiti rastavu. Ali, ne obazirući se na govorkanja, na glavnoj nedjeljnoj misi pojavljuje se Alfred uzdignute glave u glavnoj crkvenoj lađi s Adelom, koja ide sitnim koracima za njim. Čini se da je, kao savršen kršćanin, shvatio riječi Očenaša, zapovijed: "Otpusti nam... kako i mi otpuštamo dužnicima našim." Ali slava Alfredova oproštenja hrani se tajno Adelinim stidom. Kod kuće Alfred nastavlja podjarivati vatru svoje skrovite mržnje, stvorene zbog šutnje i kradomičnih pogleda, pun prezira prema grešnici. Ipak, nebo se ne može prevariti prividima kreposti. Zato je poslan anđeo da popravi stanje. Svaki put kad Alfred baci svoj strogi i turobni pogled na Adelu, anđeo mu pusti na srce kamenčić veličine gumba. Alfred svaki put osjeti stezanje koje od njega iznudi grimasu. Srce mu toliko oteščava da mora hodati prignut i s mukom ispravljati vrat da bolje vidi pred sobom. Jednoga dana dok je Alfred kosio žito, opazi svjetlom obasjanu osobu, naslonjenu na ogradu, koja mu kaže: "Alfrede, izgledaš jako skrhan." Iznenađen što čuje da njegovo ime izgovara stranac, Alfred ga pita tko je i što se to njega tiče. Anđeo mu veli: "Da, znam da te je žena prevarila i da te poniženje muči. Ali ti nastavljaš suptilnu osvetu koja tebe samoga tišti." Alfred se osjeća razotkrivenim, spušta glavu i priznaje: "Ne mogu si izbiti iz glave ovu prokletu misao: kako je mogla prevariti mene, tako vjerna i velikodušna muža? To je bludnica; okaljala je bračnu postelju!" Na te riječi Alfred učini grimasu od boli. Anđeo u tada nudi da će mu pomoći, ali Alfred je uvjeren da ga nitko neće moći osloboditi njegova tereta: "Koliko god moćan ti mogao biti, stranče, nikada nećeš moći izbrisati to što se dogodilo." "Imaš pravo, Alfrede, nitko ne može promijeniti prošlost, ali ti imaš moć od sada je vidjeti drukčije. Priznaj svoju ozljedu, prihvati svoju srdžbu i svoje poniženje. Zatim polako počni mijenjati svoj pogled na Adelu. Je li ona jedina kriva? Sjeti se svoje ravnodušnosti prema njoj. Stavi se na njezino mjesto. Potrebne su ti nove i magične oči da vidiš svoju nesreću u novom svjetlu." Alfred ne shvaća pravo, ali stječe povjerenje u anđela. Može li činiti drukčije s tim teretom koji mu gori u srcu? Ne znajući što treba da čini pita svoga pohoditelja kako bi mogao promijeniti svoj pogled. Anđeo ga poče ovako poučavati: "Prije nego pogledaš Adelu, opusti bore na svom čelu, namreškanost oko usta i druge mišiće svoga lica. Umjesto da vidiš u Adeli zločestu ženu, gledaj suprugu kojoj je bila potrebna nježnost; sjeti se s kojom se hladnoćom i tvrdoćom postupao prema njoj; sjeti se njezine velikodušnosti i topline koje si toliko volio na početku tvojih ljubavi. Za svaki obnovljeni pogled skinut ću ti sa srca jedan kamenčić." Alfred prihvaća pogodbu braneći svoju prirodnu nezgrapnost. Malo-pomalo, polako, ali ne bez svjesnih napora, trudi se da gleda Adelu novim očima. Njegova bol na srcu malo-pomalo prestaje. Adela se, čini se, očigledno preobražava: od nevjerne žene postaje blaga i ljupka osoba kako ju je upoznao na početku njihove ljubavi. I sama Adela osjeća promjenu. Rasterećena, ponovno otkriva njegovu dobroćudnost, njegov smiješak i vedrinu. I Alfred se osjeća posve promijenjen. Njegovo srce, još ranjeno prolaskom kamenčića, prepušta se da ga zahvati duboka nježnost. Nova emocija koja ga preplavljuje još uvijek ga straši. Ali, jedne večeri, upravo plačući uzima Adelu u naručje, bez riječi. Čudo oproštenja upravo se dogodilo. |
09.03.2008., nedjelja
FAMA O FARMI
|
To se dogodilo večeras – znadem iz novina, a vidim da su se i blogeri potrudili... Dakle, nakon CBB-a u petak, večeras dio javnosti širi famu o famoznoj Farmi. To je – u nedostatku kršćanskih vizualnih medija – vrlo značajan doprinos "naših" televizija korizmenoj duhovnoj obnovi naroda i bližoj pripravi za Uskrs!!! Ništa nije slučajno – oni pozorno prate katolički kalendar! – i zato im naš vjernički puk itekako treba biti zahvalan ter im se odužiti na sve moguće načine – poglavito redovitim gledanjem i što češćim odgovorom na vapaj "zovi, samo zovi" (poziv... kuna bez PDV-a!). Tu vrijedi ostvariti onu već narodnu: "Otvor' ženo farmicu, man' se očenaša...!" Znan kako funkcioniraju te reality-show emisije. Ne bi tija kvarit gledateljima doživljaj, ali među nama koji radimo u medijima poznato je da se veliki dil najefektnije akcije koja se odvija unutar četri zida unaprid dogovara. Postoji čak i tarifa. Pokazivanje sise, recimo, u nekim takvin reality-show programima svojedobno se plaćalo 500 eura. Ne znan sad kako to ide na "Farmi", možda će tu bit plaćanja u naturi? Odnosno, ti gledateljima pokaži sisu, mi tebi gladnoj damo biftek za večeru? Glavne stvari u "spontanome" scenariju, uključujući i neke ka simpatije između sudionika, zapravo su manje-više namištene. Za mene su reality-show emisije krajnji stupanj debilane. Ipak... steka san stanovito poštovanje prema Siniši Svilanu. Okladija bi se da će taj lukavi tip proizvest masu dodatnih caka kojima će skup dugih nogu i silikona, pilećih mozgova i kravljih vimena, te brda mišića i nježnih homića, učinit "Farmu" najgledanijin programon u ožujku. Siguran san da otužni pokušaj RTL-a s navrat-nanos skupljenih osam ljudi čudnih afiniteta i spolova neće pobudit veću pažnju. Tako o "Farmi" piše Robert Pauletić u današnjoj SD (9.03.08.). Što mislim o takvim emisijama davno sam rekao i napisao nekoliko puta. Zato ću ponoviti: što se mene tiče (uz dužno poštovanje svakoga gledatelja kao čovjeka, ispričavam se na gruboj iskrenosti!) – FARMA JE UVIJEK BILA ZA STOKU! |
IZABRATI KRISTA ZNAČI IZABRATI ŽIVOT
|
Nedjeljno razmišljanje Peta nedjelja korizme A: Ez 37, 12-14; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45 Kroz sva tri nedjeljna čitanja se provlači tema smrti i uskrsnuća na novi život. Ezekiel je svjedočio o smrti naroda. Pavao govori o duhovnoj smrti. Evanđelje govori o Lazarovoj smrti. Pitanje je dopuštaju i prepuštaju li kršćani da smrt (mržnja, zavist, grijeh itd.) vlada njihovim životima? Današnja čitanja se ne zaustavljaju na tome. Bog nudi nešto novo - on nudi novi život.... Ulomak iz proroka Ezekiela je zaključak i tumačenje viđenja o suhim kostima koje su bile u jednoj dolini (čini se da se radi o groblju) a koje postupno oživljavaju. Suhe kosti predstavljaju Izraela dok je bio u progonstvu, a oživljene kosti Izraela nakon povratka iz babilonskog sužanjstva. Standardna proročka tvrdnja »ovako govori Gospodin« govori o kakvoj se stvarnosti radi; naime, bez obzira koliko povratak iz sužanjstva izgledao nevjerojatan, on će se zasigurno dogoditi, što potvrđuju i završne riječi: »znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim.« Zanimljivo je uočiti da tekst pravi prijelaz sa suhih kostiju na grobove: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova.« Taj prijelaz pokazuje da se već u Ezekielovo vrijeme javlja početak očekivanja općeg uskrsnuća u posljednji dan. To očekivanje će se još više razviti u kasnijoj apokaliptičkoj literaturi. No u tom tekstu nije naglasak na budućem uskrsnuću, nego na radosti zbog povratka iz sužanjstva. Taj povratak je poput uskrsnuća iz grobova. Bog je taj koji ima vlast nad životom i smrću, nad povratkom i obnovom. Štogod on obeća, to će se i ostvariti. Jezik novozavjetnog čitanja iz Poslanice Rimljanima ima dvije razine. Prva je uskrsnuće od mrtvih koje se primjenjuje na Krista. Bog je Isusa uskrisio od mrtvih po svom Duhu. A i kršćani su po krštenju primili istog onog Duha koji je Isusa uskrisio. Druga je razina obnova naroda Božjega na novost života. Prvu razinu, tj. razinu uskrsnuća, kršćani očekuju. Po krštenju vjernici su primili Duha i to je početak i jamstvo uskrsnuća. Ljudsko tijelo se raspada i propada, no Duh je znak i jamstvo života... Ograničenja ponekad ljude navode da se otuđe i odmaknu od Boga. S druge strane, život u duhu usmjerava prema Bogu; takav život je jedan oblik jedinstva s Bogom. A to je i temeljni naglasak tog ulomka: oni koji su u jedinstvu s Bogom bit će dionici uskrsnuća. Oni koji žive u Duhu, posjeduju Krista koji živi u njima. Kršćani nisu izuzeti od smrti, no uvjereni su da grijeh i smrt nemaju zadnju riječ. Uskrsnuće Lazarovo zbilo se na vrhuncu Isusova djelovanja. Isus je na putu za Jeruzalem, i nedugo nakon tog čuda slijedit će razapinjanje... Mnogi smatraju da se središte cijeloga Ivanova evanđelja nalazi u recima 25-26: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.« Samo ime Lazar je skraćenica od imena Eleazar, što znači »Bog pomaže« tako da ime upućuje na događaj koji će se zbiti s tim čovjekom. Isus ističe da naglasak te zgode nije smrt Lazarova, nego proslava Boga i Sina Božjega. Prije same zgode Isus govori o danu i noći, i ta se izreka može shvatiti na tri načina. Prvo je očito značenje: tijekom dana čovjek vidi kuda hodi; tijekom noći čovjek posrće i pada. Drugo značenje je: svjetlost nije vanjska stvarnost, nego nutarnja. Nutarnje svjetlo je ono koje čovjeka usmjerava, a ne toliko vanjsko, danje svjetlo. Čovjek posrće ako nema nutarnjeg svjetla. I treće značenje je: svjetlo predstavlja Krista. Kršćani će biti sigurni dokle god ostanu povezani s Isusom; ako ga napuste, riskiraju da posrnu i padnu. Glas Koncila, broj 10 (1759), 9.3.2008. http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=13742&PHPSESSID=1ba9fc900f3faaad97e218f0be76d825 |
08.03.2008., subota
NADBISKUP PARTIZAN I TITOVI PARTIZANI
|
Predavanje nadbiskupa Zollitscha o mučeniku Delpu i svojoj mladosti Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung od 17. veljače objavio je sažetak predavanja mons. Roberta Zollitscha, nadbiskupa frajburškog i novog predsjednika Njemačke biskupske konferencije, koje je održao na realnoj školi "Alfred Delp" u mjestu Ubstadt-Weiher. Prenosim ovdje dio nadbiskupova izlaganja (kako ga je objavio Glas Koncila). U rujnu 2007. bilo je sto godina otkako se rodio Alfred Delp, svećenik, učitelj, i odgojitelj, koji je svoj otpor protiv nacioanalsocijalista platio glavom. Kroz cijeli njegov život provlači se kao crvena nit strastvena angažiranost za čovjeka i Boga, neumorno zauzimanje za socijalno i pravedno društvo. Gdje god se ljudi razočarani povuku te se izgovaraju: "Tu se ne može ništa promijeniti", ondje bi Alfred Delp naćulio uši i energično se usprotivio govoreći o "malograđanskoj idili". Tu misli na ljude, tako sam veli, "koji su bez osobnog stava, bez sredine i postaju suputnici u jednosmjernom hodu". Takvih ljudi bilo je tada, takvih ljudi ima danas. Oni se priključe masi, misle i rade, što tobože čine svi. Alfred Delp ohrabruje na kritičko mišljenje, na samokritičko ispitivanje sebe i svog djelovanja... Ta primamljiva čežnja, njegova strast za Boga i ljude i njegova silna vizija bili su ono što me se dojmilo i što me je fasciniralo. Odrastao sam u Mannheimu, rodnom mjestu Alfreda Delpa. Imao sam rođake u Lampertheimu, zavičajnom mjestu njegova djetinjstva i mladosti... Rodio sam se kao folksdojčer i podunavski Nijemac u bivšoj Jugoslaviji. Moji preci su se iselili na jugoistok za Marije Terezije u godinama 1760. do 1765. iz raznih krajeva ondašnjeg carstva. U mađarskoj ravnici nastala su njemačka naselja. Tako i moje zavičajno mjesto na prostoru bivšeg samostana u čast Sv. Filipa. Tako je nastala općina Filipovo selo s oko 5.000 stanovnika. Moj najstariji brat unovačen je 1943. s 18 godina u njemačku vojsku; moj otac također s 43 godine u listopadu 1944. Krajem listopada 1944. došli su Rusi. Oni su se ljudski ponašali. Uskoro su došli Titovi partizani. S njima su počele strahote. Dana 25. studenoga 1944. Titovi partizani su zaklali 212 muškaraca između 16 i 60 godina, među njima i mojeg tek 16-godišnjeg brata Josipa i onda su ih bacili u tri masovna grobišta, koja su prije toga morali sami iskopati. Imao sam onda 6 godina i sjećam se mnogih detalja. U ušima mi još odzvanjaju tjeskobna pitanja, plač i očaj majki, žena i djece. Moju majku su odveli u jedan logor na prisilni rad. Dana 1. travnja 1945 - bio je Uskrs - odveli su mene, moju baku i tri nećakinje moje dobi u logor smrti Gakovo. Tamo se nalazilo povremeno između 18.000 i 23.000 Nijemaca - pretežno starijih ljudi i djece. Tamo sam doživio ono što je Alfred Delp pisao o svojoj parnici pred Narodnim sudom: "Tamo se čovjek ne osjeća čovjekom." Kad smo se opet jednom - da spomenem samo jedan primjer - morali postrojiti u jutro oko pola četiri, kako bi nas pretražili, najprije su ubili jednu ženu pred našim očima, kako bi nam utjerali strah u kosti i pokazali, da u očima Titovih vlastodržaca ne značimo ništa. Izgladnjeli stari ljudi i djeca umirali su masovno. Leševe su bacali u masovna grobišta, dok nisu bila puna, a onda su ih pokrili zemljom. Alfred Delp se također susreo s totalitarnim sistemom koji je prezirao ljude - nacionalsocijalizmom. Borio se protiv njega u svojim pisanim radovima i propovijedima. Još u zatvoru rekao je: "Moram se posve očitovati." Isticao se je u Kreisauer-krugu (tajnoj oporbenoj grupi, op. prev.), jer mu je bilo stalo do izgradnje nove Njemačke nakon predviđene katastrofe nacionalsocijalizma. Osjećao se odgovornim, htio je stvarati budućnost. Jedno je od mojih iskustava već kao dijete u logorima smrti: Tko se ukoči od straha i rezignira, taj propada. Tko se ne da podjarmiti, ima šansu izdržati i preživjeti - prije svega onda ako zna zašto živi i za što se zauzima... Samo snalažljivi mogu dati pouzdanu orijentaciju, oslonac i putokaz za druge. Gdje je našao Alfred Delp usmjerenje? Strast kojom se zauzimao za ljude, za slobodu i čast imala je temelj u njegovoj strasti za Boga. Bio je borac i borio se sam sa sobom oko toga da li postati svećenik ili vojnik. Odlučio se za Boga i postao je član jedne vrsne postrojbe: isusovačkog reda... Potrajalo je šezdeset godina, do srpnja 2005, dok nisam prvi put posjetio svoj stari zavičaj. Pozvao me je subotički biskup i pratio me cijelo vrijeme. Bio sam u svom zavičajnom selu čije crkve više nema. Bio sam u svom roditeljskom domu, na masovnim grobištima u kojima leži moj brat, bio sam na masovnim grobištima logora smrti u koji sam odveden. U svim mojim propovijedima i nagovorima za vrijeme posjeta bilo mi je važno sjećanje, pomirenje i gradnja mostova. Uvijek sam govorio da se tu radi o "sjećanju na budućnost". Ponekad se pitam jesu li i zločini posljednjega Balkanskog rata, masakar u Srebrenici, bili i radi toga mogući jer se zločine 1944. do 1948. u bivšoj Jugoslaviji skrivalo i Tita se za njih još i nagradilo? Čitavog života borio se Alfred Delp protiv toga da se stvari prepuste same sebi. "Čovjek nije samo tu da bude u povijesti ili da je podnosi. Čovjek mora stvarati povijest. Tu spada neumorno i živo nastojanje." I: "Tko nema hrabrosti stvarati povijest, bit će njezin jadni objekt. Dakle na posao." Glas Koncila, broj 10 (1759), 9.3.2008. http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=13766 |
07.03.2008., petak
KADA ĆEMO BITI SKINUTI S KRIŽA...?!
|
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ - KORIZMENA MEDITACIJA (24) SEDMA RIJEČ: "Blaženi žalosni, jer će se utješiti." "Oče, u ruke Tvoje predajem Duh svoj." (svršetak) No najveći uzrok naše žalosti morale bi ipak biti one boli koje smo nanijeli Njemu samome. Da smo bili manje oholi, trnje bi Ga bilo manje izbolo. Da smo svoju gramzljivost bolje svladavali, ne bi Ga bili čavli u rukama tako pekli. Željezo Mu ne bi bilo tako duboko probilo noge da naše noge nisu išle putem grijeha, a Njegove usne ne bi bile popucale i isušile se da nismo izgovarali toliko oštrih riječi. Da nismo bili tako grešni, ne bi bila Njegova smrtna borba tako dugo trajala, a da smo više ljubili, ne bi se bila na Njega survala tako divlja mržnja. Između Njegova Križa i nas postoji posve osobna veza. Bune, nepravde i grijesi počinjeni u našem životu sudjelovali su u raspeću. Mi ne možemo oprati svoje ruke u nevinosti, kao ni Pilat, koji ih je ispružio na podnevnom suncu i izjavio da nije kriv. Nije Njega ni toliko ranilo ni boljelo raspeće, ni Ana, ni Kajfa, ni krvnici, koji nisu znali što rade. Nisu Mu Njegovi neprijatelji zadali najveću bol. "Da su to učinili moji neprijatelji, mogao bih podnijeti." Mi smo Mu priredili najveću bol, jer mi znademo što činimo. Mi smo kušali Njegovu slatkoću i lomili s Njime kruh. Učinio nas je Svojim pouzdanicima. Njemu, koji je došao iscijeliti slomljena srca, slomili smo srce. To je naša najveća žalost. Ali žalost još nije zdvojnost. Mi smo doista Krista pribili na Križ, ali ipak ima za nas oproštenje. "Oče, oprosti im." Mi smo doista proboli Marijino srce, ali i to može biti oprošteno: "Sine, evo ti majke." Suze u našim očima suše se na riječi: "Blaženi žalosni, jer će se utješiti." Nemojte misliti, dakle, da blaženstvo žalosti uzdiže bol na prijestolje, ne, ono završava u trijumfalnom povratku k Ocu. Svi vi koji mjesecima i godinama ležite razapeti bolima, ne zaboravite da će i za vas doći čas kada će vas skinuti s križa i kad će Spasitelj promatrati vaše ruke i noge da bi na njima našao znakove svojih rana. Po njima bit će nam određena vječna radost. Jer ako Mu budemo sličili u svojem umiranju, bit ćemo Mu slični i u slavi. Svi vi, muževi i žene, braćo i sestre, koji ste izgubili svoje najmilije, mislite na to da je dobar Pastir svoje ovce poveo na zelene pašnjake da biste vi, druge ovce, slijedili svoje mile sve do u zagrljaj vječne ljubavi. Vi, čiji život sliči studencu suza prolivenih zbog grijeha, mislite na to da će vas poput krsne vode, koja briše istočni grijeh, vaše suze oprati od grijeha koje ste počinili. Ne zaboravite da će doći dan kad će te suze sam Bog izbrisati. Vi, koji ste izgubili vjeru i koji se bojite ispovijedi, odviše kukavni da se Bogu bacite do nogu zamolite Ga za oproštenje, mislite na to da je i vaš strah žalost, jer vi ste bijedni u svom srcu. Vi ste slomili vlastito srce. Ali ne bojte se. Ponesite ga na nakovanj Kalvarije i stavite u vatru ljubavi. Tamo će zacijeljeti, i neće se nikad više trebati žalostiti. Jer srce koje sam Bog izliječi, ne pozna više boli, nego samo veselje. Svima vama koji ste žalosni, rekao je: "Blaženi, jer ćete se utješiti." Vi ste postili s Kristom, sada ćete sjediti s Njime u slavlju. On ima mnogošto spremljeno za vas, jer kad je bio na zemlji, zadržao je nešto i spremio za one koji plaču. Ali, ispunivši vam vječnost ekstatičnom bestrasnom ljubavlju koja će značiti vrhunac svega blaženstva i krunu svega života, raspeće vašega života ništetnim učinit će - Njegov smiješak, što ga je tako brižno čuvao za vječnost i koji nebo istom čini nebom. |
ZLOČINAC I/LI "DOBROTVOR"? – RJEŠENJE DVOJBE!
|
Osjećam ozbiljnu obvezu najprije zahvaliti svima koji su se uključili u komentiranje posta koji sam objavio prije malo više od tjedan dana, u utorak 26. veljače. Bila je to zapravo moja molba blogerima da mi pomognu u rješenju dvojbe (koja to možda i nije – dodao sam na kraju). Želio sam, doslovce, na zagonetan način provjeriti kako će ljudi reagirati na činjenicu koju su povjesničari – u hrvatskim medijima npr. dr. Vladimir Geiger, dr. Jerca Vodušek-Starič (slovenska povjesničarka) i drugi – davno otkrili. Na to me posebno potaknula zagrebačka akcija KRUG ZA TRG, a ideju sam dobio nakon jednog intervjua koji ću poslije navesti. Premda sam nastojao da cijeli slučaj bude prilično tajnovit, ipak je nekoliko ljudi bilo vrlo blizu da gotovo potpuno prokuže (i prokažu) moju namjeru. Dakle, sada ću redom odgovoriti na pitanja koja su bila u postu istaknuta, a iz toga će biti potpuno jasno koji je to "vrlo zanimljiv i važan slučaj". 1. Ugledna i značajna osoba hrvatskoga javnog života, koja mi je otkrila (ali ne samo meni!) "čovjeka koji je odgovoran za jedan zločin", je profesor političke filozofije dr. Žarko Puhovski. 2. Način toga "otkrića" jest intervju u Novom listu, 17. veljače 2008. http://www.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=2859285F2863285A2863285A28582858286028632863286328632863286328582863S (Nažalost, dalje mogu ući samo pretplatnici pa zato nisam stavio link, ter tko želi cjeloviti tekst mora potražiti tiskano izdanje lista!) Također, iz toga je jasno da dolazak do saznanja nema veze s ispovjednom tajnom. 3. Čovjek, odgovoran za zločin jest Josip Broz Tito. 4. Činjenicu da je "danas vrlo star" ne treba valjda posebno objašnjavati. A navodom da je "naglo pogoršanog zdravlja" htio sam reći da mu se "trese trg" (odnosno "stolica na Kazališnom trgu u Zagrebu"), jer je sve više sve jačih građanskih zahtjeva da ga se demokratski odatle makne, čime je njegova nekadašnja "maršalska neprikosnovenost" (iz vremena kad je "marširao na čelu kolone s brigadama u ofenzivama") definitivno došla u pitanje, tj. potrošila se zubom vremena. 5. Zločin (zapravo zločini) za koji/e je JBT odgovoran jesu ratni i poratni pokolji, posebno Bleiburg i "križni putevi", Jazovka, Goli otok i drugi logori. 6. Navodom da "javnost ne zna da je upravo taj čovjek počinitelj zločina koji je svima dobro poznat ali se vodi kao neriješen slučaj", htio sam istaknuti tragičnu činjenicu prešućivanja tih zločina gotovo pola stoljeća te isto toliko vremena ispiranja mozga generacijama školske djece i javnosti kroz komunističku propagandu o "veličini i zaslugama lika i djela" druga JBT-a (pri čemu se za osporavanje te "dogme" moglo završiti i na Golom otoku pa i platiti glavom)! Zato je i dandanas neznanje o tome zastrašujuće, radi čega se i vodi kao "neriješen slučaj". Unatoč znanstveno potvrđenim povijesnim činjenicama! Dakle, sada, nakon svih jasnih komentara, otklonjena je moja temeljna dvojba o tome kako bi blogeri postupili kad bi se suočili s jednim takvim saznanjem. Priznajem, uopće nisam iznenađen što bi golema većina postupila (nadam se, u svakom slučaju, bez dvostrukih mjerila, bez obzira o kome je riječ, tj. radi li se o "našem" ili "njihovu" zločincu!) onako kako to čine "lovci na naciste", a ne kako je predloženo s visokog političkog mjesta da "stare ljude treba ostaviti na miru". Eto u tome se sastojala i malko nategnuta tvrdnja o "vrlo delikatnom slučaju s jednom nevjerojatnom finesom, što me djelomično sputava, a s druge strane, budući da zločin ne zastarijeva morao bih reagirati". Svakako, još jednom svima zahvaljujem na pomoći "u ovoj dvojbi" (koja to doista i nije bila – na čemu se ispričavam onima koji se sada osjećaju navučeni na tanak led; sreća je ipak što se ovdje nitko nije utopio, jer je ovaj moj "potok" mnogo "plići" nego protutenkovski rovovi u koje su partizani bacali likvidirane, kao i slovenske i hrvatske rijeke u koje su s mostova skakali sudionici "križnoga puta", o čemu mi je i rođeni otac pričao, jer je to gledao vlastitim očima)! A glavni sadržaj "otkrića tajne" dr. Puhovskog (u prilogu nedjeljnom prilogu Novog lista "Mediteran"). Po njegovu priznanju ona glasi ovako (bitne rečenice sam podcrtao): "Četiri godine NDH se po mnogim elementima mogu usporediti s prve četiri godine Jugoslavije. Ali Jugoslavija je živjela i četrdeset godina nakon toga. I učinila mnogo dobrih stvari. Ako se govori samo o zločinima... radi se o tome da se vrednuju i postignuća: kako je Tito, primjerice, postao najznačajniji političar iz ovih krajeva i koja je bila cijena toga. Dakle, treba stvar vratiti na analizu Titovih uspjeha koji su nesporni. On je donio 45 godina mira, Jugoslaviju je učinio relevantnim čimbenikom u svijetu, učinio je Hrvatsku državom s granicama koje su danas priznate, ali istodobno nije bio demokratski izabran i odgovoran je za zločine... Dakle, treba individualizirati žrtve, idući je korak evidentiranje počinitelja, a treći korak je vrlo jednostavan, no za mnoge ljude neizdrživ, odvajanje zločina od simpatije ili antipatije za ideologije." Eto, dakle, neka to sve ispravno napravi pravna država. A građani – kako je i Puhovski naglasio – imaju pravo demokratskim sredstvima iskazivati svoje stavove i zahtijevati promjene. Budući da je inicijativni odbor akcije KRUG ZA TRG najavio nove manifestacije za promjenu naziva "najljepšeg zagrebačkog trga", a piramidalni odbor (iz sjene) tome se žestoko opire, smatram da je moguće pomiriti obje opcije pa predlažem da se ploča s nekadašnjeg Kazališnog trga sa sadašnjim nazivom (u kojem je Titovo ime) ne miče, nego da se sve dvojbe i prijepori otklone ubacivanjem bitnog obilježja u naziv trga, tj. "preimenovanjem" u - TRG ŽRTAVA MARŠALA TITA. |
06.03.2008., četvrtak
UZROCI SADAŠNJE ŽALOSTI
|
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ - KORIZMENA MEDITACIJA (23) SEDMA RIJEČ: "Blaženi žalosni, jer će se utješiti." "Oče, u ruke Tvoje predajem Duh svoj." (nastavak) Gospodin je dovršio patnju. Njegova žalost našla je utjehu. Ali kako je s nama? Koje ćemo blaženstvo mi odabrati? Hoćemo li sav smijeh izasmijati ovdje na zemlji, ili ćemo si nešto uštedjeti za vječnost? Hoćemo li sada bježati od križa, ili ćemo ga uzeti na leđa? Hoćemo li tako živjeti da na kraju mognemo reći: "Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj"? Onda moramo sada biti žalosni. Ali zašto? Ponajprije zato što će nam svijet donijeti žalosti ako odaberemo Otkupiteljeva blaženstva. Ako budemo blagi, pokušat će nas natjerati u srdžbu; budemo li milosrdni, predbacivat će nam da smo nepravedni; budemo li čista srca, vikat će da se pričinjamo sramežljivima. Gladni i žedni pravde, nećemo imati uspjeha. Mirotvorce, nazvat će nas kukavicama, siromahe u duhu, prezirati. Bol je posve prirodna posljedica kršćanske borbe sa zlom ovoga svijeta. Budući da smo odabrani od ovoga svijeta, svijet nas mrzi. Ali sluga nije veći od Gospodara, pa kad je On radi njih krvave suze lio, morat ćemo i mi plakati. Eto prvog uzroka naše žalosti; mi smo odabrali Čovjeka boli. Ali "blago vama, kad vas pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas zbog mene. Veselite se i kličite, jer je velika plaća vaša na nebesima." Drugi uzrok naše žalosti jest duboka bol koju smo nanijeli Majci svojega Gospodina. Mi se ne možemo dosta nažalostiti što smo Njoj, koja je i naša majka, priredili toliku žalost. Mi smo Joj zadali bol; nema, naime, ni jednog zlog djela na ovome svijetu koje ne bi našlo svoju nevinu žrtvu. Grijeh utiskuje strahovito široke tragove. Kad bacimo kamen u more, nastaju valovi, koji glatku površinu mora mreškaju još i na najudaljenijim obalama. I Kalvarija je imala svoju nedužnu žrtvu, jedinu osobu koja nije ništa pridonijela da Gospodina razapnu na Križ i koja je mogla reći: "Nedužan sam za krv toga čovjeka." Ta nedužna žrtva bila je Marija. Što je učinila, čime je zaslužila sedam bodeža? Kakvo je zločinstvo počinila, da su joj oduzeli Sina? Ona nije ništa učinila, ali zato mi jesmo. Mi smo se ogriješili o njezina božanskog Sina, mi smo Ga osudili na križ i svojim grijesima ranili Nju. Njoj smo nanijeli najveću žalost, jer ona nije izgubila ni brata, ni sestru, ni majku, ni oca, pa ni sina - ona je izgubila Boga. Veće boli od te uopće nema. (nastavak slijedi) |
05.03.2008., srijeda
KADA JE ISUS PLAKAO, A KADA SE SMIJAO?
|
|
04.03.2008., utorak
KUDA KRENUTI – PUTEM PLAČA ILI SMIJEHA?!
|
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ - KORIZMENA MEDITACIJA (21) SEDMA RIJEČ: "Oče, u ruke Tvoje predajem Duh svoj." (nastavak) (Gdje ćemo tražiti sreću, u vremenu ili u vječnosti? Oboje ne možemo imati. Hoćemo li se smijati na zemlji ili na nebu? Oboje nije moguće. Hoćemo li se radije veseliti prije ili poslije smrti? Mi ne moramo trpjeti tu i tamo, ali ne možemo ni svoju plaću imati tu i tamo.) Kako li je duboko tragična riječ, koju će naš Gospodin na kraju vremena reći djeci ovoga svijeta: "Primili ste plaću svoju." Kojim ćemo putem krenuti? Kraljevskim putem križa, koji vodi do uskrsnuća i vječnog života ili putem sebičnosti, koji vodi k vječnoj smrti? Prvi je put pun trnja, ali ako njime doista prođemo, završit će za nas u ružama. Drugi započinje u ružama, ali ako njime otiđemo, završit ćemo u trnju. Nije nam moguće slijediti oba puta, nije nam moguće izabrati si u oba svijeta što je najbolje, ne možemo ljubiti Boga i Mamona, ne možemo biti istovremeno živi i mrtvi. Nitko ne može služiti dvama gospodarima; jednome ćemo služiti, a drugoga prezirati. Ako se spasimo na ovome svijetu, izgubili smo sebe u drugome životu; ali ako na ovome svijetu izgubimo život, bit ćemo spašeni na drugome. Tko u grijehu sije, žanje propast; tko u istini sije, žanje život vječni. Oboje nije istovremeno moguće. Čime dakle započeti, postom ili gozbom? - to je pitanje. Naš Gospodin započinje postom i završava svetkovanjem. Svijet započinje gozbom i završava nevoljom. Jaz između ova dva životna nazora susrećemo na svakoj stranici evanđelja. Bogati rasipnik bio je bogat na zemlji, ali nakon smrti nije imao nijedne kapi hladne vode. Lazar, naprotiv, bio je na zemlji prosjak, ali u Abrahamovu krilu bio je bogataš. Gospodin je rekao: "Jao vama koji se sada smijete, jer ćete plakati i jaukati. Blaženi koji sada plaču, jer će se smijati." (nastavak slijedi) |
REKLAMIRANJE PRELJUBA – MINIRANJE LJUBAVI!
|
Preljubnice i preljubnici su paradigma današnje civilizacije. Oni su vlastitu osobnost stjerali na dijelove tijela koje danas čak i afrička civilizacija pokriva – tako je gotovo doslovce rekao prof. dr. Josip Ćorić, dijagnosticirajući moralno stanje civilizacije u kojoj živimo. U razgovoru za Globus (od 29.02.08.), u povodu navodnog preljuba Gorana Ivaniševića, kojemu je don Josip devet godina bio duhovnik, dok se nisu (ni Goranovom ni svećenikovom krivnjom) razišli dva mjeseca nakon pobjede u Wimbledonu. Don Josip, poznat kao čovjek "bez dlake na jeziku" kad su u pitanju istina i pravda, kaže da je danas prevariti drugoga zasluga, a brak je samo potvrda već prethodnog "životinjarenja" muškarca i žene. Ističe suprotan odnosno pozitivan primjer, što dokazuje da ima "svijeća" koje razbijaju globalni mrak. To je najpoznatiji svjetski nogometaš Kaka. On je sa svojom djevojkom četiri godine hodao, ali ne puzao – naglašava don Josip – i živjeli su vjerno predbračnu čistoću, zbog čega su mu se mnogi rugali. Zato danas oboje cvatu. Mnogi, nažalost, žive drukčije. "Danas je muško samo ako je mužjak. Oprostite, i moj je magarac bio veliki mužjak, ali nije bio muško. Žena koja sama ide pod nekoga nema veze sa ženom. Ako je danas išla pod jednoga, sutra će pod drugoga, pa kažu stat će kada se uda. Neće! Rekao je Freud – tijelo pamti", zaključuje don Josip. Zato i jest u takvom mentalitetu skovana formula da "preljub učvršćuje brak"! Ali ne treba se tome čuditi. Nije današnji naraštaj mnogo gori od onoga prije gotovo 3000 godina. Zato sljedeće biblijske rečenice zvuče vrlo suvremene: "Ne čuvaju više čistoće ni tijela ni ženidbe, jedan drugoga ili iz zasjede ubijaju ili jedan drugomu preljubom jade zadaju. Svuda zbrka: krv, ubojstvo, krađa, prijevara, pokvarenost, nevjernost, buna, kriva prisega, uznemirivanje čestitih, zaboravljanje dobročinstva, oskrvnjenje duša, zločini protiv naravi, nered u braku, preljub, nećudorednost" (Knjiga Mudrosti 14,24-26). Božja Mudrost govori o čovjeku i njegovoj biti, ranjenoj istočnim grijehom. O tome je u sjajnoj knjižici za mlade KAKO JE LIJEP ČIST NARAŠTAJ prije desetak godina pisao kardinal Franjo Kuharić. Zaboravlja se da mnoga zla imaju svoj korijen u požudama što vojuju u našim udovima. Sveti Ivan govori o požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. Ipak, za razliku od prethodnih stoljeća i tisućljeća, danas je nadasve zastrašujuće to što požuda tijela ima svoju posebnu industriju da se prikaže svijetu "naprednom", "humanom", "potrebnom", "osloboditeljskom". Promicatelji te strasti žele se nametnuti javnom mnijenju. Na račun tog "apostolata" mnogi se obogaćuju. U službi požude tijela ulaže se kapital i bere profit. Potražnja je velika. To znači da se na području seksualnosti događa tragična perverzija savjesti. Na tom se području, pod utjecajem tako nametljive propagande, zaista dobro proglašava zlom a zlo dobrom, kako već davno reče prorok. Velike duhovne vrijednosti nevinosti, čistoće, čednosti, bračnog dostojanstva i bračne vjernosti ismijane su, izrugane, etiketirane kao natražni zaostatci mračne prošlosti, preživjelo srednjovjekovlje, pojmovi nedostojni naprednog atomskog (postmodernog, informatičkog, postreligioznog, građanskog, laicističkog...) doba. Propagira se potpuna sloboda od svih etičkih principa koji čuvaju dostojanstvo seksualnosti i prema tome ljudskog tijela i same ljudske osobe... Najstrašniji plod seksualne neodgovornosti, uz razorenu mladost i razorene obitelji, jest ubijanje nerođenih. Tako i požuda tijela, kao i oholost života i požuda očiju, prolijeva nevinu krv milijuna ljudskih bića, a isto tako uzrokuje plač mnogih osoba. I sve bi se htjelo proglasiti sasvim prihvatljivim u suvremenoj civilizaciji, čak dostignućem napretka. Zabludu se hoće proglasiti istinom života. Sve je to u potpunoj suprotnosti evanđeoskoj viziji čovjeka. Sve je to u suprotnosti s onim najintimnijim uvjerenjem ljudi dobre volji koji slijedeći zdrav razum i zdravo moralno rasuđivanje ipak priznaju da je takva životna praksa nemoralna. Plod te perverzije savjesti, koju papa Benedikt naziva moralnim relativizmom, jest i današnja gotovo kompletna proizvodnja hollywoodske "tvornice snova", koja izravno utječe na stvaranje razvratničkog mentaliteta i pornokulture na globalnoj razini. Dovoljno se sjetiti razvikanog filma "Dr. Živago", s dramatičnom pričom i "simpatičnim grijehom". Međutim, nema razlike između takvog umjetničkog neviđeno privlačnog reklamiranja preljuba i one vulgarno surove partizanske logike koja je u ličkoj šumi ubila tek rođeno dijete Žuži Jelinek (v. VL 25.02.2008. - Josip Pavičić: Žuži i kraj 'partizanske epopeje'), jer izlazi iz istog liberalističkog (m)oralno-(kozm)etičkog mentaliteta, izniklog na kompostu bezbožničke ideologije koja čovjeku svesrdno pomaže da se danomice opija svim požudama, a posebno ohološću, koja je izvor svih zala. Otud je i golemi medijski interes (i zanimanje javnosti) za navodno Goranovo posrnuće. Don Josip to jednostavno objašnjava: "Kada čovjek ne vodi brigu o sebi, jako mu dobro dođe čeprkati po tuđoj osobnosti. Svi su se na njega sručili jer smo, nažalost, u dobroti u praštanju ograničeni, ali u zloći i podvaljivanju neograničeni." Srećom, kako je objavljeno Tanja je, bez obzira na vlastite "neograničenosti", Goranu ipak oprostila! |
03.03.2008., ponedjeljak
COOL – ILI DUHOVNA TUPOST POD MASKOM RAVNODUŠNOSTI?
|
F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ - KORIZMENA MEDITACIJA (20) SEDMA RIJEČ: "Blaženi žalosni, jer će se utješiti." "Oče, u ruke Tvoje predajem Duh svoj." Na početku Svoga javnog života propovijedao je Gospodin na brdu blaženstava: "Blaženi žalosni, jer će se utješiti." Na kraju Svoga javnog života na Kalvariji našao je ovu blaženu utjehu: "Oče, u ruke Tvoje predajem Duh Svoj." Kao između svih ostalih blaženstava i svijeta, tako se i između ovoga blaženstva i svijeta otvara duboka provalija. "Jedite, pijte i veselite se, jer sutra moramo umrijeti." Nikada neće svijet moći u žalosti vidjeti blagoslov, ona je za njega prokletstvo. Smijeh je zlato koje on traži, a žalost je neprijatelj kojeg izbjegava. Kao što svijet ne razumije križ, tako ne razumije ni žalost. Moderni se čovjek oboružava maskom ravnodušnosti protiv žalosti koje mu nanosi njegov bližnji, i ne misli pritom da ga ta duhovna tupost može doduše poštedjeti mnogih boli, ali mu pored toga njegovu unutarnju boležljivost sve više povećava, dok nutrina napokon ne sagnjije i ne propadne. No, posve razumljivo, to ne smijemo shvatiti kao da je Krist ovim blaženstvom htio osuditi smijeh i veselje, a veličati žalost i suze. On je isto tako malo držao do filozofije tragizma kao i mi. Nije li korio farizeje kad su za posta mrštili svoja lica? Nije li Njegov apostol sažeo sumu Njegova života i Uskrsnuća u jednoj riječi: "Veselite se!"? Razlika između blaženstva svijeta (smijte se i svijet će se s vama smijati) i blaženstva Kristova (blaženi žalosni) sigurno nije u tome što bi nam svijet pružao smijeh, a Krist suze. U suštini uzev, uopće nam nije na izbor ponuđeno to, nego žalost na početku ili na kraju. Drugim riječima, da izaberemo hoće li prije doći na red smijeh ili suze. Gdje ćemo tražiti sreću, u vremenu ili u vječnosti? Oboje ne možemo imati. Hoćemo li se smijati na zemlji ili na nebu? Oboje nije moguće. Hoćemo li se radije veseliti prije ili poslije smrti? Mi ne moramo trpjeti tu i tamo, ali ne možemo ni svoju plaću imati tu i tamo. (nastavak slijedi) |
02.03.2008., nedjelja
KAKO SLIJEPAC MOŽE IMATI BOLJU DIOPTRIJU OD ČOVJEKA ZDRAVIH OČIJU
|
Nedjeljna biblijska poruka OČINJI VID I VJERSKO GLEDANJE Temeljna tema nedjeljnih čitanja (četvrte nedjelja korizme A: 1 Sam 16 ,1b. 6-7. 10-13a; Ef 5, 8-14; Iv 9, 1-41) je gledanje. Premda je fizički vid važan, on samo upućuje na važniju temu - vjersko gledanje. Zajednička tema koja se nameće iz novozavjetnih čitanja (poslanice i evanđelja) jest tema Krista kao svjetla koje je ljude prosvijetlilo u krštenju i na taj način donijelo objavu Boga svijetu. Vrijeme korizme je pogodno vrijeme kada bi se kršćani trebali prisjetiti krsnih obećanja. Ona ne smiju ostati samo na riječima, ona itekako moralno obvezuju. Starozavjetna čitanja u korizmenom vremenu iznose na vidjelo važne događaje iz spasenjske povijesti Izraela. Današnje čitanje želi naglasiti da je Davidovo pomazanje za kralja rezultat božanske inicijative. Ljudi u tom izboru nisu imali nikakvu ulogu. Samuelov izbor je bio najstariji te ujedno najmoćniji od braće. No Bog izabire najmlađeg i očito najmanje kvalificiranog za tu službu, barem u ljudskim očima. Znači svaki korak u tom izboru određuje Bog, i na taj način povijest Izraela postaje povijest spasenja. Zgoda počinje tvrdnjom o Božjem izboru a završava izvješćem o Božjoj potvrdi. Naglašen je i simbolizam tog ulomka. Jišaj izvodi sedmoricu svojih sinova, broj koji su Izraelci smatrali savršenim brojem. David je osmi sin, u neku ruku višak, autsajder. Nije čak ni pozvan na žrtvu. No Bog je gledao u srce, i očito mu se svidjelo što je unutra vidio. Bog izabire slabe svijeta da posrami jake. Dovodeći Davida pred Samuela pisac govori da je bio rumen (hebrejski ´admônî), što je hebrejske slušatelje moglo odmah podsjetiti na prvog čovjeka (hebrejski ´adâm) budući da obje riječi potječu od istog korijena. Kao što je prvi čovjek stvoren iz praha, tako je i drugi izabran kao neznanac; prvi je bio praotac ljudskog roda, a drugi utemeljitelj dinastije. Budućnost naroda Božjeg ležala je na leđima obojice. Današnje novozavjetno čitanje iz Poslanice Efežanima obiluje krsnim aluzijama te je prikladno za slušanje u korizmenom vremenu. Očite krsne aluzije su izričaji nekoć/sada, tama/svjetlost, kao i krsni himan u zadnjem retku ulomka. Ujedno se lijepo slaže s evanđeoskim ulomkom koji govori o Isusu kao svjetlu svijeta. Prijelaz s tame na svjetlo je temeljna metafora koja se koristi da bi se opisala radikalna promjena koja se dogodila u životima kršćana kao rezultat prihvaćanja Krista. Da je prvotno stanje bilo krajnje ozbiljno i nepovoljno, pokazuje i izbor riječi. Ne kaže se da su ljudi bili okruženi tamom, niti da su bili u tami. Oni su bili dio te tame, tako da su poistovjećeni s njom. Ali ne više. Kao što su prvotno bili poistovjećeni s tamom, tako su sada poistovjećeni sa svjetlošću, i to onom koja dolazi od Boga. Prihvaćanje Krista obvezuje. Pisac poslanice govori u imperativima: "kao djeca svjetlosti hodite" te "nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte". Preporučuje se krepostan život koji se može vidjeti i pokazati pred svima, za razliku od sramotnog ponašanja koje obavija tama. U evanđeoskoj zgodi o slijepcu od rođenja i Isusovu izlječenju slijepca evanđelist je istaknuo kristološke elemente u kojima se naglašava da je Isus svjetlo svijeta. Na taj je način za evanđelista Isusovo izlječenje slijepca kristološki znak - pokazuje da je Krist svjetlo koje je ušlo u tamu ovog svijeta. Drugim riječima, on je objava Božja. Način ozdravljenja - pranjem u kupalištu Siloama - još više tu zgodu povezuje s krštenjem koje se u ranoj Crkvi zvalo i "prosvjetljenje". U cijelom tekstu pravi se razlika između tame i svjetla, između sljepoće i vida. Isusovo izlječenje nije ozdravljenje, budući da je čovjek bio slijep od rođenja. Radi se više o novom stvaranju. Očit je čovjekov progres u vjeri: on ispočetka Isusa samo priznaje prorokom; zatim ističe da Isus dolazi od Boga i na kraju ispovijeda svoju vjeru u Isusa. Izvještaj postupno govori o fizičkom ozdravljenju sljepoće, ali isto tako i o progresivnom pomaku od duhovne sljepoće prema vjerskom prosvjetljenju. S farizejima to nije bio slučaj. Onaj koji je bio slijep - vidi, a oni koji vide jesu slijepi. (http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=13696) |
01.03.2008., subota
NAKANE APOSTOLATA MOLITVE ZA OŽUJAK
|
OPĆA NAKANA: Da shvatimo važnost opraštanja i pomirenja među pojedincima i narodima, te da Crkva svojim svjedočenjem širi Kristovu ljubav, izvor nove čovječnosti. MISIJSKA NAKANA: Da kršćani, koji su u tolikim dijelovima svijeta na različite načine progonjeni zbog Evanđelja, potpomognuti snagom Duha Svetoga, nastave svjedočiti riječ Božju smjelo i otvoreno. BISKUPSKA NAKANA: Da vjernici provedu vrijeme korizme u istinskom nastojanju oko obraćenja i pomirenja s Bogom i ljudima. O VAŽNOSTI MOLITVE: "Što će Bog uskratiti molitvi koja dolazi iz duha i istine, a on je traži? Čitamo i čujemo i vjerujemo koliki su dokazi njene djelotvornosti. I starodrevna molitva oslobađaše od vatre, životinja i od gladi, a ipak joj Krist nije dao oblik. Uostalom, daleko je djelotvornija kršćanska molitva! Nekada je molitva i rane dozivala, neprijateljske vojske otjerivala, priječila korisnu kišu. Sada pak molitva otklanja svaku srdžbu Božje pravednosti, stara se za neprijatelje, usrdno moli za progonitelje. Zar je čudno što znade nebeske vode dozvati, kad je bila kadra i vatru isprositi? Jedino molitva Boga može 'svladati'. Ali Krist nije htio da bi ona činila neko zlo, dao joj je svu snagu za dobro. I tako će molitva znati duše preminulih pozivati sa same staze smrti, slabe osnaživati, bolesne ozdravljati, opsjednute oslobađati, ključanice zatvorske otvarati, nevinima lomiti okove. Molitva uništava prijestupe, goni napasti, dokončava progonstva, tješi malodušne, razveseljuje velikodušne, putnike vodi, ublažuje oluju, onemogućava lopove, hrani siromašne, ravna bogatima, podiže pale, pridržava one koji posrću, drži one koji stoje. (...) Što još treba reći o dužnosti molitve? I sam je Gospodin molio!" (Tertulijan) |
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.