31.03.2007., subota
Cvjetnica (razmišljanje uz Nedjelju muke Gospodnje)
|
KRŠĆANSKI PARADOKS - KRIŽNI PUT POSUT CVIJEĆEM U svome izvještaju o Isusovoj muci Sv. Luka, kojega bibličari nazivaju evanđelistom milosrđa i dobrote Božje, ističe Očevu ljubav prema Sinu i Kristovu dobrotu prema svima, pa i neprijateljima. Poseban izraz i znak te Isusove dobrote u muci očitovao se u preobilnom Božjem praštanju: Krist je oprostio Petru koji ga je zatajio, oprostio je razbojnicima i svojim mučiteljima, a posebno desnom razbojniku. Na kraju, Isus je umro s krikom na ustima, ali to nije bio krik očajnika, nego povik predanja i nade. Sve nam je to poticaj na "kristovski" odnos prema drugim ljudima, kao i na isto takav odnos prema vlastitim križevima (mukama, tjeskobama, svakodnevnim teškoćama i teretima života...). Ako ih ih prihvatimo, bolje reći prigrlimo poput Krista, tj. onako kako je on za nas prihvatio svoj križ, u Njemu i po Njemu postat će spasonosni i nama i našim bližnjima. Jer spas izvire samo iz onoga - i dolazi samo od onoga - što je i koga je ljubav prožela! A u tu svoju muku - žrtvu ljubavi - Isus je ušao u ozračju svečanosti koju je narod spontano upriličio i na neobičan način. Najveća neobičnost, barem nama, može se činiti to što je jahao na magarcu (možda je to bio onaj isti kojim je prije 30-ak godina morao bježati u Egipat!?)... Magarac je danas, u našem civilizacijskom okruženju i u svakodnevnoj komunikaciji na svim razinama, nažalost - negativan pojam. Premda je on vrlo marljiva, strpljiva, dobra i pitoma životinja, postao je oznaka za nesposobna i glupa čovjeka. Takvim bi danas smatrali svakoga tko bi npr. u gradu na posao dolazio jašući na toj životinji. Ne samo zato što za nju nema osigurana "parkinga". Doista, možemo li zamisliti kakva bi atrakcija bila da saborski zastupnici na svoje radno mjesto zaredaju dolaziti na magarcu? Ili na konjima? (Ali i "čudo" s golfom jednoga bivšeg ministra na Markovu trgu trajalo je niti dva dana!) Jasno, smiješno je uopće osporavati nuždu služenja "konjima" odnosno "konjskim snagama" danas kad je potrebno dnevno prijeći stotine kilometara. No, ovdje je riječ o razlikovanju služenja stvarima u određene svrhe (tako da one nama služe) i služenja, klanjanja stvarima do razine "obožavanja" (tako da mi njima služimo). Danas nažalost nije rijetkost da mnogi iz te druge kategorije one iz prve smatraju "magarcima" zato što se nisu "snašli" u "tranziciji" odnosno u "pretvorbi", pa umjesto ferrarija ili grand cheerokyja voze neku "magareću" marku ili tramvajem putuju prema Sv. Marku odnosno Saboru. Premda se čini da je to daleko od Cvjetnice, sve to ipak ima veze sa "žrtvom ljubavi", poglavito u profesiji koja je a priori (ili bi trebala biti) – rad za opće dobro. No, kad nije tako, a vrlo rijetko jest, to kod našega tzv. običnog čovjeka izaziva čuđenje. Znamo, "pjesnici su čuđenje u svijetu" (A.B.Šimić), ali i Hrvatska je - točnije, Hrvati su - čuđenje u svijetu. Karikirano bi se moglo reći da od stoljeća sedmog traje iščuđavanje svemu i svačemu: zašto sunce izlazi na istoku, zašto sito ne drži vodu, zašto rane tako peku, zašto se toliko prolijeva "vrela, čarlena kmetska karv", zašto... Znamo, čuđenje je ili znak naivne dobrodušnosti ili pokazatelj budalastog neznanja... To je očito i u najnovijoj epozodi "sapunice" koja se može nazvati - "prodaja (zlatnih) dukata". Zato stalni kolumnist jednoga dnevnog lista, Ivo Jakovljević, s razlogom piše: "Čudna je zemlja Hrvatska: već desetu godinu za redom naveliko rasprodaje stranim kupcima najkvalitetnije komade svojeg gospodarskog potencijala, pa se svako malo čudi vlasničkim i ekonomskim posljedicama te svoje genijalne razvojne strategije. Slučaj Dukat samo je novi biser u toj smiješnoj kolajni, a brojni novi biseri istog ili još većeg promjera tek slijede, pa čuđenju vlasti i najšire javnosti neće biti kraja. (...) Zatim je potonula većina trgovačke flote, jer je bilo malo zainteresiranih za njezin spas. Pa je krenula prodaja gotovo cjelokupna bankarskog i štednog potencijala nekolicini velikih EU-banaka (i to tako da su državni prihodi od njihove prodaje bili manji od četvrtine državnih troškova njihove prethodne sanacije!), čemu se i danas malo tko ozbiljan još čudi. Pa je prodan Hrvatski telekom Deutsche telekomu, a usput čak i Ustavom zabranjeni komad DTK-instalacija... I većina medijskog potencijala prodana je stranim kompanijama, pa se danas samo malobrojni čude kako to da u većini medija nema ni jedne kritičke, pogotovo ne aferaške informacije, pa ni poluistine ili laži o šefovima i politici velikih stranih banaka i kompanija u Hrvatskoj, dok se većina hrvatskih političara i preostalih tvrtki u državnom posjedu 'deru' naživo iz dana u dan. Tek nešto vidljivije, ali prekasno, začudio se dio javnosti kad je Pliva prodana američkom Barru, iako je i prije toga bila u većinskom stranom posjedu. Najnovije čuđenje nad time kako je Luka Rajić mogao prodati poklonjeni mu Dukat francuskom Lactalisu, rezultat je tihe panike među hrvatskim mljekarima, i na tome će sve ostati. No, novim čuđenjima neće biti kraja: jer, slična sudbina, da prijeđu u većinsko strano vlasništvo a da protiv toga Vlada neće moći ništa, prijeti konditorskoj, duhanskoj i aluminijskoj industriji, većini brodogradnje i HŽ-u, čak i kladionicama, pa – okruže li ga sa svih strana – i Todorićevu Agrokoru. (...) U Hrvatskoj, naposljetku, ni HNB ne smije vući poteze protiv enormnog rasta vanjskoga duga jer time ugrožava interese stranih banaka u Hrvatskoj, razvoj poduzetništva i savršeni put Hrvatske u EU i NATO." Tako tvrdi ekonomski analitičar, a ja bih samo dodao da je završna rečenica obična floskula, jer i EU i NATO su već odavna "duboko" u Hrvatskoj. I na to se nema više što reći! Osim da je ta famozna prodaja nešto sasvim drugo i drukčije nego većina ljudi misli, i da iza nje najmanje stoje oni protagonisti i snage koje su "naši" mediji tisuću puta oblatili za "rasprodaju Hrvatske", te da će Hrvati vjerojatno nastaviti s čuđenjem i iščuđavanjem i upornim tvrđenjem nećega o čemu pojma nemaju... Kao što je sigurno da će budućnost hrvatskom narodu, pogotovo ako želi imati budućnost, biti više "križni put" nego "cvjetnica"... Premda je na zatvorenim sjednicama jeruzalemskog tribunala već bila donesena presuda da mora umrijeti kao vođa "udruženoga zločinačkog pothvata", narod je ne sluteći manipulaciju i tragediju priredio Isus ulazak u muku po "tepihu" od palminih grana - na spomen čega mi danas blagoslivljamo maslinove i palmine grančice i cvijeće. To je još jedan Kristov(ski) paradoks. I ujedno snažna poruka nama: kao što Isusova muka nije konačan završetak njegova života s vrhuncem na Veliki petak, nego je "procvjetala" uskrsnućem treći dan, tako će i sve naše muke i križni putevi, ako su posuti cvijećem prihvaćanja trpljenja iz ljubavi prema Kristu, također jednom procvjetati (u sadašnjosti i) sigurno u vječnosti. Jer On nam je to zajamčio jedinstvenim evanđeoskim paradoksom: "Jaram je moj sladak i breme moje lako" (Mt 11,30)! I potvrdio svojim Životom! Zato kršćanskim vjernicima ostaje da u Velikom tjednu još intenzivnije razmišljaju o dragovoljnoj patnji Sluge Božjega Krista, na temelju poticajnih riječi njegova prvog učenika: "Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste." (Prva Petrova poslanica 2,21-24) Također (prema korizmenoj pjesmi) imamo recept za cjelogodišnji svakodnevni život: KRUH SVOJ S GLADIM DIJELI, TUŽNA RAZVESELI, BOLESNA POHODI, SLIJEPCA K CILJU VODI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! ŽEDNA VODOM POJI, TJESKOBNA SPOKOJI, SAMOTNOM PRISTUPI, SRCA NE OTUPI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! MIRA TVORAC BUDI, NIKOGA NE SUDI, POTLAČENA BRANI, BLAGI SAD SU DANI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! PROTIVNIKA LJUBI, NADANJA NE GUBI, KRISTU BUDI VJERAN, DUHOM NAPRIJED TJERAN. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! Želim vam svima svakim Božjim blagoslovom, mirom i spremnošću na dobro ispunjen Veliki tjedan a poglavito sveto Trodnevlje! |
29.03.2007., četvrtak
Izjava hrvatskih intelektualaca za zaštitu vrijednosti
|
ZDRAVSTVENI ODGOJ I OBRAZOVANJE TREBAO BI BITI VRIJEDNOSNO ORIJENTIRAN Na tiskovnoj konferenciji, održanoj u Matici hrvatskoj u Zagrebu u ponedjeljak 26. ožujka predstavili su javnosti akademik Stanko Popović, dr. Marija Ćurlin i dr. Mislav Stjepan Žebec izjavu koju je potpisalo 263 hrvatskih intelektualaca, od kojih je 18 akademika, više od 200 doktora znanosti, sveučilišnim profesora, docenata i znanstvenika te 10 akademskih umjetnika. Izjava u cijelosti glasi: U kontekstu rasprave koja se u hrvatskoj javnosti vodi oko Programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja za hrvatske škole mi, dolje potpisani akademici, znanstvenici, sveučilišni profesori i kulturni djelatnici, bez namjere da ulazimo u ocjenu predloženih programa, a sve s ciljem dobrobiti djece i cjelokupnog hrvatskog društva, izjavljujemo sljedeće: 1. Zdravstveni odgoj i obrazovanje koji će se, prema najavama, uvesti u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj trebao bi, suprotno nekim mišljenjima, biti vrijednosno orijentiran. Znanost o odgoju (pedagogija) odavno je spoznala da informacije same po sebi ne odgajaju. Odgoj je u biti vrijednosna kategorija koja uključuje, osim stjecanja znanja, i intenciju, stremljenje prema usvajanju pozitivnih kulturnih, duhovnih i etičkih vrijednosti koje omogućavaju izgradnju osobnih stavova i cjeloviti razvoj osobnosti. Tako shvaćen odgoj je ujedno jedan od temelja Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda i Zakona o školstvu. Kada se radi o školi kao odgojno-obrazovnoj instituciji, pitanje je samo koje će vrijednosti ona posredovati: vrijednosti koje su na dobrobit djeteta i u skladu s vrijednostima roditelja ili vrijednosti koje će se nametati djeci i roditeljima. Također je pitanje hoće li škola poštivati postojeći sustav vrijednosti u Hrvatskoj poznat upravo iz mnogih znanstvenih istraživanja ili će nametati određeni sustav vrijednosti iz drugih zemalja. 2. Suvremena znanost došla je do spoznaje da znanost nije vrijednosno neutralna odnosno da pojmovi »znanstveno« i »vrijednosno« po sebi nisu suprotstavljeni. Primjerice, vrijednosti kao što su ljubav, uzdržljivost ili vjernost nemaju svoje znanstveno utemeljenje samo u brojnim velikanima filozofije od antike do danas, već i u predstavnicima drugih znanosti, etike, pedagogije, sociologije ili psihologije. Poistovjećivanje znanstvenosti samo s tvrdnjama i stavovima one grupe autora koja relativizira odnosno negira sve (ili neke) etičke vrijednosti i civilizacijske norme predstavlja »privatizaciju« znanosti i nametanje toga jednog, navodno i jedinog, znanstveno utemeljenog svjetonazora kao apsolutno obvezujućeg za sve. Paušalno nazivanje znanstvenim isključivo takvog pristupa, a neznanstvenim svih drugačijih pristupa ne samo da je u potpunosti znanstveno neutemeljeno već u slučaju zdravstvenog odgoja predstavlja ugrožavanje same mogućnosti odgoja i prava djece na taj odgoj. Jedna od najpoznatijih zloupotreba znanosti u tom smislu bila je neupitna upotreba »znanstvenog marksizma« kao jedine znanstveno validne, vrijednosno neutralne i objektivne znanstvene paradigme. Pokazalo se da tome nije tako, no mentalitet koji je nastao u periodu u kojemu je ta paradigma bila jedino službeno važeća još uvijek nepotrebno opterećuje našu sadašnjost. Tog se mentaliteta trebamo osloboditi kako bi se naše društvo moglo slobodno razvijati. 3. U raspravi o zdravstvenom odgoju treba na prvom mjestu biti dobrobit djece. Suprotno mišljenju nekih subjekata u toj raspravi, smatramo da djeca i roditelji nisu suprotstavljene strane. Roditelji žele dobro svojoj djeci i zato imaju pravo i odgovornost sudjelovati u kreiranju njihova razvoja, rasta i odgoja. To im pravo i tu odgovornost daju mnogi domaći i međunarodni pravni akti, počevši od Ustava Republike Hrvatske. Roditelji »imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece« (čl. 63. Ustava RH). Prema Konvenciji o pravima djeteta, države potpisnice dužne su roditeljima pružiti odgovarajuću pomoć u odgoju njihove djece. Škola, dakle, treba pomagati roditeljima, a nikako im ne smije nametati nešto što je suprotno njihovu vrijednosnom sustavu, pogotovo kad se radi o spolnom odgoju, kod kojeg su vrijednosni sustavi roditelja vrlo različiti. Konvencija o pravima djeteta (čl. 18) ističe pravo roditelja da odgajaju djecu u skladu sa svojim vjerskim, moralnim ili filozofskim uvjerenjima. Pravo roditeljima da biraju obrazovanje za svoju djecu daje i Opća deklaracija o pravima čovjeka (čl. 26). Svi ti, a i mnogi drugi dokumenti jasno pokazuju da roditeljska prava nisu u suprotnosti s pravima i dobrobiti djece te da bi roditelji i u hrvatskim školama trebali imati mogućnost odlučivanja o programu zdravstvenog odnosno spolnog odgoja koje će pohađati njihovo dijete. Pozivamo Vladu Republike Hrvatske da u procesu usvajanja Programa zdravstvenog odgoja i obrazovanja poštuje postojeći sustav vrijednosti, ustavno načelo zaštite djeteta i prava i odgovornosti roditelja u odgoju djece te omogući otvorenu znanstvenu raspravu u koju će biti uključeni rezultati različitih znanstvenih istraživanja. Pozivamo i našu medijsku javnost da na primjeren i objektivan način izvještava o tome uistinu važnom pitanju za budućnost naše djece i cijeloga društva. Izjavu su potpisali akademici: Smiljko Ašperger, Jerko Bezić, Leo Budin, Zvonimir Devidé, Vladimir Devidé, Stjepan Gamulin, Radovan Ivančić, Andrija Kaštelan, Leo Klasinc, Stjepan Krasić, Milan Meštrov, Anica Nazor, Vladimir Paar, Josip Pečarić, Stanko Popović, Vlatko Silobrčić, Stjepan Šćavničar i Nenad Trinajstić. Profesori doktori znanosti: Anđelko Akrap, Pero Aračić, Boško Barac, Ingeborg Barišić, Borna Bebek, Ružica Beljo-Lučić, Mijo Bergovec, Ivan Beus, Ante Bežen, Mladen Boban, Davor Bonefačić, Josip Butorac, Franjo Cajner, Mario Cifrek, Vladimir Ćepulić, Vera Čuljak, Ružica Čunko, Vlado Dadić, Vida Demarin, Matija Domaćinović, Ivan Dugandžić, Andrej Dujella, Mario Essert, Pavo Filaković, Vjekoslav Filipović, Vera Folnegović-Šmalc, Ivan Fuček, Ivan Gašparac, Vesna Gjurčević-Kantura, Rajko Glibo, Hrvoje Gomerčić, Sven Gotovac, Ana Marija Grancarić, Ivica Grković, Marija Heffer-Lauc, Janko Herak, Carol Mirna Herak-Kramberger, Vladimir Horvat, Franjo Emanuel Hoško, Ivan Ilić, Zlata Ivanovi-Herceg, Dijana Jakovac-Lozić, Stipan Janković, Krešimir Jelić, Tatjana Jeren, Franjo Jović, Vlado Jukić, Elza Jurun, Dragutin Kadojić, Marija Kaštelan-Macan, Dubravka Kocijan-Hercigonja, Šimun Križanac, Branimir Lukšić, Marta Ljubešić, Nikola Ljubešić, Ivan Malčić, Ivona Marasović, Špiro Marasović, Ante Markotić, Pavao Marović, Matko Marušić, Mira Marušić, Sveto Marušić, Anka Mašek, Ante Mateljan, Stanko Milun, Božidar Nagy, Marija Nikšić-Ivančić, Milan Nosić, Mladen Parlov, Davor Pavelić, Dubravko Pavlin, Marijana Peruzović, Nadan M. Petri, Ante Petričević, Franjo Plavšić, Valentin Pozaić, Tanja Pušić, Marija Riman, Marija Rosandić-Pilaš, Josip Roša, Jagoda Roša, Ante Rozga, Bruno Saftić, Milan Sikirica, Ante Smetiško, Ante Smetiško, Vlado Šakić, Želimir Šimunić, Juraj Šimunić, Anton Šmalcelj, Sanja Špoljar-Vržina, Marijan Šunjić, Ivan Tadić, Jadranka Tocilj, Zdravko Tomac, Srećko Valić, Ivica Veža, Valerije Vrček, Maja Vrkljan, Šime Vučkov, Ante Vukasović, Tatijana Zemunik, Ivan Zulim i Niko Zurak. Docenti, primarijusi i doktori znanosti: Ana Planinc-Peraica, Josip Balabanić, Domagoj Jamičić, Ivan Kordić, Zlata Živaković-Kerže, Josip Balić, Ana Krvavica, Dubravko Marković, Marica Miletić-Medved, Ninoslav Mimica, Marko Mustać, Mladen Pavlović, Zrinka Smetiško, Ružica Šmalcelj, Stjepan Aračić, Josip Babin, Zlatko Balog, Dolores Biočina-Lukenda, Ivan Bodrožić, Mile Bogović, Srećko Botrić, Željko Bušić, Antun Čečatka, Robert Ćelić, Lepomir Čoga, Borislav Dadić, Vladimir Dananić, Ana Thea Filipović, Astrid Gojmerac-Ivšić, Neven Henigsberg, Damir Ilić, Borka Jadrijević, Natalia Kučić, Trpimir Kujundžić, Zdravka Leutar, Branka Lozo, Danica Ljubanović, Sanda Majurec-Zanata, Roman Malarić, Jasenka Markeljević, Božidar Matijević, Enrih Merdić, Ivan Mihaljević, Mate Mihanović, Dubravka Pavišić-Strache, Eduard Pavlović, Mirko Planinić, Ivan Prskalo, Ružica Pšihistal, Mladen Rakić, Vedran Slapničar, Vladimir Soldo, Antonio Šarolić, Marcela Šperanda, Stipe Tadić, Željko Tanjić, Vjekoslav Ticina, Iris Tićac, Karlo Višaticki, Milan Vrkljan, Željka Znidarčić, Marija Žagar i Anita Markotić. Doktori znanosti: Mato Artuković, Mirko Belak, Jure Beljo, Albert Bing, Ante Biško, Mladen Brnčić, Marija Buzov, Marin Čikeš, Alojzije Čondić, Marica Čunčić, Marija Ćurlin, Željko Demo, Tomislav Domazet Lošo, Alka Domić Kunić, Ivo Džinić, Jadranka Garmaz, Vera Gomerčić, Višnja Henc-Bartolić, Maja Herak-Bosnar, Josip Jurčević, Juraj Keglević, Tomislav Keglević, Jure Krišto, Stipe Kutleša, Danijel Labaš, Grgo Luburić, Bono Lučić, Ivan Krešimir Lukić, Marko Lukić, Vinicije B. Lupis, Drago Maguš, Vine Mihaljević, Maja Miškulin, fra Dušan Moro, Igor Nikolić, Šuro Njavro, Stipan Penavin, Maja Peraica, Maja Planinić, Adolf Polegubić, Stjepan Razum, Irena Rapčan, Suzana Rimac-Brnčić, Agneza Szabo, Anto Šarić, Ljiljana Šerman, Zoran Šimunić, Ana Štambuk, Hrvoje Štefančić, Dario Tokić, Darko Tomašević, Anton Vladić, Vlado Vladić, Anto Vrdoljak, Ilija Vuletić, Zora Zakanj, Marie-Élise Zovko, Mislav Stjepan Žebec i Dražen Živić. Glumci: Rene Medvešek, Ivica Šimić i Vitomira Lončar. Akademska kiparica Dijana Iva Sesartić, akademska slikarica Dafne Perković, akademski glazbenici Pero Gotovac i Ivan Korunić, akademski slikar Srećko Planinić, skladatelj Ivan Stamać i književnik Miro Gavran. Glas Koncila, broj 13 (1710), 1.4.2007. |
24.03.2007., subota
Grijeh i oprost (nedjeljno razmišljanje)
|
5. korizmena nedjelja –25. ožujka 2007. Misna čitanja: Iz 43,16-21; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11. Nedjeljno misno evanđelje donosi zgodu s preljubnicom, koju su doveli Isusu da ga iskušaju kako će postupiti prema njoj. Taj "slučaj" otkriva nam dvije stvari. Prva je, rigorozan odnos starozavjetnog Zakona prema grijehu preljuba, koji se odnosio uglavnom na ženu. A druga je, Isusovo milosrđe prema svakom grješniku. U Starom zavjetu preljub je bio strogo, apsolutno osuđivan. I u Dekalogu (Proglasu 10 Božjih zapovijedi) i kod prorokâ imamo taj stav. Zato su ženu, nakon što je bila uhvaćena u tome činu, vodili doslovce na stratište. I da Isus nije intervenirao, bila bi ubijena kamenjem (kao Sv. Stjepan; kako izvješćuju Djela apostolska). Međutim, ovdje ne smije biti zabune – Isus nije odobrio preljub. Ali, iako osuđuje njezin grijeh, on preljubnicu želi spasiti. Ali tu treba istaknuti još nešto vrlo važno. To je Isusov cjelovit pogled na vezu muža i žene. Dakle, kad evanđelja gledamo u cjelini, uočavamo sve dimenzije bračne vjernosti: 1. ona obvezuje i muža jednako kao i ženu; 2. povezuje ih nerazrješivo i nutarnje; 3. oženiti se nakon rastave znači učiniti prebljub; a tko želi združiti se s nekim drugim osim sa svojim supružnikom postaje preljubnik u srcu! Iz toga vidimo koliko je i Isus zapravo strog, ali na drugi način, i ističe VJERNOST! Kršćanski vjernici trebaju sebi ozbiljno posvijestiti činjenicu da živimo u mentalitetu u kojem se, posebno kroz medije i kulturu, uništava i izruguje vjernost, a reklamira preljub i nevjera. Tako je prije nekoliko godina u hrvatsku javnost ubačena krilatica: "Preljub učvršćuje brak!" Znademo, naravno, koliko je ta floskula bedasta, ali, zanimljivo, svi su je mediji donijeli kao - "znanstveno otkriće"! I, nažalost, mnogi su doista povjerovali toj podvali. A zašto? Ne samo zato što je čovjek po svojoj naravi sklon zlu i grijehu, nego još više zato što su vizualni mediji snažnom kampanjom nekoliko desetljeća "pripremali teren" za to. Dovoljno je promisliti koliko je filmova (bez sapunica) s preljubom snimljeno u posljednjih 50 godina. To je 18.250 dana. Ako za trajanje jednog filma uzmemo prosječno 2 sata, to je 219.000 filmova u 50 godina. Ako je to previše, onda onaj tko je od 10. do 40. godine života gledao samo dva filma dnevno, u 30 je godina vidio, progutao, proživio najmanje – 21.900 preljuba (plus prevara, nesreća, zločina...)! A koji je rezultat toga? Dok se prije djecu učilo što je čedno a što nemoralno, što dobro a što zlo, danas je postalo potpuno "normalno" da ono čega se pristojan čovjek i u tajnosti srami, popularne tzv. zvijezde to čine javno! A onda mladi, već čak i djeca, to oponašaju. Postalo je "cool" snimiti vlastiti pornić pa ga "pustiti" da kruži po internetu. Neki tako sebi dižu popularnost, druge žele dobiti bolju ulogu na filmu itd. Ušli smo u civilizaciju u kojoj grijeh i sramota ne zaslužuju prezir nego postaju modeli ponašanja. Štoviše, oni koji čine opačine i perverzije postaju medijski idoli – uzori za oponašanje osobito mladima. Jadni današnji roditelji – oteli su im djecu! Jednom riječju – zastrašujuće! A u Isusovo vrijeme, preljub je sam po sebi značio osudu na smrt! Za preljubnicu koju su doveli Isusu, uopće ne znamo kako je u to upala, je li slučajno uhvaćena na (ne)djelu... Sigurno je da se već bila pomirila s tragičnim završetkom života – kamenovanjem. Pratila ju je masa strogih zagovornika moralnog poretka i čuvara "javnog reda i mira" te mnoštvo publike – odraslih i djece. Očekivali su "pravednu presudu". Međutim, svi najednom ostaju šokirani Isusovim "cool" ponašanjem. Publika, kao u tv-sudnici, traži presudu, a on se sagnuo i nešto piše po pijesku. A već je prije bio rekao da nije došao dokinuti Zakon! Pa što onda čeka? Isus zatim ustane i strogo kaže: Tko je bez grijeha, neka prvi baci na ženu kamen! I ponovno se sagne da piše po tlu. A oni, u tišini, polako počeše odlaziti – najprije najstariji! Kad su svi otišli Isus kaže ženi: Ne osuđujem te, ali nemoj više griješiti! Eto, tu je bitna poruka! Ta nas zgoda uvijek ispunja čudesnim poštovanjem prema Kristovu stavu. Isus nikoga ne osuđuje, on se ne zaustavlja ni na čijoj prošlosti već gleda naprijed. Zato pruža ruku oprosta svakome, pa i preljubnici, jer je uvijek usmjeren na to da život spasi. Dakle, ni najveći grješnik nije kod Isusa izgubljen, uvijek može krenuti ispočetka. Kako je velika razlika između Njega i nas: On je Spasitelj, a mi smo najčešće – "pravedni suci"! I još nešto: kršćani trebaju promisliti nisu li možda i oni preljubnici! Naime, po sakramentu sv. Krštenja mi smo s Kristom sklopili savez, pa ako mu na bilo koji način nismo vjerni – mi činimo preljub, grijeh protiv njegove ljubavi! I SZ i NZ koriste tu sliku i svaku nevjeru, svaki grijeh nazivaju - preljubom. Osim toga imamo još jedan poticaj: to je podsjećanje na vlastitu grješnost. Isus kaže: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen!" Zanimljivo: ljudi "počeše odlaziti, počevši od starijih!" Jer savjest im je proradila; stariji su imali više grijeha nego mlađi! Mi živimo u "bezgrješnoj civilizaciji". "Moralni relativizam" (kako papa Benedikt često kaže) uspio je prilično uništiti osjećaj za grijeh, krivnju. Nevjerojatna je podvala da u tome čak i naizgled bezazlene video igre imaju pogubnu ulogu. Naime nakon svih smrti i nesreća igra kreće iznova... I djeca, koja ne razlikuju fikciju od stvarnosti, nesvjesno upijaju poruku: nema ni smrti, ni nesreće, ni zla, ni ubojstva, ni opasnosti, ni grijeha... Dakle, "korizmena lekcija" 5. korizmene nedjelje je da trebamo priznati vlastitu grješnost i pomoći drugima da izađu iz grijeha! Ako se tako budemo odnosili prema ljudima, unijet ćemo u naše društvo više radosti i napretka! Bit ćemo ono što Isus traži od svojih učenika – svjetlost svijeta! Bit ćemo jedni drugima radost, život i mir. Bit ćemo vjerni i uvjerljivi svjedoci Uskrsa i Uskrsnuloga. To želim svima koji su jednom "prekriženi". A svim ljudima dobre volje - da takvi i ostanu! PS&NB: Nekoliko dana bit ću službeno odsutan pa "župu" ostavljam na brigu "pastoralnom vijeću" u sastavu (po abecedi): Brigita, Corny, Jedan, Kralj__Tomislav, Logos, Wayne i 20070207, koji su se već dokazali kao povjerljivi "čuvari blogovskog pečata". Srdačan pozdrav svima i blagoslovljen vikend! |
23.03.2007., petak
"Različiti kaćunci" i Bla-bla-bla-goniči
|
U djetinjstvu i mladosti nisam gledao mnogo filmova. Bio sam orijentiran na knjigu. Glavna "krivica" za tu "tranziciju" je moja pokojna učiteljica Ana Kulić. Neka je Gospodina nagradi za to! Ipak, osim biblijskih spektakla, jedino sam Ben Hura gledao 7 (slovima: sedam) puta zaredom... Nakon što sam pročitao Ime ruže nije mi bio toliko zanimljiv filma koji sam poslije gledao... Među onim rijetkima koje pamtim je i (ne znam kako se zove) film Buda Spencera i Terencea Hilla. Debeljko je glumio franjevca, koji je jako "volio red" pa bi se najprije pomolio i onda skinuo križ svaki put kad bi se našao u gužvi i brzo bi svojim šakama "raščistio teren"... Slično (naglašavam, slično!) ja sada molim svoje prijatelje i poštovatelje (ljude se poštuje, a Boga i svece – štuje!) da mi oproste što ću na nekoliko minuta - premda nisam kanio večeras ništa više pisati - "skinuti križ" kako bih se "bezobrazno obračunao" (ali ne revolverom ni šakama, nego slovom)... S kime? S jednim goničem! Ali nije opasan, to je jedan blagi gonič (u mojim Poljicima uz more svi kažu – gonić, kao i u Istri gdje je sve – mekano pa ne postoji ni tzv. tvrdo č). Dakle, sažimanjem tih riječi on je postao – blagonič (u "komparativu": bla-bla-gonič, a u "superlativu": bla-bla-bla-gonič – ovisno o tome koliko mu je "stado"). A koga ili što on goni odnosno tjera? Pa redovito u svojoj tjednoj kolumni BLOGOS na stranici www.net.hr tjera tuđi mak na svoj konac (i obratno) i tuđu vodu na svoj mlin. Također, često, bičem potrošenog i prevladanog frojdizma (na)goni hrvatske pojavnosti u tor marksističke sociologije pod maskom suvremene antropologije. I još... ne znam što (ga) još goni, ali svojim pisanjem redovito mnoge nagoni da mu reknu: Ma goni...! Tako je i sada postupio u najnovijoj kolumni s naslovom: "Crkveni stožer nemorala". A tu ima svašta... U svojoj je kvaziznanstvenoj retorti, kao pravi alkemičar koji unaprijed zna koji amalgam želi dobiti, izmiješao "elemente" Foucaulta, Nietzschea, Orwella, Grudena, Kaćunka, Brajše, Eca i Bozanića. Kao specijalne dodatke, poput čarobnjaka iz Ida, dodao je razne pikantne začine vrlo vulgarnog i uvredljivog okusa... E, ali... - ne kaže se zaludu: "Gdje koga svrbi tu se i češe!" - Bla-gonič je, valjda kao po predvodniku "stada", odmah na startu opalio po (neimenovanom; preslabo lukavo!) "internetskom župniku, psihijatru koji na spomen pedera reagira spontanim verbalnim polucijama"... Zatim je spomenuo Foucaulta (podsvijest: njihalo; tumačenje vidi kod Freuda!), onda je "argumentirao" s Nietzscheom (iz faze kad je opsjednuto mrzio sve što je kršćansko!). A potom su mu na red došle "ovce" koje su prešle pedesetu (hoće li u toj dobi njegovo lice izobličeno biti?): Gruden, Kaćunko i Brajša (da je napravio drugi redoslijed mogli smo imati inicijale – KGB)! Po staroj "antiklerikalnoj" šabloni tu se lupa, kao Ma(r)ks po diviziji, uglavnom po "licemjerju Crkve" u kojoj "različiti kaćunci"... i bla-bla-bla... Koga zanima sadržaj neka ga pročita tamo. Ja ću se ovdje osvrnuti samo na autorov primarni "svrbež" (njegov problem iz prve rečenice). Ali neću govoriti o "pederima" nego ću samo gospodu, koja vole reći da ni "Biblija nema ništa protiv" njih, podsjetiti na razloge moje "spolne orijentacije". Odnosno zašto osobno nemam ništa protiv njih, ali imam svašta protiv Sodome i Gomore. Naime, taj se moj (i kršćanski) ključni argument nalazi u biblijskoj Knjizi postanka, u glavi 19, gdje se opisuje uništenje gradova Sodome i Gomore, "jer je grijeh njihov pretežak", te spas pravednog Lota i njegove obitelji. Kakav je to bio grijeh? Biblija kaže da su dva anđela, Božji "specijalci" sa zadaćom da unište grad, navečer stigli u Sodomu. Htjeli su noć provesti na trgu, ali Lot ih je nagovorio da prenoće u njegovoj kući. Dalje čitamo ovo: Još ne bijahu legli na počinak, kad građani Sodome, mladi i stari, sav narod do posljednjeg čovjeka, opkole kuću. Zovnu Lota pa mu reknu: "Gdje su ljudi što su noćas došli k tebi? Izvedi nam ih da ih se namilujemo!" Lot iziđe k njima na ulaz, a za sobom zatvori vrata. "Braćo moja", reče on, "molim vas, ne činite toga zla!" (Ovdje neću kao RTL ubaciti 10 minuta reklama, nego odmah idemo dalje). Lot je na te riječi svojih sugrađana "puknuo" te im je, ne znajući od muke što da učini, ponudio svoje dvije kćeri, još djevice, da slobodno čine s njima što žele, samo da mu gostima ne naude. Ali oni su bili queer orijentirani pa su nastavili po svome: "Odstupi odatle!" - rekoše. - "Došao kao dotepenac, a za suca se već postavlja. Sad ćemo mi s tobom gore nego s njima." I nasrnuše na jadnika Lota i navališe na vrata da ih razbiju. Ali ona dvojica pruže ruke van, povukoše Lota k sebi u kuću i zatvore vrata; a ljude pred vratima, mlade i stare, zabliješte tako da nisu mogli naći vrata. Što se onda dogodilo? Ujutro, nakon što je Lot sa svojima otišao, sumpornim su ognjem s neba uništena oba grada i sve živo u njima. Možda je to nekim new age "teolozima" poticaj za tvrdnju da je i Bog homofob? Ali, budući da neki smatraju da je Stari zavjet zastario, idemo vidjeti ima li u Novom zavjetu kakvih novih "homo-argumenata". Dakako da ima - na tri mjesta. U Poslanici Rimljanima (1. glava, redak 26-27), gdje je riječ o gnjevu Božjem nad poganima, stoji ovako: "Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja." Zatim u Prvoj poslanici Korinćanima (6,9-10) apostol Pavao opominje: "Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega." I, konačno, u Prvoj poslanici Timoteju (1,9-10), ističe da Zakon ne osuđuje pravednike nego "bezakonike i nepokornike, nepobožnike i grješnike, bezbožnike i svetogrdnike, ocoubojice i materoubojice, koljače, bludnike, muškoložnike, trgovce ljudima, varalice, krivokletnike"... To su, dakle, dokazi do Biblija doista na nekoliko mjesta spominje homoseksualnost, kako je svojedobno u Saboru rekao i Šime Lučin. Ako je štogod ostalo nejasno, dobro je objašnjenje potražiti u vatikanskom dokumentu pod naslovom Promišljanje u svezi sa zakonskim prijedlozima o priznavanju zajednica osoba istoga spola. Izdala ga je, 3. lipnja 2003., Kongregacija za nauk vjere, a potpisao njezin prefekt kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa. Tu su doneseni svi biblijski i razumski argumenti PROTIV zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola te su na kraju dane upute političarima katolicima kako se trebaju ponašati prema zakonima sklonima navedenim osobama. Eto, budući da smo na svašta navikli u suvremenoj "kulturi smrti" (Ivan Pavao II), slabije upućenu poznavatelju suvremenih fenomena teško je prosuditi je li neka pojava nova i neobična "kultura" ili najobičniji kult tura. To više što je u samo nekoliko desetljeća tzv. europsko zakonodavstvo "evoluiralo" brže nego ameba do primatâ, ili naš krapinski neandertalac do homo sapiensa, pa se dogodilo zapanjujuće ubrzanje do posljednje faze homo/lezbo-sapiensa! Znam da nekima ništa ne znači što ovako misli 99,99% ljudi u Hrvatskoj te golema većina katolika u svijetu. Ali meni mnogo znači barem činjenica da u demokratskoj slobodi – unatoč činjenici što neke "spolne orijentacije" djeluju kao militantne skupine (recimo npr. Homos i Lezbollah) koje drugima ne dopuštaju da kažu svoje mišljenje – nijedan mi terorizam ni njegovi "goniči" ne mogu oduzeti pravo da slobodno iznesem svoj stav. Konačno, kršćanima mnogo znači upozorenje Biblije da se treba većma pokoravati Bogu nego ljudima. Radi toga ne možemo i ne smijemo uvijek i na sve šutjeti. Pa ni u Korizmi, kad nas svi naši postovi usmjeravaju prema Uskrsu. Zato sam i ovaj post prinio ovdje kao svojevrsnu pokoru! Tko može shvatiti, neka shvati! |
22.03.2007., četvrtak
Istina o čovjeku i Bogu (Vjera & radost)
|
Prenosim dio razgovora iz sjajne knjige, koju svakome preporučujem - vjerniku i ateistu. To su intervjui koje je (1996. godine) sa sadašnjim papom Benediktom, dok je bio "samo" kardinal Ratzinger, vodio njemački novinar Peter Seewald. Novinar u uvodu priznaje da je "odavno istupio iz Crkve". Ali Kardinal se ponašao tako da je to novinara iznenadilo: "Nikada me nije pitao o mojoj prošlosti i o mojem položaju. Ni jedno pitanje nije želio vidjeti unaprijed, niti je zahtijevao da se bilo što izostavi ili doda..." Na kraju uvoda otkriva kao je Kardinala jednom upitao koliko ukupno ima putova koji vode Bogu. "Kardinalu nije trebalo mnogo vremena za odgovor. Ima toliko putova, rekao je, koliko ima i ljudi." Vjerujem da će i ovaj kratki odlomak (s iskrenim novinarovim pitanjima – font italic – i jasnim Papinim odgovorima) dobro doći u našoj trenutnoj raspravi o Bogu vjeri. Istina o čovjeku i Bogu često se doima tužnom i teškom. Mogu li vjerovanje podnijeti samo oni ljudi koji su po prirodi jači? Vjerovanje se često doživljava kao pretpostavka. Kako ono može postati radosnim? - Ja bih to rekao obrnuto: vjera nam daje radost. Kada Bog nije s nama, svijet je pust, dosadno je i ničim nismo zadovoljni. Danas se dobro vidi kako svijet bez Boga sve više troši sam sebe, kako je to zapravo postao svijet bez radosti. Velika radost proizlazi iz velike ljubavi, i to je bitni iskaz vjerovanja. Ti si osoba koja je bezuvjetno ljubljena. Zbog toga se kršćanstvo u početku i proširilo uglavnom među slabima i napaćenima. Naravno, to se danas može tumačiti na marksistički način i reći kako je to bila utjeha, a ne revolucija. Mislim ipak da su te fraze, zapravo, iza nas. Kršćanstvo je uspostavilo nov odnos između gospodara i sluge, tako da već Sveti Pavao ovako govori nekom gospodaru: "Ne čini svome robu ništa na žao jer on je tvoj brat." Tako se može reći da je radost temeljni element kršćanstva, i to ne radost u smislu nekoga jeftinog veselja koje se može nalaziti u pozadini očajanja. Znamo da je bučno izražavanje veselja često samo maska iza koje se krije očajanje. Riječ je o pravoj radosti koja je sastavni dio teškoga života i koja taj život čini podnošljivim. Povijest Isusa Krista počinje riječima koje je anđeo izgovorio Mariji: "Raduj se!" U noći Isusova rođenja anđeli govore: "Navješćujemo vam veliku radost." A Isus kaže: "Donosim vam dobru (radosnu) vijest." Uvijek je zapravo riječ o sljedećem: navješćujem vam veliku radost, Bog je ovdje, on vas ljubi, i to je zauvijek tako! Meni se čini da je ipak lakše ne vjerovati nego vjerovati. Paradoksalno je to što je vjera, s jedne strane, uvijek tu, u našoj blizini, i čovjek je religiozno biće, a, s druge strane, za nju se neprestano moramo boriti. - Lakoća nevjerovanja ipak je relativna. Njezin je smisao u tome da je lako osloboditi se spona vjere i reći: "Neću se truditi, to me opterećuje, ostavit ću to po strani." Taj je prvi čin, recimo tako, lakoća nevjerovanja. Međutim, uopće nije lako živjeti s time. Živjeti bez vjere znači nalaziti se u nekom nihilističkom stanju, a zatim ipak tražiti neke oslonce. Život bez vjere veoma je zamršen. To možemo lijepo vidjeti u ateističkoj filozofiji Sartrea, Camusa i ostalih. Čin je vjerovanja u početku i u trenutku prihvaćanja možda složen iako u onom trenutku kada te vjera doista obuzme - "Smiješ se radovati" – on ima veliku lakoću. Teškoće se ne smiju jednostrano naglašavati. Lakoća nevjerovanja i težina vjerovanja ne leže u istoj ravnini. I nevjerovanje ima velikih teškoća koje su, po mojem mišljenju, još veće. Vjera čovjeku olakšava život. To se lijepo može vidjeti iz učenja crkvenih otaca, posebno u redovničkoj teologiji: Vjerovati znači postati sličan anđelima. Možemo letjeti jer više ne osjećamo svoju težinu. Postati vjernikom znači postati laganim, osloboditi se težine koja nas vuče prema dolje i tako dospjeti u lebdeće stanje vjerovanja. Po čemu se dobar katolik razlikuje od ostalih ljudi? - Katolici su ljudi kao i svi ostali. Među njima ima svih stupnjeva dobra i zla, kao što i u drugim religijama ima ljudi koji s pomoću svojih mitova dodiruju veliku tajnu i nalaze pravi način ljudskoga bivstvovanja. Mislim da ne bismo trebali donositi zaključke o tome gdje se nalaze najbolji ljudi. U svakom slučaju, usuđujemo se reći: tko doista strpljivo živi u vjeri i tko dopušta da ga ona oblikuje, bit će pročišćen mnogim udarcima i slabostima i postat će dobar. Je li katolik sretniji od drugih? - Sreća je, naravno, složena kategorija. Trebate se samo prisjetiti da Govor na gori počinje takozvanim blaženstvima. Gospodin istodobno otvara školu sreće, on ljudima predstavlja kršćanstvo kao školu sreće: "Ja vam pokazujem put. " Ali, ako se još jednom pročita, onda se vidi da je ta škola nešto drugo od onoga što čovjek sebi obično zamišlja. Rekli bismo, sretan je onaj tko raspolaže dovoljno velikim posjedom i tko ima dovoljno sredstava da sebi lijepo uredi život. Sretan je onaj tko je vedar i kojemu sve u životu ode od ruke. ON (Isus) kaže: "Blago onima koji tuguju." To znači da je njegovo učenje o sreći paradoksalno u usporedbi s onime što mi podrazumijevamo pod tim pojmom. To nije sreća u smislu neke udobnosti. Ovdje se zapravo može dobro shvatiti što znači obraćenje. Moramo odbaciti uobičajena mjerila: "Sreća je bogatstvo, imanje i moć." Ako to uzimamo za mjerila sreće, onda smo na pogrešnom putu. Katolicima, dakle, nije obećana "vanjska sreća", ali im je zato obećana unutarnja sigurnost u zajedništvu s Gospodinom. ON je zapravo posljednje svjetlo sreće u životu čovjeka. Ali, gdje je Bog, gdje ga možemo naći? Skriva li se on? Čini se da se Bog vrlo rijetko pokazuje. Ljudi su očajni jer misle da on s njima ne razgovara, da im ne daje nikakvih znakova i da im se ne javlja. - On to ne čini glasno, ne bezuvjetno u obliku prirodnih katastrofa – iako one mogu biti njegov govor – dakle, Bog to ne čini gromoglasno. Ali on to ipak stalno čini. Važno je samo da prijamnik bude usklađen s odašiljačem, da se tako izrazim. U našem prosječnom načinu življenja i mišljenja ima mnogo odašiljača koji ometaju prijam tako da mi ne možemo čuti glas. Toliko smo otuđeni da ne možemo raspoznati je li to Božji glas. Ali ja bih ipak rekao da svatko tko sluša pomnjivo, može doživjeti i osjetiti da mu Bog govori: sada mi se Bog obraća, i to mi je prigoda da ga upoznam. ON može doći iznenada, upravo u trenucima katastrofe, ako sam budan i ako mi netko pomogne da ga odgonetnem. On ne govori gromoglasno, ali govori s pomoću znakova i zbivanja u našem životu, govori kroz naše bližnje. Potrebno je malo više budnosti i zato ne smijemo dopustiti da nas okuju izvanjske, vidljive stvari. (Iz knjige: Kardinal Joseph Ratzinger, "SOL ZEMLJE – Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća", Mozaik knjiga, Zagreb 1997.) |
20.03.2007., utorak
Odgovori & osvrti na stara pitanja & komentare (7)
|
Pozdrav svima! Konačno sam završio zahtjevan posao koji me angažirao cijeli tjedan (priprema materijala za tisak s rokovima uvijek je stresan i iscrpljujuć posao). Znam da ne mogu nadoknaditi propušteno, ali ću barem nekima pokušati odgovoriti makar kratko. Hvala svima na razumijevanju, posebno onima koji zbog nezadovoljstva mojim "župnikovanjem" nisu odustali! @Hard Boiled: Smatraš, poput mnogih današnjih mladih djevojaka, (kao što su zastupale feministkinje) da će te spasiti karijera a ne majčinstvo. Međutim, bit je svakog čovjeka da je pozvan na roditeljstvo: u stvaranju novoga života (a život čovjeka je najveća vrijednost!) čovjek je najsličniji Bogu stvoritelju. Dakle, žena se ostvaruje u majčinstvu a muškarac u očinstvu. Ali, zanimljivo, to roditeljstvo je dvostruko: tjelesno ili duhovno. Zato se i svećenik ostvaruje kroz duhovno roditeljstvo - duhovnim "rađanjem" i odgojem članova svoje zajednice (ja sam to doživio tijekom 17 godina pastoralnog rada u Hrvatskom Leskovcu). Jednako tako časna sestra ostvaruje svoje majčinstvo duhovnom skrbi za djecu npr. u vrtićima, kroz rad u župi, ili kao katehistica u školi, u misijama, u bolnici itd. Tako mi koji nemamo tjelesnu obitelj imamo svoju duhovnu djecu, duhovnu obitelj (to je posebno snažno izraženo kod svećenika koji su više desetljeća bili na župi i odgojili generacije...). Slično je i s bračnim parovima koji posvoje djecu, ako ne mogu tjelesno stvoriti vlastitu. To je bit svega, a ne "stišavanje" spolnoga nagona, kako misle oni koji ne mogu zamisliti da je moguće živjeti bez seksa. Uostalom, i psihologija poznaje fenomen kompenzacije i sublimacije... Koliko je jaka (kod žene najjača) težnja za majčinstvom, pokazuje primjer mnogih tzv. zvijezda estrade, mode i filma. Na vrhuncu slave, kad svi misle da im ništa više ne treba – zažele roditi (što im je prije bilo onemogućeno, jer tako predviđa poslovni menadžerski ugovor!). Međutim, antimajčinski medijski utjecaj toliko je jak da masovno djeluje na svu djecu i mlade, a k tome u obiteljima uopće nema odgoja za roditeljstvo. Zato je, osobito u bogatim zemljama, bijeg od majčinstva postao masovna pojava. Američki mislilac Patrick J. Buchanan napisao je knjigu "Smrt Zapada – dramatično upozorenje kako izumiranje i useljavanje vode u propast Ameriku i cjelokupnu zapadnu civilizaciju" (dakle, to se odnosi i na Hrvatsku, na cijelu kršćansku Europu!). Zapad umire – kaže pisac. Godine 2000. od 47 europskih država samo je jedna – Albanija! – imala natalitet koji joj jamči trajan opstanak. Europa je počela umirati! Do 2050. nestat će dvadeset tri milijuna Nijemaca! Stanovništvo Hrvatske smanjit će se do tada za gotovo jedan milijun (1.000.000)! Zašto? Imamo mi odgovor u Bibliji, ali zanimljivo je i što kaže ovaj pisac: "Naš se svijet okrenuo naglavačke... Ono što je jučer bilo nemoralno i sramotno – promiskuitet, pobačaj, eutanazija, samoubojstvo – postalo je progresivno i hvale vrijedno. Nietzsche je to nazvao transvrednovanjem vrijednosti, stare vrline postaju grijehom, a stari grijesi vrlinama." Zatim pisac dodaje: "Bogovi tržišta istisnuli su Boga Evanđelja. Seks, slava, novac, moć", to su naše nove vrijednosti. "Može li se smrt Zapada izbjeći?" – pita se autor. Mi se pitamo: Ima li nade za nas? Evo iskustvo poznatog hrvatskog filmskog redatelja Krste Papića (73 g.). Prije dvije godine mu je supruga dr. Jadranka u 57. godini rodila blizanke. Imala je briljantnu karijeru sveučilišne profesorice. Bila je znanstvenica, vrhunski ortodont i poslovna žena. Svi su se začudili kad se odlučila na majčinstvo. Svi su se pitali: Pa što joj je to trebalo?! Njezin suprug daje rješenje zagonetke: "I ja sam prije mislio da je ona sretna žena. Danas vidim da je njezin život tek sada ispunjen. Ništa joj nije značilo ni doktorirati, ni karijera, ni profesura. Supruga mi je rekla da bi, kad bi morala birati između karijere i djece, odabrala djecu. U usporedbi s majčinstvom, sve joj te titule ništa ne znače" (intervju, Arena, br. 2340/2005, str. 23). Eto, ja te ni na što ne nagovaram. Na tebi je da promisliš i odabereš. Kakav god izbor da učiniš on će imati trajne posljedice za tvoje tijelo i tvoju psihu. Mnogi priznaju da su se uvijek kajali kad nisu u bilo čemu poslušali dobar savjet starijih. Na svakom je putovanju, a poglavito u životu (koji je putovanje prema vječnosti) bolje i razboritije odmah krenuti prema cilju najsigurnijim putem. A on ne mora uvijek biti (najčešće i nije) najkraći i najudobniji! Ali bitno je stići do cilja! @freepalestine.bloger.hr: Možda si imao viđenje ili objavu da je Supek u raju. I ja bih volio da se tamo nađemo svi zajedno u radosti. Ali nisam o tome pisao. A o "crkvi bestidnici", možda ne znaš, govorio je s velikom mržnjom i Voltaire, koji je umro groznom smrću (jednom ću i to opisati). Neki vidioci kažu da je čak i Tito spašen - unatoč odgovornosti za brojne zločine (na jednoj svjetskoj rang listi nalazi se na 10. mjestu s milijun i nešto žrtava). Navodno se pokajao prije smrti. Slovenski svećenik, koji je satima bio kod njega, u čudnim je okolnostima poginuo u prometnoj nesreći još dok je Broz bio živ. Neki kažu da je to nemoguće i ne žele prihvatiti "takvog Boga", ali On, očito je, ima druge kriterije - Božje je milosrđe neizmjerno (kao i Njegova pravednost)! Svakako, svatko od nas treba se brinuti najprije za vlastitu vječnost, ali ne smijemo zanemariti ni bližnje. @satriani, aka, cornelius: Proteklih dana u meni se borila prva rečenica iz poznatog Ciceronova govora protiv Katiline: "Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra!?" i evanđeoski poziv na strpljivost. Bogu hvala, prevladala je korizmena milost. U svakom slučaju, uvrede – koje su možda bile nesvjesne i nehotične! – ipak su uvredljivo djelovale na neke kršćane (pa i na mene osobno, premda sam navikao to dobro podnositi). Zato bih stvarno volio da na MOJEMU blogu ne bude uvreda (koje neki smatraju "argumentima") i vulgarnog govora. Oni koji doista ne znaju drukčije komunicirati, neka se potrude oko male promjene (čovjeka veseli kad uspije!) ili neka potraže neki drugi "teren za igru". Jer meni je već neugodno koliko me ljudi maltretiraju pitanjima zašto to podnosim, a u načelu sam protiv brisanja. Želeći vam svako dobro, nadam se da ćete (jer vjerujem da to možete) razumjeti moje razloge! A glede trpljenja raznih "budalaša", nisam siguran da samo time možete "preskočiti čistilište i pakao, i odjezditi ravno u raj". Ipak je za taj cilj potrebno nešto više! Kuća se ne može sagraditi podnošenjem poruga zavidnih prolaznika, nego strpljivim i mučnim zidanjem! Corny, što manje nepotrebnoga uzbuđivanja, nije ti dobro za tlak! Ja ću se truditi da ti ne budem tlaka. (Onu "posvetu" nemojte shvatiti doslovce!) @Trenuci uz rijeku Kupu: Odgovor ti je u prvom odgovoru. Pozdrav! @ponosna čudakinja: Tekst koji ti je smiješan nije uopće ruganje samome sebi. Jer i Isus nabraja tri kategorije onih koji se odriču braka. Pročitaj u Matejevu Evanđelju, glava 19, od 10. do 12. retka. I budi vedra i dalje! @Jedan: Najprije ti velika hvala za konstruktivan dijalog na blogu. Lijepo si odgovorio i cornyju (inače "cornelius" na latinskom znači: onaj koje je jakih rogova) na komentar o spasenju zločinaca (to sam dotaknuo i u odgovoru freepalestine). A odnos Crkve prema rastavljenim ljudima nije nimalo bolestan. Naravno da oni NISU "gori od ubojica, silovatelja i pedofila" (kako si naveo). Crkva načelno proglašava svoj nauk na temelju Evanđelja, a svaki pojedinačni slučaj razmatra se zasebno. Dakle, nema paušalnog trpanja svega i svih u isti koš. Teoretski, u pravnom smislu može izgledati sve kruto i nemilosrdno poput kaznenog zakona, ali u praksi se dapače svakome pristupa s ljubavlju i razumijevanjem, s namjerom da se čovjeku pomogne, jer tako Isus želi. @Brigita: Vrlo je lijepo od tebe što si se najiskrenije ispričala ako si ikoga na blogu uvrijedila. Evo to i ja sada činim i žalim ako sam koga uvrijedio (namjeru doista nisam imao)! Točno je da čovjek u raspravi nekad reagira preburno. Ali tada mu je i ubrojivost za krivnju smanjena. Važno je da pogrešku želi ispraviti kad se smiri. Možda je baš u takvom raspoloženju i 20072007 napisao ono šte te je uvrijedilo. Iz njegovih dosadašnjih komentara zaključio sam da je dobronamjeran čovjek. Prihvaćam tvoju molbu i rado ću posebno moliti za tebe i tvoju obitelj! Želiš li upoznati život svoje svete Imenjakinje? I hvala ti za "prijenos" nagrade na prijatelja – on će se sigurno razveseliti kad mu kažem (ako već sinoć nije pročitao)! I tebi srdačan pozdrav! @j.: Jadranka, nisam mogao po stilu komentara zaključiti koja si od (barem) tri iz leskovačke Zajednice. Ali nije ni važno, dirnula si me svojim pismom, jer kao što ste se svi vi izgrađivali u zajedničkoj molitvi, radu i druženju, tako sam i ja tijekom tih 17 godina rastao (pa i sad su mi obogaćenje makar povremeni susreti s "ekipom"). Neka Bog blagoslovi tebe i tvoju obitelj! @božjabatina: Pitaš zašto nam je potreban "bog" (ne znam misliš li na Boga ili boga) za ono što ljudi daju jedni drugima. Ali kao što sami sebi nismo darovali vlastiti život (kao što bez zrcala ne možemo vidjeti vlastito oko), tako nam je i svako drugo dobro koje imamo (kao sposobnost da ga dijelimo) dar od Onoga koji je izvor svake dobrote i ljepote. Želim da to otkriješ (kao što su otkrili mnogi umni ljudi, pa i prije kršćanstva). A takvom Darovatelju normalan čovjek je spontano zahvalan i klanja mu se. Zato "nama treba Bog"! @Darvil: Vidio sam ti slike s koncerta Kud Idijota i Lagersa u Sračincu, ali nisam vidio ništa što prije nisam negdje vidio. Raspelo na zidu dvorane u kojoj je rock-koncert nije nikakvo iznenađenje. Rockeri su svirali mnogo puta i u crkvama... Indira Colonia je u jednom intervjuu priznala da joj je bilo neugodno poslije jednog koncerta u crkvi u Švicarskoj, jer je u zanosu uzviknula: Ajmo, guze (= cure, "od milja"), ruke gore! Itd... @20070207: Nažalost, bojim se da je tvoju dobru zamisao moguće ostvariti. Već smo u četvrtom korizmenom tjednu pa mi se čini da je kasno za slaganje križnog puta (neki su zamolili dovoljno vremena između postaja!). Zato, ako Bog da izdržimo na životnom križnom putu, odmah ćemo dogodine započeti s time na Pepelnicu. A do tada – tko ima inspiraciju može raditi bilješke (radni nacrt: od vlastitog križnog puta do zajedničke Blogolgote)! Hvala za sve dobre sugestije i poticaje! PS: Oprosti, brate, previdio sam tvoju e-adresu - javit ću se sigurno. Drago mi je da si tako otvoren i nimalo mi ne smeta tvoja javna "kritika". Svakoga je Bog obdario drukčijim talentima i tek ćemo na kraju svih krajeva i "zemaljskih rajeva" znati koliko smo ih ispravno koristili... @www.palotinci.hr: Budući da sam konačno stavio link(!), dakle, spor sam, al' dostižan, sada vidim, iskreno da kažem, radije bih da je običan slovni link, jer me titrajuća slika iritira. I prvi hrvatski blog je to istaknuo. Što velite na to? Pozdrav! @malko neobičan um: Imam još jedan dobar prilog o psovci - edukativan je pa ću i njega kopipejstati; sve što znademo može nam se činiti dosadnim, ali valja misliti i na druge kojima je novo i ono što su nekad čuli ili pročitali, a poglavito ako nikad nisu...! I ja volim Antuntuna... @Black_angel: Uzalud se trudiš – server ti briše pisma i slične lance sreće. Ostavi se gluposti ili odi u "Hlebine crtati"! @Lolita: Hvala ti na sugestiji. Nisam toga bio svjestan – "opterećen" sam tekstom! Pokušat ću drukčije. Javi se kad vidiš novu formu. Pozdrav! @prvi hrvatski blog: Prijatelju, nisu važne brojke! Uostalom, neki mi kažu da broj mogu pomnožiti s najmanje tri, jer sam brojač stavio tek 2. ožujka, nakon što je prošao prvi i najveći val posjetitelja. Ali nisam time opterećen, to mi je potpuno sporedna stvar. Meni je svaki čitatelj važan – jednako prvi i zadnji hrvatski bloger! Hvala ti na vrijednim doprinosima i srdačan pozdrav! PS: Dok na Ksaveru pada gust snijeg koji je već prekrio naš zeleni perivoj i svecima (Papi, Stepincu i Kuhariću) darovao bijeli šeširić, sjetio sam se da ne kaže narod zaludu: " Bijel Božić, zelen Uskrs! Zelen Božić, bijel Uskrs!"). Svima želim idilu u duši, Božji blagoslov & mir i dobro! NB: Već sam zaboravio i zagubio mnoge molbe i pitanja. Molim vas, koji želite, ponovite sve na zadnjem postu... |
19.03.2007., ponedjeljak
Sv. Josip i budućnost Hrvatske
|
Mnogi bi se, vjerujem, pobunili protiv tvrdnje da se Hrvatska u 21. stoljeću ne razlikuje u bitnome od one u 17. stoljeću. Naime, tada je - zbog dugotrajnih agresija i okupacija, posebno u borbi s turskom silom - država prostorno bila svedena na "ostatke ostataka nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva". A opće raspoloženje naroda bilo je depresivno. Čak je i Hrvatski sabor zaključio da u toj situaciji jedino Bog može pomoći, pa je Sv. Josipa 1687. godine službeno proglasio zaštitnikom Domovine. U sličnim, gotovo bezizlaznim prilikama našla se Hrvatska 1991. na početku agresije, kad je narod spontano, kao najmoćnije oružje, uzeo u ruke krunicu i počeo moliti za mir i slobodu. Sada se Sv. Josip slavi značajnije barem dvaput godišnje - 1. svibnja i na današnji dan. A krunica je, uglavnom, prešla put od masovne molitve do simbola (i jednom sigurno spomenika) Domovinskog rata. Jer većina (vjernika, naravno) smatra da danas više nismo u bezizlaznoj situaciju. Dapače, svi su izlazi (iz zemlje) odnosno ulazi (u zemlju) otvoreni - za sav promet roba i ljudi... Međutim, tako nisu mislili sudionici redovite sjednice Središnjega odbora Hrvatskoga svjetskog kongresa, koji je održan u Zagrebu od 5. do 7. ožujka. Oni su našoj javnosti uputili "Apel za zaštitu povijesnih i kulturnih stečevina i hrvatskih nacionalnih vrijednosti". Zašto? Zato što smatraju da su u suvremenome hrvatskom društvu ozbiljno zanemarene, ugrožene i često svjesno potisnute iz javnosti upravo one vrijednosti koje su jedini zdravi temelj za opstanak i napredak hrvatskoga naroda, hrvatske nacije i hrvatske države. A te vrijednosti su sljedeće: "ljudsko dostojanstvo, život od začeća do naravne smrti, ljubav, brak, obitelj, majčinstvo, željeno potomstvo, odgovorno roditeljstvo, odgoj mladeži, kultura ponašanja, bogoljublje, čovjekoljublje, domoljublje, nacionalni ponos, prijateljstvo među ljudima i narodima, nacionalna povijest, kultura, umjetnost, moral, vjera, povijesna istina, moralna dobrota, pravda, nacionalne vrijednosti - moralne, kulturne, duhovne, vjerske, i druge, Domovinski rat, njegovi junaci, vitezovi, simboli i legende hrvatske slobode, hrvatski branitelji preživjeli i poginuli, žrtve srbijanske agresije, srbokomunističkoga genocida nad Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata i zločinačkoga srbokomunističkog režima uopće kao i svekolike hrvatske žrtve za domovinu Hrvatsku". Zato komentar Glasa Koncila (18.03.2007.) kaže: "Usporedi li se taj katalog vrijednosti Hrvatskoga svjetskog kongresa i katalog vrijednosti koji promovira i svim sredstvima širi i većina političara i većina medija u Hrvatskoj, dolazi na vidjelo koliko su stavovi većine političara i većine medija u Hrvatskoj u izravnom sukobu s vrijednostima koje se zagovaraju u apelu, dolazi na vidjelo koliko se sustavno razaraju baš one vrijednosti koje su prijeko potrebne za opstanak i napredak hrvatske nacije i države... Apel Hrvatskoga svjetskog kongresa baš zato je dragocjeni krik i poziv svim dobronamjernima da se ne mire s postojećim nezadovoljavajućim stanjem i da počevši od osobnoga života počnu odlučno ostvarivati prave vrijednosti koje su jedini zdravi temelj bolje budućnosti za sve u Hrvatskoj." Sve pet, reklo bi se, ali je također očito da je ponovno, uz sav angažman "na zemlji", trenutak da se pogled ponovno usmjeri "u nebo", tj. da se ponovno krunica uzme u ruke i u usta te da se Isusa, Mariju i Josipa žarko moli za pomoć, nadahnuće i snagu za put u ovim novim okolnostima za Crkvu i hrvatski narod. Čini se da je opet sve u rukama onih koji "ni o čemu ne odlučuju"! PS: Sretan imendan svim Josipama i Josipima (u svim varijantama toga imena)!!! |
17.03.2007., subota
Corneliusu & Wayneu - posveta prva!
|
»KULTURA« PSOVANJA: POSLATI NEKOG »U RODNI KRAJ« ILI MU OPSOVATI MAJKU OPĆENITO SE SMATRA ODRAZOM NEKULTURE, DOK JEZIČARI I KOMUNIKOLOZI DRŽE KAKO VELIKA FREKVENCIJA PSOVKI UPUĆUJE NA MANJAK KVALITETNE KOMUNIKACIJE MEĐU LJUDIMA Tehnološki napredujemo, kulturno se vraćamo – u rodni kraj! Premda je uvriježeno mišljenje da su psovke odraz niske razine kulture, od njihove uporabe u govoru nisu imuni ni neobrazovani, kao ni visokoobrazovani ljudi. Često se potvrđuje da psovka ne ovisi o čovjekovom društvenom položaju, već o njegovom karakteru. Psovke se u pravilu »vežu« uz bahate, agresivne i bezobrazne ljude. Svi će se ipak složiti kako ima trenutaka u životu, i to jako mnogo, kada je nemoguće zadržati psovku u ustima... Ima li ikoga tko nikada nije opsovao, pa makar i u sebi? Nekoga tko nije drugoga poslao u »rodni kraj«, spomenuo nekome »bližu rodbinu« ili preko usana prevalio bar ono najčednije »jexiga«? Jexiga, nema takvog! Psovki ima bezbroj i one su vjerojatno najživlji dio nekog jezika. Nije teško pretpostaviti kako se njihova količina svakodnevno množi u najnevjerojatnijim kombinacijama, a u pravilu s popularnim glagolom koji označava spolno općenje, s kojim se veže gotovo sve i svašta: od Boga do krvi mlade rode za koju je pritom uistinu teško reći »što je Bogu skrivila« da se često nađe u psovkama. A koliko psovki, toliko i njenih tumačenja. Jedno od uvjerljivijih dao je Jean-Jacques Rousseau rekavši kako je psovka »argument onih koji nisu u pravu«. sve po spisku Psovanje se smatra odrazom nekulture, a jezičari i komunikolozi običavaju reći kako velika frekvencija psovki najbolje ukazuje na nedostatak kvalitetne komunikacije među ljudima. Također, oni koji se bave živom materijom materinjeg jezika reći će kako su u današnjem govoru izrazi poput »jexiga« ili »kuxac« postali nadomjestak zarezu, odnosno dramatskoj stanci u rečenici kada se nešto želi posebno naglasiti. Dok neki »kočijaše« nekontrolirano, gotovo do granice auditivne iritacije ili posve neprimjereno svojem javnom statusu, dotle je nekima psovka naprosto neodvojiva od imidža. Ružno je, a i teško čuti svećenika za oltarom ili profesora za katedrom kako psuje, kao što je nezamislivo ne čuti rappera da psuje na koncertnoj pozornici. Svi će se pak složiti kako ima trenutaka u životu, i to jako mnogo, kada je nemoguće zadržati psovku u ustima. Malo je onih koji će, kada ih jureći automobil zašprica vodom iz lokve na cesti, pomisliti u sebi: »Ah, kakav nevaljali čovjek«, umjesto da sruče bujicu najžešćih psovki, naglas ili u sebi. »Masna« psovka, odnosno »spominjanje rodbine«, »slanje u rodni kraj«, »skidanje svih svetaca« i »nabrajanje svega po spisku« (kakva impresivna niska eufemističkih izraza za psovanje!) očito je jedan od najčešćih načina izražavanja bijesa, jada i razočaranja. poplava psovki Premda je uvriježeno mišljenje da su psovke odraz niske razine kulture, od njihove uporabe u govoru nisu imuni ni neobrazovani, kao ni visokoobrazovani ljudi. Često se potvrđuje da psovka ne ovisi o čovjekovom društvenom položaju, već o njegovom karakteru. Psovke se u pravilu »vežu« uz bahate, agresivne i bezobrazne ljude. Prema Anićevom »Rječniku hrvatskoga jezika«, psovke su »nepristojne riječi koje se komu upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglađenom razgovoru«, dok psovač, prema istome izvoru, nije samo »onaj koji govori nepristojne riječi« već i »onaj koji žestoko grdi, gnjevno napada pojave u javnom životu«. U tom smislu nije isto kada, primjerice, Edo Maajka bijesno urla »Mater vam j..em« u istoimenoj pjesmi, ili već spomenuti Zdravko Mamić poruči isto, samo u jednini, Zlatku Kranjčaru pred televizijskim kamerama. Psovka je ista, no njezin smisao je različit. Na istom se primjeru potvrđuje kako psovka u jednom slučaju služi za vrijeđanje, a u drugom za naglašavanje izraza. Psovke su naprosto riječi za koje nema mjesta u bontonu, ali ih sve više ima u rječnicima, jer se više ne može ignorirati njihova poplava u jeziku i svakodnevnom govoru. iz pakla izašla Ako se želimo uvjeriti u tu »poplavu psovki«, nije nam potrebno naručivati neka velika istraživanja i ankete. Dovoljno je nasumce proći ulicom, zastati na trgu ili sjesti u kafić. Pritom najviše iznenađuje (ako više ikoga to može iznenaditi) koliko psuju djeca. Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, istaknuo je u jednoj od svojih poslanica kako se psovka sve češće može čuti i iz »nevinih dječjih usta«, dok je samu psovku nazvao »zlom kojim su zatrovani i stari i mladi, obrazovani i neuki«. Psovanje je kao izraz ljutnje ili želje da se nekoga uvrijedi staro koliko i sam čovjek. Nema društva ili naroda koji bi bili imuni od psovanja, samo je pitanje mjere s kojom se to u kojem podneblju čini. Neka su istraživanja pokazala kako među europskim narodima u psovanju prednjače Talijani, Mađari i Hrvati. O tome je dr. Stipe Botica, profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jednom prigodom ustvrdio kako su najveći psovači izrazito katolički narodi koji živu na jugu Europe. Riječ je o paradoksu jer Hrvati formalno drže do vjere i svetinja, a spremni su ih psovkama obezvrijediti na sve načine. No, po pitanju stereotipa, stvar još nije otišla tako daleko da se za nekoga kaže kako »psuje k'o Talijan« (i dalje je u našem jeziku prisutan izraz »psuje k'o kočijaš«) kao što postoji izraz »puši k'o Turčin«. Dok se za Mađare, ali i za slavenske narode tvrdi kako u psovkama najviše »spominju svece«, Amerikancima i Englezima se najviše pripisuju psovke na tzv. seksualnoj osnovi. Isto tako se najviše suzdržanosti od psovanja pripisuje Nijemcima i Japancima. u rodni kraj Proces stjecanja javnog legitimiteta psovke i psovanja u Hrvatskoj bio je dugotrajan, ali – rekli bi okorjeli psovači – isplativ. Bilo je pritom svega, od pokušaja »gušenja« psovke poznatim televizijskim »bipom« do komičnih prijevoda u titlovima koji bi općepoznati glagol »fuck« pretvarali u hibridne izraze tipa »hebem« ili »jesem ti...«. Danas je sve manje toga. Psovka, a već otprije i javna uvreda, probila se u udarne termine, zahvaljujući umnogome i »simpatičnim« narodskim likovima poput Ćire Blaževića, pokojnog Stjepana Spajića-Rođe ili već spomenutog notornog Zdravka Mamića, ali i Gorana Ivaniševića čije smo najsočnije psovke pročitali s usana, ali mu ih u navijačkom zanosu odmah i opraštali. Psuju i političari, doduše mnogo lukavije i opreznije, bojeći se da im se neki »kočijaški« izraz ne omakne pred uključenim kamerama i mikrofonima. U daljnjem nezaustavljivom širenju psovačke kulture na ovim prostorima (i šire) revolucionarnu ulogu odigrao je i Internet. Bez obzira na upozorenja i administriranja vulgarnosti, internetski forumi pravi su raj za psovanje i vrijeđanje. Drukčije rečeno, dok tehnološki napredujemo, kulturno se vraćamo – u rodni kraj. Iako se smatra kako se psovkom oduzima dostojanstvo onome kojeg se opsuje (zato je u psovanju onih koji nas ražeste, protivnika i neistomišljenika, najomiljenija uporaba majke), psovanjem se zapravo čast i dostojanstvo oduzimaju sebi. Na žalost, u psovačkom okruženju to se više gotovo i ne primjećuje... piše miroslav filipović Novi list – Pogled, 17.03.2007. |
16.03.2007., petak
Sveti Patrik (irski) ili skoro pa trik (britanski)?
|
Među svim pićima, koja će večeras i ovoga vikenda u potocima teći diljem svijeta, bit će pivo, a od piva razna irska piva, među kojima će možda rekorder biti - guinness. Zašto? Zato što Irci slave svojega svetog zaštitnika - Patrika, kojega svojim starim keltskim jezikom zovu Padraig. Nažalost, brojna ta slavlja, u kojima crkve zamjenjuju pubovi, pretvorena u najobičnije (antikorizmeno) ludovanje i neumjereno pivopijanje, imaju veze sa Sv. Patrikom jednako koliko i suvremeno marketinško Valentinovo s nekadašnjim svećenikom Sv. Valentinom. Možda bi dublja analiza fenomena pokazala da suvremena religiozna novopoganština odnosno novopoganska parareligioznost dokazuju da je "anima humana naturaliter religiosa" (filozofska misao iz prvih stoljeća da je ljudska duša po prirodi religiozna). Ili činjenicu da, slikovito rečeno, čovjeku koji kroz vrata istjera Boga i vjeru, kroz prozor se uvuče praznovjerje, magija ili kvazireligioznost. Svakako, u tom je kontekstu korisno čuti misao velikog Augustina: "Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi" (ISPOVIJESTI, 1,1). Međutim, možda će netko pitati, čime sve dosad rečeno opravdava provokativan naslov s više značenja? Kakve veze (osim navedenog) imaju pivo i Patrik, osim što je nekima nacionalni blagdan povod za razulareno tulumarenje? To i mene zanima. U katoličkom kalendaru 17. ožujka stoji spomendan Sv. Patrika (s dodatkom narodnih imena Domagoj i Hrvatin). Ali s tim svecem vezana je jedna velika zanimljivost - posebno kad se ima na umu duga i krvava sukobljenost Irske i Britanije (imperijalni razlozi jačega manje-više su poznati). Zapravo bi se moglo reći da je riječ više nego o paradoksu ili čak apsurdu (ako se ne gleda kršćanski). Naime, većina današnjih (ne)kršćana misli da je Sv. Patrik - rođeni Irac, jer je njegov spomendan irski nacionalni blagdan i praznik. Ali ista većina (možda među takvima ima i Iraca) ne zna da je Patrik oko 385. godine rođen u Velikoj Britaniji. A to je - u današnjim političkim okolnostima (oprostite na usporedbi!) - kao da je npr. naš blaženi kardinal Alojzije Stepinac rodom iz Karađorđeva! Zanimljiv je i Patrikov put od mladosti do svetosti. Njega su u 16-oj godini zarobili irski gusari te u Irskoj prodali kao roba. Tamo je postao čuvar ovaca, ali i "izgubljena ovca" koja se nakon raskalašene mladosti vratila Bogu. Poslije je bio čudesno oslobođen i vratio se u domovinu. Jedne je noći usnio neobičan san: Irci, koji su tada bili u većini pogani, zvali su ga k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Patrik je o tome snu ozbiljno razmišljao, molio se i došao do uvjerenja da ga sam Bog zove natrag u Irsku u misije. Otputovao je u Galiju te u gradu Auxerreu (mislim da su oni jednom pobijedili Dinama u Maksimiru?) počeo studirati i postao svećenik pa potom biskup za službu u Irskoj. Imao je moć vješte komunikacije i uspješna uvjeravanja pa je čudesno obraćao kraljeve i puk. Uveo je monaštvo i najzaslužniji je za procvat kršćanstva i organizaciju crkvenog života u Irskoj. Ali znao je i trpjeti progone i klevete, pa i zatvor, jer su druidi - stari keltski svećenici pružali otpor Evanđelju. Premda je želio da još jednom vidi svoju domovinu Britaniju i posjeti svoju duhovnu kolijevku Galiju, Božja je volja bila da se to ne ostvari. Dragocjene podatke o svome životu ostavio je u spisu "Ispovijest". Umro je na glasu svetosti u Irskoj kod grada Downa 461. godine, zahvalan Bogu što je mnoge narode duhovno preporodio. Dakle, na koncu se može reći: kakvo čudo, kakav (britanski, irski ili Božji?) "trik" (!) - Patrik je postao biskup i svetac u zemlji svoga ropstva! Uz čestitku Ircima za njihov nacionalni i crkveni blagdan, ističem da je to još jedna gotovo nevjerojatna, fantastična, ali vrlo zanimljiva i poučna stvarna životna priča. Zapravo, to je čudo "kršćanske globalizacije" već u 5. stoljeću! To je još jedan dokaz da, unatoč ljudskim slabostima i ranama Crkve, samo Evanđelje može pomiriti ljudski nepomirljivo. Odnosno, kako po Mateju (19,25) Isus reče: "Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće." Svojevrsno objašnjenje toga čuda dao je i Sv. Pavao (Rim 8,28): "Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube." A (k)od njega imamo i poticaj da čeznemo za višim darima! Njime nas uvodi u Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13) riječima: "Evo vam puta najizvrsnijega!" |
Breaking news: Sotona, đavao, vrag... (pokazuje trag)!
|
U jučerašnjem Novom listu (četvrtak 15. ožujka) objavljena je vijest koja će, vjerujem, mnogima biti zanimljiva pa je zato prenosim u cijelosti. Đavo u ofenzivi na Hrvatsku O. CELESTIN TOMIĆ U KNJIZI "VJERA I POSTOJANJE SOTONE", KOJU SU OBJAVILI FRANJEVCI SV. JERONIMA, UPOZORIO NA PRISUTNOST SOTONE. Knjiga je objavljena u povodu stotoga dana smrti autora, koji postojanje sotone vidi u svim strukturama današnje civilizacije. Sotonizam je prisutan i u hrvatskom društvu, a opasno je što je mnoge uspio uvjeriti da ne postoji, upozorenje je o. Tomića. O sotoni kroz povijest, ali ponajviše u današnjem svijetu i kako se protiv njega boriti govori knjiga "Vjera i postojanje sotone" o. Celestina Tomića koju je objavila Hrvatska provincija Sv. Jeronima franjevaca konventualaca u povodu stotog dana od smrti autora. U nevelikom djelu Tomić je pisao o tome da je sotonizam "ušao u sve strukture današnje civilizacije", da se i demokraciji "otkrivaju sotonski tragovi pojavom masonskih loža, pornografije, nasilja svake vrste", da je "čitava ikonografija heavy-metala sotonistička", ali i da je "sotonizam svakako prisutan i u našem društvu" jer u Hrvatskoj "imamo Sotonsku crkvu, Sotonski pokret, Scijentološku crkvu, Dark pokret i druge pokrete koji djeluju u tajnosti". – Zacijelo moramo biti oprezni i razboriti da ne bismo posvuda vidjeli demone, ali jednako bi bilo nerazborito da ih nigdje ne vidimo – upozorio je autor, često kroz knjigu citirajući riječi Charlesa Baudelaira kako je "najpogubija đavolska lukavština da nas uvjeri kako ne postoji". Tomić je upozorio na to da sotona i dalje napastuje ljude, raspaljuje u njima neuredne požude i strasti za zemaljskim dobrima, za vlašću, slavom, razvratom najgore vrste. U jednom dijelu knjige pisao je i o sotonskom ugovoru koji pojedinac sklapa "u nadi da će se izbaviti tjeskoba, uspjeti u poslu i u karijeri, doći do slave i vlasti". O pojavi sotonizma, među ostalim, kaže da su liberalne, materijalističke, marksističke i druge ideje povele rat protiv Boga, da je zapadna civilizacija ostala bez sadržaja, što je "sotona iskoristio i poplavio je današnju civilizaciju". – Može se govoriti o ofenzivi sotone danas, u vrijeme kada je uspio uvjeriti tolike da ne postoji, kao i neke katoličke teologe, upozorio je autor. Podsjetio je i da je čovjek smatrao da će tehnički napredak pobijediti siromaštvo, bolest, ratove, kao i da će se "na ruševinama Boga i kršćanstva izgraditi novo društvo, slobodno i napredno". No, to se, istaknuo je Tomić, nije dogodilo. Naprotiv, rođena je civilizacija tjeskobe. – I naš je planet postao velika tvornica proizvodnje oružja smrti: droge, alkohola, oružanih pobuna, nasilja, posebno legalizirana abortusa koji u današnjem svijetu odnosi više žrtava nego svi gulazi i logori smrti – naglasio je autor. Knjiga govori i o oružjima protiv sotone, a to su za kršćanina prije svega molitva i post, ali i primanje svetih sakramenata te blagoslovine. Kao izvanredno oružje navodi egzorcizam. No, upozorio je da njega može obavljati samo svećenik, i to s biskupovim dopuštenjem, kao i da je važno da se prije postupanja mora osigurati da se kod osobe doista radi o "prisutnosti Zloga", a ne o bolesti. Sotonska i rock-glazba Dio knjige posvetio je i "sotonskom prožimanju rock-glazbe". U nekim vrstama te glazbe on je prepoznao utjecaj "predstavnika otvorenog sotonizma" Aleistera Crowleyja. "Jean-Paul Regimbal dokazuje kako sotonski kult od 1965. godine ulazi u tu glazbu", napisao je Tomić, podsjetivši na poruke koje se nalaze u naslovima nekih pjesama poput "Simpatija za sotonu" ili "Plešimo s gospodarom sotonom". Piše i kako neki od stvaralaca raznih forma rock-glazbe "otvoreno govore kako su se posvetili sotoni da postignu slavu na tome polju", a pritom navodi Alice Coopera, Micka Jaggera i Ozzyja Osbournea. Irena FRLAN PS&NB: Dok ne pročitam knjigu ne mogu donijeti svoj sud! Svima srdačan pozdrav, Božji blogoslov & mir i dobro! |
13.03.2007., utorak
In memoriam – Ivan Supek
|
Umro je akademik Ivan Supek. Otišao je tiho, premda je živio "bučno". Mnogi su već rekli da je to karakteristika kontroverznih osoba. Uglavnom se nisam slagao s idejnim opredjeljenjem pokojnog akademika, premda je u svome dugom životu sigurno učinio i mnogo dobrih stvari. Jedna od njih je i – potpuno od javnosti i kritike prešućen! – njegov roman o Carli del Ponte i njezinu čudnom sudu: HAAŠKI PROTOKOLI (Profil, Zagreb 2005.). Sada, kada je otišao na put kojim ćemo svi poći, "preko rijeke" – kako bi rekao veliki Mak Dizdar – smatram da nema smisla, kako se to s mnogo neukusa licemjerno čini i što su i o ovoj smrti neki pokazali – postupiti po onoj latinskoj "de mortuis nihil nisi bene". Umjesto lažnog poštovanja, bolje je i o drugima i o sebi reći – istinu! Pa i onda kad je ona bolna. Zato ovdje prenosim jedan svoj tekst star pet godina, koji je nastao kao reakcija na niz tekstova dr. Supeka u Vjesniku, a bio je objavljen u Hrvatskom Slovu. Pokojnog Supeka i dalje preporučujem Božjemu milosrđu! OSVRT na podlistak u VJESNIKU: Ivan Supek, ČOVJEK I NJEGOV BOG Konačno! Tako bi se moglo uskliknuti. Naime, upravo kad je katolička "nepodnošljiva lakoća podnošenja" "slobodoumne" netolerancije dosegnula razinu neizdrživosti, ipak se netko javio. Premda, naime, veleučeni i vrlo ugledni hrvatski akademik prof. dr. Ivan Supek već od 3. srpnja o. g. svakodnevno (osim nedjeljom) "ispisuje" svoju kolumnu u Vjesniku, najprije je u tom dnevniku u pismima čitatelja objavljen osvrt gosp. Stanka Josipa Škunce iz Pule (Vjesnik, 23. kolovoza 2002.), a potom u Stajalištima poveći osvrt magistra Ivice Muse iz Zagreba (Vjesnik, 24. kolovoza 2002.). Oba su pokušaja hvale vrijedna, usprkos činjenici da je reakcija stigla "munjevito" - nakon 43 podlistka! Nije sada uopće važno je li na takvu "ekspeditivnost" utjecala ljetna sparina ili je to posljedica tradicionalne crkvene sporosti, koja se obično sažima frazom da se "dragom Bogu ne žuri", već su neusporedivo bolniji nemar i tragična inertnost te odbijanje goleme većine katoličkih intelektualaca da sudjeluju u javnom dijalogu, diskusijama i polemikama. Odnosno da se – kako sami redovito kažu – "spuštaju na tu razinu"! A podlistak dr. Supeka, "ČOVJEK I NJEGOV BOG – religija i humanizam", zavrijedio je osvrt već na samom startu. Jasno, zbog opsega i karaktera ovoga mojeg priloga nije moguć osvrt na svaku "epizodu" Supekova serijala, kao ni na mnoštvo dvojbenih, sumnjivih stavova i tvrdnji te (ne)namjernih (?) krivih, pogrešnih i paušalnih zaključaka, koje su izvrsno uočili te djelomično istaknuli gosp. Škunca i pater Musa. K tome, ni koketiranje sa stilom na razini kozerije ne bi smjela biti dispenza ni paravan za ozbiljne propuste od kojih "boluje" Supekov(a) knjiga/podlistak, kakve sebi ne bi smio dopustiti intelektualac akademskog ranga i biblijskih "sjedina", koje su obilježje mudrosti. To više što u podlistku dr. Supeka uopće nije riječ o teološkom (ne)znanju. Duh i linija Zbog toga osvrnut ću se na neke druge karakteristike Supekova teksta. Najprije, vrlo su upadne sintagmatske "posebnosti", koje čitatelja zbunjuju jer je duh kojim je autor nadahnut u pisanju suprotan onome kojim se deklarira(o). Naime, mnoge njegove misli, stavovi i zaključci u podlistku identični su etiketama koje na Katoličku crkvu obično lijepe tzv. radikalni antiklerikalni autori, iz kojih često zrcali mržnja prema kršćanstvu, Papi i Katoličkoj crkvi. Ovdje ću za ilustraciju navesti ocjenu jednog javnog postupka, koju je dao prečesti gost Vjesnikovih stranica, dobro poznati Slobodan Prosperov Novak. Njegova invektiva odnosi(la) se na jednu oporbenu političku stranku, za njezin navodni pokušaj "da sebi i javnosti pokaže da ima kontrolu nad kulturom i da još jednom potvrdi kako Hrvatima treba autistična, mačistička, nazdravičarska, KLERIKALNA, patrijarhalna i nadasve TOTALITARNA (istaknuo: A. K.) kultura"! (Vjesnik, 28. lipnja 2002, str. 13). Time se jasno želi sugerirati, imputirati da je sve katoličko intrisečno totalitarno! Među najkarakterističnijim izrazima i sintagmama koje dr. Supek često rabi, kad ih u negativnom kontekstu pripisuje Katoličkoj crkvi, ističu se sljedeći: "papizam", "dogmatičnost", "revolucija", "sveta inkvizicija", "konflikt između znanosti i crkvenih dogmi", "svećenstvo pripremalo podaništvo i poniženje naroda", "petrificirana crkvena hijerarhija", "licemjeri su hijerarhiji često bili korisniji", "jezuitski Rim", "Tridentinski koncil je mačem i vatrom proklamirao papin autoritet", "vjeronauk u školama danas stvara sukob između znanstvenih spoznaja i biblijskih priča", "duboko korijenje praznovjerja", itd, itd. Zatim, posebno je karakteristično autorovo često isticanje suprotnosti između "slobodoumnog" (za sve što on preferira i simpatizira te smatra naprednim) i, s druge strane, "totalitarnog" (za sve što je crkveno, katoličko, klerikalno...). K tome, duh i linija Supekova podlistka očituju se također iz usporedbi određenih "veličina": npr. Augustinu je posvećeno nekoliko paušalnih rečenica (s potpuno krivim činjenicama), a Marko Antonije de Dominis dobiva nekoliko poglavlja. Dakle, ono što je sporno - više od propusta što knjiga/podlistak vrvi imenima i podacima koji nisu znanstveno kritički obrađeni, nego su dani u formi eseja - jest očita činjenica da sve odražava duh francuske škole 19. st. s izrazitom potkom i osnovom anglo-saksonskog iluminizma, u kojem se do iznemoglosti ponavljaju i prenaprežu preživjele šablone iz intelektualne i ideološke ropotarnice, a riječ je zapravo o otcranim optužbama na račun Katoličke crkve: slučaj Galilei, inkvizicija, novci, sex-skandali visokog (ili nižeg) klera, itd. i tsl...! S druge strane, veliko je sve što se suprotstavilo "instituciji" i "dogmi", pa zato takav ugled i pijedestal zavrjeđuju npr. Erazmo, de Dominis, Voltaire (poznat je njegov uzvik i poziv: "Uništite bestidnicu!" - mislio je na Crkvu; m. op.), zatim biskup Strossmayer te na kraju i don Ivan Grubišić. Time oni, u viđenju dr. Supeka, postaju stupovi (lat. cardines) "nove crkve"... Uz to, pred takvom (unaprijed postavljenom) temeljnom postavkom koju se želi dokazati, prešućuju se, ili se smatraju irelevantnim, sve druge davno provjerene činjenice. Tako nema govora o protestantskoj inkviziciji, progonu i sudbini katolika u Engleskoj, posebno u Irskoj i Skandinavskim zemljama, sve do Bismarcka i Hitlera ("Kršćanstvo je bljutava i mlaka religija opraštanja, žrtve i otkupljenja!"), a da i ne govorimo o prešućivanju "komunističke inkvizicije" ne samo u nekadašnjem SSSR-u, Kini, Pol Potovu režimu..., nego i na našim prostorima. Manifestacije mržnje Međutim, valja – po principu "audiatur et altera pars" - vidjeti imaju li mnogobrojni primjeri borbe "slobodoumlja" protiv "dogme" i "rimskog totalitarizma" možda drukčije naličje. Neke od tih događaja doživio je koncem 19. stoljeća mučenik Maksimilijan Kolbe - dragovoljac bunkera gladi (u koji je ušao umjesto jednog oca obitelji), katolički "svetac koji je spasio čast 20. stoljeća", koji je 14. kolovoza 1941., nakon dvotjednog čudesnog preživljavanja, u koncentracijskom logoru u Oswiecimu/Auschwitzu bio usmrćen injekcijom fenola a sutradan spaljen u krematoriju. On je za vrijeme studija u Rimu bio svjedokom žestoke protukatoličke kampanje i histerije odnosno manifestacija "snažne podzemne struje protiv Boga i Crkve", koja je tekla Italijom, kako je opisao jedan Kolbeov životopisac. Među događajima koji su snažno i neizbrisivo djelovali na mlade katoličke studente, ističe se vrlo svečano primanje što ga je rimska općina 1894. godine priredila velikom lašcu i (tada, prije obraćenja!) krivotvoritelju lurdskih događaja francuskom književniku Emilu Zoli. Potom su rimske vlasti potaknule žestoku promidžbu protiv svjetskog Marijina svetišta u Pompejima, a novine su se javno izrugivale papama. Stanje se još više zaoštrilo kad je 1893. godine, i to u palači pape Pavla V, bio ustoličen Veliki meštar talijanskog Velikog Orijenta Ernest Nathan, bivši gradonačelnik Rima, nakon čega je skupina katolika osnovala Antimasonsko udruženje koje je održalo svoj kongres pod pokroviteljstvom Antimasonskog udruženja Francuske. Međutim, osobito šokantno na Rimljane su djelovale manifestacije što ih je u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice moderno organizirane masonerije priredilo u Rimu 1917. godine slobodno zidarstvo. Svečanu povorku predvodile su pristaše Giordana Bruna, a njegovi sljedbenici i obožavatelji nosili su crne zastave s likom Mihaela arkanđela kojega Lucifer gazi nogama. Na Trgu Sv. Petra zavijorila se zastava s natpisom: "Sotona mora vladati u Vatikanu, papa će mu držati švicarsku stražu!" "Potrebna je revolucija!" Sada se valja zapitati otkud takve manifestacije mržnje? Mnogo toga postaje jasnije kad se zaviri u spise i instrukcije nekih tajnih društava, osobito onih koja su imala izravan utjecaj na povijesna zbivanja, te kad se raščlane izjave i misli uglednih članova takvih društava... Svi oni snažno su zaokupljeni Katoličkom crkvom, s kojom imaju posebne planove: stvoriti "novu" Crkvu. Recept je: "Marširajući protiv institucija." Postavili su ideal koji se zove "sinarhija", sa značenjem jedne svjetske, kulturne, političke, vjerske, socijalističke zajednice. A da bi se to ostvarilo, kaže Alfonz Rosenberg, sva misaona strujanja moraju pridonijeti svoj udio u refomi Katoličke crkve. Kanonik Roca (konac 19. st.), koji je zbog sukoba s Rimom bio izopćen iz Crkve, proricao je dolazak "božanske sinarhije" pod jednim papom koji će se obratiti na "znanstveno kršćanstvo". On izjavljuje: "Moj Krist nije onaj iz Vatikana! Nema reforme – oklijevam to reći jer nezgodno zvuči – potrebna je revolucija!... Nova Crkva koja će odbaciti skolastičko naučavanje i primitivizam prvotne Crkve, prije ili poslije dobit će blagoslov iz Rima... Past će papinstvo. Umrijet će pod noževima koje će izvući oci posljednjeg koncila. Pontifikalni cezar postat će okrunjenom hostijom za žrtvu..." Roca je smatrao najvažnijim oduzeti Crkvi njezinu nadnaravnu oznaku, utopiti je u skupini ostalih vjerskih zajednica zalažući se za tzv. svjetski ekumenizam koji će poslužiti za stvaranje jedne svjetske države, vlade, društva i vjere. Dakle, Katolička crkva mora se odreći monopola "extra Ecclesia nulla salus" ("izvan Crkve nema spasenja") i što prije odreći se autoritativnog vladanja. Kaže: "Vjerujem da će se društveni otkup izvršiti samo preko prijestolja demokracije." U istom je vremenu jedan drugi otpadnik, francuski svećenik Abbé Mélinge, pod pseudonimom Dr. Alta napisao knjigu "Evanđelje Duha Svetoga" u kojoj predlaže prihvaćanje ezoterijskih kultova, bunu protiv crkvenih institucija, zamjenu rimskog pontifeksa s multikonfesionalnim pontifikatom, veličanje Kristova humanizma i preinaku svih istina vjere. Navodno je izjavio: "Ja nisam htio ostaviti Crkvu kao Luther. Ostao sam da bih očistio Hram." U Parizu je 1964. izišla knjiga pod naslovom "Ekumenizam kako ga vidi jedan tradicionalni mason". Autor Yves Marsaudon piše: "Nije cilj uništiti Crkvu nego je upotrijebiti kad se u nju probijemo." Tvrdi da je to već počelo s pontifikatom pape Ivana XXIII. "Katolici, pravoslavci, slobodni mislioci i vjerski učenjaci – za nas su samo različita prezimena. Naše je obiteljsko ime – masoni." Možda se upravo na tu "operaciju" osnosila izjava sljedećeg pape, Pavla VI, da se "dim Sotonin uvukao u Crkvu"? Marsaudon donosi također navode iz jedne tajne instrukcije iz 1819.: "Razvežite sve strasti... Nije nam stalo do opačine, bilo da šteti državi ili Crkvi. Monarhiju i Crkvu treba srušiti razvratom... Treba posijati porok u mase. Treba im omogućiti da užiju sve što žele. Ispunite vjernicima srce razvratom i više neće biti katolika! Mi ćemo iskvariti svećenstvo, a ono narod. Tako ćemo iskopati grob Crkvi... Pustite po strani starce i odrasle! Hvatajte djecu i mlade, ako je moguće. Kad se vaše mišljenje ukorijeni u odgojnim zavodima, gimnazijama, sveučilištima i sjemeništima, kad dobijete povjerenje đaka i profesora, tada će vas kler drukčije gledati, dolazit će na vaše skupove i priredbe. Što vide i čuju, unosit će u samostane. Taj će mladi kler kasnije preuzeti javne funkcije. Tada treba proglasiti revoluciju protiv tijare i mitre. Na kraju samo potpaliti... i požar će buknuti na sve četiri strane svijeta." "Poruka mira"? Dakle, frapiraju i zbunjuju i sličnost i podudaranje izraza i konteksta u kojem je uporabljena određena terminologija kod dr. Supeka i kod navedenih autora. Naravno, ne želeći ništa prejudicirati, ostavljam gosp. Supeku, koji se uvijek deklarira(o) kao osoba kozmopolitske širine, kao civis mundi maksimalne tolerancije, koji (je) o Isusu Kristu uvijek rabi(o) najljepše izraze, neka sam čitateljima objasni koji je to "njegov bog" i zašto rabi izraze tipične za "radionice" izrazite antikatoličke provenijencije. Obraćenik, publicist i značajan njemački medijski djelatnik Franz Alt, kaže da je za skupljanje religioznih iskustava, a onda i za ispravno razumijevanje i prihvaćanje vjerskih simbola, potreban "najviši oblik hrabrosti - poniznost. Ali inteligencija XX. st. više voli mali oblik hrabrosti - oholost." Alt izriče također vrlo znakovitu tvrdnju da je naša oholost stavila u ovom atomskom vremenu vjeru u bombu na mjesto vjere u Boga, te potom postavlja šokantno pitanje: U što mi zapravo vjerujemo? Kome se povjeravamo - Bogu ili bombi? Na kraju - budući da uvijek i u svemu vrijedi klasična izreka da "de gustibus non est disputandum" te se ona, premda je usporedba naizgled deplasirana, može primijeniti i na kulturu - smatram da je velika šteta što se, zbog svega navedenog, nekome Supekova u ovom podlistku tako servirana "silva rerum" ne samo neće svidjeti nego će je doživjeti neprobavljivom, a cijeli serijal možda kao "kotao podvala, licemjerja i gluposti" (kako je naslovljen nastavak od 13. kolovoza). Također, ne samo da može propasti nada uglednog akademika da će se "unatoč rizicima zbog ortodoksne zadrtosti ili koristoljublja na raznim stranama" njegov "spis shvatiti kao poruka mira ili priziv na uzajamno razumijevanje", nego se čak lako može zaključiti da je on sam dao "dobar temelj" da bi ga se moglo doživjeti kao neozbiljnog kuhara koji se latio podgrijavanja dugo odstajale "intelektualne supe", za razbibrigu u "sezoni kiselih krastavaca" anno Domini 2002. Budući da je gospodin Škunca vrlo korisno dr. Supeku pripomenuo da i njega Bog ljubi i čeka da mu otkrije svoje lice, slažem se da bi bilo dovoljno iskreno ga za to zamoliti. Jer, kako reče veliki de Rougemont, najlucidniji čovjek na svijetu je onaj koji se moli! Bog, naime, koji nam je svoje lice otkrio u Isusu Kristu, nikome se ne nameće silom. Budući da je za taj čin potrebna poniznost, iskreno ću se i ja moliti da naš ugledni akademik, u prvom redu za svoje dobro, jednom uspije učiniti taj "najviši oblik hrabrosti". Anđelko Kaćunko Zagreb, 2. rujna 2002. |
12.03.2007., ponedjeljak
Čovjek - muškarac&žena - Božje čudo!
|
Dragi "župljani", sve vas srdačno pozdravljam! Moja trenutačna "šutnja" ne znači da sam vas zaboravio. Žao mi je što zbog prezauzetosti (ovo je ujedno odgovor Prvom hrvatskom blogu na njegovu zabrinutost) ne mogu s vama komunicirati, odgovarati na vaše upite i komentare. Zato vas molim za strpljenje - do nedjelje! Nadam se ipak da ću u međuvremenu uloviti barem sat vremena za jedan post odnosno za nadoknadu "župničkih obveza". Zasad zahvaljujem Drini na izvrsnom prilogu p. Luke Rađe. Ne samo što je sjajna dopuna teme o kojoj sam pisao, nego je tekst toliko topao, dobar i lijep da ga smatram vrijednim ponoviti, tj. objaviti ovdje gdje će biti svima dostupniji. Do sljedećeg priloga budite mi dobri i kreativni - dobro vam ide, samo naprijed! Na sve vas mislim i za sve vas molim. Želim vam Božji blogoslov & mir i dobro! "...Sva dostignuća muškarac je uspio ostvariti kad je gledao u beskonačnost kroz žensku dušu, kroz taj kristalni medij u kojem se ogledaju veliki konkretni ideali. Zato je žena kadra pokrenuti muškarca da traga za savršenstvom i vječnošću. Njeno vječno ženstvo ga trajno uzdiže. Radi se o onoj težnji za savršenstvom koje počinje živjeti u srcu muškarca u času kada u bestežinskom hodu pored njega prođe Eva. Ako djela koja su stvorili pjesnici, slikari, zakonodavci prinesemo svjetlu, ugledat ćemo na njima vodotisak sa konturama neke dame u prolazu. Muškarac sve što stvori – stavlja pred ženu, sa strepnjom očekujući njen sud o svemu. Zato se kaže da muškarci upravljaju svijetom, ali žene njihovim srcima. Tek žena sa svojom zahtjevnošću pred idealnim muškarcem – muškarca potiče na inventivnost, iskorak iz banalnosti. Podiže ga na novu duhovno-moralnu razinu. Ona traga za boljim mogućnostima bivovanja. Zato je ona najbolji pedagog, u povijesti postiže više nego ikakav političar. Ne zadovoljava se prosječnim muškarcem, već od njega očekuje nesvakidašnje kvalitete. To je ono što je Dante doživio: tri četiri geste od Fiorentinke Beatrice, jedan njen osmijeh, uz ljubazni pozdrav – za njega je bio početak novih vremena. Čitav njegov daljnji put bio je obilježen osmjehom te žene donne della salute. Ženi je potrebno da se za muškarca brine, a muškarac je potreban predanja ženi. Žena pokušava raspolagati muškarcem, vezati ga uz sebe kako bi imala nekoga za sebe da za njega živi, te tako ispuni svoju prirodnu potrebu da bude gnijezdo iz kojega mogu “polijetati” ljudi, ili da bude zemlja koja drži korijene stabla: srce koje iznutra posve razumije muškarca. Žena muškarca može stabilizirati, ali i potresti. Ona ga “vidi” iznutra i zato se kraj nje osjeća nesiguran, raskrinkan, iznesen na vidjelo, u nemoći da se skrije i zaštiti. On treba ženu, ali je se i boji. Zato pokušava ili zavladati njome na bilo koji način, ili joj se “papučarski” podložiti. Izlaz iz te razdvojenosti je ljubav. Svaki muškarac raste i dozrijeva pod pogledom žene i svaka žena cvjeta do svoga punog identiteta pod pogledom muškarca. U ovom dijalektičnom odnosu razvijaju se darovi nježnosti i skrbi bez kojih ljudski život zakržlja ili se njima bogati. Putovi ove integracije su olujni i dramatični kao malo koja druga čovjekova pustolovina. Jedno drugom pomoć su na putu k Bogu. U međusobnoj ljubavi muškarca i žene - Bog im se otkriva kao ljubav. Preko muškarca ženi kao jakost, preko žene muškarcu kao nježnost. Stoga se i kaže da nam se Bog daruje u drugoj polovici nas samih. No ipak, mora se priznati - kad Bog želi učiniti velike stvari on izabire muškarca, a kad želi učiniti nemoguće izabire ženu." p. Luka Rađa http://www.skac.hr/dopisivanja/vjecno_zensko_i_besmrtno_musko.htm |
10.03.2007., subota
Nesreća kao poziv na sreću?
|
U Evanđelju po Luki (u Novom zavjetu), koje se u nedjelju 11. ožujka čita u crkvama, susrećemo se s vrlo zanimljivim dijalogom Isusa i njegovih slušatelja. Izvijestili su ga o jednoj tragediji, htijući od njega odmah čuti tumačenje. Međutim, Isus navodi još neke druge slične nesreće i daje ljudima neočekivanu poruku. Da je pisan oko dvije tisuće godina kasnije, možda bi taj evanđeoski izvještaj ovako glasio: "Uto dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo talibanima kojih je krv 'Pilat' pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: Mislite li da su ti ljudi, jer su tako postradali, bili grješniji od drugih? Nipošto, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih nekoliko tisuća koji su stradali u 'Blizancima', zar mislite da su bili veći dužnici od svih Njujorčana? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!". Da bismo bolje razumjeli Isusovu reakciju na senzaciju koju su mu upravo priopćili, valja znati da su Židovi sve strahote tumačili kao Božju kaznu onima koje su ta zla pogodila. Znademo, međutim, da nije ni danas drukčije među nama ili drugdje u svijetu. Sjetimo se samo, ne tako davnih, tsunamija u Indoneziji, ili strašne poplave u New Orleansu itd. Dok su se mnogi pitali zašto se to dogodilo, odmah su se javili tumači i "proročki" dali odgovore: područje u Aziji poharano je velevalom jer je središte dječje i ostale prostitucije, a američka glazbena prijestolnica zato što je leglo svakojakih opačina! Jasno, normalan čovjek se pita: Zašto je stradala sirotinja, zašto je Bog dopustio smrt nedužnih ljudi? Zapravo, na tu su dvojbu i Židovi željeli dobiti odgovor od Isusa? Očito je, ne možemo do kraja proniknuti u tajanstvenost svih "Božjih odluka". Isus upozorava da nije razborito razne nevolje ljudi pripisivati Bogu i odmah proglašavati Njegovom kaznom. Dakle, kao što tragedija Galilejaca, koju su mu ispričali, nije nužno Božja kazna, tako je i s današnjim nesrećama po svijetu. Svakako, za nas je najvažnije da znademo odmaknuti senzacionalistički zastor i razgrnuti "superturboekskluzivnu" medijsku maglu i prašinu te u takvim tragedijama prepoznati Božji poziv na obraćenje. Važnije od odgovora zašto je to Bog tamo negdje dopustio, jest pitanje zašto je nas poštedio i neće li se i nama već sutra slično dogoditi! Biblija nas uvjerava da je naš Bog strpljiv, dobrostiv i pun ljubavi te svakome daje mogućnost obraćenja. Njemu nije "do smrti grješnika, nego da se odvrati od zloga puta svoga i da živi"! To nam je također poticaj da i sami prema bližnjima budemo blagi, strpljivi i puni ljubavi, jer jedino im tako možemo pomoći. To znači ne biti egoist, ne biti grčevito navezan na materijalno i tjelesno. Tako se ponašati znači živjeti "katolički realizam", tj. znati i moći "pobjeći od svijeta" a istodobno biti u njemu, kako tumači Sv. Ambrozije: "Možeš dušom pobjeći premda ostaneš tijelom, možeš ovdje biti i biti kod Gospodina ako uz njega prione duša tvoja, ako svojim mislima ideš za njim, ako vjerom, a ne samo prividno, ideš njegovim putovima, ako k njemu pribjegavaš. On je naše utočište i snaga, kako je rekao David: Tebi sam se utekao i nisam se prevario." Dakle, ispravno razumijevanje svega što se oko nas događa - i nesrećâ i radosnih zbivanja, kao i život s bližnjima i za njih, također nam je oblik samopomoći na vlastitom putu obraćenja. Zapravo, na putu do sreće. |
Benedikt XVI: Mediji moraju mlade učiti ljepoti i dobru
|
Papa je jučer (9. ožujka) primio sudionike opće skupštine Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva te im uputio sadržajnu, aktualnu i znakovitu poruku. Vrijedno je da vijest o tome doslovce prenesem, kako bi se s time upoznali i oni koji ne posjećuju stranice Informativne katoličke agencije (www.ika.hr). Vatikan, (IKA) – Papa Benedikt XVI. uputio je apel čelnim ljudima medijske industrije da predlože proizvođačima da "sačuvaju opće dobro, čuvaju istinu, štite ljudsko dostojanstvo i promiču poštivanje potreba obitelji". Papa je svoj apel uputio sudionicima opće skupštine Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva koje je 9. ožujka primio u Vatikanu. "Odgovornost za poučavanje i odgajanje djece i mladeži putovima ljepote i dobra je velika", istaknuo je Papa. Medijske će korporacije pokazati da su svjesne te odgovornosti samo ukoliko budu promicale temeljno ljudsko dostojanstvo, istinsku vrijednost bračne zajednice i obiteljskog života i pozitivne dosege ciljeva čovještva, istaknuo je Papa. Dok se tisak jedva održava na životu, primijetio je nadalje Papa, "drugi oblici medija poput radija, televizije i interneta šire se na čudesan način". "Taj utjecaj elektronskih medija", dodao je, "ide ukorak s rastućom koncentracijom u rukama malobrojnih multinacionalnih korporacija čiji utjecaj prelazi sve društvene i kulturne granice". Budući da mediji imaju snažnu ulogu u oblikovanju kultura, smatra Papa, to se pitanje tiče svih osoba koje uzimlju zaozbiljno blagostanje građanskog društva. Nema sumnje da su sredstva društvene komunikacije pridonijela mnogim velikim blagodatima civilizacije, dodao je Benedikt XV. Dovoljno se sjetiti samo kvalitetnih dokumentarnih i informativnih programa, zdrave zabave, poticajnih rasprava i intervjua. I više od toga, valja priznati kako je internet mnogima odškrinuo vrata u svijet znanja i učenja kojem su do sada imali vrlo otežan pristup. Te doprinose općem dobru valja pozdraviti i potaknuti, istaknuo je Papa. S druge strane, pojasnio je, očito je također "da veliki dio onoga što se na različite način prenosi u domove milijuna obitelji u cijelome svijetu ima destruktivno djelovanje". "Osnažimo svoje napore kako bismo sve potaknuli da stave svjetiljku na vidljivo mjesto gdje će svijetliti svima: u kući, školi i društvu", rekao je Benedikt XVI. Papa je stoga pozvao, stavljajući naglasak na sadržaje svoje poruke za Svjetski dan društvenih obavijesnih sredstava u čijem su središtu mediji i mladi, da odgajaju nove naraštaje "ljepoti i dobru" i promiču "temeljno ljudsko dostojanstvo, istinsku vrijednost braka i obiteljskog života te pozitivna postignuća ciljeva čovječanstva". |
08.03.2007., četvrtak
"Osmi mart" & nasilje nad (že)nama – o kojem se šuti!
|
Osmi ožujka, famozni "osmi mart" - pamtit ću dok sam živ najviše po tome što sam na taj dan prvi put u životu "morao zašutjeti", kako su mediji prenijeli. A zapravo sam zbog određenih razloga uveo jednogodišnju medijsku stanku - "silenzio stampa". To je sve već poznato... Zato idemo dalje! Današnji "praznik", ipak se toga još slabašno sjećam, slavio se u socijalizmu - u odnosu na "drugarice" - naglašeno crveno: ruže, karamfili i makovi... Unatoč naglašenoj krutosti ideologije u svemu, izgledalo je da se ženu u javnosti i medijima poštuje (više nego danas). Ali od nekadašnjeg "dana žena" nije ostala ni sjena. Feminizam je (polu)mrtav. Naše B.a.B.e. i neke druge ženske organizacije pokušavaju reanimirati tu "lešinu" i udahnuti joj "novu dušu" - "ženska ljudska prava". U Zagrebu su jučer obišle devet lokacija i prisjetile se devet žena koje su ostavile trag u prošlosti grada. "Riječ je o ženama koje su bile 'ledolomke', prve su zakoračile u zanimanja do tada rezervirana samo za muškarce", spominju one važan navod u "Ženskom vodiču kroz Zagreb", koji im služi kao nekakav ženski kalendar sveticâ novog doba. Zato su se sjetile svojih pionirki: "prve vještice, prve mlinarice, prve pilotkinje, prve novinarke, prve dimnjačarke, prve opunomoćene bludnice i prve i jedine premijerke". Dakle, bez tih žena ne bi danas bilo ni Zagreba ni Hrvatske. Takav se zaključak nameće. Zna li netko za neke druge, "obične", žene i njihove stoljetne zasluge...? Sjajna tema, zar ne! Posebno uz "osmi mart" vrlo je prikladno razmišljati i o nedavno aktualnoj i (medijima tri dana) zanimljivoj temi: nasilje nad ženama & nasilje u obitelji. Prašina se kovitlala uglavnom o tome kako svećenici (katolički, naravno) ženama savjetuju da trpe nasilje kako bi spasile brak. A sve je krenulo od navodnog rezultata istraživanja jedne časne sestre. Na kraju, kad se časna Rebeka oglasila priopćenjem u Glasu Koncila (ne znam zašto nije odmah u Jutarnjem listu) - prašina se naglo slegnula, jer nasilje nad svećenicima nije (više bila) "vijest"! Međutim, o brojnim "legalnim" vidovima suvremenog nasilja nad ženama - nitko nije ni zucnuo! Razne ženske udruge i tzv. mreže ističu se u "borbi za ravnopravnost" žena odnosno spolova, a ove godine su upozorile na "sve lošiji položaj žena na tržištu rada". Vjerojatno žele postići ono što su uspjele tenisačice u Wimbledonu - isti nagradni fond kao i tenisačima! Vjerojatno misle da je posebno važno da se to ostvari u rudnicima, kamenolomima, željezarama i javnim kućama...? Hajde dobro, dok se ponekad (neke!) i oglase protiv prostitucije i(li) pornografije, o brojnim sofisticiranim oblicima nasilja koje nad ženskim rodom (one radije kažu - spolom) počinje već u djetinjstvu - nitko danas nije ni slova napisao. Što je s medijskim nasiljem nad ženom kao djevicom i majkom? Zar nije nasilje kad se žene (djevojčice i djevojke, dakle) već od djetinje dobi sustavno i planski preusmjerava od bitnog za ženu – od majčinstva. Najaktualniji stravičan estradni primjer je trenutno stanje u koje je dovedena pjevačica Britney Spears. Strmoglavi pad njezine karijere i psihičke ravnoteže - od globalno megapopularne pop-princeze koja se hvalila da je djevica, do poremećenog samoproglašavanja Antikristom - započelo je onoga trenutka kad je popularnošću izborila toliko slobode da se odlučila za brak. Međutim, istog je trena otvorena kladionica za prognozu njezina razvoda; nije bilo dana da je paparazzi nisu progonili, a poslije su njezin brak svakodnevno s najvećim gađenjem pratili mediji oduševljeni "V-monolozima" Eve Ensler... Nijedan glas od B.a.B.e. nije se čuo u korist jadne pjevačice i stotina sličnih žrtava producentskih kuća! Zatim, što je s "pravima žena" tisućâ manekenki - pravih ropkinja velikih milanskih, pariških i drugih modnih kuća (za kojima uzdišu mnoge Hrvatice!), od kojih se tek nekolicina neanoreksičnih i nebulimičnih uspije "probiti" do "trona" elitne prostitucije? Itd... Nijedan glas ni od jedne naše B.a.B.e. nije se čuo u obranu njihovih ljudskih prava ("ženska prava" valjda imaju?)! Međutim, što je s milijunima njihovih žrtava, posebno djevojčica, djevojaka i mladih žena, kojima takve crne "zvijezde" naopakog života (pjevačice, glumice, manekenke, chic-literice, "vražje pradanosilice" itd...) služe kao "modeli" za oblikovanje vlastitog života - na putu u propast ili trajno nezadovoljstvo sobom (te mužem i djecom, ako se uopće odluče za "bračni jaram") u začaranom krugu opsjednutosti sobom i "osvješćivanju svoga ženstva"! Ne, ni u obranu takvih naše B.a.B.e. nisu se ni ove godine oglasile na "dan žena"! Nisu se zauzele za takve jadne žene i njihova prava, premda je zločin nad njima zapravo nasilje nad svima nama...! Ali nisu se oglasile ni stotine tisuća onih koje vjeruju drevnoj biblijskoj istini: "Žena se spašava rađanjem djece!" Njima nije potreban nikakav poseban "dan žena", jer one su postigle istinsko oslobođenje žene i žive ga 365 dana u godini! |
07.03.2007., srijeda
Kako se gasi blog...?!?!?!
|
Ljudi braćo, dragi "župljani"! Sutra je "osmi mart", točno godinu dana da sam ušao u "silenzio stampa". Moram priznati da je to vrijeme brzo prošlo. Bilo mi je onda teško donijeti tu odluku, premda mi je dobro došao "medijski post" jer mi se upravo tada udvostručila količina posla u uredu. Ipak, što je vrijeme odmicalo bilo je sve teže podnositi trenutke kad su me "svrbjeli dlanovi", tj. kad sam osjetio potrebu da reagiram na neki događaj ili izjavu itd. To je trajalo do siječnja ove godine, kad sam, slikovito rečeno, konačno "puknuo" odnosno nisam više mogao izdržati – premda sam cijelo vrijeme pisao tjednu kolumnu u Hrvatskom vojniku i propovijedao na misama – pa je tako i došlo do rođenja bloga. Eh, sada sam pred dilemom i jednom teškom odlukom: ako se sutra "autam", tj. vratim u medijsku arenu (jer, kao, blog je nešto privatno!) onda bi moj blog mogao otići u penziju... Još nisam o tome odlučio, vjerojatno će se to do večeras razbistriti, ali u svakom slučaju volio bih znati – KAKO SE GASI BLOG? Zato molim one koji se kuže u taj postupak da mi daju upute (premda znam da to nije komplicirano, ali ako ne moram ne volim ničim suvišnim razbijati – ni tuđu ni svoju – glavu) te se unaprijed zahvaljujem na pomoći! Svima želim Božji blogoslov & mir i dobro! |
06.03.2007., utorak
Neumna kolumna (ili: ima li Denis veze s Kuljišem)
|
Početkom 80-ih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sam upisao studij klasične filologije (latinski i grčki jezik), specijalne uši mogle su čuti kako po faksu i šire kruži fama o nekom Denisu Kuljišu - koji nema nikakve veze s ovim današnjim kolumnistom tjednika Globus. (Ne znam mogu li se nadati da nitko, pa ni D. K., neće skužiti je li ovo obična metafora ili parafraza nečega... ili...? No nije ni važno...) Nakon što je jedan od tih dvojnika D. K., godinama glumeći balkanskog medijskog 007-frajera, žuto-žurnalistički prodrmao i protresao - ponekad s učincima snage i do 8 stupnjeva po Richteru - nekoliko desetaka protagonista hrvatske političko-estradne pozornice, konačno je i na me ispalio hitac svojom pisaljkom, koja se zadimi nakon svakog pucnja. Tako sam dočekao radostan trenutak da se mogu nadati lovorovjenčanom uvrštavanju u novu generaciju hrvatskih Majmuna, Gangstera & Heroja, tj. u novu epizodu prve sapunice iz 2001. godine. Eto, 27 godina nakon što sam za njega prvi put čuo (ako je to doista on!), on je čuo za mene i svoju stalnu kolumnu (ako je to doista on!) u Globusu od prošloga petka (2. ožujka 2007.) posvetio mojoj malenkosti. Kao što je cijeli tekst "repetiran" naglašeno (anti)teroristički bojovno, tako je i naslov duhovno vrlo eksplozivan: Zašto besposlenog popa Kaćunka Crkva ne pošalje u Afganistan? Ali, kojeg li zanimljiva paradoksa! Upravo toga dana iz Afganistana nam se s vrlo zanimljivim novim saznanjima vratio generalni vikar (o tome pročitajte u Glasu Koncila od 11. ožujka). Naravno, podudarnost tih nadnevaka je čista slučajnost – osim ako D. K. nije o tome bio unaprijed dobro obaviješten iz pouzdanih izvora. Dakle, kao što sam već znao, a posebno na temelju generalnog dvotjednog iskustva u misija ISAF, lako je zaključiti da nema čak ni teoretske potrebe za "profilom vojnika" kakav je po D.K.-kriteriju "besposleni pop Kaćunko". Ne samo što ja, najmanje četverostruko tjelesno slabašniji od nekih korpulentnih pistolerosa glob(us)alnog sela, uopće ne bih mogao proći zahtjevne kondicijske i ostale tretmane bez kojih je nemoguć angažman u bilo kojoj tzv. mirovnoj misiji, nego vojni kapelan tamo jest odnosno mora biti vrlo aktivan i stalno prezaposlen. Zatim, naši vojnici svih profila, kao i pripadnici vojnih kontingenata iz drugih naroda, koji su tamo potrebni, također su stalno pod punom opremom i koncentracijom – pa i kad dijele humanitarnu pomoć domaćem stanovništvu. A talibani u svoje redove ne primaju strance ni katolike. Zato je D. K. s mojom "misijom" promašio ceo fudbal! Osim ako se ipak jednom ne organizira zapadnobalkanski ekspedicijski korpus za Afganistan – kad ministar obrane Denis Kuljiš potpiše ugovor s državnim tajnikom Benedikta XVI. Međutim, nedavan slučaj novinara Jutarnjeg lista Tomislava Krasneca, koji je preko novina nešto dojavljivao o "izjavama" našega vojnog kapelana i obavještavao javnost o ministrovu boravku u Afganistanu, pokazao je da bi tamo mnogo lakše mnogo više posla našao jedan od medijskih obavještajaca kalibra jednoga od dvojice Denisa Kuljiša. Jer upravo je (ne)iskustvo – a ne (ne)inteligencija – presudno u (ne)snalaženju u zamršenim ratno-agentno-narko opasnim okolnostima, gdje se posebno u "višim razinama" podzemlja potpuno izgube (a izgube i glavu) obični neprofesionalni skupljači obavještajnog glomaznog otpada. A ako prežive i urednik im povjeri nove važne poslove, naglo im poraste adrenalinski kompleks više vrijednosti pa se počnu širiti i debljati kao da su se nafiksali "oplemenjenim uranom"... Moram se tek sada, zato to što nisam učinio odmah na početku, čitateljima ispričati što ih maltretiram s nečim ovako osobnim. Ali tko je dovde s mukom dočitao ovu priču, još uvijek može odustati. Ni sam nisam nikada pomišljao da bih pisao o nekim specifičnim majmunima i gangsterima - o herojima a ne zločincima sam već pisao! - kao štu su neki toj temi posvetili čitave knjige, ali to je dokaz da ne možemo znati što nas sve u životu čeka! Također, netko može pomisliti da imam nešto protiv medijski uspješnih ljudi ili onih koji ostvare munjevit "napredak" do karnevalskog žurnalizma (kapa dolje iznimnom Malnaru!) ili da me možda iritira njihov kompleks u kojem im je revolver igračka & fetiš & logo (vidi značenje kod Freuda!). Ništa od toga nije dio mene. Neka se svatko igra onim što ga veseli - ako ne ugrožava druge. Ipak, volio bih znati kako sam upao u "film" D. K. kao Pilat u Vjerovanje. Je li mu poticaj za moj novi "ratni raspored" bio izbor nadbiskupa Barišića za gay populaciji najomraženiju osobu lanjske godine (što ga je podsjetilo na moje predprošlogodišnje drugo mjesto) ili je to bila presuda koju sam za malo izbjegao. Što se, nažalost, nije posrećilo Denisu Kuljišu (jednome od njih), koji je zbog malverzacija u Jadran filmu (radi materijalne dobiti) osuđen na 6 mjeseci uvjetno, a Jadran film kani podići i nove optužbe pa se jedan drugi (konkurentski) tjednik pita kako će Kuljišev poslodavac "reagirati na činjenicu da je njihov novinar, koji se često predstavlja kao moralna vertikala, pravomoćno osuđen zbog prevare". Usput ću reći, reagirat će jednako kao i gazda toga nazionalnog tjednika u slučaju svojega kolumnista - također hrvatske medijske "moralne vertikale" - koji je (nakon što je pretukao suprugu pa osramotio i sebe i svoga poslodavca) nekoliko tjedana dobio plaćeni dopust a onda vraćen na prve i najvažnije stranice. Dakle, rugao se vrabac kosu, dok oba nisu završila u loncu koji se rugao drugom loncu, koji su pak kratko nakon toga završili na otpadu (prema budućim Feralovim vijestima iz budućnosti). Na kraju, kad bih se ipak, potaknut ne znam kojim duhom ili okolnostima, odlučio pisati o nekakvim majmunima, gangsterima & herojima, siguran sam da ne bih mogao računati na brifing u Globusovu kafiću, a ne vjerujem ni da bi, pomažući mi u tome poslu, prijatelji i suradnici iz vojne profesije zaslužili poseben spomen. Zapravo, dobra je odluka da to neću specificirati u ovoj prigodi – kao što je D. K. napisao za svoju knjigu u svibnja 2001. Zapravo, kad se sve sagleda u cjelini, njegov ukupan opus nije nimalo neobičan zna li se da je mali Denis među prvim brojalicama, koje je čuo u svojoj mornaričko-vojničkoj obitelji, najbolje zapamtio pjesmicu - Pjevala je ptica KOS! Dakle, ovo je glazbena kolumna! Zato, ljudi, nemojte ovo uzeti preozbiljno. Ovo je vesela tema, veselica, pa dajte opustimo se i zapjevajmo, jer pjesma nas je održala...! PS: Znam da će mi sada neki opet prigovoriti da sam neozbiljan i... da nisam postupio evanđeoski i Kristovom blogošću prema bratu čovjeku Denisu Kuljišu (pa čak i ako to nije on!). Takvima odgovaram da na temelju dosadašnjeg iskustva ipak znadem kada treba moliti krunicu a kad egzorcizam te da od sada i D. K. (to nije Davor Krile iz Slobodne Dalmacije, koji me je preklani lijepo primio na blagoslov redakcije) unosim u svoje redovite molitve za medijske kritičare. |
05.03.2007., ponedjeljak
Odgovori & pozdravi... (6)
|
Sjetio sam se da me je netko već davno pitao o inkviziciji, pa zato evo najprije nešto sažeto o toj temi (prema Religijskom leksikonu). INKVIZICIJA je istražni postupak protiv nevjernika i heretika, koji je bio od kasne antike dalje prakticiran ne samo u kršćanstvu, već i u islamu i budizmu. U zapadnim zemljama inkvizicija je poprimila značajne crte u 12. stoljeću zajedničkim djelovanjem svjetovne i duhovne moći. Pojava katara i albigenza, koji su kao heretici ugrožavali tadašnji svjetski poredak, dovela je 1215. do stvaranja inkvizicije kao istražnog postupka u vrijeme pape Inocenta III. Zakon cara Fridrika II. iz 1224., koji je predvidio lomače za krivovjerce, preuzeo je papa Grgur IX., koji je prvi postavio papinske inkvizitore, uglavnom redovnike iz tzv. prosjačkih redova. Prokazivanje osumnjičenog, upotreba torture (od 1252.), nemogućnost obrane, dopuštanje anonimnih optužbi, izručivanje optuženika svjetovnim sudovima (usput napominjem da je sve to slično sadržano u današnjem novom zakonu o sigurnosti jedne svjetske sile; jednako kao što se prakticiralo u doba nacizma i komunističkog totalitarizma), sve je to bilo popraćeno brojnim ekscesima i političkim zlouporabama. U Portugalu i Španjolskoj, gdje je inkvizicijski postupak bio centraliziran u osobi velikog inkvizitora, imenovanog od kralja i od pape, inkvizicija se zadržala do 1821., odnosno sve do 1834. godine. Napominjem također da inkviziciju, kao i sve u prošlosti, ako to želimo ispravno razumjeti, treba gledati u kontekstu onoga vremena i ondašnjih društvenih okolnosti. Evo, npr. što znači tzv. napredak tijekom mnogo stoljeća: ono što su nekada u prošlosti (u nedemokratskim društvima) bili "neprijatelji svjetskog poretka", danas se u demokraciji govori za razne vrste počinitelja "globalnog terorizma". Osim toga valja samo pročitati dijagnozu 20. stoljeća (u kojemu nije vladala "crkvena inkvizicija"!), koju je dao npr. Zbigniew Brzezinski u uvodu knjige "Bez kontrole", pa da se naježiš od jeze kako je demokracija spaljivala svoje "vještice". Zato je američki spisatelj Louis Begley nazvao 20. stoljeće "sotonskim rekvijemom", rekavši da je to pakao pun ubojstava, pokolja i nasilja, dakle – koncentracija užasa. Ali 20. stoljeće je, kao i prva stoljeća Crkve, također doba velikih mučeništava iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Sve ima lice i naličje. Vrlo je važno ne biti površan. Tko zna što će se o tome misliti i suditi za 500 ili 1000 godina!? Megha Zahvaljujem najprije Brigiti – dvaput ti je (ono poslije ne "brojim") lijepo i dobro odgovorila na pitanja i dvojbe (a to je i odgovor Kralju_Tomislavu). Dodat ću samo dio dokumenta Katoličke crkve (Lumen gentium, II. vatikanskog sabora) koji o tome govori (II glava: Narod Božji; točka 16: Nekršćani): "Oni koji još nisu primili Evanđelje, na različne se načine svrstavaju u Božji Narod. U prvom redu onaj narod kojemu su bili dani zakoni i obećanja i iz kojega se rodio Krist po tijelu (usp. Rim 9,4-5), narod po izabranju veoma drag radi svojih otaca, jer se Bog ne kaje za svoje darove i poziv (usp. Rim 11,28-29). Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju se nama jedinomu, milosrdnomu Bogu, koji će suditi ljude na Sudnji dan. Bog nije daleko ni od onih koji traže nepoznatoga Boga u utvarama i u likovima, jer on svima daje život i dah i sve stvari (usp. Dj ap 17,25-28), i kao Spasitelj hoće da se svi ljudi spase (usp. 1 Tim 2,4). Oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo Evanđelje i Njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti Njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spasenje. Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje onima koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nastoje, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život. Ali često su ljudi prevareni od Zloga bili zaluđeni u svojim mislima i zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju (usp. Rim 1,21 i 25) ili su živeći i umirući bez Boga u ovom svijetu, izloženi skrajnjem očaju. Zato Crkva, da bi promicala slavu Božju i spasenje svih tih, sjećajući se zapovijedi Gospodinove 'propovijedajte svakom stvorenju' (Mk 16,15), marljivo nastoji oko misija." Eto, to je jasna nauka Katoličke crkve i tome je suvišno svako moje tumačenje. palotinci Nažalost, još ništa (posla imam da mi kosa otpada!), ali znam da ćete biti strpljivi... Nego, pade mi na pamet da sam zaslužio da onda stavite i vi moju blog-adresu među svoje linkove – makar u šale i viceve! Molim odgovor! svaasta. & zmija & kiki Bože, daj mi još više strpljivosti! Ponavljam po stoti put: vozim Opel Astru, kupljenu na kredit (otplata sedam godina), s običnim ZG tablicama. Služi mi samo kao prometno sredstvo, jer godišnje radi posla napravim najmanje 30 tisuća kilometara, a to bi bilo nemoguće pješice ili mnogo teže, sporije i skuplje na drugi način... Ako ti u životu smetaju samo ljudi kao ja – onda ti život nikako ne može biti prekraaaaasan... Stare tablice s imenom, kojima je davno istekao rok trajanja (tri godine), darovao mi je jedan prijatelj gospodarstvenik. Više o tome ne razmišljam i čudim se zašto se neki na to stalno vraćaju. Ah, zapravo, znam – kao i na inkviziciju! Anđela "... Anđela, znaj..." da sam iznenađen otkud me tako dobro "poznaješ"! Jedino se čudim da mi nitko drugi ne predbacuje da pljujem pred tuđa vrata. Iskreno, trudim se svaku večer dobro pomesti pred svojima, tj. ispitom savjesti otkriti da nisam koga na bilo koji način uvrijedio, za što se uvijek kajem. A ako sam što dobra učinio, Bogu zahvaljujem na tome daru. Nastojat ću i dalje tako činiti. din don Ništa od tvoje vizije (valjda si pod utjecajem televizije) - ne boj se, ni u snu ne kanim u "katedralnom restoranu" rezervirati za sebe stol (premda sam u vojsci bio kuhar). Evo Kaptol se i službeno očitovao da nema ozbiljnog plana o tome. Osim toga povijest kaže da potres svakih 100 godina pogodi Zagreb, pa kud ću onda ako se zateknem gore (bez padobrana). Tebi bi bilo korisnije da se uspneš malo više na neke druge visine. Ptičja duhovna perpektiva je mnogo korisnija od žablje (o tome govori o moj "Pogled sa Sljemena" – knjiga je, nažalost, rasprodana, tj. razdijeljena pa ti je ne mogu darovati, ali obećajem ti gratis drugu čim izađe, samo me na obećanje podsjeti). Po-zdrav(lje)! kazushi Na pitanje o tzv. Kumranskim spisima i "Judinu evanđelju" odgovorio ti je odlično Jedan i na tome mu iskreno zahvaljujem! Također zahvaljujem LOGOSu na izvrsnim, konkretnim i konstruktivnim prilozima. Ali jednom ću i o tome opširnije pisati. Lebdjeti slobodno Ako nisi na Red bullu, onda si cinik. Crkva je realna i, bez obzira na potrese, već 2000 godina stabilna ustanova pa ne proglašava ništa olako neistinom i masonskom zavjerom (ili već nekom sličnom floskulom) – kako predbacuješ. Više čitaj, odvaguj protuargumente, pa ćeš i ti doći do istine. A možda i do Istine (koja jedina daje istinski slobodan let; jer, pazi, i pad je let!). To ti iskreno želim! satriani Prvo, i za te vrijedi to što sam upravo rekao. Nisam sebi napisao pismo iz Mexica, jer moje učenje godinu dana španjolskog je nedovoljno za onakvo pismo. Osim toga, u što briješ kad nisi vidio da sam zahvalio prijatelju Domagoju što je moj odgovor Gabrieli preveo na španjolski. Dakle, odi okulistu ili operi oči, a oči duha otvori! Drugo, u Solinu su ljudi, osobito mladi, potpuno NORMALNI! A posebno oni koji su zavoljeli pjesme i note iz literarne "Kaćunkove al-quaidanke"! Pozdrav svim Solinjanima, a najviše onima koji vole Gospin otok! Grozni Naravno da čovjek, premda je po naravi – zbog posljedica istočnog grijeha – sklon zlu, ipak može činiti dobro. Ali naglasak je tekstu bio na poniznosti i na ljudskoj slabosti koju Božja milost uzdiže. rock_apologetik Ne smeta što si plakao, izgleda da si heavy emotivac... nije to loše, i Isus je plakao... Ali imam jednu molbu: stavljaj razmak iza točke i zareza, please...! Znam da nisi navikao, ali uzmi to za korizmenu pokoru – jer teško je čitati... (posebno ako je već samo čitanje tvojih iskrenih komentara nekome pokora!). zephyr Hvala na komplimentu. Bolje i to nego biti – kreten! Jesli li pročitao išta od Dostojevskoga, npr. roman "Idiot"? Ako jesi, javi se s komentarom. inozemni gost Hvala i tebi na ohrabrenju! Drago mi je da sam te potaknuo na razmišljanje o vjerskim i drugim ozbiljnim temama. Ustraj u dobru! turist @sjedokosi "Bez raspravljanja mailom! Ne ćemo činiti ljudima dešpete..." Slažem se, bravo! mali o' poveznica Bog te blagoslovio za pomoć. Jer "poveznice" su mi zasad lošija strana. martinica_zg A ti je dobro odgovorio. Kratko ću samo dodati da se i na ratna zbivanja pogrešno razumije ako ih se gleda izvan konteksta. Sjeti se stalnih usporedaba i javnih prepucavanja o odnosu Bleiburga i Jasenovca, itd... tetsuo Sva moć, o kojoj govoriš, a koju imam kao svećenik, dolazi samo od Isusa, toliko koliko sam Njemu vjeran! Gotovo kao i svakog kršćanina. Ovaj blog je doista oružje, ali nisam ga "repetirao" da ubijam riječima, premda su one nekad teške, pa zato ne kanim pucati "protiv ljudi u hrvatskoj politici koji su najodgovorniji za Hrvatsku danas", kako od mene tražiš. To više što se na taj način ne želim niti smijem baviti politikom. A o "društvenim zlima imenom i prezimenom" doista se ne bojim govoriti. Ali volio bih najprije tebe čuti, da vidim – za orijentaciju – u kojem smjeru pucaš! Točno, Isus je progovorio, ali je i šutio kad je trebalo. A Crkva se NE boji razapinjanja, tu NISI u pravu, i zato NE slabi i NE odumire! Ako se čini da ona "tone" na jednom globalnom moru, ona cvate i punim jedrima plovi na drugom. Npr. danas kršćanstvo slabi u Europi, ali katolištvo cvate u Africi i Engleskoj. A dokle će živjeti moj blog – time se ne opterećujem. Sutra ga mogu ugasiti (što bi neke silno obradovalo) i biti potpuno miran. Ipak bi mi bilo žao mnogih "župljana" s kojima sam se već sprijateljio! Na kraju: bravissimo, najmanji sluga, za pomoć u odgovoru! maja_b Bravo za reakciju na poticaj kardinala Bozanić: "Zato opetovano pozivam znanstvenike, kulturalne djelatnike, umjetnike, odgojne i zdravstvene krugove da u vremenu sinodskih rasprava ne izostanu i ne zaborave da su potrebni našoj Crkvi, da je Crkva bez njih krnja." Sinoda traje (ne)određeno vrijeme. Sinodske rasprave se organiziraju po župama, ali i izvan toga može se izravno svoj stav, razmišljanje, intelektualni vjernički doprinos poslati u Tajništvo za pripremu druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Evo ti mogućnosti za kontakt: e-adresa: sinoda@zg-nadbiskupija.hr dr. Tomislav Markić, generalni tajnik 098.220543, dr. Zvonimir Kurečić, pravni savjetnik 098.280989, Verica Kraš Villa, tajnica 099.2004471, Mirjana Anđić, tajnica 099.2004461. Hvala ti što želiš biti aktivan član Crkve. Svjetlo se povećava ako svoju svjetiljku pridružimo drugima. Bog te blagoslovio! the withered lover Sorry, molim te postavi puno manje pitanja – ne mogu pisati roman! I ovako mi stalno prigovaraju da štancam "plahte". Najprije pročitaj nešto više o inkviziciji! A o Hitlerovoj nepoznatoj strani mogao bi doznati npr. iz Eppersonova NOVOG SVJETSKOG PORETKA. Crkva ništa ne skriva, kako sugeriraš. Papa Ivan Pavao II. je govorio otvoreno o svim "grijesima Crkve u prošlosti" i zatražio oprost za sve što su loše učinili njezini sinovi, tj. kršćani. P.S. & N.B.: Dobio sam pohvalu na račun svih mojih "župljana" - Slobodna Dalmacija je u prošli petak (2. ožujka) na pola stranice objavila prilog o mom blogu, sa zaključnom pohvalom što sam ostvario uspješnu komunikaciju s blogerima. Dakle, zahvaljujući svima vama odnosno to je i vama kompliment! Jes! Svima, kao i uvijek, želim Božji blogoslov & mir i dobro! |
03.03.2007., subota
Vraag i masovna grobnica (Haag i Srebrenica)
|
Obećao sam nastavak pa ne smijem promicati "ludom radovanje". Kao što su mnogi ostali u šoku, a neki su još uvijek zgroženi i bijesni, tako i ja osjećam mučninu još od trenutka kad je objavljena vijest da je Haaški sud Srbiju oslobodio (o Slobo, dio mio...!?) krivnje za pokolj 8.000 (osam tisuća!) Muslimana u Srebrenici. Komentare o tome svi su pročitali, suvišno je na njih se osvrtati... Veliki svjetski mediji također su glumili šok... itd. Ne želim to komentirati, nego ću za ovu temu iskoristiti dio jednoga svojeg starijeg teksta (Solinska kronika, studeni 2004.): "Eto, baš je nedavno NASA lansirala u svemir jednu igračkicu – tridesetu po redu – po cijeni od samo 45 milijuna dolara! To je novi satelit, jer jedan stari mora u penziju. A on služi za – za globalno pozicioniranje! Budući da je danas i zadnjem seljaku jasno što je to, nije potrebno previše objašnjavati. Glavno da je 'sustav globalnog pozicioniranja izvorno bio zamišljen za vojnu uporabu, međutim, sad se koristi i za civilne komercijalne poslove. Američka ga je vojska stavila na besplatno korištenje svim zainteresiranima'... Možda bismo im mi mogli javiti da se želimo besplatno globalno pozicionirati preko T-com gulikože jer nam njegove cijene i žice idu na živce!... Ili je možda to njihovo –cioniranje samo poza u vezi s globalnim poslovima CIA-e? Neee, to bi onda značilo da je njihova efbiajdučija izmakla svakoj kontroli. Osim samokontroli! A, u najboljem slučaju, samo budala može zaključiti da je ukupan civilni život već pod globalnim nadzorom vojnog lobija!... Da je to tek znanstvena fantastika nekog prošlostoljetnog 'Julesa Vernea', dokazuje i činjenica da su sve masovne grobnice po svijetu snimljene izvrsnom satelitskom optikom. Zato se nigdje nijedna jama s kosturima ne pronađe slučajno. Nju uvijek (ONI) otkriju kad im najviše treba..." A sada ono bitno: "Nedavno je, u velikoj galami o famoznim hrvatskim 'transkriptima', ozbiljan vojni analitičar otkrio (onima koji nisu znali!) da je globalna angloamerička špijunska mreža sa suvremenim sustavima daljinskog prisluškivanja hvatala sve važne razgovore za vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH. Tako je sve snimljeno odlične kvalitete, posebno obrađeno i točno locirano, a svi glasovi identificirani i poredani po hijerarhiji.Dakle – ovo je najvažnije – iz minute u minutu u Londonu i Washingtonu su znali kako teče najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata...! Ne dajte se zbuniti, to nema veze s Bleiburgom. To ima veze s Carlom del Ponte, a riječ je o pokolju Muslimana u – Srebrenici! Dalje neću opisivati ni prenositi zaključke komentatora u rubrici Naličje sile. Članak je objavljen prije mjesec dana u Vjesniku pod naslovom "Otimači riječi" sve su znali. A onaj novi satelit za globalno pozicioniranje možda će im pomoći za snimanje Big Brothera. Zapravo, (možda) oni nas već gledaju, a mi o tome pojma nemamo. (Možda) im te emisije služe za to da se mi naviknemo na kameru kao stanari BB kuće?..." Dakle, tako... A sada ću prenijeti članak iz Večernjeg lista, 3. 11. 2006. (dvije godine poslije mojega "otkrića"), pod naslovom: Ako je za Srebrenicu znala CIA, znala je i njemačka vlada. Čitajte pozorno (po potrebi ponovite)! "Najnovije tvrdnje haaške tužiteljice Carle del Ponte da je međunarodna zajednica znala kako će Vojska RS-a zauzeti UN-ovu zaštićenu zonu Srebrenicu, potvrđuju spoznaje do kojih je 1995. godine kao posebni izvjestitelj iz UN-a za berlinski Tageszeitung i urednik britansko-američkoga glasila za sigurnosna pitanja BASIC-a došao njemački novinar Andreas Zumach. - Vidio sam transkripte razgovora koje su vodili Mladić i Perišić, počevši od 17. lipnja 1995. godine, dakle negdje oko tri tjedna prije početka napada na zaštićeno područje UN-a Srebrenicu. Prijepis njihovih razgovora pokazala su mi dvojica službenika američke obavještajne agencije, a iz njih je vidljivo da su Mladić i Perišić telefonom i drugim načinom komunikacije, nekad i nekoliko puta na dan, veoma precizno, rekao bih do u detalj, planirali napad na Srebrenicu. Razgovarali su o tome koliko vojnika iz Srbije treba dovesti kao pojačanje za taj napad, koliko tenkova, kako i na koje položaje razmjestiti snage. Iz tog se transkripta jasno vidi da je naredba za napad na Srebrenicu došla iz Beograda i njime je zapovijedao general Perišić. Na temelju svega što sam vidio, nema sumnje da je bilo dovoljno rano obavještajnih spoznaja koje su mogle navesti na akciju kojom bi bio spriječen napad na Srebrenicu i genocid nakon toga. No nije bilo političke volje da se takvo što učini - rekao je njemački novinar Anderas Zumach u posebnoj emisiji Radija Slobodne Europe, čiji je autor bosanskohercegovački novinar Vlado Azinović. Nakon što su mu američki agenti pokazali prijepise prisluškivanih razgovora generala Perišića i Mladića, Andreas Zumach svoje je spoznaje, kako prenosi Radio Slobodna Europa, provjerio na najvišemu mjestu. - Kada sam objavio tekst o transkriptima koje su mi Amerikanci pokazali, otišao sam k njemačkom generalu Manfredu Eiseleu, koji je u to doba bio u službi u UN-u. Njemački je general, prema tvrdnjama novinara A. Zumacha, bio strašno uzrujan zbog spoznaje da je SAD, vođa UN-a i NATO-a, imao informacije o tome što se sprema u Srebrenici te to nije htio reći članicama Vijeća sigurnosti, koje su imale svoje vojnike u BiH, a ni sa svojim saveznicima u NATO-u. - General Eisele tada mi kazao da je, bez obzira na to što Amerikanci nisu izvijestili saveznike o svojim obavještajnim spoznajama, moguće kako je istim informacijama raspolagala i njemačka vlada, i to iz vlastitih izvora, odnosno preko njemačke obavještajne službe BND-a (Bundesnachrichtendienst). Istražio sam tu primjedbu i ustanovio kako je ispravna. BND je imao identične spoznaje, a dobio ih je od austrijske vojne obavještajne službe. Znam da Austrijanci baš ne vole kad se to kaže, ali ta je služba zapravo podružnica BND-a. Austrijska služba raspolaže sofisticiranom opremom za prisluškivanje, raspoređenom na više mjesta u alpskom lancu na jugu te zemlje, odakle se mogu motriti sredstva veze ne samo na prostoru bivše Jugoslavije nego sve do krajnjeg juga Balkana. Mislim kako je moguće da su razgovori Perišića i Mladića, čije su mi prijepise pokazali američki obavještajci, zapravo praćeni i snimljeni baš u Austriji - tvrdi dugogodišnji dopisnik berlinskog Tageszeintuga iz sjedišta UN-a." Eto, doista dovoljno da sve bude jasno. Ipak ne mogu odoljeti da ne prenesem (kao desert ili šlag na tortu/ru) dio intervjua (Vjesnik, 16. ožujka 2005.) jednog važnog tipa kojeg sam kratko citirao u prethodnom postu o politici. To je "sir Roger Braithwaite, ugledan britanski diplomat s bogatim iskustvom. U hladnoratovskim je vremenima držao službu u Varšavi, Jakarti, Rimu, Bruxellesu i Washingtonu. Od 1988. do 1992. bio je veleposlanik u SSSR-u pa u Ruskoj Federaciji, a nakon povratka u London postaje vanjskopolitički savjetnik premijera Johna Majora, a kao bivši vojni obavještajac, i predsjednik Zajedničkog obavještajnog odbora. Braithwaite za Vjesnik kritički govori o tadašnjem stavu Velike Britanije i svijeta prema srpskoj agresiji u devedesetima": "(...) Bili smo gotovo uvjereni da su za rat najodgovorniji Srbi, točnije Milošević, ali smo smatrali da je i politika Hrvata bila loša. Nismo vjerovali vašem predsjedniku Tuđmanu, znali smo za planove o podjeli Bosne, a lagao nam je i Izetbegović. Opće je razmišljanje, dakle, bilo da svi lažu i da su svi više-manje krivi..." "(...) Znate, u obitelji imam Srbe, moj je sin oženio Srpkinju. Iz njezine obitelji jedan je mladić dezertirao iz srpske vojske baš kod Vukovara jer nije odobravao te napade... Ponavljam, nisam ponosan na našu tadašnju politiku. Iako smo na raspolaganju imali instrumente, bila je neučinkovita, ne i prosrpska. Bi li se Europa mogla politički složiti i instrumente upotrijebiti? Ne znam, i sad sam skeptičan. Istine radi, mi nismo ni pokušali, a to je sramotno! Srebrenica je bila kap koja je prelila čašu..." "(...) Svi mislimo da je EU rješenje za jugoslavenski problem - i za Hrvate i za Slovence i za Srbe, kad se jednom opamete." Zaključak o tome koga je Haaški sud oslobodio krivnje i zašto, prepuštam svojim župljanima, uz ispriku što nisam imao dovoljno vremena napisati kraći tekst! Svakako, neću se više baviti tom temom, pa kome nije dosad, neće biti ni odsad - "sapienti sat"! |
02.03.2007., petak
Odgovori & pozdrav... (5)
|
Najprije se ispričavam što sam zaboravio pozdraviti djevojku koja o mojemu kolegi don Ivanu V. (župnik u Neretvi...) govori sve najljepše jer je otkrila pravoga pastira. A što da kažem nego da mi je veoma drago. On mi je prijatelj i kolega iz gimnazije i s teologije. Eto, takva je naša generacija, hahaha... Ako si imala kakvo pitanje, molim te javi se opet. Srdačan pozdrav! Mexico Neki se možda sjećaju da sam nedavno dobio i komentar na španjolskom iz Meksika: "Padre: tristemente no entiendo lo que dice... pero lo felicito, deben de seguir su ejemplo los sacerdotes de otras partes del mundo, hay que ir con la tecnologia para acercarse a los jovenes que tanto necesitan de esperanza. Dios lo bendiga, aun se puede hacer algo... Gabriela" U prijevodu: "Velečasni: nažalost ne razumijem to što kažete... ali vam čestitam. Ovaj primjer morali bi slijediti svećenici s drugih krajeva svijeta jer mora se ići s tehnologijom da bi se približilo mladima, kojima je toliko potrebna nada. Bog vas blagoslovio, još se može nešto učiniti... Gabriela" A sada moj odgovor toj dragoj vjernici iz Meksika (uz zahvalu Domagoju za prijevod): Apreciada Gabriela: Gracias por sus lineas en la bella lengua espaniola. Y desde Mexico, tierra de la Virgen de Guadalupe, tierra de santos y de grandes escritores y pensadores.- Tiene Ud. razon: se pueden hacer muchas buenas cosas, la cuestion es liberarse de la pereza, del temor o del desanimo. Cristo nos llama a sus tareas cada dia y en cada lugar. Dios la bendiga a Usted y a su hermosa tierra mexicana. Don Andjelko zmija Prvo, nikada nigdje nisam napisao da su maloumnici oni koji slušaju nesakralnu glazbu i rock koji nije kršćanski. Mislim da si me krivo razumjela. Maloumnici su ljudi "mala uma" bez obzira na glazbu koju slušaju. Ali čovjek koji naglavačke skače u kamenjar nije baš veleuman. Drugo, bojim se da imaš skučen pojam o svećeniku. Zbog čega se on ne bi smio baviti "fenomenom zabavne kulture"? Pa "posao" je svećenika sve što je dio života. Zato sam i bio u "Močvari" da mogu atmosferu i vibru usporediti npr. s onom u pokojnom Kulušiću, Jabuci, Tvornici, Aquariusu, Buldogu, Rock cafeu... da vidim kako se ljudi tamo ponašaju... itd. Osim toga i tamo se može propovijedati Evanđelje. Zato se nijedan vlč./don/fra/pater "momak" ne drži samo oltara. Jer Isus nam je rekao: Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju! Zato su Sv. Franjo i Sv. Ante propovijedali i životinjama (pa i zmijama!) kad ih ljudi nisu htjeli slušati! Zatim, ima svećenika koji se znanstveno bave čak i zmijama! A kaznena prijava mi je, nažalost, odbačena. Ali nadam se novoj! PS: Volio bih znati kojim su se instrumentima potukli "navijači" klasike ispred Oprernhaus? kiki Pokojni Jakov Blažević (tužitelj kardinala Stepinca) često je isticao da ne ide u crkvu otkad ga je vjeroučitelj potegnuo za uho na vjeronauku! Bog zna dokle ćeš ti dogurati zbog jedne tučnjave klinaca pred crkvom. Molim se za tebe da ne zalutaš! hrabri1 Razumijem tvoje jadikovanje. Problem sa sotonizmom na Cresu pokušaj riješiti najprije s mjesnim župnikom, a onda u nadbiskupiji u Rijeci. Naravno, zakon dopušta u zakonskim okvirima djelatnost svakoj legalnoj udruzi. Ali ako je, kako kažeš, čak i groblje bilo više puta devastirano sa strane tih sotonista, a njihova orgijanja obavljaju se skoro svaki vikend, onda tu ima posla i za policiju. Nemoj samo pitati: kome se žaliti? Pokreni se i hrabro nešto poduzmi. Zašto da "sinovi ovoga svijeta" u svemu budu snalažljiviji! Ako ništa ne uspiješ od predloženoga, zamoli za savjet patra Smiljana Kožula (u Zagrebu), koji je ovlašteni egzorcist. Johann Podrugač Lijepo sam oglasio nekoliko puta da sam u "Močvari" bio! Također, Johann, ne podruguj se napretku znanosti. Osim toga jako kasniš jer si još uvijek u okovima frojdizma. Uostalom, možda si i u pravu – po Nikoli Tesli vidi se da "apstinencija od spolnosti nije zdrava za ličnost". A nije Tesla jedini... mislim da je i filozof Kierkegaard slično "prolupao"... i mnogi drugi svećenici, biskupi, pape, znanstvenici...: Ruđer Bošković, Nikola Kopernik, Gregor Mendel, Marko Antun de Dominis, Ivan Belostenec, Toma Arhiđakon, Marin Držić, Janus Panonius (Ivan Česmički), i... stotine drugih domaćih i stranih! Stvarno su jadni takvi apstinenti – moš' mislit kako su napunili ludnice i psihijatrijske klinike svuda po svijetu! A suvremena psihijatrija uporno tvrdi da tamo ne dolazi nitko tko se strogo drži 6. vražje zapovijedi: Sagriješi bludno! Zato ovdje vrijedi ponoviti biblijsko upozorenje: "Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni" (Poslanica Galaćanima 6,7-8). bombonina Premda Katolička crkva izgleda jako stroga, njezin Zakonik kanonskog prava izričito kaže: "Neka se kazne ustanovljuju toliko koliko su zaista potrebne da se prikladnije osigura crkvena stega..." (kanon 1317). "Neka zakonodavac ne prijeti unaprijed izrečenim kaznama (napominjem: to su one u koje se upada samim činom, npr. izopćenje-ekskomunikacija), osim za pojedina zlonamjerna kažnjiva djela koja mogu prouzročiti veću sablazan..." (kan. 1318). U takvu kaznu upada se u nekoliko slučajeva, a kaznu za slučaj koji te zanima određuje kanon 1395 crkvenog Zakonika: § 1. "Klerik priležnik i klerik koji ustraje u drugom izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan, neka se kazni obustavom, kojoj se, ako ustraje u kažnjivom djelu nakon opomene, mogu postupno dodati druge kazne, sve do otpusta iz kleričkog staleža. § 2. Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime kažnjivo djelo počinjeno prisilom ili prijetnjama ili javno ili s osobom mlađom od 16 godina, neka se kazni pravednim kaznama, ne isključivši otpust iz kleričkog staleža, ako slučaj to zahtijeva." Eto dakle, tako određuje zakon, a slučaj ispituje crkveni sud i na kraju mjesni biskup odlučuje o sudbini svojega klerika. Mislim da ni jednom ni drugom nije lako. Zato je bolje paziti da sami ne posrnemo nego pretresati (zlurado) tuđe padove! Isus potiče: "Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo" (Mt 26,41). NULASTER Da, nažalost, dobro si procijenio, tvoj je komentar ostao zanemaren sasvim slučajno...! I ja mislim da bismo dileme lakše razriješili u živom razgovoru. Sorry, nisam stigao pogledati tvoju zanimljivu sliku. Pozdrav! Pokisli svijet Glede glazbe u crkvi, znam to što si naveo o Richardu Wagneru (zato je jednom izbila polemika kad je Židov dirigirao njegovu operu; ali razboriti ljudi polako prevladavaju neke nepopravljive stvari iz prošlosti). Njegov svadbeni marš u crkvi se uglavnom izvodi na vjenčanjima, prije početka obreda. A pjesma "Glory, glory, aleluja", slažem se s tobom, nije baš primjerena za liturgiju (i ja sam je snimio sa svojim tamburaškim ansamblom, ali mi smo je preveli pa pjevamo: Slava Tebi, aleluja). Koliko je Crkva tu pogriješila teško je reći, jer je trend uvođenja "struje i bubnjeva" u crkvu postao moderan nakon II. vatikanskog sabora, posebno na misama za mlade. I eto, uza sve uočene nedostatke i promašaje, još uvijek se drži, ali stanje se mijenja polako. Lijep pozdrav! ri apostol Bravo, apostole Marine! Dobro si objasnio što znači biti apostol u kršćanstvu. Zbilja u tom duhu žariš i pališ nježnošću evanđeoske vatre. Samo naprijed neumorno! I ja kanim napisati komentar o najnovijoj sramnoj vraaškoj presudi, ali pod jednim drugim vidom. Svakako, i ovo je najbolji primjer što je politika - zato mi je muka kad neki naši teolozi umuju i mudruju što bi ona trebala biti (kao da u svojim kabinetima ne vide dalje od nosa) - znaš ono: služenje općem dobru (Muslimana u Srebrenici?), briga za opće dobro (Hrvata u Vukovaru?)... itd - ovo u zagradama sam dodao da ironično naglasim besmislenost teoretiziranja bez veze sa životom... Ježim se još od trenutka kad je vijest objavljena (ali vidiš kako to brzo pada u zaborav – od 8.000 /osam tisuća/ pobijenih ostaju samo medijske nule!) i Boga molim da što prije, kako kaže Biblija, "rasprši narode (=elite, centre moći) koji se ratu vesele". Pozdravljam te srdačno, s Božjim blagoslovom! rock apologetik Čestitam ti na upornom zanosu (kakav sam otkrio kod Davida Pierca, u njegovoj svjedočkoj knjizi ROCK SVEĆENIK – upravo sam je pročitao). Odluka da će rock_apologetik s timom svojim probranih karizmatika i dalje širiti kršćanski rock po cijeloj Hrvatskoj za svaku je pohvalu. Jer dokazano je da se i tim medijem može širiti Isusova Radosna vijest. Bez obzira na kritičan osvrt pape Benedikta o rocku (vidi: Duh liturgije, str. 145-146). Aleluja! Kralj_Tomislav, Georg i Podroom Najsrdačnije vam zahvaljujem na savjetima i pomoći za postavljanje brojača! Kako sam ja pomalo "truba" u snalaženju oko toga, pomogao mi je kolega Marinko. Još jednom hvala svima! Molba za postavljanje reklamnog banera Poštovani www.palotinci.hr treba mi malo vremena za uslišanje vaše molbe. Strpljen-spašen! buduca kateheta Oprosti, nije namjerno, valjda sam previdio tvoj komentar. Ako želiš odgovor, molim te javi se ponovno. Pozdrav! Rocky Naravno, čuo sam i žao mi je Ž. Malnara i Vesne, već sam im poslao sms-sućut. Dok se ne otkrije tko je to učinio i zašto, teško je to komentirati, osim što treba reći da moramo odbaciti svaki oblik nasilja i komunicirati kao razumni i tolerantni ljudi. Takav napad teško može ući u kategoriju samoobrane. Nema razloga da se ne pojavim još koji put kod njega u emisiji, premda u načelu izbjegavam slikovne medije mada je to mnogima zanimljivo slušati. I tebi Božji blagoslov, mir i dobro! zabrinuti župljanin Čovjek koji za svoj automobil namjerno izabere registarske pločice s brojem 666 i još doda inicijale svoga imena i prezimena, ako je kršćanin morao bi znati što o tome piše u Sv. pismu (Otk 13,11-18): "I vidjeh: druga jedna Zvijer uzlazi iz zemlje, ima dva roga poput jaganjca, a govori kao Zmaj. Vrši svu vlast one prve Zvijeri, u njenoj nazočnosti. Prisiljava zemlju i sve pozemljare da se poklone prvoj Zvijeri kojoj ono zacijeli smrtna rana. Čini znamenja velika: i oganj spušta s neba na zemlju naočigled ljudi. Tako zavodi pozemljare znamenjima koja joj je dano činiti u nazočnosti Zvijeri: svjetuje pozemljarima da načine kip Zvijeri koja bijaše udarena mačem, ali preživje. I dano joj je udahnuti život kipu Zvijeri te kip Zvijeri progovori i poubija sve koji se god ne klanjaju kipu Zvijeri. Ona postiže da se svima - malima i velikima, bogatima i ubogima, slobodnjacima i robovima - udari žig na desnicu ili na čelo, i da nitko ne mogne kupovati ili prodavati osim onog koji nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem imena njezina. U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest." Preporučujem ti da radi cjeline pročitaš cijelo 13. poglavlje Knjige Otkrivenja. darkerica Bogu hvala! & slobodno odgovaraj i drugima, sve što napišeš (posebno ako je pametno!) bit će nekome zanimljivo (i korisno)! Jedan HIiM!Ma jasno da sam čuo za zajednicu Cenacolo. Da nije takvih zajednica kakva bi katastrofa tek bila. Drži se! Jos jedan posjetitelj Moj komentar na najavu otvaranja restorana u zvoniku Zagrebačke katedrale bio je "na prvu loptu" negativan. Pa nije katedrala Eifellov toranj. Nimalo se s tim nisam mogao pomiriti. Prva mi je asocijacija bila – nespojivost sakralnog prostora i kanalizacije. Venecija nije nikakav primjer jer je tamo zvonik na trgu i udaljen od katedrale Sv. Marka. Ali... sanitarni čvor postoji u svakoj crkvi i katedrali, sastavni je dio svakog pristojnog objekta (čak je zakonski propisan); vidikovci s restoranom i cafeom nalaze se gotovo u tornjevima svih velikih katedrala po svijetu... Zašto bi dakle Zagreb i dalje bio iznimka? Zašto turistima (jer Sljeme je daleko, a mnogima se ne da ni do Medvedgrada jer još nema žičare do gore!) ne omogućiti sa 47 metara visine pogled na zagrebački smog i okolicu koja se ne vidi? Dakle... ne znam. Bumo videli (rekli bi slepci) kaj buju drugi rekli ne! jucundo Oprosti mi iskreno ako si iz bilo koje moje riječi doživio da neslaganje sa mnom znači biti protiv svete Crkve rimokatoličke – nije mi ni na kraj pameti tako se postavljati. Pa ne moraš se ni s Papom u svemu slagati (osim u pitanjima vjere i morala, kada ih službeno proglašava u zajedništvu sa svim biskupima)! Eto, možeš tu biti potpuno miran. Joope Hvala ti na oduševljenju mojim razmišljanjima. Druga knjiga mi je već u pripremi, još malo... Isus je zakon! Mi smo kao Mjesec koji svijetli samo ako je upio svjetlost Sunca! Želim ti i dalje puno mladenačke vedrine & pozdrav posadi broda! (I neka te nikad ne izbace iz takta negativni komentari – jer neupućeni daltonisti misle da nitko ne razlikuje boje...) svaasta Skini što prije crne neprozirne naočale – život je lijep! advocata.diaboli Nije dobro govoriti uvijek u prvom licu množine. Uopće se ne smatram zapuštenim, a iz dosad priloženog ne bi se to ni za te moglo reći. Ali ni narod nije takav (pojedinci jesu), premda može biti politički nepismen. Htio sam naglasiti da ga se ne može uzdići stalnim pljuvanjem i nabijanjem kompleksa. Sjeti se primjera iz psihologije, slike kokošinjca npr. na sedam prečkica: koke na vrhu su uvijek čiste i najbolje su nesilice, a one prema dolje sve su šugavije i slabije – jer one odozgo stalno kakaju po njima...! Megha Ovo je važno: Sve duše (= ljudi) su jednake pred Bogom u onome kako su koristile svoju slobodu, a ne koliko su slobode imale. Život jest iskrica, ali ipak traje dovoljno dugo da čovjek može svjesno odrediti i svoju vječnu sudbinu – a to ovisi kako se odnosio prema braći ljudima. Isus je odredio kriterije za bodovanje na toj vječnoj top-ljestvici: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.' Tada će mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!' Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me! Tada će mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?' Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.' I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni." (Matejevo evanđelje 25,31-46) Još jednom hvala svima na strpljivom očekivanju odgovora i razumijevanju što moraju čekati. Svima želim Božji blogoslov & mir i dobro! |
01.03.2007., četvrtak
Petljanje u politiku?!
|
Ovaj post odnosno tekst koji slijedi bit će (barem se nadam) čist primjer tzv. "petljanja u politiku". Nekima će biti odbojan, ali volio bih da ga svi pročitaju jer želim čuti i druga mišljenja o tome. Tema je narod (svi mi) odnosno kolumna novinara Slobodne Dalmacije (zanimljivo, s osvrtom na jedan njegov tekst započeo sam i pisanje bloga). Ta kolumna objavljena je jučer (28. veljače, što je i dan spomena na "Oca Domovine" Antu Starčevića!) pod naslovom "Zapušteni narod". Riječ je o našemu narodu. Dakle, svi smo mi - civilizacijski, tj. i kulturno odnosno duhovno - ZAPUŠTENI. Ako to niste do sada znali, dragi posjetitelji i čitatelji i prijatelji moga bloga, znajte sada – VI STE ZAPUŠTENI! Ali (slaba) utjeha može vam biti da niste sami (u jami), jer cijeli hrvatski narod i svi građani RH uključujući sve "narode i narodnosti", sve je to – zapušteno! Kao dijete ostavljeno u džungli i pronađeno nakon 17 godina. (Nedavno je cijeli svijet mogao "uživati" u sličnom primjeru iz - čini mi se – Koreje)... Ali, pozor – molim!, to NIJE moja tvrdnja ni moj stav. Taj "biser" o zapuštenosti našega naroda "daruje" nam – Damir PILIĆ. A on ga je "ukrao" Slavku Goldsteinu, dr. Robertu Blaževiću i dr. Mirjani Krizmanić. Prvi je publicist, drugi pravnik, a ona je psihologinja. Do genijalnog otkrića (možda dobiju i "nobila", pardon "nobela"?) došli su neovisno jedan od drugoga – kaže PILIĆ. Zapravo, doslovce, "postavili su istu dijagnozu"! Dakle, radi se o – BOLESTI! A ima li lijeka? Ma dajte, molim vas! To je neizlječiva bolest od koje se ne umire (pa i kad se izumire). Nema nam šanse, misli PILIĆ, jer na ovim prostorima djelovali su (očito uzalud) također Sv. Ćiril&Metod, Krleža i Štulić. Pa koja nam korist od toga! Još bi čovjek razumio i nekako podnio tragediju uzaludne muke svete braće i neuspjelog nobelovca (koji nije podnosio kardinala Stepinca). Ali da mukotrpni višedesetljetni kulturni rad Johnyja Štulića ostane bez ploda, e to je najbolji znak da ovaj narod (koji ima "ovu zemlju" i "ovu vladu"...) nije ni zaslužio takvoga genija! To je najbolji znak – mislim da to i PILIĆ misli – da ovdje (a možda "i šire"!) žive – DIVLJACI. Eto, ljudi moji, nema nam druge nego pomiriti se s tom "činjenicom" i bolnom "istinom" – premda je ona teška uvreda! S tim da u tu kategoriju zapuštenog naroda ne spadaju oni koji to "vide", kao npr. novinari ili spomenuti "nobilovci". Ali nisu oni jedini na svijetu koji tako misle. Evo, u istom broju Slobodne Dalmacije njezina dopisnica-razglednica iz inozemstva Ines SABALIĆ piše komentar pod naslovom SVI STE VI DIVLJACI! Naravno, nije to njezino mišljenje, nego – u povodu haaške presude da Srbija nije kriva za Srebrenicu – Sabalićka donosi zaključak koji se može izvesti iz toga primjera "haaške pravde": "Ponovno se otvorio prostor za predrasude koje su vladale na početku devedesetih, o divljem, apolitičnom području, gdje vladaju nekontrolirane strašne, niske strasti, ali gdje se društva nisu dovinula do politike." Dakle, misle ONI, kad ovdje – oni kažu, na Balkanu – izbije neki rat (kao da ne znamo tko ratove planira!) onda su podjednako krivi svi ti balkanski divljaci, ti zapušteni narodi, ta primitivna plemena... o kojima su, posebno negativno o Hrvatima, Marx i Engels (u Rajnskim novinama, čim nađem knjižicu citirat ću ih doslovce) pisali kao o najgorem otpadu! Eto, to je to? I što sada? Kako do promjene? PILIĆ smatra da su kao liječnici za našu bolest zapuštenosti potrebni prosvjetitelji. A njih "nema na burzi" (to je zavod za nezaposlene, koji traže posao). Tako misle i mnogi drugi "pilići". No kojeg profila trebaju oni biti, novinar ne kaže. Ističe ipak da političari za to nisu kvalificirani jer "su dovoljno pametni da znaju kako je lakše manipulirati zapuštenim nego prosvijećenim narodom" (kao da je otkrio toplu vodu i kao da tako nije i drugdje u svijetu). Iz te "dijagnoze" jasno je da "pilići" zapušteni narod smatraju glupim – jer je to suprotnost prosvijećenosti. Novinar SD-a Crkvu je otpisao kao "liječnika", jer ona – procjenjuje Mirda – "ganja nepostojeće aveti komunizma"... A ni Thompson, kao pučki prosvjetitelj, nema tu što tražiti jer je "fiksiran" u 19. stoljeće... Dakle, nakon što je "ravnatelj PILIĆ" sazvao u hrvatsku školu sve odgovorne za "zapuštenu djecu", svi su mu se na sastanak odazvali osim – roditelja. Međutim nisu za to dobili ni ukor. Problem je jedino u tome što se ne zna tko su "roditelji" hrvatskoga "zapuštenog naroda"! Tko bi to mogao biti? Idemo zajedno promisliti. Hrvatski branitelji? Tuđman? Tito? Starčević? Mažuranić? Zrinski&Frankopan? Tomislav? Trpimir? Tuga&Buga?... To zasad ostaje tajnom. A ako se tajna i otkrije, ostat će tajna kako je ona otkrivena, zgodno netko reče. Ili...? Ili su možda za "zapuštenost" naroda krivi njegovi prosvjetitelji – kroz povijest i današnji (zaglupitelji)? U koje spadaju i mediji! Na prvom mjestu slikovni! Ili tu možda svoje "prste" imaju i naši vječiti kolonizatori, od starih Mlečana do današnjih globalista, koji smatraju da je za naše dobro da nas ONI ponekad oslobode od slobode! I onda oni koji su stoljećima čamili u ropstvu, kao Židovi u Egiptu, ostaju zapušteni i nakon što su otpušteni u slobodu. Jer, tvrdi i Biblija – "Mojsije to kazivaše Izraelcima, ali ga ne htjedoše slušati: duhovi su im bili pomućeni od teškoga ropstva"! Znam, uvijek ima onih koji kažu da je besmisleno za naše probleme kriviti druge. Slažem se, tj. ako čovjek ne uplati listić na lotu, nema pravo proklinjati sreću što nikad ništa nije dobio (kao u vicu o Škotu). Ali ipak vrijedi čuti što je o tome rekao (bez vrhnja) sir Roger Braithwaite, ugledan britanski diplomat s bogatim iskustvom. On je svojedobno izjavio za naš Vjesnik: "Svi mislimo da je EU rješenje za jugoslavenski problem - i za Hrvate i za Slovence i za Srbe, kad se jednom opamete!" Eto, dakle...?! Pa se onda nemoj petljati...! (nastavak slijedi u postu o Haagu i Srebrenici) |
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.