30.12.2007., nedjelja
OBITELJ – POČETAK I KRAJ (GODINE I SVEGA...)
|
Ako je istina da su mladi budućnost, istina je također da nema budućnosti čovječanstva bez obitelji, značajna je misao pape Ivana Pavla Drugog. Novi naraštaji, da bi usvojili vrijednosti koje daju smisao životu, trebaju se roditi i rasti u toj zajednici života i ljubavi koje je Bog htio za muškarca i ženu, u toj 'domaćoj Crkvi' koja je božanska i ljudska arhitektura koju je Bog predvidio za skladan razvoj svakoga novorođenog na zemlji, naglašava IPD. Prva nedjelja poslije Božića redovito je blagdan Svete Obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Zato posljednji ovogodišnji post posvećujem upravo obitelji (želeći također počastiti i obitelj iz koje sam sâm potekao, kao iz izvora života, ljubavi, dobrote, ljepote... i svih ostalih vrednota ljudskog i kršćanskog života. Budući da je rijetko tko izrekao tako lijepe i umne riječi o obitelji kao papa Ivan Pavao II, prenosim dijelove nekih njegovih govora o toj temi. "Da, obitelj je na izvrsni način 'put Crkve', koja priznaje u njoj bitnu i nezaobilaznu sastojnicu Božjega nauma o čovječanstvu. Obitelj je povlašteno mjesto osobnog i društvenog razvoja. Tko promiče obitelj, promiče čovjeka, tko je napada, napada čovjeka. O obitelji i o životu danas se natječe temeljni izazov koji se tiče samoga čovjekova dostojanstva. Zbog toga Crkva osjeća potrebu svjedočiti svima ljepotu nauma Božjega o obitelji, pokazujući u njoj nadu čovječanstva.(...) Odzvanjale su svetopisamske riječi koje su temelj kršćanskog shvaćanja obitelji, riječi zapisane u Knjizi Postanka i koje je Krist potvrdio u Evanđelju: 'Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo!' (Mt 19,4-5). 'Tako da – dodaje Isus – više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja' (Mt 19,6). To je istina o braku, na kojoj se temelji istina o obitelji. Tu je tajna o njezinu sretnom uspjehu i ujedno izvor njezina poslanja, a to je učiniti da u svijetu zablista odraz Jedinoga i Trojedinoga Boga, stvoritelja i otkupitelja života.(...) To neka bude također želja povećane pozornosti od strane društva na pitanje obitelji, koja je presudna za čovjeka i društvo." (Ivan Pavao II, 100 KATEHEZA, IKA&HILP, Zadar 2003, str. 244-246). "Obitelji su 'posebno velika vrijednost za građansko društvo i za Crkvu, jer su ženidba i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva'... Motreći Mariju i Josipa, koji prikazuju Djete u Hramu ili idu na hodočašće u Jeruzalem, kršćanski se roditelji mogu prepoznati dok sa svojom djecom sudjeluju u nedjeljoj Euharistiji ili dok se sabiru na molitvu u svojemu domu. Drago mi je s tim u svezi dozvati u sjećanje program, što su ga vaši biskupi prije više godina uputili iz Nina: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Misu. Da bi se to moglo ostvarivati, vrlo je važno poštivati svetost blagdanskoga dana, što članovima obitelji omogućuje da se ponovno nađu zajedno i da Bogu zajedno iskažu dužno štovanje. Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su – na primjer – skrb za bolesnike i starije osobe, način kako spriječiti širidbu kriminala i kako naći ustuk upotrjebi droge. Vi se pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništv muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom. Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskoga i kršćanskoga odgoja svoje djece, koristeći se također pomoći odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja... Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli: 'Od sva četiri vjetra dođi, Duše, i dahni u ova trupla da ožive' (Ez 37,9). Budite narod koji vjeruje u Riječ, koju nam je dao Bog i koja se je ostvarila u Kristu: 'I Duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim' (Ez 37,14)." (Sveti Otac u Rijeci, propovijed na Misi, 8. lipnja 2003.) "Na završetku ovoga svečanog slavlja želim na poseban način pozdraviti hrvatsku mladež. Kao što vam je poznato, dragi prijatelji, Papa na vas gleda s povjerenjem i pouzdanjem te vas danas ponovno poziva da budete jutarnja straža, narod blaženstava, kako vas nazvah za vrijeme jednoga od nedavnih Svjetskih dana mladeži. Vas, koji ćete preko svojega obiteljskog i strukovnog života – na koji se sada pripravljate – zauzeti vrlo odgovorne položaje na dobro građanskoga društva i Crkve, podsjećam da se čovjekova vrijednost sastoji u onome što on jest, a ne u onome što on radi ili pak što on posjeduje; da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom, koja je u vašemu srcu; da zadaću, što ju je Božja Providnost povjerila svakomu od vas, nitko drugi ne može ispuniti nego vi sami osobno. Odaberite Gospodina Isusa, kojega ćete slušati i slijediti kao Učitelja života, za sudruga na vašemu životnom putu." (Ivan Pavao II, Kraljice Neba, u Rijeci, 8. lipnja 2003.) O obitelji je vrlo lijepu misao izrekla i Mirna Jukić, hrvatska plivačica, u Austriji: "Obitelj je najljepša hrvatska riječ. Obitelj mi je najvažnija u životu. Oni me podržavaju, štite, vole, vesele se sa mnom. I na njemačkom je to najljepša riječ." |
28.12.2007., petak
FACE 2007. GODINE (2)
|
4. Nives & Drpić Možda će kod nekoga izazvati čuđenje zašto ovakav izbor. Odgovor je jasan: samo zbog (krize) obitelji. Naime, nakon što je sredinom '96. starleta Nives Celzijus ušla u brak s nogometašem Dinom Drpićem, mediji su stalno "dizali temperaturu" njihovim odnosima. No rođenje djeteta kao da je njihov brak uvelo u mirnu luku. Dino je izjavio da mu je sin Leone centar svijeta, najdraže i najvažnije biću u životu. Uredan obiteljski život pozitivno se odrazio i na Dinovu igru: "Obitelj i mir su jako dobro utjecali na mene. Opušteniji sam te sam počeo igrati još bolje. Na terenu sam stabilniji i čvršći..." Tipično i dobro znano! Čak se i Nives primirila i pretvorila u solidnu suprugu i majku. Međutim, premda joj je svojedobno (ona je istaknula: "trenutno"!) dan bio ispunjen poslovima tipa kuham-perem-glačam-čistim, čak je i Dino bio svjestan "da će njegova voljena morati pronaći zanimaciju, nešto što je ispunjava (ponavljam: NEŠTO ŠTO JE ISPUNJAVA), jer ne može po cijele dane biti u kući. I zato će se ona, kada mali Leone (o, mama, Leone!) odraste, opet posvetiti svojoj karijeri, jer joj nedostaju putovanja i "posao". Izgleda da oni nikad nisu čuli za brojne primjere žena koje su svoju karijeru podredile suprugovoj. Kao npr. gospođa Franulović, supruga našega proslavljenog tenisača Željka (sjećam se sjajnog njezina intervjua u Globusu). To pokazuje da se žena upravo na takav način najbolje ostvaruje kao žena. A to potire i feminističku tezu o nepodnošljivosti patrijarhalne dominacije nad ženskim rodom (pardon, spolom). No, Nives nije mogla dugo bez skandala. Izbio je na površinu njezin problematičan odnos s ocem (nakon rastave roditelja), koji ju je navodno predstavljao kao ljubavnicu. A on za Nivesino ponašanje okrivljuje njezinu majku, koja joj je dopuštala da se kao tinejdžerica odijeva neprikladno i provokativno. Time je zaoštren problem odrastanja i "šepavog" odgoja uz samo jednog tzv. samohranog roditelja - što ima posljedicu neuravnoteženost karaktera. To znači da se isto odnosi na potencijalne tzv. istospolne "roditelje", što bi, logično je, trebalo zakonski onemogućiti. No paradoks je također da većina uspješnih "zvijezda estrade" dolazi iz problematičnih obitelji. Ali nisu takve obitelji genetski posebno uspješne, nego to znači da su problematični oni koji upravo takvu djecu izabiru za "estradne cirkusante" odnosno da se upravo takvi lakše daju upregnuti u estradna kola. Na kraju(?) je sol na ranu dodala Nivesina blamaža memoarima. Bez obzira na dvojbu je li istina ili laž navodno njezino silovanje u "plavnom klubu", očit je promašaj "pumpanja" karijere skandalom. Što se nameće kao zaključak? Možda je primjer toga para još jedan dokaz da je "manekenka" loša majka - i još lošija supruga – (čast iznimkama!)! Pa što onda nogometaše toliko vuče k njima – i obratno? Možda, rekli bi zlobnici, to što jedni i druge – "misle nogama"? 5. Goran Višnjić (& dr. Živago) Ako se nekome čini da je ovaj izbor nastavak prethodne "priče", može biti siguran da to nije slučajno (kao i neisticanje "bolje polovice" u naslovu). Premda naizgled među njima nema mnogo sličnosti, jer na jednoj strani je par a na drugoj "trokut", opet je riječ o – obitelji! Jer obiteljski je čovjek, glumac Goran Višnjić, dobio dijete u izvanbračnom "izletu" s nekadašnjom prijateljicom Mirelom Rupić. Nakon početnog nećkanja pa hoću-neću testiranja, on je na kraju – sasvim korektno – priznao očinstvo nad malom Lanom Lourdes (koju je krstio moj kolega i prijatelj). Ne želeći nikoga osuđivati u ovoj priči (s tim da, nakon Višnjićeve želje da redovito viđa kćer, negdje u zraku kao da "titra" i mogućnost da bi mogao poželjeti "viđati" i njezinu mamu), slučaj se može promatrati pod barem tri vida. Prvi je, neskrivena želja i težnja nekih medija da se Višnjićev brak raspadne – što je tipična žudnja za RASTAVOM kao udarnom temom za sve naslovnice. Nasuprot rijetkim vijestima – obično u malim okvirima – koje opisuju dugogodišnju bračnu vezu i obljetnice vjernosti poznatih partnera. Drugi, najočitiji vid, dakle ovdje u prvom planu, jest problem bračne nevjere, preljub. Štoviše, nije moguće zanemariti uporno medijsko naslađivanje preljubom! Dapače, očito je njegovo veličanje! Upravo prema "sjajnom" svjetskom uzoru, filmskoj uspješnici "Dr. Živago", snimljenoj po romanu ruskog književnog nobelovca Borisa Pasternaka. A on je (kako neki izvori ističu), pod utjecajem uglednih pripadnih tajnih organizacija, koje su "kroz usta režima" pred javnošću glumile zabranu objavljivanja romana u Rusiji, svjesno "išao" s namjerom glorificiranja preljuba u svrhu rušenja obiteljskih vrednota i tzv. socijalističkog morala. Roman mu je bez problema objavljen najprije na talijanskom. Kao što je Lenjin bez problema sa Zapada vlakom prebačen u Moskvu da potpali "oktobarsku revoluciju". A treći, najvažniji, vid ove "Višnjićeve priče" jest - novo ljudsko biće. Dijete kao Božji dar – bez obzira na činjenicu na koji je način došlo na svijet odnosno u kakvom je raspoloženju (trijeznom ili pijanom, svježem ili umornom, tužnom ili radosnom...) odnosu začeto (u braku – Željko ili Nenad, izvan braka, s ljubavlju, silovanjem, ili čak umjetnom oplodnjom itd...)! Dakle, uključujući "slučajeve" broj 2 i broj 4 – ŽIVIO ŽIVOT! Ali u svakom slučaju – prednost životu u braku! 6. Slaven Bilić Premda će sada neki reći da sam se za Slavena Bilića – kao "posljednjega" u ovom izboru – odlučio zato što je na važnom javnom izboru osvojio prvo mjesto kao osoba godine, znam da mi je uzalud ikome išta dokazivati. Ali doista, upravo za Slavena kao jednoga od moje "sedmorice veličanstvenih" odlučio sam se već tjedan dana prije Božića, kad sam dobio ideju o ovom izboru. Ono što Slavena Bilića bez ikakve dvojbe svrstava među pozitivce godine, zbog čega je upravo kao takav probio sve medijske limite, nije samo njegov uspjeh s našom nogometnom izabranom vrstom (mada je to, iskreno rečeno, tek ulazak među one koji mogu ostvariti velik uspjeh!). Premda ga neki ljevičari (raznih "boja") rado svojataju, zbog njegova "rockerskog imagea", Slavenov je specifikum da doista nije ničiji, tj. da se ne da banalno svrstati u bilo koje ideološke, političke ili ine pretince – ni u tzv. lijeve, ni u tzv. desne. Iako nikada ne ostavlja dojam "izvornog ognjištara", ipak je u njemu primjetna uravnotežena tzv. crvena nit "gena kamenih". Da nije takav, kao uspješan amalgam integralnog hrvatstva, ne bi, kao prvo, sâm (štoviše kao "intelektualac") uspio u sportu koji je najlakše sredstvo nacionalne mobilizacije i rasplamsavanja patriotizma, niti bi, kao drugo, mogao tako uspješno očinski i prijateljski s auktoritetom za sebe vezati navodno "desničarski" raspoložene naše reprezentativce. Dakle, upravo radi važnosti patriotizma i uloge domovine u novim svjetskim previranjima – gdje (nacionalni) identiteti postaju "alarmne lampice" u mehanizmima širenja ozračja i stvaranja europske (i globalne) nacije – podvig Slavena Bilića i "vatrenih" dobiva novu dimenziju. Osvoji li bilo koje odličje na "nogo-Euru", moći će se reći da je u tom sportu uspio ostvariti ono što je u obrani Domovine učinio predsjednik Tuđman kao "izbornik" Hrvatske vojske. 7. Mnogi & razni U nemogućnosti da još nekolicini ljudi i događaja ravnopravno "dodijelim priznanje" na kraju ove godine, uključujući i inozemne koji su (meni ili nama, također s više kriterija) važni a da neki (od nas, ne od njih!) toga i nisu svjesni, navest ću tek neke, po abecednom redu i bez objašnjavanja. To su: Benedikt XVI, Milorad Bibić, Tony Blair, mons. Juraj Jezerinac, Katarina (moja majka – 80 godina), Frane Lučić, Darko Pavičić, dr. Ivo Sanader... Među njima su na poseban način također svi posjetitelji mojega bloga, tj. "vjernici Don Blogove virtualne župe"!!! A kao događaj godine ističem samo Schengen (mlađi "brat blizanac" famoznog Scheweningena): jer je i sljepcima pokazao gdje su nas "europski arhitekti" (od Predziđa kršćanstva, preko Sanitarnog kordona, do famoznog Regiona) davno pozicionirali! Uz moj najčešći završetak komentara – Svima srdačan pozdrav i blagoslov & mir i dobro! – dodajem božićno-novogodišnju čestitku: NEKA VAS SVE UTJELOVLJENA RIJEČ TAKO ISPUNI SVOJOM RADOŠĆU DA I U 2008. GODINI KAO NJEZINI SVJEDOCI NE OSTANETE BEZ TEKSTA! |
27.12.2007., četvrtak
FACE GODINE 2007.
|
1. Marko Perković Thompson Mnogi su mediji, po starom običaju da se na kraju godine napravi inventura na više razina, već objavili rang liste osobâ i događajâ 2007. godine. Kad pomislim tko bi u Hrvatskoj mogao biti medijska "faca godine", odmah mi se bez imalo dvojbe nameće Marko Perković Thompson, kojega sam nazvao MP3-CRO. On se nad našom javnom i medijskom močvarom po mnogočemu uzdiže kao jablan nad krticama. Od golemog zanimanja javnosti odmah po izlasku njegova novog albuma BILO JEDNOM U HRVATSKOJ, preko veličanstvenog i dotad neviđenog (zbog nevremena odgođenog) koncerta na stadionu zagrebačkog Maksimira, pa do priprema za turneju po Australiji, MPT je osim slave gazio i po trnju. Bez trenutka predaha sve su ("hrvatske" i neke inozemne) medijske sitne pudlice, kao i golemi kolumnistički "kerberi", svojim javnim istupima MPT-u stalno nasilno "navlačili" jasenovačko-starogradišku crnu košulju. Istodobno su mu pojedini predstavnici "industrije holokausta" – koji (prema preciznoj definiciji i knjižnoj analizi Židova Finkelsteina) od holokausta prave biznis – neumornom kampanjom pokušavali nataknuti omču optužbe za nacizam. Međutim, Marko Perković Thompson cijelo je vrijeme poput svojega mironosnog mača ostao potpuno hladan – i kad mu je onemogućen nastup u Sarajevu, i pri ometanju koncerata u SAD, i u svim drugim nepogodama – te je mirno i staloženo uporno tumačio razloge i temeljne postavke svoje misije, ističući uvijek svoje kršćansko i humanističko polazište. Sve je pobijedio izvornom hrvatskom upornošću "gena kamenih" te kršćanskim radikalizmom evanđeoske ljubavi i prema neprijatelju. Tako su "sami svoj otrov ispili" te se kao slaba jeka razbili i zli medijski jezici, i podvale zuroffovskih budajaština, i otrovne strjelice raznih neprijatelja svega hrvatskog i kršćanskog... Marko Perković Thompson postao je 2007. godine također uzor, primjer i paradigma kako se Hrvat treba odnositi prema svim oblicima vanjskih i unutarnjih pritisaka - i u politici, i na svim drugim poljima društvenog i javnog života. Posebno se pak njegova veličina ističe i svijetli poradi uloge promicatelja vrednota koje su hrvatski narod očuvale kroz sve udare 14-stoljetnih ratnih, političkih i inih "tsunamija", a koje su jedini jamac – ne samo naše, nego i europske – narodne budućnosti: Bog – Obitelj – Domovina! 2. Vlatka i Dikan Među osobama i pojavama koje su tijekom 2007. godine, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, poput valova zapljuskivale sva udarna mjesta hrvatske medijske "obale", bez ikakve su dvojbe i bez premaca Vlatka Pokos i Dikan Radeljak – i kao osobe i kao pojava. Pritom se ipak "prva polovica" toga para koji više ne postoji, pretvorila odnosno dopustila je da bude pretvorena u jedinstven medijski fenomen u Hrvatskoj. Za razliku od "face godine" koju sam stavio na prvo mjesto ove rang liste u nastajanju, njihovo medijsko "trošenje", nažalost, nikako se ne može smatrati pozitivnim. Ne samo zato što nisu "reklamirali" ništa vrijedno ni vrijednosno afirmativno, poglavito s područja bračnog i obiteljskog života. Štoviše, njihovi su obiteljski problemi (čak i oni intimne naravi), stalne bračne razmirice, pojedinosti sudskog procesa, međusobno prepucavanje preko raznih medija, novinarsko prebrojavanje Vlatkina rublja, odjeće i obuće itd... – zbog svakodnevnog izlaganja javnosti gotovo doslovce pretvoreni u "javno dobro", kao u najgorem tzv. reality showu. Tako je jedna celebrity "obiteljska sapunica", medijskim natjecanjem u "ekskluzivnom" gomilanju naj-pikanterija, postupno došla do ruba provalije. Dotle da su čak i najgladniji znatiželjnici i ovisnici o zavirivanju u tuđe lonce i plahte počeli osjećati nepodnošljivu lakoću odvratnosti i tražiti da seriji "pukne film". Na kraju je Vlatkina "spontana" vijest iz rodilišta bila pomak naprijed koji je sve gurnuo u ponor najdegutantnijeg fenomena (zapravo "fenowomena"). Za povijest! No osim što se u cijeloj toj igri ponovno pokazala "profilabilnost spektakla" (koji je na kraju ipak skončao u neumjerenom zasićenju), najvažniji vid te pojave jest na razini poruke odnosno utjecaja na konzumente takvih medijskih sadržaja, tj. općenito "žutila". A tu se najprije pokazao problem loše ili nikakve priprave za bračni i obiteljski život – i to najprije u obiteljskom odgoju, pri čemu roditelji upravo u medijskim sadržajima imaju katastrofalnu logističku potporu. Zatim, cijela je Pokos-sapunica - u nekim "epizodama" i bez utjecaja "glavne glumice" - pretvorena u kontinuirano ocrnjivanje obitelji općenito, čime je vješto uklopljena u trajnu globalnu kampanju odnosno trend prikazivanja obitelji kao "opasnog mjesta življenja". 3. Toše Proeski U velikoj sam napasti bio da pri izboru za još jednu "facu" s glazbene estrade bacim kocku na američkog repera znakovitog "poluparačkog" imena - 50Cent. Ipak se radije odlučujem za "slavuja anđeoskog glasa", kojega je Bog, iz nama neshvatljivih razloga, iznenada uzeo k sebi. Tragična smrt mladoga makedonsko-hrvatskog pjevača Toše Proeskog posebno je bolno potresla poklonika njegove glazbe. Naravno, udarac su osjetili i razni tržišni meštri, osobito vješti u "njegovanju zlatnih koka". Već sam se na tu tragediju – koja kao i svaka smrt mnogima može biti poticaj na razmišljanje (i) o smislu života – osvrnuo pod vidom prometne kulture i gomilanja profita naftnog lobija. Kako vrijeme odmiče – premda će nažalost i Toše (osim u krugu svojih najbližih) brzo pasti u medijski zaborav, jer mrtvi rijetko ostvaruju profit – do izražaja dolaze i drugi aspekti. Prvo, što je odmah istaknula većina njegovih kolega (pa i oni koji inače "u rukavicama" govore o konkurenciji), jest vrlina dobrote koja je resila mladog pjevača Tošu. A to je krjepost koju uvijek svi cijene. Ali nažalost nije svima poticaj da i sami budu takvi! S tom Tošinom vrednotom čvrsto je bila povezana i njegova pobožnost, tj. vjera (što su mediji uglavnom stidljivo isticali). Jer bilo je očito da iz njegova kršćanstva – posebno očitovana po stožernim krjepostima vjere, ufanja i ljubavi – izviru sve ostale vrline koje su ga krasile kao čovjeka i pjevača. Međutim, nameće se i negativni aspekt suvremenog (pre)brzog načina života. U neumoljivom presingu brojnih obveza, koje zahtijevaju stalna putovanja, mnogi postaju žrtve estradnog mlina – naglom ili postupnom smrću. Ta druga rijetka je medijska tema. Zato je dobro da se hrvatskoj estradi i medijskoj sceni dogodio nepredviđen incident poput 50Centova "klanjanja" prije koncerta (što treba zahvaliti Batinovićevoj naivnosti i kolumbovskoj inventivnosti). Jer to je najgrublja i najistinitija potvrda znanstvene teze o estradi kao "kulturološkom temelju modernog konzumiranja droge", koja poput zmije vješto skriva svoje "narko-noge". Toše se pak, ostajući čist na estradi – kao ljiljan na gnojištu – pokaz(iv)ao i kao antipod sex-drugs-r'n'r mentalitetu. Možda ga je baš zato Bog uzeo između nas i oteo trgovcima "bijelog praha", da barem nekome od mladih ostane u sjećanju kao prava zvijezda u duhovnoj "mliječnoj stazi". |
26.12.2007., srijeda
SVETI STJEPAN PRVOMUČENIK – MISTERIJ BOŽIĆA (2)
|
Božić je, kako reče Sv. Edith Stein, Slavlje ljubavi i radosti, to je Zvijezda prema kojoj svi pritrčavaju u ovom zimskom mjesecu. Slave ga i oni koji nisu kršćani. Božić je i svojevrsna "građanska svetkovina" – obiteljski blagdan, vrijeme darivanja... Ali za nas je Božić još i nešto drugo, nešto dublje, veliki misterij. Spomenuta Zvijezda vodi nas do Jaslica, do Djeteta koje donosi mir na zemlju. Pred Jaslicama obnavlja se vjera u čudo Utjelovljenja: "I Riječ je postala tijelom." Tu vjernik doživljava sretne trenutke ispunjenja naše nade... No sreća svete Noći već je iza nas. Slavili smo Božić jučer cijeli dan. Slušali, gledali iz Vatikana i primili blagoslov pape Benedikta, primali smo i slali čestitke... Međutim, danas se događa silan obrat, koji nam posvješćuje misterij Božića. "Već sutradan nakon Božića, Crkva odlaže svoje bijele svečane haljine i odijeva se (crvenom) bojom krvi; a četvrtoga dana, ona nosi ljubičastu boju tuge. Stjepan, mučenik koji je prvi slijedio Gospoda u smrt, i Nevina Dječica, dojenčad Betlehema i Jude, koju su umorile okrutne ruke krvnika, okupljaju se oko Djeteta u Jaslama, čineći mu pratnju. Što sve to znači? Gdje je dakle sada veselje nebeskih vojska, gdje je tiha sreća svete Noći, gdje je mir na zemlji? Mir na zemlji ljudima dobre volje! Ali svi nisu dobre volje. Tajna je moć zla ovila svijet u noć, tako da je bilo potrebno da Sin vječnog Oca siđe s nebeske slave." Evanđelist Ivan, u Proslovu svojega evanđelja, prikazuje ga kao Svjetlo. "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet." Toj Svjetlosti koja je sišla s neba, suprotstavlja se mračna i kobna noć grijeha, o kojoj govori svetica. "Dijete u Jaslama pruža ručice i njegov smiješak izgleda da već želi reći ono što će kasnije izgovoriti usne čovjeka. 'Dođite k meni, svi vi koji trpite i koji ste umorni pod teretom.' 'Slijedite me!', kažu ruke Djeteta, kao što će to kasnije reći usne čovjeka... 'Slijedite me!' Taj je poziv mladi Stjepan također čuo. On je slijedio Učitelja u njegovoj biti, protiv sila mraka, protiv zaslijepljenosti tvrdokornog nevjerovanja, i svjedočio je za Njega svojom riječju i svojom krvlju. On je išao slijedeći Njegov duh, duh Ljubavi koji se bori protiv grijeha, ali ljubi grješnika, i koji, sve do smrti, brani, pred licem Božjim, ubojicu. Oni koji su na koljenima oko Jaslica jesu sinovi svjetla: nježni nevini ljudi, pastiri puni vjere, ponizni kraljevi, Stjepan, nadahnuti čovjek učenik, i Ivan, apostol ljubavi, svi oni koji su slijedili poziv Učitelja. U noći neobjašnjive otvrdnulosti i zaslijepljenosti, pred njima stoje naučitelji Zakona koji se ipak nisu zaputili u Betlehem iako su znali u koje će se vrijeme i na kojem mjestu roditi Spasitelj, ni kralj Herod koji je također želio zadati smrt Gospodaru Života. Pred Djetetom u Jaslama, dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On kaže: 'Slijedite me', i tko nije s Njime protiv Njega je. On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine." Ponovio sam neke misli iz jučerašnjeg posta kako bih naglasio da nam primjer Sv. Stjepana posvješćuje i poziva nas da svjedočimo kako je mučeništvo glavno obilježje kršćanstva. Dakle, Učitelj nas poziva da svaki dan iznova odabiremo Svjetlo, Njega, kako bismo i sami mogli biti svjetlost svijeta. |
25.12.2007., utorak
MISTERIJ BOŽIĆA
|
Kad dani postaju sve kraći, kad zimi padaju prve pahulje snijega, tada se, bojažljiva i blaga, javlja misao o Božiću. Iz te jednostavne riječi zrači tajnoviti čar kojemu srce teško odolijeva. Čak i oni kojima stara pripovijest o Betlehemskom Djetetu ništa ne znači, vjernici neke druge vjere, ili oni koji ne vjeruju, pripremaju svečanost i traže kako da užežu tu i tamo po koju zraku radosti. Već se tjednima i mjesecima širi po svoj zemlji rijeka ljubavi. Slavlje ljubavi i radosti, to je Zvijezda prema kojoj svi pritrčavaju u ovom zimskom mjesecu. Ali za kršćanina, posebno za katolika, Božić je još i nešto drugo. Zvijezda ga vodi do Jaslica, do Djeteta koje donosi mir na zemlju... Kada uvečer gore svijeće na jelkama i kada su darovi podijeljeni, nezadovoljena nas želja goni na ulicu prema jednom drugom svjetlu, sve do trenutka kada zazvone zvona ponoćne mise i kada se na oltarima okićenima svijećama i cvijećem obnavlja čudo svete Noći: "I Riječ je postala tijelom." To je tada trenutak sretnog ispunjenja naše nade... Svatko je od nas već upoznao sreću svete Noći. Međutim, nebo i zemlja još nisu postali jedno. Danas kao i nekada, Betlehemska Zvijezda sja u tamnoj noći... Tmine su pokrivale zemlju i On dođe kao svjetlo koje sja u tminama i tmine Ga ne primiše. Onima koji su Ga primili, On je donio svjetlo i mir: mir sa nebeskim Ocem, mir sa svima onima koji su isto tako sinovi svjetla i djeca Očeva, i duboki mir srca; ali nipošto mir sa sinovima tmina. Njima Vladar Mira ne donosi mir, već rat. On je za njih kamen smutnje prema kojem jure i koji ih krši. To je teška i ozbiljna istina koju nam ne treba prikriti poetski čar Djeteta u Jaslama. Misterij Utjelovljenja i misterij zla usko su povezani. Svjetlosti koja je sišla s neba, suprotstavlja se toliko mračnija i kobnija noć grijeha... (...) Oni koji su na koljenima oko Jaslica jesu sinovi svjetla: nježni nevini ljudi, pastiri puni vjere, ponizni kraljevi, Stjepan, nadahnuti čovjek učenik, i Ivan, apostol ljubavi, svi oni koji su slijedili poziv Učitelja... Pred Djetetom u Jaslama, dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On kaže: "Slijedite me", i tko nije s Njime protiv Njega je. On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine. Edith Stein (Sv. Terezija Benedikta od Križa) |
24.12.2007., ponedjeljak
TAJNA BOŽIĆNOG DARIVANJA
|
Božićna priča U jednom davnom vremenu u jednom malom mjestu zvona crkvenog tornja nisu imala konopac. Neka je stara legenda govorila da će zvona sama zazvoniti kad se o Božiću pred jaslicama pojavi netko tko će darovati ono što mu je najpotrebnije i najdraže. Tako je nastao običaj da se na polnoćku donesu pred Isusa različiti darovi. No, prošlo je bilo već više stoljeća da zvona nisu zazvonila. Jedne godine, ne zna se točno kada, u brojnoj obitelji siromašnih seljaka njihov najmlađi sin poželi poći na polnoćku i ponijeti malom Isusu neki dar. Tata mu dade malo žita, a mama jedan novčić. Tako se mali prijatelj uputi prema crkvi. Nebo je bilo vedro, zvijezde su svjetlucale, a Mjesec je obasjavao stazu prekrivenu snijegom. Premda je bila noć, našeg malog prijatelja iznenada opkoli nekoliko ptica. Bili su to gladni kosovi. Cvrkutom su mu pokazali da nisu ništa našli kako bi utažili svoju glad. Dječak se zaustavi, očisti zemlju od snijega i prospe žito koje mu je otac dao. Ptice su veselo pozobale sva zrna i od radosti počele pjevati. Malo dalje, na putu prema crkvi, dječak susretne starog siromaha, koji ga zamoli da mu udijeli milostinju. Mali prijatelj, bez većeg razmišljanja, dadne siromahu novčić koji mu je dala majka. Kad je došao u crkvu, opazi da ima puno ljudi i tad se sjeti da nema više ništa što bi dao malom Isusu. Od srama ostane kod ulaznih vrata, gledajući ljude kako se natiskuju oko jaslica i ostavljaju svoje darove. Nije mu se dalo ići naprijed, jer nije imao čime darovati Isusa, ali ga je ipak vukla želja da pogleda jaslice. Napokon odluči, pun srama, približiti se. Gledao je udivljen: kako su lijepe bile jaslice i kako bogati darovi! Istog trenutka mali se prijatelj sjeti da u džepu ima krušku koju mu je mama dala ako ogladni na putu. On je nije htio pojesti jer je te noći htio učiniti jednu žrtvicu za Isusa. Pomisli da bi to mogao ostaviti novorođenom Bogu, ali ga je bilo sram među onako lijepe darove staviti svoju već pomalo zgnječenu krušku. Ipak, svlada svoju stidljivost, pristupi bliže i tiho reče: "Mali Isuse, oprosti što ti mogu dati samo ovu krušku. Ono što sam ti mislio donijeti, podijelio sam na putu i zaboravio na tebe. Znam da je ovo malo, ali je sve što imam!" Topla suza orosi njegov obraz, a dok je rukom sramežljivo brisao suzu, zvona odjednom stanu svojim divnim zvukom ispunjati crkvu i cijelo selo. Ljudi su konačno shvatili da je netko Isusu poklonio ono što mu je bilo najpotrebnije i najdragocjenije. Bilo je to srce siromašnog dječaka. ................................................... Svima želim obilje Božićnoga blagoslova i u srcu pjesmu radosnih zvona! |
22.12.2007., subota
GLOBALNA PRADA I BOŽIĆNA PRAVDA
|
Pitanja o Bogu i odgovori na njih stari su koliko i čovjek. Neki kažu da je čovjekova "bogotražiteljska nit" također dokaz Božje opstojnosti, jer Boga čovjek nikada ni na koji način ne bi tražio kad On ne bi postojao. I etnologija potvrđuje da i među najprimitivnijim plemenima postoji neka religioznost. Ipak, uvijek je bilo skeptika i ateista, premda možda nikad toliko kao u XX. st. Unatoč Božjoj objavi. "Ako postoji Bog, onda je čovjek ništavilo", rekao je Sartre. Ljudima sličnih stajališta ništa ne znači ni stara Ciceronova "ispovijest vjere": "Nije bogove stvorio strah nego divljenje i zahvalnost (naroda)." A veliki i mudri obraćenik Augustin, koji je prošao "križni put" od razvratnog života u poganstvu do prihvaćanja Objavljenoga u Isusu Kristu, na samom početku svojega remek-djela ISPOVIJESTI, stavlja vjernički kamen-temeljac: "Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš tražiti radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi." Nasuprot tome tzv. nova paradigma New agea preuzetno je sebi odredila globalnu zadaću "pomiriti" sve dvomilenijske religijske dvojbe te na sve "svađe oko Boga" pritisnuti "delete". Želeći čovjeka 21. stoljeća "osloboditi od svih ljudskih i božanskih diktatura prošlosti", uporno uvjerava da je bog u svemu i bog u svima odnosno da smo svi bogovi i da je sve bog! Međutim, prije dvije tisuće godina u potpunoj je anonimnosti i po strani od svih globalnih planova tadašnjih moćnika rođen Onaj po čijem je Putu filozof Augustin otkrio Radost i Smisao – čovjeka, života i svega što postoji. Veliki Bog, nakon što je nekoliko tisuća godina po svojemu Izabranom narodu pripremao svijet za taj "new big bang", ušuljao se među nas kao najobičnije DIJETE, kako se ne bismo prepali Njegova silaska s Neba. Došao je kao tiho ostvarenje drevnih obećanja i utjelovljenje proročkog Izaijina navještaja, koji je budio narodnu nadu posebno "od stoljeća sedmog" prije Njegova rođenja: "Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!" (v. Mt 1,18-23). On se, izišavši iz te paradoksalne sinteze Marijina djevičanstva i majčinstva, koja je šokirala i njezina zaručnika pravednog Josipa, "u punini vremena" pokazao kao Isus – Spasitelj. No onaj drevni navještaj ponavlja se svake godine, a tako će biti sve do dana kad 'Bog s nama' bude Bog sa svima. Tako nas stalno podsjeća da ne želi biti neki od čovjeka udaljen "graditelj svemira" koji ne mari za ljude, nego Dobrota potpuno uronjena u sudbinu čovjeka. Dok Svijet stalno "rađa" nova božanstva – uzdižući sada idole "novoga doba": tržište, modu, estradu... a kao njihov 'logo' Pradu – Bog nam i danas u Kristu dariva Ljubav, Mir i Pravdu. No premda je po Jeremiji naviješten kao "Pravda naša", On je od rođenja "kamen spoticanja" pa tako i danas nekima sablazan i ludost. Ali onima koji ga prihvaćaju On uvijek daje moć da postanu djeca Božja. Svaki dakle čovjek, čak i onaj s dna duhovne i materijalne bijede, može se do Neba uzdići onim istim putem kojim je Bog sišao k nama na zemlju. A došao je upravo zato da nitko ne ostane "under down". Zato je Božić početak boljega svijeta za svakog pojedinca i za sve zajedno. U tom radosnom ozračju svima vam želim u dubini duše i cijeloga vašeg bića sretan Božić, a "na tom mladom ljetu – 2008. – svega obilja"! |
21.12.2007., petak
VELIKI BRAT BEŠKER
|
Ovaj post je izravan odgovor na kolumnu poštovanog Inoslava Beškera, objavljenu 19. prosinca u Jutarnjem listu, gdje gosp. Bešker svoje umovanje naziva "rimovanje" (želite li znati je li to u svezi s rimom ili Rimom – pitajte Beškera!). Dakle, koga iritiraju moja "prepucavanja" s drugima (ili borba s "virtualnim neprijateljskim vjetrenjačama" – kako netko reče) ili ne zna je li ovo što pišem politika ili teologija – neka ne čita dalje! Jer možda je upravo riječ o "političkoj teologiji", kako je istaknuto u naslovu Beškerova teksta. Naime, premda je meta I.B.-ove analize papa Benedikt, ja sam (ne osobno, tj. ne moj lik, nego moje djelo/vanje) ispao gotovo glavna kolateralna šteta navedenog "rimovanja". Svejedno je li pritom slučajno ili slučajno namjerno da je meni do ovoga posta prošlo približno vremena koliko i Beškeru da nakon mojega posta o masonima objavi tekst o političkoj teologiji (na temelju eseja koji je objavio prof. Mark Lilla). Svakako, u tom razmjerno vještom baratanju navodima spomenutog autora, kao mlatačem, naš najpoznatiji "ibeovac" opalio je po navodnom "Papinu napadu na prosvjetiteljstvo, na empirizam Francisa Bacona, zapravo na cjelokupne misaone korijene moderniteta". Kao da je Papa povrijedio Beškerove vjerske svetinje!? Što je tu dakle sporno? Pa, ključni I.B.-ov argument protiv Pape jest činjenica da je Mark Lilla – pazite ovo – KATOLIK (kao da je to prvi put u povijesti Katoličke crkve da se netko tko se naziva katolikom ne slaže s Papom i kojemu su ljudski zakoni iznad Božjih!)! Eto, Mark Lilla je (citiram I.B.-a) dakle netko za koga čak ni pukovnik don Kaćunko ne može tvrditi na svome blindiranom blogu da je (sada I.B. citira mene) "unaprijed 'nabrušen' na Crkvu i Papu te da jedva čeka iskrivljeno objaviti sve što dolazi 'iz Rima'". A to se odnosi na I. Beškera. Potom Bešker, nastavljajući vrlo uvredljivo i neistinito, nehotice i nesvjesno dokazuje da sam (bio) u pravu (to više što je također pokušao usput odvaliti još jednu šamarčinu). Misleći na mene kaže da je "u toga državno-vjerskog službenika strah od dijaloga toliki da ne dopušta ostavljanje komentara nikome koga sam ne pripušta u tor svog jednoumlja, u čemu mu sekundira arogantno anonimni helpdesk@blog.hr, čak i kad 'anđelo' sipa klevete, uvrede i vulgarnosti, plaćene iz državnog proračuna". Nažalost, ako nije svjesna objeda, tu je majstoru uspješno "pobjegla" metoda diskreditiranja "klasnog neprijatelja", kojom se dugo služio u jednoumlju, jer je siguran da će neupućeni (porezni obveznici) povjerovati njegovim "argumentima" i ugledu. Naime, sve što je naveo jest čista (tj. prljava) izmišljotina, jer mnoštvo je komentara mojih neistomišljenika još uvijek na blogu. A aninimce sam blokirao (kao što to mnogo strože čine svi blogeri) jer su uglavnom nizali uvrede i prostote. Zanimljivo je, međutim, kako je I.B. zaboravio da sam i njega nekoliko puta "pripustio u svoj tor". Zatim, nisam nikakav pukovnik, nego je moja služba u Ordinarijatu u rangu toga čina. To uopće nije isto, jer mi nemamo američki model (koji su prihvatili npr. Poljaci i Mađari), u kojem i svećenici imaju činove. Zato je važno uočiti tu razliku. Ali gosp. Beškeru je to sporedno, jer on želi "argumentiranu karikaturu". Na kraju sam ("ja mali, mi veliki" – kako bi rekao Pupačić) završio u od Beškera anatemiziranom moćnom okruženju globalne "političke teologije" koja navodno ugrožava Zapad. A takvu teologiju "zagovaraju i 'nikolajevci' u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i 'preporođeni kršćani' u waspovskoj Americi, a eto i rimski Papa". Naravno, najveći je problem što oni imaju istomišljenike i među muslimanima. Tako npr. "u Iranu već sada nad demokratski izabranim predsjednikom vrebaju Vrhovni vođa (Maghame Rahbari: Homeini, pa Hamnei) koji u ime Boga, s islamskim juristima, pazi da demokracija ne zglajza u slobodu". Dakle, čini se da su tu sumnjivi svi oni koji se nastoje ekumenski zbližiti u svojevrsnu "antiantiterorističku koaliciju", svjesni da novopoganska religioznost vodećih "demokratski izabranih" predsjednika te njihovih duhovnika i arhitekata tzv. novog svjetskog poretka bez razlike na zub uzima svu Bogu vjernu Abrahamovu djecu. Posebno su pritom osjetljivi katolici jer njihova "memoria historica" još uvijek na sebi nosi duboke i krvave ožiljke "svetoga trojstva" Francuske revolucije – ne samo navedene navodne slobode, nego i tzv. bratstva i jednakosti (naravno za neke, tj. za izabrane, iluminirane)! Doista, trebamo li i na početku trećeg tisućljeća još i biti zahvalni za jakobinske "korijene moderniteta"? Na kraju, Beškerov pokušaj poentiranja prikrivenom usporedbom Opusa Dei s nekakvim Velikim bratom, koji "nas (tj. njih; m.op.) gleda iza ugla", a koji bi mogao biti i "malj bezbožnika", ili je znak uznapredovale paranoje ili tek neuspjela duhovitost. Nadam se da je ipak to zadnje te, s napomenom da mi je najiskrenije žao što sam ovim prilogom (da ne ode u zastaru) morao sebi i drugima pokvariti predbožićno ozračje, zaključujem s najboljim božićnim željama bratu u Kristu i vrsnom polemičaru Inoslavu Beškeru. |
19.12.2007., srijeda
"MORAM DA KAŽEM...": "DOLJE IZDAJNICI!"
|
"Moram da kažem...!" Upravo su tim riječima – MORAM DA KAŽEM – gotovo svi sportaši, a posebno nogometaši (točnije – fudbaleri!) u nekadašnjoj satrapskoj državi Yugi-tugi započinjali odgovore na novinarska pitanja. "Što možete reći o današnjoj utakmici?" – pitao bi novinar. "Pa moram da kažem..." – krenulo bi genijalno opisivanje... Onda je novinar inzistirao na detaljima: "Šta vi lično smatrate...?" A fudbaler bi opet počeo: "Moram da kažem da je situvacja... da je sudija..." (neki i u Hrvatskoj nikad nisu naučili da se kaže - SUDAC)! Posebno je bilo zanimljivo čuti ih kako spominju REPRNTACIJU – tj. reprezentaciju... Itd. Tih sam se bisera sjetio kad sam neki dan u radio-vijestima čuo našega mladog nogometaša kako pučanstvu priopćuje svoju (necenzuriranu) ispriku – po njegovu to je bilo IZVINJENJE! Naime, nakon što je 'mali Rakitić' – pošto je s još dvojicom klupskih jarana, zaružio do kasnih jutarnjih u nekoj njemačkoj "fontani" na koncertu turbo-folk-ekstra-genijalno-neviđeno-sv(j)etske-zv(ij)ezde Mile Kitića – bio od kluba kažnjen, među ostalim je rekao: "Moram da kažem da mi je jako žao... i želio bi da se izvinem svima... i želim da kažem da se to neće da se ponovi..." Eto tako otprilike, zapravo gotovo doslovce (u novinama je to bilo lektorirano i sređeno). Što sam htio reći? Znam da mnogi naši kao i svjetski nogometaši (sportaši) nisu akademici ili barem ljudi s fakultetskim diplomama (premda ima i takvih – pa opet ne znaju složiti pametnu rečenicu, jer i to valja vježbati!), ali bi ipak – budući da javno nastupaju odnosno daju izjave u medijima – trebali NAUČITI HRVATSKI JEZIK! Barem onih osnovnih TRI STOTINE i nekoliko riječi nužnih za osnovnu komunikaciju (uključujući "stručne" izraze kao što su lopta, napucavanje, zaleđe, slobodni udarac... te "čistohrvatske" pojmove kao što su gol, korner, penal, faul, indirekt... itd.). A to bi u prvom redu trebali shvatiti (ili: trebalo bi da shvate; ali ne: trebali bi da shvate!) sportaši koji igraju za hrvatsku nacionalnu izabranu vrstu, tj. reprezentativci. Ako im klubovi plaćaju tečajeve za komunikaciju s novinarima, onda bi oni sami morali zaključiti kako je važno da se i na materinskom jeziku korektno izražavaju, a ne da i kod tzv. običnih ljudi izazivaju podsmijeh. Jasno je da za to veći trud trebaju uložiti igrači rođeni izvan Hrvatske. Ali najvažnije je da shvate činjenicu da je to doista važno, jer oni (i sebe) i NAS (RE)PREZENTIRAJU pred cijelim svijetom – i kad napuhanu mješinicu udaraju točno na određeno mjesto, i kad se kulturno ponašaju (fair-play), i kad se raduju uspjesima, i kad... Oni koji kulturu u sportu smatraju nevažnom ostaju vječiti "reprntativci" – primitivci. Gotovo da mi se gadi i njihova vještina, kad ispada da više mozga ima u lopti nego u njihovoj glavi! Ispričavam se...! PS: Sinoć kad sam po povratku iz Njemačke, sišavši s autoceste na čvoru Lučko, ušao u Zagreb s juga, spazio sam ružnu "dobrodošlicu" svima koji autocestom iz smjera Karlovca, Krapine ili Sl. Broda ulaze tuda u grad. Odmah nakon nadvožnjaka iznad kanala Sava-Sava sve goste – strane i domaće – dočekuje predizborni jumbo plakat: DOLJE IZDAJNICI! Potom slijede reklamni jumbo plakati: MERKATOR, OŽUJSKO, Pobjeđuje SDP-Tim, itd... Čovjek koji se ne snalazi u našim prilikama teško može znati na koga se onaj prvi plakat odnosi...! PSS: Osim toga izbori su prošli i sve slične rugobe već je trebalo ukloniti! Jer to nam je svima, a poglavito gradu ZAGREBU, zbilja vrlo ružna "REPRNTACIJA"! |
15.12.2007., subota
BIBLIJSKI MESIJA I "MESSIJE" NOVOG DOBA
|
Nedjeljno razmišljanje Argentinskog nogometaša Lionela Messija nedavno je nakon jednog odličnog nastupa u španjolskoj ligi jedan oduševljeni novinar proglasio novim "messijom"! U tom stilu odmah su naslovi preplavili naslovnice širom svijeta. Mnogi novinari i urednici u zemljama tradicionalne (post)kršćanske civilizacije nisu ni svjesni punog značenja pojma "Mesija" ni njegova stvarnog sadržaja, a ipak je on u uporabi kao sinonim za "božanstvenu veličinu". Zato se događa da ga ponekad "prišiju" i tzv. zvijezdama sporta, estrade, mode... – "božanstvima" novoga doba. Na taj način globalni idoli samim svojim životom postaju jedinstvena poruka – message – kao najčešća vijest i sadržaj u medijima danas! Kršćanin se zato često pita: gdje je Mesija u suvremenoj kulturi, javnosti i medijima? Zašto se čini kao da je protjeran? Je li to možda osveta trgovaca i bankara, zato što ih je On istjerao iz Hrama? Ili kazna onima što ne dopuštaju da im se i Crkvu (i duše) pretvori u tržište, tj. ne popuštaju da se "svetom Tržištu" klanjaju kao božanstvu? I zašto se uopće stvara pojmovna zbrka, kad nitko od ljudi ne zaslužuje mesijanski pridjev? Jer Mesija (hebrejska i aramejska riječ, kao i grčka Krist) znači "pomazanik". U apostolsko je doba taj naziv postao Isusovim vlastitim imenom i preuzeo sadržaj iz drugih naslova koji su mu bili primjereni. No, što je najvažnije, taj je naziv sretno naglašavao duboku vezu koja je Isusovu osobu povezivala s tisućgodišnjim nadanjem židovskog naroda usredotočenim na očekivanje Mesije. A tu je nadu osobito snažno izražavala židovska eshatologija u svezi s uspostavom kraljevstva Božjega. Isusovi slušatelji, zapanjeni njegovom svetošću, vlašću i moći – gledajući čuda koja je činio ("slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje" - Mt 11,5) – pitaju se "da nije on Mesija?". Slično mu je pitanje i Ivan poslao iz zatvora (v. Mt 11,2-11). Isus sam sebi nikada ne daje taj naslov, ali ga i ne odbija, već ga tumači i daje mu transcendentno značenje. Zato taj naslov poslije njegova uskrsnuća postaje Isusovo vlastito ime, a oni koje je spasio s pravom nose ime "kršćani" – oni koji su Kristovi. No, po primjeru Ivana Krstitelja samo čovjek proročkog duha može svojim riječima i životom pokazivati i otkrivati drugima Mesiju. Jer Ivan nije bio "TRSKA koju vjetar ljulja" (držao je načela i principe – i platio ih glavom – zato mu je ime do danas sveto); nije bio ni pripadnik JET-SETA ("zvijezda" s naslovnih stranica), nego – bio je PROROK (ljude je privodio Bogu) i oštro je osuđivao POROK! Zato Isus reče za njega: "Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja" (Mt 11,11). Dakle, tko hoće participirati u Kraljevstvu, mora prihvatiti muku i križ ("Blago vama kad vas zbog mene pogrde!"). Kršćanin na početku 21. st., da bi bio uvjerljiv, ne smije biti duhovni klon novopoganske kulture ni sljedbenik mnoštva novodobnih "messija", već proročki svjedok božanskog Mesije! |
ŠTO ZAPRAVO HOĆE TI MASONI?!
|
U prilogu Večernjeg lista OBZOR, u subotu 8. prosinca (na blagdan Bezgrješnog začeća BDM) Jure Ilić (navodi se: piše i snimio, a o toj temi najčešće piše samo on) objavio je veliki prilog na dvije stranice pod naslovom MASONI IZ CIJELE EUROPE U ZAGREBU. To je, najprije, kratka vijest o okupljanju slobodnih zidara u Zagrebu početkom prosinca (na proslavi 230 godina osnivanja prve lože u Glini, 15 godina utemeljenja lože Illyria te 10 godina stvaranja Velike lože Hrvatske, na kojoj su im bila i izaslanstva iz 15-ak država svijeta) te prepričan razgovor s novim velikim meštrom VLH mr. Draganom Kukavicom. Osim što je najavio (nakon loža u Zagrebu, Rijeci i Varaždinu) osnivanje loža u Splitu i Osijeku, mr. Kukavica (inače kemijski biznismen i čelnik Hrvatsko-američkog društva) je u razgovoru iznio i više zanimljivosti, od kojih vrijedi osvrnuti se barem na neke. Preskočit ću standardne njihove floskule kojima se uvijek predstavljaju kao "legalno društvo koje radi za opće dobro". Zanimljivije su novinarove naizgled naivne tvrdnje da se promijenio odnos medija i javnosti prema tome događaju (susretu u Zagrebu), jer se nisu javili "ni zakleti protivnici masona niti su najupućeniji mediji išta objavili o događaju". Kako je "novinar" Jure Ilić vrlo lako došao do gospodina Kukavice, "nakon tek nekoliko telefonskih poziva" – što nekome ne bi uspjelo ni nakon stotinu – to je druga priča. I zašto ni on nije prethodno ništa objavio, nego tek post festum? Dakle, već na samom početku čista nelogičnost (što je ljepši izraz za laž), jer mediji ne mogu izvijestiti o nečemu što se održava u tajnosti i o čemu javnost nema pojma – kao da je to npr. koncert 50 Centa – kad sami sudionici tako žele odnosno već unaprijed odrede da se o događaju piše naknadno. To više što ne žele otkriti ni lokaciju na kojoj im se nalazi hram "jer ne žele imati problema sa znatiželjnicima", kaže Kukavica. Isto je i s Kukavičinom tvrdnjom da se u posljednjih 15-ak godina "promijenila percepcija slobodnog zidarstva" pa je danas ljudima "normalno da se za nekoga kaže da je slobodni zidar". Demantiraju ga i izjave poznatih Dalmatinaca o tome, koji su odreda izjavili da ne žele biti masoni (Slobodna Dalmacija, 11.12.2007.). Tako Duško Kalogjera, ekonomist, kaže da mu je tata govorio: "Sine, što god je tajno, a nije javno, nemoj ulaziti u to", pa se on toga i danas drži. Zatim, slabo drži vodu i izjava velikog meštra kako "legenda kaže (obratite pozornost na izraz LEGENDA – m.op.) da je osobno predsjednik Tuđman dao zeleno svjetlo za formiranje Velike lože Hrvatske". A sam je dr. Ivan Mužić – veliki poznavatelj fenomena masonerije i autor nekoliko djela o tome – svojedobno izjavio da je dr. Tuđman bio šokiran kad mu je otkrio kojim je masonskim spletkama i ljudima okružen, nakon čega Predsjednik, kažu dobro upućeni, nije mogao dvije noći spavati. Sada dr. Mužić izjavljuje (u istom broju Slobodne Dalmacije, u prilogu s naslovom: MASONSKA LOŽA TRAŽI NOVE ČLANOVE PO SPLITU) da bi u Splitu i Dalmaciji javnost "masone trebala dočekati s dobrodošlicom" te da je strah ljudi od tog udruženja neopravdan. Dakle, ili je dr. Mužić obmanuo javnost prijašnjim otkrićima, ili je zaboravio što je objavio u svojim knjigama. Osim toga, kako on – kao deklarirani katolik – to može povezati s izjavom don Josipa Mužića? On je, odgovarajući na pitanje u glasilu zajednice MI-Solin: "Tko su masoni i koliko je njihov utjecaj – pozitivni ili negativni – na Katoličku crkvu u nas i u svijetu?", rekao da je Crkva često ukazivala na masonske zablude i osuđivala slobodno zidarstvo jer povijest obilno potvrđuje da ta organizacija radi protiv Crkve! Na kraju odgovora na postavljeno pitanje dr. don Josip Mužić (inače sin dr. Ivana Mužića) kaže: "Utjecaj masonerije na Katoličku crkvu danas mnogi podcjenjuju, a mnogi precjenjuju, ali to je zbog tajnosti njihova djelovanja teško procijeniti. Očito je da njezin utjecaj u društvu progresivno raste od njezinoga postanka i da se to odražava negativno i na samu Crkvu." Više o tome može se sažeto naći i u knjizi VJERA U PITANJIMA (izdavač Verbum, na str. 211-217). Zatim, mr. Kukavica i hvalisavo i naizgled vrlo bezazleno kaže da su među članovima njihove lože "pripadnici različitih staleža, svih vjerskih opredjeljenja i skupina", a među njima su samo dvije zabranjene teme: POLITIKA i VJERA! Nevjerojatno naivan, ali i proziran pokušaj prodaje magle – naravno samo onima koji nisu "promijenili percepciju slobodnog zidarstva". Zašto? Zato što mr. Kukavica, nakon što se pohvalio da su njihovi članovi pripadnici svih profesija (jedino nije spomenuo svećenike, premda je prije rekao da su u loži zastupljene sve vjerske skupine!), sam kaže: "Ako pitate za političare, odgovorit ću vam ovako: naši bi se političari iznenadili kad bi znali s koliko su se slobodnih zidara rukovali na svim razinama u svijetu." Eto dakle još jedne potvrde iz prve ruke da je masonerija isključivo "etički orijentirana zajednica ljudi, a bavi se uz ostalo (eh, tu se ne tumači što je to sve – m.op.), i poboljšanjem morala i etike te humanitarnim radom"! A politika je, je li, upravo to u svojoj biti – što, je li, ne treba nikome tumačiti, bez obzira na "percepciju"... No snažna potvrda za to je i činjenica da je mr. Kukavica, kako ponosno ističe, nedavno primljen i kod vojvode od Kenta, koji je počasni veliki majstor svih zidara na svijetu!!! A iz toga je lakše razumjeti i ulogu Engleske u svjetskoj politici. Od Bleiburga do Domovinskog rata. Bez obzira na njezinu "percepciju u posljednjih petnaestak godina"... I bez obzira na "humanitarni rad" vojvode od Kenta... Pa i bez "otkrića" mr. Kukavice i Jure Ilića... |
13.12.2007., četvrtak
ADVENT ILI MOČVARA U SRCU ZAGREBA?
|
Prilazim sinoć – na povratku s juga – Trgu bana Jelačića, kad ono – krasno iznenađenje: "piva klapa", ali ne ispod volta, nego na pozornici, gdje se već od 1. prosinca svakodnevno održava večernji program u okviru četverotjedne manifestacije "Advent u srcu Zagreba". Baš lijepo – mislim u sebi – kako znaju da sam se upravo vratio?! Ha ha ha... A onda nešto još ljepše – čujem stihove (i lijepu melodiju) nepoznate božićne pjesme: "...lipa grana od orija, faljen Isus i Marija...!" (ostalo sam zaboravio). Svakako, fantastičan ugođaj - baš za dušu! Sipila ne slaba kišica, ali ipak su se po trgu "muvali" neki u narodnoj nošnji s tamburama u rukama – vjerojatno poslije nastupa... Sjetio sam se odmah doživljaja od prošlog tjedna, na istom mjestu (nažalost nije jedini, takvi su "incidenti" česti). Sasvim drukčija atmosfera nego je ova – živi mrak! "Dere" iz razglasa neki bezvezni ritam – bubanj i basovi dominiraju... Buka – vjerojatno od 100 decibela – na granici izdržljivosti, sve podrhtava čak i na velikoj udaljenosti, vibriraju i unutarnji organi u čovjeku...! Užasno! A na pozornici šest curica (vjerojatno od 14-15 godina) odjevenih u crne tajice i pripijene majice. Lošom neuigranom koreografijom pokušavaju glumiti televizijske uzore... No nije to najgore. Ispred pozornice više od stotinjak DJECE, čak malene dječice!! Jedni na ramenima očeva, ili na rukama majki, a drugi skakuću – s rukom u ruci... Da ne povjeruješ! Jadna djeca i dječica... Izdržao sam tri minute, dok sam sve "snimio", i odmah pobjegao da se odmorim u tišini Gornjega grada – kod Gospe od Kamenitih vrata! Pomolio sam se i za one koji (ne)namjerno zlorabe prekrasnu ideju o duhovno-zabavnoj obnovi na lijepom javnom prostoru... I za naivne roditelje čijoj djeci, u nedostatku zanimljive dobrote i ljepote, netko podvaljuje UŽAS! Doista bi nekim slijepcima trebalo posvijestiti preočitu činjenicu da (njihov) MRAK nema veze sa SVJETLOM, da PROSTOTA i GROZOTA nemaju veze s ADVENTOM...! Zašto bi inače svake godine na svečanosti otvorenja te manifestacije uz gradonačelnika sudjelovao i svećenik s molitvom i blagoslovom? Znam da program treba biti šarolik, prilagođen i za one koji nisu kršćani... Ali ipak sve mora biti barem – HUMANO! Zar bi svećenici po zagrebačkim župama trebali oglašavati SMEĆE i poticati roditelje da dovode djecu u duhovnu MOČVARU?! Zašto "ubijati Boga" već u maloj djeci?! Zašto...?! Naravno, ovo je samo kocka, ili nekoliko kockica iz mozaika. Ali ipak poticaj (svima) za razmišljanje! I sretan imendan svim Lucijama! |
11.12.2007., utorak
ČESTIT I(LI) SRETAN: BOŽIĆ...?
|
Premda su do Božića ostala još puna dva tjedna, u eteru već desetak dana odjekuju božićne i novogodišnje čestitke. One najčešće glase: ČESTIT BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA! Dok je to nekima smiješno, mnogi u tome ne vide ništa neobično, ali bi se čudili siromaštvu nečijeg jezika kad bi im rekao: SRETAN TI BOŽIĆ I SRETNA NOVA GODINA! Do 1990. godine ta je čestitka redovito glasila: "Sretan Božić (i uspješna Nova godina)!" No tada je, u slobodnoj i demokratskoj državi Hrvatskoj, netko "otkrio" novu "formulu" koja je odmah bila masovno prihvaćena kao "izvorno hrvatska", jer je zvučala simpatično i nitko nije ni razmišljao o njezinu pravom značenju. Dakle – što je to ČESTIT BOŽIĆ!, i zašto? Naravno, ČESTITOST je vrlina, tj. osobina onoga koji je ČESTIT i u tome se ne vidi ništa sporno. Ali pridjev ČESTIT u današnjem standardnom hrvatskom jeziku, kao i u općem shvaćanju i razumijevanju, označava onoga koji je častan, pošten, neporočan te potom onoga koji je dovoljno velik, prikladan, kakav treba. A glagol pak ČESTITATI znači - izraziti/izražavati dobre želje o kakvu danu ili ugodnu događaju (npr. rođendan), ili - odati/odavati priznanje na uspjehu (npr. na pobjedi). Ako dakle, što je posve jasno, Božić nema veze s odavanjem nekakva priznanja bilo kome od ljudi, kako možemo izraziti nekome dobre želje time što (za)želimo da mu BOŽIĆ bude ČESTIT (častan, pošten, neporočan itd.)? Očito, nešto je tu nejasno! A što, u čemu je nesporazum? Naime, osnovni je problem u tome što se današnje značenje pojma ČESTIT značajno (do neprepoznavanja) udaljilo od nekadašnjeg, starog, mada imaju isti korijen. A on je imenica ženskog roda ČEST, s prvotnim značenjem: dio čega god i što komu kao dio pripada (a prepoznatljiva je u umanjenici ČESTICA i PRIČEST). Međutim, budući da (prema Akademijinu Rječniku hrvatskoga jezika) imenica ČEST ima mnogo značenja, ovdje ću istaknuti ono koje je značajno za božićnu čestitku. To je značenje: DIO DOBRA pa prema tome upravo DOBRO i u tom smislu (DOBRA) SREĆA! Od te imenice tvori se pridjev ČESTAN s dva značenja: koji ima dio u čemu, i sretan. No češći (taj komparativ ne dolazi od imenice "čest", nego od pridjeva ČEST – a "često" je ono što je u mnoštvu mjestom ili vremenom blizu jedno drugoga) od toga pojma je pridjev ČESTIT (latinski: felix = sretan). Susreće se već od XIV. st. Dolazi također od imenice ČEST, u sljedećem značenju: "čestit" je onaj tko je u dobru, u velikom dobru, tko uživa dobra u izobilju te u tom smislu - SRETAN! Ta sreća može se odnositi na čovjeka, njegovu dušu, duh, um, pamet, tijelo, porodicu, porod, djecu..., ali i na čovjeka zbog njegova posla koji je na dobro drugima, kao i na stvari. No to isto značenje – ČESTIT (SRETAN) – može se odnositi na vrijeme, godinu, dan... To potvrđuju navodi iz djela naših starijih pisaca: Čestit ti od ljeta novoga prvi dan! – N. Nalješković Sve godište čestito da t' bude! – M. Držić Zoro lijepa, zoro bijela... hodi draga, hod' čestita, zemlja te se uželjela. – I. Gundulić O čestiti oni dan! – P. Posilović U ovi dan čestiti. – I. Kanavelić Kada dan prosja nam čestiti, dobrosrićni i blagi. – A. Vitalić Srećna ti su i čestita na ovom svijetu umrlomu stara zlatna bila lita. – J. Kavanjin Čestit vam uskrs svima! – F. Lastrić Čestito ti mlado lito! – A. Kanižlić Čestit tebi ovi danak! – J. Banovac Čestite vam poklade! – B. Leaković Eto, dakle, ima toga još mnogo, ali i ovo je dovoljno za razumijevanje biti. Zato je i jedan stih hrvatske himne "Lijepa naša" izvorno (prije "prijevoda") glasio: "da bi vazda ČESTNA bila" – a danas ga pjevamo: "da bi vazda SRETNA bila". Svakome je slobodno da u svojim čestitkama rabi izraze koje želi, ali (onima koji izraz ČESTIT ne smatraju arhaičnim) preporučujem da radi izbjegavanja ponavljanja istoga značenja – čestit i sretan – u istoj sintagmi, radije kažu/napišu: SRETAN (ČESTIT) BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENA NOVA GODINA! Napominjem na kraju da bih, nakon ovoga mojega amaterskog priloga, volio da se o ovome stručno izjasni i neki jezikoslovac. Ako to učini prije nego dođe vrijeme za čestitku, od srca ću mu – zahvaliti! |
08.12.2007., subota
PROROČKI POZIV NA BUDUĆNOST
|
Nedjeljno razmišljanje U nebrojenom mnoštvu glasova koji danonoćno odjekuju u eteru širom svijeta, među kojima se posebno ističu zabavljači i političari, danas je i golem broj različitih propovjednika, od kojih neki sebe smatraju "prorocima". Pod tim se obično misli na ljude koji navješćuju buduće događaje, a najradije se sluša one koji redovito obećavaju nešto lijepo i pozitivno. One koji bi u svojoj "kampanji", poput većine starozavjetnih proroka u mnogim prigodama, o budućnosti govorili u crnim slikama, ne samo da nitko ne bi slušao ni za njima išao, nego nije isključeno da se ne bi loše proveli. Kao što je danas nemoguće zamisliti da na izborima pobijedi politička stranka koja ljudima kao način postizanja uspjeha "obećava" krv, znoj i suze, tako je teško povjerovati da bi uspio privući mase neki "prorok novog doba" koji ne bi obećavao "kraljevstvo" slobode, mira i ljubavi u 21. stoljeću. A što samo dobro upućen shvaća da je riječ o novoj varijanti starih obećanja o "slobodi, bratstvu i jednakosti". Isusova domovina prije oko dvije tisuće godina već je bila "ušla u globalne rimske asocijacije". Zato je posljednji prorok staroga vremena, Ivan Krstitelj, govorio novom retorikom. Dobro je poznavao raspoloženje svojega naroda – i nezadovoljstvo neostvarenim i nerealna očekivanja pred budućnošću. U svojoj "kampanji" nije spominjao referendum, nije imao nikakvih političkih aluzija, nije govori o tržišnoj orijentaciji... Sav je, bez imalo diplomatskog uvijanja, bio okrenut duhovnoj i moralnoj problematici života. Još nešto – nije bio privlačno obučen, nikome nije laskao – dapače, javno je skresao mnogima u brk sve što ne bi ni privatno voljeli čuti... A nije za nastup izabrao ni blistavu pozornicu na središnjem gradskom trgu, nego - Judejsku pustinju! Ipak, uza sve to, događa se čudo – masa hrli k njemu! Evanđelist Matej (v. 3,1-12) ostavio je zapis: "Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska." Čime to Ivan, Isusov preteča, tako magnetno privlači ljude svih slojeva da ga slušaju? Pa on, jednostavno, samo naviješta skori dolazak nebeskoga kraljevstva i radi toga poziva ljude na obraćenje. Danas bi većina rekla: potpuno promašena tema i nezanimljiv tip! Priprava za dolazak Gospodnji – poravnavanje staza i izgradnja duhovnih auto-cesta za što lakši Božji dolazak u srca i duše ljudi – ta je tema, nažalost, prognana iz današnjih (javnih) medija. Čak i u zemljama gdje je više od 90 posto kršćana. Urednici kažu da takvi sadržaji nisu njihov "posao". Oni hrane duše nečim drugim... Ali to ipak ne znači da išta drugo može ispuniti vječnu čovjekovu čežnju i dati mu duboko smirenje. Zato i danas, kao i prije dva milenija, vrijedi ista poruka da nam je za postizanje temeljnoga cilja potrebna potpuna preorijentacija. Duhovni preokret, duhovni preustroj. Nova evangelizacija po receptu Ivana Pavla II. znači da i pojedincu (u Hrvatskoj i Europi) jednako kao i narodima (EU i svijeta), koji su upoznali Isusa Krista pa zaboravili njegovo Evanđelje, treba povratak "starom Izvoru". Bez toga fundamentalnog i radikalnog zaokreta možda će netko u budućnosti (prije Posljednjeg suda) našu kulturu usporediti sa skokom u provaliju s visokog crkvenog zvonika koji je dugo bio obična muzejska atrakcija. Stoga je i sada svakome od nas upućen onaj Ivanov proročki poziv: Obrati se i vjeruj Evanđelju! |
03.12.2007., ponedjeljak
RAB: SMRT DJEVOJČICA BEZ ŽIGICA
|
Poput groma iz vedra neba sve je udarila vijest o skoku u smrt dviju djevojčica na Rabu. Na kraju svih šturih opisa redovito je stajalo pitanje: zašto su to učinile? Nema odgovora na to pitanje, ali kako vrijeme odmiče povećava se broj analiza i pokušaja osvjetljavanja te zagonetke. Netko je slučaj usporedio sa suicidalnim stanjem koje je mlade zahvatilo poslije izlaska Goetheova romana PATNJE MLADOG WERTHERA (1774.), koje se danas naziva "Wertherov sindrom". Drugi pak stvaraju paniku govoreći o povećanju broja samoubojstava među mladima. Itd. Ne umišljam uopće da mogu odgovoriti na najvažnije pitanje u toj tragediji, ali se u ovom slučaju snažno nameće pitanje: tko ili što je današnjim mladima "Werther"? Odnosno, tko ili što danas najjače utječe na emotivni život djece i mladih? Jer moguće je da se tu nalazi barem dio odgovora na tešku zagonetku. Mislim da tu treba tražiti i istraživati – ne policija, nego roditelji, odgojitelji, vjeroučitelji, psiholozi, pedagozi... – djece koja su još na životu! Naime, "Wertherov slučaj" je vrlo znakovit. Ako je jedna KNJIGA mogla stvoriti toliki utjecaj – a knjiga je MEDIJ! – onda je to putokaz, a možda čak i "formula" za rješenje suvremenih "Werther-jednadžbi". Nema nikakve dvojbe da su djeca i mladi druge polovice 20. st. pod posebno snažnim utjecajem zabavne glazbe i različitih sadržaja video produkcije: televizije, filma i igrica te danas interneta. Ali nimalo nije zanemariv također utjecaj tzv. časopisa za djecu i mlade. Zapravo, kao što sadržaji tzv. kulture slobodnog vremena danas imaju dominantan utjecaj općenito na ljude, tako su oni najjači medij koji utječe na mlade, tj. koji ih najjače oblikuje. Sve objektivne analize – osim onih koje naručuju vlasnici velikih i jakih medija – pokazuju da su današnji medijski sadržaji kulture slobodnog vremena duboko prožeti "kulturom smrti" (taj je izraz često rabio papa Ivan Pavao Drugi). A znamo li da su osnovne oznake te "kulture": nasilje, destrukcija, pornografija, spolni razvrat, droga, bunt, rušenje auktoriteta i tradicije, ateizam... – izraženi sublimno "formulom" ili kodom toga mentaliteta kao "sex-drugs&rock'n'roll" – jasno je kojim su "vrijednostima" (bile) već desetljećima izložene generacije mladih. A posljednjih 50 godina sve je to u fazi akceleracije. Budući da je mlado ljudsko biće vrlo osjetljivo duhovno i emocionalno, ono doslovce upija one sadržaje kojima je izloženo u svojemu okruženju. U tom se slučaju djecu i mlade može najjednostavnije usporediti sa SPUŽVOM. Zato – kad je riječ o ODGOJU i MEDIJSKOM UTJECAJU – jednako vrijedi (tako ću ga nazvati) - "spužvin poučak"! A on glasi: u koju tekućinu spužvu umočiš, samo tu tekućinu iz spužve istisneš! Mislim da uopće ne treba posebno objašnjavati, premda znam da to mnogima zvuči sablažnjivo, ali činjenica je da danas već od rođenja, pa i prije rođenja – jer i mlade trudnice odlaze u diskače - djeca žive u ozračju glazbene kulture smrti. A ona je zapravo - cooltura&sepultura ("odgoj za kulturu raspadanja", kako je sjajno definirao pokojni Tenžera!). Naravno, nisam nikakav "Kolumbo" koji ovim "otkriva Ameriku", jer su brda knjiga o ovome fenomenu objavljena u svijetu – i to ne iz pera "ćoškastih i uvrnutih kršćana", nego od slobodnomislećih analitičara suvremenog društva: filozofa, sociologa, psihologa... Činjenica što je to kod nas nepoznato ne umanjuje vrijednost tih kulturnih doprinosa. Budući da večeras u Zagrebu nastupa, kažu, "jedna od najvećih zvijezda svjetskog hip-hopa" kontroverzni raper 50 CENT – koji na sebi nosi ožiljke od devet prostrijelnih rana – zar ikome treba dodatno objašnjavati na koji način rock, a posebno rap i poglavito Centov gangsta rap, potiču na drogiranje i nasilje. I uzalud je 50 Centovo kričanje ODBIJAM UMRIJETI i mišljenje da ga je "Bog ostavio na životu s razlogom", kad on nastavlja svoju prevratničku misiju. To je zapravo jeftina reklama nasilja – recept za smrt. Kod nas ipak na akciji: samo 29,90 kn!!! Zato mislim da je vrlo znakovito što se na kobnom zvoniku u Rabu nalaze stihovi Johnnyja Štulića: "Dolazim ti kao fantom slobode, zato pokaži što znaš. Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna!" U istu kategoriju spadaju destci tisuća stihova – koji su niknuli iz smrdljivog komposta magije, droge i alkohola – a koje danonoćno pjevuše mladi diljem svijeta. To su i Ripperova pjesmica "Sex u školi", i TBF-ova "Guzice i sise", i Gobčeva ukupna "psihomodo destrukcija", i ACDC-ev "Highway to Hell", i Jaggerova "Simpathy for the Devil", i... – nemoguće je sve nabrojiti... Eh da, i Pipsi imaju poruku sličnu Štulićevoj: "Na putu prema dole"! I onda se uvijek iznova neki čude što se mladi duhovno, moralno i tjelesno sunovraćuju (prema dolje)! NB: Naslov je (svjesna i namjerna) parafraza jednoga romana Zorana Ferića (srednjoškolskog profesora i stalnog kolumnista Nacionala), čija se radnja događa također (i) na Rabu! |
01.12.2007., subota
BIBLIJSKA SPREMNOST: NIŠTA VAS NE SMIJE IZNENADITI!
|
Nedjeljno razmišljanje Privlačna "nova paradigma" "novodobne" duhovnosti, koja fantazira o 21. stoljeću kao o mirnoj platformi za uživanje novih generacija poput nekadašnje "djece cvijeća", dok na jednoj strani uljuljkuje mase potičući im maštanje o nekoj novoj utopiji, na drugoj ih strani bez predaha šokira "potrebom" očekivanja nekog strašnog terorističkog udara. Na taj način, ostavljajući ljude na "brisanom prostoru" nemoći i nemogućnosti samozaštite, lakše ih može animirati na žrtvovanje čak i osnovnih ljudskih prava "višim ciljevima", u koje se ubraja osobna i globalna sigurnost. U takvom ozračju strah, potisnut ili neprikladno javno ispoljen, ostaje čovjeku jedino "oružje" pred iznenadnom opasnosti, na koju stalno treba biti spreman. Na takve pritiske i stresove posebno su osjetljivi mladi i djeca, u prvom redu oni koji se odgajaju bez stege i izloženi su novopoganskim medijskim sadržajima mraka i beznađa. Osjetljiva mlada bića, "oslobođena" svakog auktoriteta i odgojena na sadržajima koji u svijesti i podsvijesti potiru sposobnost razlikovanja privida od stvarnosti, u kriznim su emotivnim trenutcima spremna izvesti i najgroznije i najšokantnije stvari. I to sve u najobičnijoj spremnosti na šalu! Oko nas se svakodnevno događaju najstrašnija zla, koja snažno potiču na ozbiljnost. Starijima i onima koji bolje poznaju Bibliju često se čini da je "blizu Sudnji dan". Jer je količina strahota obratno proporcionalna duhovnoj spremnosti čovjeka na suprotstvljanje zlu i Zlome. Današnji je čovjek duhovno uspavan i umrtvljen. Spreman je bez ikakve pripreme samo na zabavu i sve što proizvodi ugodu. Na početku Adventa-Došašća čujemo i Isusov zanimljiv govor o spremnosti. On posvješćuje ljudima da će se posljednja vremena dogoditi iznenada - kao u dane Noine prije Općeg potopa, koji je mnoge zatekao na spavanju jer ništa nisu slutili. Isus također potiče na pripravnost te daje dvostruko upozorenje: "Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi" (v. Mt 24,37-44). To je spasonosni poziv čovjeku da bude spreman na iznenadne dramatične događaje - u svakom trenutku života. Taj je poziv danas vrlo aktualan jer je, pod utjecajem medijske proizvodnje "neprestane ushićenosti" (P.Bruckner), oštrina duhovnih osjetila suvremenog čovjeka - ozbiljno otupjela (poput tjelesnih čula zasićenih prečestim podražajima). Duhovni i moralni "seizmografi" više ne registriraju nove tektonske poremećaje. Sve je postalo "normalno" pa čovjek prestaje reagirati na zlo u sebi i oko sebe. "Stara" duhovna budnost kao da je potonula u moru novih zabluda pa su i neki kršćani prestali vjerovati da je dvomilenijska povijest "nove Noine lađe" sigurno jamstvo pred poplavama "novoga doba". Današnji "novi" čovjek više se zapravo ničega ne boji – osim straha! Stoga je sve to kršćaninu poticaj na još veću spremnost da ga lažni učitelji ne zavedu i budnost da ga idejni potop ne uništi i ne odnese. Pozorno prateći trendove na globalnoj duhovnoj pozornici, i sebe i svoju braću kršćani trebaju poticati na hitno postavljanje jednog bitnog pitanja: "Jesmo li pripravni ostati vjerni ako čovječanstvo nastavi u svom hodu prema tami posljednjih vremena?" (M.O'Brien). Osim što ima najuzvišeniju zadaću biti svjetlo svijeta te životom i riječju svjedočiti da je Bog ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu, kršćanin mora u današnjem mentalitetu "diktature relativizma" biti svima izazov i poticaj za izlaženje iz plićaka "ideologije prosjeka". Premda suvremeni čovjek nerado razmišlja o "posljednjim stvarima", razboritost nas potiče da čak i u najsigurnijim okolnostima i trenutcima valja imati na umu da će svaka duša definitivno u trenutku smrti doživjeti svoju osobnu 'apokalipsu' (otkrivenje). Zato valja ozbiljno uzeti prvu adventsku po(r)uku: Ništa vas ne smije iznenaditi - budite pripravni! PS&NB: Upravo mi je stigla sms-poruka p. Luke Rađe: "BDIJTE jer advent je, započinje tzv. godina A, Božić se ozbiljno približava, probudimo se. Koliko se sjećam pričao sam ljudima da zamisle: sanjaju da prema njima trči vuk spreman da ih pojede, okrenu se na drugu stranu, kad ono lav hoće da ih proguta, okrenu se opet: razjareni tigar hoće da ih pojede. Pitao sam ljude što učiniti? A jedno dijete mi je kriknulo: PROBUDI SE! |
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.