31.08.2007., petak
MARKSIZAM I BEZOBZIRNI TERORIZAM U INTERESU REVOLUCIJE
|
Marx – Engels: ČLANCI IZ "NOVIH RAJNSKIH NOVINA" Ponukan i izazvan komentarima o temi komunizma i (anti)fašizma, ovaj sam tekst već bio objavio kao komentar (odgovor na pitanje @slobode misli: Daj mi molim te reci, gdje u Kapitalu ili Manifestu stoji poziv na ubijanje milijuna ljudi?). Budući da je Nenad Miščević, profesor filozofije i stalni suradnik Novoga lista, u današnjem broju tih novina (odgovarajući prof. Ivi Bancu na izjavu "ne možete biti samo antifašist, a da niste i antikomunist") postavio pitanje: "Pozivaju li Marx i Engels na fizičko likvidiranje kapitalista? Ne, i za to nema potrebe" te je zaključio da izvorno komunističko učenje "nigdje ne poziva na ubijanja, likvidacije i masakre", odlučio sam ovaj tekst objaviti kao post. .......................... Uzaludni pokolji poslije lipanjskih i listopadskih dana, beskonačna žrtvena svečanost poslije veljače i ožujka, sam kanibalizam kontrarevolucije uvjerit će narode da postoji samo jedno sredstvo da se skrate, pojednostavne, koncentriraju užasna agonija starog društva i krvave porođajne muke novog društva, samo jedno sredstvo – revolucionarni terorizam. (Objavljeno u br. 136 od 7. studenoga 1848.) A što se posebno tiče tzv. panslavizma, mi smo u broju 194 "Novih Rajnskih novina" izložili kako on, bez obzira na dobronamjerne samoobmane demokratskih panslavista, u stvarnosti nema druge svrhe nego da rascjepkanim, povijesno, književno, politički, financijski i industrijski od Nijemaca i Mađara zavisnim austrijskim Slavenima dade uporište s jedne strane u Rusiji, s druge u cjelokupnoj austrijskoj monarhiji, upravljanoj od slavenske većine i zavisnoj od Rusije. Izložili smo kako takve nacijice, koje historija već stoljećima vuče za sobom protiv njihove volje, nužno moraju biti kontrarevolucionarne... Izuzevši Poljake... svi oni pripadaju narodima koji su, kao Južni Slaveni, po čitavom svom historijskom položaju nužno kontrarevolucionarni... Kako bi bilo lijepo kad bi Hrvati, panduri i kozaci sačinjavali prvi borbeni red europske demokracije... a zasad su, upravo ove nacije za koje manifest specijalno zahtijeva nezavisnost – specijalni neprijatelji demokracije. Ponavljamo: osim Poljaka, Rusa i u najboljem slučaju Slavena u Turskoj, nijedan slavenski narod nema budućnosti, iz jednostavnog razloga što svim ostalim Slavenima nedostaju primarni historijski, geografski, politički i industrijski uvjeti samostalnosti i životne sposobnosti. Narodi koji nikad nisu imali vlastitu historiju, koji od trenutka čim su se popeli na prvi, najsiroviji stupanj civilizacije već dospijevaju pod tuđu vlast ili ih tuđi jaram primorava da se podignu na njega, nemaju životne sposobnosti, neće nikad moći doći do bilo kakve samostalnosti... Gdje je povijest ilirskih Slovenaca, Dalmatinaca, Hrvata i Šokaca (naziv na Hrvate iz Slavonije, Baranje i zapadne Bačke – op.prev.)? Poslije XI. st. izgubili su posljednji privid političke nezavisnosti i bili dijelom pod njemačkom, dijelom pod venecijanskom, dijelom pod mađarskom vladavinom. I iz tih odrpina hoće skrpati snažnu, nezavisnu, za život sposobnu naciju?... Isto tako Južni Slaveni, Slovenci i Hrvati odvajaju Njemačku i Mađarsku od Jadranskog mora; ni Njemačka ni Mađarska ne mogu dozvoliti da budu odvojene od Jadranskog mora iz "geografskih i komercijalnih nužnosti", koje, doduše, za Bakunjinovu fantaziju nisu prepreka, ali koje zato ipak egzistiraju i predstavljaju za Njemačku i Mađarsku isto takva životna pitanja kao za Poljsku npr. obala Baltičkog mora od Gdanjska i Rige. A tamo gdje je riječ o egzistenciji, o slobodnom razvoju svih resursa velikih nacija, takva SENTIMENTALNOST kao što je obzir prema nekoliko raspršenih Nijemaca ili Slavena ipak neće odlučivati!... A ako je "osam milijuna Slavena" kroz osam stoljeća moralo trpjeti jaram koji su im nametnula četiri milijuna Mađara, već sama ta činjenica dovoljno dokazuje tko je bio za život sposobniji i energičniji, mnogobrojni Slaveni ili malobrojni Mađari! Ali najveći "zločin" Nijemaca i Mađara je svakako što su oni tih 12 milijuna Slavena spriječili u tome da se poturče!... I najzad, kakav je "zločin", kakva je "prokletstva dostojna politika" što su Nijemci i Mađari u vrijeme kad su uopće u Europi velike monarhije postale "historijska nužnost", sve ove male zakržljale, nemoćne nacijice ujedinili u veliku državu i time ih osposobili da sudjeluju i povijesnom razvoju od kojega bi, prepuštene sebi, ostale sasvim po strani. Dakako, nešto takvo ne da se sprovesti a da se silom ne slomi poneki nježni nacionalni cvijetak. Ali bez sile i gvozdene bezobzirnosti ništa se ne provodi u povijesti... Na sentimentalne fraze o bratstvu, koje nam se ovdje serviraju u ime najkontrarevolucionarnijih nacija Europe, odgovaramo da je mržnja prema Rusima bila i još je prva revolucionarna strast kod Nijemaca, da joj je od vremena revolucije pridošla mržnja prema Česima i Hrvatima i da mi, u zajednici s Poljacima i Mađarima, možemo revoluciju učiniti sigurnom samo najodlučnijim terorizmom protiv tih slavenskih naroda. Mi sada znamo gdje su koncentrirani neprijatelji revolucije: u Rusiji i austrijskim slavenskim zemljama, i nikakve fraze, nikakva ukazivanja na neodređenu demokratsku budućnost tih zemalja neće nas zadržati da naše neprijatelje tretiramo kao neprijatelje... I kad revolucionarni panslavizam... i tamo gdje se radi o fantastičnoj slavenskoj nacionalnosti, ostavlja revoluciju po strani, tada i mi znamo što nam je raditi. Neka tada bude borba, "neumoljiva borba na život i smrt" sa Slavenstvom koje izdaje revoluciju; BORBA DO ISTRAGE i BEZOBZIRNI TERORIZAM – ne u interesu Njemačke, nego U INTERESU REVOLUCIJE! (Objavljeno u br. 222 i 223 od 15. i 16. veljače 1949.) PS: SAPIENTI SAT! A također vrlo aktualno i nakon gotovo 60 godina! Može pomoći rasvjetljenju dvojbi tko se za što (i zašto) bori(o)... Također, kad je o tzv. visokim intelektualcima riječ, teško je vjerovati da prof. Miščević ne zna što su njegovi duhovni učitelji pisali ili on možda svjesno prešućuje važne činjenice (radi lakše manipulacije?)! Svakako, to je primjer kako jedan humanist i filozof teško može priznati da je sljedbenik Velike Zablude. Ujedno to je dokaz da za upoznavanje istine nije dovoljan samo – razum! |
29.08.2007., srijeda
ATEISTIČKA TLAPNJA & ANTICRKVENI GOVOR MRŽNJE
|
"Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo samo da bi se mogli boriti protiv Crkve. Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće... Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja", napisao je u knjizi PRAVOVJERJE Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922.), a za koga je ljevičar Ernst Bloch rekao da je bio "najmudriji čovjek na svijetu". Čak je i jedan Mahatma Gandhi priznao da je na njega značajno utjecao Gilbert Chesterton. Neprijeporno je da je Chesterton bio jedan od najvećih kršćanskih humanista svih vremena. Na žalost, Chestertonova velebna knjiga, koja je prevedena i na hrvatski, sigurno nikad neće biti svjetski bestseler kao što su to u zadnje vrijeme postale neke protuvjerske knjige poput BOG TLAPNJI (na hrv. prev. kao ILUZIJA O BOGU) Richarda Dawkinsa ili KRAJ VJERE – RELIGIJA, TEROR I BUDUĆNOST RAZUMA Sama Harrisa. Obje su knjige izravan poziv za uništenje religije i podsjećaju na Voltairevo: "Uništite besramnicu!" (tj. Crkvu; m.op.) Povijest se dakle ponavlja! U objema se knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a sve religije općenito kao "pranje mozga". Monstruoznost optužbi na račun kršćanstva pokazuje najbolje sljedeći citat iz Harrisove knjige: "Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije." Štoviše, prema Harrisu židovsko-kršćanska tradicija je "čak proizvela Staljina". Što kazati na takve tvrdnje? Chesterton je dao vrlo lijep odgovor: "Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet." Spomenute knjige, te mnoge druge, poput ISUSOVI PAPIRI, DA VINCIJEV KOD, JUDINO EVANĐELJE i sl., nisu ozbiljna opasnost kršćanstvu kao takvom, jer Crkva se je sučeljavala u povijesti i s mnogo jačim protivnicima, ali stvaraju pomutnju i nemir kod slabije upućenih vjernika, a posebice kod osoba koje su na putu da postanu vjernici i koje važu sve argumente za i protiv. Ustvari, ateističke raščlambe i teorije koje iznose ti autori stare su stoljećima i ponovno izranjaju u svakoj generaciji. One se mogu činiti novima onima koji se s njima prvi put susreću, a mogu se zapravo izvući izravno iz tekstova Voltairea, Comtea i raznih drugih autora iz razdoblja Prosvjetiteljstva. Za sve "Dawkinse" i "Harrise" vrijedi Chestertonova konstatacija: "On žrtvuje samo postojanje ljudskog roda zbog nepostojanja Boga. Čak je spreman uništiti i elementarnu etiku po kojoj sve stvari žive, zbog svoje neobične i vječne osvete nad nekim tko uopće nikada i nije živio." U tom kontekstu, iako nema istu težinu, treba promatrati i razne sadržaje, koji se pojavljuju u hrvatskim medijima i u kojima se izravno ili neizravno napada Crkva "koja se ne pozicionira u društvu nego iznad društva", kako to tvrdi, primjerice, vječni dopisnik iz vječnog grada Rima u jednim dnevnim novinama, koje inače pokazuju izrazitu netrpeljivost prema Crkvi. Dopisnik iz Rima (Inoslav Bešker, m.op.) servira uglavnom vijesti poput "Papa Pio XII. nije htio crnce u Rimu nakon II. svjetskog rata", "Papa iznad ustava", "Crkva krišom vjenčala uteklog mafijaškog šefa", "Gasperijevi papiri otkrili simpatije Crkve za Ducea", "EU odbacuje ultimativni ton iz Vatikana", "Ideološki monopol", "Je li Crkva spremna na dijalog? ", itd. Jedna od najgrubljih optužbi usmjerenih prema kršćanstvu, a pritom se zapravo redovito cilja na katolicizam, jest optužba da je kršćanstvo već samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. "Netolerantnost je... svojstvena svakom vjerovanju... Sigurnost u budući život je neuskladiva s tolerantnošću. Tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih", tvrdi Harris. A kršćanstvo samo kaže da je sigurno da je spas osiguran po Isusu Kristu. Hoće li se spasiti, primjerice, budisti Crkva se kategorički ne izjašnjava. "Katolička doktrina i disciplina mogu biti ograde; no one su samo ograde jednog igrališta. Kršćanstvo je jedini okvir u kojem je sačuvana radost poganstva", tvrdi Chesterton. Uobičajeno je dakle, da se ljude označuje netolerantnima samo zato jer imaju stroga vjerska uvjerenja i jer ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotna mišljenja. Međutim, prava i istinska tolerancija ugrađena je u samo tkivo evanđelja Isusa Krista i nije nikakva tvorevina Prosvjetiteljstva, već je kršćanska inovacija. Kršćanstvo nudi univerzalnu poruku za sva plemena i narode. Zadatak koji je pred kršćane postavio Bog nije uvođenje na silu skupa zakona, ili stil obožavanja, već ponuda svijetu Kristove poruke. I zato Crkva, kako je napisao papa Ivan Pavao II., ništa ne nameće već samo predlaže. Je li moguće osobno iskreno u nešto vjerovati, a što se onda često shvaća kao "privatno uvjerenje", a zatim se držati po strani kad su u pitanju javne odluke? Mnogi koji napadaju Crkvu, a koju, usput govoreći, čine svi vjernici, nemaju problema kad kažu da čine ono za što misle da je ispravno. No, istodobno osuđuju one koji svoje odluke ili zahtjeve temelje na religioznim načelima ili na vjeri. Ako tzv. "privatna vjerska uvjerenja" ne smiju utjecati na javne odluke, postoji li uopće bilo koje uvjerenje koje se može koristiti za argumentiranje i donošenje određenih odluka? Kako to da se religijska uvjerenja proglašuju "privatnim stvarima", a da se uvjerenja temeljena, primjerice, na relativizmu, lažnom pluralizmu ili radikalnom feminizmu smatraju potrebnima za razvitak društva? Potrebno je prepoznavati jedinstvenu i autonomnu ulogu Crkve, države, politike, gospodarstva, civilnog društva i umjetnosti. Nitko od navedenih nema monopol. No, dok institucionalna Crkva ne traži taj monopol, Krist ga traži od vjernika. On je vladar nad Crkvom, državom, politikom, gospodarstvom i kulturom. On otkriva istinu o Bogu. Drugim riječima: ako su razdvojeni država i Crkva, nisu razdvojeni vjera i država. Kršćani, na žalost, vrlo često izbjegavaju sučeljavanje s protivnicima vjere i povlače se s isprikom da svakome treba prepustiti opredjeljenje u pogledu onog u što će vjerovati. To je dakako točno. Svatko ima pravo na svoje uvjerenje. No, to ne znači da se vjernik treba navikavati na sekularni karakter moderne civilizacije kao nešto zadano. Ako kršćani ne smatraju da je važno da drugi čuju kršćanska stajališta o raznim pitanjima, onda neizbježno dolazi do propitivanja važnosti tih stajališta i za njih same. Političar, koji izjavljuje da svoja osobna vjerska uvjerenja ne želi nametati drugima ne pokazuje samo nerazumijevanje demokratskih procesa već pokazuje da je hipokrizija ili ravnodušnost njegovo vodeće etičko i moralno načelo. Oklijevanje vjernika da brane svoju vjeru, a to znači i Crkvu, stvorilo je mnogo ravnodušnih i nesređenih kršćana i predstavlja kukavičluk. Gubitak religijskog osjećaja, koji se odražava u ravnodušnosti ili u neprijateljstvu modernog svijeta prema kršćanstvu jedna je od najozbiljnijih slabosti naše civilizacije i uvodi stvarnu opasnost za njenu duhovnu vitalnost i društvenu stabilnost. Civilizacija u kojoj nema mjesta za religiju jest osakaćena kultura koja je izgubila svoje duhovne korijene i osuđena je na besplodnost i propadanje. Katolici su pozvani živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima na javnom području s ljubavlju prema bližnjem i poštivanjem drugih, ali također čvrsto, s hrabrošću i bez isprike. I na kraju još jedan citat iz knjige PRAVOVJERJE: Jer, kad razmišljam o tim raznim antikršćanskim istinama, jednostavno otkrivam da nijedna od njih nije istinita. Mr. Krešimir CEROVAC (MI – katoličko glasilo, svibanj 2007.) PS: U slavu Sv. Augustina, filozofa i crkvenog naučitelja (blagdan 28. kolovoza): Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi. (Augustin, ISPOVIJESTI, 1,1). |
26.08.2007., nedjelja
ČUDESNA SNAGA MUČENIŠTVA
|
MIROSLAV BULEŠIĆ – UZOR SVEĆENIK U jeku rasprava o vjeri i ateizmu – posebno uz niz priloga u JL-u o knjizi ILUZIJA O BOGU – korisno je fenomen osvijetliti mislima iz propovijedi kardinala Josipa Bozanića na misi u istarskom Lanišću, gdje je (na blagdan apostola Bartola, 24. kolovoza) održano hodočašće u povodu 60. obljetnice komunističke likvidacije mladoga svećenika Miroslava Bulešića (24. kolovoza 1947.). Budući da je u prvome misnom čitanju bilo izvješće o mučeničkoj smrti Sv. Stjepana, kardinal je podsjetio da je uz toga vatrenog mladića, koji se kao đakon u Prvoj Crkvi zauzimao za siromašne, vezano neustrašivo naviještanje novoga puta riječju i djelom. Naime, tako su tada nazivali PUT raspetoga i uskrsnuloga Nazarećanina. No, hodočasnici u Lanišću okupili su se također kako bi slavili taj novi put, jer kršćanstvo je uvijek neugasiv i neiscrpiv novi put, bez obzira na naše ljudske ograničenosti i na našu grješnost. To je pokazatelj da se kršćanstvo kao novost može širiti samo zahvaljujući hrabrom svjedočenju koje u temelju ponajprije ima svjedočanstvo apostola kojima je pripadao i Sv. Bartol, istaknuo je mons. Bozanić. Potom je naglasio kako je čudesna snaga MUČENIŠTVA za novi put koji nikada neće zastarjeti. Isusova žrtva iz ljubavi sposobna je spojiti i usmjeriti na isti put tolike životne suprotnosti. Mučenici, sveci – bez obzira u kojem vremenu živjeli – opasnost su za laž i samo po njima Crkva ostaje živom, slobodnom i djelotvornom. Isus svakom svojem učeniku i danas ponavlja: ako ste dobri, pošteni; ako ste spremni dati svoj život, ili ste ga izložili za druge; ništa vam ne jamči da vas neće predavati sudovima, bičevima, uvrjedama, smrti... Koliko li je samo kamenja bačeno na vjernike od tada do danas? Koliko li je poštenih završilo u sužanjstvu, progonstvima i nasilnoj smrti? – upitao je kardinal. Ali i danas se, na početku 21. stoljeća, događa isto, diljem svijeta, a ne samo npr. u Kini gdje je upravo uhićen katolički biskup tzv. podzemne Crkve (vjeran papi), nakon što je već više od deset godina odležao u zatvoru samo zato što je sljedbenik novoga puta. Sveti Luka u Djelima apostolskim, u opisu Stjepanova mučeništva, pokazuje nam svu dramatičnost koja se događala u Jeruzalemu, podsjetio je kardinal u propovijedi, ali takva se dramatičnost događa svaki put kad se na snagu istine progovori snagom nasilja. Nisu mogli podnijeti mudrost koja ne pripada ljudima, koja dolazi od Boga i nisu htjeli biti oslobođeni istinom. Tako su Sv. Stjepan, a potom i apostoli, među prvima krvlju posvjedočili novi put kršćanske nade, put što ga je Krist započeo svojom smrću i uskrsnućem. Potom je kardinal Bozanić rekao: "Divimo se prvim mučenicima - i Sv. Bartolu i Sv. Stjepanu. I dobro je što je to tako. Vremena prije naših izgledaju nam teška, ali sjetimo se da je i minulo 20. stoljeće imalo brojne mučenike, osobito zbog fašizma, nacizma i komunizma. Sluga Božji papa Ivan Pavao II. zapisao je: "Ljudi svih društvenih slojeva trpjeli su zbog svoje vjere plativši krvlju svoje prianjanje uz Krista i uz Crkvu ili su proveli beskonačne godine u zatvoru ili su bili svega lišeni, jer nisu htjeli popustiti ideologiji koja se pretvorila u vladavinu okrutne diktature. S psihološkog stajališta mučeništvo je najrječitiji dokaz istinitosti vjere, koja čak nasilnoj smrti može dati ljudsko lice i očituje svoju ljepotu u najokrutnijim progonstvima" (Incarnationis mysterium, 13). Naše vrijeme, u odnosu na ono ranije, uz sve spoznaje i dosege, pokazuje se veoma okrutnim. No, nisu vremena zla, zao je čovjek koji bira zlo. Danas se pred nama kršćanima, barem u ovom dijelu svijeta, više ne pojavljuju organizirane skupine željne krvi. Progonitelji su postali "profinjeni". S Crkvom se želi uspostaviti takozvanu političku i građansku korektnost, pa se nastoji: da se kršćani ne bi previše miješali u svakidašnji život, da bi bili što tiši, da bi bili na distanci. Na razne se načine pokušava diskreditirati i ušutkati Crkvu. Naime, u takozvanom civilnom društvu različite organizacije i udruge trebaju biti respektirane, ali na kršćane i Crkvu ne primjenjuju se ista prava. 'Politička korektnost' često nije ništa drugo doli laž i pokušaj kupovanja istine. A mi, svaki od nas kršćana, a ne samo predstavnici Crkve, pozvani smo na istinu bez uzmicanja, jer znamo da nije posrijedi naša snaga, nego ona koja dolazi od Boga i njegova Duha." A to nije nikakva iluzija! |
25.08.2007., subota
ŠMRKANJE MAGLE & DILANJE PEDEROFILIJE?
|
Mnogi su jučer ostali iznenađeni novinskim naslovima: STOP POMILOVANJIMA PEDOFILA I DILERA! Pedofili i dileri su najgori zločinci za koje ne treba imati milosti, poručila je Jadranka Kosor, i slično. Naime, pedofil je (v. Anić-Goldstein: Hrvatski enciklopedijski rječnik) onaj koji boluje od pedofilije (novolatinski: pedophilia), a ona se definira kao nastrana seksualna sklonost odrasle osobe prema djeci. Medijski osviještena javnost, kao i svaki normalan čovjek, danas tu nastranost, s pravom i razlogom, obično smatra zločinom. Sličan mu je pederast – homoseksualac sklon dječacima; peder (od grčkog: paiderastes – ljubavnik dječaka). A diler je: 1. a. trg. bank. trgovački posrednik, trgovac (osoba ili poduzeće) na burzi vrijednosnica, u međunarodnim poslovima i sl.; dealer, usp. dealing b. razg. svaki posrednik u trgovini 2. žarg. onaj koji preprodaje, raspačava drogu, ob. u manjim količinama 3. varalica, pretvorica, himbenik 4. a. onaj koji za stolom u kartaškoj igri ili u javnoj kockarnici dijeli igraće karte b. sprava koja dijeli igraće karte... Eto, na koga se sve odnosi najnoviji oštar prijedlog zakona? Kako to shvatiti? Je li moguće povezivati odnosno trpati u isti koš problem ped(er)ofilije i problem dilanja droge? Glede te spolne nastranosti nema nikakve dileme, ali u odnosu na dilere, stvar valja razjasniti, naravno, bez apriorne obrane bilo koga. Dilanje je, kako god da se okrene, običan trgovački posao – famozno tržište na temelju ponude i potražnje – dakle, posredništvo koje za novac dostavlja (skupu i opasnu) "robu". Takvi dileri, koje se najčešće povezuje s prodajom droge pred školama (što dodatno raspaljuje osjetljivu javnost, posebno neke roditelje), ipak nikoga NE prisiljavaju da kupi njihovu robu. S rizikom da se ovo može krivo shvatiti, ipak valja pitati: gdje je tu onda zločin? Kako "sitna riba" postaje veći zločinak od "kita"? Ajmo dalje. Tko dostavlja drogu u neke tzv. više krugove? Jesu li to također dileri? Ili ti specijalni tajni dostavljači ne ulaze u kategoriju zločina? Jer kako bi estradna&kulturna elita pušila, šmrkala i bola se da nije tih dilera? Jesu li to isti posrednici koji drogu donose u discoklubove, na rock koncerte, razne "zrće-partyje", tzv. ljetne tehno-festivale i u razne slične princesse&pasha&go-go "rupčage"? Tko pak opskrbljuje mnogozvjezdane hotele, televizijske urednike, marketinške stručnjake...? Zašto se jedne lovi a druge niti ne spominje?! Ali ajmo još dalje. Na najvažnije. Tko drogu proizvodi? Pa zar su obični dileri vlasnici poljâ opijatâ te proizvodnih i distributivnih postrojenja i mreža?! Zar su mali dileri (pa čak i oni veći, npr. Cvikova kalibra) posjednici golemih polja maka u Afganistanu? Zar se vojnike iz cijeloga svijeta koji to narko-blago čuvaju od krađe i uništenja može smatrati dilerima kao što su neki talibani? Zar mali dileri zgrću goleme milijarde prihoda od proizvodnje, transporta i prodaje narkotikâ? Jesu li dileri mafijaški bossovi ili je obratno? Itd... Eh, ali ima još jedno važno pitanje: što je s (drugim) "uglednim" djelatnicima s područja "kulturoloških temelja modernog konzumiranja droge"? A to je široko polje zabavne kulture – pop/rock-glazbe, mode, filma pa čak i tzv. elitne kulture – na kojem glavni protagonisti (nažalost najčešće najveći idoli milijunâ mladih!) ni jedan dan ne mogu bez droge te čije je ukupno stvaralaštvo potpuno natopljeno i duboko prožeto drogom! Zar oni nisu također zločinački opasni dileri jer potiču i navlače mlade na drogu? Tko će donijeti zakone koji će njih kazniti? A oni tom djelatnošću također zarađuju golem novac, slavu i popularnost... Bezbroj je primjera za to. Evo i najnovije vijesti s neta koja to potvrđuje: "Među nominacijama za Classic Rock Awards, koje će se 5. studenoga održati u Londonu, našao se Keith Richards bez svojih Stonesa. Njegova izjava... o tome kako je ušmrkao pepeo pokojnog oca, uvrštena je u konkurenciju za događaj godine u divljem svijetu dobrog starog rocka. Tamo će se za laskavu titulu boriti s ponovnim okupljanjem Genesisa i Policea, koncertom Aerosmitha i Loua Reeda, te Saxonom u showu Harveyja Golsmitha. Na istoj dodjeli cepelina Jimmyja Pagea očekuje nagrada za živuću legendu, no osim rokera iz daleke prošlosti pojavit će se i oni iz recentne poput Musea i Velvet Revolvera, koji se s Aerosmithom, Rushom i Heaven&Hellom natječu za bend godine." Eto koliko opasnih dilera samo na jednom mjestu! Dakle, nalazimo se pred velikim izazovom, koji će neki možda doživjeti kao obmanu, zamjenu teza, prodaju magle... Pitanje je tko sve u tome i na koji način smije nekažnjeno i neodgovorno sudjelovati... I do kada? Ipak, za sve vrijedi starozavjetna biblijska mudrost: "Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba!" Kao što vrijedi i ozbiljna novozavjetna Božja opomena da će On upropastiti onoga (opasnog zavodnika) koji upropašćuje "hram Božji" (čovjeka). |
24.08.2007., petak
ČOVJEČE, CO TO 'MAŠ U GLAVI? NE BUDI GLUPINO!
|
Medijski isforsirani i po prostituirajućoj golotinji poznati fotograf Lupino konačno je - nakon što je to davno trebalo učiniti, jer je bezbroj puta činio blasfemne performanse! - priveden u policiju pošto je uhvaćen u sličnom nedjelu na splitskoj rivi. Mnogi su se iznenadili što se naša policija odlučila na takav čin, jer naša je javnost nažalost naviknuta na strpljivo podnošenje svakovrsnog pljuvanja osobnog i javnog morala i reda. A bilo koji čovjek, koji svoje unutarnje frustracije i komplekse nastoji liječiti ili zatomiti javnim perverznim odnosom prema ljudskom tijelu pod plaštem umjetničkog izražavanja, zaslužio bi odmah osudu. Ali jedan Lupino ne, jer on je "ime svjetskoga glasa". O našem odnosu prema njemu ovisi hoće li nas svjetski mediji proglasiti zaostalim srednjovjekovcima, ovisnicima o Crkvi koja je "duboko zastarjela", ili će nas prihvatiti kao (iskompleksiran, ali neće nam to reći) dio "modernog, poratnog i rastućeg društva" (Butković). Kada je taj "belosvetski" glumac s kamerom, patološki ovisnik o golotinji, prošle godine, iz protesta prema Crkvi, u nekoliko gradova s nekoliko golih "gadova" (ovo je samo radi rime!) namjerno upravo pred crkvama radio foto-session - nije bilo nikakva prosvjeda! Kad je, kao da je prikriveni pedofil, napravio seriju fotografija s bolesnom djecom i to još nazvao "humanitarnom djelatnošću" - nije bilo prosvjeda! Kad je potom, opet u "inspirativnoj" fazi očite pomaknutosti, na tragu sodomije napravio seriju fotografija žena s konjima - nije bilo prosvjeda! Nitko nije branio ni javni moral, ni prava djece, ni dostojanstvo žene! Nisu se javile ni "dežurne" udruge, ni dječja pravobraniteljica, ni ženske organizacije - čak ni feministice! Jer tko smije išta zucnuti protiv takve "umjetnosti" pred kojom se svi klanjaju! Evo, kako je naša javnost kukavna u svojoj šutljivosti, pokazuje i novi primjer estradne prostitucije. Stanoviti BoBo, glumeći tzv. ljetnog glazbenog "galeba", napravio je pjesmuljak u "glupino stilu", u kojem vrlo primitivno, prostački, bestidno i uvredljivo pjeva o stidnim dlakama Čehinje. Tu svoju galebina-pjesmicu naslovio je "Co to 'maš...?" Odmah su je s oduševljenjem počeli u Dalmaciji emitirati radijski urednici isto takvog mentalnog sklopa, a prihvatila isto takva nekulturna i glupa publika. I smrad je postao - hit! A BoBo - glavni kit! A javnost? Ima li ona išta u glavi? Još nisam čuo da je netko od takve svinjarije išao braniti javni moral, da je netko upozorio na prava djece da budu zaštićena od estradnog vandalizma, a pogotovo da bi netko ustao u obranu dostojanstva žene! Ni u ovom slučaju (a stvar nije uopće nova!) nisu se javile ni "dežurne" udruge, ni dječja pravobraniteljica, ni ženske organizacije - čak ni feministice! Valjda i ovdje vrijedi da se nitko ne usudi zinuti protiv takve "umjetnosti" pred kojom se svi klanjaju! A "estradni bogovi" i bossovi zadovoljno trljaju ruke. Oni znaju co 'maju u kasici-prasici. Na kraju, moram postaviti pitanje koje me muči. Ako se "normalne" žene (šutljiva masa) nisu javile u ovom "dlakenka-gaćenka-šumenka" BoBo-slučaju, jesu li ga feministice odšutjele zato što im je ljetno more u ušima ili zato što je feminizam, kao i sve vrste prostitucije pa i estradna, proizvod i plod iste "kulture smrti" kojom "arhitekti" danas uspješno zaglupljuju široke narodne mase i pritom dobro zarađuju?! |
23.08.2007., četvrtak
MSGR. JURAJ JEZERINAC VOJNI ORDINARIJ U REPUBLICI HRVATSKOJ
|
INTERVJU - JUTARNJI LIST, 22.08.2007. Piše Darko Pavičić Zašto sam oštro napao Europu, medije i mlade* Žestokom propovijedi na Veliku Gospu vojni ordinarij msgr. Juraj Jezerinac našao se u središtu pažnje i izazvao buru reakcija u javnosti. Zašto ste u propovijedi na Veliku Gospu optužili medije da je u njima moguće prepoznati Sotonu? - Knjiga Otkrivenja, koja se čita na blagdan Velike Gospe, jasno upućuje na biće, o kojem govori Isus Krist kao 'knezu ovoga svijeta'. On je za našu kršćansku vjeru misteriozna stvarnost, osobna i realna, a ne simbolična. Biblija govori o njegovoj prisutnosti i kobnom djelovanju. A to pokazuje realistično čitanje povijesti, sa svim ponorima i uvijek nove okrutnosti, što se ne može objasniti samo čovjekom. Gdje god se prikazuje dobro kao zlo i obratno, makar to bili i mediji, tu su znakovi prisutnosti Đavla, Demona, Sotone, kako ga naziva kršćanska tradicija. Papa Pavao VI. je rekao: 'Đavao je neprijatelj broj jedan, on je zavodnik bez premca. Znamo da ovo tamno zbunjujuće biće uistinu postoji i još uvijek djeluje. On vreba u zasjedi na moralnu ravnotežu čovjeka.' Sudeći prema naknadnim reakcijama, nisu li to bile malo preteške riječi?- Govoreći načelno rekao sam, citirajući i Otkrivenje, da iako je Zmaj pobijeđen, on i dalje djeluje na zemlji. Lako ga je prepoznati, poglavito u medijima. Bori se i dalje, poglavito s onima koji čuvaju Božje zapovijedi, i drže svjedočanstvo Isusovo, itd. Uostalom, i papa Benedikt je jednom rekao da nijedna tema kao ona o Đavlu ne pobudi toliko mahnite uzrujanosti medija i sekulariziranog društva. A zanimljivo je, kaže papa, da to protivljenje dolazi uvijek od strane onih novina i komentatora, koje ne bi trebala zanimati reafirmacija jednog stajališta vjere za koju kažu da je u cjelini odbacuju. Iz njihove perspektive opravdana je ironija, ali zašto srdžba? ZNAKOVITA SRDŽBA Zašto, po vašem mišljenju?- Upravo tu srdžbu, o kojoj govori papa, smatram znakovitom. Stoga bih predložio da bude manje ljutnje i krivog tumačenja. Trebalo bi da se organiziraju vjerske tribine, na televiziji na primjer, gdje je vjerskih tema premalo, da dođu stručnjaci i da u mirnom prijateljskom dijalogu razjasne vjerske dileme, kako bismo se još više upoznali i međusobno uvažavali, poštujući jedni druge u različitosti. To vrijedi i za druge vjerske zajednice. Ocrnili ste medije da napadaju obitelj i veličaju homoseksualne brakove te da žele uništiti mladost? - Između ostalog sam rekao da Zmaj napada na obitelj, poglavito mlade, kojima nudi slobodu bez odgovornosti, veliča homoseksualne brakove, želi uništiti mladost. Boga proglašuje suvišnim, stavlja materijalno iznad dobroga. Dakle, gdje god se događa nered, nesklad, zlo - svejedno šire li ga pojedinci, skupine ili mediji - ne dolazi od Boga! Istodobno ste kritizirali i mlade, tj. da ne govore svojim roditeljima za svoju kršćansku vjeru, da ništa ne znaju, jer su nastupila nova vremena...- Mladi se nalaze pred velikim iskušenjima, poglavito oni koji su odgajani u duhu vjere. Stoga se nađu na muci što prihvatiti: vrijednosti koje su im usadili roditelji ili one koje im često nude mediji kao neodgovornu slobodu. Stoga, kolikogod netko obećava mladima slobodu, bez odgovornosti, ne čini dobro. Jer sloboda potpune emancipacije od Boga nije sloboda nego iluzija i prijevara. ANTIEVANĐELJE NA DJELU Ima li Crkva danas konkretnog utjecaja na mlade? - Činjenica je da su mnogi mladi svjesni zamki suvremenog svijeta i da pokušavaju ostati na visini, kao ljudi i kao kršćani, koristeći se sredstvima koja im nudi Crkva. To pokazuje redovna prisutnost mladih u crkvama i na hodočašćima. Nažalost, premalo je pozitivnih sadržaja u medijima, posebno onih koji mlade izgrađuju za plemenitu ljubav, za brak, obitelj i odgovorno roditeljstvo. Nije sve u igrama i kruhu. Zato Isus kaže da čovjek ne živi samo o kruhu nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Kažete kako je u Europi na djelu antievanđelje. Je li tako i u Hrvatskoj? - O tome je više puta govorio Ivan Pavao II., a često ponavlja i sadašnji papa. Naime, kad govorimo o Europi, valja reći da je ona prije svega kulturni i povijesni pojam, a ne toliko zemljopisni. Činjenica je da se u novije vrijeme pokušava stvoriti neku 'novu Europu' u kojoj se ne bi više prepoznali njezini kršćanski korijeni. Zato papa Benedikt reče kako izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna. Mi kršćani držimo da je vjera u Boga stvoritelja najsigurnije jamstvo dostojanstva čovjeka. Ona se nikome ne može nametnuti, ona je ponuda, ali jednako tako nitko nema pravo nametnuti drugome nevjeru. Neki pokušavaju Europu izmijeniti, preokrenuti iznutra. Pokušava se odvojiti čovjeka od svake etične tradicije i usmjeriti ga na tehničku razumnost i njezine mogućnosti. A odustati od provjerenih načela na kojima su je zamislili njezini utemeljitelji, značilo bi rušiti Europu i graditi novu bez sigurnih temelja. Je li tako u Hrvatskoj? Daj, Bože, da ne bude! CRKVA U POLITIKU UNOSI 'EVANĐEOSKO SVJETLO' Kako odgovarate na kritike da se Crkva i biskupi miješaju u svjetovna pitanja, od politike pa nadalje, što se može čuti i sa samoga političkog vrha? - Crkva se ne bavi politikom, ali je poslana snagom Kristova poziva unijeti evanđeosko svjetlo ne samo u politiku nego i svaku ljudsku djelatnost. Naravno, to se, kao što je uvijek bilo, nekima ne sviđa pa nužno dolazi do nesporazuma. Ali Crkva već dva milenija pronosi evanđeosko svjetlo - čak i po cijenu mučeništva. U tome je njezina snaga!' .............................. (*napomena: naslov i oprema teksta su redakcijski) |
22.08.2007., srijeda
DAN HRVATSKIH MUČENIKA I CRKVA NA UDBINI
|
Naši biskupi, članovi Hrvatske biskupske konferencije, već su 1. srpnja o.g. svećenicima i vjernicima u domovini i inozemstvu uputili poruku u svezi s Crkvom hrvatskih mučenika, gradnju koje je pokrenuo gospićko-senjski biskup Mile Bogović. Na početku poruke biskupi najprije podsjećaju da je papa Ivan Pavao II tijekom svoga trećeg posjeta Hrvatskoj, 8. lipnja 2003., blagoslovio u Rijeci temeljni kamen za Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Nakon pripremnih radova, na isti dan ove godine započela je izgradnja crkve i, prema sadašnjim predviđanjima, ona bi trebala biti završena za dvije godine. Ta crkva na Udbini nije, kako bi netko mogao pomisliti, samo još jedna u nizu hrvatskih novih sakralnih objekata. Zato biskupi ističu da gradeći Crkvu hrvatskih mučenika mi odgovaramo na poziv što ga je na pragu trećeg tisućljeća sluga Božji papa Ivan Pavao II uputio svim narodima da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo i bili svjedoci vjere (TMA 37). Projekt obuhvaća crkvu i križni put. Crkva će biti posvećena svima od Crkve proglašenim mučenicima naših krajeva od vremena prvih kršćanskih progona pa do Bl. Alojzija Stepinca. Prostor ispod crkve bit će mjesto koje će čuvati spomen svih velikana iz naše prošlosti koji su svoj život izložili za slobodu, pravdu i mir na našim hrvatskim prostorima. Mnoge od njih već je prekrio zaborav, a neke se, upravo zbog njihove ljubavi prema svome narodu, do nedavno nije smjelo niti spominjati. Naši su biskupi već prošle godine istaknuli da se crkva gradi na mjestu na kojem je 9. rujna 1493. godine poginulo oko deset tisuća hrvatskih junaka koji su branili slobodu svoga naroda (poznata Krbavska bitka). Postaje križnoga puta vodit će od mjesta stradanja do mjesta naših nadanja, tj. do crkve u kojoj ćemo slaviti pobjedu Onoga koji je svojim križem i uskrsnućem pobijedio smrt. Ali, Crkva na Udbini ima dodatno značenje. Njezin je smisao da bude mali znak poštovanja, priznanja i zahvalnosti naše generacije silnom mnoštvu muževa i žena naše prošlosti i ujedno pouka novim naraštajima i svima nama: "Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15, 13), kako Isus kaže. To je ujedno i najbolji zalog sretnije budućnosti svakoga naroda. Crkva hrvatskih mučenika je naš vjerski i nacionalni projekt kojem su potporu dale naše najviše društvene i državne ustanove i institucije. Ona se gradi i nesebičnim darovima pojedinaca i skupina iz domovine i inozemstva, podsjećaju naši biskupi i zaključuju: Zato vas, draga braćo svećenici i dragi vjernici u domovini i inozemstvu, pozivamo da se u nedjelju, 2. rujna ove godine, skuplja milostinja i priberu darovi za gradnju crkve na Udbini. To će biti vidljivi znak naše vjerničke zahvalnosti prema onima koji su nas svojim žrtvama zadužili za slobodu koju uživamo. I ove godine, u nedjelju 9. rujna, slavit će se sveta misa na Udbini u 11 sati. Prije svete mise, u 9.30 sati krenut će s Krbavskog polja križni put prema crkvi. Pozivamo sve vas da se u što većem broju kao pobožni hodočasnici pridružite ovom slavlju! |
21.08.2007., utorak
PRIJETI LI NAM EPIDEMIJA "ATSP-a"?!
|
ATSP je najnoviji medicinski fenomen u Hrvatskoj, vrlo sličan famoznom PTSP-u. Ali prvi dio njegove kratice ne znači: anti-traumatski..., nego ATSP znači: a(nti)teistički stresni poremećaj. Taj se novi fenomen drastično očitovao poslije 15. kolovoza. Kliconoše su locirani u medijima odnosno u dnevnim listovima... posebno sam zapamtio kako je zaražen Butković iz Jutarnjeg lista. Međutim, specifičan "pacijent" s drastično povišenom temperaturom "puknuo" je (zajedno s toplomjerom) jučer u Novom listu (20. kolovoza), a na kolumnističko-bolničkom listu piše mu - Boris Pavelić. Podvrsta dijagnoze naslovljena je: Hrvatskoj treba ateizam. Tko ne vjeruje svojim očima neka pročita još jednom: HRVATSKOJ TREBA ATEIZAM! I dalje: "Ateizam, a ne sveta vodica ovdašnje javne rasprave, može uistinu raskrinkati gluposti kakve smo za Veliku Gospu bili prisiljeni slušati." Naime, tako tvrdi doktor Pavelić, koji se u ovom slučaju promeće također u liječnika-dijagnostičara. Neću, međutim, dr. Pavelića razuvjeravati. Nemoguće je da novinar-kolumnist ne zna za najmanje dvije tisuće godina filozofije koja upravo Bogom opravdava smisao čovjekova života. Neka se on i dalje drži svoga Marxa, Engelsa i Lenjina & comp. Paveliću nema također smisla navoditi nijednoga teologa, a ni Dostojevskoga. Evo mu zato samo kao poticaj na razmišljanje (ili, ako hoće, na plakanje od smijeha) stav velikoga mađarskoga književnika koji se zove Béla Hamvas (1897.-1968.) iz njegova djela FILOZOFIJA VINA: Opće je poznato kako su ateisti oholi ljudi, dostojni sažaljenja. Dovoljno im je da primijete ime Bog pa da knjigu smjesta tresnu o pod. Taknemo li ih u tu fiks-ideju, spopast će ih bjesnilo... Oni su ne samo uobraženi, nego i jednako toliko glupi. Ateisti su naši siromasi duhom. To su djeca našeg vremena kojoj je pomoć najpotrebnija. Siromasi duhom, s tom razlikom da gotovo i nemaju nade u Kraljevstvo nebesko. Mnogi su se u prošlosti na njih srdili i protiv njih se borili. Takav način ja u cijelosti osuđujem. Da se borimo? Zdrav čovjek da se bori s hromima i slijepima. Upravo stoga što su bogalji treba im prilaziti s blagonaklonošću... Budući da su zaostali u razvoju, trebalo bi ih čak smatrati djecom slaba razuma, bez obzira što oni mnogo drže do njega, misleći da je ateizam savršeno znanje. Zašto se u prošlosti s njima vodila tolika borba? U prvom redu, čini mi se, zbog toga što bi ateizam – kao nepotpun smisao i izobličena ćud – ostao izvan cjelokupne linije života, ako ne bi negdje pribavio nadoknadu. A u čemu je ta nadoknada? U pretjeranoj aktivnosti. Njome ateizam nužno vodi nasilju, i zbog toga što vodi nasilju, ateisti su morali osvojiti svjetovnu vlast. I osvojili su je... Promijenio sam taktiku... Umjesto da se s njima borim i da ih pokušavam obratiti, ja ih naprosto sažalijevam... A za činjenicu da se s njima mnogo raspravljalo postoji i drugi razlog. Mnogi su, naime, pomislili da ateisti nisu vjernici. O tome, jasna stvar, ne može biti ni govora. Čovjek bez vjere ne postoji. Ateisti nisu bez vjere, oni samo – u skladu sa svojim žalosno manjkavim smislom i izobličenim ustrojem – vjeruju u komičnu vjeru. I ne samo što vjeruju, ateisti su svi odreda bogomoljci... Ime ateističkog bogomoljstva je materijalizam. To vjerovanje obuhvaća tri dogme: duše nema – čovjek je životinja – smrt je propast. Sve se te tri dogme stapaju u jednu, a ta je: ateisti se užasno boje Boga. Boehme za njih kaže da žive u Božjoj srdžbi. Ništa drugo ne poznaju do gnjevnog Boga: zbog toga se skrivaju i lažu. Misle, ako kažu: nema Boga, neće se više bojati. Ali umjesto toga još se više boje. Ateist je, dakako, uobražen čovjek, on ni ne želi biti nešto drugo; ne teži pokornosti i ljubavi, drugim riječima – tako je nemoćan da im ne može težiti. Radije ustrajava u svom strahu koji poriče, drhti i skriva se i laže, i postaje sve oholiji. Iz tog neutješnog košmara, u kojem se skupa kuhaju poricanje, strah, laž, skrivanje, oholost i bogomoljstvo, proizašao je ateizam kao nadomjestak religije... Eto, ima toga još. Tko želi neka čita. Ja se pridružujem Hamvasovoj sućuti prema takvima – poštujući dakako njihovu slobodu izbora. Samo podsjećam da onaj tko je prvi revolucionarno uskliknuo da svijetu treba ateizam (odnosno mrak), nije bio Marx, nego – Lucifer! |
20.08.2007., ponedjeljak
ANTIFAŠISTIČKA EKLEZIOFOBIJA?!
|
Ah, što im se povampire lica Kada čuju Jurja Jezerinca! Napadaju ta sluganska pera Sve biskupe, posebno Valtera! Upravo bi se takvom parafrazom Thompsonovih stihova najbolje moglo opisati čisti (destilirani) govor mržnje prema Crkvi, kojega je lavina krenula odmah nakon Velike Gospe. Svi dežurni komentatori hrvatskih medija potrudili su se da ne budu jedini bez osvrta na propovijedi naših biskupa na taj blagdan 15. kolovoza. S iznimkom nadbiskupa Devčića (kojega su uglavnom pohvalili, valjda zato što je, po njihovu, "pjevao izvan kora" odnosno - kako se ne usude napisati - "ostao izvan stada")! No dvojica koji su "pokupili" najviše kritika, bili su vojni ordinarij Juraj Jezerinac i krčki biskup Valter Župan. Biskupa Jezerinca svi su kritičari popljuvali zbog točnih "crnih" izjava o medijima, a biskupa Župana zbog iznošenja povijesno dokazanih istinitih podataka o broju mrtvih odnosno ubijenih po "zapovjednoj odgovornosti" njima dragog druga i maršala Tita. Tako su sami medijski komentatori silnom količinom mržnje koju su po medijima ponovno prolili, potvrdili tezu biskupa Jezerinca kojega su zdušno i divljački napali: da su u medijima očiti tragovi apokaliptičkog Zmaja. Dakle, simpatičan i paradoksalan apsurd! Prvi medijski! Poslije novinara javili su se sa sličnim kritikama stari partizani i razni subnorovski paraziti tzv. NOB-a, tj. potomci pokojnih partizana koji i na početku 21. st. "ubiru kintu" na račun nečijih estradnih nastupa "po šumama i gorama". Njihov je argument bio da jedan osvjedočeni antifašist ne može počiniti takve zločine. Dobro, lako je razumjeti senilnost, ali da se svježiji mozgovi ne sjete "sjajnih antifašističkih uspjeha" npr. jednoga Staljina, teško je shvatiti. Na koncu je ispalo da nije jasno je li oko 1.200.000 Titovih žrtava previše ili premalo, jer kao da današnji antifašisti osjećaju određeni kompleks zato što je "Stari" (Broz) po broju žrtava na top-listi tek deveti ili deseti (tu se svi "matematičari" ne slažu oko nekih "igrača" u sredini tablice). Neki su čak posumnjali u izvore iz kojih se uzimaju ti podatci. To su oni koji ništa ne čitaju, ali stalno ponavljaju da je bilo "pojedinačnih incidenata u ratu i poslije rata". Da "incidenata"! Kao u vicu u kojem je optuženi za ubojstvo tvrdio da mu je žrtva sama sedam puta naletjela na nož! A o tome svjedoče i najnovija iskapanja u rovovima pokraj Teznoga u Sloveniji (koje su antifašisti skrivali od javnosti gotovo 50 godina)! A u izvješćivanju o tome ni naši mediji ne "ubijaju" se previše. Čime pokazuju koliko im je do istine. I tako opet (nehotice) potvrđuju Jezerinčeve teze. I nikako da iziđu iz začaranog (paklenog) kruga mržnje! |
16.08.2007., četvrtak
SNIFANJE IDOLA & VJEČNOST IDEALA
|
Dan poslije svetkovine Velike Gospe neki kršćani slave blagdan Svetoga Roka. Ali taj svetac nije bio papa, biskup, ili svećenik, nego običan mladić! No, Sv. Rok (ili Roko) nije rock-zvijezda, nije glumac, nije ni Beckham. Dakle, nije u životu ništa glumio, nije bio tetovirana "legenda" koja se krevelji i s gitarom skače po pozornici, nije imao ni najsavršeniji dribling na svijetu, nisu curice gologa pupka vrištale kad se negdje pojavio, nisu djeca trčala za njim radi autograma. Ipak, Sv. Rok je stalno popularan i slavljen već od 14. stoljeća! A zbog čega? Što je veliko učinio? Bio vjeran Evanđelju i Božjoj zapovijedi ljubavi prema bližnjemu! Rođen je na jugu Francuske koncem trinaestog stoljeća, a živio je samo 32 godine. Kao svetac stekao je veliku popularnost. Rok je bio sin jedinac. Ali, prije nego je navršio 20 godina ostao je bez roditelja. No nije se tada propio, odao se drogi, niti se ubio od jada! Prodao je cijelo imanje, novac dao potrebnima i kao hodočasnik uputio se prema Rimu. Dakle, Rokov kršćanski odgoj djelovao je tako da se on nije zadovoljio plitkim i površnim, polovičnim životom, nego je velikodušno žrtvovao sve. Baš kako Isus traži od svojih učenika. Rok nije izbjegavanjem škole roditelje dovodio do očaja, nije tulumario do jutra i noć pretvarao u dan, nije ljeti BMW-om gazio pješake ni jurio po plažama – od Dubrovnika do Zrća, nije tražio sponzoruše za tzv. lude zabave, koje svi naši mediji svakodnevno reklamiraju. Rok se na putu prema Rimu zaustavio u jednom gradiću u Italiji i tu u bolnici njegovao oboljele od kuge. Zatim se tri godine zadržao u Rimu, a na povratku u domovinu u tri je talijanska velika grada opet njegovao okužene bolesnike. Na kraju se i sam razbolio od kuge, bio prognan iz grada, hranio se u šumi biljem, a jedan pas mu je svaki dan donosio komad kruha. Kad je prizdravio vratio se kući, ali ga zbog iscrpljenosti nisu prepoznali. Misleći da je talijanski špijun bacili su ga u zatvor, gdje je nakon pet godina umro od kuge. E, ali tada su se počela događati čudesa. Bog je svojega vjernog Roka tako proslavio da je od konca XV. do početka XIX. stoljeća postao jedan od najpopularnijih svetaca Katoličke crkve. Tako su Sv. Roku i kod nas podignute mnoge crkve, kapele i oltari. Štovan je u prošlosti osobito kao zaštitnik protiv kuge. Na selima su ga zazivali u pomoć protiv bolesti domaćih životinja i u raznim prirodnim katastrofama, a vinogradari kao zaštitnika protiv filoksere. Sv. Rok veoma je štovan i danas – nakon 700 godina! Neki drugi "vjernici" slave danas smrtni dan svoga "sveca", (po nekima) utemeljitelja rocka – Elvisa Presleyja. Bio je "zvijezda nad zvijezdama". Kad je započeo "lascivno njihati bokovima", stvorivši time novu generaciju buntovnika, legendarni Frank Sinatra je njegovu glazbu proglasio "smrdljivim afrodizijakom koji kvari umove mladih ljudi". Međutim, bez obzira na nemjerljivu slavu, taj je nekima "sveti Rock" tragično skončao svoj život. Ipak, američka "tvornica snova" i mediji održavaju njegov mit pa neki i danas "hodočaste" u "Graceland", gdje je točno prije 30 godina umro – predoziranjem narkoticima! Zato baš takav svetac kao što je Sv. Rok može biti uzor kršćanskoj mladeži i danas. Poglavito stoga što se neprestano pljuje po idealima a uzdiže razne idole, koji su često reklama drogiranja i nemorala. Onda njihovi fanovi, jadna djeca, počinju "snifati" ljepilo ili plin, kako bi bili cool, postigli euforično stanje, high-raspoloženje ili podigli adrenalin – s namjerom da dožive onu "nirvanu" o kojoj njihovi idoli stalno pjevaju. A onda naglo nastupi – smrt! I tek tada počinju pitanja...! Zato bi naši mladi svaki dan trebali moliti Sv. Roka da ih zaštiti od zamki (i po)rocka kojima su izloženi te da im Svečev primjer bude poticaj i pomoć u vjernosti Evanđelju, poglavito u ustrajnosti u ljubavi prema bližnjemu! |
14.08.2007., utorak
"GOSPA SCHE(VENI)NGENSKA"
|
Hrvatski i slovenski biskupi nemaju problema s pticama. Njih, za razliku od političara, ne muče nikakve "sove", "jastrebovi" ni druge prislušne pernate i slične "bube". Zato slovenska i hrvatska Katolička Crkva svake dvije godine organiziraju zajedničko hodočašće u jedno marijansko svetište. Prvo je bilo u Mariji Bistrici, drugo u slovenskom nacionalnom svetištu Brezje, a treće je opet u Hrvatskoj – 18. kolovoza na Trsatu. Kao da su znali da se nešto "iza eu-brda valja" (a ako Duh Božji nadahnjuje onda u nekim slučajevima znanje i nije potrebno!) urednici Novoga lista najavili su to hodočašće već jučer (13. kolovoza) zajedničkim izjavama ljubljanskoga nadbiskupa i predsjednika Slovenske biskupske konferencije msgr. Alojza URANA i riječkoga nadbiskupa msgr. Ivana DEVČIĆA. Ali paradoks je da tu vijest dobivamo istoga dana kad slovenski dnevni list "Delo" najavljuje rušenje ili blokadu 115 mostova i cesta na granici između Hrvatske i Slovenije. Nasuprot tim političkim rušilačkim namjerama (koje, da budemo načistu, nisu Slovenci izmislili nego rade po diktatu EU, kao i Hrvatska u mnogočemu!), nadbiskup Uran ističe crkvenu graditeljsku tradiciju i kaže da unatoč različitim, ali i vrlo sličnim jezicima i unatoč državnim granicama te nekim neriješenim pitanjima na političkom i gospodarskom području – ima puno više toga što dva naroda povezuje. A to su povijesna i geografska blizina, višestoljetna zajednička država Austro-Ugarska, nekadašnja zajednička država Jugoslavija, jezična blizina i kulturno nasljeđe, no ponajprije kršćanstvo, zajednička vjera i uključenost u sveopću Katoličku crkvu. Zatim je kao snažnu poruku istaknuo svrhu zajedničkih hodočašća: "Evanđeoska poruka ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku je najjača. Danas, kada se zbog pomanjkanja drugih novosti pažnju javnosti usmjerava na napete odnose između Republike Slovenije i Republike Hrvatske te na napade na Crkvu, naša je zajednička poruka da želimo činiti dobro i živjeti u toleranciji i prijateljstvu te da se i u buduće želimo zalagati za dobro i jednoga i drugoga. Molit ćemo i našu Majku Mariju, Majku Milosti, za oba naroda i za sve ljude da bismo živjeli u miru i sveopćem blagostanju te da ne bismo nikad zaboravili na kršćanske temelje iz kojih žive oba naroda." A nadbiskup Devčić, kratko ali zanimljivo, poručuje: "Posebno želim i molim da nam hodočašće k našoj zajedničkoj Majci Milosti bude poticaj na pozornije prepoznavanje i vrednovanje zajedničke baštine vjere, kako bi nam ona mogla biti čvrstim osloncem u burnim vremenima koja nadolaze." A ta je poruka zanimljiva po tome što msgr. Devčića, uvijek ispunjena optimizmom (koji nekad izgleda čak irealan), nikada nisam čuo da govori o "burnim vremenima. Zato su te riječi, poglavito u kontekstu EU-destrukcije (preko slovenskih leđa i obraza!), vrlo znakovite. Budući da su se ta obadva "zračenja" – i poruka koju nam šalje msgr. Uran, i plan koji provodi "EUran" – proširila gotovo uoči blagdana Velike Gospe, čija je simbolika upravo spajanje Neba i Zemlje "mostom" Marijinim, vrijedi istaknuti zanimljivost koja je mnogima nepoznata. Naime, upravo je Ženin vijenac od dvanaest zvijezda iz biblijske Knjige Otkrivenja nadahnjivao tvorce današnje Europske unije i stavljen je u njezinu zastavu. Ne bi li to za sve nas trebalo nešto značiti? – upitao je novinar Glasa Koncila teologa p. Darija Tokića, na što je on odgovorio: "Ako bi isticanje te činjenice bila nekakva propaganda za ulazak u Europsku uniju, onda ja tu Blaženu Djevicu Mariju ne bih miješao. No istina jest da je predlagač znaka na zastavi Unije imao na umu 12. poglavlje Otkrivenja, kao što je istina i to da većina Europljana nisu ni svjesni da se njihov život odvija pod tim Marijinim i Božjim znakom. To bi značilo - ako je Marija bila najrevnija učenica Kristova - da bi se i Europljani trebali nadahnjivati na Kristovu evanđelju. Svako štovanje Marijino, svaki njezin blagdan jest novi poticaj na slušanje Krista. No svjedoci smo kako tome postoji velika oporba pa čak i na razini mnogih zakonodavstava." Što bi dakle bio doprinos Hrvatske toj Europi (u okviru EU, ako se izgrade novi mostovi?), a na tome insistira i sadašnji Papa, baš kao što je insistirao i bivši? Naš doprinos (tj. kršćanski doprinos Hrvata i Slovenaca) jest "prisiliti" Europu da se i sama prisjeti svojih kršćanskih korijena, tj. svojega identiteta koji je neodvojiv od europskoga čovjeka. Jer kad ga se jedanput odrekne, više ni tog čovjeka neće biti. Naime, ako se čovjek odrekne svojega kršćanskoga identiteta, to znači da se zatvara Bogu. A zatvarajući se Bogu, odriče se i svoje budućnosti. Teolog je također istaknuo da je sve to usko povezano s pitanjem o ulozi žene i majke. Naime, djeca u svoj biblijskoj tradiciji zapravo predstavljaju budućnost, i pojedinca i naroda i cijele civilizacije. Poznajemo tolike stare civilizacije koje su u svom izobilju zaboravile na temeljne ljudske vrijednosti, zapravo na Boga! Danas o njima govorimo kao o nečemu što je prošlo. Mnogi i ne znaju da su uopće postojale. Prema tome, posvješćivanje da smo pozvani ostvarivati onu ljubav koju nam je Bog pokazao u liku Isusa Krista i koju je Marija nastojala ostvarivati u svojemu životu - to je jedini jamac opstanka i Europe i europskoga čovjeka. U suprotnom će se zatvoriti za budućnost i zemlja će pripasti onome tko prihvaća dijete i tko prihvaća budućnost - kao u Ivanovu Otkrivenju. U tom smislu, kao dio poruke blagdana Velike Gospe, valja istaknuti također da višestruko vrijedi evanđeoska izreka: "Ne živi čovjek samo o kruhu!" To danas znači, ne samo od ekonomije, od tržišta, od prometa rada i kapitala! Dakle, sve to ne smije biti svrha samome sebi, ne smije biti božanstvo. Uznesenje Marijino na prekrasan nas način podsjeća da smo iznad svega toga, da smo stvoreni za ljubav i zajedništvo - i za ono konačno zajedništvo svega ljudskoga roda s Bogom koje nazivamo životom vječnim. Krist je dakle došao objaviti Boga da s Bogom imamo život. Ako se čovjek zatvori za tu povezanost s Bogom, za tu temeljnu opciju, onda nužno pada pod neke druge bogove. I na kraju gubi ono za čim najviše teži, a to je život. Posvuda je vidljiva ta "kultura smrti", u kriminalu, raznim ovisnostima, uništavanju prirode. Sve je to plod zaborava Boga. A hoćemo li tome vječnom cilju uspješnije prispjeti po "eurušenim" mostovima ili po hodočasničkoj izgradnji zajedništva, nije teško zaključiti. Ali kako nije svako zlo uvijek za zlo, kako kaže narodna izreka, tako će možda konačno bar nekom hrvatskom slijepcu biti poticaj da istraži jesu li ili nisu ideja i plan odnosno recept o schengenskom "zatvoru" i scheveningenskom zat(v)oru izašli iz iste "kuhinje". Zlobnik bi rekao da doista nismo mogli dobiti "ljepšu i bolju" te eucroatofobičniju čestitku (kao i poticaj za "mućnit mozgom"), u prigodi hrvatskom (i slovenskom) narodu tako drage svetkovine Velike Gospe. Pa, što možemo nego doista iskreno uzvratiti: Fala in, kako bi lipo rekli u Dalmaciji! |
12.08.2007., nedjelja
TKO ŽELI BITI BIBLIJUNAŠ?
|
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE Premda će se svi lako složiti s tvrdnjom da se u bogatstvu ljudsko srce stvrdne brže nego jaje u kipućoj vodi (Börne), ipak će poznatu Ciceronovu misao da je najveće i najsigurnije bogatstvo biti zadovoljan onim što se ima, danas mnogi ismijati. Zato što živimo u mentalitetu koji smatra da se zlo, koje izlazi iz neopreznosti, nebudnosti i nerazborita upravljanja dobrima, može dogoditi samo drugome. Zbog toga se i kršćanima dogodi da posljedice pohlepe (koju se kod drugih redovito osuđuje) u nekom trenutku postaju prihvatljive i poželjne kao morsko osvježenje u ljetnoj sparini. Stoga je svakom čovjeku radi njegova duhovnog dobra i duševnog zdravlja potrebna uravnoteženost među životnim krajnostima odnosno duhovnim i materijalnim potrebama. Vjerniku je uz to, radi uvjerljivosti njegova svjedočenja među drukčijima, potreban dodatan oprez da ga napast bogaćenja materijalnim ne zavede u zapuštanje bogaćenja u Bogu. Naime, premda su opravdane svakidašnje ljudske brige (niska plaća, poskupljenje svega, životni standard...) ipak se ne smije izgubiti iz vida opasnost prevelike zaokupljenosti materijalnim probitkom i zaraženosti suvremenim "konzumizmom". Zato što otupljuje volju za duhovnim i uzvišenim te čovjeku "obara pogled" samo prema zemlji. Neodlučno odbijanje neprestanih napasti demona posjedovanja (koji se obilato služi i medijskim marketingom) neopazice će čovjeka dovesti u zarobljenost svime što posjeduje. U takvom raspoloženju u svakidašnjem životu postupno otupljuje nada u Vječno. Čovjek se zatvara u samodostatnost i više ne očekuje radost u susretu s drugim. Štoviše, čovjek mu postaje opterećenje, a misao na Boga "evoluira" u ignoranciju. Zar to ne potvrđuje i stotina varijanti npr. popularne igre "Tko želi biti milijunaš?" te nepostojanje sličnog "showa" npr. "Tko želi biti Biblijunaš?" (živjeti savršeno po Sv. pismu)! Promislimo što bi u našim velikim gradovima tzv. prosječnom građaninu značilo anketno pitanje: "Želite li zadobiti Nebo?" Za razliku od često ponavljanih upita: "Što biste učinili s milijun kuna?" I u Kristovo vrijeme ljudi su postavljali pitanja o posjedovanju materijalnih dobara, kao što ih postavljaju i danas. Zanimljiva je zgoda kad je netko Isusa zamolio da posreduje u podjeli imanja između njega i njegova brata. Upravo (nam) je tada Učitelj dao lekciju kako materijalna dobra treba da nam budu tek sredstva, a nikada cilj života i upozorio nas je na važnost budnosti. Danas je sigurno više nego ikada potrebno na to misliti, jer je neusporedivo više napasti koje čovjeku "pomažu" da lako zabludi. Zato bi i život kršćanina danas - u atmosferi besmislenog reklamiranja samo tjelesnog, materijalnog i vremenitog - trebao biti poziv na sakupljanje nepropadljivog blaga i stalnu spremnost na lagan mogući oproštaj sa zemaljskim i materijalnim, tj. na radostan susret s Vječnošću. |
09.08.2007., četvrtak
ZNANOST KRIŽA U NACI-KREMATORIJU
|
U katoličkom kalendaru na današnji nadnevak upisana je nova svetica. To je Sv. Benedikta od Križa - redovnica Edith Stein, Židovka, rođena u Vroclavu 1891. Bila je istaknuta filozofkinja koja je u tijeku studija prihvatila Krista i ušla u Karmel - samostan najstrože kalauzure, sasvim odvojene od javnosti. Važnije pojedinosti iz njezina života prenosim prema kolumni don Živka Kustića u JL-u. Kada su nacisti u Njemačkoj pojačali progon Židova, nju su 1938. poglavarice poslale da se skloni u jednako zatvoren samostan u Nizozemskoj. Njemačka je Nizozemsku okupirala već 1940. Židovi su brzo istrijebljeni. Po Edith Stein su došli tek 2. kolovoza 1942. Mogli su je ostaviti da bez ikakva utjecaja u javnosti i bez potomstva umre u samostanu kao u zatvoru. Smatra se da se Hitler i na taj način htio osvetiti Katoličkoj crkvi. Mnogi ne znaju da je papa Pio XI već 1937. godine bio objavio encikliku "Mit brennender Sorge" (S gorućom brigom), kojom je osudio nacizam. Neki su njemački biskupi molili papu neka ne proklinje Hitlera, jer bi se on krvavo osvećivao nad katolicima u Njemačkoj. Ali, kada se našla već poznata Židovka i katolkinja dr. Edith Stein, to je za hitlerovce bila prava poslastica osvete Katoličkoj crkvi. To nisu mogli propustiti. Kada su gestapovci došli na samostanska vrata, sestra Edith spremno je rekla svojoj sestri Rozi: "Hajdemo na žrtvu za naš narod." Ona je svoje kršćanstvo već bila izgradila na temelju Isusovog žrtvovanja. Pisala je: "Propovijedanje križa bilo bi uzaludno ako u stvarnosti ne bi bilo stvarni izražaj jednoga života u sjedinjenju s Raspetim." S puta u koncentracijski logor uspjela je još 6. kolovoza 1942. poglavarici u samostan poslati pisamce u kojemu ističe: "Znanost križa može se zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka, te sam rekla: zdravo Križu, nado jedina!" U Auschwitzu je ugušena u plinskoj komori neutvrđenog datuma između 8. i 11. kolovoza 1942. Tijelo je zacijelo završilo u krematoriju. Odmah nakon rata njemački su biskupi zastražili da bude proglašena svetom. Ivan Pavao II proglasio ju je blaženom 1987., a svetom 1998. Tako je Hitler, koji je govorio da su i "Stari i Novi zavjet ista židovska prevara" ostao u ružnoj prošlosti, a žrtvovana Isusova sunarodnjakinja - spajajući oba Zavjeta - znak sve boljih odnosa kršćanstva i židovstva - do čega je Ivanu Pavlu II bilo osobito stalo. Vjerujemo da se Svetica i danas moli za svoj narod i za sve kršćanske narode! |
07.08.2007., utorak
ZAŠTO JE BISKUP IVAS ZASLUŽIO OSUDU?
|
Propovijed šibenskoga biskupa Ante Ivasa u Kninu, 5. kolovoza, na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, izazvala je odmah buru reakcija, kako se moglo i očekivati. Nakon uravnotežena komentara Darka Pavičića u Jutarnjem listu, u Novom je listu Nela Vlašić reagirala "drvljem i kamenjem". Tipično i prozirnoj maniri određene političke opcije, kao da živimo u Kini. Ili kao da je biskup čelnik jedne oporbene političke stranke. Da sve bude "ljepše" Novi list je odmah u ponedjeljak, u izvještaju Borisa Pavelića iz Knina, jedini (!) istaknuo čak na naslovnici: SANADER NAPAO BISKUPA IVASA. A tekst je naslovljen: SANADER OSUDIO EUROSKEPTIKE U CRKVI. Naravno, niti je bilo napada, niti je pala osuda, niti je bilo sukoba Sanadera i Ivasa. Od svih novinara u Kninu, to je vidio i čuo samo B. Pavelić! A što su to kritičari osobito zamjerili biskupu Ivasu? Kao što je novinar već istaknuo, biskupov smrtni grijeh (ako ne čak svih sedam zajedno!) jest taj nesretni famozni EUROSKEPTICIZAM! Dakle, ne uopće FOBIJA, ili neki drugi negativan stav prema "svetoj mantri" EURO, nego običan - SKEPTICIZAM! Dakle, čovjek, biskup izražava sumnju u nešto što doista nije sigurno! Kao što to čini tisuće intelektualaca diljem Europe i nitko ih ne osuđuje, dapače ljudi ih hvale i podržavaju! Biskp Ivas je istaknuo da vjernici na misi u Kninu mole i za one u domaćim ili stranim zatvorima i sudištima, optuženima, poniženima i predanima (selektivnoj) svjetskoj "pravdi", koja je velikoj većini ovoga naroda neshvatljiva, čudna i nepravedna. I uz to – zamisli B. Paveliću koje li biskupove drskosti – dodao je da se ta činjenica kao mučna i bolna sjena nadvija nad svečanim danom slavlja 5. kolovoza! Evo što je još doslovce biskup Ivas rekao u propovijedi: "Dok se danas zahvalno sjećamo Oluje i pobjede, mi se ipak pitamo: da li je Oluja prošla? I jesmo li mi zaista pobijedili, ako je istina da je Hrvatska u 6 godina ovoga stoljeća ostala bez 60.000 stanovnika i da će i nakon 2010. ti gubici biti još veći? Je li Oluja prošla, ako toliki razočarani i poniženi branitelji, ili sve veći broj mladih, zarobljenih drogom i alkoholom, sebi oduzimaju život. Na tisuće ljudi pogibaju na cestama, i u sve opasnijem kriminalu i razbojstvima? Je li ta gorka istina da je sve 'više grobova nego kolijevki', prijeteća oluja koja nas vodi u tužnu povijest nestanka s ovih darovanih ljepota Božjih? Možemo li, bez straha da ćemo biti ignorirani, prozivani i izrugani, o tome govoriti i vikati? I smijemo li govoriti i o moralnoj ili etičkoj oluji, koja nemilosrdno ruši ljudska i Božja načela 'o imati i o biti'. Koja ruši mjerila, svjetionike i orijentire dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, poštenja i lopovluka, vjere i nevjere? Živimo li u oluji neodgovorne slobode i 'demokracije', koja obezvrjeđuje i ruši životne temelje: braka i obitelji, začeća, rađanja i odgoja? Živimo li u oluji koja sije neslogu, mržnju, razdor, sumnje i optužbe, sve do monstruozne optužbe, da je i ova država nastala na 'zločinačkom poduhvatu'? I nisu li pred tom olujom svi, iako važni, veliki govori, mitinzi i obećanja o porastu ove i one proizvodnje, investicija i ulaganja, infrastrukture i resursa, napretka blagostanja, i standarda, nisu li svi govori i pregovori o ulascima u asocijacije i unije, često opasna preskakanja bitnih životnih duhovnih i duševnih pitanja, potreba i prioriteta ovoga naroda i države? Gdje je tu cjelovito živa osoba, čovjek koja nije samo tijelo, nego mu treba duh, duša i pamet i srce, da bude ljudski živ i sretan čovjek?! Pitamo se, o čemu, o kojim će to prioritetima govoriti, i što će nam to sve obećavati naši političari u predstojećim olujnim nadmetanjima za naše povjerenje i izbore? Jesmo li u oluji kad, često uz pomoć javnih i tajnih službi i propagande 'provaljuju' u naš svijet neki novi ideolozi i komesari, tužitelji i suci, koji naše živote odvode u nepoznato, koji osiromašuju duh, kradu sjećanja, ignoriraju identitet, diktiraju povijest, napadaju savjest i pameti, truju i kradu srca, to jest dušu našeg naroda, naročito naše djece i mladih." Eto, to je sva "drskost" biskupa Ivasa – postavljao je pitanja! Temeljna pitanja na koja bi i novinari trebali tražiti odgovore! Ali to njih ne zanima odnosno njima urednik to ne zadaje kao temu. Nego važno je pljuvati po Crkvi i po biskupu Ivasu zato što je naglasio da su ta pitanja, po našem najdubljem kršćanskom uvjerenju, za nas presudna! Tko nije shvatio, neka ih pročita još jednom. Osim toga biskup Ivas je Hrvatsku usporedio s lađom, pa je rekao da se mnogo puta ta naša lađa našla u olujama te da i na dan slavlja u Kninu, u Zvonimirovu gradu, oživljuju stihovi Nazorove "Zvonimirove lađe": Snažno u nju udaraju vjetar, talas i oluje, slomila se, prignula se: na pijesku je, al još tu je. Na njojzi je sto tragova, udaraca i uvreda, Na njojzi je sto znakova veljih slavlja i pobjeda. Ali - to novinari nisu primijetili, jer to za njih nema dnevnopolitičku "težinu" - bit biskupove propovijedi jest misao da ljubav mora nadahnjivati sav život vjernika, klerika i laika, u svim položajima, zvanjima i mjestima. "Mi danas zato ovdje Boga molimo, da On učvrsti naša srca u ljubavi svojoj. Da živimo i da sve ulažemo u ljubav, u svim njezinim dimenzijama", rekao je biskup i naglasio kao je važno da se ljubav ne svodi na materijalni i tjelesni, politički ili bilo koji drugi sebični interes, ili na jeftinu trgovinu potrošnom robom. Istaknuo je također potrebu da ljubav sazrijeva tako da obuhvati sve ljudske potencijale i čitava čovjeka, da u našoj domovini, u našem narodu, u svima nama raste i sazrijeva prava kultura ljubavi i zahvalnosti te da katolici mole da svi u Hrvatskoj više pomažemo i podržavamo jedni druge da ljubimo Boga i čovjeka. Da volimo svoj narod, domovinu i svoju kulturu, da bismo mogli ljubiti i poštivati druge narode i kulture. Na kraju je naglasio da ničega ovaj svijet i ovaj narod i ova zemlja nije više potrebna od ljubavi, nepotrošive i nepokvarljive Božje i istinite, a ne lažne, bratske ljubavi. A propovijed je završio sljedećim riječima: "Dok ovako zahvalno slavimo i molimo, kao da opet čujemo jeku one molitve što ju je u Katedrali, pred jednom 'Malom Gospom Marijom', izrekao veliki A. G. Matoš: 'Majko, audiant reges (neka čuju vladari): dok je srca, bit će i Croatiae'. I nemojte opet reći da je to bijeg u naivni i glupi romantizam, ili čak opaki nacionalizam. To je nasušna molitva: jer je čovjek, jer je narod živ, tako i toliko dugo, ne 'dok mu hrašće bura vije', nego 'dok mu živo srce bije'. Amen." Eto, uz napomenu da bi bilo, ako ne šokantno onda svakako neobično, kad bi premijer Sanader i biskup Ivas zamijenili uloge, retoriku i sadržaj svojih govora te da obojicu podržavam u njihovim autonomnim resorima, čitateljima prepuštam zaključak u čemu je biskupova propovijed "za osudu"! |
06.08.2007., ponedjeljak
POŽARI, POŽARI – HRVATSKA GORI!
|
Vozeći se predprošli tjedan prema Splitu po A1, prošavši Gospić spazio sam iznad Velebita nešto nalik tamnu oblaku... Protrnuo sam... bio je to gusti crni dim golemog požara (poslije jedva ugašenog) iznad Velike Paklenice na Velebitu... Dva dana poslije toga, opet su me prošli trnci – vidio sam vatru pokraj autoceste u Trmbusima... bilo je tek oko sedam sati ujutro, možda je upravo bila zapaljena... U nedjelju u Solinu, upravo s početkom mise na otvorenom, zajedno je s ulaznom pjesmom po Gospinu otoku počeo lepršati pepeo... bile su to "sive pahuljice" koje je vjetar donosio s požarišta iznad Žrnovnice... U sva tri slučaja sjetio sam se nekih prijašnjih požara i zanimljivosti vezanih uz njih. Prvi je moje gimnazijsko ljetovanje sedamdesetih godina u samostanu Sv. Križ na Čiovu. Svake smo godine na padini prema Trogiru gledali požar. Ali – ovo nas je iznenadilo sljedeće godine – tamo gdje je lani gorjelo, ove su godine već bili podignuti zidovi ili iskopanih temelji novih vikendica. Tako je bilo četiri godine zaredom. (Jednom sam, deset godina poslije toga, znatiželjno prošao između tih kuća i vidio registarske pločice na desetak automobila iz – Beograda, Niša, Zrenjanina, Novoga Sada... i jednu iz Zagreba). Drugi zanimljiv slučaj, sličan solinskom, zbio se prije nekoliko godina koncem srpnja tijekom finala omiškog klapskog festivala. U trenutku kad je jedna klapa trebala zapjevati oglasila se sirena. Već deset minuta nakon toga po gledalištu i cijelom gradu padao je pepeo. Planulo je u obližnjim Dućama. Sutra se po kafićima prepričavalo kako je do toga požara došlo... Svakako, kao i u čiovskom slučaju, premda su jednom stočaru izgorjele ovce, sljedeće godine na mjestu gdje je lani bila šuma već su se crvenjele opeke. Ali ničiji obrazi zbog toga nisu bili crveni! Sličnih primjera i slučajeva ima još... Nažalost, sada već i prosječan čitatelj dnevnih novina može zaključiti kako je očito da postoje (barem) tri kategorije požara: 1. priprema građevinskog terena, jer je zabranjeno sjeći šumu i tako širiti zonu za izgradnju novih objekata ili uništavanje "beskorisne" borovine radi sadnje korisne loze i masline; 2. nehotično potpaljivanje – zbog nemara (opušak...), bijesa ili psihičkog poremaćaja (piromanija); 3. namjerno, planski smišljeno i proračunato podmetanje iz nekoliko razloga: a) da se drugome nanese šteta (iz osvete, mržnje, bolesti...); b) da se sebi i drugima osigura honorar (poznati su slučajevi iz Francuske, Grčke itd.) – naime vatrogasci bez posla ne zarade ništa ili dobiju "siću", a kad su u akciji onda je "veća lova"... (ne znam je li zato našim vatrogascima obećana povišica!)... c) neki smatraju da se tako najbrže razminira široko područje puno eksplozivnih naprava zaostalih iza četničke "sjetve"... Ovdje namjerno ne spominjem požare koji nastaju iskrenjem električnih vodova, od udara munje i sl... Svakako, sve ovo dovoljno je alarmantno ne samo za razmišljanje. Također, uz izraze velikog divljenja i zahvalnost za požrtvovnost mnogim dobrovoljnim gasiteljima, koji često i život stavljaju na kocku kako bi obranili društvenu imovinu i spasili blago Lijepe Naše, valja reći da ni služba motrenja i dojave ne funkcionira dobro. Što je žega veća veće su i opasnosti od požara, a baš se tada odgovorni lakše uspavaju. Kad ih trgne isprekidan zvuk sirene, tada je već kasno. Dakle kad se i služba nadzora bolje organizira a cijela se zajednica odgovornije postavi prema našim prirodnim resursima, neće nam trebati više skupih kanadera i vodenih traktora, nego će se sredstva moći investirati u ljetne kulturne manifestacije, na kojima će razdragane domaće i strane posjetitelje zasipati šareni konfeti umjesto sivog pepela spaljene borovine. |
05.08.2007., nedjelja
DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI
|
TO JE TVOJA ZEMLJA Tu ćeš naći uvijek dom, srce koje kuca za te, ruku da te prati, majku da te shvati, znat ćeš sve što treba znati. Znat ćeš kako boli plač kada tvoja zemlja pati; ali iza svega sigurno ćeš znati što ti znači ovaj kraj. To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom. Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu. Bit ćeš bogat ko i mi, kralj što ne zna što je kruna, al' na svojoj grudi ko i ovi ljudi bit ćeš velik ko i mi. To je tvoja zemlja, tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu na kršu tvom. Tuđin i oluje kidali su nju, al' još uvijek tu je sve dok mi smo tu. CROATIO, IZ DUŠE TE LJUBIM Svake noći Boga za te molim Pivajući kamenu i drači Croatio ka mater te volim Umorna si, samo mi ne plači Sve ću pisme pokloniti tebi Sve đardine, neka mi te kite Croatio iz duše te ljubim Ja te volim ka i mati dite Još se sićam onih riči Što mi uvik priča ćaća Nemoj sine nikud ići Tvoj je kamen, maslina i drača Nek te rani kora kruva Kapja vina, zrno soli Nek ti kušin bude stina Al Hrvatsku sine voli Pisme će ti pivati slavuji Svirat će ti moje mandoline Svaku stopu ove zemlje ljubi Kad odrasteš voljeni moj sine BOŽE, ČUVAJ HRVATSKU! Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom, Ljude koji blaguju pri oltaru tvom. Nek se sliju molitve sve u jedan glas, Čuvaj ove svete tlo, blagoslovi nas. Ako treba gospode, evo primi zavjet moj, Uzmi život od mene, pa ga podaj njoj. I u dobru i u zlu, budi s nama budi s njom, Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom, Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom. S osjećajem ponosa svima želim obilje Božjega blagoslova te čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kao i blagdan Gospe velikoga hrvatskog krsnog zavjeta! |
03.08.2007., petak
KRŠĆANIN KOJI NE PRIZNAJE BOGA CRKVE...?
|
Bloger s nickom @Pijesak u gaćama, u jednom svojem komentaru, mada prilično zbrčkano, navodi zanimljivu i važnu činjenicu. Za sebe kaže da je kršćanin odnosno da "vjeruje u nešto" ali ne u "boga kako ga crkva prikazuje" budući da je "crkva čovjekova tvorevina". Činjenica je da se često na blogovima i općenito u internetskim komentarima susreće takve "kršćane". Zato je potrebno vidjeti je li takav vjernik uopće kršćanin odnosno kakav je to zapravo kršćanin. Kriterije za odgovor na to, bez obzira kakvim netko sebe smatrao, može se među ostalim naći u Katekizmu Katoličke Crkve, ali i u skraćenom obliku kao odgovor na pitanje također u Kompendiju KKC (br. 147, 150, 168, 177). Dakle, najprije treba odgovoriti na pitanje što je Crkva odnosno što znači taj izraz u sintagmi Crkva katolička, koju spominjemo u Vjerovanju. Crkva označuje narod što ga Bog saziva i sabire iz svih krajeva zemlje kako bi stvorio zajednicu onih koji po vjeri i krštenju postaju djecom Božjom, udovima Kristovim i hramom Duha Svetoga. A poslanje te Crkve jest naviještati i među svim narodima uspostavljati kraljevstvo Božje koje je Isus Krist započeo. Crkva je ovdje na zemlji klica i početak toga spasenjskoga Kraljevstva. Neki znaju da negdje po svijetu, a posebno u Europi, ima i katolika koji kažu "Krist da, Crkva ne!" Tko sve pripada Katoličkoj Crkvi? Službeno, svi ljudi na različite načine pripadaju i pozvani su na katoličko jedinstvo Božjega naroda. Katoličkoj je Crkvi potpuno pritjelovljen svatko tko je, imajući Kristov Duh, s njom združen vezom ispovijedanja vjere, sakramenata, crkvene uprave i zajedništva. Krštenici, koji ne ostvaruju potpuno takvo katoličko jedinstvo, nalaze se u nekomu, premda ne savršenu, zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Na kraju, budući da se često pod pojmom Crkva, posebno u medijima, misli samo na crkveni Vrh (papu, biskupe, svećenike, ustanovu, Kaptol, Vatikan...), treba naglasiti da svi vjernici čine Crkvu. A vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni članovima Božjega naroda. Postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani su da, svaki prema svojemu položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi. Među njima je prava jednakost u njihovu dostojanstvu Božje djece. Eto, dakle, tko želi može sam proširiti znanje čitajući više te sam otkriti gdje je, tj. sebi odgovoriti na pitanje "na čemu si ti?"! Za našega komentatora još samo napomena da je već i iz njegova komentara očito koliko je lakše naz(i)vati se kršćaninom nego to biti. Nažalost to nam svima olako promakne, jer taj princip primjenjujemo uspješnije na drugima nego na sebi odnosno druge lakše procjenjujemo nego sebe (sebe obično precjenjujemo)! Svatko zato najprije treba reći: Mea culpa! I vraćati se Izvoru. I testirati se prema Izvorniku, kojega je čuvarica i tumač Crkva. Neka nam u tome pomogne i naš Blaženi Augustin Kažotić! |
02.08.2007., četvrtak
OTPUST - DOPUST - RASPUST = ODMOR!!!
|
O, HVALA TI SVEVIŠNJI, JOŠ DAN-DVA PA GODIŠNJI! |
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.