"Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo samo da bi se mogli boriti protiv Crkve. Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće...
Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja", napisao je u knjizi PRAVOVJERJE Gilbert Keith Chesterton, obraćenik u 48. godini života s anglikanske na katoličku vjeru (1922.), a za koga je ljevičar Ernst Bloch rekao da je bio "najmudriji čovjek na svijetu". Čak je i jedan Mahatma Gandhi priznao da je na njega značajno utjecao Gilbert Chesterton.
Neprijeporno je da je Chesterton bio jedan od najvećih kršćanskih humanista svih vremena. Na žalost, Chestertonova velebna knjiga, koja je prevedena i na hrvatski, sigurno nikad neće biti svjetski bestseler kao što su to u zadnje vrijeme postale neke protuvjerske knjige poput BOG TLAPNJI (na hrv. prev. kao ILUZIJA O BOGU) Richarda Dawkinsa ili KRAJ VJERE – RELIGIJA, TEROR I BUDUĆNOST RAZUMA Sama Harrisa.
Obje su knjige izravan poziv za uništenje religije i podsjećaju na Voltairevo: "Uništite besramnicu!" (tj. Crkvu; m.op.) Povijest se dakle ponavlja! U objema se knjigama kršćanstvo prikazuje kao nešto opasno za daljnji razvitak društva, a sve religije općenito kao "pranje mozga".
Monstruoznost optužbi na račun kršćanstva pokazuje najbolje sljedeći citat iz Harrisove knjige: "Holokaust se čini potpuno sekularnim fenomenom. No, nije tako. Antisemitizam koji je zidao ciglu po ciglu krematorija – a još i danas bujno cvijeta – dolazi nam preko kršćanske teologije. Znali ili ne, nacisti su bili agenti religije." Štoviše, prema Harrisu židovsko-kršćanska tradicija je "čak proizvela Staljina".
Što kazati na takve tvrdnje? Chesterton je dao vrlo lijep odgovor: "Ne samo da je vjera začetnik sve zemaljske djelotvornosti, nego su njeni neprijatelji začetnici sve zemaljske zbrke. Zagovaratelji svjetovnog nisu uništili božanske sadržaje; ali uništili su svjetovne sadržaje, ako im je to ikakva utjeha. Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet."
Spomenute knjige, te mnoge druge, poput ISUSOVI PAPIRI, DA VINCIJEV KOD, JUDINO EVANĐELJE i sl., nisu ozbiljna opasnost kršćanstvu kao takvom, jer Crkva se je sučeljavala u povijesti i s mnogo jačim protivnicima, ali stvaraju pomutnju i nemir kod slabije upućenih vjernika, a posebice kod osoba koje su na putu da postanu vjernici i koje važu sve argumente za i protiv.
Ustvari, ateističke raščlambe i teorije koje iznose ti autori stare su stoljećima i ponovno izranjaju u svakoj generaciji. One se mogu činiti novima onima koji se s njima prvi put susreću, a mogu se zapravo izvući izravno iz tekstova Voltairea, Comtea i raznih drugih autora iz razdoblja Prosvjetiteljstva. Za sve "Dawkinse" i "Harrise" vrijedi Chestertonova konstatacija: "On žrtvuje samo postojanje ljudskog roda zbog nepostojanja Boga. Čak je spreman uništiti i elementarnu etiku po kojoj sve stvari žive, zbog svoje neobične i vječne osvete nad nekim tko uopće nikada i nije živio."
U tom kontekstu, iako nema istu težinu, treba promatrati i razne sadržaje, koji se pojavljuju u hrvatskim medijima i u kojima se izravno ili neizravno napada Crkva "koja se ne pozicionira u društvu nego iznad društva", kako to tvrdi, primjerice, vječni dopisnik iz vječnog grada Rima u jednim dnevnim novinama, koje inače pokazuju izrazitu netrpeljivost prema Crkvi.
Dopisnik iz Rima (Inoslav Bešker, m.op.) servira uglavnom vijesti poput "Papa Pio XII. nije htio crnce u Rimu nakon II. svjetskog rata", "Papa iznad ustava", "Crkva krišom vjenčala uteklog mafijaškog šefa", "Gasperijevi papiri otkrili simpatije Crkve za Ducea", "EU odbacuje ultimativni ton iz Vatikana", "Ideološki monopol", "Je li Crkva spremna na dijalog? ", itd.
Jedna od najgrubljih optužbi usmjerenih prema kršćanstvu, a pritom se zapravo redovito cilja na katolicizam, jest optužba da je kršćanstvo već samo po sebi jedan netolerantan vjerski sustav. "Netolerantnost je... svojstvena svakom vjerovanju... Sigurnost u budući život je neuskladiva s tolerantnošću. Tako dugo dok kršćanin vjeruje da će samo njegova krštena braća biti spašena na Sudnji dan, on ne može poštovati vjeru drugih", tvrdi Harris. A kršćanstvo samo kaže da je sigurno da je spas osiguran po Isusu Kristu. Hoće li se spasiti, primjerice, budisti Crkva se kategorički ne izjašnjava. "Katolička doktrina i disciplina mogu biti ograde; no one su samo ograde jednog igrališta. Kršćanstvo je jedini okvir u kojem je sačuvana radost poganstva", tvrdi Chesterton.
Uobičajeno je dakle, da se ljude označuje netolerantnima samo zato jer imaju stroga vjerska uvjerenja i jer ih brane u sučeljavanju s onima koji imaju suprotna mišljenja. Međutim, prava i istinska tolerancija ugrađena je u samo tkivo evanđelja Isusa Krista i nije nikakva tvorevina Prosvjetiteljstva, već je kršćanska inovacija.
Kršćanstvo nudi univerzalnu poruku za sva plemena i narode. Zadatak koji je pred kršćane postavio Bog nije uvođenje na silu skupa zakona, ili stil obožavanja, već ponuda svijetu Kristove poruke. I zato Crkva, kako je napisao papa Ivan Pavao II., ništa ne nameće već samo predlaže.
Je li moguće osobno iskreno u nešto vjerovati, a što se onda često shvaća kao "privatno uvjerenje", a zatim se držati po strani kad su u pitanju javne odluke? Mnogi koji napadaju Crkvu, a koju, usput govoreći, čine svi vjernici, nemaju problema kad kažu da čine ono za što misle da je ispravno. No, istodobno osuđuju one koji svoje odluke ili zahtjeve temelje na religioznim načelima ili na vjeri.
Ako tzv. "privatna vjerska uvjerenja" ne smiju utjecati na javne odluke, postoji li uopće bilo koje uvjerenje koje se može koristiti za argumentiranje i donošenje određenih odluka? Kako to da se religijska uvjerenja proglašuju "privatnim stvarima", a da se uvjerenja temeljena, primjerice, na relativizmu, lažnom pluralizmu ili radikalnom feminizmu smatraju potrebnima za razvitak društva?
Potrebno je prepoznavati jedinstvenu i autonomnu ulogu Crkve, države, politike, gospodarstva, civilnog društva i umjetnosti. Nitko od navedenih nema monopol. No, dok institucionalna Crkva ne traži taj monopol, Krist ga traži od vjernika. On je vladar nad Crkvom, državom, politikom, gospodarstvom i kulturom. On otkriva istinu o Bogu. Drugim riječima: ako su razdvojeni država i Crkva, nisu razdvojeni vjera i država.
Kršćani, na žalost, vrlo često izbjegavaju sučeljavanje s protivnicima vjere i povlače se s isprikom da svakome treba prepustiti opredjeljenje u pogledu onog u što će vjerovati. To je dakako točno. Svatko ima pravo na svoje uvjerenje. No, to ne znači da se vjernik treba navikavati na sekularni karakter moderne civilizacije kao nešto zadano.
Ako kršćani ne smatraju da je važno da drugi čuju kršćanska stajališta o raznim pitanjima, onda neizbježno dolazi do propitivanja važnosti tih stajališta i za njih same. Političar, koji izjavljuje da svoja osobna vjerska uvjerenja ne želi nametati drugima ne pokazuje samo nerazumijevanje demokratskih procesa već pokazuje da je hipokrizija ili ravnodušnost njegovo vodeće etičko i moralno načelo.
Oklijevanje vjernika da brane svoju vjeru, a to znači i Crkvu, stvorilo je mnogo ravnodušnih i nesređenih kršćana i predstavlja kukavičluk. Gubitak religijskog osjećaja, koji se odražava u ravnodušnosti ili u neprijateljstvu modernog svijeta prema kršćanstvu jedna je od najozbiljnijih slabosti naše civilizacije i uvodi stvarnu opasnost za njenu duhovnu vitalnost i društvenu stabilnost.
Civilizacija u kojoj nema mjesta za religiju jest osakaćena kultura koja je izgubila svoje duhovne korijene i osuđena je na besplodnost i propadanje. Katolici su pozvani živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima na javnom području s ljubavlju prema bližnjem i poštivanjem drugih, ali također čvrsto, s hrabrošću i bez isprike.
I na kraju još jedan citat iz knjige PRAVOVJERJE: Jer, kad razmišljam o tim raznim antikršćanskim istinama, jednostavno otkrivam da nijedna od njih nije istinita.
Mr. Krešimir CEROVAC
(MI – katoličko glasilo, svibanj 2007.)
PS: U slavu Sv. Augustina, filozofa i crkvenog naučitelja (blagdan 28. kolovoza):
Hvaliti te (Gospodine) želi čovjek, sićušan djelić tvoga stvorenja. Ti ga potičeš da traži radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.
(Augustin, ISPOVIJESTI, 1,1).
Post je objavljen 29.08.2007. u 00:28 sati.