30.04.2008., srijeda
MEDIJSKO (MAL)TRETIRANJE CRKVE
|
Javni mediji u Hrvatskoj doista su u svakom pogledu – endem, točnije "čudna biljka"! To je naočitije u njihovoj svakodnevnoj izdaji svoje zadaće, u koju se tako rado kunu, a to je objektivno INFORMIRANJE JAVNOSTI, tj. građana (u prvom redu) Republike Hrvatske, potom ostalih do kojih dopire tiskana i govorna riječ ili na bilo koji način odaslana obavijest. Premda se u Hrvatskoj više od 90 posto pučanstva deklarira kao kršćani, prvotna zadaća tzv. javnih medija – kako je oni sami definiraju – nije biti tzv. kršćanski medij, što nije teško razumjeti. Ali ipak nije nimalo lako razumjeti zašto hrvatski javni mediji ipak drskom selekcijom informacija ignoriraju i vrijeđaju svoju publiku, uskraćujući joj vijesti koje ona očekuje. Posljednji drastičan primjer – ovdje u prvom redu mislim na hrvatske dnevne listove – jest vulgarna ignorancija Susreta hrvatske katoličke mladeži, koji je održan na stadionu sportskog centra "Sloboda" u Varaždinu u subotu 26. travnja. Kako je izvijestila IKA (ispričavam se što nisam vidio vijest koju je donijela HINA!), misno slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zajedno s biskupom domaćinom Josipom Mrzljakom, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Marinom Srakićem, predsjednikom Odbora HBK za mlade šibenskim biskupom Antom Ivasom te još 15 nad/biskupa iz Hrvatske i banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, a koncelebriralo je i 350 svećenika iz svih hrvatskih nad/biskupija i inozemstva. Najvažniji je podatak da je u slavlju sudjelovalo 22.000 mladih iz Hrvatske ter iz Bosne i Hercegovine, Kotorske i Subotičke biskupije, Njemačke, Austrije i Slovenije. Sudjelovali su i đakoni mjesne Crkve, brojne redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor mladih Varaždinske biskupije pod ravnanjem Ivana Malbašića, koji je s više pjesama uveo u misno slavlje i pratio ulaznu procesiju. Na velikoj pozornici, na kojoj je bio oltar, bili su i drveni stolci na čijim su nogama upisani temelji postojanosti prve Crkve: nauk apostolski, zajedništvo, lomljenje kruha i molitva, a služili su kao katehetsko pomagalo kroz višemjesečne pripreme za Susret mladih. Mlade je na početku pozdravio domaćin mons. Mrzljak, a mons. Ivas održao je sjajnu, vrlo toplu i poticajnu propovijed, punu krasnih i snažnih odgojnih poruka. Međutim, ništa se skandalozno nije dogodilo, nije bilo "krvi" i zato taj susret našim (uglavnom tiskanim) medijima nije bio nimalo "zanimljiv", tj. bio im je "dosadan"! Ali, nisu za to krivi MEDIJI (oni su mrtva stvar!) – tako su odlučili njihovi UREDNICI!! S druge strane – kako toga vikenda, "tako i sada i vazda i u vijeke vjekova" – golem publicitet dobile su razne beznačajne estradne skupinice, minorne šačice drogiranih agresivaca u nekoj rock-jazbini... itd, its... razne Alexice&farmerice, nekakve face sa tzv. scene... onda npr. novi Sevin album, nova frizura gospođe "Polivinilclorid", Modrićeva "okupacija" u 26 milijuna... itd. itsl... – jer "to publika traži". Kakve podle laži! Istina je da to traži tek mali dio publike, a ostalima se nameće i potiče ih se da to traže poput ovisnika! Na jednak način se 50 godina postupalo sa žrtvama na Bleiburgu i istini o njima – u školi i u medijima – ignorancijom i prešućivanjem! Uz prijetnju zatvorom onome tko istinu pokuša tražiti! A žrtve Jasenovca uvijek su imale golem publicitet – kao i danas! Nije li to neskriveno očitovanje naših medija na čijoj su strani! Nije li pak debilno i neinteligentno da ne znaju (ili ne žele?) sakriti svoju svrstanost i pripadnost? Jer je teško povjerovati da je na djelu opravdanje stare mudre izreke: "Tko poštenja nema, sramotom se diči!" "Sjajna" potvrda toga je i prilog nedjeljne Slobodne Dalmacije (27.04.08.) o tome kako Glas Koncila "skandalozno", "pseudoznanstveno" savjetuje svoje čitatelje... (u sljedećem broju SD vjerojatno će biti prikaz kako neki islamski vjerski list savjetuje svoje čitatelje!). Sigurno je jedino da nikad nećemo pročitati kako svoje mlade čitatelje savjetuju listovi OK! i Teen (a jadna djeca s tim savjetima!). Tako je novinar SD Saša Jadrijević Tomas, "sablažnjen" odgovorima Glasa Koncila o mini suknji, sotonizmu, nudizmu, homoseksualnosti..., požurio konzultirati "stručnjake" da oni narod uvjere koliko su "katolici zatucani". A takvi dežurni kritičari to jedva dočekaju. I evo što nam rekoše tzv. nevladina aktivistkinja Neva Telle, tzv. psihologinja Maja Mamula i tzv. sociolog Zoran Malenica: - Crkva nas svojim konzervativnim stavovima vraća više stoljeća unatrag; takve sulude izjave niti su utemeljene na znanosti, niti na zdravom razumu; bolesna Crkva šteti vjernicima i želi ući u njihov krevet; ta su pravila kao iz vremena inkvizicije! - Riječ je o nazadnim odgovorima, stoga se upozorava: "Ne slušajte štetne savjete Crkve! Oni kod vjernika žele izazvati osjećaj krivnje, srama, što je loše za zdravlje, za poimanje seksualnosti!" - Odgovori Glasa Koncila pokazuju koliko licemjerja postoji u Crkvi jer se "ni 10 posto svećenika ne drži onoga što savjetuju mladima" (to je tvrdnja na temelju neobavljenog istraživanja soc. Malenice!) i zato je Crkva pogrešno mjesto za savjete iz sfere seksualnosti! A izjavu tzv. reiki učiteljice Ane Vukoja vrijedi prenijeti u cjelini i zasebno: "Savjet Glasa Koncila je pogrešan i štetan. Katolička sam vjernica i u reikiju nema ništa loše, nema nikakve magije. Kad su mi prije 15 godina svi okrenuli leđa, spas sam našla u reikiju. Psihijatri i svećenici su filozofirali, a moj brak se raspadao. Najmanje su me podržali svećenici. Bog nam je dao razum i slobodnu volju, pa ako ti roditelji žele dobro svome djetetu, neka ga puste da odabere svoj put. Na reiki idu i brojni svećenici, ali o tome Crkva šuti... Glas Koncila nikako ne bi smio osuđivati nešto što ne razumije." Eto, dakle, tako se licemjerno i inkvizitorski ide na "inkviziciju"! Tako se olako pljuje po drugima, onim istim izrazima koji njih teško vrijeđaju! A dići će nos do neba čak i kad ih se na to uljudno upozori, npr. da "takve sulude izjave niti su utemeljene na (kulturi), niti na zdravom razumu"! Posebno je pak pitanje ponašaju li se ti ljudi tako liberalno prema svojoj djeci (ako uopće imaju potomke!). Zato je s razlogom nadbiskup riječki mons. Ivan Devčić, poznat kao vrlo suzdržan u kritici medija, konačno istupio malo otvorenije (u intervjuu Novom listu, 28.04.2008.): "Postoji još jedna stvarna krivica medija, naime, kada oni ne koriste svoje mogućnosti da ljude potiču na razmišljanje, na istinsko traženje dubljeg smisla, na uočavanje npr. onoga što je zajedničko i univerzalno iza različitih moralnih i kulturnih vrednovanja i postupanja, nego ih, umjesto toga, upućuju samo na zabavu, odgajaju za površnost i pomažu u rastresenosti... Ako se sumira kako naši mediji prikazuju Crkvu, ispada da je ona prebogata, zaostala, konzervativna, klerikalna, svećenici upleteni u svakojake skandale, biskupi sljubljeni s vlašću itd. Naravno, Crkva ne može sebe poistovjetiti s takvom slikom. Zato bi ona željela da ju mediji objektivnije prikazuju, da uočavaju i ono pozitivno, ukratko, da javnosti prezentiraju realnu, a ne iz ovih ili onih razloga okljaštrenu sliku Crkve... Činjenica je, naime, da je naše društvo ne samo u političkoj i ekonomskoj, nego i u vrijednosnoj i ideološkoj tranziciji i da se u njemu u tom smislu događa sučeljavanje tradicionalnih i modernističkih tendencija, u što se uvlači i Crkvu u kojoj predstavnici ovih posljednjih shvaćanja vide uporište tradicionalizma i konzervativizma, pa je zbog toga osporavaju. Crkvi, međutim, nije stalo do takvih sučeljavanja, njoj je jedino stalo do naviještanja i svjedočenja cjelovite istine o čovjeku i ljudskoj zajednici, istine koja je objavljena u Isusu Kristu, koji je došao da spasi sve..." U svakom slučaju navedeni su "gadovi" pojačali "crveni stožer" anticrkvene pesnice u kojem su se već prije "duboko ukopali" Slavko Goldstein, Ivan Fumić, PMS, Svetozar Livada, Joža Horvat, Drago Pilsel... i dr(ugovi)... Očito je da se ne može zanijekati planska i organizirana ANTIEVANGELIZACIJA, na koju je jasno i glasno upozorio Ivan Pavao Drugi. Zbog čega su najvjerojatnije i pucali na njega... Ili se možda varam jer je nešto drugo posrijedi? Možda – četvrtak? ............................ PS&NB: "Požuda, ljubav, erekcija, strast, veze, seks i odnosi neiscrpne su teme, a od sada pa nadalje sve to i još puno više očekuje vas na portalu... (neću ga reklamirati! – m.op.)! Postaje vruće, zar ne!?" – tako glasi najava novosti na tom portalu. A nakon klika slijedi "obogaćenje prevažnom" informacijom: "Svima je već jasno kako je riječ o temama koje su uvijek dobro prihvaćene i zanimljive. Pa da ne duljimo i ne otkrijemo baš sve što vas očekuje, predlažemo da se opustite i uživate u novoj rubrici Sex i veze na portalu...!" Zato sam odlučio, iako sam taj portal redovito posjećivao – od danas ga brišem iz mape linkova! Hvala na još debilnijoj ponudi u fazi opće kontinuirane debilizacije publike! Na portalu gdje prevladavaju i gdje se preferiraju sadržaji od pupka naniže, umjesto da se daje prednost onome što obogaćuje um, dušu i srce, više nemam što tražiti. Zapravo – hvala im što su mi konačno pomogli da odem iz te smradne i zagušljive rupe! Hvala, doista hvala! |
29.04.2008., utorak
NAGRADE HRVATSKOG DRUŠTVA KATOLIČKIH NOVINARA
|
Dobitnici nagrade za životno djelo, godišnje i počasne nagrade HDKN-a Nagradu za životno djelo dobio je Albert Turčinović, a nagrada za novinara godine dodijeljena je don Anđelku Kaćunku. Počasne nagrade dodijeljene Kršćanskoj sadašnjosti i Živoj zajednici Zagreb, (IKA) - Upravni odbor Hrvatskoga društva katoličkih novinara na svome zasjedanju 28. travnja dodijelio je na temelju pristiglih prijedloga nagradu za životno djelo i novinara godine, te počasne nagrade. Nagradu za životno djelo dobio je dugogodišnji urednik kršćanske obiteljske revije "Kana" Albert Turčinović. Nagrada za novinara godine dodijeljena je dugogodišnjem uredniku lista mladih "MI", katoličkom novinaru i publicistu don Anđelku Kaćunku. Počasna nagrada u povodu 40. obljetnice neprekidnoga izdavačko-novinarskog djelovanja dodijeljena je Kršćanskoj sadašnjosti te mjesečniku hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj "Živa zajednica" u povodu 30 godina izlaženja. Nagrade će dobitnicima, u sklopu proslave Svjetskoga dana sredstava društvene komunikacije uručiti predsjednik Odbora HBK za sredstva društvene komunikacije riječki nadbiskup Ivan Devčić. Svečanost dodjele nagrada bit će u srijedu 30. travnja u 10 sati u Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije, Kaptol 22, u Zagrebu. |
27.04.2008., nedjelja
U TUNELU USRED MRAKA... SVIJETLA NADE ZRAKA...!
|
Nedjeljno razmišljanje Prosudba o biti suvremenog svijeta, ispod raznih medijskih maski i blještavih plašteva, mogla bi glasiti da je riječ o globalnom mnoštvu duhovne siročadi. Unatoč maštanjima o bajnom 21. stoljeću, suočeni smo s dramom Titanica u oluji na kojem orkestar ne svira skladbu "Bliže, o Bože moj" nego se u dimu i rock-buci jedva razaznaje "Simpathy for the Devil". Znanstvenici, kojima ništa ne znači kršćanski nauk o posljedicama istočnoga grijeha, otkrivaju zloću čak i kod nerođene djece! Poznati ekonomski stručnjak upozorava na moć bankarske oligarhije, koja je odvojila novac od realiteta i usmjerila ga u ostvarivanje profita, a ne u razvojnu funkciju u smislu socijalizacije naroda, jer oligarhe ne zanima ničiji život doli njihov. "Radi se o privatizaciji svijeta... Manumonetarizam osvaja svijet po dužničkoj doktrini. Ako smo prihvatili život i rad na dug, onda smo izabrali poziciju podložnosti" (Slavko Kulić). Slično je i papa Benedikt u vrijeme nedavnog pohoda SAD-u nekoliko puta izrazio razloge duboke zabrinutosti za stanje u svijetu. Upozorio je na brzo odumiranje obitelji kao temeljne sastavnice Crkve i društva, na povećanje broja rastava i nevjera, odnosno shvaćanje braka kao pukog ugovora o životu s drugom osobom. "Istodobno vidimo znakove zabrinjavajućega srozavanja samih temelja društva: znakove otuđivanja, srdžbe i suprotstavljanja u brojnim našim suvremenicima; rastuće nasilje, slabljenje moralnoga osjećaja, bezobzirnost u društvenim odnosima i povećano zaboravljanje Boga", kao i odbacivanje kategorija ispravnog i pogrešnog, koje oslobađa put hladnom pragmatizmu koristoljublja, a čovjeka svodi na šahovsku figuru koju pokreću ideologije, upozorio je Papa te posebno zabrinjavajućim ocijenio svođenje važnog i osjetljivog područja spolnog odgoja na "menadžment rizika". Zato je Sveti Otac, govoreći ne samo američkim katolicima nego i svim Kristovim učenicima "globalnog sela", posvijestio kako su "pozvani naviještati i utjeloviti poruku nade u svijet u kojemu često izgleda da sebičnost, pohlepa, nasilje i cinizam guše krhki rast milosti u srcu naroda". Stoga, poručio je Papa, treba se oduprijeti težnji da se vjeru smatra privatnim činom. Tek onda kada vjera prožima svaki aspekt života, kršćani doista postaju otvoreni preobražavajućoj snazi evanđelja. Jer Krist je svim vjernima zajamčio: "Neću vas ostaviti siročad" (v. Iv 14,15-21). Svojim je učenicima obećao svoga Duha koji će uvijek biti s njima da im neprestano drži otvorene oči vjere i da im omogućuje istinski život. Zato kršćani, čak i kad su sirotinja, nipošto nisu siročad jer imaju ispuniti zadaću koju im je Krist dao: u nadi protiv svake nade ljudima neprestano svjedočiti evanđeosku radost i dozivati u svijest krajnji smisao vremenitog postojanja jer "bez Boga naši su životi prazni". A Isus je jednom istaknuo da je došao zato da imamo život u izobilju. Ali nije mislio na "bolji život svima" (pred punim jaslama), nego na bogatstvo milosti, duha, vjere, nade i ljubavi! |
24.04.2008., četvrtak
GADNO BUĐENJE BJESOVA
|
Jedan od najvećih svjetskih književnika i mislilaca Fjodor Mihaljevič Dostojevski napisao je također jedno od ponajboljih svjetskih djela pod neobičnim naslovom – BJESOVI. U pogovoru izdanju iz 1975. prevoditelj Ivan Kušan ističe da je bilo teško odlučiti se za prijevod samoga naslova toga djela. Naime, prevoditelji u svijetu i u nas birali su između Demona, Zlih duhova, Zloduhâ, Ospjednutih, Nečistih sila, Đavolâ i sl. Tu je također zanimljiv podatak da su i prevoditelji Biblije često istu riječ zamjenjivali inačicama. A to se odnosi na zgodu iz Lukina evanđelja, koju Dostojevski navodi na početku djela. Riječ je o ozdravljenju čovjeka iz gergezenskog (kod Mateja i Marka - gadarskog odnosno gerazenskog) kraja, koji je bio opsjednut zloduhom (tj. zlodusima) i koji je Isusu odgovorio da se zove Legija(!). Isus je zlodusima dopustio da uđu u krdo svinja, a one su se potom podavile u jezeru. Stariji prijevodi pak govore o ozdravljenju "bjesomučnog" iz kojega "bijahu izljegli bjesovi" koji potom "uljezoše u svinje". Zato su prevoditelji romana velikoga ruskog pisca napomenuli da su odlučili zadržati u naslovu staru slavensku riječ "bijes" koja se sačuvala i našem govornom jeziku, a pogotovo u književnome (u onom istom smislu u kojem tu riječ rabi Ivana Brlić-Mažuranić u svojim Pričama iz davnine). Najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik opisuje na sljedeći način riječ bijes: gnjev, jarost, srdžba; pretjerano izražavanje prohtjeva, obijest; jedan oblik naglog duševnog oboljenja (zastarjeli izraz); bijesan: zaražen bolešću bjesnila; koji je pun bijesa; žestok, strastan, pomaman, bjesnovit, koji se očituje u velikoj snazi i razornoj moći; biti na koga vrlo ljut... Eto, sav sam taj veliki uvod napravio s namjerom da bolje razumijemo izljev bijesa koji se dogodio u Jasenovcu 22. travnja o.g. Kao što je dobro poznato, najstariji "Titov pionir" iz (nekima tzv.) NOB-a Ivan Fumić izjavio je, među ostalim, da katolički kler i danas kao posljednji bastion brani ustaški poredak! Budući da je ta izjava "dosoljena" specifičnim komentarom s najvišeg političkog mjesta ("bilo je katoličkih svećenika koji su okrvarili ruke"), ta je Fumićeva rečenica u medijskim interpretacijama dobila značenje: "Katolička crkva je posljednji bastion ustaštva!" Zato je ispalo da su jedino katolički svećenici u Hrvatskoj POSLJEDNJI GLOBALNI GADOVI. Svjestan sam da se može činiti pretjeranim navedene izjave (možda već senilnih staraca?) dovoditi u vezu s područjem demonskoga utjecaja. Smatram ipak da ih treba gledati u širem kontekstu globalnoga okruženja u kojem, s jedne strane, Crkva nastoji evangelizirati svijet, a, s druge strane, Kraljevstvo Božje silu trpi. Mislim, stoga, da ne samo posljednje napade na Crkvu, nego i općenito neprekidan progon Kristovih učenika koji traje već dva milenija, treba promatrati u eshatološkom smislu, tj. pokušati proniknuti smjer u kojem se svijet kreće. Budući da su to već prije učinili, osim Dostojevskog i mnogi drugi umni ljudi, posebno kroz tzv. prognostičku literaturu, poslužit ću se njihovim primjerima (prema izvrsnom eseju V.L. u jednom broju Obnovljenog života). Preskočit ću sjajne romane suvremenog pisca Michaela O'Briena i radije ću uzeti npr. apokaliptički roman Roberta Bensona GOSPODAR SVIJETA (objavljen 1908.), koji opisuje buduće događaje (od kojih su se neki već ostvarili!). U tom djelu, u jednom trenutku (upravljanog) razvoja svjetskih događaja, predsjednik svjetske vlade dobiva moć neograničenih ovlasti. Kršćanstvo biva proglašeno posljednjim neprijateljem jedinstvenog svijeta mira i jedinstvene religije humaniteta! Taj fascinantni Predsjednik – neodoljive karizmatske privlačnosti, po imenu Felsenburgh (sa značenjem sličnim prezimenu Goldstein) – ima čiste ruke i neporočnu prošlost, nije slavohlepan; nije slatkorječiv, ali ima magnetičan karakter; nije diktator, nije ratoboran, nego je mirotvorac; nije destruktivan; čak nije ni ateist, već čovjek-bog!, Ipak - on je Kristov neprijatelj! Međutim, njegov je gnjev protiv kršćana uzvišen, sličan Stavroginovu gnjevu u Bjesovima, upravo kako ga opisuje Dostojevski, "hladan, miran, i ako se može tako reći – razuman, dakle najodvratniji i najstrašniji što ga je moguće zamisliti". Zato Stavrogin pita monaha Tihona: "A je li moguće vjerovati u bijesa (đavla), ne vjerujući u Boga?" "O, i te kako je moguće, vrlo često se događa", odgovori monah. Dostojevski, čija je književna genijalnost bila duboko prožeta evanđeljem, sjajno je izrazio karakter antikristovskog svjetonazora: hladnoću, proračunatost, dijalektiku zavođenja lažima, mračnjaštvo, tajnovitost i libertinski totalitarizam – raskivanjem svih paklenih strasti, kako bi rekao naš Mažuranić. Veliki je pisac pokazao da nihilizam takvih protagonista raste iz hladnog racija demonskog protuboštva, koje je uvijek protučovještvo – koliko god se oni kitili humanizmom i filantropijom... Uostalom Dostojevski je i u Braći Karamazovima fino razradio fenomen stanja srca ljudi koji postaju "bjesovi", zlodusi, demoni što se oholo klanjaju iluziji vlastitog božanstva. Zato svi takvi tipovi, koji se redovito smatraju "čovjekom novoga doba", Crkvu i kršćanstvo smatraju barbarskom, glupom, žalosnom i dosadnom religijom koja se udaljila od veseloga tijeka ljudskog života (kako ističe jedan lik u Bensonovu romanu)... Vratimo se u našu stvarnost. Mnogo je slučajeva koji ukazuju na potrebu većeg broja egzorcista. Ali gdje su tu svinje? Možda "pogrebno poduzeće" Fumić&dr. misli da su hrvatski katolici "spasonosno krdo"? No budući da oni (kršćani) svakodnevno zazivaju Sv. Mihaela Arkanđela da ih brani u boju protiv zasjeda đavla paklenoga, neka zagovornici bolje prošlosti svoje žrtve radije potraže na nekoj novodobnoj orvelijanskoj "životinjskoj farmi". |
21.04.2008., ponedjeljak
JASENOVAC I BLEIBURG – NEPOMIRLJIVOST ŽIVIH KOSTURNICA?
|
U povodu jučerašnje komemoracije u Jasenovcu (63. obljetnica proboja iz logora) u svim su današnjim dnevnim listovima na naslovnim i unutarnjim stranicama osvanuli kričavi naslovi: Istinu o Drugom svjetskom ratu treba trajno ponavljati (VJ), Mesić: Gadovi tvrde da zločin nije bio tako strašan (JL), Mesić: Vrh Crkve treba ovamo doći (VL), Mesić: Bozaniću, dođite u Jasenovac! (SD), Mesić: I danas dosta gadova poriče zločin (NL), Fumić: Crkva zaobilazi Jasenovac. Osim navedenih koji su bili citirani, sve su novine objavile također dio izjava predsjednika Sabora Luke Bebića i podpredsjednice Vlade Jadranke Kosor. Međutim, najveću je buru komentara izazvao najoštriji među govornicima – očito, još uvijek na jedinstven način opsjednut mržnjom! – nekadašnji 'subnorovac' Ivan Fumić, čije su riječi bile praćene burnim odobravanjem. Prenosim ih prema izvješću Slobodne Dalmacije. "Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas, kao posljedni bastion brani taj poredak. Mnogi svećenici su unutar ustaškog pokreta organizirali ustaše, vršili pokatoličenje pa i sami sudjelovali u raznim akcijama likvidacije Srba i Židova. Zato svećenici u velikom luku zobilaze Jasenovac, a odlaze u Bleiburg. Mora se znati da su u Jasenovcu i drugim logorima ubijani ljudi samo zato što su druge vjere, nacije, rase, bez obzira na dob i spol. Ovi ljudi ni na koji način nisu bili odgovorni za Bleiburg, ali je ogromna većina ubijenih nakon Bleiburga itekako odgovorna za desetke tisuća ubijenih po logorima, zatvorima, naseljima u akcijama 'čišćenja terena'. Nakon Bleiburga, u najvećem broju, ubijani su zločinci, vojnici i civili koji su činili pokolje ili su ih organizirali, mada je u toj masi bilo i nevinih. Želim istaknuti kako Narodonooslobodilačka vojska nikog nije ubijala zbog nacionalne pripadnosti već iskuljučivo zbog počinjenog zločina." Komentirajući pak izjavu bivšeg logoraša Ivana Fumića predsjednik Mesić kazao je kako je "bilo katoličkih svećenika koji su okrvarili ruke, pa bi bilo dobro da u Jasenovac dođe i vrh Katoličke crkve". Zanimljiv je komentar pod naslovom SPIRALA OSVETE napisao o tome Tihomir Dujmović u VL-u, ističući na početku da normalan čovjek sa zdravstvenom potvrdom da nije umno poremećen uz pojam logora Jasenovca može osjećati samo duboko poštovanje prema žrtvi i prezir prema krvniku! Naime, što se može misliti o logoru u kojem je zločinački mozak čekićem, batom, plinom i ne znam kako sve ubijao ljude osim poštovanja i pijeteta prema žrtvama i neprekinute osude zločinca? "No, kad se spomene jedan drugi zločin koji niti je istražen, niti je priznat, niti se radi na tome da se dozna istina, niti je na vidiku kakva pravna istina, a riječ je o Bleiburgu, počinje zavjera šutnje! Neki je dan Slavko Goldstein rekao da je mimo pameti tvrditi da Tito nije znao za Bleiburg... No, teza kojom predsjednik Mesić strasno barata, a čini se da Goldstein s njom ozbiljno koketira, jest teza da nitko tko je poginuo u Jasenovcu nije učinio ništa nažao nekome tko je stradao na Bleiburgu, ali da ne vrijedi obratno! Dakle, Bleiburg je uvjetovan Jasenovcem, o čemu otvoreno zbori Mesić, a akademski uvijeno progovara Goldstein. Nije li to potraga za alibijem? Ako prigrlimo tezu da je Bleiburg uvjetovan Jasenovcem i ako sa stanovitim razumijevanjem moramo uzimati poratni bijes, povijesnu uvjetovanost, shvatiti, razumjeti, uživjeti se u mržnju, razumjeti da su neki izgubili živce, mi zapravo šetamo po minskom polju. Čak i ako misao završite tezom da se, bez obzira na sve, zločin ne može opravdati, ukupna je teza pedagoški opasna. Jer, ako treba honorirati bijes, osvetu i potrebu za odmazdom partizana za ustaška zlodjela, onda ništa neće moći zaustaviti tu teoriju kad uzmemo u obzir poslijeratne partizanske zločine. Zašto se po toj logici ne bismo trebali obračunati sa zločincima koji su nakon rata ubijali nevine fratre, civile i sve kojima krivnja nije dokazana? Zašto bismo honorirali bijes i potrebu za odmazdom samo jednih? Ako pristajemo i zagovaramo tezu da je Bleiburg uvjetovan Jasenovcem, nesvjesno zagovaramo spiralu osvete. Kamo nas to vodi? U istrebljivanje! Ako je Bleiburg logičan, shvatljiv odgovor na Jasenovac, ne bi li se moglo reći da su zločini u Oluji uvjetovani ranijim srpskim zločinima?... Objašnjavanje zločina pod egidom jedan je uvjetovan drugim čita se na terenu kao lozinka za nove zločine! Zašto antifašistička misao ne nalazi objašnjenje za, primjerice, zločine nakon Oluje, već traži sud za te zločine?... Zašto se uz tezu da je Jasenovac neoprostiv zločin ne prizna da je i Bleiburg barbarstvo i zločin? Zašto samo taj zločin nema kazne?" Jasno je i posve normalno da se u povodu teških kleveta na račun Katoličke crkve i njezinog djelovanja kako u prošlosti tako i danas, koje su iznesene u službenim govorima na jasenovačkoj komemoraciji, konačno čuo i glas iz Crkve. Danas se priopćenjem, kako prenosi IKA, oglasio Tiskovni ured Hrvatske biskupske konferencije. Umjesto polemike s izrečenim optužbama u priopćenju se podsjeća na riječi kardinala Josipa Bozanića, izrečene na Bleiburgu 13. svibnja 2007. godine, kako "ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom... prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba". "Na svu sreću, kaže se nadalje u priopćenju, istinu o djelovanju Katoličke Crkve u Hrvatskoj u doba II. svjetskog rata više ne 'propisuju' državne vlasti i ideološke strukture, nego je ona predmet slobodnoga znanstvenog istraživanja. Stoga se svi dobronamjerni tražitelji istine o tome vremenu imaju mogućnost na relevantnim izvorima upoznati s istinom. A stav Katoličke Crkve u Hrvatskoj prema jasenovačkom logoru još u ratno vrijeme jasno i nedvosmisleno izrekao je blaženi kardinal Alojzije Stepinac kad je u veljači 1943. taj logor nazvao 'sramotnom ljagom', a ubojice u njemu 'najvećom nesrećom Hrvatske'. Isti je stav, podsjeća se nadalje u priopćenju, ponovljen u više navrata pa tako i u Pismu HBK o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata od 1. svibnja 1995. godine, koje se u našoj javnosti prešućuje. U njemu biskupi, između ostaloga, ističu: 'Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije, bez ikakva suda i dokaza krivnje, uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava: Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u II. svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja'. Nakon svega spomenutoga postavlja se pitanje kome je u interesu da se i danas pojavljuju tvrdnje o Katoličkoj Crkvi kao posljednjem bastionu ustaškoga poretka?, navodi se u priopćenju Tiskovnog ureda HBK." Nakon svega želim istaknuti kako je žalosno također što nitko u Jasenovcu nije poslušao riječi deklaracije mira koju je odaslao predstavnik Roma Stevo Đurđević: "Poruka rođena iz agonije danas treba biti tračak svjetla humanijem svijetu u kojem prestanimo biti nacionalni, povijesni i osobni egocentrici". On smatra da "bol jasenovačkog cvijeta treba pretvoriti u razlog djelovanja, ne izazivati nove nepravde, uspostaviti vjeru u pobjedu čovječnosti unatoč povremenim uspjesima divljaštva". Na kraju valja također izraziti opću žalost što i dalje živi kosturi ne daju mrtvim kostima da počivaju u miru ter stalno izazivaju nove razdore ne želeći da zacijele rane prošlosti i novi se naraštaji bez opterećenja okrenu prema budućnosti. Možda će se pozitivan pomak dogoditi tek kad neumitna smrt pozove k sebi one koji su je tako zdušno sijali oko sebe. Nama ostaje zadaća suzbijanja mržnje širenjem ljubavi, promicanjem istine i poglavito praštanjem! Drugog puta nema(mo)!! |
20.04.2008., nedjelja
PUTOKAZI ISTINE I ŽIVOTA
|
Nedjeljno razmišljanje Posljednje svjetsko plivačko prvenstvo, na kojem su Hrvati osvojili dva zlatna odličja i postavili nove svjetske rekorde, mislećem je čovjeku a posebno vjerniku odčitalo dvostruku lekciju. Prvo: samo se "krvavim" radom dolazi do uspjeha i vrhunskog rezultata, a drugo: sve zemaljsko jest – kratkotrajno, privremeno i prolazno. Čak i najveći svjetski uspjesi i rekordi samo su mjehurić od sapunice. Njihov sjaj nestaje čim se pojave novi. Na takvu je realnost života Isus pripremao svoje učenike nakon svojega uskrsnuća. On želi umanjiti njihovu žalost zbog njegova odlaska i zbunjenost zbog nepoznavanja njegova cilja. Kaže im: "Idem pripraviti vam mjesto" (v. Iv 14,1-12). Time Gospodin ističe istinu, koju je apostol Pavao poslije sažeo u snažnu misao: "Domovina je naša na nebesima!" Dakle, ovdje smo samo u prolazu, na hodočašću. Stoga je šteta i grijeh trošiti dragocjeno vrijeme na kojekakve gluposti. To također znači nema nikakva smisla tzv. bolji život (što je omiljena floskula svih političara i sindikalaca) ako se nema u vidu konačni cilj – vječni život! Isus želi da mi i u vječnosti budemo gdje je On. A kako ćemo to postići? Samo ako već ovdje, na zemlji budemo na Isusovoj frekvenciji, tj. online u njegovoj "mreži". Ali i danas ima među vjernicima onih koji glede Isusa Krista izražavaju određene sumnje upravo kao Toma. Ima kršćana koji olako prihvaćaju razne "znanstvene dokaze" da ne znamo kamo je Isus otišao i da ne možemo ni put do Njega znati. U toj zbunjenosti mnogi ne vide kako je zapravo na sceni programirano tjeranje čovjeka u zaborav vječnoga i duhovnoga. Mediji bez predaha ljude potiču na guranje glave u pijesak zabave, traženja tjelesne ugode i virtualnog "boljeg života". Koristeći zgodnu sintagmu pape Benedikta, možemo reći da organizirana "ideologija prosjeka" pretvara čovjeka u duhovnog bogalja i prosjaka. Otud tolika zla i zavođenja, posebno djece i mladih... A druga strana toga moćnog lobija, ona znanstvena, ulaže golema sredstva u želji da otkrije tzv. "Božju česticu", tj. tajnu stvaranja i svemira. No Isus nam na jednostavan način otkriva Boga: "Tko je vidio mene, vidio je i Oca". Nažalost, kako je onda nekim Isusovim slušateljima bilo sablažnjivo da "običan" čovjek može biti Bog, tako je i danas nekima sablažnjiva istina da je Crkva božanska ustanova - samo zato što vide samo njezin grješni element. Zato neki, čak i među katolicima, smatraju da se Crkva ne treba "petljati" u neka područja života, da Papa nije nikakav auktoritet, da... Na tom tragu je i inicijativa pod kodnim nazivom "Bog DA, Crkva NE!" A tu su i planovi kakve je imao npr. Napoleon, rekavši da će uništiti Crkvu. Na to mu je jedan kardinal odgovorio: "To nismo uspjeli čak ni mi sami učiniti!" Zato papa Benedikt ističe da svi paradoksi vezani uz Crkvu pokazuju nešto veoma važno. "U Katoličkoj crkvi doista nikad nije manjkalo ljudskih slabosti. Ali da se ona unatoč tome održala, iako jecajući i stenjući, da ipak još postoji, da daje velike mučenike i velike vjernike, ljude koji joj stavljaju na raspolaganje svoje živote, kao misionari, medicinske sestre, odgojiteljice, to doista pokazuje da netko drugi upravlja njome, da je netko drugi održava na životu." Zato je i suvremeno zamagljivanje i iskrivljavanje Kristova lica, doslovce, skrivanje Božjega lica i nagrđivanje Božje slike u čovjeku. Ali posljedica toga je upropaštavanje čovjeka, pa i kad je pokriveno plaštem svjetskih rekorda ili znanstvenog uma. Isus se nazvao Putem, Istinom i Životom. Poistovjetio se s Ocem kako bi svoje učenike pripravio da mognu prihvatiti istinu da Boga možemo u punini spoznati jedino u Kristu. Ali, time je Isus i nama pokazao cilj i otvorio nam put. Štoviše, time je svojim učenicima dao zadaću – biti Njegov putokaz! A kako će kršćani biti onima koji to nisu putokaz do Istine i Života? Samo živom vjerom u Isusa Krista plodnom djelima ljubavi za bližnjega! Dakle, uvijek vrijedi poticajno upozorenje nadbiskupa Camare: Pazite, kršćani, vi ste jedino evanđelje koje će neki pročitati! |
15.04.2008., utorak
CELIBAT I (MEDIJSKE) "CELIBATINE"
|
U četvrtak 10.04.2008. osvanula je na naslovnici našega portala Blog.hr reklama posta s naslovom NE BU MENE NIGDO... (zadnju riječ nije pristojno izgovarati ni pisati) koji je napisala @skaska. Premda iskreno zvuči njezino priznanje "prosta sam žena, iz naroda", ipak će se svaki pristojan i kulturan čovjek lako složiti s tvrdnjom da je jezik njezina posta ne samo (pri)prost nego i preprost(ački). Unatoč tome njezin post sadrži nekoliko važnih tvrdnja i pitanja, zbog kojih je – kao i trenutno aktualna i medijski zašiljena tema: odnos svećenika prema ženi/ženama – privukla veliku pozornost pa smatram korisnim makar kratko na njih se osvrnuti ili odgovoriti. Ujedno je u Areni (br. 2470 od 17.4.2008.) komentator JL-a Darko Pavičić objavio tekst pod naslovom JAKO JE TEŠKO ŽIVJETI U CELIBATU. Radi razumijevanja fenomena potrebno je najprije navesti što o CELIBATU kaže Katekizam Katoličke crkve: "Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u NEŽENSTVU poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu 'posvećeni život' (br. 915)." "Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među NEOŽENJENIM vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati CELIBAT 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi', oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. CELIBAT je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući CELIBAT radosna srca, postaju znak budućeg svijeta (br. 1579)." Zato se želim izravno suprotstaviti gore navedenoj tvrdnji i na temelju vlastitog iskustva reći da ipak NIJE TEŠKO ŽIVJETI CELIBAT! Bezbračnost – uostalom kao i brak (to tvrdim na temelju tuđih iskustava) – je teško živjeti ako se to stanje živi prisilno, s mukom, ako ga se doživljava kao jaram i okove, ako je celibat ili brak - mrak. Ovim, naravno, ne želim reći da je to potpuno lako odnosno da uopće nije teško živjeti zadanu vjernost. Međutim, ako čovjek (muškarac i žena, kao i svećenik) svoj (bez)bračni život živi radosno, predano idealima svoje fundamentalne opcije – tada to uopće nije tako teško! Temelj svega je prokušana vjernost u oba slučaja. A za nju je potrebna kondicija koja se postiže vježbom. Baš kao u sportu! Kardinal Kuharić je često isticao da je najbolji recept za uspješno održavanje celibata: MOLI I RADI. Tko nema to iskustvo, nikako to ne može shvatiti ni kao istinu prihvatiti. Nažalost, slijepcu je teško opisivati boje! Zatim, Pavičić navodi da svećenici koji imaju žene – poput grkokatoličkih, pravoslavnih i protestantskih – tvrde kako ništa manje nisu revni u svome poslu od svojih kolega katoličkih celibataraca. Slažem se s time, međutim oni su opterećeniji jer imaju obitelj i njima je dvostruko teže biti revnima, tj. potpuno se posvetiti svojoj zajednici ili nekom drugom angažmanu. Darko Pavičić ističe još nešto vrlo važno i zanimljivo. Kaže da mnogi muškarci, upravo u dobi u kojoj je bio na Cvjetnicu ubijeni vlč. Rafaj, vuče iskonska želja muškarca da postane muž i otac (pater familias) – glava obitelji. I upravo ta želja, koja je jača od zadovoljenja spolnih potreba i genitalnih nagona, kaže Pavičić, kod nekih svećenika lomi najčvršću volju i celibatarnu odluku pa napuštaju ljubljeni svećenički poziv. Moram reći da je ta Darkova primjedba potpuno ispravna ali nije ispravno potpuna. Naime, točno je da svaki muškarac iskonski želi biti otac, kao što žena želi biti majka – to je Bog usadio u ljudsku prirodu. To je dubinska čovjekova težnja za RODITELJSTVOM. Međutim, previd je u tome što nije istaknuto da se to roditeljstvo može ostvariti i zadovoljiti TJELESNO i DUHOVNO. Tako svećenik koji je potpuno predano i s ljubavlju angažiran u svojoj župi-zajednici (što je optimalan vid, ali i na neki drugi način) on DUHOVNO RAĐA DJECU i ne osjeća nikakav hendikep! Tko nema to iskustvo, nikako to ne može shvatiti ni kao istinu prihvatiti. Nažalost, gluhomu je uzalud svirati na uho! Na kraju, Pavičić tvrdi da Crkva stoji pred ozbiljnom dilemom kako budućim svećenicima pomoći da budu i muževi i očevi. S punom sigurnošću tvrdim da Crkva uopće nema takvu dilemu. Jer njezina budućnost (kao Organizma i kao Zgrade) – kao što je bilo u prošlosti i kao što je u sadašnjosti – počiva na Božanskom Temelju. Budući da je On njezina Glava presudno je koliko su udovi njezina Tijela, tj. članovi Crkve – povezani s tom Glavom, a potpuno je sporedna uloga nekih njihovih udova. Povijest Crkve pokazuje na brojnim primjerima – a među takvima je npr. Henrik VIII. – koliko je za pojedince tragično kada odbace Auktoritet i duhovnu Glavu ter prenaglase ulogu glavića. Sada se vraćam @skaski. Naravno, najprije treba reagirati na njezinu tvrdnju: "Zadnji puta kad sam bila u svojoj crkvi... s oltara se čulo da se rastavljene žene ne mogu ispovijedati..." Prvo, to sigurno u crkvi nije mogla čuti tako formulirano. Ili je bila u svojoj crkvi jaaako, jaako davno kad nije ni mogla dobro razumjeti što je čula. Naime, Zakonik kanonskog prava Katoličke crkve (Kodeks) ističe da rastavljeni, budući da je rastava teški grijeh, ne mogu pristupiti svetoj pričesti. Na ispovijed može takav vjernik ići ali ne može dobiti odrješenje jer ne može promijeniti svoje grješno stanje. @Smiju li se rastavljene žene (pita ona prosto, tj. spolno općiti) sa župnikima? - Iz svega već rečenog jasan je odgovor na to pitanje. Upravo zato Kodeks mnogim kanonima (v. 977, 1378, 1387, 1333, 1336, 1389 itd.) govori o tome i predviđa stroge kazne za prekršitelje zavjeta. @Smiju li se župniki (opet prost izraz u značenju spolno općiti)? - Kao odgovor vrijedi sve što je već rečeno – za svećenike koji su prihvatili celibat. A onima koji imaju obitelj (grkokatolici, pravoslavci, protestanti) ostaje sloboda kao i svim obiteljskim ljudima, uz obvezu življenja bračne čistoće i vjernosti. Katekizam Katoličke crkve s tim u svezi ističe: "U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti (br. 1580)" – čak ni ako mu žena umre! Ovdje je zgodno istaknuti libanonsku poslovicu: "Lakše je ostati neženja jedno stoljeće nego udovac jedan mjesec." @skaska dalje tvrdi thompsonajt i da ni jela još bi više bila anoreksična i histerična su se mogli i crkveno razrešivati i počet ab ovo, al većina ženskih nema štelu u svojoj župi a kamoli u Vatikanu. - No riječ je totalnom nepoznavanju crkvenog prava – u njihovu slučaju riječ je bila samo o proglašenju nevaljano sklopljene ženidbe! Na (ne)valjanost utječe nekoliko čimbenika (tome sam već posvetio jedan post). @ne vidim prepreke da moj bivši župnik ne objelodani da ima na tri brda po troje dece i da ljubi... meni to nije problem. - Ako ti to, @skaska, nije problem, zašto si se uopće hvatala te teme – to djeluje nelogično! Pa tko se češe ako ga ništa ne svrbi?! Ne znam što će se dogoditi s tvojim bivšim župnikom, ali, pazi, tvoj budući župnik može doista po dolasku u župu objaviti da ima suprugu i devetero djece – ako bude grkokatolik! Jedan takav moj kolega, i danas župnik na Žumberku, dao je svojedobno intervju u Globusu pod naslovom: "Ja sam jedini svećenik koji smije svoju ženu javno poljubiti u tramvaju!" Dakle, nitko se nije sablaznio zato što ljudi znaju da je on grkokatolik! @veći mi je problem gledati kako se ononiki s kopitima i rogovima smije kad gleda kako se troše najdragocjenije sekunde na stjecanje nečega toliko bezvrijednog, toliko ništavnog koliko je i ova sva jalova kombinatorika života koji je to prestao biti za većinu SMRTNIKA. - Tako dakle, jako pametno – ali kratko i plitko! A kako ti nije problem to što si potrošila određeno vrijeme na jalovu kombinatoriku svoga bezvrijednog posta, i kako ne žališ tolike smrtnike koji su se uhvatili u tvoju mrežu, gotovo kao Frodo u Shelobinu brlogu! Međutim, osim "ononikog s kopitima" postoji još Netko tko samilosno gleda na sve naše gluposti, ali koji nas ljubi neizmjerno i ne želi da život potratimo uludo. On je umro za sve nas, zato da imamo život u izobilju i ne budemo samo bijedni smrtnici, nego radosni nebesnici. Jer – Bog je ljubav! I za tebe @skaska! (Darko to zna!) A za celibat(arce) vrijedi misao pape Sv. Grgura Velikog: "Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti, jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju neće promijenti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovito sreća, jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zboravlja putovati kamo je numio." Jednako tako nikada neće stići cilju onaj koji se kamenjem nabacuje na svakog psa koji laje na njega uz put kojim prolazi. Ili ako stalno bjesni na sva izrugivanja, vrijeđanja i razne medijske "celibatine". Ipak, "puknuo" bih da ovo nisam rekao. Jer ne valja na sve ni šutjeti! |
13.04.2008., nedjelja
STRATEŠKA POZIVNICA ZA "NEBO"
|
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE U atmosferi podlijeganja različitim okupacijama na osobnoj i globalnoj razini, među glavnim preokupacijama kršćanskog vjernika u pouskrsnom vremenu trebalo bi da bude preispitivanje koliko, u moru brzo potrošivih i banalnih vijesti, najvažnija vijest – vijest o Isusovu uskrsnuću – ima stvarnoga odraza u njegovu konkretnom životu. Budući da je riječ o temeljnoj novosti, koja svojom senzacionalnošću neizmjerno nadilazi ukupnu globalnu medijski napuhanu spektakularnost, ona nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a Isusova učenika mora pokrenuti i maksimalno angažirati. Nakon Uskrsnuća više ništa nije isto ter zato nitko više ne može biti isti. Kršćanin više ne može živjeti kao da se Uskrsnuće nije dogodilo. Jer ono je jedinstvena potvrda Isusova naučavanja, uvjerljiv dokaz ispravnosti Njegove orijentacije na putu ostvarenja božanskog plana spasenja čovjeka i uključivanja svih ljudi u evanđeoske asocijacije ter stavljanja izabranih naroda pod spasonosni štit nebeske milosne sigurnosti. Ulaznica je u taj sveti savez sakramenat krštenja. Njegov milosni "pečat" nešto je neusporedivo više od pozivnice na krstitke, jer je jamstvo za cjeloživotno nesmetano "ulaganje" dobrih djela, kojima se na zemlji ostvaruje profit za vječnost. Međutim, Isusov put je sudbina svih Njemu vjernih učenika. Zato kršćanstvo uključuje neizbježan rizik izloženosti terorizmu snaga antievangelizacije, što je Isus jasno najavio: "Ako su mene progonili, i vas će progoniti" (Iv 15,20). Ali prvi je pozdrav Uskrsloga svojim učenicima – "Ne bojte se!" To im je ujedno ohrabrenje prije preuzimanja zadaće da budu globalni navjestitelji najradosnije Vijesti. Koliku snagu u sebi ima Isusova živa riječ i Kruh koji lomi svojim učenicima, najbolje pokazuje slučaj one dvojice kojima se pridružio dok su razočarani Njegovom smrću u kukavnom strahu bježali u Emaus. U tako bijednom raspoloženju nisu ga mogli prepoznati. Pošto im se Isus dao u svojoj riječi – tumačeći im proroštva Pisma koja su davno najavila sve što će s Njim biti – i tako im ugrijao srce, oni su Gospodina prepoznali tek u "lomljenju kruha". Tko zna što bi bilo da je Isus – po uzoru na današnje spotove – umjesto kruha stavio na stol samokres ili nogometnu loptu!? No učenici su se, sada opremljeni najmoćnijim "oružjem", istog trena radosni i bez straha vratili u Jeruzalem (iz kojega su upravo bili pobjegli), želeći braći objaviti najvažniju Vijest! Tako Uskrsnuće postaje ne samo ulaznica u Nebo, nego i pozivnica za NEBO (Nova Evangelizacija Božjom Opremom), kao bitna zadaća kršćanskog svjedočenja. Uskrsli Krist nam trajno dariva svoj život, kako bismo bili svjetlo svijeta i zajedno s Njime uspješno se mogli oduprijeti svim destruktivnim izazovima koji degradiraju i uništavaju čovjeka i čovječanstvo. Snagu za ustrajnost na tome putu daje Božja riječ i Gospodinov lomljeni kruh. Oni nas hrane i jačaju da možemo najvažniju vijest radostno, glasno i jasno javno reći svima: Isus Krist je Spasitelj! On je uskrsnuo! On je živ i ovdje je s nama i za nas! Aleluja! |
12.04.2008., subota
PUKI SLUČAJ ILI...?
|
- Mirko: Ivo, pazi - metak! - Puky: Hvala, Slavko! |
11.04.2008., petak
10. TRAVNJA - MDH
|
MUDROST DUHOVSKE HRABROSTI – SVETI MIHAEL DE SANCTIS U Hrvatskoj je dan i nadnevak 10. travnja tradicionalno opterećen prošlošću odnosno ustaškom ideologijom i NDH. Katolički vjernik ipak najprije gleda u kalendar. Budući da su kriteriji za odabir i uvrštenje "manjih" i "ravnopravnih" svetaca dotičnoga dana različiti, događa se da različita izdanja kalendara donose različite svece (jer svi ne stanu u tijesan prostor jednog retka uskog kalendarskog stupca dotičnog mjeseca). Među imenima koja se susreću na današnji dan u katoličkim kalendarima (Ezekijel, Apolonije, Sunčica, Magdalena, Paterno, Terencije) kod nekih je na prvom mjestu Sveti Mihael de Sanctis (1591.-1625.). On je rodom Katalonac – rođen je 29. rujna 1591. a "za nebo je rođen", tj. preselio se s ovoga svijeta točno u Isusovim godinama, na današnji dan (10. travnja) 1625. tj. sa samo 33 godine života. Mihael je od rane mladosti želio postati redovnik. Unatoč protivljenjima rodbine uspio je u kolovozu 1603. stupiti u red trinitaraca u Barceloni. Bog je Mihaela obdario mističnim darovima, što je izazivalo čuđenje njegove okoline. Često je u koru, u crkvi, u blagovaonici i drugdje zahvaćen Božjim Duhom padao u zanos. Njegovi poglavari (a to se i danas događa, tj. tako se uvijek postupa kad se kod nekog svećenika ili redovnika dogodi nešto izvanredno) poslali su ga u Sevillu učenim teolozima i ljudima velikog iskustva u vođenju duša da ga dobro ispitaju i prokušaju. Budući da je nalaz bio negativan, tj. sud ispitivača bio je pozitivan – kod Mihaela se radilo o Božjem nadnaravnom zahvatu – njegovi su ga poglavari poslali u tzv. izravni vanjski apostolat, neka se njegovim nadnaravnim darovima mnogi obogate. Doista, Mihaelov sveti život i mistični zanosi davali su neobičnu snagu njegovim riječima i ljudi su se obraćali. Nastupao je pred sveučilištarcima, plemićima, javnim grješnicima, a poslije propovijedi mnogi su se raskajano ispovijedali i započinjali novi život. Svetog svećenika Mihaela de Sanctis je papa Pio IX. proglasio svetim 8. lipnja 1862. Veliki francuski romanopisac Georges Bernanos kaže da je baština svetaca dana u naše ruke. Premda je to bogata baština, s pravom se protestantski pisac svetačkih životopisa Walter Nigg pita: "A tko se još danas brine za baštinu svetaca? Ta ipak nije sporedno jesu li sveci unutar kršćanstva živi ili ne." Naime, sveci su "živi" ako se za njih zanimamo, ako ih upoznamo. Upoznati sveca, kaže p. Antolović, znači i odmah osjetiti želju da budeš u njegovoj duhovnoj, ali i stvarnoj blizini. Ta se želja rađa jer u svecu otkrivamo živi znak Božje prisutnosti i Njegove čudesne milosne djelatnosti. Pascal je zapisao: "Sve ono što nije Bog ne može ispuniti moje očekivanje." Bog je naš posljednji cilj, a sveci su odlični vodiči k Bogu. Zato i danas, 10. travnja, na spomendan Sv. Mihaela de Sanctis, kao i cijelo 21. stoljeće vrijedi(t će) misao da susresti sveca znači susresti dobrog, vjernog i uslužnog suputnika na putu prema Bogu! |
09.04.2008., srijeda
ZAGREB JE SIGURNIJI OD VEĆINE EUROPSKIH GRADOVA
|
Pitanje huliganizma i njegova suzbijanja u samom korijenu svakako je problem kojim bi se trebali baviti pedagozi, sociolozi, profesori i roditelji, a ne samo policija rekao je u razgovoru za Vjesnik načelnik zagrebačke policije Marijan Tomurad Nakon što je nedavno u medijima odlučno najavio obračun s huliganima, načelnik zagrebačke policije Marijan Tomurad u razgovoru za Vjesnik izrazio je zadovoljstvo smirivanjem situacije na zagrebačkim ulicama u posljednjih nekoliko dana, naglasivši da nisu zabilježeni incidenti u kojima su sudjelovale navijačke i subkulturne skupine. Ponovo poručuje da je policija spremna i odlučna učiniti sve što bude potrebno kako bi se napokon stalo na kraj huliganskom divljanju, a građane poziva na suradnju. Unatoč nedavnim sukobima, koji su uzeli jedan mladi život u parku Ribnjak, Zagreb je, tvrdi, prema svim parametrima sigurniji od većine europskih gradova. Ubijeni mladić u parku Ribnjak, prolaznici napadnuti nakon utakmice Cibona-Partizan, nedavni napad na mladiće u Dubravi... Huliganizam je u posljednje dvije godine uzeo maha, što policija poduzima? - Policija dosljedno provodi svoj posao, koji ima cilj detektirati, uhititi i pritvoriti sve one koji ugrožavaju sigurnost građana svojim ponašanjem, no pitanje huliganizma i njegova suzbijanja u samom korijenu svakako je problem kojim bi se trebali baviti pedagozi, sociolozi, profesori i roditelji, a ne samo policija. Upravo zbog toga, PU zagrebačka nedavno je apelirala i na čelne ljude navijačke skupine Bad Blue Boys da se javno distanciraju od huliganskog nasilja. Policija sama ne može, na žalost, suzbiti nasilje u njegovu začetku. Prema dosadašnjim iskustvima s nasilnicima i provedenim kriminalističkim obradama, imate li predodžbu što se uopće događa u glavama tih mladih ljudi? - Na žalost, najčešće je riječ o iznimno drskim i arogantnim počiniteljima. Stječe se dojam da su uvjereni da čine pravu stvar, na što upućuje i činjenica, barem ako je suditi prema posljednjim događajima, da privedeni izgrednici nisu bili ni drogirani ni pijani, nego su pri punoj svijesti proizvodili nedavne valove nasilja na ulicama i nad slučajnim prolaznicima. Trebaju biti svjesni da takvim ponašanjem rade štetu i toliko obožavanom nogometnom klubu, kao što je to slučaj i s nedavnim sukobom u Ribnjaku i nekoliko sličnih. Zanimljivo je, međutim, da su ti isti domaći izgrednici na utakmicama u inozemstvu mirni kao bubice. Što se tiče registriranih nasilnika na hrvatskim stadionima, niti naša policija nema previše loših iskustava. Većina onih kojima je sudskom odlukom zabranjen odlazak na sportska natjecanja, uglavnom se redovito, prije svakog sportskog događaja, jave u policijsku postaju. Nakon što policija obavi svoj dio posla i privede počinitelje, što je prema Vašem mišljenju sljedeće što treba učiniti da ne budu povratnici i kakva je suradnja policije sa sudovima? - Policija, naravno, ne može utjecati na sudsku praksu, iako bi za oblik nasilja o kojem razgovaramo prikladna bila sudska kazna u punom smislu riječi prema našoj procjeni, a ne tek opomena ili ukor koje sudovi često izriču. U principu smo zadovoljni suradnjom, no problem je u pojedinim zakonima koji su na neki način preblagi, posebice kad se radi o mlađim počiniteljima koji bez obzira na težinu djela naposljetku zarade samo sudski ukor ili opomenu. Mogu reći, međutim, da se policija pokušava uhvatiti u koštac i s tim, te kroz kaznene evidencije kojima raspolaže, nadzire mlade prekršitelje zakona, posebice recidiviste. Biste li pojasnili pojedine nelogičnosti pri podizanju samih kaznenih prijava. Događa se da se, primjerice, za glasno puštanje glazbe zaradi prekršajna prijava, jednako kao i za izazivanje nereda na nogometnim stadionima? - Zalagat ćemo se i za izmjene pojedinih zakona, no u ovaj fazi o tome je još prerano konkretno govoriti, no zasigurno ćemo tražiti oštrije kazne za huligane. Kako komentirate česta prozivanja od strane građana da u svojim četvrtima ne viđaju dovoljan broj policajaca, unatoč suprotnim najavama? - Projekt "Policija u zajednici" zaživio je i polučio zavidne rezultate. Problem je, međutim, u nedostatku policijskog kadra, no odgovorno tvrdim da policajci na terenu temeljito obavljaju svoj posao i da redovito patroliraju kroz zagrebačke kvartove. Nekoliko puta tijekom dana obilaze objekte za koje se pretpostavlja da bi mogli biti mete napada provalnika ili slično, te zasigurno bdiju nad sigurnosti građana. Oprečna su mišljenja javnosti o policijskim patrolama na javnim mjestima, pa čak i onima za koje procijenimo da spadaju u kritičnu skupinu. Tragičan incident kakav se dogodio na Ribnjaku mogao se dogoditi na više desetaka lokacija u Zagrebu. Policija ne može biti u isto vrijeme na svim tim mjestima, no isto tako iznijet ću jedan paradoks, a odnosi se upravo na park Ribnjak. Prije tragedije koja se tamo dogodila, kad je ubijen pripadnik BBB-a sredinom ožujka, policiju se prozivalo zašto patrolira Ribnjakom. Poslije sukoba koji je završio smrću mladića jedne od sukobljenih skupina, policiju se ponovo prozivalo, ovaj put kao krivce za tragediju. Moram naglasiti da u prilog učinkovitosti govori činjenica da se policija u vrijeme tog huliganskog napada našla u blizini, privela nasilnike i nakon kriminalističke obrade nad njima predala ih na procesuiranje nadležnim institucijama. Bez obzira na kritike i pojedine osude javnosti, sigurnost građana nam je na prvom mjestu. I dalje pratimo sva mjesta za koja posumnjamo ili za koja nam građani dojave da bi mogla biti kritična. Sva ta mjesta na adekvatan način nadgledamo i uspješno suzbijamo nasilje. Spominjete da policija ne može biti u isto vrijeme na svim kritičnim mjestima u gradu. Nedavno ste rekli da je za veću učinkovitost nužno povećati broj stručnog osoblja. Što se s tim u vezi poduzelo? - I prije se dosta govorilo o tome da Zagrebu nedostaje policajaca. Trenutno ih je oko tisuću i pol na školovanju, a Policijska uprava zagrebačka ujesen bi trebala dobiti 300 novih policajaca koji će se rasporediti po policijskim postajama. Plan je najveće zagrebačke policijske postaje dobiti pet novih postaja, što će uvelike olakšati posao policiji i, uvjeren sam, pridonijeti još boljoj prevenciji svih kaznenih radnji. Kad govorimo o organizaciji postaja u PU zagrebačkoj, dokud je stigao taj projekt koji je i ranije spominjan? - Istina je da ovakav ustroj PU zagrebačke egzistira od sedamdesetih godina. Pored ustrojstva prometne i granične policije, bitnijih promjena nije bilo više od 30 godina. Iako je u međuvremenu razvoj grada toliko daleko otišao, Zagreb je postao opasniji i napučeniji, te je neminovna reorganizacija. Projekt je to Ravnateljstva policije koje je od PU zagrebačke zatražilo pripremu elaborata o tome, što smo i učinili te je proslijeđen u Ravnateljstvo. Nadamo se da će ta ideja uskoro i zaživjeti. Statistički gledano, kriminalitet na području PU zagrebačke u posljednje je vrijeme u opadanju, no s čim povezujete sve učestalije provale u objekte u gradnji. Može li se dio krivice pripisati i policiji, odnosno zaobilaze li kvartovski policajci možda takve, neuseljene objekte? - Drago mi je da smo se dotakli tog problema. Doista su u posljednje vrijeme provale u te objekte u porastu. Veliki problem, pokazuju dosadašnja iskustva, čine propusti samih investitora u odnosu na samozaštitu takvih objekata. Možemo ih slobodno nazvati sukrivcima s obzirom na to da ne ulažu dovoljan broj sredstava u fizičku i tehničku zaštitu svojih objekata, zbog čega su česte mete napada. Što se tiče rada same policije u tim slučajevima, sa zadovoljstvom mogu reći da smo prije nekoliko dana razotkrili skupinu od pet-šest ljudi koji su operirali po objektima u izgradnji. Riječ je većinom o stranim državljanima koji su imali pomoć dviju hrvatskih državljanki. U samo pet mjeseci, od listopada 2007. godine, skupina je provalama u neizgrađene i nedovoljno štićene objekte priskrbila oko 400.000 kuna. Među brojnim otuđenim stvarima, tehničkom opremom, slikama i slično, koje su kod njih pretragom nađene, pronađen je i stroj za žbukanje vrijedan gotovo 10.000 eura. Apeliram na građane ovim putem da ne nasjedaju na prodaju takvih strojeva po znatno nižoj cijeni u oglasnicima, jer se većinom radi o ukradenoj robi koja tako ponovo kruži na tržištu. Kako se pripremalo osiguranja dolaska američkog predsjednika u Zagreb da ne bude kolapsa, koji pamtimo sa summita šefova država? - Manji prometni problemi svakako su se mogli očekivati. Većinom se to odnosi na kraća čekanja sudionika u prometu, no poučeni tadašnjim lošim iskustvom, ovaj smo put uložili iznimne napore u organizaciju. Huligani trebaju postati svjesni da nisu heroji Kakve konkretne rezultate očekujete ako se predstavnici navijačkih skupina, roditelji i svi na koje ste nedavno apelirali ne ogluše o poziv na suradnju s policijom? - Ako pristupe tome na način – "vi više niste naši, ne doživljavamo vas kao navijače i predstavljate bolesno tkivo naše skupine", to bi moglo u velikoj mjeri pomoći policiji u suzbijanju nasilja ili da ga niti ne bude. Jasno i glasno treba reći - nasilničko ponašanje na stadionima i na ulicama društveno je neprihvatljivo i svaki takav događaj je opasnost za društvo. Huligani, ili oni koji to namjeravaju postati, trebaju znati da ih ljudi osuđuju i da ni u kome normalnom nemaju podršku za takvo ponašanje. Trebaju postati svjesni činjenice da kao takvi ulaze u skupinu građana drugog reda, te da svi oni koji dovode do stanja u kojima se građani osjećaju ugroženo - nisu heroji. Anita Krmek Vjesnik, 5. travnja 2008.: http://www.vjesnik.hr/html/2008/04/05/Clanak.asp?r=tem&c=2 |
07.04.2008., ponedjeljak
ČUDESNO IZRONIO "OTOK SVIJETA"!
|
OTOK SVIJETA - I NA HRVATSKOM OBJAVLJEN NOVI ROMAN MICHAELA O'BRIENA! Ako ne budemo snivali, sve će otići u zaborav i nemar... a čudesno će umijeće postojanja postati zatvorska samica... Kanadski književnik Michael O'Brien, autor poznatog romana Posljednja vremena, izdao je u prosincu 2007. godine (Ignacius Press – San Francisco) roman pod nazivom "Island of the World" – Otok svijeta. To je priča koja govori o sudbini Hrvata od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Opsežni roman koji je ovih dana izišao i na hrvatskom jeziku (Nakladnik: Treći dan – Zagreb; 748 str., tvrdi uvez) autor posvećuje sudbini Josipa Laste, hrvatskog stradalnika i pjesnika. Pisac prati životni put djeteta rođena u Rajskim Poljima (selu u središnjoj Bosni i Hercegovini), njegovu mladenačku i sveučilišnu karijeru, akademski život i zatočeništvo na Golom otoku. Potom, bijeg i suočavanje sa tzv. slobodnim svijetom na najslobodnijem Zapadu. Evo nekoliko kritika uvaženih intelektualaca i književnika koji su pročitali englesko izdanje: Michael O'Brien ponovno je uspio! Opet je prodoran, pronicav i poetski neobično jasan i izravan. Njegov novi roman Otok svijeta čitatelja potiče na neprestano promišljanje. Za razliku od tolikih svojih književnih suvremenika, autor ima nešto reći što je ne samo novo, već i neizrecivo važno. Svaki pisac, učitelj, mislilac i političar trebao bi obvezatno čitati Michaela O'Briena. Kad bi to učinili, ovaj bi svijet bio puno ljepše mjesto za život. Dr. Michael Coren, autor djela Tolkienova filozofija Dobro pazite kada ćete započeti čitati ovu priču, jer ćete, dok je ne dovršite, u njoj živjeti, čak i nakon što zaklopite korice. Promijenit će vas; učiniti boljom i mudrijom osobom - a ima li veće zadaće što bismo je mogli očekivati od jedne knjige? Koliko je knjigâ, od tisuća što ste ih pročitali posjedovalo tu snagu? Možda svega nekoliko, i to - ako ste imali sreće? Evo još jedne! Peter Kreeft, autor djela Kako osmisliti trpljenje Tko si? Odakle dolaziš? Kamo ideš? Takva nam pitanja s novom snagom prodiru u dušu kroz ovu poetsku, duboku priču o raspeću i uskrsnuću. Ovo je najljepši roman u posljednjih dvadeset godina. Moramo biti zahvalni Michaelu D. O' Brienu na takvom daru. Dr. Edoardo Rialti, profesor književnosti iz Firence, prevoditelj na talijanski djela J.R.R. Tolkiena i C.S. Lewisa Teško je odlučiti kuda posegnuti i kako naći dovoljno plemenite analogije za ovu novu knjigu. Michael O'Brien postigao je ozbiljnost, ali i tankoćutnost, o kojima valja duboko promišljati. Pitam se: hoće li uskoro ime gosp. O'Briena stajati uz bok Mauriaca i Bernanosa? Thomas Howard, autor djela Spust golubice: putovanje u Četiri kvarteta T.S. Eliota U O'Brienovim očima Hrvatska je otok svijeta sa svojom vertikalom prema Bogu, istini i vlastitoj povijesti. Izvor hrvatske patnje je u obrani te vertikale. Ako nestane Hrvatske sa ovakvom vertikalom i svijet će propasti, sunovratit će se u robovlasnički kamenolom novoga doba... Ovim romanom Michael O'Brien nas je uistinu sve obogatio. Ovo je jedna velika poema, pisana s neizmjernom ljubavlju prema Hrvatskoj i onom što smo stekli tolikim povijesnim trpljenjem. (...) Michael O'Brien hrvatsku povijest stavlja u kontekst svojih Posljednjih vremena. Pod tim vidom hrvatska sudbina poprima novu snagu - novi smisao i važnost - kojih ni sami, ponekad, nismo svjesni. Vlč. Ante Zovko, katolički novinar i publicist -------------------- Roman OTOK SVIJETA moguće je zasad nabaviti na sljedećim prodajnim mjestima: Knjižara Sv. Antuna, Zagreb, Kaptol 6 Knjižara ALFA, Zagreb, Pothodnik Glavnog kolodvora Uredništvo lista MI, Zagreb, Ilica 29 (tel. 01/48 33 360) Izravno od nakladnika: mato.krajina@zg.t-com.hr Mobitel: 098 96 00 917 Faks: 01/48 31 360 Cijena knjige: 185,00 kn (+ poštarina) (Više informacije moći će se dobiti na portalu izdavača www.trecidan.hr koji će biti u funkciji za nekoliko dana.) |
04.04.2008., petak
ŠPOR(TS)KE (S)TR(AN)ICE ISPRED KULTURE – DOKLE...?
|
Molim odgovor na pitanje: Tko se sjeća da je na nekom pružnom prijelazu postavljena sigurnosna brklja PRIJE nego je na njemu VLAK naletio na AUTOMOBIL i sve putnike u njemu USMRTIO? Ja se ne mogu sjetiti da se je to dogodilo igdje na Balkanu odnosno u primitivnom mentalitetu! Jednako je tako i u drugim područjima života... Pišući često o nemoralu i negativnostima u (masovnim) profesionalnim sportovima već sam dovoljno bijesa izazvao i "pljuvanja pokupio" da mi je već zlo i od same pomisli na to. Zato i u najnovijem slučaju smrti mladog zadarskog nogometaša (neka mu se Bog smiluje, a članove njegove obitelji neka utješi nadom u Uskrsnuće!) – osjećam mučninu. Sada će upravo oni NAJODGOVORNIJI – koji se proglašavaju "odgovornima" samo u slučajevima kad im odgovara – nizati tirade moralističkih floskula i lijevati krokodilske suze... Već su oni NEŠTO PODUZELI – odgodili su sljedeće prvenstveno kolo itd... Ali već brzo nakon toga PROFITNO KOLO mora se vrtjeti... ne smije stati kotač koji mora donositi lovu – makar bilo i mrtvih! Grozota... ali tu je duboko i "zakon braće" i "etika klana" i "profesionalni moral"... i još mnogo zdravom razumu uvredljivih frazetina...! Zapravo, umjesto da se otvoreno progovori o moralnoj odgovornosti svih onih koji su izravno i neizravno UBILI Hrvoja Ćustića (jer npr. i Hrvoje Žužić je svojim automobilom UBIO..., kao i toliki drugi u prometu ili drugdje izravno ili nekim svojim važnim PROPUSTOM, npr. za propuste na cestama, na gradnji stambenih objekata, pri popravku automoblila itd...!), umjesto da oni to doista javno priznaju – mi već čitamo ili čujemo općenite fraze da treba ovo, da ne treba ono... kao da smo svi odgovorni (baš kao u nekadašnjim "crvenim" vremenima: "Drugovi, svi smo odgovorni i zato moramo zaoštriti odgovornost i pojačati samokritiku!") Mediji prenose da dok javnost traži odgovornost i ostavke, predsjednik Udruge prvoligaša Igor Štimac tvrdi da se u ovoj nesretnoj priči prst ne može uprijeti u nikoga osobno. ''Tragedija koja se dogodila potresa nas sve i nema smisla upirati prstom u nekoga. Svi smo odgovorni! Važnije su nam neke sitnice i gluposti u odnosu na život i sigurnost svih nas kad su u pitanju stadioni'', rekao je Štimac koji je nakon Ćustićeve smrti doslovno bio 'van sebe'. E, moj Igore, moram ti reći da se OSOBNO ne osjećam za tu tragediju nimalo odgovornim, jer sam, osim što neredovito pročitam rezultate utakmica, jako daleko udaljen od stupnja odgovornosti za takve nesreće. Uostalom kao i barem još cijeli milijun sada šokiranih ljudi. "Ova tragedija je pogodila sve i po meni je bespredmetno upirat pstom u bilo koga!" E, tako je, idemo dalje – do sljedeće nesreće (a ovu treba što prije zaboraviti – kao što će i biti, kao što je bilo već mnogo puta)! Mediji javljaju također da su u HNS-u odgovorni bili ili nedostupni ili službeni. Predsjedniku Vlatku Markoviću se navodno baš ovih dana pokvario mobilni telefon, a glavni tajnik HNS-a Zorislav Srebrić bio je čak i službeniji no obično. "Ne možemo ništa komentirati jer nemamo službenu obavijest. Ipak, duboko smo potreseni ovim događajem i svima u HNS-u je teško", izjavio je Srebrić, ne želeći komentirati zahtjeve za ostavkom vodstva Saveza. Tako je – idemo dolje! Pjevajmo dalje: "Sve je super i sve je za pet... kad voliš nogomet...!" Poglavito ako je gajba piva pri ruci i u glavi, a u ruci nešto tvrdo da opališ po glavi stanovnika neistomišljenika...! Nije to odstupanje od teme – sve je to duboko povezano! Sve je to dio istoga primitivnog, nasilničkog, (polu)mafijaškog mentaliteta: estrada, droga, sport, navijači, alkohol, automobili, videoigre, adrenalin... - sve je to isto bratstvo i sestrinstvo... Ali, nažalost, budalama se proglašavaju oni koji o tome otvoreno govore! Zato, nakon svih dosadašnjih pa i nedavnih brutalnih obračuna raznih "urbanih plemena" – kako im tepaju medijski analitičari i sociolozi (čestitam Borisu Dežuloviću, s kojim se inače rijetko u čemu slažem, što je u predposljednjem broju Globusa otvoreno rekao tzv. navijačkom "bobu bob"!) ne začuđuje najnovija vijest: Nakon brutalnog napada petnaestak BBB-ovaca na petoricu mladića iz Metkovića, liječnici su jednom metkovskom studentu morali sašiti čak 16 šavova na licu i glavi. Tučnjava se dogodila u nedjelju u tri sata ispred kafića Roko u Zagrebu. Napadnuti mladići 'zaradili' su ukupno 13 polomljenih rebara, a prema riječima svjedokinje, huligani su ih tukli remenjem namotanim na ruku tako da su kopčom rezali kožu s lica svojih žrtava, te su ih cipelarili. Povod divljaštvu navodno je bio taj što su premlaćeni studenti 15-orici mladića okićenima Dinamovim kapama i šalovima na provokativan upit odgovorili "čudnim zavlačenjem u govoru". Ovdje se, naravno, ne smije generalizirati (kao kad je riječ o GENERALIMA!) pa reći da su svi Dinamovi navijači takvi. Samo prema divljacima, kojih ima među navijačima SVIH klubova, treba primijeniti tzv. Tačeričin princip odnosno sami kulturni navijači trebali bi ih se odreći i izolirati ih od sebe (ili obratno). Također u tom smislu treba oštrije zatražiti odgovornost vodstva klubova u "njegovanju&uzgajanju" tzv. nogometnih plemena, tj. stvaranju mentaliteta koji producira nasilnike. Odgovornost roditelja svakako je na prvom mjestu – ali to je, nažalost, već potrošena tema... Nadasve je pregolema odgovornost svih medija u tome (svih novinara, urednika i vlasnika) – ali to je, opet nažalost, izgubljen slučaj. Banalan pokazatelj je npr. portal Net.hr koji na svim sportskim stranicama, čak i uz ovu najnoviju tragičnu vijest, uvijek prikazuje gole cice i guzice. Valjda iz poštovanja prema pokojniku! Dakle – naprijed šporke stranice, naprijed trice i kučine, naprijed mozak od paučine! Iskrena sućut! Pokoj vječni daruj Gospodine obrazu, moralu i pameti! Ali – dokle tako?! |
03.04.2008., četvrtak
KORADE – JEDNOSTAVNO K'O RADE!
|
Top tema svih hrvatskih medija već je danima odbjegli general – KORADE. /Usput, koliko je još ostalo umirovljenih generala da (ih) nisu nekamo odbjegli?/ Ali top tema, nažalost, nije - a bila bi da je u našoj javnosti više potrebne osjetljivosti za jezik (kao npr. kod Nijemaca ili Francuza) – pravopisanje i pravogovor. U ovom slučaju – generalova prezimena. Nevjerojatno je tragično kako lektori u našim medijima (ako ih uopće imaju!) – šlampavo rade svoj važan posao. Da se čovjeku kosa diže na glavi! Evo (preskačući naravno sve dnevne listove i televizije od prvoga dana izbijanja afere), npr. novi broj Nacionala toj temi posvećuje golem prostor od 9. do 21. stranice, a o generalu pišu i urednik Puky i kolumnist profesor (!) Zoran Ferić – obojica pogrešno navodeći njegovo prezime u tzv. kosim padežima. Kako to izgleda može nam predočiti i početak sljedeće karikirane priče. U njoj su glavni likovi: Rade (iz zagrebačkog Trnja), Jure (iz ličkog Brinja), Zvone (iz Ličkog Lešća) i Mate (iz Kaštel Sućurca). Dakle, jednoga zimskog dana oko devet sati prije podnea Jure je nazvao prijatelja Radea iz zagrebačkog Trnjea i zamolio ga za pomoć. Naime, kod njih je u Brinjeu dvometarski snijeg jučer naglo zameo sve ceste i zatrpao sve kuće. Prije tri dana je pročitao u JL-u članak novinara Maslea da se kod Radeova rođaka Zvonea u Lešćeu nalazi kontingent bagera, koji bi im možda mogli pomoći u trenutačno teškom stanjeu i probiti se do njih s najnužnijom pomoći. Čuo je, ljudi pričaju, da ni oko Gospića nije ništa bolje ter da je čak i automobil biskupa Milea Bogovića ostao zameten negdje nasred ceste, a on i vozač su jedva uspjeli probiti se do najbliže kuće Marka Runjea u Perušiću, odakle se već dva dana ne miču. Na Jureovu žalost, njegovu prijatelju Radeu je umro rođak Ante u Kaštel Lukšiću pa je Rade prijatelju Mateu obećao da će pokojnom Anteu doći na sprovod u Kaštelu. A kako je kanio skoknuti u komunu u Ugljaneu nedaleko od Trilja, gdje mu se sin prijatelja Perea nalazi na liječenju, na put je krenuo srećom prije nevremena. Ali problem je zapravo bio u tome što je Zvoneov mobitel bio isključen pa je Radeova srditost bila tolika da je gotovo sletio s ceste, jer ga je Jureov poziv zatekao u vožnji. Zato je stalno brundao zašto je toga krelea i slinea uvijek teško uhvatiti… Na kraju, kako su svi Radeovi pokušaji bili uzaludni a vrijeme je prolazilo… Mislim da nije potrebno dalje opisivati… Hrvatske ceste su se trgnule, premda ih redovito snijeg zatekne baš zimi, ter spasile Juru i Jurino mjesto, a pomoć je stigla također Zvoni i biskupu Mili… Radi je uspjelo sve obaviti i u Ugljanima i u Kaštelima, vidjeti se s Antom i Perinim sinom i pomoliti se za pokojnog Antu… Juru je uspio dobiti tek kad se vratio u Zagreb… Sutradan je u istim novinama o svemu tome čitao u članku od istog novinara Masle, koji je spomenuo i biskupa Milu i njegova spasitelja Runju… A što se u međuvremenu događalo s generalom Koradom? Zapravo, što ćemo s njegovim prezimenom? Ma, jednostavno, Korade se sklanja baš k(a)o Rade! |
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.