Don Blog

31.10.2008., petak


HALLOWEEN (NOĆ VJEŠTICA) & SVI SVETI
Moj mali intervju Radio Gospiću – 31. listopada 2008.

Što je "Halloween" i kakva mu je uloga u kršćanskoj kulturi?

- To je razmjerno nova pojava u europskoj kulturi. Sadrži nekoliko elemenata koji nemaju nikakve veze s kršćanskom uljudbom i tradicijom. Štoviše, ona vuče korijene iz poganskih običaja. Manifestacija pod tim imenom označava najprije vještičju novu godinu. Nastala je, naravno, u Americi gdje se pretvorila u pravu maškaradu, vrlo je komercijalizirana i sve se više širi također i u tradicionalno kršćanskim sredinama.

Simbol toga "slavlja" je izrezbarena bundeva, slična mrtvačkoj lubanji, u koju se navečer stavlja svijeća. To je i kod nas već postalo trend, osobito u nekim ženskim skupinama, tako da se nameće kompleks zaostalosti svima koji nisu spremni "dostojno obilježiti" taj uvozni običaj, koji se čak naziva "blagdanom".

A priredbe s tim bundevama, maskama, vještičjim kostimima toliko su "in" da je bez njih nezamisliv imalo značajniji kulturni događaj. Znakovito je npr. da su mnoge promotivne prodaje knjiga o Harryju Potteru bile priređivane točno u ponoć i bile su "ukrašene" vješticama i svjetlećim bundevama. Glavna publika bila su – djeca. No "duh vještica" proširen je dotle da čak u mnogim vrtićima i školama takve priredbe nisu više samo moda već dio redovnog programa.

Iz ovoga opisa jasno je koja mu je uloga u kršćanskoj kulturi.

Koliko ima smisla slaviti poganski "Halloween" u Hrvatskoj, a već sutra na dostojan način obilježavati Dan svih Svetih?

- Sama činjenica da u suvremenoj zapadnoj kulturi, koja se ponosi svojim racionalizmom i znanstvenošću a uz to je također već dva tisućljeća prožeta kršćanstvom, još uvijek ima sljedbenikâ raznih vradžbina – zapanjujuća je.

Evo da još malo pojasnim: taj famozni "Halloween" potječe zapravo iz jednog u Americi raširenog obreda koji se zove "wicca". To je mješavina keltske poganske religije, američkog voodooa i razvodnjenog kršćanstva. Dakle, u predvečerje 31. listopada već se i u Hrvatskoj obavlja proslava tzv. Noći vještica.

A taj dan je također keltska nova godina. Tada su druidi pod svetim hrastom žrtvovali životinje vjerujući da time oslobađaju zarobljene duše svojih pokojnih, a posebno grješnih rođaka.

Dakle, možemo razumjeti da se netko iz pomodarstva priklanja novopoganskim običajima, ali za kršćanina je Noć vještica nespojiva s njegovom vjerom i vjerskom praksom. Zato vještice nemaju nikakve veze sa svetima!

Tko je zapravo najviše "zaslužan" da se na ovaj način zapravo nastavlja amerikanizacija Hrvatske, a s time i katoličke vjere?

- Smatram da je na djelu i više od amerikanizacije Hrvatske ili kršćanstva. Naime, ljudima je teško prihvatiti činjenicu da neke okultne organizacije sve jačom reklamnom kampanjom nastoje magijom prožeti sve strukture javnog života, šireći tako svojevrsnu novopogansku ideologiju.

Istodobno oni žele dobro zaraditi, jer sve prikazuju kao oblik zabave i razbijanja "malograđanske ustajalosti"! Ali time se zanemaruje činjenica da svaka djelatnost povezana s okultnim pospješuje upadanje u psihičke poremećaje.

Naime, iskustva mnogih egzorcista potvrđuju da je više opsjednutih među ovisnicima o heavy metalu ili black metalu, kao što je više duhovno "pomaknutih" među onima koji se bave vradžbinama pa poslije traže pomoć kod psihijatra ili svećenika. Dakle, gdje ima demonskog dima, bit će sigurno i sotonske vatre. Zato treba poslušati ozbiljno upozorenje Sv. Pavla (Gal 5,1): "Za slobodu nas je Krist oslobodio! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!"

Treba li uopće "Halloween" Hrvatima?

- Ma kome normalnom to uopće treba! Ali mi živimo u tzv. demokratskom okruženju i svakom je čovjeku slobodno s "idejne tržnice" uzeti ono što mu se čini najboljim. Međutim, problem su poremećeni kriteriji i golemo neznanje kod ljudi koji su izloženi kontinuiranom teroru reklamiranja "svakoga vraga".

Zato su glavna obilježja današnjeg čovjeka površnost i usmjerenost instant ugodama, koje odvlače pozornost od bitnoga u životu. To je problem čak i pod vidom običnog humanizma, a poglavito je time ugrožena čovjekova orijentacija prema vječnim vrednotama i pitanjima. Zato bi kršćani trebali imati na umu što im kaže Biblija: "Svi ste vi, braćo, sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame" (1 Sol 5,5).

Dakle, kao zaključak može se reći da ni razumnom vjerniku ni razboritom nevjerniku nikakve novopoganske budalaštine ne samo da ne bi trebale uopće padati na pamet, nego bi i druge zavedene trebali o tome poučiti.

Naime, premalo se razmišlja koji se duhovi tu prizivaju. Kad iznenada plane bundeva svi se začude, a što će biti kad izgori čovjek. Jednako tako čudili su se članovi Rolling Stonesa zašto je za vrijeme snimanja jedne ploče, dok je njihov bivši saksofonist i klavijaturist Graham Bond izvodio jedan magijski ritual, "cijeli zid studija iznenada i bez vidljiva razloga proždrla vatra". Kao što se, prema priznanju samoga Micka Jaggera, uvijek nešto ružno događalo kad su izvodili pjesmu "Simpathy for the Devil".

Želite li na kraju nešto dodati?

- U hrvatskoj europskoj tradiciji štovanje pokojnika bilo je sve do modernog vremena dio čovjekove svakodnevice. Danas se taj osjećaj izražava zajedničkim javnim manifestacijama bar jednom godišnje, najčešće prvih dana mjeseca studenoga, kad pijetet prema onima koji su pred nama otišli s ovoga svijeta, iskazuju i oni koji se ne osjećaju vjernicima. Radi toga je s razlogom uveden državni blagdan Dan mrtvih. Čini mi se da bi bilo lijepo da svi tih dana navečer na prozorima ili balkonima svojih kuća ili stanova, kao znak spomena i zahvalnosti našim pokojnima – posebno hrvatskim braniteljima - upale svijeće.

Novinar: Marin Smolčić


- 00:01 - Komentari (52) - Isprintaj - #

27.10.2008., ponedjeljak


POZIV NA PREDSTAVLJANJE MOJE KNJIGE U GOSPIĆU


ŽUPNI URED NAVJEŠTENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE
I
GRAD GOSPIĆ

imaju čast pozvati Vas
u Mjesecu knjige na predstavljanje knjige

Don Anđelka Kaćunka

HRVANJE SA SVIJETOM

koje će se održati
u srijedu 29. listopada 2008. u 19,30 sati,
u Kulturno informativnom centru Gospić, Budačka 12, Gospić.

Knjigu će predstaviti:

Darko Pavičić
kolumnist i urednik Jutarnjeg lista

Mate Krajina
Predsjednik HDKN-a i urednik Lista MI

Mr. fra Nikola Mate Roščić
katolički teolog, publicist i propovjednik

i autor.

Program će glazbenim nastupom obogatiti klapa PASIKA (iz Kostanja).

Želimo Vam srdačnu dobrodošlicu!

ŽUPNI URED NAVJEŠTENJA BDM
ŽUPNIK
pop Ante Luketić

GRADONAČELNIK
GRADA GOSPIĆA
Milan Kolić

..................................................................................................

Eto, tako izgleda pozivnica za "kulturni događaj godine" – rekao bi D. Matanić. Tu se nema što dodati, osim što očekujem da dođu svi koji su pozvani, ali i oni koji nisu primili pozivnicu. Medije ne moram ni spominjati – oni su moja stalna ptica-pratilica. Posebno će mi značiti nazočnost blogera - njima ću knjigu potpisati s posebnom radošću!

Naravno, očekujem i Dalibora Matanića, a Damir Karakaš je svoj dolazak najavio intervjuom u Slobodnoj Dalmaciji u subotu i u Novom listu u nedjelju (ovdje prenosim najvažniji dio iz SD, s napomenom da ne mora dolaziti na letećoj svinji – neka uzme neki motor i ponese svoju harmoniku pa ćemo napraviti feštu do jutra)!



SLOBODNA DALMACIJA – Spektar, 25.10.2008.

piše milorad bibić

Udarili sa svih strana po vama i redatelju Daliboru Mataniću zbog filma "Kino Lika", koji je napisan po vašoj knjizi. Tražili su da iz filma izbacite neke, dosad neviđene scene, kao onu igru gole djevojke i svinje u blatnjavu svinjcu, a drugi su tražili čak i – zabranu prikazivanja filma!
- To nije istina!

Kako nije istina!? To su tražili Crkva i jedna udruga...
- ... Ni to nije istina! Nije Crkva, nego jedan čudan čovjek koji se zove Anđelko Kaćunko i nije nikakva udruga, nego jedna čudna žena koja se zove Nada Balen!

Don Anđelko Kaćunko je poznati svećenik, a Nada Balen je predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova...
- ... Don Anđelko sigurno nije svećenik!

Čekajte, čekajte... Kako nije svećenik, evo, sad je kao svećenik došao oplemeniti vašu rodnu Liku. Na službi je u Gospiću...
- Ma, može on, što se mene tiče, postati lički biskup i zamijeniti ovog ličkog biskupa Milu Bogovića, ali za mene taj čudan lik prezimena Kaćunko nije svećenik...

... Da nije svećenik!? A čovjek završio sve škole za svećenika!
- Što je vama, čovječe!? U Hrvatskoj se diploma može kupiti za tisuću eura, to je i dokazano, a meni se čini da je on svoju popovsku diplomu kupio za sto maraka. On je sve samo ne svećenik. Čak mislim da je on zapravo vlasnik nekog pornoshopa, a da mu svećenička odora služi kao maska... Recite mi, što taj lik ima sa svećeničkim pozivom?

Upoznao sam ga, intervjuirao sam ga... Don Anđelko Kaćunko je pravi, pravcati svećenik. Nosi svećeničku robu, citira Bibliju, vidio sam ga na TV-u kako služi misu...
- Molim vas, nemojte me zaje......! On glumi da je najveći primjer skromnosti, a na automobilu ima registracijske pločice Angelo. On govori o moralu, a prati Nives Celzijus i promovira joj knjigu; on uporno uči vjernike kako treba zapaliti televizore, to govori na misi, a sve čini da završi na tom televizoru... Nema toga što ne bi dao da završi u medijima...

Ja mislim da ste vi zapravo ljubomorni na don Anđelka Kaćunka!
- A ja mislim da nam nitko nije učinio bolju reklamu za film "Kino Lika" nego on. Jer, kad on nešto kudi i napada, to je sigurno dobro. I to su ljudi prepoznali. U nepunih mjesec dana film "Kino Lika" gledalo je 10.000 gledatelja. Sad ga mislimo angažirati kao promotora našeg filma...

... Don Anđelko Kaćunko promotor filma "Kino Lika"!? Prije će Zdravko Mamić postati izvršni dopredsjednik Hajduka...
- Obećat ćemo mu pravi honorar i svakodnevno pojavljivanje u medijima. S tim da po hrvatskim gradovima jaši na svinji i u ruci nosi transparent "Kino Lika"! Tako će najviše pridonijeti Lici, u koju je prognan iz Zagreba!

Bit ću svjedok na sudu da ste ovo kazali!
- Oćete li da vam ponovim?

Ne, zapamtio sam!
..............................

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/27342/Default.aspx


- 23:30 - Komentari (63) - Isprintaj - #

26.10.2008., nedjelja


ŠTO JE BIBLIJSKI ZAKON BR.1?

NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE:
Zapovijed ljubavi kao temeljni globalni kodeks


U starom židovskom Zakonu, koji se zvao i Mojsijev zakon, bile su mnoge zapovijedi koje je Bog dao svome narodu: prva i najveća bila je ljubav prema Bogu. Poslije su dopisane i neke odredbe, koje su farizeji smatrali važnijima od onih koje je Bog dao. Zato oni Isusa provociraju pitanjem: Koja je najveća zapovijed u Zakonu? Ali On ne samo da točno odgovara na njihovo pitanje, nego im daje lekciju. Odnosno, u starozavjetni Zakon Isus unosi nešto novo – izjednačava ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. I dodaje da se na toj Zapovijedi ljubavi sve zasniva! Ukinemo li tu zapovijed, sve se lomi: i stari Zakon, i Proroci, i naravni zakon, i moralni kodeks... A tu je istinu poslije izrazio veliki pisac i mudrac Dostojevski: "Ako Boga nema – sve je dopušteno!"

Ta nas tema potiče na razmišljanje o religiji. I danas se mnogo raspravlja o tome što je bit religije. Neki misle "da je religija tješiteljski san, da su je izmislili potlačeni zamišljajući drugačiji, nepostojeći svijet, u kojem će kasnije naći ono što im danas kradu tlačitelji... Vele: Mi hoćemo raj ovdje, kao nagradu za sve naše borbe." Zato se bore protiv Boga, proglašavaju ga 'mrtvim'. Evo, npr. u Engleskoj su na gradske autobuse stavili natpise: NE BRINITE – NEMA BOGA!

Međutim, iskustvo kaže da samo Bog doista može pružiti zadovoljavajući odgovor na tri problema koji su za svakoga najvažniji – a to su tri temeljna pitanja svakoga čovjeka: Tko sam (tko je čovjek)? Odakle dolazim (zašto sam na svijetu)? Kamo idem (i što će biti sa mnom poslije smrti)?

Doista, pitanje religije, poglavito danas u eri globalizacije, presudno je pitanje – jer svijet je na putu u globalizam u kojem bi, kažu, trebala biti samo "jedna vjera u kojoj se svi ljudi slažu". A to bi mogla biti velika opasnost i za Bogu vjerne Židove, i za muslimane, i za kršćane - koji se s time ne slažu. Već je S. Huntington to najavio knjigom "Sukob civilizacija".

Sukob kao da je pokretač svega u svijetu. U medijima svakodnevno vidimo mnoge žrtve raznih sukoba! Na djelu je sukob Zakona ljubavi i Zakona mržnje! Osim toga mnoštvo se zabluda širi svijetom. S velikom reklamnom kampanjom pokret New Age okreće evanđelje naopako i kaže: "Ljubav je bog, svemir je bog, sve je bog… i čovjek je bog!" A na kraju stoji obećanje: "U ovom kaosu ipak će doći Spasitelj!" Ali to neće biti Bog. Upravo kao u Bensonovu romanu "Gospodar svijeta"!

Međutim, svijet može spasiti samo Onaj koji je proglasio Zapovijed ljubavi - i dao definiciju: "Bog je ljubav!" Nažalost, mediji danas odvlače vašu pozornost i od Njega i od svega bitnoga – čak i od duše i uma. U reklamama nigdje nema ni Boga ni bližnjega, ni traga od Evanđelja. Sve je samo tijelo, materija i čisti vulgarni egoizam - iako se reklamira kao "zakon ljubavi". Ali površne ugode i tjelesni užitci imaju kratkotrajno značenje, tj. nemaju nikakvu trajnu, vječnu vrijednost. Istu takvu ideologiju prodaju ljudima pjevači i filmovi i cijela zabavna industrija.

Evo, objavljeno je da se za dva tjedna nogometu vraća Eduardo? E, to je jako važno za sve nas – poslije toga svi će naši problemi biti riješeni! A koliko je ljudi pročitalo ili čulo da ovih dana bivša glumica zagrebačkog kazališta Edita Majić polaže zavjete u strogom samostanu Karmelićanki u Španjolskoj? Vrlo malo, iako je to objavljeno na jednom portalu i u jednom tv-dnevniku!

A zašto to nisu sve novine objavile na naslovnoj stranici? Zato što je to evanđeoski Zakon ljubavi! Jer onda bi se ljudi pitali zašto je jedna mlada djevojka ostavila "sve što joj život pruža" i otišla u samostan. A zašto je to učinila? Zato što u dubini svoje duše ničim nije bila zadovoljna dok nije odlučila potpuno se posvetiti Bogu, dok nije otkrila da je Isus jedini put, istina i život! Dok nije otkrila vječni Zakon ljubavi!

Ovih dana čujemo da će se mijenjati neki zakoni. Izgleda da mafijin "zakon braće" bolje funkcionira... Zanimljivo, ljudi ne vole zakone, a kad misle da je nešto dobro kažu da je to "zakon". Evo tako su sada u kršćanskim zemljama i VJEŠTICE postale "zakon". Tako istu večer dok se vjernici pripremaju za slavlje Svih Svetih, neki prihvaćaju amerikaniziranu verziju starog poganskog običaja, koji sada posebno šire feministice, pa čak i svoju djecu truju magijom.

To je rezultat pomodarstva i užasnog neznanja. Zamislimo strahote: kršćani šire novopoganske običaje! Kršćani prihvaćaju Zakon zla i slave "Noć vještica"! Ali razumni se ne daju zavaravati, ne daju se prevariti! Sv. pismo samo o Danu govori pozitivno, a Noć je simbol pakla. "Noć vještica" je vražja izmišljotina, a Isus je kršćanima Sunce koje svijetli cijeli dan. Zato pravi kršćani odbacuju simbole i zakone mraka i čvrsto se drže Evanđelja. Jer samo je Isus donio Zakon koji ostaje vječno i koji jedini može čovjeka učiniti do temelja sretnim!

A to je zakon ljubavi prema Bogu, koji se najbolje izvršava ljubavlju prema čovjeku. Zato kaže Sv. Ivan: "Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je" (1 Iv 4,20). Mi zato uvijek moramo učiti kako ljubiti Boga i braću. Uvijek trebamo tražiti Boga među svojom braćom (a to su nam svi ljudi bez ikakve razlike) i to poglavito među najpotrebnijima i najsiromašnijima. Tada shvaćamo srce blagovijesti koju nam je Krist donio. Najbolji znak da li ljubimo Boga jest naša ljubav prema drugim ljudima.

Kako bismo dakle odgovorili na nekom kvizu: "Koja je najvažnija Zapovijed u Sv. pismu?" Točan odgovor je: Zapovijed ljubavi! To je kršćanima "Zakon br. 1"! No budući da to mediji ne reklamiraju, tko će tu istinu svijetu posvjedočiti? Mi kršćani trebamo svakodnevno javno svjedočiti pripadnost Isusu Kristu. Kršćani trebaju, riječju i životom, kako kaže Sv. Petar, biti spremni objasniti razlog nade koja je u njima. Ali uvijek s radošću i blagošću!


- 14:31 - Komentari (87) - Isprintaj - #

25.10.2008., subota


U KOJEM SPOTU JA TO GLUMIM?

Zašto sam se naljutio na "24sata" i zašto tamo ne mogu prepoznati svoje izjave...

Poradi nekoliko poslića i administrativnih obveza – koje su neizbježne pri prelasku iz jedne "firme" u drugu - morao sam prije dva dana (četvrtak, 23. listopada) skoknuti do Zagreba. Sve sam obavio, osim kupovine nekih sitnica. Htio sam također ostati do kraja dana i nazočiti otvorenju izložbe u Klovićevim dvorima, ali nešto me "tjeralo" iz metropole (kao da sam osjećao eksplozivni miris baruta). Zato sam stigao na drugi dio košarkaške utakmice, koju su naše Gospićanke dobile u srazu sa Španjolkama.

Naravno, sada mi je svaki jednodnevni posjet Zagrebu povezan i s posjetom nekolicini prijatelja, pa vrijeme iscuri prebrzo kao najfiniji pijesak u maloj klepsidri. Tako sam u kratkom druženju s dvojicom, koji redovito listaju sve dnevne novine (kao i ja, osim tek ponekad "24sata"), iznenada dobio u lice pitanje kao dvije rukavice: "Je li istina da glumiš u spotu Nives Celzijus?" Odmah sam se, po navici, spontano prekrižio i upitao: "Ljudi, što vam je, o čemu vi govorite?"

Tada su mi kao "corpus delicti" pokazali dnevni list "24sata" od utorka (21.10.2008.) u kojem doista na rubu 19. stranice (koja s prethodnom čini cjelinu i opisuje neke scene iz novog spota pjesme "Bijesna", što je garnirno izjavama Nives Celzijus), na kraju tekstića o suđenju Nives Drpić i njezina oca, stoji da se pjevačica u međuvremenu priprema za promociju albuma u klubu Gallery. A onda slijedi novinarsko poentiranje: "Pozvat će i Don Kaćunka, koji ju je podržao u izdavanju knjige.
- On će sigurno biti u mom novom spotu – šali se."

Dakle, to bi značilo da je Nives Drpić U ŠALI izjavila da ću ja biti odnosno glumiti u njezinu novom spotu! Ali "najbolje" od svega je naslov toga teksta, koji je smješten ispod fotografije pjevačice i koji je čak stavljen u navodnike, a glasi: "Don Kaćunko će glumiti u mom idućem spotu!"
Očita je urednička namjera da ostane nejasno je li riječ o upravo snimljenom spotu (s golim policajcima, gdje bi se "lako uklopio" i bivši policijski kapelan!) ili pak o nekom budućem uratku!

Da ne povjeruješ! Shvaćam i poznajem uredničku slobodu i težnju toga lista provociranju, ali – što je previše, previše je! Ako je ISTINA da je Nives to izjavila U ŠALI, kako je moguće da (odnosno s kojom namjerom?) urednik u NASLOV (i to u navodnicima!) stavlja iskrivljenu izjavu kao da je izrečena BEZ ŠALE?! Zar urednik "24sata" smatra da smo nas dvojica zajedno koze čuvali ili je pak nešto drugo "u kuhinji"?

Srećom, vidjevši da sam više nego iznenađen grozno uvredljivom manipulacijom, jedan od dvojice prijatelja nazvao je odmah svojega prijatelja novinara koji je bio na "presici" s koje "24sata" prenosi "izjave". Čovjek kaže, a na prijateljevo inzistiranje zakune se da je čuo i zapamtio što je Nives odgovorila (na provokaciju hoću li ja nastupiti u njezinu novom spotu) - naravno ne potpuno doslovce, ali smisao je sljedeći: "Ne vidim što bi on tu trebao raditi, niti mi je bilo na kraj pameti da ga zovem u spot...!" Uostalom, postoje svjedoci!

Tek tada sam shvatio zašto je novinarka "24sata" (poštedjet ću je pa neću spominjati njezino ime, jer novinari samo odrađuju "domaću zadaću") uporno i dugo inzistirala da komentiram novi spot pjesme "Bijesna". Rekao sam joj da spot nisam vidio jer uopće ne gledam televiziju više od 28 godina, a ni video-zapise na portalima. (Uostalom, spot još uopće nije ni prikazan, rekoše mi i prijatelji, nego samo nekoliko "udarnih" screen shotova i fotografija u novinama, kako bi se postigao što veći učinak reklamne provokacije). Ipak, spot ću možda komentirati kad ga vidim.

Poslije sam – čudne li podudarnosti! – na drugom mjestu (kod jednog estradnog mahera) čuo tu famoznu "bijesnu" pjesmu! Usput ću sada reći i ovo: pozorno sam je dvaput preslušao i, premda ne slušam tu vrstu glazbe ali donekle pratim estradu, mogu reći da nema veze s "turbo folkom", kako je "provaljeno", nego je riječ o vrlo plesnoj i nimalo bijesnoj pjesmici koja će sigurno postati radijski i disco hit.

U svakom slučaju, želim urednike "24sata" podsjetiti da sam, nažalost, do sada redovito teškom mukom jedva mogao prepoznati svoje vlastite izjave u tom listu (u broju od petka, 24.10.2008. točno su prenijeli dvije-tri rečenice, ali iz konteksta petominutnog razgovora!), ter im posvijestiti da su prema meni ovaj put postupili krajnje uvredljivo i nekorektno ter da bi njihova kulturna isprika sve riješila. U suprotnom, budući da sam svjestan kako je svako "tužbakanje" s medijima mlaćenje prazne slame pa ne želim angažirati odvjetnika, zamolit ću ih za razumijevanje što se više NIKADA neću odazvati njihovu pozivu za bilo kakvu izjavu! I što god u bilo kojem kontekstu o meni ili "od mene" objave – objavljujem da TO NISAM JA! I unaprijed ću im zahvaliti na neuznemiravanju!


- 21:02 - Komentari (31) - Isprintaj - #

24.10.2008., petak


NOVI "NAPOJ" ZA "KINO BUBI"!
Vijenčev dokaz da sam donio ispravan zaključak!

Pišem svoj posljednji post o filmu "Kino Lika". Odlučio sam se na to nakon što je oskarovac Branko Lustig odvalio redatelju Mataniću i njegovu filmu "finu" šamarčinu rekavši da su glavni problem hrvatskog filma loši scenariji i da njegov film ne razumiju ni Hrvati pa kako će ga razumjeti stranci! No ovo je, zapravo u prvom redu "(p)osveta" tekstu Marka Njegića u "Slobodnoj Dalmaciji" (prilog Reflektor, 16.10.2008.), koji "džilitnu se – ne pogodi cilja", jer je naumio s pet rečenica, točnije u tri stupca od 4 cm, koje nemaju veze s filmom reći sve o "remek djelu hrvatske kinematografije 21. stoljeća" (to je citat iz jedne buduće recenzije)!

Pa kaže Marko, pitajući (se), kao, vrlo originalno - "kuda idu divlje svinje" - ovako: "Seks sa svinjom zgrozio je puritansku licemjernu hrvatsku javnost u ime koje istupaju raznorazni pastiri što zalutale ovčice žele pošto-poto imati na broju, dok se u slobodno vrijeme druže sa – 'zečicama'..." Dakle, budući da nisam "raznorazni pastir" i da sam u ono malo slobodnog vremena što sam ga imao uglavnom čitao novine i knjige ili ponekad igrao tenis ili radio nešto korisno, sada bih mogao reći da se doista nisam prepoznao u Markovu njegovanom licemjerju... Ali, dobro… idemo naprijed...

Pa kaže Marko, poentirajući odmah na početku treće trećine, da vanjski očaj (okolina) "ličkih domorodaca" (asocijacija su Bušmani – m.op.) zapravo simbolizira Hrvate (u Bosni bi s čuđenjem i gađenjem rekli: "đe 'e ovaj rasto?!"- m.op.), "a sama Lika beznadnost i zaostalost čitave Lijepe naše (u odnosu na EU" – koja ima Fritzla, Trobecove krušne peći, mlade neonaciste, Stranku pedofila u parlamentu, legalizirane "gay-brakove" i mnoge druge slične "blagodati"! – m.op. – morao sam to dodati, sorry Marko!), "gdje nikako da netko po 'drugi' put upali svjetlo nakon 'onog' mraka" (valjda nakon dva pokušaja, Krleže i Šerbedžije? – m.op.)...

Eto, daljnji komentar je suvišan... Stoga prijeđimo na kritiku Josipa Grozdanića, U PROVINCIJSKOJ MANIRI, objavljenu u "Vijencu" (br. 381, 9. listopada 2008.):

"(...) Filmom Kino Lika, pulskim Zlatnim arenama za najbolju žensku sporednu ulogu (Nada Gačešić Livaković) i najuspjeliju masku ovjenčanoj adaptaciji istoimene zbirke priča Damira Karakaša, autor na tom terenu ore novu, i u smislu provokativnosti i redateljske hrabrosti zasigurno najdublju brazdu dosadašnje karijere. Nažalost, u svim ostalim segmentima Matanić stagnira, a ponegdje ide čak i ispod kvalitativne razine na koju nas je dosad navikao.

Premda u ekranizacijama književnih ili strip-predložaka uvijek valja imati na umu i umjetničke osobine izvornika, film je svakako i zasebno djelo, čije su slabosti i vrline neovisne o odabranu predlošku. Prihvativši se najvećim dijelom vjerne prilagodbe triju (Olga, Devet i Voda) priča iz Karakaševe zbirke... Matanić uz suradnju kazališnog redatelja Milana Živkovića u cjelinu umeće i izmijenjene detalje iz uvodne priče Kurva (sirov muškarac pripovijeda o ženi koja mu je zamalo zapalila stan), a lik harmonikaša Gliše iz priče Harmonika projicira u sporednu figuru koju u filmu tumači sam književnik.

Vjerno slijedeći izraziti naturalizam i dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i očaja mahom tragičnih protagonista proznoga predloška, Matanić iznevjerava u pokušajima približavanja Karakaševa grubog magičnog realizma. Otprilike do polovice djela koje se na jumbo-plakatima odveć vulgarno, no ipak efektno i s prethodno spomenutim osjećajem za provokaciju, reklamira pitanjem za koje redatelj objašnjava da u Lici zapravo znači 'Volim te!', Matanić učinkovito uvodi vrlo slikovite likove i gledateljima predočava njihove osobnosti i mikrokozmose, isprva sugerirajući određenu naklonost prema darovitom nogometašu Miki Križapoljcu, dobrodušnu no mentalno hendikepiranu momku koji zbog zanesenosti prirodom i životinjama skrivi majčinu pogibiju, i njegovu ženskom pandanu Olgi, introvertiranoj pretiloj djevojci frustriranoj osamljenošću i neostvarenom željom za muškim dodirom.

Treći odvojak narativno uglavnom pregledno sročene cjeline pripada potencijalno najpotresnijoj storiji o obitelji šutljivog i grubog Jose, oca teško bolesna dječaka i odavno otuđena muža brižne žene (Jasna Žalica) koja je sinu, zbog neopisive muževe škrtosti koja graniči s karikaturalnošću, tog iznimno sušna ljeta prisiljena kriomice davati žuđenu vodu.

U usporedbi s drugim dvjema pričama, s obzirom na njihovu tragiku dobrano neprimjereno dijelom realiziranih u Mataniću omiljenu grotesknom ključu i s određenim ironijskim odmakom, ona o Josinoj obitelji predočena je realistički, s katarzičnim dodatkom deus ex machina u obliku kišnoga pljuska koji ispire prljavštinu i grijehe Matanićevih protagonista, a mizantropu Josi, čovjeku koji će zbog iracionalnih osjećaja ponosa i škrtosti odbiti tuđu pomoć i malo dragocjene vode umjesto sinu dati stoci, ipak ne pruža priliku za iskupljenje. Njegov je grijeh odavno počinjen, jer sreće u Josinoj obitelji, kako mu u uspjelu emotivnom klimaksu filma govori supruga, nikad nije ni bilo.

Ono što u drugom dijelu i završnici 'Kina Lika' osobito smeta autorovo je nepotrebno iživljavanje nad ionako tragičnim protagonistima, kojima Matanić, za razliku od Karakaša, koji čitateljima Mikina i Olgina intimna stanja sugerira navođenjem njihovih misli i raspoloženja, ni u smrti i krajnjem samoponiženju ne ostavlja gotovo ni trunak ljudskosti.

Štoviše, redatelj katastrofalno loše uprizoruje sekvence Mikina igranja nogometa, nečega u čemu bi mladić trebao blistati i dokazivati svoje vrline, no što u Matanićevoj izvedbi postaje dodatni dokaz njegove apartnosti i retardiranosti. Možebitan izgovor da je u nogometnim scenama važnije dočaravanje Mikinih duševnih stanja od same igre ne drži vodu, jer primjerice u ciklusu reklama za Karlovačko pivo o psihološkim osobinama lika koji interpretira Krešimir Mikić tijekom svega pola minute doznajemo više nego o njegovu Miki dok igra nogomet.

Osječkoj kazališnoj glumici Areti Ćurković valja čestitati na izvrsnoj interpretaciji zahtjevne i kompleksne osobnosti djevojke Olge, koju Matanić u završnici štedi odustajanjem od eksplicitna Karakaševa prikaza njezina sodomističkog odnosa sa svinjom Bubijem.

Također, promašen je Matanićev trivijalni pokušaj komentiranja aktualne hrvatske političke zbilje umetanjem podzapleta o održavanju seoskoga referenduma o priključenju Europskoj Uniji. Ne samo što je vrlo papirnat lik prijetvornoga liječnika, pohlepnog deklarativnog desničara za kojeg slutimo da se ideologijom zapravo služi isključivo za ostvarenje osobnih probitaka, a kojeg od posvemašnje karikaturalnosti spašava solidan nastup Milana Pleštine, već i Mikinu ocu u jednom trenutku iznebuha biva pridodan atribut politički koliko-toliko svjesne i angažirane osobe, što se iz njegova dotadašnjega postuliranja ničim ne može naslutiti.

Ima toga još, poput primjerice insertiranja ulomaka iz nekakvog trash-filma 'Kung fu Tesla' (zar Bore Lee ne bi bio primjereniji?), mjestimičnih natruha urbanog rasizma i podgrijavanja stereotipa iz viceva o primitivizmu ljudi nastalih križanjem medvjeda i bukve, potom odavno izraubane simbolike završnoga pljuska (recimo, P. T. Anderson u 'Magnoliji' umjesto kiše inteligentno donosi pljusak žaba) te dviju predugih i suvišnih scena zabave na seoskom trgu, iz kojih ne doznajemo ništa važno te koje pretpostavljivo služe isključivo da harmonikaš Damir Karakaš demonstrira svoje sviračko umijeće. Matanić i ekipa na setu su se očito dobro zabavljali, pa su zaključili da je šteta s tim ne upoznati i gledatelje.

Bio je to pogrešan zaključak."

- 14:50 - Komentari (23) - Isprintaj - #

22.10.2008., srijeda


UDRUGA BL. IVAN MERZ & NATJEČAJ ZA STIPENDIJE

Natječaj je otvoren od 15. do 31. listopada, a uvjet za dobivanje stipendije je uspješno i redovno pohađanje škole ili fakulteta i slabije imovinsko stanje

Udruga Bl. Ivan Merz iz Splita i ove godine raspisuje natječaj za dodjelu stipendija srednjoškolcima i studentima slabijega imovinskog stanja. Natječaj za akademsku godinu 2008./2009. bit će raspisan od 15. do 31. listopada.

Uvjet za dobivanje stipendije je uspješno i redovno pohađanje škole ili fakulteta i slabije imovinsko stanje, a od dokumentacije je potrebno priložiti: potvrdu nadležne službe o primanjima roditelja, prosjek ocjena u posljednje dvije godine školovanja, pisana preporuka župnika ili vjeroučitelja i razrednika, vlastoručno pisana Prijava s opisom materijalnoga stanja i stanja u školi.

Prijavu treba poslati na adresu Udruge (Držićeva 46a, 21210 Solin) do 31. listopada. Nepotpune prijave neće se razmatrati.

Udruga Bl. Ivan Merz u protekloj je akademskoj godini 2007./2008. podijelila 110 stipendija; stipendije u iznosu od 500 kn mjesečno (ukupno 5000 kn) za studente i 400 kn mjesečno (ukupno 4000 kn) za srednjoškolce u intervalu 10 mjeseci uplaćivane su na broj žiro računa odabranih stipendista.

Iznos stipendija i ove će godine ostati isti, a broj stipendija ovisit će o iznosu sredstava kojih do početka podjele Udruga prikupi. Rezultati natječaja bit će objavljeni do kraja studenoga a prva rata uplaćena početkom prosinca. Udruga će nastojati prikupiti više sredstava kako bi što veći dio zamolbi dobio pozitivan odgovor.

Natječaj za dobivanje stipendija u tekućoj akademskoj godini Udruga raspisuje u mjesecu listopadu, a na njega se trebaju javiti svi koji žele konkurirati na natječaju - dakle i "stari" stipendisti. Financijska sredstva se odobravaju za tekuću akademsku godinu, svi koji pošalju zamolbu i potrebnu dokumentaciju istaknutu u uvjetima natječaja ravnopravno se natječu za stipendije.

Svatko tko se javi na natječaj može biti stipendist i više godina, ali se svake godine ispočetka mora javiti na natječaj.


- 21:53 - Komentari (43) - Isprintaj - #

21.10.2008., utorak


OTKUD NOVI PRIJEPORI OKO CRKVE NA UDBINI?

SMETA LI ŠTOVATELJIMA PIRAMIDE KRIŽ ILI CIJELA CRKVA?

Očito je da svaki veliki i vrijedni projekt mora do svoga dovršetka prolaziti "križni put". To se posebno odnosi na Crkvu hrvatskih mučenika (CHM) na Udbini. Dakle, u svezi s tim, tj. glede&unatoč, ponovno se "oglasila struka". Naime, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) uputilo je premijeru dr. Ivi Sanaderu otvoreno pismo tražeći od njega da intervenira u slučaju odustanka od projekta arhitekta Nikole Bašića po kojemu se trebala izgraditi CHM.

Zato je naš (gospićko-senjski) biskup dr. Mile Bogović jučer izjavio:
"Kako i zašto je došlo do prekida suradnje sa zadarskim projektantom Nikolom Bašićem opsežno smo izložili u časopisu Hrvatska vjernost br. 4 (2008.). Vidio sam da kritičari imaju krivu sliku o projektu i preporučujem svima da prouče ono što je Bašić predlagao i ovo što sada radimo pa će vidjeti o čemu je riječ. Poslat ćemo primjerak i Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske."

Biskup dalje ističe kako se neki u svojim napisima s visoka nabacuju na novi projekt CHM, no ljudi ga doslovce na ulicama vuku za rukav i čestitaju na novom projektu. Naravno, zato što je on vjernicima, za koje se i gradi crkvu i svetište, bolji i bliži. Cijenim rad Nikole Bašića i njegov projekt, naglašava biskup Mile, ali taj je projekt financijski neizvediv, "za održavanje pretežak i prema najnovijim uvjetima projektanta značio bi značajan otklon od ideje koju sam formulirao i predstavio javnosti".

Problem je i u tome što je Nikola Bašić uvjetovao svoj daljnji rad uz ostalo i punom slobodom unutarnjeg uređenja, a nije ni jednim retkom naznačio kako bi to izgledalo. "Takvu slobodu za uređenje bogoslužnog prostora ne smije dati nijedan župnik nijednom projektantu. Nisam ni ja to smio učiniti. Nacionalni konsenzus nije se dogodio oko oblika građevine nego oko ideje Crkve hrvatskih mučenika", naglašava biskup Bogović ter dodaje da to sa sigurnošću može potvrditi jer je o tome govorio u svim dijelovima domovine i svuda u inozemstvu gdje ima većih skupina Hrvata.

Spomenuti pak časopis (Hrvatska vjernost br. 4/2008.), koji je objavljen već u rujnu ove godine, sav je posvećen Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. O njoj govori Poruka HBK, Uvodnik (koji potpisuju Biskup i urednik Ante Bežen), zatim veliki intervju predsjednika HBK nadbiskupa dr. Marina Srakića i drugi prilozi. Ipak, u nekoliko je tekstova detaljno objašnjeno zašto je promijenjen projekt.

Tako biskup Bogović u tekstu pod naslovom "Crkva povijesnog kontinuiteta i jasnih poruka" do u tančine objašnjava najprije ideju CHM, zatim piše o projektu Nikole Bašića ter u trećem dijelu o novom projektu po uzoru na crkvu sv. Križa u Ninu. Na kraju toga teksta Biskup kaže:

"U prvom projektu naglasak je bio na arhitektonskim (i umjetničkim) dometima gradnje, zapostavljajući poruku koja je u temeljima projekta. U drugom projektu naglasak je na ideji i poruci koja izranja i raste iz naše kršćanske ukorijenjenosti. Nije nam, dakle, cilj jedna nova građevina, koja će se natjecati s drugima po svojoj arhitektonskoj posebnosti i umjetničkoj vrijednosti. I ova građevina mora biti bar u nekim elementima odraz današnjeg vremena.

Smatram da bogoslužni prostori po svojoj naravi moraju davati prednost ideji i poruci. Takav naglasak u hrvatskoj crkvenoj arhitekturi bio je posebno istaknut u prijelomna vremena, u vrijeme otkrivanja i formuliranja vlastitog identiteta, pa je očekivati da tako bude i u obnovljenoj hrvatskoj državi. Dakako, u projektiranju crkvenih zdanja treba doći do izražaja i osjećaj za suvremene umjetničke i arhitektonske dosege. I o tome smo vodili računa. Koliko uspješno, bit će vremena da se odvagne."

Biskupu je bilo jasno da će – zbog oslonjenosti toga projekta na naše korijene i prošlost – negodovati zastupnici mišljenja o apsolutnoj vrijednosti i neuvjetovanosti arhitekture. Zato je istaknuo da u pozadini gradnje CHM stoji ideja štovanja svih onih koji su nas na ovim našim hrvatskim prostorima zadužili svojom žrtvom i darivanjem života za druge. Zato Biskup u svakom nastupu želi potaknuti današnji naraštaj na zahvalnost i na nasljedovanje tih primjera, jer to je najbolji oslonac za gradnju sigurnije budućnosti.

Na kraju Biskup podsjeća da je upravo tu ideju u cijeli svijet na pragu trećeg tisućljeća lansirao papa Ivan Pavao II. "Smatramo da će svojom pojavnošću Crkva hrvatskih mučenika, i kroz svoje arhitektonske oblike, tu ideju buditi i njegovati u našem narodu. Vjerujemo da će to biti hram molitve i zahvaljivanja. Zato je gradimo!" – zaključuje biskup Mile u objašnjenju.

Urednik pak "Hrvatske vjernosti" dr. sc. Ante Bežen u svojem je tekstu pod naslovom "Biskupova ideja i arhitektova priča" prokomentirao javne reakcije na promjenu projekta CHM (jasno, prije ove najnovije od DPUH-a). To su najprije intervjui Nikole Bašića (Globus, 4. srpnja 2008. i Vjesnik, 19-20. travnja 2008.), potom komentari Vesne Kusin (Vjesnik, 7. travnja 2008.) i Željke Čorak (Vijenac, 19. lipnja 2008.) ter kritički osvrt Jurice Pavičića (Jutarnji list, 19. srpnja 2008.) i Igora Lasića (Slobodna Dalmacija, 31. kolovoza 2008.).

Dakle, u prvom spomenutom intervjuu arhitekt Bašić kaže kako su se, nakon što je investitor oblikovao svoju viziju crkve, množili novi zahtjevi za promjenama. "Tražila se izmjena oblika crkve tako da se asimetrični profil crkve preoblikuje u simetrični, a masonska šiljatost oblika da se približi prepoznatljivoj hrvatskoj sakralnoj tradiciji." Budući da je to "malom arhitektu", štovatelju "velikog Arhitekta svih svemira", bilo sporno, predložio je biskupu Bogoviću da ga oslobodi takve obveze, što je Biskup odmah i učinio. No to Arhitekt, očito, nije očekivao pa je iznenađen ozbiljno izjavio da to nije ozbiljno mislio.

U drugom navedenom intervjuu pak nazvao je "nacionalnom sramotom" odluku investitora da "po svojoj volji prekraja projekt", a novi projekt crkve "promocijom kiča". Dakle, pita se urednik u zaključku svojega priloga (kao što je logično da se upita svatko razuman), zašto bi Biskupovi potezi bili "sramota" i "kič", kako tvrdi Nikola Bašić. Zar samo zato što se ne gradi po njegovu projektu, nego se oslanja na crkveno graditeljstvo iz prošlosti? Uspješna izgradnja po jakim uzorima u graditeljstvu nije nikakva novost i to gosp. Bašić dobro zna. A novi projekt govorit će sam za sebe i prije konačne (dis)kvalifikacije, tvrdi dr. Bežen, i bilo bi mudro pričekati što će nam reći kada nam bude cjelovito predstavljen.

Naravno, treba razumjeti razočaranje neprihvaćenog (i neshvaćenog?) umjetnika i njegovih fanova. Ali isto tako valja razumjeti i naručitelja i razloge njegove odluke da odustane od projekta koji ne odgovara njegovoj ideji i koji mu je preskup. Jer bez takvog raspleta sigurno ne bi bilo ni crkve na Udbini, ističe urednik ter zaključuje da je to tako kad živimo u vremenu sve rjeđe harmonije ideje i priče, ili po riječima poznatog hrvatskog teoretičara umjetnosti - u vremenu "rasula pameti".

Možda je u tom kontekstu lakše razumjeti i "otvorenu" molbu drugova iz "zatvorenog" DPUH-a.
Svi sveti hrvatski mučenici, molite za nas!!!


- 14:33 - Komentari (124) - Isprintaj - #

20.10.2008., ponedjeljak


POZOR I UZBUNA: NA INDEXU LAŽNI DON!!!

Je li na pomolu nova afera INDEKS?!

Poštovani posjetitelji Don Bloga!
Tek u subotu navečer upozorio me bloger @prosvetitelj (kojemu za to silno zahvaljujem) da na portalu index.hr odnosno na link adresi na index forumu (http://www.index.hr/indexklub/default.aspx?id=4&userid=401723) netko sudjeluje u raspravama pretvarajući se i lažno se predstavljajući kao "don_Kacunko" ter je čak objavio i moju fotografiju.

Među podatcima toga drskog "dvojnika" stoji:
Profil člana br. 401723
Datum registracije: 16.10.2008 (3 dana)
54 godine, svećenik, Gospić...
Horoskopski znak: Jarac
(i to je sve – tip, očito, nije imao mašte za šire izmišljanje)

Budući da sam jučer bio cijeli dan zauzet nedjeljnim pastoralnim obvezama stigao sam tek poslati sms-poruku vlasniku indexa.hr Matiji Babiću s molbom da "uljeza" skine s portala kako ne bih morao intervenirati na policiji. Gosn Babić nije mi ni odgovorio na poruku.

Ovdje na blogu odmah sam objavio da taj "don" nema veza sa mnom odnosno ja s njim, ali ljudi su tamo zbunjeni - neki su čak povjerovali da sam to ja.

Ujedno molim i naše matično uredništvo blog.hr da objavi ovo na naslovnici, kako bi ova obavijest bila dostupna što većem krugu ljudi. Ne skine li index lažnog dona s portala morat ću intervenirati u policiji da se utvrdi identitet toga drznika.

Ili Matija Babić možda (kao samoreklamu) želi novu aferu INDEKS?!


- 15:43 - Komentari (25) - Isprintaj - #

19.10.2008., nedjelja


ZAŠTO DRŽAVA NE ZABRANI SOTONISTE?

Osvrnuvši se na mučku likvidaciju Ivane Hodak, porast kriminala, narkomanije i homoseksualizma, pater ZVJEZDAN LINIĆ preporučuje molitve oslobođenja od đavoljega posjednuća

Unatoč brojnim obavezama i vrlo zgusnutom rasporedu fra Zvjezdan Linić, karizmatični svećenik na čijim se seminarima iz godine u godinu pojavljuje sve više vjernika i koji je nedavno u zagrebačkom Domu sportova okupio gotovo 20.000 ljudi, rado se odazvao tjedniku "Arena" ter je analizirao val nasilja koji je posljednjih mjeseci zapljusnuo Hrvatsku i koji je kulminirao prošlotjednim ubojstvom mlade Ivane Hodak, kao i svojevrsnu najezdu zla u hrvatskom društvu.
I premda ističe da uvijek voli naglasak staviti na optimizam, na vjeru da će biti bolje, fra Zvjezdan ne krije da je zabrinut zbog poplave loših vijesti, te zbog sve više kriminala…


- Doista kod nas ima sve više vijesti za crnu kroniku. Ima mita, ima korupcije i čini se da nema dana, a da se ne pokrade neka banka. Nekada sam mislio da se sve to događa samo u Americi, u Chicagu, ali toga ima u sve većoj mjeri i kod nas. I ovo nedavno ubojstvo je znak prisutnosti Zloga u Hrvatskoj. Zato sve češće osjećam da nismo bili zreli za demokraciju i slobodu koja nam je darovana, jer odgoj treba i za slobodu i za demokraciju. Čini se da je kod nas demokracija mnogima dala prostor za negativno djelovanje.

U Hrvatskoj se događa nešto što uspoređujem s biblijskim porukama. Izraelci su svojedobno oslobođeni iz Egipta, prošli kroz Crveno more i doživjeli slobodu, ali im u toj slobodi nije ništa bolje, jer su oni u slobodi jedni druge počeli izjedati i zagorčavati si život. Slično se danas događa i u Hrvatskoj. Sada, kada nema vanjskog neprijatelja, dolaze do izražaja sve negativne osobine i mane hrvatskog čovjeka. Nama u slobodi nije bolje, ne ide nam bolje ni na ekonomskom planu, a evo sada se događaju te ružne stvari, sve veće afere koje deprimirajuće djeluju i na javnost i na ljude - priznaje pater Linić te dodaje kako se hrvatskoj javnosti zbog svega toga čini da su neki naprosto nedodirljivi.

- Droge je sve više na hrvatskim ulicama, pa imam dojam da se ne radi dovoljno na suzbijanju šverca narkotika... Stoga jako brinem za hrvatski narod i njegovu budućnost. Djece je sve manje, mladi se sve više truju drogom, sve je manje brakova, pa će nas nestati za sto godina – ističe Linić, koji, baš kao i don Anđelko Kaćunko nedavno na svojoj prvoj misi u Gospiću, upozorava na sveprisutniju civilizaciju smrti i opasni mentalitet hedonizma što sve više potiskuje hrvatsku katoličku tradiciju, posvećenost obitelji i obiteljskim vrijednostima.

- Ljudi se odaju alkoholu, drogi, kocki, a ti ih poroci onda dovode do kriminala, jer narkomani i kockari trebaju novac, a ta potreba ih gura u kriminal. Osim toga, sve je više i bluda i seksualnih perverzija. Tu se često očešem i o ovaj antidiskriminacijski zakon, koji je nedavno izglasovan i gdje se proguralo dosta toga protuprirodnog i protubožjeg. Mislim tu na mogućnost da se izjednače homoseksualne zajednice s brakovima i obitelji, da se na to gleda jednako, što je po mom sudu antiprirodno i protubožje.

Jer Bog je stvorio čovjeka kao muškarca i ženu, sa svim anatomskim obilježjima i jasnoćama. Čini se da se išlo na ruku udrugama koje su homoseksualno nastrojene, pa bi se u Hrvatskoj moglo dogoditi ono za što sam mislio da se događa samo u Nizozemskoj. Dakle, bojim se da će i kod nas biti omogućeni homoseksualni brakovi i usvajanja djece od strane homoseksualaca – upozorava pater Linić. Pokušava dati i dijagnozu bolesti hrvatskog društva. Tvrdi tako da je za sve kriv sveprisutniji hedonizam, dakle, potreba da se, pošto-poto, traga za kratkotrajnim užicima. Ta bjesomučna čežnja za tjelesnim zadovoljstvima, po njemu, i dovodi do raširenosti homoseksualizma.

- Mislim da je vrlo malo takozvanih patoloških homoseksualaca, koji su po deformaciji obilježeni, nego mislim da su mnogi ljudi već zasićeni normalnim seksom pa traže nova uzbuđenja. U mnogim medijima homoseksualnost se prikazuje čak i simpatičnom, pa se neki ljudi tu uvuku, jer je to nešto novo. Seksualnost tako mnogima više nije u službi ljubavi i odgovornosti, nego im služi samo za proizvodnju užitka. To je za nas bludnost, to je zlo i grijeh i to odskače od Božjeg i prirodnog zakona – podvlači fra Linić.

Ne može se, veli, načuditi saborskim zastupnicima, koji su svi odreda glasali za taj zakon. Čini mu se da ih je prijedlog zakona zatekao na spavanju, jer prethodno nije bilo ni javne rasprave, nego je zakon poguran na brzinu. Ispalo je kao da u Hrvatskom saboru nema niti jednog katolika.

Linić se osvrnuo i na drugo zlo, sveprisutnije štovanje Sotone, odnosno nesmetano propagiranje sotonizma na internetu, što nerijetko dovodi do psihičkih i psihijatrijskih oboljenja mladih ljudi koji su uvučeni u to, a ponekad i do samoubojstava mladih osoba (o slučajevima u okolici Varaždina Arena je već pisala). Širenje opasnih sotonističkih ideja on bi jednostavno zakonom zabranio, baš kao što je u Francuskoj zabranjeno djelovanje nekih sekti poput Scientološke crkve.

- Nije mi jasno da se toliko prašine diže oko nekih ustaških znakova na Thompsonovu koncertu, a kada se sotonistička ideologija pojavi, koja je izvor i ustašoidnosti i komunističkih zločina, izvor svega zla, to se pušta kao dozvoljena ideologija. To nije religija i to bi trebalo zakonom zabraniti. Ja sam imao posla s mladim ljudima koji su bili opijeni tom ideologijom, a koji nisu znali ni reći što im je. No tu možemo govoriti i o psihičkim poremećajima, a ne samo o Sotoni u ljudskom tijelu. Znam da đavao djeluje, ali nije manje opsjednut neki narkoman od nekoga koga je Sotona, navodno, preuzeo – poželio je demistificirati prirodu i ćud zla pater Linić. Na kraju je progovorio riječ, dvije i o molitvama oslobođenja, koje neki nazivaju i egzorcizmom.

- Točno je da radim molitve oslobođenja, koje su obične molitve koje Crkva ima u svojim molitvenicima i vidim da jako dobro djeluju na one koji to žele i koji se otvore. Tu čovjek najviše može osjetiti koliko je zaštićen od Crkve, jer to je velika sigurnost – napominje Linić i pojašnjava da te molitve izvodi i na velikim seminarima u Domu sportova, kao i pojedinačno. Pater Linić je potvrdio da se susretao sa dosta snažnih reakcija osoba koje te molitve pogode i da u takvim slučajevima njegovi suradnici te osobe odvedu na stranu, kako svojim reakcijama ne bi šokirali druge ljude.

- Događa mi se i da žene progovore dubokim muškim glasom, da osoba progovori nekoliko riječi na grčkom ili hebrejskom jeziku i takvi fenomeni govore o prisutnostima duha, no i tu se bojim reći da je netko opsjednut, već radije kažem da je napastovan i uzmemiravan i zbog njegova mira, jer bih mogao još i pogoršati stvar kada bih rekao da je netko opsjednut.

- Za molitve oslobođenja trebate biti pripravni. Ja bih volio da svaki svećenik to može učiniti i smatram da bi više o tome trebalo učiti, pa čak i na teologiji. Ja se s time često susrećem pa sam imao potrebe raspitati se o tome, čitati, pitati kolege, tako da ne bježim od toga. Često mi svećenici pošalju nekoga, a sve češće i psihijatri, koji sada sve više priznaju duhovne vrijednosti. I medicina je dokazala da vjera pozitivno utječe na bolesne ljude. Pacijenti vjernici snažnije sudjeluju u procesu liječenja, bolje podnose bol i ne paničare pred smrću – ističe samoborski pater, uz napomenu da i on ponekad neke ljude pošalje psihijatru, jer je vrlo tanka granica između duhovnih i psihičkih procesa i tegoba.

Fra Linić upozorava da je mnogima u današnjem svijetu smiješna ili čudna tvrdnja da Sotona postoji, kao što su mnogima smiješne i druge stvari u koje vjernici vjeruju, poput toga da je Isus začet po Duhu svetom, no Linić se ne opterećuje svjetovnim mentalitetom nego kaže da smatra da prisustvo vraga on smije i mora otkrivati i osjećati u mnogim napastima i kušnjama, prisilnim mislima, ali i ovisnostima, te opsjednućima o kojima je također govorio. Ipak, Linić na kraju posebno ističe da je unatoč svemu nepopravljiv optimist, da vjeruje da dobro mora pobjediti i da bi valjalo kada bi svi ljudi više vjerovali u dobro i bili optimisti.

- Biblija nam govori da je uvijek bilo zala, bilo je vremena kada su ljudi isto mislili da je smak svijeta i da je sudnji dan, no na kraju je dobro ipak pobijedilo. Isus ni na križu nije dopustio da u njega uđe sumnja ili mržnja, nego je i s križa ljubio one koji su ga raspeli i oprostio im kazavši da ne znaju što čine. Tako ni mi danas ne trebamo sumnjati, već vjerovati u pobjedu dobra. Znam za ljude koji su bili alkoholičari, ili narkomani, a koji su tijekom molitve prestali piti i drogirati se. U nama je klica dobra i tu klicu trebamo razvijati. A kada se pitamo kada će doći ti dobri dani odgovor je - kada prihvatimo Božju ruku. Svatko od sebe mora krenuti, učiniti nešto da ljudi pokraj njega budu sretni, počevši od jednostavnog oprosta...


- 10:18 - Komentari (79) - Isprintaj - #

17.10.2008., petak


ANTIKORUPCIJSKA PRAKSA PRVE CRKVE

Svetački "VIP" i "MIK"

U trenutcima kad u našoj javnosti sve bruji o MIK-u i VIP-u (to su kratice za mito i korupciju & veze i poznanstva), bit će korisno vidjeti kako se Crkva u samom početku borila protiv te pošasti koja je postala rak-rana suvremenih tzv. razvijenih društava.

Antiohija Sirijska (danas u Turskoj) bila je, nakon Rima i Aleksandrije, u prvom stoljeću treća metropola Rimskoga Carstva. Ondje i izrasla cvatuća kršćanska zajednica: prvi joj je biskup bio apostol Petar, i ondje su se "učenici najprije prozvali kršćanima" (Dj 11,26). Sveti Ignacije, čiji blagdan danas slavimo, bio je treći biskup Antiohije, od 70. do 107. godine, kad je podnio mučeništvo.

Euzebije Cezarejski posvećuje čitavo poglavlje svoje Povijesti Crkve životu i spisima Ignacijevim (3,36). "Iz Sirije", piše on tako, "Ignacije je poslan u Rim gdje je imao biti bačen za hranu životinjama, zbog svjedočanstva što ga je dao za Krista. Putujući Azijom, pod strogom paskom svojih stražara" (koje on naziva "desetoricom leoparda" u svojoj Poslanici Rimljanima 5,1), "po gradovima gdje se zaustavljao, propovijedima i opomenama učvršćivao je Crkve. Posebno ih je upozoravao, najživljom gorljivošću, da se čuvaju krivovjerja, koja su tada počela nicati, ter im je preporučivao da se ne odijele od apostolske predaje".

Prva postaja Ignacijeva putovanja prema mučeništvu bio je grad Smirna, gdje je biskup bio Polikarp. Ondje je Ignacije napisao četiri poslanice i to Crkvama u Efezu, Magneziji, Traliju i Rimu. "Otputovavši iz Smirne", nastavlja Euzebije, "Ignacije je stigao u Troju, a odande je poslao još poslanica": dvije Crkvama u Filadelfiji i Smirni, ter jednu biskupu Polikarpu. Euzebije zaključuje tako popis sedam poslanica koje još i danas većina znanstvenika drži autentičnima, to jest da ih je doista napisao Ignacije.

Konačno, iz Troje ovaj mučenik stiže u Rim, gdje je u Flavijevu amfiteatru predan za hranu krvoločnim zvijerima. Nijedan crkveni otac nije poput Ignacija tako snažno izrazio prianjanje uz jedinstvo s Kristom i uz život u Njemu, rekao je papa Benedikt XVI. A evo potvrde za to iz pera samoga Sveca (u njegovoj Poslanici Rimljanima):

"Pišem svim Crkvama i poručujem svima da rado umirem za Boga ako me vi ne spriječite. Pozivam vas da mi ne iskazujete svoju naklonost u nezgodan čas. Pustite me da budem hrana zvijerima, po kojima mogu susresti Boga. Božje sam žito i zubi me zvijeri melju da postanem čisti kruh Kristov. Zazivajte Krista za mene da pomoću tih zvijeri budem žrtva Bogu...

Oprostite mi, braćo, ne kratite mi da zadobijem život, ne želite da ostanem u smrti. Onoga koji želi biti Božji ne predajte svijetu i ne zavodite ga zemaljštinom. Pustite me da doprem do čistog svjetla. Tek kad stignem tamo bit ću čovjek. Priuštite mi da budem sljedbenik muke svoga Boga. Tko njega ima u sebi, neka shvati što hoću, i neka ima sućuti prema meni znajući što me muči.

Knez ovoga svijeta hoće me oplijeniti i preokrenuti moje osjećaje prema Bogu. Neka mu nitko od vas koji ste tamo ne pomogne. Radije budite uz mene, to jest uz Boga. Nemojte govoriti o Isusu Kristu, a čeznuti za svijetom... I ako vas ja, kad dođem k vama, budem drugačije nagovarao, ne slušajte me. Vjerujte radije onome što vam pišem. Živ vam pišem želeći umrijeti...

Ne raduje me propadljiva hrana ni naslade ovoga života. Želim Božji kruh, a to je tijelo Isusa Krista od roda Davidova, a za piće želim njegovu krv, a to je nepropadljiva ljubav.

Ne želim živjeti među ljudima, a to će se dogoditi ako vi to budete htjeli. Dajte, i vi tako želite da bi i vas Bog želio... Ne pišem vam po tjelesnom nadahnuću nego po Božjoj volji. Ako budem trpio, znači da mi dobro želite; ako budem oslobođen, znači da me mrzite."

Kršćani u Rimu poslušali su Sv. Ignacija i nisu "potegli" svoje veze i poznanstva u visokim političkim krugovima, a to znači i da se nisu htjeli poslužiti mitom i korupcijom da spase život svojemu biskupu. To je vjerojatno jedinstven primjer u povijesti. Riječi koje je napisao Sv. Ignacije mogao je izreći samo najveći zaljubljenik u Isusa Krista! On je i danas, kao što je bio tijekom dva kršćanska milenija, uzvišeni uzor i snažan magnet za nasljedovanje.


- 17:11 - Komentari (46) - Isprintaj - #

14.10.2008., utorak


STEPINAC - PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA

Svjedočenje dr. Esther Gitman, židovske povjesničarke iz NewYorka

Hrvatska javnost rijetko se susreće s negativnim osvrtima na osobu i djelo hrvatskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca. Desetljeće nakon njegove beatifikacije iznimke u tome pravilu u-na-čelu su kolumnist Novoga lista Drago Pilsel (koji svoje antiteze ističe u jednakim vremenskim razmacima, kao da mu neki "vrag ne da mira"), zatim otac i sin (često bez duha) Goldsteini, pa nekolicina "subnorovaca" sa svojim unucima na čelu (kolone) s Ivanom Fumićem ter još šačica zagriženih "antifašista" koji po šumama i gorama još uvijek pjevaju svoje otrcane "antiklerikalne" pjesmice. Unatoč tim minornim istupima, ipak s jakim odjekom, neki ostaju zbunjeni iako se većina čudi takvoj zadrtosti. Drugi pak smatraju da su Židovi apriori protiv Stepinca.

Zato je kao prava dragocjenost intervju u "Glasu Koncila" (od 12.10.2008.) sa židovskom povjesničarkom iz New Yorka ESTHER GITMAN. Ona je, nastupivši zajedno s nekolicinom stranih znanstvenika, na nedavnom međunarodnom znanstvenom skupu "Baština kardinala Alojzija Stepinca - Povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi", koji je održan u Zagrebu u sklopu proslave desete obljetnice beatifikacije zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, privukla posebnu je pozornost hrvatske javnosti. U predavanju "Dr. Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački pod povećalom povjesničara i diplomata (1941-1945)" objelodanila je niz dosad nepoznatih povijesnih dokumenata koji pokazuju nadbiskupovu dosljednost i ustrajnost u spašavanju ugroženih, posebice Židova, tijekom Drugoga svjetskog rata.

Esther Gitman rođena je u židovskoj obitelji u Sarajevu gdje ju je s majkom zatekao Drugi svjetski rat i NDH, zbog čega su pobjegle najprije u talijansku zonu na Korčulu a potom u Italiju. Nakon završetka rata vratile su se u rodni grad, ali ubrzo odlučuju otići u Izrael, gdje je Esther kao djevojka g. 1958. stupila u izraelsku vojsku. No, ni matična domovina nije bila njezino konačno odredište, jer se g. 1967. s obitelji preselila u Kanadu odakle odlazi u New York gdje postaje vrlo uspješna poduzetnica. Očito, nemirni istraživački duh ponukao ju je da se nakon uspješne poslovne karijere upiše na Njujorško sveučilište, gdje je doktorirala iz povijesti s temom "Spašavanje i preživljavanje Židova u NDH 1941-1945. godine".

Donosim ovdje dio intervjua pod naslovom SVOJIM DJELIMA POKAZAO JE HRABROST I PRONICAVOST, koji je vodio Tomislav Vuković, a cjeloviti tekst možete naći na adresi:

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=15179


Neki su povjesničari iskrivili povijest

- Nakon dugogodišnjeg istraživanja o nadbiskupu Stepincu i njegovoj ulozi tijekom ratnih godina došla (sam) do zaključka da podaci iz diplomatskih vrela i najveći dio povijesne literature donose dvije potpuno različite slike o nadbiskupu. Tada je povjesničarima, koji su crpli podatke i iz diplomatskih vrela, među koje i ja pripadam, lako uvidjeti da su neki povjesničari iskrivili povijest. Jasno mi je da svaki povjesničar ima vlastite političke stavove i svjetonazor, obiteljsko, obrazovno i ideološko ozračje u kojem je rastao, ali povijest je vrlo stroga. Ona ne priznaje i ne trpi upletanje ničega od spomenutoga.

Primjerice, naišla sam u arhivskim zapisima, ali i u diplomatskoj pošti da je nadbiskup Stepinac, kada je 250 Srba pobijeno u Glini, prosvjedovao kod Pavelića. O istome tom događaju čitala sam i u knjizi srpskoga povjesničara Vladimira Dedijera u kojoj stoji kako su ustaše pobili 750 Srba, što znači da je broj utrostručen! (...) Ukratko, iz nje se vidi kako Stepinac nije stajao po strani i šutio te kako nije čekao tek g. 1943. kako bi započeo opominjati ustaše, što je česta tvrdnja brojnih povjesničara, nego je to činio od samoga početka tijekom cijeloga vremena.

"Stepinac se previše miješa..."

- Povjesničari o tome nisu govorili, bilo da o tome nisu imali podatke, bilo da ih zbog različitih razloga nisu željeli obznaniti. Prema tome opet ponavljam: potrebno je neprestano uspoređivati činjenične dokumente s povijesnom literaturom, za koju treba imati na umu tko ju je napisao, ali i kada. Naime, novija je povijesna literatura sklonija Stepincu, za razliku od one npr. iz pedesetih godina prošloga stoljeća. No, pojedina izdanja čak i u ovome stoljeću još uvijek tvrde kako je nadbiskup činio, kako ste to rekli, malo ili prekasno, pa čak i ništa. To su sve spekulacije jer ne može se jednostavno reći: "On je činio malo."Po kojem kriteriju, po kojoj se osnovi općenito može suditi o tome koliko je tko činio?

Ako se uzme u obzir da se on morao ponašati u skladu s crkvenim uputama, tu posebice mislim na encikliku "Solicitude Ecclesiarum" pape Grgura XVI. iz g. 1931, i dviju međunarodnih konvencija, Haškom iz g. 1907. i Ženevskom iz 1929, može se reći kako se on ponašao puno bolje nego što se od njegova tadanjeg položaja i očekivalo, zapravo, činio je i više nego što je mogao. Što se tiče primjedbe da nadbiskup Stepinac nije govorio glasno, podsjetila bih opet, na temelju dokumenata, da su upute iz Vatikana jasno upozoravale kako je to opasno, te kako pri spašavanju ljudi mora djelovati underground (potajno). Ne govore li dovoljno diplomatski dokumenti u kojima njemački policijski ataše Hans Helm u više navrata piše kako se Stepinac previše miješa u svakojake stvari, te kako ga treba kazniti. Što to točno znači? Jesu li ga namjeravali ubiti? To ne znamo, no znamo kako im se zasigurno nije svidjelo Stepinčevo djelovanje. Osim toga, Stepinac je sigurno znao što se zbilo u Nizozemskoj, gdje je Crkva zbilja pokušala spašavati Židove, na što su Nijemci jako oštro reagirali.

Stepinac među rijetkima u Europi

- Američki povjesničar Michael Phayer je izjavio: "Biskup Alojzije Stepinac počeo se distancirati od ustaša u svibnju 1941, mjesec dana nakon što je Pavelić došao na vlast. Javno je prosvjedovao protiv fašističkih rasnih zakona, žalio se na odredbu da 'obraćeni' Židovi moraju nositi žutu vrpcu, a kasnije i svi Židovi. U usporedbi s ostalim istočnoeuropskim crkvenim vođama, posebice u susjednoj Mađarskoj, biskup Stepinac pokazao je hrabrost i pronicavost u svojim djelima."

Drugom je prilikom napisao: "Niti jedan vođa nacionalne Crkve nikada nije tako oštro govorio protiv genocida kao Stepinac. Njegove riječi bile su hrabre i principijelne, budući da je on, kao Hrvat, osudio hrvatske nacionaliste... Nažalost, Sveta Stolica nije dopuštala da se previše zna kako se nadbiskup Stepinac usudio govoriti protiv rasizma i genocida."

Stepinac je dobivao upute iz Vatikana da bude obazriv pri djelovanju i propovijedanju kako bi spasio ljudske živote. To je potvrdio i dr. Ivo Politeo, branitelj nadbiskupa Stepinca na montiranom procesu, kada je iznio da je čak i javni tužitelj Jakov Blažević u optužnici citirao kardinala Luigija Maglionea, vatikanskoga državnog tajnika, koji je 1942. preporučio Stepincu da bi u interesu Katoličke Crkve trebao zauzeti mudriji, odaniji i iskreniji odnos spram ustaških vlasti.

To je posebno postalo aktualno nakon već spomenutoga žestokog napada na njemačke zakone od strane hijerarhije Katoličke Crkve u Nizozemskoj u obrani Židova, koji je gorko okončan g. 1942. kada su nacisti pokupili sve Židove zajedno s onima koji su ih skrivali, uključujući i svećenike i časne sestre. Tada je pobijeno 79 postotaka nizozemskih Židova, sve skupa je ubijeno 110.000 osoba, a nacisti su bili odlučni da i drugdje istom metodom okončaju slične pokušaje.

Stepinčeve propovijedi – ilegalni tisak

- Norman J. W. Goda, američki povjesničar, u djelu "U. S. Intelligence and the Nazis" napisao je: "Stepinac je govorio o ustaškim zločinima... u kontekstu Svetog pisma. Jasno je kako on odbacuje sve ideologije, od lijeve do desne, koje na temelju rase, religije ili klase degradiraju dostojanstvo i prava pojedinca."

Na okruglom stolu 13. listopada 1946. u Bronxu Louis S. Breier na Nacionalnoj konferenciji o kršćanima i Židovima doslovce je izjavio: "Taj veliki crkvenjak optužen je za surađivanje s nacistima. Mi Židovi to poričemo... on (Stepinac) bio je među rijetkima u Europi koji su se suprotstavili nacističkoj tiraniji, što je za njega bilo teško i opasno... Tijekom nacističkom režima on je govorio otvoreno i bez straha protiv strašnih Nirnberških zakona... On se također izborio protiv neslavnog sustava žutih vrpca, upozoravajući na kršenje ljudskog dostojanstva."

O svemu tome znala je svjetska javnost pa ću u mnoštvu izjava i napisa spomenuti samo uvodnik u tjedniku "The New Leader" od 12. listopada 1946: "Kada su nacisti okupirali Hrvatsku, nadbiskup Stepinac riskirao je svoj život kako bi pomogao Židovima. Njegovom pomoći stotine Židova prokrijumčareno je iz Jugoslavije. On se izborio za ukinuće odredbe da Židovi moraju nositi žutu vrpcu. Odbacio je nacističke rasne zakone. Surađivao je s Međunarodnim crvenim križem pri spašavanju Židova iz drugih zemalja. Židove je skrivao pod vlastitim krovom, kao što su to činili i mnogi njegovi svećenici."

Spasio je više od 400 osoba

- Dr. Theodor Grüner, 95-godišnjak, rekao mi je kako je njegov otac, pjevač u sinagogi u Zagrebu, bio uhićen i pritvoren u zagrebačkoj Savskoj ulici. Kada je to Stepinac doznao, odmah je od mjerodavnih zahtijevao njegovo oslobađanje. Nedavno sam razgovarala s njujorškim prijateljem, mladim umjetnikom hrvatskog podrijetla, te ga pozvala na svoje predavanje o Stepincu, što je on oduševljeno prihvatio te mi onako usput priopćio kako je Stepinac spasio njegova ujaka - dva puta! Prvi put ga je izvukao iz Jasenovca, nakon čega je ponovno uhićen i vraćen u logor, a Stepinac ga je opet izvukao.

Usputno, dok sam s ljudima koji su preživjeli holokaust razgovarala o njihovu spašavanju, mnogi od njih spomenuli su Stepinca. Naravno, kada toliko puno puta čujete ime Stepinac, pitate se tko je taj čovjek. To me je motiviralo da odem u arhive Katoličke Crkve gdje sam dobila i pronašla brojne informacije. U mnoštvu obavljenih razgovora dr. Stjepan Steiner mi je rekao kako su tada, tijekom rata, živjela dva velika Hrvata: jedan je nadbiskup Stepinac koji je spasio više od 400 osoba, a drugi je Ante Vuletić. Potonji je kao liječnik spasio mnoge živote, za što je proglašen Pravednikom među narodima. Dakle, činjenična dokumentacija prepuna je i imenima drugih osoba, samo potrebno je "kopati", pronaći preživjele, motivirati ljude da vam ispričaju svoje priče itd.

Glas Koncila, broj 41 (1790), 12.10.2008.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=15179

- 21:07 - Komentari (85) - Isprintaj - #

12.10.2008., nedjelja


"PZO" & "EVANĐELJE LIKA"

Kako će "vinograd Gospodnji" izdržati udare globalne bure

Braćo i sestre, znademo kako je Isus u naviještanju svoje Radosne vijesti često koristio usporedbe, slike iz prirode i zgode iz života, dakle razne prispodobe. Tako je On Kraljevstvo nebesko usporedio sa sjemenom male biljke gorušice, sa kvascem, s biserom i sl. A svojim je učenicima rekao je da moramo biti kao SOL zemlje, SVJETLO svijeta, GRAD na gori, itd. Upravo smo čuli kako je Isus svoj narod usporedio s vinogradom, a vođe naroda s vinogradarima.

Međutim, nije to bila obična usporedba. Vjerujem da ste pozorno slušali ovaj evanđeoski izvještaj pa ste dakle uočili kako je Isus izrekao žestoku optužbu i svojim sunarodnjacima i narodnim poglavarima. Najprije ih je prozvao ubojicama prorokâ, a onda ih je šokirao najavom da će i njega samoga ubiti!

A zašto je Isus bio tako oštar, bez dlake na jeziku, zašto im nije sve diplomatski objasnio, nego im je na kraju još rekao: "Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!"? Isus je, braćo i sestre, bio jasan i otvoren zato što su ti ljudi odbijali njegovu riječ, nisu htjeli prihvatiti njegovu spasonosnu poruku i radosnu vijest! Znademo što se dalje dogodilo. Evanđelist navodi da su narodni glavari i farizeji razumjeli kako Isus govori o njima i odmah su ga htjeli uhvatiti! Ali nisu to učinili jer su se bojali mnoštva koje je Isusa smatralo prorokom.

Eto, dragi vjernici, sada moramo promisliti što ova Božja riječ govori nama danas. Jer sve što je Isus rekao svojim učenicima prije 2000 godina, On to danas govori i nama. Dakle, mi se s pravom ponosimo da smo "vinograd Gospodnji" od stoljeća sedmog. Često volimo isticati kako smo uspješno izdržali sve povijesne bitke za krst časni i slobodu zlatnu. Da, ali danas je presudno kako ćemo te vrednote prenijeti za nove naraštaje, kako ih ucijepiti u djecu i mlade da oni nastave tu borbu. Što dakle učiniti da Hrvatska i u 21. stoljeću (i po ovoj djeci koja će danas biti krštena), bude "vinograd Gospodnji", a ne da budemo pometeni novim globalnim vjetrovima "kulture smrti"? A ti vjetrovi pušu jače nego bura pod Velebitom.

Ne smijemo zatvarati oči pred pravom invazijom sadržaja "kulture smrti" u zabavnoj glazbi, u filmu, modi, itd. Samo naivac može reći da se to nas ne tiče i da se to naših mladih ne dotiče! Zar dileri droge nisu došli već i u najzabitnija naša sela! A prodaja djevičanstva, kojoj se sada čudimo i kažemo: "A, ludoga li svijeta!", stići će uskoro i k nama. Za ne vidimo da živimo u kulturi "kontracepcije života", mladi pjevači umiru od droge, a mediji to skrivaju, dok se život, vjera i Crkva stalno izruguju! S druge strane, stalno slušamo o raznim krizama, ljude hvata panika, strah pred budućnošću, osjećaj nesigurnosti. Itd.

Kako ćemo se mi, braćo i sestre, u svemu tome snaći, kako ćemo naprijed? Evo, jučer smo (4. listopada) čuli sjajan recept nadahnut Evanđeljem. Na otvaranju "Jeseni u Lici" istaknuto je da trebamo njegovati PONOS, ZAJEDNIŠTVO i OPTIMIZAM. Kratica toga "recepta" je PZO – (nije "protuzračna obrana") ali je doista obrana od svih duhovnih i materijalnih ugroza pojedinca i naroda. To je ono što nas je i u prošlosti održalo u teškim vremenima. Potvrda za to je i naša obrana u Domovinskom ratu, pa je to recept i za buduće pobjede.

Ali, budući da se nalazimo uoči blagdana Kraljice Sv. Krunice, posvijestimo ovdje važnu posebnost – naši su branitelji u borbu za Domovinu krenuli s KRUNICOM u ruci. A to je bio znak VJERE u Boga i pouzdanja u Majku Božju. Dakle, mi i naš današnji "PZO" - PONOS, ZAJEDNIŠTVO i OPTIMIZAM - temeljimo na vjeri, na Evanđelju. Jer bez toga, bez Isusa Krista, u krizama i nevoljama "PZO" postaje PSOVKA, ZLOBA i OČAJ (vidimo to svakodnevno u svim filmovima i sapunicama). A u vremenu obilja i ugode taj "PZO" postaje PRAZNINA, ZLOČIN i OHOLOST (vidimo to svakoga dana u medijskim izvještajima iz svijeta, ali i iz naših gradova).

Također, braćo i sestre, moramo biti svjesni da naša borba nije prestala 1995. Naš "novi domovinski rat" nastavlja se, i vodi se danas u cijelom svijetu, na duhovnoj bojišnici. Kršćani su uvijek bili Kristovi globalni vojnici! Ali gdje su nam i tko su nam danas uzori i orijentiri? Nisu to oni koje naša mladež lijepi po zidovima svojih soba – nisu to ni pjevači, ni glumci, ni nogometaši! Sjetimo se da je prije nekoliko dana Papin izaslanik, na slavlju 10. obljetnice proglašenja kardinala Stepinca blaženim, rekao da je on "baština koja obvezuje". Ali Stepinac je također uzor koji potiče i privlači! Papa Ivan Pavao II je rekao da je Bl. Alojzije našemu narodu kompas da bi se znao orijentirati.

Dakle, naš današnji "PZO" (ponos, zajedništvo, optimizam) treba biti po primjeru Bl. Alojzija Stepinca. Jer on je kao svoje biskupsko geslo uzeo biblijsku riječ: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" Zato je mogao isticati: "Ljubiti pravdu i mrziti nepravdu, to je moje životno načelo. A u ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti!" Eto, takav nam velikan svima treba kao uzor. Budemo li živjeli po njegovu primjeru i savjetu bit ćemo - pojedinačno i zajedno, sretni i imat ćemo blagoslovljenu budućnost Gospodnjega vinograda. Nećemo, kako neki žele, biti "Kino Lika", nego – kako Gospodin traži - Evanđelje Lika! Amen.

................................

Po želji brojnih prijatelja objavljujem cjelovitu propovijed koju sam održao prošle nedjelje (5. listopada) na nastupnoj misi u našoj katedrali.



- 00:04 - Komentari (56) - Isprintaj - #

08.10.2008., srijeda


JESEN U LICI – U SRCU PROLJEĆE!

Tek u Lici jesen pokazuje
svoje najljepše lice!


Tako bi se moglo prereći – s namjerom da zvuči pjesnički – oduševljenje Arenine novinarke jesenskom ljepotom Like. Doista, svoj prvi vikend u Gospiću nisam mogao zamisliti ljepšim. Premda je u subotu povremeno sipila kišica, ništa mi nije moglo ove dane pokvarit'! To više što je nedjelja osvanula s vedrinom jadranskoplavog neba i sunčanom toplinom koja je blago milovala sve nijanse jesenjih boja prostranoga ličkog šumskog tepiha, na kojem su moji (medijski) gosti i prijatelji iz Zagreba i Hrvatskog Leskovca odmarali oči.

Od prvog trenutka po dolasku u Gospić (službeno od srijede 1. listopada) sve mi se odvijalo kao uvertira i priprava za vrhunac nedjeljnog slavlja, ali tako da je sve išlo u krešendu. U četvrtak (2.10. – na blagdan Svetih Anđelâ Čuvara), osim što sam prvi put dežurao u uredu (jer župnik je morao u Zagreb), cijeli dan sam primao čestitke za (treći) imendan. Budući da imam četiri imendana, a pravi mi je 2. kolovoza na blagdan Gospe od Anđelâ (dva dana poslije rođendana), neki mi četiri puta godišnje čestitaju (nažalost, bez darova).

Sutradan, u petak, nakon jutarnje mise i kave uz novine, sa župnikom sam išao u gospićku vojarnu "Eugen Kvaternik" na misu u povodu blagdana njihova zaštitnika, Sv. Franje Asiškoga. Pop Ante je u lijepoj kapeli vojarne celebrirao a ja sam u sakristiji-uredu bio na raspolaganju za ispovijed. Potom, već u 11,30 sati stigli smo u osnovnu školu, koja ima 888 učenika, na blagoslov hrane u povodu Danâ kruha. To je bila prava "pekarska rapsodija" od kruščića, kolača i raznih peciva do velikih kruhova u raznim oblicima i bojama. Osjećaj – kao u košnici, u kojoj umjesto pčelâ i meda djeca prinose jesenske krušne plodove poljâ i njivâ.

Poslije podne je opet bilo "turbo". Najprije smo išli na službeni prijam kod gradonačelnika Milana Kolića, koji nas je primio zajedno s dogradonačelnicom Martom Grgurić i predsjednikom skupštine Ličko-senjske županije. U vrlo srdačnom susretu župnik me je najprije predstavio domaćinima, nakon čega su me oni ukratko upoznali s Gradom i njegovim potrebama i teškoćama, a potom smo, nakon razmjene darova, uz kavu malo pretresali aktualnosti. Zatim smo u župnom uredu imali susret s roditeljima i kumovima četvero djece za krštenja u nedjelju (duhovni nagovor i dogovor). Slijedila je krunica ter ispovijedanje tijekom mise, a potom sam pratio probu dvaju parova mladenaca i kumova za vjenčanje u subotu ter bio na raspolaganju za sakramenat pomirenja.

Navečer smo komentirali tako prohujali dan. Župnik je navikao i na jači dnevni pastoralni ritam, ali meni - naviklom na gotovo potpunu uredsku izolaciju od "vanjskoga svijeta" i višegodišnju odvojenost od župne zajednice (jer moj posao policijskog kapelana bio je ipak nešto drugo) - sve je to izgledalo potpuno nevjerojatno: toliko posla gotovo bez predaha, a sve – BEZ STRESA! Ma zamalo bih rekao – silan napor bez umora! Nešto čudesno. Ne sjećam se kad sam se posljednji put tako osjećao. Radost se podrazumijeva.

Subota nije bila toliko dramatična, ali je bila također ispunjena. Već u 9,30 bili smo u velikoj gradskoj Športskoj dvorani radi svečanog otvaranja manifestacije "Jesen u Lici" – to je svojevrstan "mali velesajam". Program je započeo tek malo poslije 10 sati, odmah po dolasku ministra zdravstva i socijalne skrbi mr. Darka Milinovića. Nakon državne himne, koju je otpjevao gradski zbor, slijedili su govori gradonačelnika i župana, a potom je ministar održao vrlo nadahnut govor, u kojem je istaknuo ljepote i vrednote Like ter odbacio lažne umjetničke "vizije" raznih "dušobrižnika" koji misle da bolje od nas znaju tko smo i kakvi smo ter nas blaćenjem predstavljaju u svijetu.

Naglasio je potrebu njegovanja ponosa, zajedništva i optimizma, kao putokaz za još jači duhovni i tvarni razvoj Like i cijele Hrvatske. Ta mi se misao dopala pa sam je odmah zapisao (i nazvao kraticom "duhovni PZO") s namjerom da je iskoristim za sutrašnju propovijed. Potom smo župnik i ja obavili obred blagoslova svih plodova srca i uma odnosno svega što je bilo izloženo na više od dvije stotine štandova. Zatim smo odmah otišli na domaće "ličke póle" (pečene krumpirove polovice) sa sirom i raznim mesnim proizvodima. Tako smo degustirali i obilazili štandove puna dva sata. Kad smo se najeli – iznenada smo doznali da nas ministar poziva na ručak u VIP-šator. Šmrc – bila je moja prva reakcija, jer baš mi se išlo doma. Ali nije mi žao što smo popustili jer smo se lijepo "skompali" i (d)ružili... Ministar je čak zapjevao s bendom i pokazao se kao čovjek blizak puku, a ne neka umišljena i lažna politička zvijezda...

Aaa, ondaaaaa... došla je konačno i ta nedjelja...! O njoj ste, dragi i poštovani "župljani", "sve" (što su drugi smatrali važnim, svatko na svoj način!) mogli vidjeti, čuti i(li) pročitati u raznim elektronskim i tiskanim medijima (među kojima, uz zahvalu svima, ipak moram istaknuti seriozan prikaz Milana Tomaševića u "Novom listu", odmah na drugoj stranici, i komentar Željke Krmpotić u "24 sata") pa vas time neću "zamarati" – premda će meni taj dan ostati jedan od najljepših u životu i sigurno kao događaj koji je nemoguće zaboraviti ni u jednom detalju!

Zato ću samo ponovno zahvaliti župniku Anti, Ansamblu MI TAMBURICA (koji je sjajno izveo meni vrlo dragu Peranovu "Gospinu misu", kao i sve druge pjesme), dogradonačelnici koja mi je u ime Grada i odsutnog gradonačelnika predala ličku kapu, ministru na podršci ter prijateljskom druženju poslije mise, kao i posluzi hotela MAKI koja nas je uslužno dvorila, unatoč gužvi i tri autobusa talijanskih hodočasnika na ručku u isto vrijeme...!

(...) Danas sam novinarki HTV-a rekao da mi je prvi dojam po dolasku u Gospić bila radost zbog ljepote obnovljena grada, nasuprot tuzi koja me obuzimala pri prolasku gospićkim ulicama godinama poslije "Oluje". Zaboravio sam spomenuti i (meni osobno upečatljivu) simboliku skela na katedrali, koje su tu radi obnove tornja... Ali nadasve mi je znakovita poruka misnog evanđelja 1. listopada (to je moj prvi "službeni lički dan"):

Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje" (Lk 9,57-62).

Dakle, kako to protumačiti nego možda da, u trenutku kad mi se ko orlu mladost obnavlja (v. Ps 103,5) zbog ponovno doživljenog svećeničkog proljeća u srcu, Netko i meni na novom putu viče: Ne okreći se, sine!


- 22:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

07.10.2008., utorak


MOLITVOM DO NEOVISNOSTI

Uloga krunice u Domovinskom ratu

Danas (7. listopada) crkveni kalendar spominje Blaženu Djevicu Mariju od Krunice, a sutra (8. listopada) državni kalendar ističe Dan neovisnosti. Hrvatska je kao država u jeku najstrašnijih žrtava proglasila potpunu samostalnost. Mnogi hrvatski vojnici za tu su se nezavisnost borili s Gospinom krunicom oko vrata. Što god se reklo i mislilo o hrvatskoj borbi za punu državnu nezavisnost - ona je doista za razliku od drugih takvih borbi posebno označena baš tim znakom Gospine krunice.

Mladi Hrvati mogli su i ne znati sve što o toj krunici treba znati, mogli su ne znati moliti, ali su se u borbi za narodnu slobodu htjeli označiti tim znakom koji su od djetinjstva gledali u uvijek umornim, a nikad klonulim rukama svojih majki i baka. Označili su se u tjeskobi bojišnice tim majčinim i bakinim znakom, što je značilo izravno se povezati s tihim molitvama i neizgovorenim željama svojih najdražih.

Odnekud su znali da je u tim molitvama bila uključena i hrvatska žudnja za slobodnom domovinom u vlastitoj državi. Bake i majke možda to ne bi znale jasno reći, ali svaka je od njih gajila i na mlade prenosila ljubav za ovu zemlju sa svom njezinom baštinom. Svaka je htjela da obitelji budu u narodu svoje na svome i među svojima. U najtjeskobnijim trenutcima ta se je i neizrečena ljubav prenosila na mlade koji su morali, unatoč svim svojim slabostima, krvlju i životima braniti najdraže svetinje.

Svaki se od njih krunicom označen našao u službi one Isusove majke kojoj je blaženi nadbiskup Stepinac u doba beogradske diktature u Mariji Bistrici stavio na glavu zlatnu krunu davnih hrvatskih kraljeva, da sačuva tu neotuđivu državnost, tu neporecivu slobodu za bolja vremena. I to se je krvlju steklo i državno potvrdilo proglašenjem nezavisnosti. Ne bi se to smjelo zaboraviti...

Živko Kustić
(Jutarnji list, 7.-8.10.2008.)


- 23:40 - Komentari (64) - Isprintaj - #

01.10.2008., srijeda


MOJI PRVI LIČKI DANI & JEDAN LOŠ FILM

Postoje u životima nekih ljudi nevjerojatne podudarnosti. Netko ih smatra pukom slučajnošću, a netko u njima vidi tzv. sudbinu, ili pak "nečije prste". Ja sam među onima koji smatraju da se u njihovu životu ništa ne događa slučajno. Imam "milijun" primjera za to. Jedna od tih "slučajnosti" je i današnji spomendan Sv. Terezije od Djeteta Isusa, kojoj sam se već od djetinjstva rado molio (u dodatku molitvice Anđelu Čuvaru - a blagdan Svetih Anđela Čuvara je 2. listopada!).

Naime, upravo na blagdan Svete Male Terezije, kako je od milja zovemo, godine 1980. stigao sam u Zagreb, poslan od pokojnog nadbiskupa Frane Franića na studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu. A kako mi je on rekao doslovce: "Ajde gori, nađi stan!", tako sam doslovce i učinio – vlakom sam otišao za Zagreb, na Glavnom kolodvoru u garderobi ostavio torbu i pješice stigao na ondašnji Trg Republike, današnji "Jelačić plac". Zanimljivost je u tome da sam odmah na Trgu, tj. na samom vrhu Praške ulice sreo jednoga bivšeg kolegu iz gimnazije, koji je već određeno vrijeme bio u Zagrebu.

On se začudio ugledavši me, a još veće čuđenje mu je bilo kad je čuo da sam došao na studij. A kad sam mu rekao da trebam stan, on se još više začudio, ali i odmah dodao: "Nema problema, znam ja sve samostane u Zagrebu!" Jasno, odmah smo krenuli u obilazak ženskih samostana, jer redovnice obično trebaju svećenika za svakodnevnu euharistiju. Nakon što nam je na četiri mjesta rečeno da nemaju potrebu za svećenikom, stigli smo u provincijalnu kuću Karmelićanki Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu. Tu nam je poglavarica ljubazno priopćila da već imaju dvojicu svećenika, ali da svećenik kod njihovih sestara u Hrvatskom Leskovcu odlazi u Rim.

U Leskovac smo stigli vlakom – tada jedinom vezom – za 11 minuta s Glavnog kolodvora. Doista, sestre su rekle da me je poslao sam Bog. Bilo je to 1. listopada 1980. – na blagdana Sv. Male Terezije, koja je još kao djevojčica ušla u samostan karmelićanki u Lisieuxu (rođena je 1873.). Njegovala je osobito evanđeosku malenost i poniznost ter pouzdanje u Boga. U tome je riječju i primjerom poučavala novakinje. Prinijela je život za spas duša i rast Crkve. Umrla je 30. rujna 1897. Njezina je autobiografija pravi biser duhovnog štiva. U Hrv. Leskovcu sam ostao 17 godina i onda preselio u Zagreb – 1. listopada 1997.

Nakon odluke da odem iz Vojnog ordinarijata, odabravši Gospićko-senjsku biskupiju i dobivši od biskupa Mile Bogovića Gospić kao novo mjesto svojega rada, biskup mi je upravo današnji blagdan Sv. Male Terezije u dekretu odredio kao prvi dan službe u novoj biskupiji. Zato zahvaljujem Svetoj Maloj Karmelićanki, koja me dovela svojim sestrama u Leskovac i sada ponovno u Gospić.

Moji prvi lički dani vrlo su zanimljivi. Upoznajem se s gradom i župom ter njihovim posebnostima i potrebama. Ljudi me prepoznaju pa se ne trebam predstavljati, susreću me s radošću, izražavaju podršku i veliku radost što sam došao upravo k njima. Zanimljivo, za razliku od nekih novinara koji su objavili senzaciju da sam "u Liku otjeran po kazni", ovdje ljudi znaju da je Gospić moj vlastiti izbor. Jer jedna biskupija ne može svećenika "kazniti" premještajem u drugu. Kao što npr. Telecom ne može svojega djelatnika premjestiti na novo radno mjesto u nekoj banci.

Svakako, život mi je ovdje potpuno drukčiji nego u Zagrebu, jer je rad prvenstveno pastoralni a ne uredski. Iako se tek uhodavam, jer – premda sam svećenik gotovo 30 godina – moram neke poslove tek sada naučiti (zato što sam samo godinu dana bio na župi kao kapelan, a ostalo vrijeme studirao i radio kao novinar, urednik, kancelar...) – sada je to jedno novo i vrlo zanimljivo iskustvo. Ipak, da sam bar deset godina mlađi sve bi mi bilo lakše. No nemam nikakvih bojazni i vjerujem da ću se vrlo brzo snaći. Zapravo, već se osjećam ovdje kao kod kuće. Nadam se da ni zima neće biti ona prava lička.

Ipak, da mi prijelaz ne bude skokovit – brinu se novinari! Nema dana da me barem pet njih ne zove. Svi misle da sam još u Zagrebu. E, sada, gospodo, ako nešto želite, morate doći k meni u Gospić. Evo, za početak, sve pozivam u nedjelju na svoju nastupnu misu u gospićkoj katedrali u 11 sati i svima želim dobrodošlicu! Neki su se već sami pozvali i to me veseli. Pjevanje i sviranje na misi predvodit će "moja djeca" iz Hrv. Leskovca - Ansambl MI TAMBURICA. Pod misom će biti i četiri krštenja, a poslije slavlja priredit ćemo malo druženje. Župnik pop Ante za sve je priredio izvornu ličku rakiju.

Ali ima još nešto: u subotu i nedjelju, 4.-5. listopada, u gradskoj športskoj dvorani od 10 do 17 sati održava se izložba tradicijskih proizvoda - jubilarna 10. kulturna manifestacija pod nazivom JESEN U LICI. Taj događaj nije priređen meni u čast, nego se slučajno poklopio s mojim nastupom. Kao što je slučajno iste nedjelje i vojno-redarstveno hodočašću u Mariju Bistricu, na kojem, nakon devet godina redovite nazočnosti, neću moći sudjelovati.

Na kraju (odustajem od prvotne namjere da ovo što slijedi stavim u PS), ipak da sve ne ostane na "duhovnim slučajnostima", dogodila se još jedna, ali baš prava i nevjerojatna: posljednju večer prije službenog preuzimanja dužnosti u Gospiću - proveo sam gledajući film "Kino Lika"! Kako je došlo do toga čuda? Budući da sam se prije dva dana susreo s jednim uglednim hrvatskim filmskim djelatnikom, u razgovoru o mnogim temama došli smo i do "Kina Like". Pohvalio je moje "kritičko istrčavanje", ali mi je preporučio da film ipak pogledam jer ću se "uvjeriti u najvažnije".

Svladao sam otpor, promijenio odluku i, ne želeći to učiniti u Gospiću, sinoć sam se žrtvovao ter s 29 kuna sponzorirao sablasno praznu veliku dvoranu br. 4 u "movieplexu" Kaptol centra, zajedno s oko 10 znatiželjnika. Što da vam kažem: film je grozniji nego sam očekivao. Poruka je – poruga! Dno dna! Cijelo vrijeme imao sam grč u želucu i mučninu s glavoboljom. A gledano s razine struke to je LOŠ FILM! Taj film izgleda kao diletantski uradak na razini srednjoškolskih zidnih novina. Dakle, nevjerojatno – ali to su Božji paradoksi! - jednim lošim filmom o Lici završilo je moje gotovo 30-godišnje razdoblje života u Zagrebu, prije ulaska u novi i lijepi životni film u Lici, u kojem ću, s Božjom pomoći, nastojati biti i "glumac" i "redatelj"! Siguran sam da će me i dalje pratiti Sveta Mala Terezija!


- 23:42 - Komentari (89) - Isprintaj - #