29.10.2007., ponedjeljak
SVEĆENICI NE SMIJU NAVIJATI ZA STRANKE
|
Na prošlotjednom, 35. plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije u Gospiću, đakovački i srijemski biskup dr. Marin Srakić imenovan je njenim predsjednikom. - Tako je novinarka Novog lista Suzana Župan započela svoj intervju s novim predsjednikom HBK, pod naslovom koji sam istaknuo na vrhu ovoga posta. Zbog mnogo čega je taj razgovor važan, informativan i zanimljiv pa zato ovdje prenosim jedan njegov dio (pitanja su italic, a biskupovi odgovori normal). Nakon izbora u dnevnom tisku moglo se pročitati kako je "biskup pobijedio nadbiskupe". Kako komentirate to, kao i ocjene da je na čelo HBK sada došao jedan smiren čovjek, smiren biskup, koji treba "pomiriti" različite temperamente među hrvatskim biskupima, poglavito onih iz južnih i sjevernih krajeva? - Takve komentare mogu dati samo ljudi koji Crkvu promatraju i sude nekim svojim svjetovnim kriterijima. Nije nitko nikoga pobijedio, već je Hrvatska biskupska konferencija izabrala novog predsjednika. Nas četrnaestorica dijecezanskih biskupa i vojni ordinarij imali smo aktivno i pasivno pravo glasa. Na Konferenciji se ne gleda prije svega je li netko biskup ili nadbiskup. Možda je ovaj izbor još jednom potvrdio da u našoj Konferenciji nema onih podjela o kojima neki neprestano pišu po novinama. Čak su nas neki novinari prije godinu-dvije dana pitali – za koji klub navijamo, da nas podijele na "dinamovce" i "hajdukovce". Miriti treba one koji su posvađani, a ja u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji nemam koga miriti, jer u njoj nema posvađanih... Na čelo HBK dolazite uoči parlamentarnih izbora. Hoće li se svećenici uključiti u predizbornu kampanju i na koji način, odnosno, hoće li sugerirati vjernicima izlazak na izbore i za koga da glasuju? - Ako je poziv na izbore predizborna kampanja, onda bih rekao da će se svećenici u tu kampanju uključiti. Na to ih pozivamo mi biskupi, kao što smo to činili od prvih poslijeratnih slobodnih izbora. Svaki je građanin pozvan da to pravo iskoristi i dužnost obavi. Ali, nipošto ne odobravamo svećenicima da se u predizbornu promidžbu uključe navijajući za neku stranku ili nekog kandidata. Isto tako smo ih upozorili da crkvene prostore ne ustupaju strankama ili pojedincima za predizbornu promidžbu. Je li Crkva u Hrvatskoj odustala od borbe za zabranu rada nedjeljom? - Crkva se ne bori "protiv rada nedjeljom", nego se bori "za slobodnu nedjelju", koja je za kršćane i katolike Dan Gospodnji, kada mogu obaviti svoje vjerske potrebe i dužnosti. To je ujedno "dan obitelji". Crkva se bori za obitelj. Jedan od bitnih preduvjeta da obitelj bude obitelj i da roditelji ispune svoju roditeljsku dužnost odgoja jest mogućnost biti zajedno. Suvremeni život prisiljava oca da radi daleko od kuće, a često ni majka ne prolazi bolje. Djeca idu u školu po svom rasporedu, jedva se susretnu. Roditeljska kuća postaje "prenoćište". Kojim pravom onda smijemo optuživati roditelje da zanemaruju odgoj ili da su krivi za neuspjehe u odgoju djece?! Crkva u Hrvatskoj ne odustaje od borbe "za slobodnu nedjelju". Je li poremećen odnos medija i Crkve i, ako jest, zašto? Kakav je vaš komentar stanja medija danas u Hrvatskoj? - Odnos između medija i Crkve oscilira. Ima razdoblja kada oni u nekoj opuštenoj atmosferi izvještavaju o onome što se događa u Crkvi i kada donose objektivne komentare o Crkvi, ali ima i razdoblja kada se stječe dojam kao da k nama još nije dospjela demokracija. Nekada se danima zaredom objavljuju komentari o Crkvi da čovjek pomišlja kako naše društvo Crkvu smatra nužnim zlom, nekim "smogom". Napose, treba se čuditi kada se komentiraju izjave ili poruke biskupâ ili Hrvatske biskupske konferencije kao da je riječ o kakvim maloljetnicima. U kulturnom svijetu zrelih demokracija toga nema! No to nije načelan stav medija nego stav nekih komentatora, spikera, urednika. Napose, zabrinjava činjenica da pojedinci mogu biti oblaćeni, oklevetani, bez ikakvih posljedica. Tu je u pitanju nepoštovanje Dekaloga, odnosno 8. Božje zapovijedi koja štiti dobar glas pojedinaca i zajednica. I ta se zapovijed Božja nalazi u temelju ljudskog društva. (Novi list, 27.10.2007.) Tako je biskup svećenicima "olakšao posao" u ovoj već zahuktaloj predizbornoj kampanji. I baš kad su mnogi bili u nedoumici kako postupiti odnosno kako se snaći u toj (ne)navijačkoj atmosferi, kao spasonosna pomoć došao je zaslugom SDP-a veliki prilog u nedjeljnom Večernjem listu (28.10.2007.) na 2. i 3. stranici pod naslovom: Vlada SDP-a izbacit će vjeronauk, s velikom najavom na naslovnici: SDP TRAŽI Vjeronauk van iz škole! Bit će zato zanimljivo vidjeti kako će HBK formulirati svoju pastoralnu uputu vjernicima uoči izbora. Hoće li to biti općenit govor kao u Doktrinalnoj noti ili će narodu i bez "navijanja" biti jasno koji klubovi nose crveni, crni ili plavi dres. Svakako, sada se više ne može poreći "dobra suradnja" između SDP-a i katoličkih svećenika... ha ha ha...! A i narodu je – i bez svećeničkih "navijanja" – već time pružena značajna pomoć za konačnu odluku... barem katolicima kojima je važniji vjeronauk nego ZVJERONAUK! |
27.10.2007., subota
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE
|
Lažna pravednost i prezrena poniznost Svake godine dodjela Nobelove nagrade, u svim kategorijama, privlači veliku pozornost svjetske javnosti. Ipak tu se posebno ističe nagrada za mir, koja je uvijek – barem na političkoj razini – smatrana najprestižnijom. Tako je bilo sve dok ona svojedobno nije ravnopravno dodijeljena dvojici bliskoistočnih političara i vođa međusobno zaraćenih naroda. Problem je bio u tome što su obojica, pa i u trenutku te svečanosti, u javnosti bili percipirani kao – teroristi! Zato je taj čin bio čisti skandal i osramoćenje prestižne nagrade. Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir ne samo da nije izazvala ni približnu sablazan, nego je u medijima na najvišoj razini popraćena globalnim oduševljenjem. Jer zaslužena je za pothvat s područja globalnih problema – klimatske promjene. Dobitnici su bivši američki podpredsjednik i UN-ov Međuvladin panel za klimatske promjene. Priznanje su dobili "zbog agresivne medijske promidžbe" opasnosti od klimatskih promjena. Nagrađeni je izjavio da će novčani iznos dati Savezu za klime (u čijem je vodstvu!). Dakle, kod nas nigdje (osim u Feralu, za to mu ide čestitka!) nije bilo ni slutnje ili sumnje, a kamo li riječi ili jasnog upozorenja na presedan nije li možda tako važno svjetsko priznanje (zajedno s ne malim novcima) došlo u ruke predstavnika moćnoga globalnog lobija koji spada među najveće zagađivače okoliša i atmosfere te tako utječe na pogubne posljedice klimatskih promjena. Ako je sve tako, (zanemarujući ovoga trenutka činjenicu da Norveški odbor - koji iz Nobelove "palete" dodjeljuje samo tu nagradu – Ivana Pavla Drugog nije za to priznanje smatrao doličnim!), onda ovogodišnja nagrada neodoljivo podsjeća na farizejevu molitvu u jeruzalemskom Hramu, u prispodobi koju je Isus ispričao (a čita se na nedjeljnoj misi 28. listopada). Ta je "molitva" zapravo bila obična samohvala jednog bezočnog licemjera pred Bogom koji je valjda istoga trena trebao nekim golemim znakom s neba svima pokazati veličinu "lika i djela" toga "pravednika", "humanista" i "filantropa". On nije u Hram došao ništa tražiti od Gospodina (jer mu ništa od Njega ne treba!), nije došao ni Jahvi iskreno zahvaljivati za darove (jer sve je stekao sam!). No ipak je, stojeći u prvom redu i uspravno da ga svi vide, Bogu izrekao "zahvalu" u obliku samopohvale što nije "kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili kao carinik", koji se negdje u kutu Hrama iskreno kajao za grijehe i molio oproštenje. Htijući upozoriti one "koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu", Isus je naglasio da je carinik otišao kući opravdan, a ne oholi farizej! Zašto? Zar taj biblijski farizej nije (bio) na ljestvici društvenog ugleda i javne koristi daleko ispred carinika? (Npr. kao današnji političari?) Svaki normalan i uravnotežen čovjek ima iskustvo kako je teško pred drugima priznati krivnju. Ali barem vjernik znade da – iako se štošta može od ljudi i javnosti sakriti unatoč paparacima i "novinarima istražiteljima" - nema razloga ništa skrivati pred Bogom, jer On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Pred Njim je također nepotrebno isticati i svoje zasluge. Neusporedivo je korisnije priznanje svojih grijeha i svojih slabosti. Ohola molitva, pred Bogom i pred ljudima, uvijek ostaje neuslišana. Samo poniznost može "svladati" Božje milosrđe i privući kišu milosti na polje svoje duše. Također, samo takvi ljudi - makar nikad ni od koga ne dobili nikakvo javno priznanje - mogu biti "svemirski štit" globalnom zagađivanju "duhovnog okoliša" i jamstvo duhovnih plodova za sebe i svoju zajednicu. |
24.10.2007., srijeda
PALA IKONA LIJEVE IDOLATRIJE
|
Zašto je srušen spomenik Che Guevare (2) Castro je radije vješao pa su stupovi električne rasvijete često bili stratišta. Guevara je radije zapovijedao strijeljanja ili je ubijao iz pištolja. Stvorio je takozvanu "pedagogía del paredón" - pedagogiju zida, jer se pred zid stavljalo one koje je odlučio ubiti. Upute borcima sa Sierra Maestre, od kojih su mnogi bili naivni revolucionari, bile su jezive: "Koga zanima istina? Mene ne, Fidela isto ne. Jedino je važno hoćemo li nekoga ubiti ili nećemo ubiti." "Kad pucate, nije važno da bandit odmah umre. Može to malo potrajati, neka se malo i grči. Neće biti kažnjavanja za promašene metke", svjedočio je Jaime Costa Vázquez, član Castrove paravojske, kad je uspio 1962. prebjeći na Floridu, užasnut pokoljima - "crvenim castracijama". Ernesto Che Guevara izbjegavao je liječničke dužnosti (možda u skladu sa sumnjama o njegovu studiju). Međutim, nakon razdoblja masovnog ubijanja, prihvatio se Ministarstva industrije pa čak i predsjedništva Centralne banke. Očekivao je iz Rusije mnogo veću pomoć nego što ju je dobio, poubijao je tisuće vlasnika poduzeća i plantaža, stručnog osoblja, pa i učitelja i tehničara, te je u pomanjkanju sredstava i sposobnih ljudi stvorio apsolutni gospodarski kaos. Moskva i Castro su ga zatim poslali u Kongo, gdje je bio jedan od tolikih šefova kratkotrajnih struktura moći. Kinezi, koji žele ekskluzivni utjecaj nad afričkim zemljama u procesu komunizacije, nisu trpjeli tamo kubanski aktivizam. Afrika je teren za kineski socijalizam, smatrali su. Štoviše, gledali su na Guevaru kao na jednoga od šefova već tada moćne kubanske obavještajne službe pa su ga blokirali na svakom koraku. U svakom slučaju, "el Doctor" nije uspio na zadatku. Možda ga je i sam Fidel Castro nakon neuspjeha poslao odmah zatim u Boliviju, samo da ga se riješi: nakon tolikih zločina i frustracija, veliki "humanist" Che možda bi pomislio i na njegovo svrgavanje i na preuzimanje vlasti u Kubi, u zemlji gdje je ipak, mimo Fidela, stekao mnogo ortaka. Godine 1967., kad je stigao u Boliviju, nisu tamo postojali ni revolucionarni preduvjeti, ni borbene organizacije na koje bi se Ernesto Guevara mogao osloniti, a na njih ga je Fidel uputio. Pao je jadno, izoliran, bolestan, moleći milost od onih koje je došao ubijati. Moskva i Fidel Castro, Pariz i Hollywood, iskoristili su ga nakon toga na jedini način koji je ostao: izradili su mit s portetom koji duguju Albertu Kordi. Jer, ipak, argentinski mitoman Che umro je relativno mlad (s 40 godina), popularnost anarhista stekao je dok je bio još mlađi, a najgora kriminalna povijest komunizma na Kubi ipak pada na braću Fidela i Raúla Castro. Javno, na njega se ne misli u tom sklopu. Cheov život je zato preslikan u figuru nekog nevezanog avanturista, možda laganog trockista, nediscipliniranog tipa, čovjeka koji se nigdje nije zadržao više od tri godine. Njegovu mitu pridonose fraze pune buntovništva. Ali takvih fraza je i moralo biti u javnim nastupima prevaranta njegove vrste. Jednako kao što – nasuprot tome – kod bankara prevaranata ili graditelja preveranata fraze treba da budu pune poštovanja prema pravilima sustava. Svaki prevarant nauči svoj libreto. Pred samu smrt, Trikontinentalnoj konferenciji 1967., Che Guevara je uputio još jednu jasnu poruku: ''Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, nenadmašiva mržnja prema neprijatelju, koja tjera našeg borca u akciju preko svih njegovih prirodnih granica i pretvara ga u djelotvorni, selektivni i hladni stroj za ubijanje''. To je onaj dio istine, dio biografske biti jednog teškog bolesnika, ubojice i mitomana, koji određeni lobi održava u javnosti i medijima kao simbol slobode duha i romantičnog buntovništva. Netko je već u jednom komentaru sugerirao da je bavljenje ovom temom nevažno. No, nije nevažno, sve što je lažno! Jer simboli i brandovi ponekad stvaraju novu zbilju. U svakom slučaju, stvaraju novi mentalitet, po kojem je zločinac tek "simpatični zloćko", tj. društveno prihvatljiv i predmet "obožavanja" mladih. Dakle – škola novih nasilnika! I još jedna zanimljivost: fotografiju Ernesta Che Guevare za propagandističku svjetsku operaciju, trebao je izabrati Régis Debray, pa Francois Maspero, pa sam Fidel Castro, ali nisu učinili dobar odabir, prema procjenama meksičkih komunista. U tome je uspio tek talijanski "demokrat", nakladnik Feltrinelli. Eto, to je taj lik koji nakazno nagrđuje majice mnogih mladih, mnoge koncerte, mnoge čaše u koje se lijeva dobro pivo... A koji je, na vrhu El Aguila, srušila neka skupina ljudi željnih čistoga zraka i (ideološki) nezagađena okoliša?! |
22.10.2007., ponedjeljak
PALA IKONA LIJEVE IDOLATRIJE
|
Zašto je srušen spomenik Che Guevare Svi su svjetski mediji pa tako i hrvatski nedavno "obilježili" godišnjicu smrti najpoznatijega globalnog simbola svih lijevih naivaca - Ernesta ''Che'' Guevare. A prije nekoliko dana, točnije 18. listopada 2007., srušena je u visokim Andama Venezuele bista te ikone svjetske revolucionarne i kavanske lijevice. Zaplakale su pariške tinejđerice, kao i talijanski filozofi, čim se pročula ta vijest. A što je uopće "radila" ta bista (visine 2,40 m) na vrhu El Aguila, na oko 4.000 metara nadmorske visine? Režim revolucionarnoga pukovnika Huga Cháveza dao je isklesati to zaista umjetničko i monumentalNo djelo, tu bistu, koja je prije tri tjedna otkrivena na komemoraciji 40. obljetnice Guevarine smrti a na spomen činjenici što je Guevara tamo negdje u blizini, tijekom svojih putovanja na motorkotaču – po predaji štovateljâ njegovih "macho" vrlina - spavao kod jedne lijepe mlade udovice. A po kakvom je poslu Guevara bio na tako egzotičnu mjestu? Po predaji poznavateljâ njegovih špijunskih vrlina, on je latinskoameričkim cestama na motoru proputovao 30.000 km - kao snimatelj po zadatku sovjetske ambasade u Meksiku, koja je već tada pripremala totalnu komunizaciju Centralne i Južne Amerike. "Stvoriti još jedan, dva, tri, mnogo Vijetnama" - bila je sve do pred samu smrt jedna od agitatorskih fraza toga argentinskog nesuđenog liječnika. A taj poziv još i danas odzvanja u Južnoj Americi, možda tek u prenesenom smislu, kao parola tzv. "latinskoameričkog komunizma XXI. stoljeća". Uništena odnosno teško oštećena bista napravljena je prema glasovitoj fotografiji - jedinoj Cheovoj humanoj slici - koju je uspio snimiti Alberto Díaz Gutiérrez, kubanski fotograf koji je pod pseudonimom Alberto Korda postao 1959. službenim snimateljem revolucionarne vrhuške. Korda, inače Guevarin vršnjak, rodio se u Havani, a Che u argentinskom Rosariju (1927.). Prvi je, po očevoj želji, trebao biti arhitekt, a Guevara - po nadama svoje buržujske osiromašene obitelji (Guevara de la Serna) - liječnik. Ni jedan ni drugi nisu ta očekivanja ispunili. Dapače, postoje velike dvojbe o tome je li Che ikada diplomirao, ali je sigurno da nikada nije kao liječnik radio. Sam se nazivao el Doctor, ali zapravo nije niti imao kada studirati i diplomirati. Pedesetih godina XX. st. uključio se u terorizam u Gvatemali (gdje je navodno on osobno bio taj koji je počinio atentat na vojne kadete, među kojima je poginuo i mladi Cosme Viscovich, unuk Hrvata), a Meksiko mu je bio uvijek izvor novaca i direktiva. Prema novim dokazima, koji potvrđuju prijašnje informacije, Ernesto Guevara de la Serna je još i prije, s 21 godinu, u travnju 1948., sudjelovao u terorističkim zbivanjima u glavnom gradu Kolumbije, Bogoti, uz svoga tadašnjeg ''compańerosa'' Fidela Castra. Naime, 9. travnja Castro je imao ugovoren sastanak s odvjetnikom i političarom Jorgeom E. Gaitánom, liderom lijevoga krila već lijeve Liberalne stranke. Dok je Gaitán, odličan demagog ali navodno i čovjek iskrenih stavova, čekao svoga kubanskog gosta, netko je ispalio u njega tri metka, a pripremljene revolucionarne grupe na čije čelo se postavio Fidel (te prema nekima i mladi Argentinac Che), započele su istoga trena u glavnome gradu neviđen pokolj. Od toga popodneva u roku mjesec dana pobijeno je u cijeloj zemlji 15.000 ljudi, od kojih selektivno preko 1.000 njih, paljene su crkve, ustanove i domovi "konzervativnih" osoba. Kontinentalna konferencija, koja se tih dana odvijala u gradu (9. panamerička konferencija), propala je, a sudionici su zamalo pogubljeni. General George Marshall, američki državni tajnik, izjavio je te večeri pred novinarima: "Što to radi naša ambasada? Kako nisu vidjeli rusku mrežu, ovdje, nama pred nosom?" Od tada je započelo razdoblje terora i narkotika u Kolumbiji, koje do danas traje. A tada su nikle i paravojske ELN i FARC, koje nadziru 80.000 čkm te zemlje. No pod njihovim je nadzorom i veliki dio proizvodnje i distribucije droge. Kako je SAD najveći uvoznik te "robe", jasno je zašto ponekad njihova ambasada "ne vidi" što joj se "pod nosom" događa. Naravno, neki bi mogli te Guevarine akcije tumačiti kao posljedicu revolucionarnoga žara, ali možda i nekog hormonalnoga poremećaja, uz tešku astmu, te odgoja njegove majke Celine, salonske marksistice. Ali kad je "el Doctor" stigao na otok, na Cubu, a tek kad su revolucionari zaposjeli Havanu, onda je Che pokazao svoju hladnu, krvoločnu bit. Kao vojni zapovjednik Santa Clare, u političkom zatvoru Fortaleza La Cabańa, vlastoručno je ubio 142 od sveukupno 800 ili 820 tamo likvidiranih političkih zatočenika. (nastavak slijedi sutra) |
20.10.2007., subota
UDOVICA PRED SUDOM
|
Nedjeljno razmišljanje Hrvatski su mediji izvijestili da je 11. listopada pred zgradom Haškoga suda bilo mirno i dojmljivo. Iako su "domaćini", izgleda, očekivali nered – valjda kao da im u posjet dolaze nogometni navijači. Naime, pred tim je famoznim tribunalom stotinjak Vukovaraca prosvjedovalo protiv presude "Vukovarskoj trojci". Većinom majke, sestre i udovice vukovarskih žrtava, zajedno s drugim "hodočasnicima", upaljenim su svijećama načinile oblik srca te spojile ukrug dugu traku s fotografijama ubijenih na Ovčari. Potom su zajedno izmolili molitvu koju je predvodio gvardijan vukovarskog franjevačkog samostana fra Zlatko Špehar. Nakon toga je predstavnike "prosvjednikâ", na čelu s dr. Zvonimirom Šeparovićem, primio "treći čovjek Suda" te su pred njim i riječima izrazili nezadovoljstvo spomenutom presudom. Osim toga Vukovarci su na haaškoj livadi i svojim srcem od svijeća "ispisali" molitveni vapaj za pravdom, koja je također stradala. Sutradan su medijski komentatori, u svojim osvrtima na taj prosvjed, istaknuli da je njegov pravi smisao bio iskazati moralno zgražanje nad nepravednom presudom za zločin u Vukovaru. Čak je i gvardijan fra Zlatko istaknuo da su njihovi jedini instrumenti istina i činjenica stradanja civila, ranjenika i branitelja. Dakle, mediji su zaključili, haaški prosvjed Vukovaraca ne može utjecati na sudbinu predstojeće žalbe, a na nju neće utjecati ni molitva i apel s Ovčare na dan govora premijera Sanadera pred Općom skupštinom UN-a. To znači – presuda ostaje! Taj zaključak o uzaludnosti svih pokušaja neodoljivo podsjeća na reakciju Poncija Pilata (na primjedbu da je pogrešan natpis koji je dao pribiti na Isusov križ): "Što napisah, napisah!" U misnom evanđelju ove nedjelje (21. listopada) Isus nas suočava s prispodobom čiji je sadržaj vrlo sličan (ali u nečemu i različan) onome vukovarskom "molitvenom prosvjedu". Jedna siromašna udovica, koja je dugo trpjela nepravdu svojega tužitelja, uopće nije razmišljala o tome hoće li možda svojom upornošću "izvršiti pritisak na sud", nego je stalno molila i dosađivala sudcu da je oslobodi od nepravednog tužitelja. To je udovičino dosađivanje bilo toliko da je sudac na kraju popustio i odlučio: "Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me." Isus, želeći poučiti slušatelje, ne komentira postupak "nepravednog sudca" (koji za učinjeno dobro djelo ne zaslužuje nikakvu pohvalu jer je zapravo samo izvršio svoju dužnost), nego pohvaljuje upornost siromašne udovice koja tako uspijeva izboriti pravdu. Na tome primjeru Krist daje pouku da će i Bog "obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu". To je poticaj kršćanima na trajnu molitvu i poruka o njezinoj djelotvornosti. Pod uvjetom da pred Bogom stojimo s dubokom vjerom! Čak i onda kad naše molbe i zamolbe raznim zemaljskim ustanovama redovito ostaju neuslišane. Važno je također istaknuti da naša molitva ne smije postati nekakav magični čin. Ako je ona usmjerena pravednosti kakvu Bog očekuje, naša će molitva uvijek biti uslišana. Primjer udovičina postupka, iz evanđeoske prispodobe, svakom čovjeku koji traži pravdu, a poglavito kršćaninu s molitvom pred Bogom i pred ljudima, može u tome biti uzor i poticaj da se nikada ne osjeća kao literarni "jazavac pred sudom" nego kao osoba puna dostojanstva i ponosa odnosno kao dijete Božje. |
17.10.2007., srijeda
ZAŠTO JE TOŠE UBIJEN?
|
Premda zvuči zastrašujuće, ipak je gorka činjenica i istina da je makedonski pjevač Toše Proeski – ubijen! Naravno, nije upucan vatrenim oružjem ni u mraku proboden nekim hladnim. Nitko ga nije hotimično "skinuo" nikakvim snajperom, niti je namjerno likvidiran kao neki član podzemlja. A nije poginuo ni od ruke plaćenog ubojice. Tošinu smrt – ponavljam, strašno zvuči iako smo zbog svakodnevnih takvih smrti već gotovo navikli na tu bolnu činjenicu – skrivio je vjerojatno njegov vlastiti vozač, gotovo prijatelj. Dakle, ubijen je - automobilom! Ne sjećam se jesam li ikada igdje čuo ijednu Tošinu pjesmu, jer estradnu glazbu izbjegavam, ali iskreno me dirnula ta smrt i potresla. Ali i razbjesnila! Jer još je jedan mladi život izgubljen – ludo i nesmotreno! Svakoga vikenda mediji nas zasiplju vijestima o prometnim nesrećama. Zapravo, svakodnevno i na našim cestama (u gradovima i izvan naselja) ginu ljudi kao muhe bez glave – posebno mladi odnosno većinom oni između 25 i 30 godina. I iz te nas monotonije "crne kronike" trgne samo vijest da je stradao netko poznat. Svi ostali samo su brojke, dio statistike. Naravno, o tome fenomenu može se razmišljati s raznih gledišta. Mislim da su potpuno zanemarena ona najvažnija. A to je najprije naša (ne)kultura općenito te potom moralni aspekti prometne kulture. Mislim u prvom redu na teški primitivizam u običnoj ljudskoj komunikaciji, koji se prenosi i na prometnice, gdje se također odvija poseban vid "komunikacije". A u to spada i potpun nedostatak svijesti da nije isto sjesti kod kuće u fotelju ili sjesti za upravljač u automobilu. Jer u ovom drugom slučaju to znači i "staviti glavu u torbu" i uzeti u ruke "ubojito oružje"! Znam, već je dosadno ponavljati da su nam ceste, tj. prometnice postale prava pravcata – bojišnica! Nitko ne želi čuti da je obično korisno i prometalo pretvoreno u pravo pravcato – oružje! Svi uočavamo kako se većina (mislim na vozače) NE VOZI, nego divlje NATJEČE, kao u borbi za goli život. Razumijemo kako šokantno zvuči kad se nekim roditeljima kaže npr. da im je sin nekoga – ubio automobilom! Kao što se nedavno dogodilo u Velikoj Gorici. Istraga još nije potpuno utvrdila sve okolnosti i uzroke pogibije mladoga pjevača, ali je odmah istaknuta (i) – BRZINA. Nažalost, premda je ta "svetinja" u našoj civilizaciji jedan od jačih "kosaca života", danas je spominjanje BRZINE u negativnom kontekstu ravno bogohuljenju. Unatoč tome uvijek svjesno ističem da je ta "kapitalistička brzina" doslovce – đavolja vrlina! Zašto? Najprije zato što je ona potpuno u službi Profita - toga najsvetijeg novopoganskog božanstva. Kompletan život suvremenog zapadnog čovjeka totalno je ubrzan preko svih prirodnih ograničenja normalnih granica. Zato je sva reklamna industrija i kompletna zabavna industrija potpuno angažirana u poticanju gladi za brzinom na svim područjima života. Tako da se može reći da danas – brzina ubija! Međutim, brzina ne pokreće samu sebe. Od prve (Fordove) "pokretne trake" u tvornici (kako bi se više proizvelo, da se može više prodati i tako više zaraditi!) traje akceleracija proklete pohlepe za sve većim bogaćenjem velikih, moćnih, bogatih i jakih – kapitalista, tvrtki, koncerna. ONI i danas "proizvode" brzinu. Jer su svijetu i sebi nametnuli tzv. fenomen bicikla – ako staneš, padaš! I doista ih nije briga što svakodnevno širom svijeta zbog njih i njihove liberalne ideologije doslovce – padaju glave. Na svim mjestima gdje ljudi žive. Što dalje, to više. Ako su nacisti otvarali konc-logore za pogubljenje nekoliko milijuna ljudi, danas je Kapital cijeli svijet pretvorio u koncern-logor s nebrojenim milijunima žrtava. A među najjače "zamašnjake" odnosno najveće akceleratore toga ritma života i profita današnjice spada tzv. naftni lobi, tj. njegova najznačajnija grana - automobilska industrija. Ne samo što bezočno predrsko i besramno mnogo zarađuje na svakom primjerku automobila, ona na razne načine potiče JURNJAVU umjesto oprezne vožnje pa tako zarađuje višestruko i na rezervnim dijelovima. Tu spada i već standardizirana praksa nepotrebno prebrzog "izbacivanja" novih modela (čime se kod kupaca potiče "glad" za novitetima pod plaštem sigurnosti). Ali najperfidniji i zapravo najočitiji način poticanja gladi za brzinom jesu sva brzinska auto&moto-natjecanja – uglavnom kod mladih i kod starijih, te videoigrice sličnih sadržaja – uglavnom kod djece i mladih. Taj fenomen, barem kod nas, medijski je potpuno zanemaren te je također preslabo obrađen sa svih znanstvenih aspekata. Je li pokojni Toše i sam bio "zaražen" brzinom doista ne znam, pa zato nije moguće utvrditi je li (odnosno bilo bi nekorektno ustvrditi da je) njegova smrt dijelom i samoubojstvo – ako je npr. vozača požurivao ili mu nije rekao da smanji brzinu. Ne znam također ni jesu li se putnici u Tošinu nesretnom vozilu prekrižili prije polaska, jesu li zamolili svoje anđele čuvare da bdiju nad njima, ni jesu li se sjetili onih famoznih Deset zapovijedi za vozače, koje je Papa nedavno objavio, a mediji komentirali kao najveću senzaciju (pa sam i ja "morao" RTL-u dati izjavu). U svakom slučaju, pogubna zamka brzine – Zmijina napast iz Edena da se prečicom (tj. što brže, makar i neprirodno) dođe do cilja – odnijela je još jedan mnogima omiljen mladi život. Poslije podne sam pročitao kako su se o Toši najjepše izrazili svi njegovi kolege s estrade. Vjerujem da je istina što reče Neno Ninčević: "Bio je kompletna osoba – sportaš, veliki čovjek, izvrstan pjevač, baš onakav kakve Bog uzima k sebi!" Također ne znam hoće li ikoga od njih i njihovih managera ova potresna smrt potaknuti da barem malo "prikoče" u jurnjavi za novim snimanjima, emisijama, pjesmama, spotovima... kao ni to koliko su svjesni da je bilo tko od njih moguća sljedeća žrtva. Dok naftni lobi (osim što nam zagađuje okoliš i atmosferu) i dalje ubrzava životne "pedale" globalnoga "bicikla", pretvarajući se tako (nehotice) u najvećega ubojicu, nama ostaje promišljanje možemo li sami nekako "povući ručnu"? Ili je to, zapravo, u ovoj fazi već nemoguće? Je li nam "kočnica" uopće nadohvat ruke? Kad već, nažalost, nije bilo moguće na vijest o ovoj tragičnoj smrti odmahnuti rukom s riječima "lagala nas mala", budući da nam "srce nije kamen", ipak, premda u tuzi, svi koji su vjernici mogu se Bogu obratiti molitvom: "Veži me za sebe"! |
15.10.2007., ponedjeljak
RAK DOJKE – ZAŠTO DOKTORI ŠUTE DOK ŽENE UMIRU?!
|
Nedavno je (i) kod nas komemoriran (obično se bezvezno kaže "obilježen") tzv. Dan ružičaste vrpce. To je bila udarna vijest. Svi su tv-voditelji i novinari imali na reveru presavijenu malu vrpcu te boje (slučnu onoj bijeloj u svatovima) i tronutim su glasom izvješćivali o akcijama širom Hrvatske, kojih je cilj ukazivanje na važnost ranog otkrivanja raka dojke. Među brojnim uglednim osobama koje su poduprle te akcije, ministrica obitelji Jadranka Kosor naglasila je kako broj od 830 žena koje su lani umrle od te opake bolesti upozorava i poziva sve da budu "korak ispred" te da prihvate poziv na mamografski pregled, promoviraju prevenciju i program ranog otkrivanja raka dojke. A udruga Europa Donna Hrvatska i Hrvatsko senološko društvo najavili su akciju "Mama i ja" u srednjim školama u studenom s ciljem edukacije 30.000 maturantica o važnosti ranog otkrivanja raka dojke. Eto, dakle, sva se "edukacija" vrti oko (ranog) OTKRIVANJA raka! I ništa više! Sreća je ipak da se u Glasu Koncila (broj 41, od nedjelje 14.10.2007.) pojavio također jedan vrlo informativan, poučan i šokantan prilog o toj temi. To je razgovor s predsjednicom i suosnivateljicom koalicije ABC-a Karen Malec. (dostupan je na adresi: www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=12863). Naime, međunarodna ženska organizacija (utemeljena u Americi) "Koalicija o abortusu i raku dojke" (Coalition on Abortion/Breast Cancer - ABC) informira i educira žena o riziku oboljenja od raka (osobito raka dojke) kao POSLJEDICA abortusa, korištenja kontracepcijskih pilula (anti-baby pilula) i tzv. hormonske nadomjesne terapije u menopuazi. Gospođa Malec je i sama preživjela borbu s rakom, gledajući mnoge žene koje od njega umiru, djecu koja ostaju siročad, pa je odlučila prekinuti 'javnu šutnju' o nečemu što je tako očito i jasno dokazano, znanstveno utemeljeno. Iza nje je dugogodišnja borba za promicanje istine o rizicima oboljenja žena od raka dojke uzrokovanih promicanjem i podržavanjem promiskuitetnog načina života, u kojem se ističe korištenje kontracepcijskih sredstava i legalizaciju abortusa. U osnovi problema su znanstveni dokazi o tom riziku koji se od javnosti skrivaju. "Stoljećima prije", pojašnjava gospođa Karen Malec, "taj je rizik otkriven s otkrićem zaštitničke uloge koju za ženu imaju trudnoća i porođaj. No, tada je to bila hipoteza, a od 1957. ta je hipoteza i znanstveno dokazana." Kao preventivno djelovanje i mogući način smanjenja rizika, a koji promiče i koalicija ABC, veći je broj porođaja u životu žene uz preporuku što dužeg dojenja djeteta. U slučaju da je žena imala abortus, najbolji način da umanji rizik jest da u roku 5 godina iznese novu trudnoću. Kad su u javnost "procurili" znanstveni dokazi o istom riziku uzrokovanom tzv. hormonskom nadomjesnom terapijom, velik broj Amerikanka prestao je s primjenom. Rezultat svega bio je, napominje Malec, smanjeni broj oboljelih od raka - "u jednoj godini 14.000 oboljelih manje". Umjetni hormon estrogen (i progesteron) koji žena unosi u svoje tijelo, bilo kao kontraceptivno sredstvo, bilo kao terapeutsko sredstvo u menopauzi, prema istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) svrstan je u najvišu grupu štetnih stereoida, odnosno najrizičniju skupinu kancerogenih tvari. Kako abortus uzrokuje rak dojke? Koji su biološki dokazi o uzročno-posljedičnoj vezi abortusa i raka dojke? Malec navodi činjenicu da kod tek rođene djevojčice jedini organ koji se tek treba razviti tijekom njezina rasta i razvoja jesu dojke. U razdoblju puberteta zbog povećanog broja hormona estrogena, grudi rastu i razvijaju se; iako djeluju zrelo, njihov proces sazrijevanja tek je započeo. U ženskim grudima (mliječnim žlijezdama) nalaze se mliječni kanali koji povezani u splet omogućuju laktaciju nakon porođaja. Splet mliječnih kanala, koji tvore mliječnu žlijezdu (stručno se naziva lobul) zbog različitih promjena npr. menstrualnog ciklusa, trudnoće ili menopauze prolazi kroz cikličke promjene hormona. Svaka žena u grudima nosi lobule tipa 1 i tipa 2 koji su najizloženiji i najosjetljiviji na maligno oboljenje. Zbog spomenutih hormonskih promjena (kada se povećava i broj hormona estrogena, koji je u povećanim količinama kancerogen) od prvoga menstrualnog ciklusa do prve trudnoće lobuli 1 i 2 uvijek se iznova množe, čime se povećava i rizik od oboljenja... Ako pak žena iznese trudnoću do kraja, 85% lobula postaje tip 4, znači samo 15% ostaje tip 1 i 2. Sa svakom novom trudnoćom koju žena 'iznese' do kraja smanjuje se rizik od oboljenja za 10% - jer ima više lobula tipa 4 koji je dakle štite od te zloćudne bolesti... Abortusom pak žena, uz ostale neželjene posljedice, sprečava mogućnost preoblikovanja tipa 1 i tipa 2 u lobul tipa 4 što je čini izloženom povećanom riziku od oboljenja. Što su pravi razlozi skrivanja istine? Mnogo je razloga zbog kojih američki mediji, koji sebe definiraju kao liberalni, ne žele reći istinu o tome... Govoreći o razlozima skrivanja znanstvenih dokaza, Malec ih povezuje i s problemom financiranja istraživanja o raku uopće... "Američki fondovi koji skupljaju novac za žene oboljele od raka vode isti oni ljudi koji su donedavno radili u korist abortusa." Gospođa Malec svoje tvrdnje obrazlaže primjerima gdje su žene bile manipulirane (dotle da su se žrtvovale za svoju štetu) te ističe da svijest žena mora biti probuđena i da one moraju saznati pravu istinu. Zato otvoreno kaže: "Tri su razloga zbog kojih se ne govori o riziku oboljenja od raka dojke kao posljedice abortusa, korištenja kontracepcijskih pilula i tzv. hormonske terapije u menopauzi: - medicinska ideologija potpomognuta farmaceutskom industrijom, - prisutni strah doktora od gubitka posla i ugleda te - moć kontroliranja ljudske populacije na zemlji." Na kraju je predsjednica ABC-a Karen Malec rekla: "Svim ženama u Hrvatskoj, onim zdravima i onima koje se bore protiv te opake bolesti, želim poručiti kako je najbolji način smanjenja rizika, koji više nitko ne može osporiti, dobra informiranost te pozitivniji stav prema većem broju porođaja u životu; da usprkos borbi za što važniju ulogu u poslovnom svijetu i većom 'zaradom' ne odgađaju vrijeme prve trudnoće jer samo će tako najbolje zaštiti sebe od toga rizika, ali i svoju djecu koja, u suprotnom, imaju najveće šanse da postanu siročad!" .......................................... PS&NB: Malo sam skratio prvu verziju posta jer su me mnogi upozorili da je zbog dužine zamoran. Možda će sada biti odmoran! |
12.10.2007., petak
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE
|
Zahvalnost U suvremenom načinu života, kad je čovjek često sveden na kotačić u globalnom mehanizmu, krajnosti su dio svakodnevne međuljudske komunikacije. Među njima se, na jednoj strani, ističe svođenje ljudi na stvar i robu, odnosno, na drugoj strani, uzdizanje čovjeka na razinu samodostatnog božanstva koje se nikome ne mora klanjati. U oba slučaja dolazi do gubljenja osjećaja za vrlinu zahvalnosti. U tradiciji zemalja i naroda kršćanske civilizacije još uvijek se ujesen održava i slavi godišnji Dan zahvalnosti. To je svečanost zahvaljivanja Bogu za plodove zemlje (i mora), koje ljudi ubiru u ovom plodonosnom godišnjem dobu. Budući da se taj običaj iz ratarske civilizacije u modernom industrijaliziranom i urbaniziranom društvu izgubio – jer danas se "plodovi beru" svakodnevno pa je zarada npr. na dionicama čak i nedjeljom ljudima u glavi – Dan zahvalnosti bi nam zapravo trebao biti podsjetnik za zahvaljivanje Bogu za sve darove kojima nas je obdario tijekom godine i cijeloga života. U našim kršćanskim obiteljima djecu se uvijek uči(lo) zahvaljivati Gospodinu. Tome služi "pedagoška praksa" kratke molitve i znaka križa prije i poslije jela. Papa Benedikt je jednom zgodno istaknuo koliko je važno taj običaj sačuvati ili ga ponovno otkriti, jerpoučava da "kruh svagdašnji" (za koji svakodnevno molimo u Očenašu) ne smije biti prihvaćen zdravo za gotovo, nego treba u njemu prepoznati dar Providnosti. "Morali bismo steći naviku blagoslivljanja Stvoritelja za svaku stvar: za zrak i za vodu, dragocjene elemente koji su u temelju života našeg planeta; kao i za hranu koju nam, plodnošću zemlje, Gospodin daje za uzdržavanje." Zato je Isus svoje učenike (i nas!) poučio da mole tražeći od Oca nebeskoga, ne "moj", nego "naš" svagdašnji kruh! Time nam je svakome pojedinom htio posvijestiti osjećaj odgovornosti za svoju braću, kako nikome ne bi nedostajalo što mu je potrebno za život. Jer plodovi zemlje su dar namijenjen od Boga "za čitavu obitelj čovječanstva". Zato i ono što je, kako se kod nas kaže, pojedinac stekao ili zaradio "vlastitim žuljevima", nije isključivo samo njegovo, jer sve je stečeno u zajedništvu s drugima. Osim toga, sposobnosti kojima smo to stekli nismo sami od sebe pribavili niti ih izmislili, nego su nam prethodno darovane od Nekoga. Nažalost, zbog nedostatka svijesti o tome, vrlo je malo zahvalnosti među ljudima danas. No, izgleda, tako je bilo i prije. Isus je pohvalio stranca (koji je slika ponizna čovjeka) zato što je jedini došao zahvaliti za ozdravljenje, a kritizirao je domaće (umišljene i samodostatne tipove) jer su valjda smatrali da se Isus njima treba zahvaliti zato što su mu omogućili da im učini dobročinstvo! Sve nam je to po(r)uka da jače i više njegujemo vrlinu, krjepost zahvalnosti. Ali to je i poticaj na izbjegavanje krajnosti: ne valja biti agresivno nametljiv u "dobročinstvima" - npr. pri "izvozu demokracije" pa bezdušno ili čak terorom prisiljavati druge da nam budu zahvalni zato što ih "oslobađamo" od njihovih životnih resursa; ali isto tako ne valja ni biti servilan do kmetskog podaništva - pa neevanđeoski zahvaljivati i za svaku pljusku koju dobijemo za "nenapredovanje" na putu... Poglavito onda kada je očito da taj "pravac kretanja" nije uvijek – Put! Jer ustrajnost, a posebice "brzo napredovanje" tom cestom, značilo bi udaljavanje od Istine i Života! |
11.10.2007., četvrtak
KARDINAL KUHARIĆ U HRVATSKOM SABORU
|
Borac za čast hrvatskoga naroda Hrvatski sabor usvojio je u petak 5. listopada Odluku o postavljanju spomen-bistâ uzoritoga kardinala dr. Franje Kuharića i prvoga predsjednika RH dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom saboru – donosi u novom broju Glas Koncila. Odluku je predložio neovisni saborski zastupnik dr. Slaven Letica, a usvojena je sa 104 glasa, 3 glasa bila su protiv (jedan od njih je, otkriva sam Letica, bivši ministar kulture dr. Antun Vujić), a 8 zastupnika bilo je suzdržano. Usvojena odluka u cijelosti glasi: "U povodu 15. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, mi, zastupnice i zastupnici Petog saziva Hrvatskog sabora, odlučili smo da se na prikladnim i počasnim mjestima - o kojima odluku treba donijeti posebno stručno povjerenstvo, sastavljeno od arhitekata, povjesničara umjetnosti i kipara - postave biste ili kipovi koje bi sve buduće generacije zastupnika, goste Sabora i druge saborske posjetitelje podsjećale na naše postumno odavanje priznanja: dr. Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku RH, za njegov veliki i neupitni doprinos uspostavi, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao slobodne, neovisne i demokratske države; (i) uzoritom kardinalu dr. Franji Kuhariću za velike zasluge za međunarodno priznanje RH i za dosljedno zalaganje za zaštitu ljudskih prava i primjenu najviših moralnih načela tijekom teških dana i godina rata, okupacije i borbe za oslobođenje naše zemlje te za odlučnu osudu svakog i svih zločina..." Ta odluka donesena je nakon rasprava za koju je uvodno slovo iznio zastupnik dr. Letica koji je tom prilikom uz ostalo rekao: "Uzoriti kardinal dr. Franjo Kuharić zaslužuje spomen u ovom visokom domu naprosto zato što je u svakom pogledu naprosto bio - uzorit čovjek! Za njega je britanski povjesničar Norman Stone jednom kazao da je na njega ostavio dubok dojam jer je bio mudar, snošljiv, razuman i vrlo pametan čovjek. Dodao je i to da je Kuharić predstavljao pozitivnu snagu jer je iskazivao sklonost razgovoru i kompromisu. Skromno bih dodao još neke vrline koje su krasile kardinala Kuharića, a koje je Norman Stone nije imao sreće uočiti: Kuharić je bio krajnje skroman, ali i izuzetno duhovit i blag čovjek. Bio je, uz to, čovjek neustrašive snage volje, nepokolebljiva karaktera, neuništive vjere i duboke duhovnosti. Bilo bi, upravo zbog toga, za svakog od nas i sve nas korisno i poučno da nam takav, uzoriti čovjek, postane - uzorom!" Dr. Letica potom je naveo pet "ključnih razloga koji opravdavaju našu odluku i koji Franju Kuharića stavljaju uz bok najvećih hrvatskih sinova": kardinal Kuharić pružao je otpor bezbožništvu i totalitarizmu, zaštitio je Crkvu od političke instrumentalizacije, zalagao se za etično ratovanje, osuđivao je sve i svaki hrvatski zločin, i kao peti razlog naveo je: njegovao je ljubav prema hrvatskoj slobodi, domovini i državi. "Donošenje odluke da spomen na tog i takvog čovjeka za sva vremena postavimo u naš visoki dom odajemo čast njemu i vremenu u kojem je živio, volio, mislio, hranio tuđa srca i patio" - istaknuo je dr. Letica. Cjelovito svoje izlaganje objavio je u današnjem Večernjem listu. Govoreći uime Kluba zastupnika HDZ-a, zastupnik dr. Andrija Hebrang je uz ostalo istaknuo: "Veličina kardinala Kuharića je u tome da je protiv zla uvijek išao blagošću i mirom. Bio je pravi učitelj opraštanja. Poznat po svom promicanju kršćanske kreposti domoljublja i dostojanstva hrvatskog naroda, borio se je za vjersku slobodu i čast hrvatskoga naroda. Promicao je blagost, ljubav i vjeru, ali i ustrajanje u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa. Jedan je od najsjajnijih primjera kako je Crkva u Hrvata bila jedini trajni oslonac u očuvanju opstojnosti hrvatskoga naroda. Ta je uloga Crkve posebno dolazila do izražaja u povijesnim razdobljima orgijanja raznih osvajača hrvatskoga duha, ali i hrvatske slobode i hrvatske zemlje. Najsjajnije trenutke djelovanja kardinala Kuharića doživjeli smo devedesetih, u doba srpske agresije na tek stvorenu Hrvatsku... Koliko je samo snage i vjere imao kada je usred ubijanja svega što je hrvatsko i rušenja svega što imamo govorio (pa i vojnicima na hodočašću u Mariji Bistrici; m.op.): 'Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja mu ni igle neću odnijeti iz njega. Ako je ubio mog oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, sina, brata i sestre.' U tome je bio velik: snažna duha koji mu je omogućio oprost najtežih zločina, i hrabra držanja u trenucima najveće pogibije. U trenucima najtežih trenutaka naše povijesti bio nam je podrška, nada i utjeha. Budio je u nama vjeru bez koje nikada ne bismo pobijedili. Svoj dug prema kardinalu Kuhariću, ali i cijeloj Crkvi koja nam je pomogla preživjeti to razdoblje, možemo barem djelomično vratiti postavljanjem trajnog obilježja u prostorije Hrvatskoga sabora, našega hrama demokracije." Zbog svega toga, a poglavito zbog podrške koju je blagopokojni kardinal Kuharić pružao organiziranom dušobrižništvu za vojsku i policiju, u perivoju Vojnoga ordinarijata (5. kolovoza 2006., zajedno sa spomenikom kardinalu Stepincu) postavljen mu je spomenik (rad akademskog kipara Kuzme Kovačića), gdje će biti i najavljeni spomenik Krunici u Domovinskom ratu. To mjesto već je postalo mjesto okupljanja i molitve. Mislim da će to biti sve više. |
09.10.2007., utorak
POLITIČKO SAMOUBOJSTVO GLUPE BAHATOSTI?!
|
JESU LI I SIROMAŠNI NOVINARI POKVARENI PO DEFINICIJI? Opet sam htio pisati o "spontanom ponašanju" Zdravka Mamića, kao i o psovkama i prostotama u javnom medijskom prostoru, premda sam već taj fenomen nekoliko puta komentirao. To je sada top tema, a cijela se lavina zahuktala kada je - kako bi neki eufemistički rekli - osebujnost Mamićeva izražavanja i komuniciranja u javnosti, posebno dovođenje u vezu s genitalijama, kao nikada dosad izravno u čelo pogodilo čak i jake novinare, kojima ni LET 3 sa svim svojim prostotama nije dirnuo osjetljivu rezonantnu žicu. A onda mi je jučer "za oko zapeo" sjajan osvrt uglednoga kolumnista Novoga lista Nenada Miščevića (s kojim se kao ljevičarem i liberalcem gotovo nikad ne slažem) o javnom sramnom ispadu jednoga političkog grubijana, na čije grozote novinari doista prerijetko reagiraju. Tako je bilo i ovaj put. Samo sjajna Vjesnikova kolumnistica Silvana Oruč Ivoš i spomenuti prof. Miščević nisu utonuli u blato medijske šutnje. No kad bi ga se mediji dohvatili i posvetili mu mali dio pozornosti koji im je (bio) usmjeren npr. na Hebranga, Žužula, Čučića, Dikana, Mraovića, Mamića..., bio bi to početak puta u političko samoubojstvo jedne glupe bahatosti (riječ je, za one koji ne znaju, o šefu stranke koja se zove Ha En Es). Ali – možemo biti sigurni – to se neće dogoditi! A što je to tako grozno već samopostavljeni "budući premijer" bubnuo i ostao živ? Pa "lijepo" je nediplomatski rekao što (ne jedini!) misli – da je SIROMAŠAN POLITIČAR PO DEFINICIJI KORUMPIRAN. Odnosno: "Svatko tko se bavi politikom, a nije materijalno situiran je po definiciji korumpiran!" Dakle, taj političar (kojega od Čučića razlikuje "samo" slovo U u prezimenu i činjenica da ne "ljubi mir" kao nedavno linčovani ljubitelj vlastite djece) potpuno neznakovita imena Radimir, kako Miščević (kojemu čestitam na poštenju i hrabrosti) piše u Novom listu (7.10.2007.), poručuje mladima da se klone politike ako nemaju kruha. Novinar s pravom ističe da je to nevjerojatna, duboko destruktivna i sramotna izjava. Argumentacija (u skraćenom obliku) slijedi ovako: Pitanje prvo, je li Čačićeva teorija činjenično istinita o političarima? Je li Martin Luther King bio "po definiciji" korumpiran? A Mandela? Svijet obiluje sposobnim političarima poteklima iz siromašnijih sredina; nikakve korumpiranosti "po definiciji" tu nema. Zatim, u Hrvatskoj korupcija nipošto nije stvar sirotinje, već upravo bogatih. Zar su nositelji korupcije kod nas penzioneri, nezaposleni mladi ili nezaposlene majke? Ili su to tajkuni, lavovi iz slobodnih profesija poput korumpiranih kvalitetnih liječnika i pravnika, i pripadnici "dvjesto obitelji"... Zar njima vjerujete, gospodine Čačiću? Zar njima vjeruje Vesna Pusić, vaša stranačka kolegica i valjda istomišljenica? Pitanje drugo, je li Čačićev credo demokratski? Ili je bit demokracije davanje šanse sposobnima da sudjeluju u politici, bez obzira na njihovu "stalešku" pripadnost, i početno materijalno stanje? Predstavite si zemlju koja se diči demokratičnošću, a u kojoj unaprijed vlada pravilo da je siromašniji kandidat "po definiciji korumpiran" i nema prava sudjelovati u izbornoj utakmici. Zalaže li se Čačić za neku vrst mješavine kapitalizma i feudalizma, u kojoj vlastito ili nasljedno bogatstvo daje bitna politička prava, koja su sirotinji uskraćena? Ako je tako, bilo bi to dobro znati. Da znamo da je HNS hrvatska protu-narodna, a ne narodna stranka. Usput, njegova je izjava duboko uvredljiva i nehumana; no mislim da je to od njega za očekivati. Sirotinjo, pokvarena si po definiciji, nevjerojatna je poruka koju se niti nacisti nisu usudili javno iznositi. Koju se niti jedna današnja normalna stranka, ni američki republikanci koji su posve sigurno stranka krupnog kapitala, nije usudila javno izreći. Čačić ju je iznio, i to kao pouku za mlade. Ovdje valja dodati kako je očito da RČ želi biračku masu uvjeriti da bogati – kao ON – nisu korumpirani, da nikad nisu u sukobu interesa, da... Međutim, to zvuči kao: "magla, magla svuda oko nas..." jer mnogi znaju da je upravo "nekorumpirani ON", dok je bio ministar u Milanovićevu, pardon, u Račanovu mandatu, pogodovao da (njegove) tvrtke iz grupacije Coning sklope s ("njegovim") Ministarstvom graditeljstva 12 ugovora vrijednih "samo skromnih" 132 milijuna kuna. Treće Miščevićevo pitanje propituje je li Čačićev credo spojiv s javno objavljenim i naširoko reklamiranim programom HNS-a, kao navodno socijalno osjetljive stranke, pri čemu je jasno da predsjednik stranke potpuno diskreditira njezin program i praktično objavljuje da je sve to lijepo napisano – obična laž! Posebno kad je riječ o jednom od temeljnih građanskih prava - o pravu da se bude biran, i to na političke funkcije. Uskraćivanjem tog prava bilo kome, uskraćuje mu se građansku jednakost. Ako sve grupe trebaju uživati građansku jednakost, zašto je uskratiti siromašnima? Zato jer ovi nisu manjina, nego većina, možda bi pametno odgovorio Čačić. Ako to misli, vjerojatno mu je potreban psihijatar. I nastavnik etike za srednju školu, da mu objasni što su to građanska prava – ističe kolumnist NL-a te grubo iskreno zaključuje: Narodnjaci, sramite se. Sramite se sebe, svojih programskih laži i svog socijalno slijepog i bezočnog predsjednika. Eto, pa ti budi (istraživački raspoložen) - novinar! |
05.10.2007., petak
SVJETSKI DAN KRUNICE - 7. listopada 2007.
|
Ovo je obavijest koju sam primio iz Paragvaja od hrvatske č. s. Mirjane Radošević (miriamir@telesurf.com.py). POZIV SVIM REDOVNIČKIM I LAIČKIM POKRETIMA DA SE PRIDRUŽE SVJETSKOM DANU KRUNICE (nedjelja, 7. listopada 2007.) Pozvani ste da organizirate molitvu krunice u svojoj zajednici, ili u jednom mnogobrojnom skupu, u crkvi ili na stadionu, u obitelji ili s prijateljima i tako se pridružite drugim moliteljima krunice, što se organizira po čitavom svijetu 7. listopada, s istim nakanama za Svjetski dan Krunice 2007. U listopadu 1996. istodobno se molila krunica za 50 godina svećeničkog ređenja njegove svetosti Ivana Pavla II. - sudjelovalo je u tome događaju 20 zemalja. Sudjelovalo je više od tri milijuna osoba. Za vrijeme Svjetskog dana Krunice, koji se je održao u listopadu 2000., pridružilo se više od 140 zemalja, u kojima su mnoštva ljudi u crkvama, stadionima, katedralama, igralištima, trgovima, zatvorima, bolnicama, školama, itd. molila istovremeno bezbroj krunica; mnoge od tih skupova prenosili su radio ili televizija. Sudjelovali su milijuni ljudi po čitavom svijetu. Ove godine, s blagoslovom naše Majke, Blažene Djevice Marije, slavimo već jedanaestu godinu ostvarenja tog događaja. Godinu za godinom sve je više osoba i zemalja koje se pridružuju molitvi krunice. Sjedište događaja bit će Bazilika Majke Božje Gvadalupske u Meksiku. Želimo pozvati sve redovničke i laičke pokrete u svijetu da organiziraju molitvu krunice u mnogobrojnim skupovima te se pridruže u što većem mogućem broju ljudi, mjesta i zemalja, ovom Svjetskom danu Krunice 2007. i da postanu dio toga velikog događaja za vrijeme mjeseca listopada. Molimo Vas da promičete taj dogođaj koji će toliko obradovati Isusa i Mariju. CILJEVI Moliti da procvjeta ljubav među ljudima; za mir u svijetu, za život i za obitelj; za nerođene; za Papu, biskupe, svećenikei posvećene osobe, za svećenička i redovnička zvanja. Moliti krunicu s izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom. Umetnuti zaziv: "Isuse, zaštiti i spasi nerođene!", poslije svakog otajstva. Posvetiti se Prečistom Srcu Marijinu. Preporučiti Ispovijed prigodom skupa. Tražiti potpuno oproštenje, koje se postiže molitvom krunice u zajednici. Usvojiti Svjetski dan krunice svake godine u prvu subotu u mjesecu listopadu. Organizirati molitvene zajednice i sastati se barem jedamput mjesečno. UPUTE ZA ORGANIZACIJU DOGAĐAJA Imenovati jednog predstavnika za kordinaciju u svakom skupu. Potražiti određeno mjesto s dobrim kapacitetom - može biti crkva, trg, dvorana, kuća, škola, bolnica, zatvor, stadion gdje se može održati skup. Tražiti dozvolu lokalnog biskupa ili župnika i tražiti njihovu podršku. Pozvati sve laike i redovnike mjesta da sudjeluju i ujedine svoje snage. Promovirati događaj oglasima u župama, školama, na fakultetima, u bolnicama, zatvorima, trgovačkim centima, postajama taksija, autobusa, stadionima, dvoranama, obiteljima, itd. Propagirati događaj preko medija, tiska, radija i televizije. Pozvati svećenike da ispovijedaju za vrijeme skupa. OBAVIJEST - MOLBA Molimo da nas obavijestite o razvoju i dosezima skupa koji će se održati u pojedinom mjestu. Imajući tu informaciju moći će se propagirati događaj putem tiska, radija i televizije. Dostavite također ime odgovorne osobe za svako mjesto i kako s njom kontaktirati za ovaj i druge skupove. Ako je moguće moli se pismo podrške od biskupa vašeg mjesta, koje će se poslije biti poslano Svetoj Stolici. Guillermo Estévez Alvarez – organizator Za bolju informaciju i savjet može se obratiti na adrese: rosario@churchforum.org www.churchforum.org/rosario |
04.10.2007., četvrtak
15. HODOČAŠĆE HRVATSKE VOJSKE I POLICIJE U MARIJU BISTRICU
|
NEDJELJA, 7. listopada 2007. Vojni ordinarijat RH ove godine različitim manifestacijama slavi 10. obljetnicu svojega utemeljenja i djelovanja. Proslava toga jubileja započela je već u rujnu prošle godine hodočašćem u Rim, kada su papu Benedikta XVI. pohodili vojni svećenici i djelatnici Vojnog ordinarijata u zajedništvu s vojnim biskupom Jurjem Jezerincem i generalnim vikarom mons. Josipom Šantićem. Potom je 24. i 25. travnja ove godine svečanom priredbom i sv. misom obilježen dan utemeljenja Vojne biskupije u Hrvatskoj (Papina bula o utemeljenju VO izdana je 25. travnja 1997.), a 5. kolovoza je u znaku jubileja bila proslava svetkovine zaštitnice Vojne biskupije. Završetak proslave toga jubileja bit će hodočašće Vojnog ordinarijata u Svetu Zemlju. Ovogodišnje, petnaesto hodočašće Hrvatske vojske i policije u Lurd i Mariju Bistricu, u sklopu proslave 10. obljetnice Vojnog ordinarijata, svojevrsna je kruna jubilejske radosti svih vjernika hrvatske Vojne biskupije u zajedništvu sa svojim biskupom i svećenicima. Njima se pridružuju također mnogi gosti i prijatelji iz inozemstva, voditelji ili predstavnici vojnoga dušobrižništva. A u znak zahvale Majci Božjoj, u Mariju Bistricu pješice hodočasti i jedan vod od 67 gardista iz 2. gardijske brigade. Njihova hodnja iz Petrinje, u duljini od 100 kilometara, traje dvije noći i dva dana. U Mariji Bistrici, u nedjelju 7. listopada, svečanu sv. misu zahvalnicu izravno će prenosti HTV, Hrvatski radio i još nekoliko radijskih postaja. Prije početka mise na prostor Crkve na otvorenom "Bl. Alojzija Stepinca" dolazi svečana hodnja vojnika i redarstvenika. Na čelu procesije ide križ - nosi ga časnik uz pratnju dva gardista iz Počasno-zaštitne bojne. Slijede: pralik Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, koja je po odobrenju Svete Stolice zaštitnica Vojne biskupije u Hrvatskoj - nose ga četvorica policajaca iz Policijske uprave Krapinsko-zagorske. Tri službena stijega: Republike Hrvatske, Svete Stolice i Vojnog ordinarijata RH - nose ih gardisti Počasno-zaštitne bojne. Godišnja zavjetna svijeća hrvatskih vojnika i policajaca - koju nosi časnik Počasno-zaštitne bojne. Slijedi postroj gardista i vojnika koji nose ratne zastave postrojbi iz Domovinskog rata – više od dvije stotine stjegova proslavljenih brigada, samostalnih bojni, bataljuna, divizijuna, bitnica i jedinica specijalne policije, koje su obranile i oslobodile Hrvatsku. Stjegove nose pripadnici 2. gardijske brigade i specijalne policije. Potom dolazi jedan vod pripadnika Oružanih snaga RH i Vojne policije koji su u misiji ISAF u Afganistanu. Zatim slijede povijesne postrojbe Hrvatske vojske iz Saveza Povijesnih postrojbi: Dubrovački trombunjeri – Dubrovnik, Vod Hrvatski sokol – Osijek, Keglevićeva straža – Kostel, Turopoljski banderij – Velika Gorica, Trenkovi panduri – Požega, Viteški red kumpanija – Korčula, Koprivnički mušketiri - Koprivnica, Zrinska garda – Čakovec, Frankopanska garda – Ogulin, Požeška građanska straža – Požega, Varaždinska građanska garda – Varaždin, Karlovačka građanska garda – Karlovac, Sokolska garda – Vinkovci, Postrojba Poljičke Republike, Kliški uskoci, Udruga Složna kubura – Pregrada. Nakon toga idu stjegovi vojnih postrojbi: 1. gardijske oklopno-mehanizirane brigade, 2. gardijske brigade, 3. gardijske oklopno-mehanizirane brigade, 4. gardijske brigade. Slijede: Glavni stožer OS RH s pristožernim postrojbama, Bojna za specijalna djelovanja, Središnjica elektroničkog izviđanja, Dom stožera (GS OS RH), Počasno-zaštitna bojna, Zapovjedništvo HKoV-a s pristožernim postrojbama te stjegovi dvaju korpusa HKoV-a: postrojbe 3. korpusa HKoV-a i postrojbe 4. korpusa HKoV-a, HRZ i PZO, HRM, Zapovjedništvo za združenu izobrazbu i obuku "Petar Zrinski", ZIiO HKoV-a sa svojim postrojbama - Središte za obuku pješaštva Koprivnica i Središte za obuku pješaštva Sinj, Zapovjedništvo za logistiku i postrojba Središte za obuku i doktrinu logistike Požega, te pripadnici policije iz cijele Hrvatske kao i pripadnici vatrogasaca. Ove godine 10. obljetnicu Vojnog ordinarijata i 15. jubilarno hodočašće uveličat će također 26 puhačkih orkestara hrvatskog vatrogastva. Na ovom hodočašću hrvatske vojske i policije sudjeluju i hrvatski ratni vojni invalidi. Potom prema oltaru dolazi procesija u kojoj su biskupi i svećenici, ugledni gosti iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Francuske, Litve, Mađarske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Slovačke, Španjolske, Ukrajine, Velike Britanije... U svetoj misi, koju predslavi vojni ordinarij RH mons. Juraj Jezerinac, (prema dosadašnjoj najavi) koncelebriraju: vojni nadbiskup Sjedinjenih Američkih Država mons. Edwin F. O'Brien, vojni biskup Velike Britanije mons. Tom Burns, vojni biskup Slovačke mons. František Rabek, vojni biskup Litve mons. Eugenijus Bartulis, prvi vojni biskup Ukrajine vladika Michail Koltun, dubrovački biskup mons. Želimir Puljić, pomoćni biskup zagrebački mons. Valentin Pozaić, generalni vikar Njemačke vojske mons. Walter Wakenhut i dekan mons. Hartmunt Gremlar, prvi vikar Španjolske mons. Pablo R. Paradero, prvi biskupski vikar Austrije mons. Werner Freistetter, direktor Međunarodnog vojnog hodočašća u Lurd mons. Jean-Louis Theron, tajnik Nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Henryk Jagodzinski, ravnatelj katoličkog dušobrižništva BiH mons. dr. Tomo Knežević, te svećenici Vojnoga ordinarijata, vojni dekani i vojni kapelani, kao i svećenici drugih biskupija koji se pridružuju ovom hodočašću, zajedno sa svećenicima koji dolaze u pratnji navedenih gostiju iz inozemstva. Na svetoj misi pjeva Klapa HRM "Sveti Juraj" (pjevat će "Hrvatsku misu" maestra Šime Marovića), uz pratnju Orkestra HV, kojim ravna maestro Tomislav Fačini. Prije samog početka svete mise prigodni pozdrav upućuju ministar obrane Berislav Rončević, ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin te potpredsjednica Vlade i ministrica branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti Jadranka Kosor. Sv. misa započinje oko 11 sati. Poslije misnih čitanja (koje čitaju pripadnici vojske i policije) vojni biskup Jezerinac održat će prigodnu propovijed, a potom, nakon Vjerovanja i Molitve vjernika, slijedi Prinos darova. On u svetoj misi ima posebnu znakovitost. Plodovi zemlje i rada ruku čovječjih (koje prinose također pripadnici vojske i policije) prikazuju se na žrtveniku da bi se uzdigli prema Nebu u znak zahvalnosti Bogu za naš život i rad. Prinosi se kruh i vino - plodovi rada hrvatskih muževa i žena, urod naših njiva, oranica i vinograda. Hrvatski stijeg, maslinova grana i krunica - stijeg pod kojim je hrvatska vojska pobijedila Božjom milošću pa Bogu predaje svoju pobjedu, moleći za mir u hrvatskoj Domovini i za mir u cijelome svijetu. Zavjetna svijeća hrvatskih vojnika i policajaca - svijeća koja se pretvara u svjetlost na Gospodnjem žrtveniku kako bi obasjavala naš život! "Licitarsko srce" - znak Marije Bistrice, pripremljeno od brašna i meda, oblikovano u znamen darivanja, prijateljstva, ljubavi i dobrote. Na kraju mise slijedi govor i zahvala generalnog vikara mons. Josipa Šantića, zatim biskupov Svečani blagoslov i na samom kraju himna Lijepa naša. Potom svi odlaze u vojni tabor na zajednički objed! U 14 sati i 45 minuta u crkvi na otvorenom "Blaženog Alojzija Stepinca" započet će priprema za pobožnost Križnoga puta koji počinje u 15,00 sati. Na 12. postaji, na vrhu bistričke Kalvarije, prigodnu meditaciju održat će mons. Želimir Puljić, biskup dubrovački. Nakon toga slijedi oproštaj od Svetišta i završetak hodočašća. NB: Na hodočašće su slobodno i dobro došli i "civilni" vjernici, tj. oni koji nisu pripadnici vojske i policije odnosno djelatnici MORH-a i MUP-a. Radujem se susretu u Mariji Bistrici! |
02.10.2007., utorak
PREDBRAČNE DVOJBE I ODLUKE
|
Prije otprilike petnaestak dana dobio sam e-poštom pismo jedne mlade "zbunjene vjernice", kako se predstavila. Kaže da povremeno pročita moj blog. Iskreno priznaje da se s nekim stvarima više ili manje ne slaže, navodeći da iz perspektive mladog čovjeka (između 20 i 30 godina) štošta drukčije izgleda, ali, ističe, ima dosta stvari (na blogu) koje su na mjestu, makar ih neki i ne željeli čuti. Ta djevojka (zvat ću je M.), kojoj iz razumljivih razloga ne objavljujem podatke (kako bih postupio da to i nije zamolila) zapravo želi i moli odgovor na neke svoje dvojbe (premda ih već prilično dobro poznaje, jer nije "spavala na vjeronauku i misama"), napominjući da je, čak i od svećenika, čula dosta oprečnih pa i pomalo grubih mišljenja o svojem problemu. A on je sljedeći (prenijet ću samo najbitnije, jer smatram da može biti korisno i drugima, to više što takvi slučajevi danas nisu rijetki): M. je dakle katoličke vjere, a u višegodišnjoj je vezi s mladićem koji nije vjernik. Zbog nje je spreman, kako se to kaže, obaviti sve potrebno, tj. primiti sakramente koji su nužni za crkveno vjenčanje, ali, kaže M. otvoreno, oboje znaju da on neće zbog toga povjerovati u Boga. Zatim navodi: "Želim da moj brak jednog dana bude priznat i od Boga, i želim da moja djeca pripadaju toj zajednici. A njegova namjera nije loša, zna koliko mi je to važno. Mogli bismo jednostavno prešutjeti njegov nedostatak vjere, ali muči me to, ipak je to neka vrsta neiskrenosti, a Bogu se ne može lagati..." Sada M. pita postoji li rješenje za njih. Ujedno iskreno priznaje zajednički život sa svojim budućim suprugom, ističući – što je za svaku pohvalu i doista ugodno iznenađenje – da su se nedavno odrekli seksualnog dijela svoje veze s namjerom da vrijeme do braka prožive čisto. S određenom nesigurnošću "može li ta zajednica još biti prava u Božjim očima", M. pita je li prekasno za promjenu te napominje da je ipak riječ o njihovoj obostranoj čvrstoj želji i odluci. ........................... Poštovana M.! Najprije, hvala ti na iskrenosti i povjerenju. Jasno, lakše bi bilo na tvoja pitanja i dvojbe odgovoriti kroz razgovor u zajedničkom susretu s vama. Ipak, evo ti moje svećeničko razmišljanje. Vjerujem da ste ti i tvoj mladić doista zreli, što potvrđuje tvoja dob i još više tvoje razmišljanje. Dobro si uočila da ne bi bilo dobro da se tvoj mladić krsti i primi druge sakramente samo zbog tebe (odnosno pro forma). Motiv za to mora biti dublji, iskreniji u odnosu prema Bogu. Vjera jest Božji dar, ali i zadaća. Međutim, nije isključeno da će se jednom dogoditi i ono što sada izgleda nemoguće. Štoviše nadam se da će vaša zajednička budućnost i život dovesti do toga. Odmah ti moram reći, što te najviše i zanima, da je moguće primiti vjenčanje u crkvi (ne i milost sakramenta) iako ti mladić nije kršten. To se ostvaruje uz dopuštenje mjesnog biskupa, kojemu će župnik – tamo gdje ćete se vjenčati – obrazložiti motive i pojasniti vašu situaciju. Zatim, ponavljam, lijepo je i pohvalno što ste stvorili odluku da ćete čekati brak u moralnoj čistoći. Što je bilo, bilo je. Uvijek se može iznova. Pa i u težim slučajevima. Život je pun primjera za to. Isusova prispodoba o rasipnom sinu potvrda je mogućnosti novoga početka. Zato, smatram, nema nikakva razloga da napustiš svoga mladića. Naprotiv, moli za njega, za njegovo obraćenje na kršćanstvo i za tvoju čvršću vjeru. Jer bolje je i za odgoj djece ako se roditelji u svemu bitnom slažu. Upamti – Bogu ništa nije nemoguće! Iz cijeloga tvojeg pisma očito je da se volite i da je među vama doista prava ljubav. Stoga vjerujem u sretnu budućnost vaše veze. Štoviše, na tu ću se nakanu i moliti. Zatim, ne bi bilo loše da porazgovoriš i sa svojim župnikom. Iskusni pastoralci imaju u takvim slučajevima mnogo više iskustva nego pretežiti "teoretičari" (u kakve i ja spadam). Osim toga postoje u gotovo svim našim većim gradovima bračna i obiteljska savjetovališta pri crkvama pa je korisno i tamo otići na razgovor. Na koncu, svako dobro i Božji blagoslov želim tebi i tvojemu mladiću. Bog je velik. Čeka na vas. "Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!" – poručuje Isus. Također, Biblija nam po riječima Sv. Pavla jamči da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro. |
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.