Premda zvuči zastrašujuće, ipak je gorka činjenica i istina da je makedonski pjevač Toše Proeski – ubijen! Naravno, nije upucan vatrenim oružjem ni u mraku proboden nekim hladnim. Nitko ga nije hotimično "skinuo" nikakvim snajperom, niti je namjerno likvidiran kao neki član podzemlja. A nije poginuo ni od ruke plaćenog ubojice. Tošinu smrt – ponavljam, strašno zvuči iako smo zbog svakodnevnih takvih smrti već gotovo navikli na tu bolnu činjenicu – skrivio je vjerojatno njegov vlastiti vozač, gotovo prijatelj. Dakle, ubijen je - automobilom!
Ne sjećam se jesam li ikada igdje čuo ijednu Tošinu pjesmu, jer estradnu glazbu izbjegavam, ali iskreno me dirnula ta smrt i potresla. Ali i razbjesnila! Jer još je jedan mladi život izgubljen – ludo i nesmotreno! Svakoga vikenda mediji nas zasiplju vijestima o prometnim nesrećama. Zapravo, svakodnevno i na našim cestama (u gradovima i izvan naselja) ginu ljudi kao muhe bez glave – posebno mladi odnosno većinom oni između 25 i 30 godina. I iz te nas monotonije "crne kronike" trgne samo vijest da je stradao netko poznat. Svi ostali samo su brojke, dio statistike.
Naravno, o tome fenomenu može se razmišljati s raznih gledišta. Mislim da su potpuno zanemarena ona najvažnija. A to je najprije naša (ne)kultura općenito te potom moralni aspekti prometne kulture. Mislim u prvom redu na teški primitivizam u običnoj ljudskoj komunikaciji, koji se prenosi i na prometnice, gdje se također odvija poseban vid "komunikacije". A u to spada i potpun nedostatak svijesti da nije isto sjesti kod kuće u fotelju ili sjesti za upravljač u automobilu. Jer u ovom drugom slučaju to znači i "staviti glavu u torbu" i uzeti u ruke "ubojito oružje"!
Znam, već je dosadno ponavljati da su nam ceste, tj. prometnice postale prava pravcata – bojišnica! Nitko ne želi čuti da je obično korisno i prometalo pretvoreno u pravo pravcato – oružje! Svi uočavamo kako se većina (mislim na vozače) NE VOZI, nego divlje NATJEČE, kao u borbi za goli život. Razumijemo kako šokantno zvuči kad se nekim roditeljima kaže npr. da im je sin nekoga – ubio automobilom! Kao što se nedavno dogodilo u Velikoj Gorici.
Istraga još nije potpuno utvrdila sve okolnosti i uzroke pogibije mladoga pjevača, ali je odmah istaknuta (i) – BRZINA. Nažalost, premda je ta "svetinja" u našoj civilizaciji jedan od jačih "kosaca života", danas je spominjanje BRZINE u negativnom kontekstu ravno bogohuljenju. Unatoč tome uvijek svjesno ističem da je ta "kapitalistička brzina" doslovce – đavolja vrlina!
Zašto? Najprije zato što je ona potpuno u službi Profita - toga najsvetijeg novopoganskog božanstva. Kompletan život suvremenog zapadnog čovjeka totalno je ubrzan preko svih prirodnih ograničenja normalnih granica. Zato je sva reklamna industrija i kompletna zabavna industrija potpuno angažirana u poticanju gladi za brzinom na svim područjima života. Tako da se može reći da danas – brzina ubija!
Međutim, brzina ne pokreće samu sebe. Od prve (Fordove) "pokretne trake" u tvornici (kako bi se više proizvelo, da se može više prodati i tako više zaraditi!) traje akceleracija proklete pohlepe za sve većim bogaćenjem velikih, moćnih, bogatih i jakih – kapitalista, tvrtki, koncerna. ONI i danas "proizvode" brzinu. Jer su svijetu i sebi nametnuli tzv. fenomen bicikla – ako staneš, padaš! I doista ih nije briga što svakodnevno širom svijeta zbog njih i njihove liberalne ideologije doslovce – padaju glave. Na svim mjestima gdje ljudi žive. Što dalje, to više. Ako su nacisti otvarali konc-logore za pogubljenje nekoliko milijuna ljudi, danas je Kapital cijeli svijet pretvorio u koncern-logor s nebrojenim milijunima žrtava.
A među najjače "zamašnjake" odnosno najveće akceleratore toga ritma života i profita današnjice spada tzv. naftni lobi, tj. njegova najznačajnija grana - automobilska industrija. Ne samo što bezočno predrsko i besramno mnogo zarađuje na svakom primjerku automobila, ona na razne načine potiče JURNJAVU umjesto oprezne vožnje pa tako zarađuje višestruko i na rezervnim dijelovima. Tu spada i već standardizirana praksa nepotrebno prebrzog "izbacivanja" novih modela (čime se kod kupaca potiče "glad" za novitetima pod plaštem sigurnosti).
Ali najperfidniji i zapravo najočitiji način poticanja gladi za brzinom jesu sva brzinska auto&moto-natjecanja – uglavnom kod mladih i kod starijih, te videoigrice sličnih sadržaja – uglavnom kod djece i mladih. Taj fenomen, barem kod nas, medijski je potpuno zanemaren te je također preslabo obrađen sa svih znanstvenih aspekata.
Je li pokojni Toše i sam bio "zaražen" brzinom doista ne znam, pa zato nije moguće utvrditi je li (odnosno bilo bi nekorektno ustvrditi da je) njegova smrt dijelom i samoubojstvo – ako je npr. vozača požurivao ili mu nije rekao da smanji brzinu. Ne znam također ni jesu li se putnici u Tošinu nesretnom vozilu prekrižili prije polaska, jesu li zamolili svoje anđele čuvare da bdiju nad njima, ni jesu li se sjetili onih famoznih Deset zapovijedi za vozače, koje je Papa nedavno objavio, a mediji komentirali kao najveću senzaciju (pa sam i ja "morao" RTL-u dati izjavu).
U svakom slučaju, pogubna zamka brzine – Zmijina napast iz Edena da se prečicom (tj. što brže, makar i neprirodno) dođe do cilja – odnijela je još jedan mnogima omiljen mladi život. Poslije podne sam pročitao kako su se o Toši najjepše izrazili svi njegovi kolege s estrade. Vjerujem da je istina što reče Neno Ninčević: "Bio je kompletna osoba – sportaš, veliki čovjek, izvrstan pjevač, baš onakav kakve Bog uzima k sebi!"
Također ne znam hoće li ikoga od njih i njihovih managera ova potresna smrt potaknuti da barem malo "prikoče" u jurnjavi za novim snimanjima, emisijama, pjesmama, spotovima... kao ni to koliko su svjesni da je bilo tko od njih moguća sljedeća žrtva.
Dok naftni lobi (osim što nam zagađuje okoliš i atmosferu) i dalje ubrzava životne "pedale" globalnoga "bicikla", pretvarajući se tako (nehotice) u najvećega ubojicu, nama ostaje promišljanje možemo li sami nekako "povući ručnu"? Ili je to, zapravo, u ovoj fazi već nemoguće? Je li nam "kočnica" uopće nadohvat ruke?
Kad već, nažalost, nije bilo moguće na vijest o ovoj tragičnoj smrti odmahnuti rukom s riječima "lagala nas mala", budući da nam "srce nije kamen", ipak, premda u tuzi, svi koji su vjernici mogu se Bogu obratiti molitvom: "Veži me za sebe"!
Post je objavljen 17.10.2007. u 23:28 sati.