Zašto je srušen spomenik Che Guevare (2)
Castro je radije vješao pa su stupovi električne rasvijete često bili stratišta. Guevara je radije zapovijedao strijeljanja ili je ubijao iz pištolja. Stvorio je takozvanu "pedagogía del paredón" - pedagogiju zida, jer se pred zid stavljalo one koje je odlučio ubiti. Upute borcima sa Sierra Maestre, od kojih su mnogi bili naivni revolucionari, bile su jezive:
"Koga zanima istina? Mene ne, Fidela isto ne. Jedino je važno hoćemo li nekoga ubiti ili nećemo ubiti."
"Kad pucate, nije važno da bandit odmah umre. Može to malo potrajati, neka se malo i grči. Neće biti kažnjavanja za promašene metke", svjedočio je Jaime Costa Vázquez, član Castrove paravojske, kad je uspio 1962. prebjeći na Floridu, užasnut pokoljima - "crvenim castracijama".
Ernesto Che Guevara izbjegavao je liječničke dužnosti (možda u skladu sa sumnjama o njegovu studiju). Međutim, nakon razdoblja masovnog ubijanja, prihvatio se Ministarstva industrije pa čak i predsjedništva Centralne banke. Očekivao je iz Rusije mnogo veću pomoć nego što ju je dobio, poubijao je tisuće vlasnika poduzeća i plantaža, stručnog osoblja, pa i učitelja i tehničara, te je u pomanjkanju sredstava i sposobnih ljudi stvorio apsolutni gospodarski kaos.
Moskva i Castro su ga zatim poslali u Kongo, gdje je bio jedan od tolikih šefova kratkotrajnih struktura moći. Kinezi, koji žele ekskluzivni utjecaj nad afričkim zemljama u procesu komunizacije, nisu trpjeli tamo kubanski aktivizam. Afrika je teren za kineski socijalizam, smatrali su. Štoviše, gledali su na Guevaru kao na jednoga od šefova već tada moćne kubanske obavještajne službe pa su ga blokirali na svakom koraku. U svakom slučaju, "el Doctor" nije uspio na zadatku.
Možda ga je i sam Fidel Castro nakon neuspjeha poslao odmah zatim u Boliviju, samo da ga se riješi: nakon tolikih zločina i frustracija, veliki "humanist" Che možda bi pomislio i na njegovo svrgavanje i na preuzimanje vlasti u Kubi, u zemlji gdje je ipak, mimo Fidela, stekao mnogo ortaka. Godine 1967., kad je stigao u Boliviju, nisu tamo postojali ni revolucionarni preduvjeti, ni borbene organizacije na koje bi se Ernesto Guevara mogao osloniti, a na njih ga je Fidel uputio. Pao je jadno, izoliran, bolestan, moleći milost od onih koje je došao ubijati.
Moskva i Fidel Castro, Pariz i Hollywood, iskoristili su ga nakon toga na jedini način koji je ostao: izradili su mit s portetom koji duguju Albertu Kordi. Jer, ipak, argentinski mitoman Che umro je relativno mlad (s 40 godina), popularnost anarhista stekao je dok je bio još mlađi, a najgora kriminalna povijest komunizma na Kubi ipak pada na braću Fidela i Raúla Castro. Javno, na njega se ne misli u tom sklopu.
Cheov život je zato preslikan u figuru nekog nevezanog avanturista, možda laganog trockista, nediscipliniranog tipa, čovjeka koji se nigdje nije zadržao više od tri godine. Njegovu mitu pridonose fraze pune buntovništva. Ali takvih fraza je i moralo biti u javnim nastupima prevaranta njegove vrste. Jednako kao što – nasuprot tome – kod bankara prevaranata ili graditelja preveranata fraze treba da budu pune poštovanja prema pravilima sustava. Svaki prevarant nauči svoj libreto.
Pred samu smrt, Trikontinentalnoj konferenciji 1967., Che Guevara je uputio još jednu jasnu poruku:
''Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, nenadmašiva mržnja prema neprijatelju, koja tjera našeg borca u akciju preko svih njegovih prirodnih granica i pretvara ga u djelotvorni, selektivni i hladni stroj za ubijanje''.
To je onaj dio istine, dio biografske biti jednog teškog bolesnika, ubojice i mitomana, koji određeni lobi održava u javnosti i medijima kao simbol slobode duha i romantičnog buntovništva. Netko je već u jednom komentaru sugerirao da je bavljenje ovom temom nevažno. No, nije nevažno, sve što je lažno! Jer simboli i brandovi ponekad stvaraju novu zbilju. U svakom slučaju, stvaraju novi mentalitet, po kojem je zločinac tek "simpatični zloćko", tj. društveno prihvatljiv i predmet "obožavanja" mladih. Dakle – škola novih nasilnika!
I još jedna zanimljivost: fotografiju Ernesta Che Guevare za propagandističku svjetsku operaciju, trebao je izabrati Régis Debray, pa Francois Maspero, pa sam Fidel Castro, ali nisu učinili dobar odabir, prema procjenama meksičkih komunista. U tome je uspio tek talijanski "demokrat", nakladnik Feltrinelli. Eto, to je taj lik koji nakazno nagrđuje majice mnogih mladih, mnoge koncerte, mnoge čaše u koje se lijeva dobro pivo...
A koji je, na vrhu El Aguila, srušila neka skupina ljudi željnih čistoga zraka i (ideološki) nezagađena okoliša?!
Post je objavljen 24.10.2007. u 00:24 sati.