Zahvalnost
U suvremenom načinu života, kad je čovjek često sveden na kotačić u globalnom mehanizmu, krajnosti su dio svakodnevne međuljudske komunikacije. Među njima se, na jednoj strani, ističe svođenje ljudi na stvar i robu, odnosno, na drugoj strani, uzdizanje čovjeka na razinu samodostatnog božanstva koje se nikome ne mora klanjati. U oba slučaja dolazi do gubljenja osjećaja za vrlinu zahvalnosti.
U tradiciji zemalja i naroda kršćanske civilizacije još uvijek se ujesen održava i slavi godišnji Dan zahvalnosti. To je svečanost zahvaljivanja Bogu za plodove zemlje (i mora), koje ljudi ubiru u ovom plodonosnom godišnjem dobu.
Budući da se taj običaj iz ratarske civilizacije u modernom industrijaliziranom i urbaniziranom društvu izgubio – jer danas se "plodovi beru" svakodnevno pa je zarada npr. na dionicama čak i nedjeljom ljudima u glavi – Dan zahvalnosti bi nam zapravo trebao biti podsjetnik za zahvaljivanje Bogu za sve darove kojima nas je obdario tijekom godine i cijeloga života.
U našim kršćanskim obiteljima djecu se uvijek uči(lo) zahvaljivati Gospodinu. Tome služi "pedagoška praksa" kratke molitve i znaka križa prije i poslije jela. Papa Benedikt je jednom zgodno istaknuo koliko je važno taj običaj sačuvati ili ga ponovno otkriti, jerpoučava da "kruh svagdašnji" (za koji svakodnevno molimo u Očenašu) ne smije biti prihvaćen zdravo za gotovo, nego treba u njemu prepoznati dar Providnosti.
"Morali bismo steći naviku blagoslivljanja Stvoritelja za svaku stvar: za zrak i za vodu, dragocjene elemente koji su u temelju života našeg planeta; kao i za hranu koju nam, plodnošću zemlje, Gospodin daje za uzdržavanje." Zato je Isus svoje učenike (i nas!) poučio da mole tražeći od Oca nebeskoga, ne "moj", nego "naš" svagdašnji kruh! Time nam je svakome pojedinom htio posvijestiti osjećaj odgovornosti za svoju braću, kako nikome ne bi nedostajalo što mu je potrebno za život. Jer plodovi zemlje su dar namijenjen od Boga "za čitavu obitelj čovječanstva".
Zato i ono što je, kako se kod nas kaže, pojedinac stekao ili zaradio "vlastitim žuljevima", nije isključivo samo njegovo, jer sve je stečeno u zajedništvu s drugima. Osim toga, sposobnosti kojima smo to stekli nismo sami od sebe pribavili niti ih izmislili, nego su nam prethodno darovane od Nekoga. Nažalost, zbog nedostatka svijesti o tome, vrlo je malo zahvalnosti među ljudima danas.
No, izgleda, tako je bilo i prije. Isus je pohvalio stranca (koji je slika ponizna čovjeka) zato što je jedini došao zahvaliti za ozdravljenje, a kritizirao je domaće (umišljene i samodostatne tipove) jer su valjda smatrali da se Isus njima treba zahvaliti zato što su mu omogućili da im učini dobročinstvo!
Sve nam je to po(r)uka da jače i više njegujemo vrlinu, krjepost zahvalnosti. Ali to je i poticaj na izbjegavanje krajnosti: ne valja biti agresivno nametljiv u "dobročinstvima" - npr. pri "izvozu demokracije" pa bezdušno ili čak terorom prisiljavati druge da nam budu zahvalni zato što ih "oslobađamo" od njihovih životnih resursa; ali isto tako ne valja ni biti servilan do kmetskog podaništva - pa neevanđeoski zahvaljivati i za svaku pljusku koju dobijemo za "nenapredovanje" na putu...
Poglavito onda kada je očito da taj "pravac kretanja" nije uvijek – Put! Jer ustrajnost, a posebice "brzo napredovanje" tom cestom, značilo bi udaljavanje od Istine i Života!
Post je objavljen 12.10.2007. u 22:56 sati.