30.06.2008., ponedjeljak
PODIGLA SE GUSTA MAGLA...!
|
NEMA OPASNOSTI OD FAŠIZACIJE HRVATSKOG DRUŠTVA! RAZGOVOR: IVAN RIMAC POLITIČKI PSIHOLOG, O PRIJEPORIMA KOJI SE NEPRESTANO JAVLJAJU OKO PRIRODE DRUGOGA SVJETSKOG RATA Premda bi se prateći medije i na temelju istupa dijela političara moglo zaključiti da je Hrvatska trenutačno suočena s opasnim pojavama manifestiranja fašizma, politički psiholog Ivan Rimac ne slaže se s tim. – Mislim da se tu brkaju dvije stvari. Ponekad se želi potencirati stranačke, političke sukobe, a zapravo se radi o igranju s pojedinim zabranjenim simbolima, dok s druge strane imamo dosta intenzivno izraženu netoleranciju prema mišljenju drugih ljudi. Dakle, nema razloga za strah od nekakve fašizacije društva? – Ne. Mi smo prošli kritične elemente na kojima smo se mogli zarobiti u totalitarni sustav. Bilo je to tijekom devedesetih godina i to ne zbog političara koji su tada djelovali nego ratnih uvjeta u kojima je živjela Hrvatska. Ugrožena egzistencijalna sigurnost u prošlosti je dovodila fašizam na vlast kao jedan oblik potrebe za uvođenje reda u društvu. Danas kad imamo ipak stabilnu političku situaciju, ni bolju ni lošiju od one u drugim europskim zemljama, mislim da nema prevelikih šansi za rast političke opcije koja bi bila vezana uz neku fašističku ideologiju. Jesu li za društvo opasni prijepori koji se neprestano javljaju oko prirode Drugoga svjetskog rata i s tim u vezi isticanje neprimjerenih obilježja? – Tu se miješa nekoliko elemenata. Imamo pojedinačne ekscese relativno mladih ljudi koji se igraju sa zabranjenim simbolima jer su, rekao bih, u prvom redu nedovoljno informirani o tome što oni predstavljaju i kakve političke opcije nude. Osim toga na djelu je konstantno vraćanje političkog diskursa na odnose i sukobe koji su vladali u Drugom svjetskom ratu, ali mislim da se on već odavno istrošio i vjerujem da taj govor nešto predstavlja za minimalan broj hrvatskih građana. Predsjednik Stjepan Mesić u zadnje vrijeme gotovo svu svoju energiju koristi za raščišćavanje odnosa iz Drugoga svjetskog rata. Čak je i na svečanoj sjednici Vlade na Dan državnosti govorio o fašizmu i antifašizmu. Očito je da Mesić smatra kako su i danas to najvažnije stvari u Hrvatskoj jer inače valjda ne bi na tome toliko inzistirao? – Gledajte, prije godinu i pol dana i političari i građani kao najveće hrvatske probleme isticali su Antu Gotovinu, odnose s Haškim sudom i očuvanje nacionalnog ponosa kroz obranu generala. U tijeku je to suđenje, ali ja ni u političkom govoru ni u svijesti građana ne primjećujem da su spomenuti problemi ključni problemi oko kojih bi Hrvatska trebala donositi neke važne odluke. Naravno, postoje još sentimenti prema tim problemima, no oni nisu presudni za ovu državu. S druge strane slažem se da ljude treba podsjećati kako je Hrvatska izrasla na antifašizmu u Drugom svjetskom ratu i da je naš državni status kontinuitet s onim u socijalističkoj Jugoslaviji, bez obzira na promijenjeno društveno uređenje. Podsjećanje na taj kontinuitet antifašizma u skladu je i s dobrom tradicijom europskih zemalja. Međutim, svođenje politike isključivo na antifašističku povijest ili, pak, negiranje te povijesti na račun tvorevine koja je u Hrvatskoj egzistirala u Drugom svjetskom ratu ne može danas predstavljati poželjan oblik diskursa političke elite. Prije nekoliko godina britanski princ Harry došao je na jednu zabavu u uniformi sa svastikom i mediji su zaključili – glupi Harry. Zašto se u recentnom makarskom slučaju fotografiranja maturanata s kukastim križem ne može jednostavno ustvrditi "blesavi klinci" nego se traži širi društveni kontekst i duboki korijeni tog čina? – U zemljama koje su poput Njemačke ili Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata bile snažna fašistička uporišta zakonodavstvo je znatno strože u pogledu sankcioniranja manifestiranja te ideologije nego u ostalim državama. U Velikoj Britaniji nošenje fašističkih obilježja uvijek se tretira tek kao pojedinačni eksces. Tamo se i sina promotora fašizma u Velikoj Britaniji, sadašnjeg predsjednika Svjetske automobilističke federacija Maxa Mosleyja, čije su fotografije s nacističkim simbolima nedavno dospjele u javnost, doživljava samo kao senilnog starca nesvjesnog političkog konteksta i to nije bilo dovoljno ni da ga se smijeni s njegove dužnosti. A u Makarskoj se stvarno radi samo o blesavim klincima jer oni nisu osnovali nekakvu političku stranku, a kad malo počeprkate po njihovim stavovima, vidite da oni niti nemaju stavove ili bitno odudaraju od te ideologije. Ti maturanti niti ne znaju čime se kite i igraju. Tko su danas antifašisti? Je li to samo posebna skupina ljudi koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani saveznika? – Rekao bih da je to tako. Kada se danas pojavi totalitaran sustav koji se koristi fašističkim metodama, međunarodna zajednica, ako se uopće njime želi baviti, protiv tog sustava stvara protuterorističku ili prodemokratsku koaliciju. I na Miloševića se izvana gledalo kao na nasljednika socijalističkih ideja iako se po mnogo čemu radilo o fašističkom režimu. Na vladinoj sjednici premijer Ivo Sanader polemizirao je s Mesićem govoreći – ne treba preuveličavati pojave veličanja ustaša, jer većina hrvatskih ljudi podupire antifašizam. Ne mislite da bi se danas većina građana deklarirali kao antifašisti? – Pitanje je zašto bi se netko uopće deklarirao u tom smislu. Manje od 15 posto populacije Hrvatske proživjelo je Drugi svjetski rat i bilo je suočeno sa svim što su nosili fašizam i nacizam. Danas pristajati uz tu priču o antifašizmu znači živjeti u prošlosti. Naravno nismo pritom oslobođeni obveze da znamo što se događalo u povijesti kako bismo reagirali na takve pojave u našem okruženju. Može li Thompson nekome poslužiti kao inspirator za veličanje ustaša i fašizma? – Ne vjerujem. Thompsonova ikonografija, istina, pomalo koketira s nekim simbolima, ali on nije dovoljno atraktivan i ne može biti inspirator. A to njegovo koketiranje koje je u medijima ipak prenapuhano služi u prvom redu Thompsonu za stvaranje publiciteta, što javnoj osobi nikad nije na odmet. Razgovarao Dražen CIGLENEČKI Novi list, 30.06.08. http://www.novilist.hr |
29.06.2008., nedjelja
DVIJE SVETE MASLINE & KRIŽ I MAČ
|
Krasote puno rajsko svjetlo vječito Natopilo je sjajem sreće zlatni dan Što poglavice spostolske vjenčava I grješnicima prolaz k nebu otvara. Nebeski Vratar i s njim svijeta Učitelj, Ti suci svijeta, svjetla sviju naroda, U vijeću rajskom sjede s lovor-vijencima, Na križu prvi, mačem drugi pobijedi. O blažen Rime, štono te posvetila Prvaka ovih dvaju srca preslavna, U grimizu se njihovu rumeneći Ljepote svijeta svega sam nadilaziš. Vi, srca jednog, svete dvije masline, Sav narod Božji danas vama moli se, Božanske dare vjere, nade, ljubavi I dobrotvorja svakog vi nam molite. Nek bude slava vječna s čašću, štovanjem I radosnicom pjesmom Trojstvu Presvetom, Što u jedinstvu svakim stvorom upravlja Po svem kolikom nizu vječnih vjekova. Amen. Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. Glas se je njihov razlijegao po svoj zemlji i riječi njihove do krajeva zemlje. Ovi su mučenici vidjeli što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli. Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je da čuje: A ja ti kažem: Ti si Petar. On je naime bio izjavio: Ti si Krist, sin živoga Boga. A Krist njemu: A ja ti kažem, ti si Petar, i na toj ću stijeni sagraditi svoju Crkvu. Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: Ti si Krist, Sin živoga Boga sagradit ću svoju Crkvu. Ti si naime Petar. Ime Petar dolazi od riječi "stijena" (petra), a ne dolazi od Petra riječ "stijena". Tako Petar dolazi od riječi "stijena" kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist. Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog tog lika kojim je sam predstavljao svu Crkvu zaslužio je da čuje: Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Te ključeve naime primila je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se dakle razabire Petrova odličnost, jer onda kad mu je bilo rečeno Tebi ću dati (a to je bilo predano svima) – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve. A da biste shvatili kako je upravo Crkva primila ključeve nebeskog kraljevstva, čujte što Gospodin na drugom mjestu kaže svim svojim apostolima: Primite Duha Svetoga. A onda: Ako kome oprostite grijehe, bit će mu oprošteni; ako ih nekome zadržite, bit će zadržani. Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kad Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvom mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, a za njim je slijedio Pavao. Proslavljujmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostolâ. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi. (Sv. Augustin, Govori) Prigodom proslave 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata naši su nas biskupi u svojoj poslanici upozorili na poruku pape Ivana VIII. Hrvatima: "Budite vjerni Bogu i svetom Petru do smrti, i primit ćete krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube." Petrovo je blagdan kad treba da se u vjernosti Bogu, Kristu, Crkvi i papinstvu obnovimo. Ta je vjernost jamstvo naše budućnosti. Neka u njoj nas i cijeli naš hrvatski narod "pomaže Bog Hrvata, a Petar, učenik Kristov, obdari pobjedom"! (Iz ugovora pape Agatona s Hrvatima.) Već na početku svoga kršćanstva sreli smo se i sa svetim Petrom. Prema pisanju cara Konstantina Porfirogeneta, "Hrvati su se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleli svetom Petru..." Budimo i mi danas toj zakletvi vjerni! Vjerni u velikom i malom, vjerni u sreći, ali i u križu! (Skac) SVIMA KOJI NOSE IME APOSTOLSKIH PRVAKA PETRA I PAVLA ČESTITAM IMENDAN! |
28.06.2008., subota
SENZACIONALNO OTKRIĆE: PAPA JE VLASNIK U-KAPE...!
|
UVJETNI ZATVOR ZBOG USTAŠKIH OBILJEŽJA Zagrepčanin Mladen Papa kažnjen je u ponedjeljak s mjesec dana uvjetnog zatvora i tisuću kuna zbog nošenja ustaške kape i crne majice s natpisima – Marko Perković Thompson, Za dom spremni, Ljuta trava na ljutu ranu. Dan ranije on je tako odjeven krenuo za Sošice gdje se kod jame Jazovka održavala komemoracija za pogubljene ustaše i domobrane nakon Drugoga svjetskog rata, ali stigao je samo do naplatnih kućica gdje ga je privela policija. Ujutro oko osam sati Papa, rođen 1969. godine, ukrcao se u jedan od autobusa koje je unajmio Hrvatski obredni zdrug, organizator hodočašća. Na izlazu iz Zagreba, kod naplatnih kućica, odlučili su sačekati autobuse iz Slavonije i putnici su izašli protegnuti noge. Dok je mirno pušio cigaretu Papi je prišao policajac u civilu i naložio mu da pođe s njim radi kršenja zakona. Papa se pokušao izvući skidanjem kape, ali mu to nije pomoglo. Odmah je odveden u policijsku postaju Novi Zagreb gdje ga je saslušao policijski inspektor. – Rekao sam policajcima: Ne mogu vjerovati da je hrvatska policija počela hapsiti ustaše. Oni su mi odgovorili da sam tek na Jazovci trebao staviti kapu na glavu i da mi se u tom slučaju ništa ne bi dogodilo. Nisu htjeli zažmiriti, no bili su prema meni skroz korektni, pričao nam je jučer Papa. Nakon što je policijski obrađen sproveden je dežurnom prekršajnom sucu u Oranicama, ali radno vrijeme već je tada bilo završilo. S obzirom na to da je, kako se navodi u rješenju o pritvoru, bio Dan antifašističke borbe i da je Papa odbio alkotest, postojala je opasnost da on ponovi svoje djelo pa je do ponedjeljka ujutro zadržan u pritvoru prekršajnog suda. – Kad me sutkinja primila skrenuo sam joj pažnju da ljudi u Kumrovec dolaze s petokrakama, a znamo da se pod tim obilježjem ubijalo ljude i 1945. i u Vukovaru 1991. Kazao sam joj i da nisam znao da je Zakon tako rigorozan. Ona je bila vrlo korektna i uvažila je da sam nezaposleni hrvatski branitelj i još za mene neke olakotne okolnosti. Da nije bilo nje uvjeren sam da bih završio u Remetincu, naglašava Papa dok nam pokazuje sudsko rješenje. U njemu navodi da se ogriješio o članak 18. Zakona o javnom okupljanju koji govori da je "sudionicima mirnog okupljanja i javnog prosvjeda zabranjeno nositi odoru, dijelove odore, odjeću, oznake ili druga obilježja kojima se poziva ili potiče na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti". Zato u roku 15 dana Papa mora platiti 1.000 kuna. A mjesec dana zatvora s rokom kušnje od jedne godine dobio je zbog kršenja članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira – tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana. Uz to su Papi oduzeti inkriminirani odjevni predmeti, majica što ju je dobio na poklon od prijatelja i kapa koju je lani kupio na Bleiburgu. Papa, inače, za sebe tvrdi da uopće nema nacionalnih predrasuda. – Da mi sad tu dođe Srbin, pozvao bih ga na pivo. Ne mrzim nikog. On procjenjuje da će se ubuduće, u inat zabranama, sporne kape još više nositi. – To vam je sigurno. Nedavno sam na Thompsonovom koncertu na Trgu bana Jelačića nosio ustašku kapu. Policija me valjda nije vidjela, ali su me spazile tri klinke i htjele su se sa mnom fotografirati, zaključuje Papa. Novi list, 28.06.2008. http://www.novilist.hr |
27.06.2008., petak
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
|
Hrvatska, ljubavi moja, i ovdje sam tvoj sin, i ovdje sam tvoje ime i tvoj sjaj. Hrvatska, djevojko moja, svuda mislim na tebe, u svakoj zemlji te sanjam, u svaki te nosim kraj. Hrvatska, gujo pod kamenom, s golim trokutima i ilirskim mjesecom - tko na te s mržnjom stane past će mrtav od otrova tvoga. Hrvatska, zvijezdo na nebu, tvojom pomoću stekoh sile svijeta, svjetlost jesi što pada na ruke iz tijela i krvi raspetoga Boga. Zlatko Tomičić 1930.-2008. |
26.06.2008., četvrtak
POMOĆ ZA NAJVAŽNIJI ISPIT
|
PREDSTAVLJENA KNJIGA "ŠALABAHTER ZA ŽIVOT" BLOGERA PATRA LUKE RAĐE Knjiga o. Luke Rađe "Šalabahter za život" predstavljena je 23. lipnja u velikoj dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu, objavila je agencija IKA. Riječ je o osebujnoj duhovno-literarnoj zbirci po mnogočemu jedinstvenoj na našim prostorima. Knjiga je nastala kao plod višegodišnjeg internetskog komuniciranja duhovnika studenata i mladih, o. Luke Rađe s vjernicima i općenito ljudima mlade ali i svih drugih dobnih, klasnih i ostalih skupina. Zajedničko svima je istinsko traženje iskrenih i istinskih odgovora o esencijalnim životnim pitanjima. Knjiga sadrži tridesetak poglavlja kroz koja se obuhvaćaju najraznovrsnije teme od seksualnosti do celibatstva, od grešnosti do zaljubljenosti, od patnje do nenadmašne radosti uskrsnuća, od nevjere do mistike. Osebujnost ovoga djela naročito se sastoji u tome što je kao medij korišten Internet, u Crkvi u Hrvata prvi put u tolikom intenzitetu, zahvaljujući čemu u komunikaciji na liniji vjernik-svećenik ili učenik-učitelj padaju sve suvišne maske, obziri ili kurtoazije a u prvi plan izbija suština problematike svakodnevnice i svega onoga s čime se prosječni vjernik ili prosječni čovjek u njoj zaista susreće. Govoreći i nastanku ove treće Rađine knjige, donedavni predsjednik SKAC-a o. Ivica Musa istaknuo je kako se odabirom i klasifikacijom 25 tema željelo predstaviti najbolje tekstove, koji će sadržati, uhvatiti ono sržno što Luka o nekoj temi želi dati. No, to uopće nije bilo lako, jer je Luka autor koji se nikada ne ponavlja, premda su postavljena pitanja katkada vrlo slična. Kriterij je bio da se unutar jedne podteme dobije najzaokruženiji odgovor – što je katkada značilo izbacivanje nekog drugog također odličnog. Kriteriji su bili reprezentativnost, katehetska uporabljivost, širina i primjerenost što većem "zamišljenom" broju čitatelja, a čitatelji su ovdje uvijek potencijalni ili skriveni pitači. Ovo djelo mnogo kazuje o kvalitetama pisca koje se možda ne primjećuju u onom prvom praćenju prepiske na Internetu gdje pitanja dolaze na monitor po slijedu slanja, katkada se tematski nastavljajući, ali još češće se šire i prelaze na nove teme. Razvrstana prepiska daje uvide u autorovu sistematiku i da se tako izrazimo – metodu i teologiju, kazao je Musa, te je na kraju istaknuo kako p. Luki suvremenost u odgovorima daje iskustvo, jer ono daje ljudsku uvjerljivost i hrabrost slati tamo gdje obično ne zastajemo ako nismo sigurni da je to ta uporišna točka. Nadalje, p. Luka se služi psihologijom, ali mu ona nije najvažniji izvor uvida u ljudsku psihu i dušu, ter naposljetku o. Luki je polazište prije svega Sveto pismo. Psihološko-proročki vid knjige približio je o. Mijo Nikić. Riječ je o duhovitim i duboko duhovnim odgovorima na teška i egzistencijalna pitanja koja su mladi, a i stari postavljali o. Luki, očekujući od njega mudar savjet i utješne riječi. Luka odgovara izravno, "pogađa u sridu". Zna u malo riječi reći puno toga. Božji je to dar. A Luka ga nije zadržao samo za sebe, nego daje drugima. Knjiga je koja informira da bi formirala svoje čitatelje ostavljajući im pri tome dovoljno slobode da prihvate ili odbace ponuđene odgovore. Odgovori o. Luke donose duši svjetlo i radost zato što su promišljeni. Luka skladno i uvjerljivo povezuje razum i srce. Premda na teška pitanja, o. Luka daje mudre i uvjerljive odgovore, on je dovoljno ponizan da prizna kako ni njemu mnoge stvari nisu jasne, da i on grčevito od Boga traži odgovore na pitanja koja mu se nameću. No, Nikić ističe kako je u jedno o. Luka siguran: "Jer, dokle god sam u tjeskobi što mu ne uzvraćam ljubav – njegovoj ljubavi ne dam da u meni djeluje. Korak koji trebam učiniti jest – vjerovati da me ljubi i kad ja njega ne ljubim; u mene vjeruje i kad ja u njega ne vjerujem". Marina Katinić osvrnula se na knjigu o. Luke kao hermeneutiku ljubavi. O. Luka nesumnjivo je umjetnik riječi. Kao čovjek koji je magistrirao na temi shvaćanja ljubavi kod Sv. Augustina, u odgovorima niže ingeniozne figure u najvećoj mjeri kad je tema govora kamen-temeljac njegova svjetonazora: ljubav. Katinić je iznijela i više primjera pitanja i odgovora u kojima dolazi do izražaja lagan i neusiljen stil u kojem autor koristi epitete, metafore, metanimije, parabole. Autor koristi anegdote, izreke, i napokon do izražaja dolazi humor. Na kraju je Katinić istaknula, kako je čitanjem knjige "Šalabahter za život" zajamčena duhovna obnova, korak bliže k Bogu, ljudima i samome sebi, i što je također važno - dobra zabava. Nakon što je pročitano i nekoliko pitanja i odgovora iz knjiga, okupljenima se obratio i sam o. Luka Rađa. Svima je zahvalio na molitvama i potpori. Istaknuo je kako je studirao teologiju u Rimu, no za njega je prava teologija bila kad je trebao misliti što odgovoriti na pitanja. Na kraju predstavljanja, svima je na odazivu zahvalio novi predsjednik SKAC-a o. Zdravko Knežević, jer su time dokazali da "nas je okupilo veliko Božje i Lukino djelo". U glazbenom dijelu nastupila je klapa Furešti. |
25.06.2008., srijeda
DUHOVNA OBNOVA I LAŽNI PROROCI U HRVATSKOJ
|
GOSPODIN JE JAKOST NARODU SVOME Iz propovijedi kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog, na misi za Domovinu prigodom Dana državnosti, Zagreb, crkva Sv. Marka, 25. lipnja 2008. Čitanja: 2 Kr 22,8-13;23,1-3; Mt 7,15-20 Preuzvišeni gospodine Apostolski nuncije i subraćo u svećeništvu, poštovani Predsjedniče Republike Hrvatske, poštovani Predsjedniče Hrvatskoga Sabora, poštovani Predsjedniče Hrvatske Vlade, cijenjene dame i gospodo, braćo i sestre u Kristu! Danas na Dan državnosti kao vjernici okupili smo se u drevnoj crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu kako bismo zahvalili Bogu za darove koje nam je udijelio u zajedništvu vjere, ali i u zajedništvu društvene zajednice Hrvatske države, u kojoj kao kršćani nastojimo živjeti istinu Božje objave, zahvalni za dar Domovine. Zajedno smo oko istoga oltara, da u jednostavnosti i poniznosti osluškujemo Božju Riječ koja je za vjernika siguran temelj dobroga življenja. U prvome čitanju smo slušali o tome kako je u jeruzalemskome Hramu ponovno nađena Knjiga Ponovljenoga zakona, jedna od pet knjiga koje tvore Petoknjižje, prvih pet knjiga Staroga zavjeta. Ona sadrži Božju riječ kao polazište i temelj svakoga života s Bogom, svakoga smislenog života jednoga naroda. Time se naglašava činjenica koliko je važno u svome životu ponovno naći Boga i njegovu riječ. U susretu s Božjom riječju kralj Jošija, kralj "vjeran Bogu", kako ga naziva Pismo, zajedno sa svojim narodom obnovio je savez i obećao "da će slijediti Gospodina i držati se njegovih zapovijedi, pouka i uredaba svim srcem i svom dušom". U svjetlu Saveza s Bogom mogla je započeti vjerska obnova u Judeji. Uistinu, za izabrani židovski narod pronalazak jedne svetopisamske knjige bio je poput pronalaska oporuke, dokumenta u kojemu se daju naznake članovima obitelji kako se suočiti s budućnošću, gdje pronaći ohrabrenje i utjehu, kako se nositi s razočaranjima i opasnostima. To je radosni događaj pronalaska povijesti vlastitih izvora. Narod je ponovno osjetio da se Bog brine za sudbinu naroda. Svečani navještaj sklapanja Saveza potiče narod na pomirenje i na obnovljenu vjernost. I kod nas se u Hrvatskoj u prvim godinama samostalnosti često, ponekad i na neprimjeren i iskrivljen način, govorilo o potrebi "duhovne obnove" naroda i Domovine. S jedne strane tutnjio je rat, politička se nesigurnost osjećala na svakome koraku, ali se, s druge strane, u narodu osjećalo snažno bilo jasnoće i ljepote zajedničkoga cilja. Na toliko se načina moglo osjetiti kako su molitve odisale iskrenošću, briga za najpotrebnije solidarnošću, spremnost na žrtvu nesebičnošću. Izvanjski gledano, postojale su teške okolnosti, ali je ljepota nacionalnoga ponosa koja drugoga ne ponižava bila zaodjevena u zajedništvo i bliskost te življena u oslonjenosti na Boga. Osjetili smo – iako gorko iskušavani – Božju pomoć u daru slobode koja je bila sve drugo, samo ne lako dobivena. Drugi su nam predviđali i planirali kraj, ruševinu i propast, a Bog je učvršćivao naše korake, pridizao klonule te davao snage i hrabrosti danas gotovo nepoznatim velikim ljudima, posebno hrvatskim braniteljima i raznim dobročiniteljima. Ponekad se nameće pitanje: Jesmo li to zaboravili? Ma koliko se pokušavala potrošiti i obescijeniti sintagma duhovna obnova, ona nam je i danas potrebna jer nam Bog trajno nudi ponovno pronalaženje njegove Riječi. U svjetlu Božje Riječi može se živjeti radost naroda i sigurnost koja jamči trajnost. Pronaći Riječ i pronaći Boga rađa neizmjernu radost, a kao proročki narod mi, kršćani, znamo da bez Boga te radosti nema. Bog jest i ostaje vjeran, uvijek. To se isto ne može reći za nas ljude. U pomoć našoj nemoći i nestalnosti Isus pritječe svojom prisutnošću i milošću. Koliko li su samo puta molitva i euharistija bile snaga za žrtvu i opraštanje tijekom ostvarivanja prava hrvatskoga naroda na njegovu neovisnost. No, neovisnost i državnost nisu svrha samima sebi. One su za nas vjernike prostor i ozračje za više dobra, za više Božje prisutnosti i za više ljudskosti. One su milosni dar u kojemu se rađa i započinje Kraljevstvo pravednosti, ljubavi i mira. Evanđelje pred nas stavlja istinu koja upućuje na pogubnost četiriju laži: laži životne bezbrižnosti, odnosno bavljenja površnošću koja ne uviđa potrebu za žrtvom iz ljubavi, za prepoznavanjem Božje blizine u iskustvu križa i koja, u konačnici, ne računa s Bogom; zatim laži proroštava kratkoga daha i sebičnih interesa; nadalje laži slatkorječivosti koja ne izrasta iz zajedništva s bližnjim te laži koja želi temeljiti život na prolaznome. Čovjek ispunjen Božjim darom, ne može naviještati sebe, svoje ideje, kako to čine lažni proroci. Prorok je ponajprije povezan s Bogom. On poznaje svu težinu Božjega puta i ne traži načine kako bi se svidio ljudima; on ne obećaje ono što ne može dati, nego samo ono što istinski može ispuniti ljudsko srce. Isus daje kriterije na temelju kojih se prepoznaje tko je istinski, a tko lažni prorok: "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati". A koji su to plodovi po kojima se prepoznaje pravi Kristov učenik? Najlakše ih vidimo skupljene u blaženstvima, u opraštanju i ljubavi prema svima, u građenju zajedništva, u davanju bez očekivanja nagrade, u predanoj molitvi. Istinski Isusov učenik, prorok istine ne će prestati donositi rod, jer on ne može činiti drugo, nego biti širitelj Božjih djela. Puno toga što ne odolijeva vremenu i povijesti, puno toga što biva nametano kao istina, kontrolirano ideologijom i raznim represijama, da bi se opravdala nečija laž i neodgovornost, ne će odoljeti ni pred Božjim sudom. Razumljivo je stoga da se promicatelji takvih plodova trude pokazati da treba živjeti i postupati kao da Boga nema, kao da nije ni potreban, osobito ne u prosudbama o vlastitoj povijesti ili pak budućnosti. A hrvatska nas povijest uči da bi takvo čitanje bilo pogubno i hrvatski bi narod vodilo u nesreću. Isus nas danas upozorava na opasnost koja dolazi od lažnih proroka, od promicatelja načina života koji je naizgled jednostavniji, ali zapravo odnosi život poput grabežljivoga vuka. S kakvom se samo lakoćom danas nešto prihvaća kao redovito i normalno, a da se uopće nije pitalo ima li to kakve veze s ljubavlju. No, ta privlačnost koju se lako predstavlja kao poželjnu i svima prihvatljivu najčešće u sebi krije sebičnost. Ako je srce prepuno sebičnosti, ne će moći donijeti plodove ljubavi. U doba rađanja slobodne države Hrvatske iscijeđen je sok žrtve i ljubavi. To ne smijemo zaboraviti. Jednako tako ni danas ne smijemo zanemariti da pritisci ne prestaju i da postoji kušnja za lakoumnim posezanjem za privlačnim rješenjima. Ali s trnja se ne bere grožđe... Neshvatljivo je da se ponekad tako olako u hrvatskome društvu prihvaća logika zabavišta, previđa bitno, stavljaju naglasci na ponude koje ne pitaju o posljedicama. Ne navješćujući neku svoju ideju, nego Božju istinu, Crkva, kao proročki narod, želeći stvarno dobro svakomu čovjeku, vapi makar i usamljenim glasom da hrvatski narod ne zaboravi što je za njega istinsko dobro. Propitujući i svoje riječi i djela, kao Crkva ne možemo šutjeti. Crkva, koja ne želi nikakvu političku vlast, već samo nastoji sačuvati sebi vlastitu autonomiju te nepristran i respektirajući odnos prema političkoj zajednici i strankama, a u stalnom nastojanju da ostane vjerna Evanđelju, ne može biti neutralna kad je u pitanju kultura života nasuprot kulturi smrti, ljubav nasuprot mržnji, pravda nasuprot nepravdi, poštenje i čestitost nasuprot nepoštenju i pokvarenosti, kad se dovode u pitanje vrjednote s kojima se ne trguje. Ljubav hrvatskih ljudi prilikom stvaranja Države, obvezuje nas da ne zaboravimo ni duh ni čvrste temelje, ni plodove ni dobro stablo koje je nosilo te plodove. Stoga ne možemo biti ravnodušni pred donošenjem najvažnijih odluka i zakona koji zanemaruju istinu o Bogu i njegovoj riječi; o čovjeku i sebedarju žrtve iz ljubavi. Kada bi se pri donošenju zakona svatko za to odgovoran iskreno zagledao u oči ljudima koji su žrtvovali svoju udobnost, svoje zdravlje, koji su izgarali za druge, za svoju Domovinu; kada bi se razmišljalo o čovjeku koji je stvorenje i koji je pozvan živjeti ljepotu vječnosti, iako je smrtan, a odluke koje donosi sežu u vječnost, zacijelo se ne bi površno bavio nebitnim. Ako se krene drukčijim putem, ako se prihvati dopadljivost lažnim prorocima, lijepe riječi ne će postati djela i dalje će se promicati privid. Radujemo se svakom pozitivnom napretku naše Domovine, cijenimo svako odgovorno i nesebično zalaganje ljudi na vlasti, prepoznajemo zalaganje odgovornih i napredak Hrvatske na putu prema punom članstvu u EU. Ali nas i žalosti kada se stječe dojam da se u hrvatskom društvu želi graditi i neki podanički mentalitet, kada se pokušavaju nametnuti pritisci pojedinih interesnih skupina s izlikom: to od nas traži Europa. A u biti radi se o laži i manipulaciji hrvatskim građanima. Stoga je potrebno da hrvatski puk dobro upozna europska pitanja, traženja i kretanja. Dragi vjernici, zahvaljujući danas Bogu, vraćamo se na ishodište s kojim možemo biti ponosni, bez obzira i na plodove koje smo prepoznali kao loše i zbog kojih žalimo. U domovini Hrvatskoj treba stvoriti prostor za očitovanje ponosa koji je izgrađen na ljubavi. Vidimo da nam upravo to toliko puta nedostaje i da nam je to danas posebno potrebno. Ne smijemo popustiti nasrtaju lažnih proroka koji govore da će nam biti lakše u životu, ako se odričemo svoga, ako svoje zanemarujemo, ako istinu o sebi prepustimo drugima. Ne smijemo sebe obescijeniti niti dopustiti da govor ljudi koji su više desetljeća trovali dobro stablo istine guši oduševljenje hrvatskoga naroda. Plodovi njihovoga stabla bili su razdor i neprijateljstvo, nesloga u nacionalnome tkivu i namjerno izazivanje napetosti, kako se ne bi od njih tražila odgovornost za trulež i nevolje. Zato su nam važni blagdani, jer oni nas vraćaju na izvornu snagu zajedništva iz koje je nastalo plemenito djelo, dobar plod. Na nama je poziv i obveza da radimo za dobro naše domovine Hrvatske, koje želimo da bude utemeljeno na Božjoj ljubavi. Na tu nakanu molimo i u ovoj svetoj misi. A svima nazočnima i svima koji su povezani s nama putem elektronskih medija čestitam Dan hrvatske državnosti. ................................ - cjelovita propovijed na: http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=103977 |
DAN D(ržavnosti)?
|
ZADAĆE HRVATSKE DRŽAVE Proslava Dana državnosti - koji se u Hrvatskoj slavi 25. lipnja na obljetnicu prihvaćanja u Hrvatskom saboru Deklaracije o neovisnosti Republike Hrvatske - dobra je prilika i povod za svestranu analizu položaja, razvitka i perspektiva hrvatske države a u čemu bi, logično, osim političkih stranaka, kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji, trebali sudjelovati i kompetentni i stručni društveni i medijski analitičari, ali i građani pa i građani vjernici. Premda je Hrvatska kao suverena država još uvijek mlada te bi joj takve dobronamjerne analize itekako mogle dobro doći, cjelovitih ili svestranih analiza ipak nema, pa veću pozornost privlače i dobivaju one parcijalne analize koje se usredotočuju na pojedine segmente, često tek one koji su u skladu s interesima pojedinih skupina u hrvatskom društvu... Dan državnosti priziva osobitu pozornost na državu - tj. na njezine strukture i na osobe koje djeluju u tim strukturama na svim razinama - te podsjeća da država sa svim svojim strukturama ima jedini smisao biti u službi općega ili zajedničkoga dobra društva i građana na određenom teritoriju... U svakom društvu, pa i hrvatskom, ima napetosti, kontradikcija, povijesnih i aktualnih sukobljavanja i sučeljavanja interesa, pa je dužnost državnoga aparata tako određivati i provoditi "pravila igre" da svim građanima budu zajamčeni sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, ljudska prava, vlasništvo i mogućnost časnog poboljšanja kvalitete života. Premda ne postoje ni idealni državni aparat ni idealna "pravila igre" i njihovo provođenje, u Hrvatskoj, čini se, ipak ima previše pogodovanja određenim skupinama, bilo da im se izravno pomaže bilo da se ništa ili premalo poduzima da bi ih se zaustavilo u djelovanju koje je uvijek na štetu drugih u istome hrvatskom društvu. Na mnoga pitanja što se poduzima da bi se riješile neke krajnje nepovoljne situacije hrvatskog društva (naprimjer trajna demografska kriza odnosno praktično izumiranje ili enormno veći uvoz od izvoza), uglavnom se od državnih dužnosnika dobivaju odgovori da su već poduzete određene mjere i osobito da će se još poduzeti i druge mjere. Takvi odgovori otkrivaju da još uvijek nema jasne i čvrste političke volje za definiranje prioriteta te za učinkovitije i skuplje mjere za rješavanje vitalnih problema, a takve političke volje nema jer za to postoje sasvim određeni interesi pojedinih moćnih i umreženih skupina u hrvatskom društvu kojima upravo odgovara takvo krizno stanje... Hrvatski državni aparat još uvijek nije sposoban, a čini se ni voljan, poduzeti korake da se uvođenjem principijelne zakonitosti - a što uključuje da zakoni budu stvarne i jasne pravne norme a ne politički ili ideološki ciljevi s rastezljivim odredbama - da se hrvatsko društvo oslobodi neprimjerenog utjecaja ljudi iz prošloga ideološkoga i totalitarističkoga režima i da se i te ljude integrira u pluralno demokratsko društvo u kojem ne smije biti ni privilegiranih ni podčinjenih. Da nema prave političke volje da se to - jedno od ključnih pitanja hrvatskog društva - počne rješavati, pokazuje i pasivan odnos države prema neraščišćenoj prošlosti koja se trajno zloporabi za nove optužbe, sukobe i podjele, a poznato je da samo objektivna istina oslobađa. Dodaju li se tome činjenice da u hrvatskom društvu (u kojem se više od 90 posto građana deklarira kršćanima) manjinske ideološke skupine na javnoj sceni imaju gotovo potpuni monopol, a iza javne scene dirigiraju i politikom i gospodarstvom i kulturom, očito je da državni aparat nije jednako u službi cijeloga društva i svih građana odnosno da nije dorastao uspostaviti takva "pravila igre" da ni jedna skupina ne bi mogla imati monopol ili nerazmjerno velik utjecaj niti na javnoj sceni niti iza javne scene... Ivan Miklenić Glas Koncila, broj 26 (1775), 29.6.2008. http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=14499 SVIMA NAJSRDAČNIJE ČESTITAM DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI! |
23.06.2008., ponedjeljak
NALIČJA FAŠIZMA I ANTIFAŠIZMA
|
INTERVJU U POVODU Molim Vas, don Anđelko, kako ćete proslaviti Dan antifašizma? - Budući da taj dan ove godine pada u nedjelju neću osjetiti ništa od antifašizma. Osim toga, u Ordinarijatu na Ksaveru imam prethodno dogovoren susret lurdskih hodočasnika, djelatnika Policijske uprave zagrebačke čiji sam kapelan, pa ćemo obnavljati lijepe uspomene s ovogodišnjeg hodočašća hrvatske vojske i policije u najveće Gospino svetište na svijetu. Što za Vas znači antifašizam i biste li usput dali svoj sud o fašizmu? - Nisam emotivno vezan ni uz jedan od tih "izama" i oba me asociraju na najtragičnije razdoblje naše i europske povijesti. Važno je upozoriti da je pogrešan crno-bijeli pogled na prošlost, jer navedeni pojmovi nisu ni znanstveno jasno definirani, pa ne smijemo previđati pojmovnu zbrku i olako koristiti nejasnoću termina. Povjesničari dobro znaju kad je nestala srodnost između nacizma i komunizma i kako je došlo do evolucije pojma "antifašizam". A neupućene mase je i danas lako pokrenuti kao huligane dvaju nogometnih rivala. No ta je manipulacija vrlo opasna i može biti tragična. Fašizam, nacizam i komunizam su se, bez obzira na prvotne ciljeve, u praksi pokazali kao monstrumi. Pravi bi antifašizam morao osuditi ta sva tri najveća ideološka zla 20. stoljeća, kako ih je u Mariji Bistrici 1998. nazvao Ivan Pavao II, kao i njihove zločine. Nesreća je našega naroda što nam je bila nametnuta istodobna krvava borba zbog antifašizma i "Antina fašizma". Međutim, nažalost, i na početku 21. stoljeća mi smo žrtve rata tih dvaju naličja iste ideološke medalje, jer njihovo sukobljavanje traje i danas po našim društvenim šumama i gorama. Zato njihovo medijsko streljivo zagađuje ljudima duše i umove ter tako produbljuje mržnju i truje život i suživot. Umjesto toga treba nam ono što zacjeljuje rane prošlosti i nove naraštaje okreće izgradnji društva budućnosti, zajedništva i solidarnosti. Vođa antifašističkog pokreta u nas bio je Josip Broz. Je li istina da ste izjavili kako ste guštali 4. svibnja 1980. godine kad je on umro, jer je taj dan na svim radio stanicama svirala ozbiljna glazba čiji ste veliki obožavatelj? - Istina je da sam to izjavio. Radi toga sam se veselio svakom "danu žalosti" u bivšoj državi. Svakako, bio bih sretan da Tita sretnem u raju. Antifašist je bio i Franjo Tuđman, mislite li da je on to isticao u svijetu, a negirao u Hrvatskoj? - Ne znam koliko je to Tuđman isticao u svijetu, ali dobro znam kako u Hrvatskoj nije skrivao da je bio pripadnik antifašističkog pokreta. To je npr. objavljeno i u Tuđmanovu intervjuu u listu mladih "MI" početkom 1992., kojemu sam kao novinar osobno nazočio na Pantovčaku. Jesu li za Vas partizani bili okupatori ili osloboditelji? - Jesu. Dakle, bez obzira na dobre namjere pojedinaca, oni su u nekim krajevima morali ići u borbu čak i protiv vlastitih obitelji pa su doživljeni kao okupatori, a negdje su se kao pravi osloboditelji borili protiv fašističkih ili nacističkih snaga. Ali to nisu bili isti ljudi. Eto i ta činjenica pokazuje koliko samo jadno bili uvučeni u žrvanj svjetskih interesa. Zato je objektivno teško reći što nam je važnije: žaliti zbog sudjelovanja u poraženoj fašističkoj kaoliciji ili veseliti se članstvu u pobjedničkoj antifašističkoj. Mi danas naprijed moramo ići na temeljima pobjede i žrtve naših branitelja u Domovinskom ratu. Ideologije treba ostaviti povjesničarima, a mi se, na tragu Tuđmanove platforme pomirbe među potomcima, moramo vratiti zajedništvu i suradnji ter hitno prevladati sadašnju ideološku "opstipaciju". Definitivno je jasno da ne možemo čvrsto graditi na onoj nesretnoj anti-fašističkoj razdjelnici, jer podjela je naša osnovna bolna točka i nju svi zajedno moramo i možemo liječiti samo vjerom – i humanističkom i kršćanskom! PS&NB: Ovaj moj intervju Miloradu Bibiću Mosoru je (neznatno skraćen i grafički prilagođen za novine) objavljen u "Slobodnoj Dalmaciji" 22. lipnja 2008. |
22.06.2008., nedjelja
IVAN MERZ – BLAŽENIKOVA 5. OBLJETNICA
|
U nedjelju 22. lipnja 2008. navršava se pet godina kako je papa Ivan Pavao II. u Banjoj Luci proglasio Ivana Merza blaženim. Radujem se toj obljetnici i drago mi je da vam mogu s tim u svezi prenijeti neke obavijesti: PAPA BENEDIKT XVI. PODSJETIO NA 5.OBLJETNICU BEATIFIKACIJE IVANA MERZA U srijedu, 18. VI. 2008. na generalnoj audijenciji Sveti Otac uputio je POZDRAV HRVATSKIM HODOČASNICIMA NA HRVATSKOM JEZIKU u kojem je spomenuo 5. obljetnicu beatifikacije Ivana Merza ter je potaknuo vjernike da slijede njegov primjer vjere i pobožnosti. Evo tih Papinih riječi: "Poseban pozdrav upućujem hrvatskim hodočasnicima, a osobito vjernicima župe Svetoga Ivana Apostola iz Zagreba. O skoroj petoj obljetnici proglašenja Ivana Merza blaženim, potičem vas da i vi svoju vjeru svakodnevno potvrđujete pobožnošću i djelima ljubavi. Hvaljen Isus i Marija!" U subotu, 21.VI. 2008. od 17 do 18 sati na RADIO MARIJI bio je emitiran prikaz beatifikacije prema tonskim zapisima od prije pet godina. Prikaz sadrži glas pape Ivana Pavla II., najvažnije dijelove sv. mise beatifikacije i ostale zanimljive sadržaje. Radio Marija - hrvatski program, osim na radio-valovima u Zagrebu: 96.4, u Splitu: 97.2 i Virovitici: 88.3 - može se slušati PO CIJELOM SVIJETU: 1. preko INTERNETA: http://www.radiomarija.hr/programUzivo.asp 2. preko SATELITA: HOTBIRD 13E, 12.520 V SREDIŠNJA PROSLAVA 5. OBLJETNICE BEATIFIKACIJE U BANJOJ LUCI U SUBOTU I NEDJELJU, 21. i 22. LIPNJA 2008.: U subotu, 21.6. predviđen je ovaj program: 14 sati: Blagoslov i otvaranje Caritasovog socijalnog centra - Doma za starije osobe – na Petrićevcu na mjestu gdje je održana svečanost beatifikacije Bl. Ivana Merza. 15.00 – 16.30 sati: Donatorski ručak za obnovu porušene crkve na Petrićevcu; ručak će se održati uz temelje porušene crkve. 17.00 – 19.00 sati: Internetska video-konferencija iz dvorane Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci. 19.00 sati: Svečani koncert u banjalučkoj katedrali. 20.00 sati: Prijam za uzvanike u Biskupskom ordinarijatu. Pozvani su svi dužnosnici Države, Entiteta, županija (kantona), te veći broj poslovnih ljudi i predstavnici institucija iz Bosne i Hercegovine, kao i Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predstavnici županija i tvrtki iz RH, ter drugi naši dobročinitelji. U nedjelju, 22. lipnja, pored temelja porušene crkve slavit će se svečano misno bogoslužje s početkom u 10.30 sati i obaviti blagoslov gradnje nove župne crkve. Misno slavlje, blagoslov gradilišta kao i blagoslov Caritasovog centra predvodit će apostolski nuncij u BiH nadbiskup mons. Alessandro D'Errico. Slavlju sv. mise će prethoditi – u 9.30 sati otvaranje prigodne izložbe fotografija sa svečanosti beatifikacije Bl. Ivana Merza, a u 10.00 sati prigodni umjetnički program o liku Sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Poslije svete mise predviđen je prigodni glazbeni program. Pozvani su svi sadašnji i nekadašnji župljani župa banjolučkog kraja, osobito župe Petrićevac, a očekuje se dolazak vjernika i iz drugih krajeva Banjolučke biskupije i okolnih (nad)biskupija. Slike s beatifikacije Bl. Ivana Merza 22. lipnja 2003., koje će vas podsjetiti na taj radostan događaj, možete pogledati na web-stranici Banjalučke biskupije: http://www.biskupija-banjaluka.org/fotokronika.htm HUMANITARNA UDRUGA "IVAN MERZ" U Splitu je 1. rujna 2006. na osnivačkoj skupštini ustanovljena humanitarna udruga IVAN MERZ a 21. rujna je upisana u Registar udruga RH. Dan nakon toga dio članova i vodstvo udruge hodočastilo je na grob Ivana Merza, želeći se na početku djelovanja pokloniti i zamoliti za zagovor blaženika čije ime s ponosom nosi. Ciljevi udruge prema usvojenom statutu su promicanje humanitarnog djelovanja, promicanje i očuvanje kulturnih i društvenih vrednota i religijske kulture - svih onih vrednota za koje se zalagao i Bl. Ivan Merz. Spomenuti ciljevi ostvarivat će se materijalnim pomaganjem uspješnim srednjoškolcima i studentima slabijeg imovinskog stanja, priređivanjem ciklusa javnih predavanja i tribina, organiziranjem kulturnih priredbi, besplatnih seminara i tečajeva. Humanitarna udruga Ivan Merz započela je odmah s aktivnim djelovanjem - raspisali su natječaj za stipendije uspješnim studentima i srednjoškolcima slabijeg imovinskog stanja. Zahvaljujući podupirateljima danas pomažu mnogima. IVAN MERZ: Životi svetaca – vrletne visine poput alpskog gorja gdje je zrak čist Životi Božjih svetaca najuzvišenija su tema književnosti. Životopis pa i najlošiji krije u sebi toliku poeziju i tolike vrednote upravo zato što je život sveca. Crkva je Božja vrt u kojemu raznovrsni sveci uspijevaju. Svi su si tako slični, a opet kolike li razlike između jedne Sv. Terezije i jednog Sv. Franje, Sv. Elizabete i Sv. Tome, Sv. Augustina i Sv. Jozafata. Sve su to nadljudi, kod kojih su temelji zajednički: mističko sjedinjenje s Bogom, apsolutno gospodstvo nad tijelom, i evanđeoska ljubav k bližnjem. Ulijed Milosti Božje jedan se ističe svojim organizatorskim radom, drugi mističko-pjesničkim životom, treći u materijalnoj borbi, četvrti u znanstvenom životu. Sve su to vrletne visine poput alpskog gorja gdje je zrak čist i odakle se čovječanstvo promatra u sasvim drugoj perspektivi. A mi obični ljudi smo kao turisti, koji želimo dosegnuti te vrhove i dospjevši do neke visine, ne možemo dalje... ili se skliznemo i padnemo u dubinu. Kod života jednog sveca svakako je najzanimljiviji njegov vlastiti duševni i tjelesni život: njegovo djelovanje u društvu samo je posljedica ovoga... Uslijed Božje Milosti, što ju je (Sv. Jozafat) crpio molitvom, toliko je junaštvo stekao da je s veseljem išao u smrt. Zaista za svetu dušu nema veće i uzvišenije želje od mučeničke krune. To je kruna nutarnjeg zadovoljstva, da je čovjek postao gospodarom tijela i da može postati sličan svom Zaručniku, da može ujediniviši se s njim u križu osjećati najveću duševnu milinu, što je uopće moguće na ovome svijetu. Takav je bio nutarnji život. Krist je došao na svijet da svu prirodu posveti, da svakog čovjeka i svaku narodnost posveti. |
20.06.2008., petak
PONOS I POBJEDA NAŠE ZASTAVE
|
Nema sumnje, sport je globaliziran. Svjetske korporacije odijevaju nogometaše, osiguravaju vozne parkove, hranu i piće. Ali, natjecanja poput Eura istodobno su posljednje antiglobalizacijske utvrde. Ljubitelji nogometa u zemljama koje su ovaj put ostale izvan terena mogu opušteno uživati u igri, ali među njima je, siguran sam, zanemarivo malo onih koji nisu svjesni da im je to tek utješna nagrada. Oko velikih međunarodnih natjecanja, uključujući i ono najveće kao što su Olimpijske igre, vrti se globalni novac. Ali, moć globalnog profita seže samo do himne kojom tamo utakmice počinju. Staje pred nacionalnim grbom na dresu čiji proizvođač više nikoga ne zanima. Taj kapital, naravno, nalazi stotine načina kako da i iz tih emocija i boja izvuče profit. Ali, za razliku od klubova i stadiona koji nose imena sponzora, reprezentacije još uvijek nose samo imena svojih zemalja, kao što se nijedan sponzor još nije usudio prilijepiti svoju markicu na državnu zastavu ili dopisati propagandni stih nacionalnoj himni. A kako se proslavlja pobjeda? Koja je to najveća počast koja se iskazuje konačnom pobjedniku, bilo ekipi ili pojedincu, na svim najvećim međunarodnim natjecanjima? Je li to trenutak u kojem se isplaćuje novčana premija? Ili možda uručivanje paketa sponzorskih proizvoda? Nipošto. Nego je to onaj svečani trenutak u kojem se najbolji uspinju na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, a onda, nakon što ih se okiti medaljama, na jarbol se diže zastava i svira se himna njihove države. I naroda. Trenutak u kojem pobjednici pjevaju, a svi ostali s divljenjem, ili barem poštovanjem, stoje i slušaju. Ako su pošteni i pristojni. Naravno, silno mi ide na živce kada iz takvih trenutaka profit želi izvući stranka na vlasti, ili kada nacionalna televizija ulizivački poziva političare da komentiraju sportske uspjehe. Još više me ogorče jadnici koji takva slavlja kaljaju primitivnim i zlim znakovima i porukama, ili čak i nasiljem. Ne želim imati posla ni s onima koji neljudski i nesportski zaborave da i poraženi ima pravo na poštovanje. Ali, ništa od toga ne mora me i ne može spriječiti da čista, puna i radosna srca u trenutku jedne takve pobjede na svoj prozor izvjesim hrvatsku zastavu. Ta zastava nikome nije prijetnja, ona je znak radosti i ponosa na koje imam svako pravo. A uz to pravo spremno preuzimam i dužnost da branim i pravo drugoga, pa bio to i prvi susjed ili brat rođeni, da ga se moje veselje uopće ne tiče ili da navija za koga god hoće i izvjesi čiju god zastavu hoće. Potpuno je prirodno i također sasvim antiglobalizacijski i to što nas osobito vesele pobjede koje su samo na sportskom polju i moguće. Pobjede protiv većih, moćnijih, bogatijih, pa k tomu i "nogometaškijih" država i naroda. Pobjede koje ulaze u kategoriju priče o Davidu i Golijatu. Svijet je šaren i zanimljiv upravo zbog mnoštva naroda, jezika i zastava u njemu i baš je lijepo pridružiti se tom šarenilu svojim bojama. Zbog svega toga ne slažem se s kolegama koji fenomen hrvatske nogometne reprezentacije pripisuju "vrijednostima koje su karakteristične za globalni kapitalizam, a ne za Hrvatsku". Ne slažem se ni s usporedbom Turaka koji igraju za Švicarsku ili Poljaka koji igraju za Njemačku s hrvatskim nogometašima koji su rođeni u Švicarskoj, Njemačkoj ili Australiji, a igraju srčano za Hrvatsku. Jer, upravo upadljivo nevesela lica "Nijemca" Podolskog nakon što je zabio Poljacima ili "Švicarca" Yakina nakon gola Turcima meni su dokaz da globalizacija ipak ima svojih granica i da svijet, na sreću, ipak ostaje mjesto različitosti u kojem se najljepše sudjeluje vlastitim identitetom, pa i nacionalnim. A pogotovo se ne slažem da je Slaven Bilić potpuno netipičan Hrvat. I ja, a sigurno i većina od vas poznaje puno sličnih njemu, divnih. Samo što on ima sreću pobjeđivati na terenu koji privlači najviše pažnje. Zastava na mom prozoru ionako nije ni samo Bilićeva, ni samo nogometna. To je zastava Hrvatske koju volim i kad gubi, a još više kad pobjeđuje. I kad ja pobjeđujem skupa s njom, a isto tako i kad ona pobjeđuje skupa sa mnom i s bilo kim od vas kad god, na bilo kojem polju, uspijemo napraviti nešto pošteno i dobro. Branimir Pofuk, JL, 16.06.08. |
U BOJ, U BOJ, ZA NAROD SVOJ!
|
OBLJETNICA JEDNOG PREŠUĆENOG BOJA Nešto prije podneva, prema nekima, točno u 11.25 h, 20. 6. 1928., u Beogradu, usred parlamenta Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zastupnik Puniša Račić, četnički dragovoljac, član vladajuće srpske Radikalne stranke, mašio se rukom u desni džep, izvukao pištolj marke "štajger" kalibra 9 mm, kojim je 1913. na Bregalnici navodno ubio jednog bugarskog poručnika i dva vojnika, i njime, jednog po jednog, nastrijelio pet oporbenih zastupnika iz klupe Hrvatske seljačke stranke. Prvim je hicem pogodio Ivana Pernara, drugim Gjuru Basaričeka, trećim Ivana Granđu, četvrtim vođu HSS-a Stjepana Radića, petim Pavla Radića. Basariček i P. Radić izdahnuli su nekoliko trenutaka poslije atentata, a S. Radić od posljedica ranjavanja 8. 8. 28. Službeno se tvrdilo da je Račić pucao "na mah", razjaren teškom skupštinskom svađom, a zapravo je bila riječ o smišljenom političkom masakru. Čak je i sam Radić s nekoliko strana bio upozoren da tog dana ne ide u skupštinu. Nije htio poslušati ni savjet svog političkog saveznika Sekule Drljevića, nego mu je rekao: "Zapamti, Sekula, da sam ja kao vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz toga rova izaći kao pobjeditelj, ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod." Nakon što je posmicao hrvatske zastupnike (i likvidirao ideju o uspješnoj južnoslavenskoj državi), Račić je, ni od koga ometen, izašao iz skupštinske zgrade. Predao se policiji i za tri planirana ubojstva i dva ranjavanja dobio 20 godina. U zatvoru je, do početka rata, živio kao u hotelu, rat je proveo na slobodi u svom mlinu, a za glavu su ga skratili oslobodioci Beograda na kraju 1944. Da ovo napišem potakla me okrugla, osamdeseta obljetnica političkog pokolja bez premca u novijoj europskoj povijesti (i pretpostavka da će je se malo tko i sjetiti). Ali i još nešto, a to je sveopće prešućivanje hrvatske povijesti u gotovo svim sferama hrvatskog društva. Što oni koji danas oduševljeno kliču "U boj, u boj za narod svoj" znaju o bojevima što su ih za narod svoj, za vlastiti opstanak, bojevali naraštaji prije njih? Nepravedno bi bilo reći da ne znaju ništa, ali sumnjam da bi se među njima našlo mnogo onih koji bi znali kazati tko je, kada i gdje ubio Stipicu Radića. A i kako da znaju, kad o tome malo što žele znati oni koji bi ih morali naučiti. Evo, trenutno je na vlasti Radićev HSS. Je li se itko iz te stranke sjetio da u povodu 80. obljetnice krvoprolića u Beogradu inicira snimanje filma o tome? Da se netko (iz te i drugih stranaka) sjetio te (i drugih naših velikih, vrlo dramatičnih i filmičnih povijesnih tema), ne bi se moglo dogoditi da u Hrvatskoj samo eksperti znaju protumačiti u kakvoj su vezi Radić i Račić kad zajedno, u vrijeme parlamentarnih izbora u Srbiji, uskrsnu na uličnim plakatima. I to u blizini postera s likom Borisa Tadića! Okrenuti leđa vlastitoj povijesti, to se danas u Hrvatskoj smatra najpoželjnijom političkom pozom. OK. Samo se onda nemojmo žaliti kad nas netko opet počasti s pet metaka iz zahrđalog "štajgera"! Josip Pavičić VL, 17.06.08. |
18.06.2008., srijeda
HETERO-KRITIKA (ZA POHVALU) & HOMO-ZAKON (ZA PODVALU)
|
ZAKONOM U TOTALITARIZAM? Pokazalo se da je jako dobro što nije, kako je bio plan, bilo glasovanja u Hrvatskom saboru u petak 30. svibnja o prijedlogu Zakona o suzbijanju diskriminacije, jer je izišlo na vidjelo puno toga vezanoga uz duh toga zakona, a što je bez sumnje neprihvatljivo i šokantno za većinu u hrvatskom društvu. Dobro je i da je Vlada dobila na vremenu da ispravi, može se reći, podvalu i da je taj zakon ipak ne kompromitira. Dogodila se naime, nova, ovaj put ozbiljna i kompetentna javna rasprava o nacrtu toga zakona, temeljena i na poznavanju sadržaja direktiva Europske komisije i Protokola 12, ali i nečasnog pokušaja da se na krilima neupućenosti hrvatskom društvu nametne ideološko i svjetonazorsko polazište kakvo nije prihvatila nijedna članica Europske Unije - čak ni one koje imaju već ozakonjene neke od odredaba koje bi taj zakon u Hrvatskoj s vremenom prouzročio... Svakom pozornijem građaninu jasno je da je zakonsko otvaranje mogućnosti za donošenje drugih, recimo tako, provedbenih zakona ključno, bitno, upravo obvezujuće i da se upravo takvim prijedlogom Zakona o suzbijanju diskriminacije dugoročno usmjerava cjelokupni društveni život u Hrvatskoj, i to u pravcu ekstremnog liberalizma i ekstremnog individualizma. Riječ je, naime, o usmjerenju koje na eventualnom referendumu nikada ne bi prošlo i koje zbog toga predstavlja zloporabu zakona za nasilje manjine nad većinom u hrvatskom društvu. S vjerničkog stajališta u hrvatskom društvu svi građani moraju biti jednako zaštićeni u svim svojim ljudskim pravima, te nitko ne smije biti ni diskriminiran ni privilegiran - pa ni manjine, a težnja za osvajanjem posebnih prava, povlastica ne spada u temeljna ljudska prava. Isto tako zakonodavstvo u stvarno demokratskoj državi ne smije biti instrument bilo koje ideologije - kako smo imali dobro prilike uvjeriti se u doba komunističkoga režima - onda i država postaje ideološka, onda se priprema teren za dokidanje pluralnosti i za uvođenje jednoumlja odnosno totalitarizma. Treba se nadati da sadašnja Hrvatska vlada ipak ne želi otvoriti zakonski prostor za uvođenje totalitarizma u hrvatskom društvu... Mediji, koji rijetko zadiru u meritum stvarnih problema i pitanja u hrvatskom društvu, tek sada, nakon što je saborska rasprava službeno zaključena, izvukli su iz reakcija iz Crkve (koje su puno šire, sadržajnije i ozbiljnije - kako iz onih iza kojih stoje katolički vjernici udruženi u udruge civilnoga društva tako i onih objavljenih u crkvenim medijima) pitanje prava na posvajanje djece homoseksualnih parova te se pojavilo više prikaza homoseksualnih parova, a TV Nova čak je našla takav par koji, kako je pred kamerom izjavio jedan od partnera, kane posvojiti dijete. Oglasila se u Novom listu i kolumnistica koja zauzima ekstremna ljevičarska stajališta tvrdeći ni manje ni više da je baš takav zakon hrvatskom društvu "potreban kô žednome voda". Otkrili su tako karte, pa će ih vjerojatno i Vlada i javnost prepoznati. Oglasili su se i predstavnici radikalnih manjinskih udruga, osobito predstavnici Udruge "Iskorak", te su svim sredstvima branili slovo i duh toga zakona - pa je i to jasna poruka Vladi, koja se predstavlja kao vlada desnog centra, ali i cjelokupnoj javnosti što priređivači toga nepotrebnog i neprihvatljivog zakona zapravo žele nametnuti suvremenome hrvatskom društvu... (iz: Glas Koncila, broj 25 (1774), 22.6.2008.) http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=14453 |
17.06.2008., utorak
SPORT I RADOSNA VIJEST
|
KAKO SU I NOGOMETAŠI PROMICATELJI EVANĐEOSKIH VRJEDNOTA I dok cijela nacija ovih dana pomno prati sve događaje vezane oko hrvatske nogometne vrste na Europskom prvenstvu, neki uživo, a većina kroz televizijske emisije i novinske izvještaje, na nogomet ali i sport općenito željeli smo pogledati kroz "naočale" vjere. Najkompetentniji sugovornik za to je svećenik Požeške biskupije Mario Rašić koji je početkom prošle godine na Papinskom sveučilištu "Salesiana" u Rimu magistrirao o temi "Sport - problemi, aspekti i perspektiva pastorala sporta s posebnim osvrtom na situaciju u Hrvatskoj". "Sve je počelo zahvaljujući mom kumu Dariju Šimiću koji me prvi inspirirao za obradu te teme. Nakon toga došao sam u kontakt i s ostalim našim vrhunskim sportašima nogometašima, ali i s ostalim sportašima. Iz tih susreta osjetilo se da oni imaju potrebe za jačom duhovnom dimenzijom. Iako su vjernici i žele prakticirati vjeru, ne mogu ići u crkvu kada žele, pogotovo vikendima, subotama i nedjeljama kada se igraju utakmice ili su pripreme. Jednostavno ne mogu izvršavati redovni ritam svoje vjere. Zato često za vrijeme naših kratkih susreta iskoriste to vrijeme za duhovne razgovore, ispovijed, ali i molitvu. Za našu nogometnu reprezentaciju mogu reći da su, što se tiče duhovne dimenzije, u potpunosti spremni za sve napore koji ih očekuju na ovom prvenstvu. Među njima vlada veliko zajedništvo, poniznost, ali se osjeti da su spremni dati sve od sebe kako bi na najbolji način branili boje svoje nacije. Dosta njih nosi krunice oko vrata, ali i narukvice s likovima svetaca i Majke Božje" - kazao je Rašić o sada najaktualnijoj našoj sportskoj vrsti. U svome magistarskom radu obradio je značenje sporta za današnji moderni svijet s kulturološkog, psihološkog, etičkog i moralnog aspekta, a posebno je razradio društveni fenomen nasilja u sportu. Velik je naglasak stavljan na edukativnu dimenziju sporta gdje su pedagoški razrađeni svi potrebni elementi edukacije onih koji su izravno ili neizravno uključeni u sportski svijet. Analizirao je i sportsku situaciju u Hrvatskoj te dao povijesni pregled razvoja sportskih disciplina kao i jasnu viziju koliko je sport važan za hrvatski narod i koju ulogu ima kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini... Rašić se bazirao na odnos između sporta i vjere te razradio kršćansku viziju sporta kao i načine kako naviještati evanđelje sportskom svijetu. U toj razradi analizirani su govori mnogih papa s obzirom na sport kao kršćansku vrijednost, a nakon te analize doneseni su zaključci s obzirom na konkretni pastoral sporta kao i ulogu svećenika u jednoj sportskoj organizaciji te što bi sve Crkva trebala učiniti u tom sektoru koji se pokazao plodonosnim i otvorenim za Božju riječ. Gledajući na sport s kršćanskog stajališta, Rašić ističe: "Tko se bavi sportom, traži život: zdravo tijelo, okretnost, hitrost, težnju postići ciljeve koji su dosta teški, pošteno suočenje s drugim protagonistima; dakle to je disciplina, životno pravilo kroz koje mladi čovjek sazrijeva, pristupa životu koji nije jednostavna igra nego ozbiljna sistematska konstrukcija koja se sastoji u izravnom suočenju s drugim osobama i događajima koji obogaćuju čovjeka te ga vode uvijek prema višim i težim ciljevima koji bi trebali biti adekvatni za zadovoljavanje temeljnih duhovnih, moralnih i socijalnih potreba. Dakle, sportska aktivnost uvijek se odnosi na čovjeka i na njegovo integralno sazrijevanje, ostvarenje, a u tom kontekstu mi kršćani moramo imati u vidu i temeljni nacrt kršćanske antropologije prema kojoj je čovjek 'Božja slika'. Za nas kršćane jedini čovjek u povijesti koji je u potpunosti ostvaren jest Isus Krist, koji je ujedno i jedini model potpunoga čovjekova ostvarenja. To potvrđuje i II. vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes kad kaže da 'tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom'. Stoga svaki sportaš koji se doista želi ostvariti pozvan je da slijedi Njega, koji je put, istina i život. Da bi mlada osoba postala čovjekom po kršćanskoj mjeri, sport je itekako od velike važnosti, ali treba reći da je to samo prva stuba u izgradnji osobnosti. S druge pak strane treba također napomenuti da sport, kao i svaka druga ljudska stvarnost, nije 'sve', niti je 'apsolutan' nego sport ulazi u jednu sferu neprekidnog stvaranja i sportska aktivnost nije odvojena od Božjeg spasenjskog projekta i upravo zato Crkva se zanima za sport iz razloga jer se zanima za čovjeka, a čovjek je upravo taj koji tvori sport." U sportu je normalno da se želi pobijediti, biti najbolji, ali porazi su nužnost. O tome kako prihvatiti poraz, mr. Rašić savjetuje: "Poraz je situaciju koja omogućuje shvatiti određene ograničenosti, pa sportaši, premda su svjesni svoje nadarenosti i sposobnosti, uviđaju da su odjednom postali slabi, siromašni. I unatoč tomu što žele pobjedu, često nisu sposobni realizirati taj projekt i tu nadu. Tako zapravo sportski poraz može postati lijepa škola zanemarene kreposti koja se zove poniznost... Proslaviti Boga u svome tijelu - to je zadatak svakoga kršćanina, a sportaši su za taj poziv privilegirani jer ih je Bog posebnim talentima nadario. I sport gledan u ovom svjetlu nije više samo simbol ili metafora kršćanskoga života nego postaje duboko kršćansko iskustvo." No da bi sportaši vjernici upravo tako shvaćali sport, odnosno da bi za sportske susrete bili spremni ne samo fizički, psihički nego i duhovno, nužno je da imaju svoga svećenika koji bi se za njih brinuo i bio im na raspolaganju. "U svijetu to postoji, u nekim državama to se razvilo jako kvalitetno. U gotovo svim talijanskim nogometnim klubovima svećenik redovito dolazi igračima, s njima razgovara, na raspolaganju je za ispovijed, slavi se misa. Često sam bio svjedok kako svećenik a nekada i sam biskup zajedno sa službenim komentatorom komentira prijenos utakmice. U Španjolskoj je to još razvijenije gdje je svećenik non-stop prisutan među igračima, s njima ide i u karantene, igrači mu se povjeravaju i tako na neki način olakšavaju svoju nervozu i strah pred utakmicu, organiziraju se duhovne vježbe, duhovni nagovori, hodočašća, strogo je definiran program rada itd. U Njemačkoj ta praksa također postoji, ali u manjoj mjeri i situacija se razlikuje od regije do regije. I u mnogim drugim zemljama pastoral sportaša postoji negdje u većoj mjeri negdje u manjoj mjeri." Svaki kršćanin ima pravo na duhovno vodstvo, a osobito oni mladići i djevojke koji to posredovanjem svojih sportskih klubova izričito zahtijevaju. Tu nam se zapravo otvara plodno polje rada u koje svakako treba ući, jer Crkva nas uči da ne postoji niti jedno područje društvenog života u kojem kršćanin ne bi bio pozvan biti sol i svjetlo ovoga svijeta. Evanđeoska istina nas poziva i traži od nas da kao vjernici budemo svjedoci onoga u što vjerujemo, i to svjedoci na svim mjestima gdje se ljudi okupljaju, rade, gdje nose svoj križ, svoje tjeskobe, svoje žalosti, ali i svoje radosti i nade... "Sigurno da je san svakoga mladog čovjeka, svakoga sportaša dokazati se, pobijediti, uspjeti, i to je temeljna potreba svake osobe. Ali je pitanje je li spreman na žrtvu i odricanje kako bi san realizirao. Dokazati se treba ne samo u jakoj igri na sportskom terenu nego prije svega treba dokazati jaku igru opredjeljenja za Isusa Krista čije ime nosimo, kojega nastojimo svojim kršćanskim opredjeljenjem slijediti u poštenju, ljubavi, praštanju, prijateljstvu, bratstvu. Žalosno je da se danas u sportu gleda samo postignuti rezultat, a da bi se do toga postignutog dobrog rezultata došlo, prolaze se mučne kalvarije koje su zaista često jako poučne... Volio bih kad bi svi naši sportaši koji mogu postati idealni lideri naše omladine posvijestili sebi ono što su postali na krštenju i na taj način pokazali omladini da je moguće pobijediti tamne strane ovoga svijeta, pobijediti razdijeljenosti među prijateljima, susjedima itd." Upitan za poruku sportašima, Rašić je rekao: "Dragi sportaši koji nas predstavljate i u domovini i u svijetu, ne bojte se sa žarom i zanosom izgrađivati svijet ljubavi, opraštanja, mira, ne bojte se svjedočiti za Krista savršenoga čovjeka koji je svoj život dao kako bi ga mi imali, ne bojte se učiniti znak križa prije natjecanja jer to je znak pod kojim smo rođeni i koji vodi naš život. Svi imamo svoje slabosti i grijehe, ali unatoč njima imajte hrabrosti ući u sve jezgre društva i tom društvu pokazati evanđeosku istinu o čovjeku. Ako tako prihvatite i shvatite svoje poslanje, onda postajete itekako veliki molitelji ovoga svijeta kojima je Bog odredio posebnu misiju." (cjelovit tekst: Glas Koncila, broj 24 (1773), 15.6.2008.) http://www.glas-koncila.hr/rubrike_izdvojeno.html?news_ID=14431 |
15.06.2008., nedjelja
POVEZANOST S BOGOM ČINI LJUDE POSEBNIMA
|
NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA Jedanaesta nedjelja kroz godinu A: Izl 19,2-6a; Rim 5,6-11; Mt 9,36-10,8 Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: "Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju." Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: "K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: 'Približilo se kraljevstvo nebesko!' Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!(Evanđelje po Mateju 9,36-10,8) Zgoda u današnjem evanđelju otkriva Isusove osjećaje, kao i karakter mesijanskog poslanja. Izraz na licima mnoštva nije Isusa ostavio ravnodušnim. Čak štoviše, bio je duboko ganut. Nije počeo djelovati iz sažaljenja prema narodu, nego iz ljubavi. Njihova potreba natjerala je Isusa na djelovanje. Zanimljivo je da je to jedino mjesto u Matejevu evanđelju gdje se koristi riječ "apostol". Apostolima je ne samo dana vlast da mogu činiti ono što im je rečeno nego i mogućnost da to mogu činiti. Zadaća im je dvostruka: naviještati dolazak kraljevstva te pokazati istinitost naviještanja kroz čudesna djela. Poziv nije lak. Sama činjenica što je netko pozvan ne znači da je taj bolji od drugih, nego znači da može biti koristan u Božjem planu. I Izrael je bio malen i neznatan. Tek njegov odnos s Bogom učinio ga je posebnim. Bog je taj koji poziva, Bog je taj koji izabire, Bog je taj koji opravdava. Ako se treba hvaliti, treba se u Bogu hvaliti. Glas Koncila, broj 24 (1773), 15.6.2008. http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=14401&PHPSESSID=cc0b725e93017d3537c8aaa9ca00fe7d |
14.06.2008., subota
GOLOTINJO, I BOGU SI TEŠKA!
|
Među današnjim udarnim vijestima nalazi se uspješna operacija kralježnice Gorana Bregovića nakon pada sa stabla. Dogodilo mu se isto što i jednom članu Rolling Stonesa. Eto, unatoč razumijevanju ljudske potrebe da se u životu u svakom pogledu uspinje sve više, ne treba se čuditi ni pitanju o svrsi ponovnog čovjekova penjanja na drvo nakon što su njegovi primati davno sišli sa stabla! Osim ako to nije neka estradna posebnost... Budući da se u životu štošta događa po zakonu spojenih posuda, možda je logično sada očekivati i Severinin pad, jer se i ona na estradnom stablu popela visoko. Zapravo, ona je sletjela na tanku granu, a kako nema prava krila doista bi se uskoro mogla strmoglaviti jer nije ptica. No kako svako zlo nije uvijek za zlo – to bi mogao biti početak njezina duhovno-moralnog uzdignuća... Jer neki mogu progledati tek nakon što oslijepe poslije tresnuća o zemlju! Kao što čovjek počinje oblačiti duhovno ruho tek nakon što je otkrio i shvatio bijedu svoje duhovne golotinje! A duhovnu golotinju pospješuje i tjelesna razgolićenost, koja obično "nabuja" nastupom vrućih proljetno-ljetnih mjeseci. Tada pak posebno do izražaja dolazi bijeda, grozota i primitivizam tzv. vjerničke golotinje. A ona je najuočljivija na crkvenim vjenčanjima subotom predvečer. Tada mnoge djevojke i mlađe žene, obučene kao za odlazak na plažu (ili na Zrće!), tj. uparađene za svatovsku zabavu - a valjda ne znajući da se prije zabave i večere svečanost vjenčanja odvija U CRKVI odnosno U SAKRALNOM PROSTORU – napola gole u visokim štiklama po kamenom podu marširaju čak do oltara! Župnicima se kosa diže na glavi, uzalud pokušavaju kulturno upozoriti na dolično ponašanje u svetom prostoru odnosno Božjem hramu – neki već angažiraju čuvare na ulazu u crkvu (kao što odavna prakticiraju u Rimu ili u bazilici Sv. Antuna u Padovi) – ali obično izazivaju golemo čuđenje a nije rijetko i protestno negodovanje uz teške riječi i osudu "crkvenog srednjovjekovnog primitivizma"! A za takvo nekulturno ponašanje krivi su i neki svećenici jer se prema dress code, koji je sastavni dio opće kulture, ponašaju potpuno ravnodušno (a često nije drukčije ni na krizmama) pa i svatovima i fotografima dopuštaju da crkvu pretvaraju u tržnicu, modnu pistu i "pećinu razbojničku". Kad se o ovome razgovara ili razmišlja korisno je općenito upozoriti na utjecaj prostačke mode na promjenu čovjekova mentaliteta. Naime, moda se umjesto kreativnog osmišljavanja oblačenja svela na vulgarno svlačenje (žene, a sve pod naglašenim utjecajem velikih imena među svjetskim modnim kreatorima koji su gotovo odreda homoseksualci!). Ako bismo se drastično izrazili mogli bismo taj fenomen definirati na sljedeći način: sve što su jednom "estradne prostitutke" pronijele modnim pistama poslije su globalne proste tuke obukle i natjecale se međusobno koja će "više pokazati". A neke druge koje se nisu odvažile "otići tako daleko" potajno su se divile njihovoj hrabrosti. Svjestan sam da će možda nekome te riječi zvučati pretjerano preteške, ali ako je problem imalo "zašiljen" to je samo s jednom jedinom svrhom – upozoriti na potrebu dostojanstvenog ponašanja na svakom mjestu a posebno na svetom. Ni manje ni više nego što ljudi uvažavaju potrebu pristojnog ponašanja na nekim drugim kulturnim mjestima. Jer već je krajnji čas da se i s mnogo zvučnijeg mjesta zaori glas: Golotinjo, i Bogu si teška! |
11.06.2008., srijeda
(BEJZ)BOLNA (PA)LICA – POVIJEST, PRIRODA I DRUŠTVO...
|
NASTANAK I ŠIRENJE ORGANIZIRANOG KRIMINALA Jednom je čovjeku nedavno nepoznat netko bejzbol-palicom razbio glavu. Možda za to bolno lice nitko to ne bi doznao da nije riječ o novinaru. Međutim, nakon početne medijske halabuke, slučaj je brzo pao pod tepih nogometne euroforije. No i dalje se povremeno spominje politička borba protiv organiziranog kriminala, objavljuju se rang-liste zemalja s tim problemima, komentira se zašto je Hrvatska "visoko pozicionirana" u korupciji, dežurni komentatori (uvijek isti sveznadari) iznose svoje stavove i mišljenja... itd. Večernjak objavljuje komentar s naslovom "Mafija koja ima državu" – opisuje se stanje u Hrvatskoj, a tek na samom kraju stoji da je "u EU nedavno ušla jedna zemlja u kojoj mafija ima državu, Bugarska; u Europskoj se komisiji zaklinju da tu pogrješku neće ponoviti". Ne kažu zbog čega – zbog zasićenja ili konkurencije... itd. Budući da su ljudi kod nas uglavnom uvjereni da korupcije nema nigdje u svijetu (zato što je domaća – koja je u odnosu na druge prava "kamilica" – medijski prenapuhana), dobro je što Slobodna Dalmacija donosi prilog svoje dopisnice iz Bruxellesa o velikim skandalima korumpiranih europarlamentaraca... itd. Ipak, nitko ne govori o korijenima, nigdje se ne objavljuje povijest nastanka organiziranog kriminala i način njegova širenja! A kad je svojedobno Ivo Jakovljević u Novom listu objavio podatak da organizirani kriminal ima "samo" oko 20% udjela u hrvatskom BDP-u – nitko nije ni zucnuo. Zato je potrebno reći nekoliko riječi iz "prirode i društva" toga predmeta. Ali ne prema "čula-rekla-kazala" metodi, nego prema znanstvenim izvorima. Organizirani kriminal proširio se internacionalizacijom kapitalizma i povećanjem globalne trgovine. Iako on nije jedina varijabla, organizirani kriminal ima važnu ulogu u korumpiranju države. Većina je promatrača dobro upoznata s problemom organiziranog kriminala u velikim gradovima, ali ga ne smatraju prisutnim na državnoj ili međunarodnoj razini. Ipak, organizirani kriminal utjelovljen je u modernim i dobro etabliranim skupinama koje se infiltiriraju u vlade i financijske institucije. Ilegalne aktivnosti tih skupina protežu se izvan trgovine drogom i pranja novca. Organizirani kriminal, zvao se on gangsterska banda, mafija ili kartel, u korijenu je "proizvodnog" kriminala. To je organizacija koja proizvodi ili dobavlja na tržište i ilegalne i legalne proizvode i usluge i istodobno nastoji pridobiti de facto ili de jure zaštitu nekih državnih djelatnika. Ova definicija organiziranog kriminala rezultat je zaključaka mnogih studija koje pokazuju da je za njegovo učinkovito djelovanje potrebna eksploatacija tržišta i suradnja nekih elemenata državnih vlasti s tim kriminalom... Organizirani kriminal usko je povezan s ljudima iz političkih struktura koji potpomažu njegovo djelovanje. Kao što su zapazili autori Pierre Tremblay i Richard Kedzior: "Priznanje da postoji organizirani kriminal ujedno je priznanje da postoji politička korupcija..." Organizirani kriminal može biti dijelom proizvodne privrede i društvenog sustava utoliko što ovisi o masovnom tržištu i eksploatira razinu društvene tolerancije svojih proizvoda. Borba za legalizaciju droge nije ništa drugo nego nastojanje da društvo prihvati kriminalnu djelatnost... Korupcija koja ima korijene u organiziranom kriminalu osigurava dodatni izvor bogatstva i moći za institucionalizirane privilegije koje je elita nekad imala kao birokratska oligarhija. Dok su autoritarne elite sposobne vladati organiziranim kriminalom, novoprivatizirane privrede osiguravaju izolaciju od izborne odgovornosti. Nekadašnja birokratska oligarhija postaje vladajući sloj koji iskorištava i kontrolira ono što ustvari predstavlja kriminalni kapitalistički sloj... Odnos kriminala i politike širi se od lokalne i regionalne do državne političke razine. Nakon što se konsolidira na lokalnoj i državnoj razini, taj se odnos prenosi na međunarodnu razinu... Kako vlade postaju ovisne o kriminalnim organizacijama zbog prihoda koji od njih dobivaju i zbog nabave oružja i drugih obilježja državne moći, tako se svijet pretvara u poprište organiziranog kriminala. Osim toga, korupcija u obliku organiziranog kriminala osigurava autoritarnoj eliti ili birokratskoj oligarhiji sredstva za stjecanje bogatstva i zadržavanje vlasti. Za autoritarnu elitu u demokratskom sustavu i u sustavu privatiziranog gospodarstva organizirani kriminal može biti koristan za stjecanje bogatstva i izoliranje od odgovornosti prema izbornom tijelu. Navodna tranzicija iz autoritarnog u demokratski sustav je promašena u slučaju kad vladajuća elita ostane na vlasti kao izabrani sloj povezan sa stalnom državnom birokracijom. Na taj način vladajuća elita ostaje uvelike neovisna o civilnom društvu, a veliki dio te neovisnosti proizlazi iz sprege s organiziranim kriminalom i kontrole nad tim kriminalom. Uloga organiziranog kriminala u korumpiranju demokratskog sustava proteže se izvan suradnje autoritarne elite s organiziranim kriminalom radi očuvanja svoje moći u vrijeme tranzicije u demokratski sustav. U postojećim konsolidiranim demokratskim sustavima mogu postojati elementi demokratski izabranog političkog ustroja koji uspostavljaju veze s organiziranim kriminalom kako bi zaštitili zemlju od vanjskog ekonomskog udara. Takve sprege štite one gospodarske sektore koji su ovisni o financijskim prihodima organiziranog kriminala. Potpora društva organiziranom kriminalu može se pojačati u situacijama kada prihod od trgovine narkoticima omogućuje vladi plaćanje dugova i osigurava sredstva za jako potrebne socijalne službe. U tom zlokobnom krugu sredstva koja za vladu osigurava organizirani kriminal pomažu eliti da dođe i ostane na vlasti. Subverzivan odnos između vlade i organiziranog kriminala pokazuje da država koja ima demokratska obilježja ne mora biti odgovoran i pouzdan politički sustav. Da bi se neki sustav mogao smatrati demokratskim, izborni proces mora u praksi biti pouzdan. Tako gdje se vladajuća elita oslanja na kriminalne oligarhe kako bi financirala i privatizirala državne tvrtke, pouzdanost izbornog procesa postaje upitan. To nepovjerenje u istinsku demokratsku pouzdanost prisutno je u sustavima u tranziciji, poput Rusije, kao i u dugotrajnim konsolidiranim demokratskim sustavima, poput Sjedinjenih Američkih Država. |
10.06.2008., utorak
AKCIJA: D. ISKRI MI NACIJA!
|
Eto, stiglo i meni zanimljivo e-pismo! Da nije od udruge u čije dobre namjere nimalo ne sumnjam, pitao bih se čemu to služi. Ovako – čovjek lako skuži! Dakle, da malo pojasnim, riječ je o prijedlogu Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o ravnopravnosti spolova. Mnogi ne znaju da je glavna i široka "pozadina" tih prijedloga tzv. homo-lobi odnosno razne istospolne udruge i organizacije, koje očekuju da će pomoću tih zakona moći legalno suzbiti navodnu "diskriminaciju" – koja zapravo uopće NE POSTOJI!!! – ter ostvariti neka prava na koja ni po Božjem ni po ljudskom zakone NEMAJU PRAVA! Evo dakle toga pisma, a vi s njim napravite ono najbolje što vam savjest nalaže! Postovani, Na sastanku udruga u subotu 7. lipnja dogovorili smo da ce biti pokrenuto vise aktivnosti u svezi sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Prve dvije akcije su zajednicka tiskovna svih udruga i elektronicki prosvjedi (telefonom/faksom/e-mailom). Danasnji je dan (utorak, 10. lipnja) spominjan kao dan prve aktivnosti. Stoga i krecemo od danas. Promjena je samo u tome da danas nece biti nasa zajednicka tiskovna (jer vec biste dobili poziv), nego danas krecemo s eklektronickim prosvjedima. Elektronicke prosvjede organiziramo na sljedeci nacin: od trenutka kad primite ovu poruku mozete se u njih ukljuciti tako da nazovete Ured predsjednika Vlade RH, ali odmah zatim i lokalni ured HDZ-a te prosvjedujete protiv donosenja Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i Zakona o ravnopravnsti spolova, u sadasnjim oblicima. Ukoliko Vlada ne dopusti dovoljno vremena za otvorenu javnu raspravu i ukoliko se oba zakona bitno ne dorade ili u ovom obliku odbace, u tom slucaju najavite da vise nikad necete glasovati za HDZ. A da cete cak i u svojoj sredini utjecati na druge da ubuduce ne glasuju za HDZ. Tu poruku imate pravo uputiti posebno ako ste dosad bili na opcim i lokalnim izborima stalni ili povremeni glasac HDZ-a, jer to je vase demokratsko pravo komunikacije s onima koji na temelju vasih glasova, a ne svoje vlastite vaznosti, vode ovu zemlju. Svaki pokusaj da vas osoba s druge strane zapocne "ispitivati" imate pravo odlucno prekinuti, jer joj niste duzni polagati nikakav racun za razloge svojeg prosvjeda. Vi osobe s druge strane placate kao porezni obveznici te stoga oni moraju zaprimiti vas poziv i saslusati ga. Jer svojim neglasovanjem za odredjenu stranku na sljedecim izborima vi odlucujete hoce li te osobe s druge strane ostati ili ne na svojim mjestima. Suvereno i odlucno iskoristite pravo na svoj glas ne samo jednom u cetiri godine, nego i svaki dan kad vas oni koje ste svojim glasom doveli na vlast pokusaju iznevjeriti ili prevariti. Zato ovu informaciju marljivo proslijedite na sto vise adresa na sve nacine koji su vam dostupni (e-mailom, telefonom, faksom). Sve kojima prenesete ovu obavijest sugerirajte da je i oni nastave dalje prenositi. Neka pozivi, sms-ovi, e-mailovi, faksovi... neprekidno kruze Hrvatskom (pa i sire) od danas pa sve do 15. srpnja kada zavrsava sjednica Hrvatskog sabora i pocinje ljetna stanka. Danas svi pocinjemo s nazivanjem sredisnjeg vladina ureda i zupanijskih ureda HDZ-a prema mjestu stanovanja. Kontakti ureda predsjednika Vlade su: tel: 01/4569-222 fax: 01/6303-023 E-mail: predsjednik@vlada.hr Glasnogovornik Vlade: tel: 01/4569-239 fax: 6303-022 E-mail: zlatko.mehun@vlada.hr Zupanijske urede HDZ-a mozete naci na www.hdz.hr, a mi ovdje za pocetak stavljamo kontakte zagrebackog i splitskog HDZa. Glavno tajnistvo: tel: 01/4553-000 fax: 01/ 4552-600 E-mail: hdz@hdz.hr Zagrebacka zupanija: tel: 01/4875-708 fax: 01/4875-707 E-mail: zgzuphdz@net.hr Splitsko-dalmatinska zupanija: tel: 021/323-960 fax: 021/343-600 E-mail: hdz@st.t-com.hr Napominjemo jos jednom da su ovo elektronicki prosvjedi i da ih vi mozete siriti i prema HDZ-u u svojoj opcini i prema kojoj god razini vam je to moguce. Sto se tice faksova i mailova njih moze poslati svaka udruga, ali i svaki pojedinac i to doslovno samo poruku da vise nece glasovati za HDZ. Ono sto kao organizatori poticemo je dostojanstveno ocitovanje prava na svoj glas, zato molimo jedino da se ne sire nikakve provokativne i uvredljive poruke, a u svemu drugom imate pravo biti inovativni, pa cak ako hocete faksirati i prazan papir kao znak da su "izgubili" vas glas. Sve ce biti primijeceno, ako se bude dogadjalo masovno! Zato pocnite odmah i prosirite poziv na ove "elektronicke prosvjede" svima koje poznajete. Budimo odgovorni gradjani, zaustavimo neodgovorno ponasanje politicara! HRVATSKO ODGOVORNO DRUSTVO Ivica Relkovic, predsjednik |
09.06.2008., ponedjeljak
HUMANITARNI TELEFON ZA PATRA LUKU
|
Budući da je blogerica @leticija dala ideju i pozvala nas da pomognemo p. Luki Rađi koji se nalazi na rehabilitaciji, ja sam kao oblik pomoći spomenuo i humanitarni telefon. Budući da preko vikenda nije bilo moguće doznati pojedinosti, konačno sam se jutros raspitao u HT-u za mogućnost otvaranja humanitarnog telefonskog broja na koji se pozivom donira određeni novčani iznos (obično oko 6 kuna). Za sada je to moguće izvesti samo putem NATJEČAJA – o tome u HT-ovu tekstu koji slijedi. Budući da sljedeći natječaj HT raspisuje već u ovom mjesecu i bit će objavljen u dnevnom tisku 16. lipnja, očito je da treba požuriti! Sve informacije mogu se dobiti na portalu www.humanitarni-telefon.hr! O NATJEČAJU Inicijativom T-Hrvatskog Telekoma, a uz potporu Vlade Republike Hrvatske, od kolovoza 2004. godine primjenjuje se novi način odabira humanitarnih akcija koje za prikupljanje sredstava koriste telefonske pozive. O dodjeli telefonskih brojeva za provođenje humanitarnih akcija odlučuje neovisno tijelo, Stručno povjerenstvo za provedbu natječaja za dodjelu brojeva humanitarnim akcijama. Stručno povjerenstvo utemeljeno je 13. srpnja 2004. Čine ga po jedan predstavnik Vlade RH, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, Ureda za socijalno partnerstvo, Društva Potrošač, Hrvatskog novinarskog društva, Hrvatske udruge poslodavaca, uglednika iz javnog života s područja humanitarnog rada i sporta te T-Hrvatskog Telekoma. Prema odluci Stručnog povjerenstva, humanitarne akcije koje za prikupljanje sredstava koriste telefonske pozive biraju se četiri puta godišnje javnim natječajem. Stručno povjerenstvo svaka tri mjeseca raspisuje natječaj i odabire jednu akciju. Telefonski brojevi koje će akcije koristiti uključuju brojevni niz od 060 9000 do 060 9009. Cijena poziva za sve akcije iznosi 6,1 kuna (s PDV-om). T-Hrvatski Telekom će objaviti sveukupni prihod po telefonskog broju i uplatiti ga odabranoj akciji. Ponavljam: sve ostale informacije mogu se naći na portalu www.humanitarni-telefon.hr! Pozdrav svima, sa željom da akcija uspije! |
08.06.2008., nedjelja
"POĐI ZA MNOM!"
|
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE Pođi za mnom! Bio je to Isusov poziv čovjeku koji je imao barem dva razloga da kaže: Hvala, ne bih, dobro mi je ovdje! Zašto? Prvo, zato što je Matej bio "carinik", tj. poreznik – imao je novce, a čovjek se teško odriče love. Drugo, kao poreznik bio je vrlo omražen u narodu, jer poreznici su u to vrijeme skupljali novac za tadašnju okupatorsku rimsku vlast, a utjerivali su i više od propisanog ter se tako bogatili. Dakle, Matej je mogao razmišljati: Zašto da se izlažem novom preziru, da mi ljudi predbacuju kako sam radi nekog interesa samo promijenio "stranku"...! Ipak, Matej osjeća duhovnu snagu Isusova poziva, odmah ustaje, ostavlja sav novac i kreće za Isusom pun sigurnosti da će sve biti dobro. Postao je vjeran Kristov učenik, napisao je Evanđelje – 1. knjigu NZ. Za Isusa i njegovu Radosnu vijest bio je spreman darovati i svoj život. I oko nas svakodnevno odjekuje mnoštvo poziva sličnih onome koji je čuo carinik Matej. Pođi za mnom!, Putuj s nama!, Učlani se u naš klub!, Kupuj kod nas!, Iskoristi prigodu – akcija svaki dan!, Počinje ludilo – navijaj!, itd... Po psihološki dobro proučenoj i razrađenoj matrici suvremeni "ribari ljudskih duša" svojim pozivima čovjeku obećavaju sreću, a zapravo mu samo žele "uloviti srce" i – novčanik! Metodologija vrbovanja, kao politički i robni marketing, danas je u praksi pretvorena u oblik terora. Tzv. reklamokracija, kao suvremeni oblik zarobljavanja čovjekova duha, na početku 21. stoljeća dosiže zastrašujuće razmjere. Nažalost, mnogi kršćani toga nisu svjesni. Na taj fenomen upozorio je jedan francuski marketinški stručnjak, pisac reklama. U trenucima iskrenosti priznao je: "U mojem zvanju nitko ne želi vašu sreću, jer sretni ljudi ne troše... Trgovina se hrani vašom patnjom... Hitno vam treba neki proizvod, no čim ga posjedujete, već vam treba drugi. Hedonizam nije humanizam: to je keš. Njegovo geslo? 'Trošim, dakle jesam'... Kamo god da pogledate, ondje vlada moja reklama. Zabranjujem vam da se dosađujete. Branim vam da mislite. Teror noviteta služi mi da bih prodavao prazninu... Vaša želja nije više vaša: namećem vam svoju. Zabranjujem vam da nešto nasumce poželite..." Budući da je masno plaćen za svoj posao, dodaje: "Što ja mogu ako je čovječanstvo odlučilo zamijeniti Boga proizvodima široke potrošnje?", ter zaključuje: "Nije li zastrašujuće do koje mjere svi takvo stanje smatraju normalnim?" (F. Beigbeder, "129,90 kn"). Eto, u takvom svijetu žive i kršćani; to je mentalitet novca i zabave; to je svijet koji reklamira požudu tijela, požudu očiju i oholost života; to je svijet "kruha i igara", koji svojim porukama zagušuje Kristov poziv. Čovjek sam odlučuje kome će se pridružiti, na čiji poziv će odgovoriti. No o tome izboru ovisi i čovjekova vječnost! Dakle, Krist je jednom "lovašu" uputio poziv: "Pođi za mnom!" Bilo je to u fazi Isusova okupljanja suradnika. Ali Isus nije želio od apostolâ napraviti "bend" zabavljačâ, kojim će kao estradna faca šarmirati javnost, pa za svoga učenika izabrao čak i omraženu osobu - carinika Mateja! Na čuđenje i pitanje lažnih pravednika zašto je to učinio, Isus kaže da "ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima" ter da nije došao zvati pravednike, nego grješnike (v. Mt 9,12-13). Jer Isus je došao sve spasiti, a u tome mu mogu pomoći i oni koje je društvo odbacilo, kao i oni koji su dodirnuli moralno dno. Potreban im je "samo" životni zaokret – obraćenje. Ali za taj spasonosni novi put valja ostaviti svoje dotadašnje životne stramputice i na njima sve što je god svjetovno jer "požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života" nisu od Boga nego od svijeta. "A tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve", upozorio je Sv. Ivan (v. 1 Iv 2,15-17). Zato je carinik Matej istog trena ustao, ostavio sav novac i sav svoj prošli život ter pošao za Isusom. Osjetio je da Isus ne podvaljuje jeftinu bofl-robu, bio je siguran da Isus nije najslabija karika. Zato je Matej u vjernosti slijedio svoga Učitelja ljubeći do smrti. Bez kalkuliranja, bez kompromisa, bez diplomacije, bez vrludanja... I danas Božji poziv od kršćana traži postojanu vjernost a ne prevrtljivost. Krist zna da smo mi slabi ljudi, a ipak i takve pridružuje svojim svjedocima i spašenicima. On ne poziva one koji sami sebe proglašavaju lokalnim ili globalnim pravednicima. Ali Krist od svih nas očekuje vjeru sličnu Abrahamovoj i sigurnost da s Njime možemo postići vlastitu sreću i druge usrećiti. Jer On je upravo zato i došao da u punoj slobodi "imamo život u izobilju" (Iv 10,10)! Međutim, ako želimo u ovoj suvremenoj buci čuti Božji poziv moramo "razumno, pravedno i pobožno živjeti u sadašnjem svijetu" (Tit 2,12), tj. ponašati se daleko ozbiljnije od čovjeka kojem je svejedno ima li više mozga u njegovoj glavi nego u običnoj nogometnoj lopti! Osim toga, ne smijemo zaboraviti da Isus Krist ne upućuje svakome izravan poziv: "Pođi za mnom!", nego može nekoga pozvati k sebi - po nama! Zato ne smijemo zaboraviti opomenu nadbiskupa Camare: "Pazite, kršćani, vi ste jedino evanđelje koje će neki pročitati!" |
VJERA – LJUBAV – SPASENJE
|
NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA Liturgijsko vrijeme kroz godinu svraća pozornost na "svakodnevnost" vjerničkog života. Lijepo je čuti Pavlov govor o Abrahamu koji je povjerovao protiv svake nade Gospodinovim obećanjima. Moćna obećanja su davana i Izraelu, no Božji narod nije razumio koja je njegova uloga (o čemu govori prorok Hošea). Isto su tako i farizeji Isusova vremena imali problema razumjeti što Bog istinski želi, i zašto je poslao svog jedinorođenog Sina. Liturgijsko vrijeme kroz godinu potiče razumjeti milosnost Božjih darova; razumjeti da je spasenje dar koji se nudi grešnicima. Prorok Hošea nije bio protiv vjerničke prakse nego je zahtijevao da tu vjerničku praksu prati poslušnost i istinska pobožnost. Stoga nije ispravno tumačiti taj ulomak na način: Boga ne zanima ide li vjernik u crkvu ili ne ide, sve dok živi poštenim životom. Iz današnjih čitanja prije svega progovara glas o važnosti primanja milosrđa Božjeg; milosrđa koje ljude omogućuje da primljeno milosrđe "proslijede" i iskažu drugima. Bogu je milo potpuno predanje čovjeka Redak prvog čitanja se slaže s evanđeljem: "Jer ljubav mi je mila, ne žrtve." Prorok Hošea nije u potpunosti odbacivao prinošenje žrtava, nego je bio protiv prinosa ako uz njih ne ide i poslušnost. Hebrejski način izražavanja "volim jedno, a ne volim drugo" je način da se izraze prioriteti: volim više jedno, nego li drugo. Ono što je Bogu milo, očito je - potpuno predanje čovjekova života Bogu. Ali čovjek ovo ne može sam postići. Stoga su Izraelci prinosili žrtve ne bi li ostvarili poslušnost o kojoj prorok Hošea govori. Ulomak ima dva dijela. U prvom je čovjek taj koji govori (r. 3) a u drugom Bog (r. 4-6). Glavna tema je vjernost obećanjima saveza. Povezano s tim, ulomak govori o sudu, milosrđu, žrtvi. Zbog nevjernosti savezu ljudi zapadaju u nedaće. Vidljivo je ljudsko nastojanje za obraćenjem, ali i nedostatak vidljivog napretka. Stoga je razumljiva Božja razočaranost: "Što učiniti s vama?" Bog je razočaran zato što njihova pobožnost nije pouzdana, što njihova vjernost savezu nije pouzdana. Ali ne ostaje se na tim teškim riječima i razočaranosti. Zadnja rečenica nudi mogućnost nade. Sržno je milosrđe, predanje duše i tijela. Vjera u Uskrsloga opravdava Ulomak iz Poslanice Rimljanima govori o odnosu vjere i Zakona. Pavao iznosi biblijsku potporu za svoj nauk o opravdanju po vjeri, tj. opravdanju po milosti Božjoj objavljenoj u Isusu Kristu i prihvaćenoj vjerom. Potporu nalazi u primjeru Abrahama. Kada je Bog obećao Abrahamu da će postati ocem naroda, bilo mu je sto godina, a njegovoj ženi Sari devedeset. No, Abraham je prihvatio Božju riječ i bio posve uvjeren da Bog može učiniti što je obećao. Abraham je obrazac po kome kršćani mogu modelirati svoje živote. Zato što je povjerovao Božjim obećanjima, mogao je vjerovati da će se ta obećanja ispuniti unatoč jasno nemoguće situacije. U izvještaju ne treba zanemariti ulogu smrti. Pavao kaže da je Abrahamovo tijelo bilo "mrtvo". Tim se pokazuje da Bog može vratiti u život ono što je mrtvo. Abraham tako nije samo tip vjere, nego i tip života koji se rađa iz smrti. Nakon toga Pavao ističe vjeru u smrt i uskrsnuće Kristovo te donosi argument: kao što opravdanje Abrahamovo počiva na vjeri da Bog može smrtno vratiti u život, tako i opravdanje kršćana počiva na vjeri da je Bog oživio smrtnoga, tj. Isusa. Poziv je čin Božje milosti O pozivu Mateja carinika govore sva trojica sinoptika. No Matejev izvještaj ima dva karakteristična detalja. Prvi je da on carinika oslovljava imenom Matej, a ne Levi. Zašto? Ime Matej se nalazi u Matejevu popisu dvanaestorice apostola (Mt 10,3), stoga je Matej tu zgodu mogao protumačiti kao poziv onoga koji će kasnije postati član Dvanaestorice. I upravo njegov posao carinika karakterizirao ga je kao socijalnog "izopćenika". Svi ga preziru, osim Boga. Apostolom se ne postaje učlanjivanjem, nego izborom, Božjom milošću. Drugi detalj je citiranje iz knjige proroka Hošee. Značenje svega toga je da Isusov čin blagovanja s "izopćenim" znači aktualizaciju Božjeg milosrđa. Radi se o odgovoru da židovski način žrtvovanja ne može pomoći čovjeku da preko žrtava dođe do spasenja. Radi se o pozivu na vjeru i trajno obraćenje. Isus ističe da je došao radi onih koji trebaju pomoć. Farizeji su se smatrali pravednim, i time ne trebaju spasenje. No budući da im nedostaje milosrđa, upravo su oni ti koji trebaju spasenje. Samo su milosrdni dostojni susreta s Ocem. (http://www.glas-koncila.hr/rubrike_nedjeljna.html?broj_ID=14352) |
07.06.2008., subota
IZVOR SNAGE KRŠĆANSKOG ČOVJEKOLJUBLJA
|
NAKANE APOSTOLATA MOLITVE ZA LIPANJ OPĆA NAKANA: Da svaki kršćanin njeguje duboko i osobno prijateljstvo s Kristom, tako da može pružati snagu Njegove ljubavi svakoj osobi koju susretne. "Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: 'Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?' A on mu reče: 'U Zakonu što piše? Kako čitaš?' Odgovori mu onaj: 'Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!' Reče mu na to Isus: 'Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.' Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: 'A tko je moj bližnji?' Isus prihvati i reče: Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao. 'Što ti se čini (upita ga Isus), koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?' On odgovori: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe.' Nato mu reče Isus: 'Idi pa i ti čini tako!' (Evanđelje po Luki 10,25-37)." MISIJSKA NAKANA: Da Međunarodni euharistijski kongres u Quebecu u Kanadi pomogne sve boljemu razumijevanju da je Euharistija srce Crkve i izvor evangelicacije. "Crkva crpi svoj život iz Euharistije. Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: 'I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta' (Mt 28,20). Ali u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u toj prisutnosti raduje velikom radošću. Nakon Duhova, kad je Crkva započela svoje hodočašće prema nebeskoj domovini, božanski je Sakrament označavao protjecanje njenih dana, isupunjujući ih pouzdanjem i nadom... U Euharistiji uistinu primamo i jamstvo uskrsnuća tijela na koncu svijeta: 'Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan' (Iv 6,54). Ovo jamstvo budućega uskrsnuća proizlazi iz činjenice da je tijelo Sina čovječjega, dano kao hrana, njegovo tijelo u proslavljenom stanju Uskrsloga. S Euharistijom se, tako rekuć, usvaja 'tajna' uskrsnuća. Stoga Sv. Ignacije Antiohijski s pravom naziva euharistijski kruh 'lijekom besmrtnosti, protuotrovom protiv smrti'. Značajna posljedica eshatološke protegnutosti upisane u Euharistiju također je činjenica da ona daje poticaj našemu povijesnom hodu, polažući sjeme žive nade u svakodnevicu svačije posvećenosti vlastitim obvezama. Ako doista kršćanska vizija dovodi do gledanja 'novih nebesa' i 'nove zemlje' (usp. Otk 21,1), to ne slabi, nego radije jača naš osjećaj odgovornosti prema današnjem svijetu. Na početku novoga tisućljeća želim to još jače istaknuti kako bi se kršćani više no ikada osjetili pozvanima da ne zanemare svoje dužnosti kao građani ovoga sijeta. Njihova je zadaća, sa svjetlom Evanđelja, doprinijeti izgradnji svijeta prema mjeri čovjeka, svijeta koji će odgovarati Božjem planu. Brojni su problemi koji zamračuju obzorje našega vremena. Dosta se je sjetiti hitnosti zauzimanja za mir, polaganja čvrstih temelja pravednosti i solidarnosti u odnosima među narodima, obrane ljudskog života od začeća do njegova prirodnog svršetka. Što reći potom o tisućama protivština u 'globaliziranom' svijetu u kojem se najslabiji, najmanji i najsiromašniji malo čemu mogu nadati? A upravo u tom svijetu treba zasvijetliti kršćanska nada! I radi toga je Gospodin želio ostati s nama u Euharistiji upisujući u ovu svoju žrtvenu i gozbenu prsutnost obećanje obnovljenog čovječanstva po svojoj ljubavi..." (Ivan Pavao II, Ecclesia de Euharistia, 1,18,20). NB: Na euharistijskom kongresu u Kanadi, koji se održava sredinom mjeseca, hrvatsku će Crkvu predstavljati vojni ordinarij Juraj Jezerinac. BISKUPSKA NAKANA: Da svi vjernici otkriju vrijednost i uzvišenost prave pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu. "Draga braćo i sestre, ove nedjelje kojom započinje i mjesec lipanj rado napominjem da je taj mjesec tradicionalno posvećen Srcu Kristovu, simbolu kršćanske vjere posebno dragom kako puku tako i misticima i teolozima, jer na jednostavan i autentičan način izriče 'radosnu vijest' ljubavi, sažimljući u sebi otajstvo Utjelovljenja i Otkupljenja. Prošlog smo petka proslavili svetkovinu Presvetog Srca Isusova, treći i posljednji među blagdanima koji slijede nakon vazmenog vremena, poslije Presvetog Trojstva i Tijelova. Ovaj slijed podsjeća na pokret prema središtu: pokret duha što ga sam Bog vodi. Doista, iz bezgraničnog obzorja svoje ljubavi Bog je htio ući u ograničenost povijesti i ljudskosti, uzeo je tijelo i srce tako da možemo motriti i susresti beskonačno u konačnome, nevidljivo i neizrecivo Otajstvo u ljudskom Srcu Isusa Nazarećanina. U svojoj prvoj enciklici koja govori o ljubavi, kao polazišnu točku uzeo sam upravo pogled upravljen prema probodenom Kristovu boku o kojem nam govori Ivan u svojem evanđelju (usp. 19,37; Deus caritas est, 12). To je središte vjere i vrelo nade u kojoj smo spašeni, nade koja je bila predmet razmišljanja u mojoj drugoj enciklici. Svakoj je osobi potrebno neko 'središte' vlastitoga života, izvor istine i dobrote iz kojega može zahvatiti u različitim životnim situacijama i u teškoćama svagdašnjice. Svatko od nas, kad zastane u tišini, ima potrebu da osjeti ne samo otkucaje vlastitoga srca, nego, još dublje, otkucaje pouzdane prisutnosti, spoznatljive osjetilima vjere, a ipak mnogo stvarnije: prisutnosti Krista, srca svijeta. Pozivam stoga svakoga da u mjesecu lipnju obnovi svoju pobožnost Srcu Kristovu, vrednujući i tradicionalnu molitvu posvete dana i imajući na umu nakane što sam ih predložio cijeloj Crkvi. Uz Presveto Srce Isusovo, bogoslužje nas poziva da častimo Bezgrešno Srce Marijino. Predajmo se njoj uvijek s velikim povjerenjem. Htio bih još jednom zazvati majčinski zagovor Djevice nad narode Kine i Mijanmara, pogođene prirodnim nepogodama, kao i nad sve koji se nalaze u situacijama boli, bolesti, te materijalne i duhovne bijede koje obilježavaju hod čovječanstva." (Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 1. lipnja 2008.) |
06.06.2008., petak
SPORNI ILI SPOLNI ZAKON?
|
POZIV NA JAVNU RASPRAVU Pozdrav svima! Zbog hitnosti (jer bi za samo tjedan dana opet moglo doći do pokušaja izglasavanja Zakona o suzbijanju diskriminacije te sada i Zakona o ravnopravnosti spolova - u kojem su isti radikalni pojmovi koji nadilaze medjunarodne standarde), udruga HOD (Hrvatsko odgovorno društvo) je dopis koji prilažemo dostavila svima u naslovu. Dopis ponavlja načelni zahtjev za otvorenom javnom raspravom i ne ulazi u sam sadržaj zakona. Istodobno ostaje otvorena mogućnost da se nakon ovoga dopisa zajedničkim novim konkretnijim priopćenjem ili tiskovnom ili na neke treće načine obratimo javnosti. Također ostaje i mogućnost da se i svaka udruga još posebno ili sa sebi srodnima (npr. posebno braniteljske udruge, posebno vjerske, posebno obiteljske, itd...) oglase i uključe u traženu javnu raspravu. Molimo sve koji se žele zajednički ili pojedinacno, ali usklađeno s našim stajalištima, javno očitovati, da nam se jave ili dođu na veliki sastanak koji će biti u subotu, 7. lipnja u 11 sati u velikoj dvorani Matice Hrvatske (podrum) ulaz iz Matičine 2 ili Strossmayerova trga 6 (Zagreb). Slobodno proširite ovu obavijest među udrugama s kojima surađujete...! Srdačan pozdrav, Ivica Relković .......................... Hrvatski sabor, predsjednik Vlada Republike Hrvatske Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Klub zastupnika HDZ-a Klub zastupnika HSS-a Udruge građana / vjerske zajednice Mediji / hrvatska javnost Zagreb, 5. lipnja 2008. HRVATSKO ODGOVORNO DRUŠTVO, uz potporu više od stotinu udruga, prošli je tjedan tražilo odgodu usvajanja Zakona o suzbijanju diskriminacije, zbog neprovedene kvalitetne javne rasprave. Vrijeme za doradu zakona zatražila je i Hrvatska seljačka stranka, kao članica vladajuće koalicije. No, umjesto da predlagatelj sazove bilo kakav oblik javne rasprave (osim pojedinačne mogućnosti slanja amandmana za koje javnost ne mora ni doznati), Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti organiziralo je novi selektivni "okrugli stol" na temu Konačnog prijedloga Zakona o ravnopravnosti spolova. Naravno, i ovaj put su na popisu pozvanih udruga dominirale one "ravnopravnije", za razliku od nas diskriminiranih, pa nam je ponovno ostavljena jedino prilika javnoga prosvjeda. Budući da se u oba zakona nude neka slična rješenja, očito je da se predlagatelj odlučio oglušiti na glas javnosti, pa čak i na vlastiti klub zastupnika te stajališta koalicijskog partnera! Naime, ni HSS, a ni predsjednik kluba zastupnika HDZ-a, nisu željeli prihvatiti određena "nadilaženja međunarodnih standarda" kako se hvalio predlagatelj u obrazloženjima Zakona o suzbijanju diskriminacije. Andrija Hebrang je tako rekao: "Ne vidim nikakve potrebe da mi u Hrvatskoj idemo u tom području iznad svih zahtjeva i standarda EU. Ti pojmovi su nam nejasni i nedefinirani. Rodni identitet, što je to? Valjda ono kad vam ja kažem da sam ustvari žena, a vi me onda zbog toga diskriminirate" (Jutarnji list, 30. 5. 2008.). Iako naša udruga, kao i više od stotinu udruga koje su nas podržale, traže javnu, transparentnu, otvorenu raspravu kako bi svaki građanin dobio informaciju o sadržaju (sada već dva "sestrinska" zakona), čini se da je nekima stalo samo do toga da se po hitnoj i mutnoj proceduri prevare vlastiti birači i svi drugi hrvatski građani. Tko to nema hrabrosti reći vlastitoj javnosti zašto Hrvatska mora "nadilaziti međunarodne standarde", i to u čemu i po čijem "nalogu"? Želi li netko nametnuti takva pravna rješenja prema kojima će istospolne zajednice "na mala vrata" doći na korak do statusa braka, uključujući i posvajanje djece? Tko je za takav smjer uopće u Hrvatskom saboru dobio mandat od svojih birača? Je li u Hrvatskoj već stupila na snagu zabrana javne rasprave i legitimno postavljanje pitanja? Hoće li nas odmah neke manjine tužiti "međunarodnim organizacijama" u zemljama koje ni same nisu usvojile iste te standarde, kao što to najavljuje udruga Kontra u navedenom broju Jutarnjeg lista? Imali bismo još nekoliko važnih pitanja, no bojimo se da bi u ozračju loptomanije netko mogao samo tako "predriblati" vlastite građane kao tamo neke "sporedne igrače". Ivica Relković, predsjednik HOD-a |
POMOZIMO P. LUKI RAĐI!!!
|
Blogerica @leticia javila se s komentarom kojI je zapravo vapaj za pomoć čovjeku u velikoj potrebi. Njezinu molbu prenosim i cijelosti i sve blogere koji su humanitarno usmjereni, a osobito KRŠĆANE kojima je ljubav prema bližnjemu prva zadaća a karitas dužnost, potičem da pomognu koliko mogu i tako p. Luku podrže u nastojanju da se što prije vrati svojoj velikoj ljubavi: odgoju mladih da nauče činiti dobro i ljubiti svakoga čovjeka! Don Angelo! Javljam vam se kao svećeniku i kao jednoj osobi poznatoj medijima i javnosti. Molim vas iskoristite svoju popularnost u ono što je dobro, i ono što ne može čekati. Pater Luka Rađa u Krapinskim toplicama uči ponovno hodati, govoriti, lijevu ruku ne može koristiti. Njegovo liječenje je skupo, i nema sredstava, nastavak liječenja je neizvjestan. Ako se mi kršćani ne organiziramo, njemu će biti uskraćena mogućnost ozdravljenja. Ako mu ne pomognemo, čemu sve naše priče o ljubavi i zajedništvu? Čemu čitanja Evanđelja, kako primati Tijelo Kristovo ako se oglušimo na brata u potrebi? Ovo je situacija u kojoj pokazujemo tko smo i čiji smo. Ako smo Božji svatko će učiniti koliko može da ovaj svećenik opet prohoda, da opet drži svoje propovijedi kao nekad, da opet služi svom Gospodinu kojeg ljubi iznad svega. Don Angelo, prodrmajte savjest ljudi, probudite pozaspale, zagrmite kao što je grmio Ivan u pustinji! Ako se oglušimo, iznevjerili smo Krista koji trpi u svakom trpećem. Pater Luka prije svoje prometne nesreće bavio se mladima, pomagao im, bio je revan u službi koja mu je od Boga povjerena. On ima još toliko toga za dati! Pater ima blog p Luka, tu možete upoznati dušu ovog svećenika. Obraćam se i svima koji dolazite na blog don Angela. Otvorite svoja srca i učinite dobro. Bog će vas nagraditi. Svi možemo biti bolji ljudi, imamo priliku za to svaki dan. Molim vas. Ovo je broj njegova žiro računa, PBZ: 2340009-3206845858 - nalazi se i na njegovu blogu. Molim vas nemojte ovo pročitati pa zaboraviti. Svaka kuna je važna, dajte koliko možete. Još jednom vas sve, dragi i poštovani blogeri, potičem da se uključite u akciju pomaganju p. Luki. Ako samo Blog.hr ima oko pola milijuna blogera pa ako je među njima većina kršćana to znači da ovoga trenutka možemo krenuti sa značajnom humanitarnom akcijom. Ako golemi broj ljudi može pozivati skupe brojeve i glasovati za "svoje" kandidate u raznim tzv. realityjima, onda je kudikamo važnije žrtvovati barem sitniš za pomoć čovjeku. Stoga predlažem da se u HT-u (ako već ne postoji) otvori trajan broj 060itd. poziv na koji se može uplatiti određen iznos kuna. Čak i ako se zanemari činjenica da je p. Luka svećenik, on zavrjeđuje našu pomoć kao običan čovjek u potrebi! Nije nužno biti kršćanin da bi se pomagalo. Dovoljno je biti ČOVJEK! U čvrstoj vjeri i nadi da će @leticijin poticaj naići na velik odjek - svima najsrdačnije unaprijed zahvaljujem i sve uključujem u svoje svakodnevne molitve! Bog vas blagoslovio!! |
04.06.2008., srijeda
TKO "ZDRAVO MARIJI" DODAJE "GAS"...?!
|
Javljam se ponovno o već prilično razglašenoj temi. Nakon Severinina skandala oko novog albuma problematična naslova i istoimene blasfemne naricaljke (koju joj je sklepala Marina Tucaković!), na HRF-u je pjevačica nastupila s novom skandaloznom koreografijom. Sva u bijelom – kao djevica (!) – premda ogrnuta zelenim kaputom (također simbolično), s krunom od crvenih ruža na glavi (što može biti simbol majčinstva), Seve je nakon odbacivanja cvijeća s glave i kaputa "zablistala" u tzv. vrućim hlačicama i majici na kojoj je bila slika Prečistog Srca Marijina! Poslije je, prema fotografijama u novinama, svjesno ili nesvjesno ali sigurno ne u želji da Gospi "oda počast", pjevačica Mariji glavu "raspilila" dubokim dekolteom... Dakle, mnogo "zanimljivih" detalja i, čini mi se, nimalo slučajno posloženih. Komentar je, može izgledati, nakon svega suvišan? Ipak reagirao je Fra Mario Knezović na portalu frama-posusje.com komentarom koji prenosim u cijelosti, a na koji su se jučer (2.06.08.) osvrnuli gotovo svi dnevni listovi. SEVERINA SRAM TE BILO! "Kad čovjek vidi što se dogodilo na Hrvatskome radijskome festivalu može samo uskliknuti: Idi vraže di te traže! Naime, već po odavno razgolićene intime i srušenih svih moralnih kriterija, Severina je još jedanput izrugala ponajprije sebe i a onda sve nas i Božje svetinje. Dokle sotonska mašta u svome pohodu ide vidjelo se na sceni kada ta pjevačica, ili drugim riječima javna bludnica, odijeva majicu s likom Gospe – Srca Marijina. I to se baš dogodilo na blagdan Srca Isusova i Marijina. Tako je ta, filmska autorica vlastitoga bluda, obeščastila svetinju želeći još jednom sebe staviti u središte pozornosti... A o krunici oko vrata i lažnom vjenčanju da i ne pišemo. Ludosti i zlim nakanama nigdje kraja! Stravično je što javnost, barem ne sva, ne osuđuje takav sotonski scenarij. Čudi da se sada ne javljaju iz Helsinškoga odbora, iz Baba i ostalih 'dušobrižnika' zaštite ljudski prava. Sjetimo se kako se cijeli svijet digao na noge kad je Muhamed stavljen u karikaturu. A mi? Mi kako da nemamo volje ni snage reagirati. Doduše, ima mnogih koji su tu spodobu izviždali na sceni i tako pokazali da je ipak Gospa Kraljica Hrvata a ne nekakva razgolićena zavodnica. Možda se pitate što učiniti? U svakom slučaju brojne udruge bi trebale reagirati, njezine koncerte s uvredljivom ikonografijom zabraniti, a svatko osobno tko drži do sebe i svoje vjere njezine pjesme bojkotirati. Čuvajmo ponos i ne bacajmo bisere pred svinje ma kako te 'svinje' izgledale atraktivno i zavodnički. Ne zaboravimo da je zlo uvijek lijepo umotano i u zamamljivom pakiranju! A Sevi možemo samo poručiti: Sram te bilo i pročitaj Lk 7,37-50." Eto, dakle, vrlo je lako razumjeti zašto je fra Mario istupio tako oštro i uopće nije teško ne složiti se s njime. Međutim, ovaj put želim upozoriti na nešto drugo. Severina je doista upala u grijeh, ali sada je vrlo ozbiljan trenutak da se – po drevnoj crkvenoj praksi mržnje na grijeh a ljubavi prema grješniku – duhovno zauzmemo za grješnicu koliko god možemo! Istina je (i također stara praksa) da javni grješnici trebaju javnu pokoru i javno okajavanje svojih grijeha. Ali ovaj je slučaj također izvrstan poticaj svim kršćanima da nakon osude javno pokažu i Isusov primjer praštanja, ako uslijedi javno kajanje. No, ovo želim istaknuti – mi za taj čin moramo moliti jer nam na srcu treba biti spasenje svake krštene duše. Poglavito one koja je zavedena! Znam da, nakon fra Marijevih izraza "sotonska mašta", "ludosti i zle nakane", "sotonski scenarij"... – koji su potpuno na mjestu – možda ispadam smiješan. Ali me moje kršćanstvo i Isusov primjer potiču na zauzimanje za grješnike! Sjetimo se kako je On od kamenovanja spasio ženu uhvaćenu u preljubu! Što hoću reći? Želim istaknuti dvije stvari. Prvo, Severina nije do kraja izgubljena. Naime, iz njezinih je izjava očito da još vjeruje - premda nije u stanju život uskladiti s vjerom! – i gaji određenu pobožnost prema Majci Božjoj. Drugo, što želim posebno naglasiti, jest većini potpuno nepoznata činjenica da su pjevači (a posebno pjevačice!) pravi pravcati ROBOVI svojih managera odnosno tzv. izdavačkih kuća s kojima su potpisali ugovore. A nakon toga većina estradnih izvođača više uopće ne odlučuje ni kad će jesti, ni što će obući, ni s kim će leći, ni hoće li uzeti drogu odnosno neki stimulans da izdrži na koncertu ili na turneji – sjetimo se kako je Jadranka Bastajić (Ivaniš) Yaya doživjela spontani pobačaj tijekom naporne turneje Jinxa(!!!)... itd... Isto je i s manekenkama... Sve je to mnogo puta opisano i objavljeno... ali ljudi ništa ne pamte... Dobro je fra Mario uočio i manipulaciju pojmom KRALJICA. Pa tko je smislio da se naziv jednoga od famoznih izbora za "miss" zove upravo "kraljica"? Itd... Ima toga na estradi odnosno u tzv. zabavnoj kulturi jaaaakoo mnogo – ali većina kršćana nažalost svemu pristupa s "isključenim mozgom" odnosno "s mozgom na paši". Većina ponavlja upravo Sevine riječi: "Ja samo pjevam!" ili: "Ma ja se samo dobro zabavljam!" Bože moj, kako to stravično bezazleno zvuči! Zato oni koji proizvode to estradno smeće zadovoljno trljaju ruke zbog uspješnog trženja robe i ideologije (i još dadaju gas, gas...!) ter se konzumentima iza leđa s prezrivim osmijehom rugaju: "Kršćanski patuljci pojma nemaju!" Zato stopostotno podržavam fra Marijev APEL da svaki vjernik koji DRŽI DO SEBE I SVOJE VJERE TREBA NJEZINE PJESME BOJKOTIRATI!!! Ali ne samo Severinine pjesme – nego SVE PJESME SVIH IZVOĐAČA koji šire antikršćanske i protunaravne poruke! A takvih je vrlo mnogo – nažalost i kod drugih deklariranih kršćana! Ali za takvo dosljedno i radikalno svjedočenje potrebno je naše vjernike ODGAJATI. A to je nažalost vrlo teško, gotovo nemoguće. Zato što je - fra Mario je to izvrsno istaknuo – "zlo uvijek lijepo umotano i u zamamljivom pakiranju"! Pa čuo sam vlastitim ušima kako cure već po izlasku iz crkve nakon mise ili u nekim drugim prigodama pjevuše: Nemoj se udavati... I kad me varaš, s tobom lipo mi je... Sve je lako kad si mlad - baš te briga s kim ćeš leći... Tek je 12 sati, zavedi me da ne bude nam dosadno... Uvjeren sam ipak da je, unatoč strašnom teroru svih medija, takav poželjan odgoj moguć. Ali on mora početi odmah sada. Odgoj djeteta počinje prije nego se rodi! Kako je važno što majka u trudnoći jede i pije i puši li, tako je važno i koju glazbu sluša! Siguran sam da u katoličkim zajednicama, kao što je Frama i tolike druge, ima dovoljno zdravog "pšeničnog zrnja" za kvalitetan kruh budućnosti naše Crkve i hrvatskoga naroda! |
03.06.2008., utorak
RANE MASOVNIH SMAKNUĆA
|
Propovijed predsjednika Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" zagrebačkog pomoćnog biskupa Vlade Košića na misi zadušnici za žrtve Križnog puta 1945. godine (crkva Muke Isusove u Donjem Maclju, nedjelja 1. lipnja 2008.) Draga braćo i sestre! Dragi poštovatelji žrtava Drugog svjetskog rata i poraća! Riječ Božja danas nas utvrđuje na putu istine. Treba izabrati blagoslov a ne prokletstvo, treba stati na stranu Božju, a to znači na stranu istine i pravde, ljubavi i mira. To je naime izbor vlastite sreće, i tako se gradi sreća i za čitav narod, pa i svijet. Evanđelje pak donosi Isusovu prispodobu o mudrom i ludom graditelju. Dok mudar čovjek gradi kuću na čvrstom temelju, na stijeni, lud čovjek kuću gradi na pijesku, tj. bez temelja. Slika je to života naprosto. Ako život svoj, svoju egzistenciju, gradimo na čvrstom temelju, na pravim vrijednostima, zapravo na Bogu, tada će taj naš život odolijevati svim protivštinama, pogiblima, ugrozama, čega su slika oluje, bujice, vjetrovi: s jedne strane, kuća stoji, a s druge se strane kuća ruši i postaje ruševina velika. Draga braćo! Mi kršćani pozvani smo uvijek na mudrost i izgradnju vlastitog života, života naše zajednice, ali i cjelokupnoga društva na čvrstom temelju, a to je istina, i to Božja istina. Kad čovjek danas, na prvu nedjelju mjeseca lipnja – kako to svake godine činimo ovdje u Maclju već od 1991., otkako je prvi puta pok. kardinal Franjo Kuharić kod Lepe Bukve slavio prvu misu za poginule u Maceljskoj šumi – razmišlja o tome tko je ovdje gradio mudro a tko ludo, tko je izabrao blagoslov a tko prokletstvo, tada mi se čini posve jasnim reći: stradali, njih oko 12.000 u 130 jama samo ovdje u Maceljskoj šumi, usprkos patnji i surovoj smrti upravo svojim stradanjem bili su na strani mudrih graditelja i oni koji su nositelji blagoslova, a njihovi ubojice ostat će u povijesti zapisani kao ludi ljudi, nositelji prokletstva. Još uvijek bole rane nerasvijetljenih masovnih smaknuća ljudi koji su u tihoj koloni, jer nisu smjeli ni govoriti, prolazili ovom dolinom vraćajući se s Bleiburga te kobne 1945. godine. S druge strane povici, psovke, prijetnje, udarci a onda i smaknuća remetila su mir ovog lijepog zagorskog kraja, prirode koja je od Boga stvorena da odmara dušu prolaznicima, da prima poglede zahvalnosti i budi u duši čežnju za Božjom ljepotom. Sve to nisu mogli vidjeti oni koji su tada, krajem svibnja i početkom lipnja prije 63 godine prolazili ovim krajem. Oni su se pitali hoće li vidjeti svoje najmilije, hoće li preživjeti dramu mučnog i mučeničkog hoda iz Austrije, preko Slovenije – došavši u svoju domovinu Hrvatsku. Hrvatska ih međutim nije primila kao majka jer u njoj, uz svu deklariranost novih vlasti, nije vladao narod nego uzurpatori vlasti, revolucionari koji su se morali "iživjeti", i to, upravo nad hrvatskim narodom. Da, baš su Hrvati najgore prošli u vlastitoj domovini. Tu su, odmah na pragu, na ulazu u svoju zemlju, mnogi jednostavno ubijeni, bez suđenja, bez dokazane krivnje – premda i danas ima samozvanih sudaca koji ih bezobzirno proglašavaju krivima – oni su jednostavno bili žrtve pobjede velikosrpske kamarile pod krinkom antifašizma. Kad je naime Ivan Meštrović – kako sam svjedoči u svojim memoarima – pitao maršala pobjedničke vojske zašto nije spriječio pokolj tolikih zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, on je odgovorio: "Morali smo pustiti da se Srbi izdovolje!" Eto, to je istina tzv. antifašističke pobjede u Hrvatskoj. Dok je drugim narodima Europe pobjedom nad nacizmom i fašizmom svanula sloboda, hrvatskom je narodu došlo novo, još strašnije ropstvo. Stoga onaj tko to ne vidi, naime, da je Bleiburg i križni putovi nakon toga - a Macelj je najveće groblje pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata – najveća tragedija Hrvata u povijesti i tko to izbjegava priznati i pokloniti se žrtvama svoga naroda, taj je lud graditelj, zajedno s egzekutorima ubojica vlastitog naroda kad je već pobijen i stradao od zatornika tuđinaca, taj je zapravo izdajica vlastitog roda i naroda. Međutim, dok je Božji blagoslov nad onima koji trpe, nad onima koji ubijaju je prokletstvo. Teško je zamisliti istinoljubivog Hrvata koji se ne želi pokloniti žrtvama svoga naroda, dok se istodobno klanja žrtvama drugih naroda. Koliko je velik i težak zločin počinjen nad Hrvatima upravo ovdje i na stratištima od Slovenije do Makedonije, a kojim je pogođeno više stotina tisuća hrvatskih ljudi, svjedoči činjenica da su u njegovo izvršenje bili prisilno uključeni i neki, pa čak i maloljetni, stanovnici mjesta uz koje su zločini počinjeni! Đavolski smišljen zločin, zločin koji je vezao usta i zakovao šutnjom svjedoke koji se boje priznati što je bilo jer su i sami sudjelovali u njemu. Ali, ako su bili prisiljeni, ne bi li se na njih trebao odnositi institut tzv. abolicije za istinu, što su ga primijenile mnoge zemlje želeći raščistiti teške zločine u svojoj prošlosti, a o čemu su progovorile 13. svibnja ove godine u svojoj Istini o pravu na grob i dužnosti pijeteta komisije "Justitia et pax" HBK, BK BIH i Škofovske konference Slovenije. Draga braćo i sestre, istina je teška, često nas suočava s novim velikim trpljenjima, ali ona je jedino pravi temelj na kojem se može graditi budućnost. Kad čovjek gradi na laži, kad ne želi ni istražiti ni čuti istinu, tada riskira da kao onaj ludi graditelj doživi da mu se sve sruši. Jednom reče pjesnik: "I najgorča istina bolja je od najslađe laži!" Naša je dužnost kao naroda i kao vjernika koji vjerujemo Gospodinu Isusu Kristu, prvom i najvećem mučeniku, da se istina ne nalazi u nepravdi, da istina nije u mržnji, nego da je istina u pravednosti i ljubavi. Njegova je žrtva tomu najbolji dokaz i primjer za sve nas. Poći njegovim putem često znači poći vlastitim križnim putem. Taj je put težak, neizvjestan, bolan. Ali on jedino vodi do Uskrsa. Molimo stoga ovdje za naše mile i drage, koje još uvijek ne mogu toliki njihovi potomci dostojno oplakati, jer ne znaju ni gdje su stradali, ni gdje im je grob, da ih Gospodin primi u svoj mir, da im udijeli vječni pokoj. Oni su postali blagoslov za čitav naš narod – poput mučenika Bl. Alojzija Stepinca, čija je velika žrtva postala izvorom velikog blagoslova za sav narod, kako je lijepo o njemu svjedočio jučer u Zagrebu kardinal Peter Erdö iz Budimpešte. Vjerujemo da ni jedna žrtva nije bila uzaludna. No, molimo i za izvršitelje pokolja, za one koji nisu bili braća onima koji su patili, koji nisu bili ni Šimuni Cirenci ni Veronike nego Ponciji Pilati i Herodi. Molimo da i njih takne milost Božja, da se suoče s istinom i da budu mudri, te i oni prime blagoslov. Jer teško je živjeti s prokletstvom, teško je s praznom dušom čekati susret s Gospodinom. Molimo da ih oganj Duha Svetoga zapali ljubavlju te se pokaju i izvrše svoju dužnost, da otkriju istinu. Mi znamo da se sva stradanja i sva patnja našeg naroda nikada do kraja neće saznati. Ipak, dužni smo sve učiniti da se dogodi pročišćenje i da istina obasja duše onih koji su živi, a koji pate zbog toga jer ne znaju gdje su grobovi njihovih najmilijih. Oni su i naši najmiliji. Mi vjernici njih zovemo svojom braćom i sestrama, i osobito onima koji su obespravljeni trebamo biti posebno blizi. Crkva osuđuje sve zločine i traži da svi zločinci – na svim stranama – odgovaraju, ali do danas za komunističke zločine još nitko nije odgovarao i stoga smo i želimo biti osobito blizi žrtvama tih zločina koje su i najbrojnije u povijesti našega naroda. Zato u našoj slobodnoj zemlji začuđuje kako se malo učinilo upravo u osvjetljavanju ove, zaista najveće tragedije našega naroda. Odgovorni ne mogu biti neodgovorni. Dužnost je svih u institucijama vlasti da učine sve da se istina otkrije. I da se dadne zadovoljština onima koji oplakuju svoje mrtve. Dužnost je vlasti dakako da se poštuju sve žrtve. Bez cjelovite istine neće se moći dogoditi žalovanje i konačno završiti tako bolno iskustvo Drugog svjetskog rata, a na žalost naš je narod morao proći i Domovinski rat, pa to izgleda da su samo rane na rane, a tko ih može izliječiti osim dragog Boga koji međutim traži i našu suradnju, a to znači da se ne govore laži, da se već jednom prestane manipulirati sa žrtvama ljudi i njihovim tragedijama! Molimo dobrog Boga i njegova Sina Isusa Krista, koji je bio za nas raspet i koji je uskrsnuo, da snagom Duha ljubavi smiri naša nemirna srca, da se ne umore tražitelji istine, da se dadne dužni pijetet onima koji su tolikom mržnjom pobijeni i da se njihova uspomena čuva da se ne bi nikada više dijelio naš narod i da nikad više ne bismo ustajali jedni na druge, nego u miru gradili budućnost u miru. "Rod bo samo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje", rekao je već prije više od 300 godina Fran Krsto Frankopan. I nama se okrenuti budućnosti, graditi naš dom i narodne i vlastite egzistencije u miru, izabirući Božji blagoslov, no to je moguće samo ako se rasvijetli i prizna istina, ako se osudi svaki zločin i žrtvama i njihovim najbližima omogući dostojan pijetet. "Istina će vas osloboditi", rekao je Gospodin. Istina i nas neka pomiri, oslobodi i ujedini, a mrtvima daruje vječni mir i pokoj. Amen. |
02.06.2008., ponedjeljak
MIR U 21. ST. - SAMO ZA BOGATE I MOĆNE?
|
OGLED O PESIMIZMU U POVODU DANA MIROTVORSTVA 29. SVIBNJA Dvadeset i deveti svibnja je dan mirotvorstva, posebno dan mirotvoraca UN-a i njihovih misija očuvanja mira. Za nas je ova tema opet aktualna, dobro desetljeće nakon uspostave mira, ali iz mnogo ugodnijeg razloga: privremeno članstvo u Vijeću Sigurnosti obvezuje nas na angažman. No, kako zapravo stvari stoje? Optimisti će reći da imamo razloga hvaliti međunarodno institucijsko mirotvorstvo jer je ono u mnogim krajevima uspješno održavalo, ili još uvijek održava razmjerno podnošljivu situaciju polu-mira ili primirja. Pesimisti će upozoriti na velike i zabrinjavajuće neuspjehe. Vrijedi stoga podsjetiti na probleme i dileme, kako humanitarnih akcija, tako i poslijeratne pravde koja im često slijedi. HUMANITARNE DILEME Glavni je problem poznat: humanitarne i preventivne akcije su nužne, jer je svijet pun krvavih nepravdi. No, takve su akcije bez odobrenja UN-a nezakonite i neprihvatljive. No, vrlo se često članice UN-a ne mogu dogovoriti, pa UN ne može odobriti potrebne akcije. Neki će onda reći da treba reorganizirati UN ili čekati. Nekad su se takvi glasovi čuli od promiloševićevskih intelektualaca iz Srbije, koji su štitili interese. Danas su glasovi koji osuđuju uplitanje silom daleko pošteniji, jači i brojniji, jer je američka invazija na Irak bacila lošu sjenu na nj. Humanitarne organizacije, koje se bave medicinskom i drugom pomoći, zgrožene su da se izraz "humanitarna intervencija" upotrebljava za nasilne, ratne operacije, tako da neke ugledne međunarodne komisije čak predlažu da se naziv promijeni. Kritičari, poput Davida Chandlera, onda dokazuju da su to verbalni trikovi da bi se zaobišlo autoritet UN-a, i da bi moćni mlatili po slabima kad im se prohtije. Ima nečeg u tome. No, prisjetimo se toga kako izgleda odsutnost uplitanja kad je ona zaista potrebna. U Ruandi je general Romeo Dallaire čekao skrštenih ruku, jer nije imao "mandat za intervenciju", i tako je pobijeno skoro milijun ljudi. U Srebrenici su čekali Holanđani, s razmjerno sličnim rezultatom. Danas se pitamo zašto "netko" ne uskoči u Miyanmaru i ne spasi od hunte stotine tisuća koje bi mogle pomrijeti od gladi. I tu se vraća pitanje humanitarne dileme, ali u još širem obliku. Kako se odnositi prema vlastima koje su na papiru legitimne, ali u stvarnosti nisu? Ili onima na samom rubu legitimnosti, koje ne ubijaju masovno ljude, ali na primjer divljački potkradaju svoju vlastitu sirotinju, prisvajajući pristojbe što ih zapadne organizacije plaćaju za korištenje i iscrpljivanje resursa, ili zarađujući stvaranjem neodgovornih "mrskih" dugova? Uplesti se silom ili ne? S jedne strane, treba poštivati formu i papir, jer će se međunarodna zajednica raspasti, ako svatko upotrebi silu kad mu se vlast neke tuđe države ne svidi. S druge strane, papir skriva stvarno zločinački karakter mnogih današnjih vlada, a nevolje običnih ljudi su takve da ne možemo čekati vječno. ZAŠTITITI LJUDSKA PRAVA Čini se tako ne samo da su neke vrste uplitanja silom ne samo nužno zlo i stoga prihvatljive, a daju se legalizirati, poput kosovske priče, već i da postoji moralna dužnost da se zaštiti one čija ljudska prava dana država neštedimice krši. To je nedavno uspješno dokazivala Carla Bagnoli, etičarka koja već dugo surađuje s našim kolegama. No, moralno nužna a pravno polulegalna praksa ne može trajati vječno, pa pravnici tu govore o paradoksu običajnog prava. S jedne strane, hoćemo da dobra običajna praksa postane zakon, a s druge, praksa ne može biti pravno "dobra", ako već nije zakonita. Inače bi, ako bismo tjerali mak na konac s takvim "pravnim realizmom", i Guantanamo mogao postati pravnim uzorom. Neki poznati stručnjaci, poput Finca Marttija Koskenniemija, vide u tome duboko i nerješivo proturječje. Po njima, čak i ako su intervencije poput on na Kosovu česte, poduzete s osjećajem za pravdu i obvezu te imaju dobre posljedice, to ih ne čini pravno prihvatljivima. Kako da se pravnici slože s njima, ako su protuzakonite? No, ako budemo čekali na legaliziranje i odbacivali i zabranjivali vojna uplitanja takve vrste, neće ni postojati običajna praksa koju se može pretvoriti u međunarodni zakon. Zaključak je jasan: ako je uplitanje silom radi zaštite ljudskih prava dužnost, a u današnjoj je situaciji ne možemo ispuniti, treba što prije reorganizirati UN. A za to opet treba dosta mudrosti, jer povećana demokratičnost u međunarodnom odlučivanju ne znači automatski i bolju pravdu: ako proširite Vijeće sigurnost s desetak azijskih, afričkih ili latinoameričkih diktatura, to vam neće mnogo pomoći. Treba naći dobar put, a onda ga i stvarno prijeći. Pogledajmo sada situacije nakon što je rat negdje završio, a na pozornicu stupa "poratna pravda", kakvu dobro poznajemo na haškom primjeru. SPORA I NEDOSTIŽNA PRAVDA Međunarodna je pravda spora, a bilo bi lijepo kad bi barem bila dostižna. Ali nije. Imajte ne umu Mladića i Karadžića pa uzmite za daljnji primjer mješovite mjesno-međunarodne sudove koji pod okriljem UN-a funkcioniraju od početka tisućljeća. Krenimo od suda za Kampučiju, ECCC-a. U tri su godine, od proljeća sedamdeset i pete do samog kraja sedamdeset i osme, Pol Pot i njegova vlast uništili zemlju, pobili ili neizravno usmrtili oko dva milijuna ljudi, otprilike četvrtinu stanovništva, te nanijeli teške štete i boli skoro svim ostalim građanima. Nakon čega je Pol Pot mirno u snu umro od srca i to pred desetak godina, kao sretni tata kćerkice, nakon samo devet mjeseci vrlo udobnog zatočeništva. Danas se sudi preživjelim vođama, sada već starcima. A kao u davnom jugo-suđenju ostarjelom Artukoviću, proteklo je trideset godina prije no što je do suda uopće došlo. Optuženi su, srećom, bivše "velike zvjerke". Prvi, Deuch, je bio šef za mučenje u zloglasnom centru Tuol Sleng. Drugi, danas osamdesetipetogodišnji Ieng Sari, tada se bavio tek ideologijom i vanjskim poslovima, ali je zato njegov vršnjak, optuženik Nuong Che, bio kmerski Ranković, zadužen za "sigurnost". Sudi im se pod neprimjerenom optužbom za genocid, umjesto zločina protiv čovječnosti. Neprimjerenom, jer nisu istrebljivali neku posebnu etničku ni vjersku skupinu, nego je od njihove ruke stradavao njihov vlastiti narod u cjelini. Sam sud ECCC je, čini se, opterećen svim nedostacima mjesne pravde u vrlo zaostaloj zemlji koja se jedva oporavlja. Što je još gore, na njegovu čelu su političari, i sami bivši Crveni Kmeri, pravodobni prebjezi na suprotnu, provijetnamsku stranu, koji su i sami sudjelovali u crvenokmerskim vojnim užasima, poput premijera Hun Sena. Kad vam taj priča o tome kako će "zemlja odahnuti kad skine s leđa breme prošlosti i kad se konačno zadovolji pravdu u ime njezinih žrtava", teško ćete mu povjerovati: zemlja će odahnuti kad on i ljudi poput njega konačno siđu s pozornice. GLOBALNE SITNE RIBE Slično se razvlače suđenja u drugom "mješovitom" međunarodnom sudu, onom za Sierra Leone. Tamo se ipak sudi za zločin s početka devedesetih, istodobne srbijanskima, a ne davne kao što su crvenokmerski. Desetak procesa, uključno suđenje bivšem predsjedniku Charlesu Tayloru, još se uvijek vuče. Na trećem mješovitom sudu, onom za Istočni Timor, mnogo je gore. Počelo je vrlo ambiciozno, sa skoro četiristo optužnica, a odluka o okončanju nije imala veze ni s kakvim stvarnim uspjehom, kako upozoravaju stručnjaci. No, najgori je problem onaj koji svi poznajemo: na sud dolaze optuženici koji u svojoj sredini, srećom, jesu krupne ribe, bivši pukovnici, generali ili čak predsjednici država, ali koji su, globalno gledano, male ribice u malim barama jer njihove države nemaju nikakvu međunarodnu težinu. Velike ribe uživaju u miru: Putinu se ne sudi za Čečeniju, niti Bushu za Irak. Zaključak: i mješoviti sudovi i Međunarodni kazneni sud za sada su slabašne institucije, plaćene da provode pravdu Bogu iza leđa, a da puštaju na miru velike i moćne. I opet se čuje isti vapaj, treba što prije reorganizirati međunarodni kazneni sustav. Jer bez takvog sustava, neće biti ni uspješnog mirotvorstva, ni uspješne pravednosti kad jednom ratovanje okonča. Nenad Miščević Novi list - Pogled, 31.5.2008. ............................................. PS&NB: Ovaj tekst, autora s kojim se redovito u mnogočemu ne slažem, ipak potiče na razmišljanje o važnoj temi, kojoj sam prije nekoliko dana posvetio post, koji je kod nekih naišao na otpor. Zato ovaj (pesimističan) prilog "s druge strane"... – premda sam realni optimist odnosno optimistični realist. Odnosno, kršćani vjeruju da je Bog gospodar povijesti ter da je On jedini pravedan Sudac pa nemaju straha ni kad se globalni brod opasno naginje, jer Krist je rekao svojim učenicima: "Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!" |
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.