Propovijed predsjednika Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" zagrebačkog pomoćnog biskupa Vlade Košića na misi zadušnici za žrtve Križnog puta 1945. godine
(crkva Muke Isusove u Donjem Maclju, nedjelja 1. lipnja 2008.)
Draga braćo i sestre! Dragi poštovatelji žrtava Drugog svjetskog rata i poraća!
Riječ Božja danas nas utvrđuje na putu istine. Treba izabrati blagoslov a ne prokletstvo, treba stati na stranu Božju, a to znači na stranu istine i pravde, ljubavi i mira. To je naime izbor vlastite sreće, i tako se gradi sreća i za čitav narod, pa i svijet. Evanđelje pak donosi Isusovu prispodobu o mudrom i ludom graditelju.
Dok mudar čovjek gradi kuću na čvrstom temelju, na stijeni, lud čovjek kuću gradi na pijesku, tj. bez temelja. Slika je to života naprosto. Ako život svoj, svoju egzistenciju, gradimo na čvrstom temelju, na pravim vrijednostima, zapravo na Bogu, tada će taj naš život odolijevati svim protivštinama, pogiblima, ugrozama, čega su slika oluje, bujice, vjetrovi: s jedne strane, kuća stoji, a s druge se strane kuća ruši i postaje ruševina velika.
Draga braćo! Mi kršćani pozvani smo uvijek na mudrost i izgradnju vlastitog života, života naše zajednice, ali i cjelokupnoga društva na čvrstom temelju, a to je istina, i to Božja istina. Kad čovjek danas, na prvu nedjelju mjeseca lipnja – kako to svake godine činimo ovdje u Maclju već od 1991., otkako je prvi puta pok. kardinal Franjo Kuharić kod Lepe Bukve slavio prvu misu za poginule u Maceljskoj šumi – razmišlja o tome tko je ovdje gradio mudro a tko ludo, tko je izabrao blagoslov a tko prokletstvo, tada mi se čini posve jasnim reći: stradali, njih oko 12.000 u 130 jama samo ovdje u Maceljskoj šumi, usprkos patnji i surovoj smrti upravo svojim stradanjem bili su na strani mudrih graditelja i oni koji su nositelji blagoslova, a njihovi ubojice ostat će u povijesti zapisani kao ludi ljudi, nositelji prokletstva.
Još uvijek bole rane nerasvijetljenih masovnih smaknuća ljudi koji su u tihoj koloni, jer nisu smjeli ni govoriti, prolazili ovom dolinom vraćajući se s Bleiburga te kobne 1945. godine. S druge strane povici, psovke, prijetnje, udarci a onda i smaknuća remetila su mir ovog lijepog zagorskog kraja, prirode koja je od Boga stvorena da odmara dušu prolaznicima, da prima poglede zahvalnosti i budi u duši čežnju za Božjom ljepotom. Sve to nisu mogli vidjeti oni koji su tada, krajem svibnja i početkom lipnja prije 63 godine prolazili ovim krajem. Oni su se pitali hoće li vidjeti svoje najmilije, hoće li preživjeti dramu mučnog i mučeničkog hoda iz Austrije, preko Slovenije – došavši u svoju domovinu Hrvatsku.
Hrvatska ih međutim nije primila kao majka jer u njoj, uz svu deklariranost novih vlasti, nije vladao narod nego uzurpatori vlasti, revolucionari koji su se morali "iživjeti", i to, upravo nad hrvatskim narodom. Da, baš su Hrvati najgore prošli u vlastitoj domovini. Tu su, odmah na pragu, na ulazu u svoju zemlju, mnogi jednostavno ubijeni, bez suđenja, bez dokazane krivnje – premda i danas ima samozvanih sudaca koji ih bezobzirno proglašavaju krivima – oni su jednostavno bili žrtve pobjede velikosrpske kamarile pod krinkom antifašizma.
Kad je naime Ivan Meštrović – kako sam svjedoči u svojim memoarima – pitao maršala pobjedničke vojske zašto nije spriječio pokolj tolikih zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, on je odgovorio: "Morali smo pustiti da se Srbi izdovolje!" Eto, to je istina tzv. antifašističke pobjede u Hrvatskoj. Dok je drugim narodima Europe pobjedom nad nacizmom i fašizmom svanula sloboda, hrvatskom je narodu došlo novo, još strašnije ropstvo.
Stoga onaj tko to ne vidi, naime, da je Bleiburg i križni putovi nakon toga - a Macelj je najveće groblje pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata – najveća tragedija Hrvata u povijesti i tko to izbjegava priznati i pokloniti se žrtvama svoga naroda, taj je lud graditelj, zajedno s egzekutorima ubojica vlastitog naroda kad je već pobijen i stradao od zatornika tuđinaca, taj je zapravo izdajica vlastitog roda i naroda. Međutim, dok je Božji blagoslov nad onima koji trpe, nad onima koji ubijaju je prokletstvo. Teško je zamisliti istinoljubivog Hrvata koji se ne želi pokloniti žrtvama svoga naroda, dok se istodobno klanja žrtvama drugih naroda.
Koliko je velik i težak zločin počinjen nad Hrvatima upravo ovdje i na stratištima od Slovenije do Makedonije, a kojim je pogođeno više stotina tisuća hrvatskih ljudi, svjedoči činjenica da su u njegovo izvršenje bili prisilno uključeni i neki, pa čak i maloljetni, stanovnici mjesta uz koje su zločini počinjeni! Đavolski smišljen zločin, zločin koji je vezao usta i zakovao šutnjom svjedoke koji se boje priznati što je bilo jer su i sami sudjelovali u njemu. Ali, ako su bili prisiljeni, ne bi li se na njih trebao odnositi institut tzv. abolicije za istinu, što su ga primijenile mnoge zemlje želeći raščistiti teške zločine u svojoj prošlosti, a o čemu su progovorile 13. svibnja ove godine u svojoj Istini o pravu na grob i dužnosti pijeteta komisije "Justitia et pax" HBK, BK BIH i Škofovske konference Slovenije.
Draga braćo i sestre, istina je teška, često nas suočava s novim velikim trpljenjima, ali ona je jedino pravi temelj na kojem se može graditi budućnost. Kad čovjek gradi na laži, kad ne želi ni istražiti ni čuti istinu, tada riskira da kao onaj ludi graditelj doživi da mu se sve sruši. Jednom reče pjesnik: "I najgorča istina bolja je od najslađe laži!" Naša je dužnost kao naroda i kao vjernika koji vjerujemo Gospodinu Isusu Kristu, prvom i najvećem mučeniku, da se istina ne nalazi u nepravdi, da istina nije u mržnji, nego da je istina u pravednosti i ljubavi. Njegova je žrtva tomu najbolji dokaz i primjer za sve nas. Poći njegovim putem često znači poći vlastitim križnim putem. Taj je put težak, neizvjestan, bolan. Ali on jedino vodi do Uskrsa.
Molimo stoga ovdje za naše mile i drage, koje još uvijek ne mogu toliki njihovi potomci dostojno oplakati, jer ne znaju ni gdje su stradali, ni gdje im je grob, da ih Gospodin primi u svoj mir, da im udijeli vječni pokoj. Oni su postali blagoslov za čitav naš narod – poput mučenika Bl. Alojzija Stepinca, čija je velika žrtva postala izvorom velikog blagoslova za sav narod, kako je lijepo o njemu svjedočio jučer u Zagrebu kardinal Peter Erdö iz Budimpešte.
Vjerujemo da ni jedna žrtva nije bila uzaludna. No, molimo i za izvršitelje pokolja, za one koji nisu bili braća onima koji su patili, koji nisu bili ni Šimuni Cirenci ni Veronike nego Ponciji Pilati i Herodi. Molimo da i njih takne milost Božja, da se suoče s istinom i da budu mudri, te i oni prime blagoslov. Jer teško je živjeti s prokletstvom, teško je s praznom dušom čekati susret s Gospodinom. Molimo da ih oganj Duha Svetoga zapali ljubavlju te se pokaju i izvrše svoju dužnost, da otkriju istinu.
Mi znamo da se sva stradanja i sva patnja našeg naroda nikada do kraja neće saznati. Ipak, dužni smo sve učiniti da se dogodi pročišćenje i da istina obasja duše onih koji su živi, a koji pate zbog toga jer ne znaju gdje su grobovi njihovih najmilijih. Oni su i naši najmiliji. Mi vjernici njih zovemo svojom braćom i sestrama, i osobito onima koji su obespravljeni trebamo biti posebno blizi. Crkva osuđuje sve zločine i traži da svi zločinci – na svim stranama – odgovaraju, ali do danas za komunističke zločine još nitko nije odgovarao i stoga smo i želimo biti osobito blizi žrtvama tih zločina koje su i najbrojnije u povijesti našega naroda.
Zato u našoj slobodnoj zemlji začuđuje kako se malo učinilo upravo u osvjetljavanju ove, zaista najveće tragedije našega naroda. Odgovorni ne mogu biti neodgovorni. Dužnost je svih u institucijama vlasti da učine sve da se istina otkrije. I da se dadne zadovoljština onima koji oplakuju svoje mrtve. Dužnost je vlasti dakako da se poštuju sve žrtve. Bez cjelovite istine neće se moći dogoditi žalovanje i konačno završiti tako bolno iskustvo Drugog svjetskog rata, a na žalost naš je narod morao proći i Domovinski rat, pa to izgleda da su samo rane na rane, a tko ih može izliječiti osim dragog Boga koji međutim traži i našu suradnju, a to znači da se ne govore laži, da se već jednom prestane manipulirati sa žrtvama ljudi i njihovim tragedijama!
Molimo dobrog Boga i njegova Sina Isusa Krista, koji je bio za nas raspet i koji je uskrsnuo, da snagom Duha ljubavi smiri naša nemirna srca, da se ne umore tražitelji istine, da se dadne dužni pijetet onima koji su tolikom mržnjom pobijeni i da se njihova uspomena čuva da se ne bi nikada više dijelio naš narod i da nikad više ne bismo ustajali jedni na druge, nego u miru gradili budućnost u miru. "Rod bo samo koj si mrtve štuje, na prošlosti budućnost si snuje", rekao je već prije više od 300 godina Fran Krsto Frankopan. I nama se okrenuti budućnosti, graditi naš dom i narodne i vlastite egzistencije u miru, izabirući Božji blagoslov, no to je moguće samo ako se rasvijetli i prizna istina, ako se osudi svaki zločin i žrtvama i njihovim najbližima omogući dostojan pijetet.
"Istina će vas osloboditi", rekao je Gospodin. Istina i nas neka pomiri, oslobodi i ujedini, a mrtvima daruje vječni mir i pokoj. Amen.
Post je objavljen 03.06.2008. u 15:36 sati.