OGLED O PESIMIZMU U POVODU DANA MIROTVORSTVA 29. SVIBNJA
Dvadeset i deveti svibnja je dan mirotvorstva, posebno dan mirotvoraca UN-a i njihovih misija očuvanja mira. Za nas je ova tema opet aktualna, dobro desetljeće nakon uspostave mira, ali iz mnogo ugodnijeg razloga: privremeno članstvo u Vijeću Sigurnosti obvezuje nas na angažman. No, kako zapravo stvari stoje? Optimisti će reći da imamo razloga hvaliti međunarodno institucijsko mirotvorstvo jer je ono u mnogim krajevima uspješno održavalo, ili još uvijek održava razmjerno podnošljivu situaciju polu-mira ili primirja. Pesimisti će upozoriti na velike i zabrinjavajuće neuspjehe. Vrijedi stoga podsjetiti na probleme i dileme, kako humanitarnih akcija, tako i poslijeratne pravde koja im često slijedi.
HUMANITARNE DILEME
Glavni je problem poznat: humanitarne i preventivne akcije su nužne, jer je svijet pun krvavih nepravdi. No, takve su akcije bez odobrenja UN-a nezakonite i neprihvatljive. No, vrlo se često članice UN-a ne mogu dogovoriti, pa UN ne može odobriti potrebne akcije. Neki će onda reći da treba reorganizirati UN ili čekati. Nekad su se takvi glasovi čuli od promiloševićevskih intelektualaca iz Srbije, koji su štitili interese. Danas su glasovi koji osuđuju uplitanje silom daleko pošteniji, jači i brojniji, jer je američka invazija na Irak bacila lošu sjenu na nj. Humanitarne organizacije, koje se bave medicinskom i drugom pomoći, zgrožene su da se izraz "humanitarna intervencija" upotrebljava za nasilne, ratne operacije, tako da neke ugledne međunarodne komisije čak predlažu da se naziv promijeni. Kritičari, poput Davida Chandlera, onda dokazuju da su to verbalni trikovi da bi se zaobišlo autoritet UN-a, i da bi moćni mlatili po slabima kad im se prohtije. Ima nečeg u tome.
No, prisjetimo se toga kako izgleda odsutnost uplitanja kad je ona zaista potrebna. U Ruandi je general Romeo Dallaire čekao skrštenih ruku, jer nije imao "mandat za intervenciju", i tako je pobijeno skoro milijun ljudi. U Srebrenici su čekali Holanđani, s razmjerno sličnim rezultatom. Danas se pitamo zašto "netko" ne uskoči u Miyanmaru i ne spasi od hunte stotine tisuća koje bi mogle pomrijeti od gladi. I tu se vraća pitanje humanitarne dileme, ali u još širem obliku. Kako se odnositi prema vlastima koje su na papiru legitimne, ali u stvarnosti nisu? Ili onima na samom rubu legitimnosti, koje ne ubijaju masovno ljude, ali na primjer divljački potkradaju svoju vlastitu sirotinju, prisvajajući pristojbe što ih zapadne organizacije plaćaju za korištenje i iscrpljivanje resursa, ili zarađujući stvaranjem neodgovornih "mrskih" dugova? Uplesti se silom ili ne? S jedne strane, treba poštivati formu i papir, jer će se međunarodna zajednica raspasti, ako svatko upotrebi silu kad mu se vlast neke tuđe države ne svidi. S druge strane, papir skriva stvarno zločinački karakter mnogih današnjih vlada, a nevolje običnih ljudi su takve da ne možemo čekati vječno.
ZAŠTITITI LJUDSKA PRAVA
Čini se tako ne samo da su neke vrste uplitanja silom ne samo nužno zlo i stoga prihvatljive, a daju se legalizirati, poput kosovske priče, već i da postoji moralna dužnost da se zaštiti one čija ljudska prava dana država neštedimice krši. To je nedavno uspješno dokazivala Carla Bagnoli, etičarka koja već dugo surađuje s našim kolegama. No, moralno nužna a pravno polulegalna praksa ne može trajati vječno, pa pravnici tu govore o paradoksu običajnog prava. S jedne strane, hoćemo da dobra običajna praksa postane zakon, a s druge, praksa ne može biti pravno "dobra", ako već nije zakonita. Inače bi, ako bismo tjerali mak na konac s takvim "pravnim realizmom", i Guantanamo mogao postati pravnim uzorom. Neki poznati stručnjaci, poput Finca Marttija Koskenniemija, vide u tome duboko i nerješivo proturječje. Po njima, čak i ako su intervencije poput on na Kosovu česte, poduzete s osjećajem za pravdu i obvezu te imaju dobre posljedice, to ih ne čini pravno prihvatljivima.
Kako da se pravnici slože s njima, ako su protuzakonite? No, ako budemo čekali na legaliziranje i odbacivali i zabranjivali vojna uplitanja takve vrste, neće ni postojati običajna praksa koju se može pretvoriti u međunarodni zakon. Zaključak je jasan: ako je uplitanje silom radi zaštite ljudskih prava dužnost, a u današnjoj je situaciji ne možemo ispuniti, treba što prije reorganizirati UN. A za to opet treba dosta mudrosti, jer povećana demokratičnost u međunarodnom odlučivanju ne znači automatski i bolju pravdu: ako proširite Vijeće sigurnost s desetak azijskih, afričkih ili latinoameričkih diktatura, to vam neće mnogo pomoći. Treba naći dobar put, a onda ga i stvarno prijeći. Pogledajmo sada situacije nakon što je rat negdje završio, a na pozornicu stupa "poratna pravda", kakvu dobro poznajemo na haškom primjeru.
SPORA I NEDOSTIŽNA PRAVDA
Međunarodna je pravda spora, a bilo bi lijepo kad bi barem bila dostižna. Ali nije. Imajte ne umu Mladića i Karadžića pa uzmite za daljnji primjer mješovite mjesno-međunarodne sudove koji pod okriljem UN-a funkcioniraju od početka tisućljeća. Krenimo od suda za Kampučiju, ECCC-a. U tri su godine, od proljeća sedamdeset i pete do samog kraja sedamdeset i osme, Pol Pot i njegova vlast uništili zemlju, pobili ili neizravno usmrtili oko dva milijuna ljudi, otprilike četvrtinu stanovništva, te nanijeli teške štete i boli skoro svim ostalim građanima. Nakon čega je Pol Pot mirno u snu umro od srca i to pred desetak godina, kao sretni tata kćerkice, nakon samo devet mjeseci vrlo udobnog zatočeništva.
Danas se sudi preživjelim vođama, sada već starcima. A kao u davnom jugo-suđenju ostarjelom Artukoviću, proteklo je trideset godina prije no što je do suda uopće došlo. Optuženi su, srećom, bivše "velike zvjerke". Prvi, Deuch, je bio šef za mučenje u zloglasnom centru Tuol Sleng. Drugi, danas osamdesetipetogodišnji Ieng Sari, tada se bavio tek ideologijom i vanjskim poslovima, ali je zato njegov vršnjak, optuženik Nuong Che, bio kmerski Ranković, zadužen za "sigurnost". Sudi im se pod neprimjerenom optužbom za genocid, umjesto zločina protiv čovječnosti. Neprimjerenom, jer nisu istrebljivali neku posebnu etničku ni vjersku skupinu, nego je od njihove ruke stradavao njihov vlastiti narod u cjelini.
Sam sud ECCC je, čini se, opterećen svim nedostacima mjesne pravde u vrlo zaostaloj zemlji koja se jedva oporavlja. Što je još gore, na njegovu čelu su političari, i sami bivši Crveni Kmeri, pravodobni prebjezi na suprotnu, provijetnamsku stranu, koji su i sami sudjelovali u crvenokmerskim vojnim užasima, poput premijera Hun Sena. Kad vam taj priča o tome kako će "zemlja odahnuti kad skine s leđa breme prošlosti i kad se konačno zadovolji pravdu u ime njezinih žrtava", teško ćete mu povjerovati: zemlja će odahnuti kad on i ljudi poput njega konačno siđu s pozornice.
GLOBALNE SITNE RIBE
Slično se razvlače suđenja u drugom "mješovitom" međunarodnom sudu, onom za Sierra Leone. Tamo se ipak sudi za zločin s početka devedesetih, istodobne srbijanskima, a ne davne kao što su crvenokmerski. Desetak procesa, uključno suđenje bivšem predsjedniku Charlesu Tayloru, još se uvijek vuče. Na trećem mješovitom sudu, onom za Istočni Timor, mnogo je gore. Počelo je vrlo ambiciozno, sa skoro četiristo optužnica, a odluka o okončanju nije imala veze ni s kakvim stvarnim uspjehom, kako upozoravaju stručnjaci.
No, najgori je problem onaj koji svi poznajemo: na sud dolaze optuženici koji u svojoj sredini, srećom, jesu krupne ribe, bivši pukovnici, generali ili čak predsjednici država, ali koji su, globalno gledano, male ribice u malim barama jer njihove države nemaju nikakvu međunarodnu težinu. Velike ribe uživaju u miru: Putinu se ne sudi za Čečeniju, niti Bushu za Irak. Zaključak: i mješoviti sudovi i Međunarodni kazneni sud za sada su slabašne institucije, plaćene da provode pravdu Bogu iza leđa, a da puštaju na miru velike i moćne. I opet se čuje isti vapaj, treba što prije reorganizirati međunarodni kazneni sustav. Jer bez takvog sustava, neće biti ni uspješnog mirotvorstva, ni uspješne pravednosti kad jednom ratovanje okonča.
Nenad Miščević
Novi list - Pogled, 31.5.2008.
.............................................
PS&NB: Ovaj tekst, autora s kojim se redovito u mnogočemu ne slažem, ipak potiče na razmišljanje o važnoj temi, kojoj sam prije nekoliko dana posvetio post, koji je kod nekih naišao na otpor. Zato ovaj (pesimističan) prilog "s druge strane"... – premda sam realni optimist odnosno optimistični realist. Odnosno, kršćani vjeruju da je Bog gospodar povijesti ter da je On jedini pravedan Sudac pa nemaju straha ni kad se globalni brod opasno naginje, jer Krist je rekao svojim učenicima: "Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!"
Post je objavljen 02.06.2008. u 23:13 sati.