NEMA OPASNOSTI OD FAŠIZACIJE HRVATSKOG DRUŠTVA!
RAZGOVOR:
IVAN RIMAC POLITIČKI PSIHOLOG, O PRIJEPORIMA KOJI SE NEPRESTANO JAVLJAJU OKO PRIRODE DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Premda bi se prateći medije i na temelju istupa dijela političara moglo zaključiti da je Hrvatska trenutačno suočena s opasnim pojavama manifestiranja fašizma, politički psiholog Ivan Rimac ne slaže se s tim.
– Mislim da se tu brkaju dvije stvari. Ponekad se želi potencirati stranačke, političke sukobe, a zapravo se radi o igranju s pojedinim zabranjenim simbolima, dok s druge strane imamo dosta intenzivno izraženu netoleranciju prema mišljenju drugih ljudi.
Dakle, nema razloga za strah od nekakve fašizacije društva?
– Ne. Mi smo prošli kritične elemente na kojima smo se mogli zarobiti u totalitarni sustav. Bilo je to tijekom devedesetih godina i to ne zbog političara koji su tada djelovali nego ratnih uvjeta u kojima je živjela Hrvatska. Ugrožena egzistencijalna sigurnost u prošlosti je dovodila fašizam na vlast kao jedan oblik potrebe za uvođenje reda u društvu. Danas kad imamo ipak stabilnu političku situaciju, ni bolju ni lošiju od one u drugim europskim zemljama, mislim da nema prevelikih šansi za rast političke opcije koja bi bila vezana uz neku fašističku ideologiju.
Jesu li za društvo opasni prijepori koji se neprestano javljaju oko prirode Drugoga svjetskog rata i s tim u vezi isticanje neprimjerenih obilježja?
– Tu se miješa nekoliko elemenata. Imamo pojedinačne ekscese relativno mladih ljudi koji se igraju sa zabranjenim simbolima jer su, rekao bih, u prvom redu nedovoljno informirani o tome što oni predstavljaju i kakve političke opcije nude. Osim toga na djelu je konstantno vraćanje političkog diskursa na odnose i sukobe koji su vladali u Drugom svjetskom ratu, ali mislim da se on već odavno istrošio i vjerujem da taj govor nešto predstavlja za minimalan broj hrvatskih građana.
Predsjednik Stjepan Mesić u zadnje vrijeme gotovo svu svoju energiju koristi za raščišćavanje odnosa iz Drugoga svjetskog rata. Čak je i na svečanoj sjednici Vlade na Dan državnosti govorio o fašizmu i antifašizmu. Očito je da Mesić smatra kako su i danas to najvažnije stvari u Hrvatskoj jer inače valjda ne bi na tome toliko inzistirao?
– Gledajte, prije godinu i pol dana i političari i građani kao najveće hrvatske probleme isticali su Antu Gotovinu, odnose s Haškim sudom i očuvanje nacionalnog ponosa kroz obranu generala. U tijeku je to suđenje, ali ja ni u političkom govoru ni u svijesti građana ne primjećujem da su spomenuti problemi ključni problemi oko kojih bi Hrvatska trebala donositi neke važne odluke. Naravno, postoje još sentimenti prema tim problemima, no oni nisu presudni za ovu državu.
S druge strane slažem se da ljude treba podsjećati kako je Hrvatska izrasla na antifašizmu u Drugom svjetskom ratu i da je naš državni status kontinuitet s onim u socijalističkoj Jugoslaviji, bez obzira na promijenjeno društveno uređenje. Podsjećanje na taj kontinuitet antifašizma u skladu je i s dobrom tradicijom europskih zemalja. Međutim, svođenje politike isključivo na antifašističku povijest ili, pak, negiranje te povijesti na račun tvorevine koja je u Hrvatskoj egzistirala u Drugom svjetskom ratu ne može danas predstavljati poželjan oblik diskursa političke elite.
Prije nekoliko godina britanski princ Harry došao je na jednu zabavu u uniformi sa svastikom i mediji su zaključili – glupi Harry. Zašto se u recentnom makarskom slučaju fotografiranja maturanata s kukastim križem ne može jednostavno ustvrditi "blesavi klinci" nego se traži širi društveni kontekst i duboki korijeni tog čina?
– U zemljama koje su poput Njemačke ili Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata bile snažna fašistička uporišta zakonodavstvo je znatno strože u pogledu sankcioniranja manifestiranja te ideologije nego u ostalim državama. U Velikoj Britaniji nošenje fašističkih obilježja uvijek se tretira tek kao pojedinačni eksces. Tamo se i sina promotora fašizma u Velikoj Britaniji, sadašnjeg predsjednika Svjetske automobilističke federacija Maxa Mosleyja, čije su fotografije s nacističkim simbolima nedavno dospjele u javnost, doživljava samo kao senilnog starca nesvjesnog političkog konteksta i to nije bilo dovoljno ni da ga se smijeni s njegove dužnosti.
A u Makarskoj se stvarno radi samo o blesavim klincima jer oni nisu osnovali nekakvu političku stranku, a kad malo počeprkate po njihovim stavovima, vidite da oni niti nemaju stavove ili bitno odudaraju od te ideologije. Ti maturanti niti ne znaju čime se kite i igraju.
Tko su danas antifašisti? Je li to samo posebna skupina ljudi koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani saveznika?
– Rekao bih da je to tako. Kada se danas pojavi totalitaran sustav koji se koristi fašističkim metodama, međunarodna zajednica, ako se uopće njime želi baviti, protiv tog sustava stvara protuterorističku ili prodemokratsku koaliciju. I na Miloševića se izvana gledalo kao na nasljednika socijalističkih ideja iako se po mnogo čemu radilo o fašističkom režimu.
Na vladinoj sjednici premijer Ivo Sanader polemizirao je s Mesićem govoreći – ne treba preuveličavati pojave veličanja ustaša, jer većina hrvatskih ljudi podupire antifašizam. Ne mislite da bi se danas većina građana deklarirali kao antifašisti?
– Pitanje je zašto bi se netko uopće deklarirao u tom smislu. Manje od 15 posto populacije Hrvatske proživjelo je Drugi svjetski rat i bilo je suočeno sa svim što su nosili fašizam i nacizam. Danas pristajati uz tu priču o antifašizmu znači živjeti u prošlosti. Naravno nismo pritom oslobođeni obveze da znamo što se događalo u povijesti kako bismo reagirali na takve pojave u našem okruženju.
Može li Thompson nekome poslužiti kao inspirator za veličanje ustaša i fašizma?
– Ne vjerujem. Thompsonova ikonografija, istina, pomalo koketira s nekim simbolima, ali on nije dovoljno atraktivan i ne može biti inspirator. A to njegovo koketiranje koje je u medijima ipak prenapuhano služi u prvom redu Thompsonu za stvaranje publiciteta, što javnoj osobi nikad nije na odmet.
Razgovarao Dražen CIGLENEČKI
Novi list, 30.06.08.
http://www.novilist.hr
Post je objavljen 30.06.2008. u 23:00 sati.