24.06.2007., nedjelja
IZJAVA PREDSJEDNIKA KOMISIJE HBK IUSTITIA ET PAX O EMISIJI "LATINICA"
|
Zagreb, (IKA) – Predsjednik Komisije Hrvatske biskupske konferencije "Iustitia et pax" zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić uputio je izjavu o emisiji Latinica koja je o temi "Život i smrt u NDH" emitirana u ponedjeljak 11. lipnja. Izjavu prenosimo u cijelosti: "Emisija "Latinica" na temu "Život i smrt u NDH", emitirana na 1. programu Hrvatske televizije u ponedjeljak 11. lipnja, zahtijeva pomniju analizu i očitovanje o odgovornosti za neistinite i tendenciozne sadržaje. Ne ulazeći ovdje u sadržaj cijele emisije, izražavam čuđenje i ogorčenje na sadržaje kojima je prikazana uloga Katoličke Crkve i osobito kardinala bl. Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa. Potpuno je neprofesionalno i nekorektno ponavljati zastarjele teze nastale u svrhu propagande u doba kad su vlasti progonile nadbiskupa Stepinca u ovo naše doba kad postoje vjerodostojne znanstvene povijesne studije o liku i djelovanju nadbiskupa Stepinca. Nema opravdanja što nije ili u studio pozvan ili što nije dobivena izjava svjedoka i povjesničara, crkvenog ili drugog, koji bi iznio stvarnu sliku o kardinalu Stepincu. Ovdje je dovoljno spomenuti djelo Ivana Meštrovića "Uspomena na političke ljude i događaje" (NZMH, Zagreb 1993.), u kojem Meštrović kao svjedok piše o tome da je kardinal Stepinac oštro osuđivao ustaške zločince i doslovno poglavnika Pavelića nazivao "izdajicom" (str. 324), a njega i njegove suradnike "razbojnicima i manijacima" (ib.). U istom djelu je navedeno da je i Đilas izjavio da je Stepinac bio nevino osuđen (str.363). I Amiel Shomrony u članku "Odnosi Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Židova u vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata" (Šeper 3. Veritatem facientes in caritate. Zbornik radova, Zagreb 2003) kao tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Freibergera svjedoči o zauzimanju kardinala Stepinca za Židove i obrazlaže svoj zahtjev da nadbiskup Stepinac bude proglašen pravednikom među narodima (str. 295-297). Na žalost umjesto objektivne istine emisija je ponudila davno stvorene stereotipe te se uključila u propagandu laži, i to o čovjeku koji je čist kao suza i kojega je sluga Božji papa Ivan Pavao II. nazvao "najsvjetlijim likom Crkve u Hrvata". Izražavajući prosvjed protiv takvoga neprofesionalnog i nekorektnog postupanja, očekujem očitovanje odgovornih na javnoj Hrvatskoj televiziji." |
22.06.2007., petak
MALA KOMEMORACIJA TZV. ANTIFAŠIZMA
|
"Ovog vikenda (22. lipnja) pada obljetnica njemačkog napada na SSSR i time otvaranja Istočnoga fronta, što je promijenilo tijek rata i zapečatilo Hitlerovu sudbinu. Vrijedi tu obljetnicu obilježiti s nekoliko povijesnih prisjećanja. Rat s Rusima bio je stalna tema Führerovih maštanja, još od ranog 'Mein Kampfa', u kojem ističe potrebu njemačkog osvajanja 'životnog prostora' na evropskom istoku. Napad je bio izvrsno pripremljen, kako bi to čovjek s pravom očekivao od Hitlera. No, zagonetka je na suprotnoj strani: napad od 22 lipnja 1941. zatekao je Sovjete potpuno nespremne. U prvih nekoliko dana sovjetska je avijacija skoro u potpunosti uništena, većinom prije no što su avioni i poletjeli, u prva dva tjedna zarobljene su stotine tisuća sovjetskih vojnika i uništene tisuće tenkova. Nakon nekoliko tjedana izgledalo je da je SSSR izgubio rat. Kako je moguće da je vojno i političko rukovodstvo bilo posve nespremno? Dio odgovora leži u Staljinovom brkanju želja i realnosti. SSSR je bio potpisao pakt s Hitlerom, a čini se da je Staljin čak bio spreman pristupiti Trojnom paktu, da mu je Hitler malo više išao na ruku... ... I kad je napad jednom izvršen, tadašnji su ruski mediji obavijestili javnost da je došlo do 'nekoliko okršaja' u kojima je Crvena armija tobož uspješno zaustavila Nijemce. I tako su mediji učinili stotine tisuća Bjelorusa nepripremljenim žrtvama koje pojma nisu imale što im se sprema sljedeći tjedan... ... Tko je kriv za sve ove užase?... ... I danas se čini da nema trajnoga mira bez vrlo čvrste međunarodne, nad-državne zajednice; niti jedno drugo sredstvo izgleda da ne pomaže." (Prof. dr. Nenad Miščević, Novi list – Pogled, 23.06.2007.) PS&NB: MOJ KOMENTAR: Pitanje 1.: Zašto partizani u šumi BREzovici kod Siska nisu digli ustanak (tj. postali partizanski ustaše!) kad je Staljin sklopio pakt s Hitlerom? Pitanje 2.: Kako to da je ruska javnost o Hitlerovu napadu bila slabije informirana od stanovnika BREzovičke šume u Hrvatskoj (pa nisu valjda od nekoga bili unaprijed inform/b/irani)? Pitanje 3.: Ne nalazi li se možda u posljednjoj rečenici Miščevićeva teksta odgovor na sva pitanja i sve dvojbe? Naime, da su svi pokolji XX. stoljeća trebali samo ubrzati ostvarenje "čvrste međunarodne nad-državne zajednice"! Blago nama u Novom svjetskom poretku! Dobro došli u Vrli novi svijet (bez ikakvih sloboda)! PSS: U povodu tzv. dana antifašizma možete na donjoj internet adresi naći dokumentarni film o Jazovki u sedam kraćih nastavaka. http://www.youtube.com/watch?v=NmSDQ-nuMOA Posebno je potresno svjedočanstvo Branka Mulića, bivšeg partizana koji javno progovara o zločinima, a koji je i sam bio prisiljen voziti hrvatske ranjenike iz zagrebačke bolnice na stratište u Jazovku... |
20.06.2007., srijeda
KORIJENI THOMPSONOFOBIJE
|
KAKO SAM RASKRINKAO THOMPSONOVO "USTAŠTVO" U novijoj hrvatskoj povijesti ne pamti se ideološka antikampanja, kakva se sručila na glazbenika Marka Perkovića Thompsona. Odmah nakon njegova spektakularnog splitskog koncerta, kojim je započeo turneju promoviranja novog albuma "E, moj narode", "spustila se gusta magla" medijska dosad neviđenom brzinom, snagom i opsegom, priskrbivši si time pridjev fenomenalnog bavljenja fenomenom. Nemoguće je u kratku novinskom osvrtu dodirnuti sve elemente koje je ta analitička "poplava" izbacila, kao ni sve autore koji su izronili na površinu. No u toj medijskoj bujici, koja i dalje teče, (iz)miješali su se osvrti, komentari, intervjui, raščlambe, ankete, etikete, uvrede, ponižavanja, prijetnje, politikantski zaključci i ocjene, predizborni strahovi... Ukratko, sasvim neuobičajeno, izostale su glazbene kritike - s iznimkom Darka Glavana, koji je kao kompetantan profesionalac to učinio odvažno i mimo cjelokupnog glazbeno-političkog kritičarskog lijevog "meanstreama". Umjesto toga izrodio se konsenzus da je riječ o novom političkom pokretu te su za nj lansirani razni bombastični nazivi, koji se mogu svesti na zajednički nazivnik: "bauk crne (kontra)revolucije opet kruži Hrvatskom"! Kratica tog fenomena mogla bi biti NSDP (ne kao Novi SDP, ni kao Hitlerova stranka - Nacional Sozialistische Deutsche Partei, nego npr. kao Novi Stari Desničarski Pokret)! NOVA LICA, SCENA ISTA U tom povelikom mnoštvu, od doista uglednih, preko onih "dosebedržećih pera" hrvatske medijske javnosti, pa do dežurnih efemernih skribomana, koji ne propuštaju očešati se o svaku "temu dana", (a čiji su osvrti na "thompsonomaniju" ubitačno jednolični), posebnu pozornost zavrijedio je Ivan Zvonimir Čičak sa svojim "dnevnikom s margine" u Jutarnjem listu (19.10.2002.). On je prvi poslije Thompsonova splitskog megaspektakla uskliknuo sa zgražanjem da se "Crkva mora očitovati" o tome fenomenu. U međuvremenu je svojom "evolucijom koja teče" došao do zaključka da je "karizmatski i karizmatični svećenik Zlatko Sudac" (koji je "u priču" ušao kasnije, kao i nogometaš Boban), protivnik Thompsonu odnosno da su oni dva "suprotstavljena idejna svijeta". No, čitava Čičkova analiza - koja također obrađuje svu popratnu "crnokošuljašku" i "ustašku" ikonografiju i scenografiju koncerta kao i ponašanje uglavnom mlade publike, čime se uglavnom bavi(la) sva kritikomanija fenomena Thompson - čisti je vrhunac podlosti i podvaljivanja! Ukratko, Čičak svoj zaključak o "političkoj poruci koja proizlazi iz Thompsonovih pjesama" ("neonacistička ideologija kao ideologija zla") izvodi na temelju četiriju elemenata. To su: 1. "ustaški poklik 'za dom', kojim počinju koncerti"; 2. "osvetoljubiva pjesma 'Čavoglave' koja priziva osvetu i borbu; 3. "rasističko klicanje 'Mesiću, cigane'"; 4. "krvožedna ustaška koračnica 'Evo zore, evo dana'". Prvo, pola tih "argumenata" odmah treba "baciti u more". Jer, ni pjevanje o Juri i Bobanu, ni klicanje o Mesiću kao ciganu nemaju veze s pjevačem i te "pjesme" uopće nisu na nosačima zvuka. Drugo, po čemu veću težinu može imati pjesma "Čavoglave" od ostale 24 (koliko sam ih ja čuo) npr. na Thompsonovu drugom zagrebačkom koncertu (u Domu sportova – sadašnja opaska)? A staro je pravilo i princip korektnosti da se cjelovit opus nekog autora nikad ne prosuđuje po samo jednom njegovu djelu (pod pretpostavkom da je kod Thompsona doista riječ o nekom nedjelu; osim toga prešućuje se kakvu je ulogu odigrala ta pjesma u vrijeme agresije na Hrvatsku)! MIŠEVI, IZ RUPA IZIŠLI Dakle, dva su temeljna pitanja koja traže odgovore koji bi mogli riješiti enigmu: 1. gdje su korijeni otpora Thompsonovim idejama; i 2. zašto je (najednom i Čičku) Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca? Prvo, bit i težina fenomena Thompson jest što glazbenik Marko Perković na svim koncertima i u većini svojih pjesama kao temeljne vrijednosti ističe Boga, Obitelj i Domovinu. Na taj su "tamjan" i sve njegove nijanse pobješnjeli svi medijski "vragovi", te svojim "režanjem" (kao kod "najboljeg čovjekova prijatelja" kad mu otimaju kost), podsjetili na vremena u kojima su u omladinskim organizacijama "padale drugarske samokritike" za pasivnost, a Crkvu se optuživalo da im "otima i kvari omladinu"! Thompson je, dakle, zbog toga od svih popljuvan te mu je zbog marginalija, koje su bez ikakve veze s glazbom, prišivena najcrnja etiketa. Nasuprot tome stoje kvadratni kilometri novinarskih plahti s pohvalama i najboljim ocjenama najvećih rock-mračnjaka: od "Rolling Stonesovih" oduševljenja "for the Devil" do perverznog sotonista Marilyn Mansona i psovača vlastite majke Eminema! Kao primjer za to služi i najnoviji poticaj rock-ovisnicima da ne propuste nastup bradatog atraktivnog teksačkog rock-dvojca "ZZ Top", koji na svojoj europskoj turneji (eto, konačno!) ne zaobilazi (kao u vrijeme "tuđmanokracije" "izoliranu"!) Hrvatsku (čime, kako se očito sugerira, tzv. razvijeni, kulturni svijet našu - premda balkansku/?/ - zemljicu stavlja uz bok civiliziranih zemalja svijeta). Laude tom bendu, (iz pera Aleksandra Dragaša, Jutarnji list, 18. listopada), da je "možda najbolji egzemplar spone između rock'n'rolla, piva, auta i seksa", toliko su neukusne da ispada da bi se svi dvomilenijski civilizacijski dometi zapadne kršćanske kulture u zemljama gdje "ZZ-topovi" budu "pucali", trebali posakrivati po svojim nacionalnim kutovima pred tim i sličnim globalnim rock-kultovima. SUKOB DVIJU KULTURA Dakle, već površan uvid u fenomen pokazuje da je riječ o sukobu "kulture smrti" i "civilizacije života" - o čemu je Papa (Ivan Pavao II – sadašnja opaska!) već milijun puta govorio, ali nama nikako da "prorade klikeri", pa da o tome promislimo te u svijetu i na ovom prelijepom dijelu Zemlje "gdje se zvijezde kao ptice gnijezde" znamo prepoznati fenomene i razlikovati duhove. Također, preočito je da je liberalističko i "lijevofrazno" izrugivanje tzv. ognjištarsko-kamenjarskog mentaliteta, zapravo odbacivanje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti. Riječ je dakle o neizravnu udaru na Katoličku crkvu kao 14-stoljetnog nositelja tih vrednota (u) kojima je odgajala hrvatski narod, čime se svakako želi eliminirati ili bar smanjiti njezin društveni utjecaj. Odnosno, kako kaže Papa u sjajnoj knjizi PRIJEĆI PRAG NADE, da se Crkvi oduzme polet u obavljanju njezina misionarskog poslanja. "Sili na razmišljanje taj strah od nove evangelizacije u nekim krugovima koji tvrde da predstavljaju javno mišljenje", a koji, ističe Papa, neskriveno zastupaju tezu da je kršćanska Europa (dakle i kršćanska Hrvatska!) tek "povijesni fenomen koji treba odložiti u arhiv". Ta briljantna Papina dijagnoza, kao tajna formula odnosno password, rješava cijelu zagonetku toga raznobojnog otpora i Kristovu Evanđelju i tradicionalnim kršćanskim vrijednostima. To su hrabro i otvoreno, bez diplomatske "muljaže" iznesene jasne riječi najvećeg duhovnog i moralnog auktoriteta suvremenog svijeta. Svejedno, nekima zvuče kao paranoična teorija zavjere, kako se najčešće etiketira takve stavove. Međutim, ako je Papa paranoik, onda svi mirno možemo prihvatiti tu etiketu! Odgovor na drugo pitanje (zašto je - najednom i Čičku - Thompson opasniji ekstremist od vlč. Sudca?) jest, jednostavno, zato što je očito da je Thompson kao glazbenik medijski utjecajniji. On okuplja brojnije mase na koncertima, nastupa diljem Hrvatske, (a zaredat će i turneje po svijetu), njegove se pjesme "vrte" na radiju i spotovi prikazuju na televiziji, po svim novinama stalno je top-tema, nosači zvuka s njegovim pjesmama "idu ko alva" i kod Hrvata ma gdje bili po cijelom "globalnom selu". Dapače, cijela naša Crkva zajedno ne može sa svojim ukupnim promidžbenim "arsenalom" (iz)vršiti toliki medijski utjecaj. Čak i kad bi svi koji su zaređeni snimili svoj CD (što je neizvedivo, jer neki nemaju sluha!), ne bi privukli toliku pozornost kao Thompson. Uostalom, zar posljednjih godina mnogi katolički bendovi nisu snimili desetke kvalitetnih duhovnih pjesama, ali nisu se maknuli "dalje" od HKR-a i Radio Marije. Bi li možda drukčije bilo da su između svake pjesme vikali "za dom"? UMJESTO ZAKLJUČKA Čini se znakovitim da je udar (najprije) na Thompsona došao od onih istih protagonista koji već najmanje dvanaest godina govore o "neinformiranosti" učenika, osobito srednjoškolaca, p(r)ozivaju na odgovornost pisce udžbenika povijesti, te čak i roditelje okrivljuju da djeci kod kuće "filaju podsvijest" nekom svojom (valjda "neslužbenom"!) istinom. Kao što su pola stoljeća skrivali od naroda npr. istinu o Bleiburgu, namjerno iskrivljavali hrvatsku povijest, konstruirali svoje nebulozne (hipo)teze o etnogenezi Hrvata, sada ti isti samonametnuti znanstveni monopolisti na istinu (izravno, ili preko svojih poslušnih i plaćenih publicista te preko "korisnih budala" izvan njihovih "piramidalnih krugova") nastoje djeci samo svojim "arielom" ispirati mozak! Zato odmah ustaju čim bilo tko javno istupi s činjenicama, informacijama i podacima koji se ne podudaraju s njihovom "istinom". Neki bi rekli da su to iste one "fukare" čiji se nepodnošljivo lak zadah (antihrvatske i antikršćanske) novinarske "ambre" odavna širi hrvatskim medijskim prostorom. Thompson je to izrazio vrlo jednostavnim stihovima: "Od vremena još od Krista, nova lica scena ista, vražje sile se trude da nas ne bude...!" Ipak, i nakon 14-stoljetnog iskustva o nespojivosti "vraga i tamjana", mnogi se (Hrvati) još uvijek svakog jutra čude što sunce ne izlazi na zapadu. E, moj narode! Zagreb, na blagdan Sv. Ivana Kapistrana, 23.10.2002. (za Hrvatsko Slovo) .......................... PS & NB: Ovaj prilog objavljujem umjesto planiranog prikaza albuma "Bilo jednom u Hrvatskoj" (koji neće izostati, ali u sadašnjoj stisci mora otpasti). Zato što ništa u ovom tekstu (u koji sam samo ubacio međunaslove) ne treba mijenjati, osim imena najnovijih kritičara (koji su kao "miševi iz rupa izišli" čak sa zahtjevima da se zabrane Thompsonovi koncerti) i naziva pjesama. Zato će i ne posve pozornog čitatelja zapanjiti činjenica kako se ni nakon pet godina ama baš ništa nije promijenilo - kao da je maksimirski koncert obična repriza poljudskog, a novi MPT-ov album onaj stari s novim imenom. Vrlo znakovito. Ali i poučno! A meni (sa svom skromnošću to ističem) također na ponos što sam među prvima "raskrinkao" Thompsonovo "usta(ni)štvo"! |
18.06.2007., ponedjeljak
MPT-TURNEJA POD ZAŠTITOM SV. BENEDIKTA
|
Maksimir, Zagreb i Hrvatska tako nešto nikad u povijesti nisu doživjeli! Koncert Marka Perkovića na stadionu nekadašnje Croatije, te sunčane nedjelje 17. lipnja godine Gospodnje 2007., bit će upisan kao povijesni događaj. Ovoga trenutka, kada još uvijek sve i svi bruje o tome, većina uopće nije svjesna koliko taj događaj nadilazi ne samo estradne, glazbene i društvene okvire, nego također sociološke, psihološke, kulturološke i političke pa čak – usuđujem se reći – i teološke okvire. Ne samo zbog fenomena da je više od 50.000 (pretežito mladih!) ljubitelja lika i djela jednoga hrvatskoga zabavnog pjevača provelo više od dva sata plešući i pjevajući sve njegove (domoljubno-duhovne!) pjesme od početka do kraja. Ne samo zbog činjenice da je golema većina nazočnih osjetila potrebu jednodušno skandirati poklike MI HRVATI! i U BOJ, U BOJ, ZA NAROD SVOJ! Ne samo zbog jedinstvenog zanosa koji ni olujno nevrijeme prethodne večeri s prisilnim odgađanjem koncerta nije moglo nimalo pokvariti. Ne samo zbog... još mnogo razloga... - nego zbog svega toga zajedno! Premda, zbog svega što sam spomenuo, kantautor Marko Perković Thompson, kao (ne samo hrvatski!) fenomen konca 20. i početka 21. stoljeća, zavrjeđuje odgovarajući medijski i znanstveni tretman, gotovo sam potpuno uvjeren da će to zbog dobro nam znanih razloga izostati. Koliku snagu i energiju ima Thompsonovo djelo pokazuje i činjenica da ga nisu mogli ignorirati ni mediji koji mu ne samo uopće nisu skloni nego su ga redovito pogrđivali ili njegove nastupe marginalizirali. Ali zato su uoči ovoga zagrebačkog koncerta izvirili iz "podzemlja" oni koji su najzaslužniji za odgodu njegova sarajevskog nastupa te su pokušali (u stilu izvježbanih "joy killera") različitim optužbama i ucjenama negativno utjecati na maksimirski svehrvatski spektakl. Uzalud im trud... Mada sam namjeravao napraviti dublju analizu Thompsonovih pjesama, ipak ću ovom prigodom, ostavši zadivljen doživljenom atmosferom i ponašanjem publike pa i kvalitetom koncerta, s glazbene strane, uključujući ukupnu scenu sa svim popratnim efektima, s razlogom taj plan odgoditi te ću prenijeti jedan njegov intervju od prije točno dva mjeseca (uz čestitku novinaru na korektno obavljenom poslu). Ugodno čitanje (uz zaštitu Sv. Benedikta)! INTERVJU: MARKO PERKOVIĆ THOMPSON Nedjeljni jutarnji, 15.04.2007. - Razgovarao Branimir Pofuk Sasvim suprotno od oporoga glasa kojim pjeva svoje često žestoke pjesme, na razgovoru s Markom Perkovićem zvanim Thompsonom dočekao me je izrazito mladolik 40-godišnjak umilnih, gotovo dječačkih crta lica i pogleda. Premda mi je to bio prvi susret oči u oči s popularnim pjevačem, jednim od rijetkih koji u Hrvatskoj može napuniti stadione, mogu reći da me i nije iznenadio taj kontrast gena kamenih iz Čavoglava i gotovo naivne dobrodušnosti očiju za koje je gotovo lako povjerovati da još vjeruju u vile. Igrom slučaja, vijest o Perkovićevu pristanku na intervju za Jutarnji list zatekla me baš u njegovu kraju gdje sam tih dana obišao i sure vrhove Svilaje pod kojom se ugnjezdilo njegovo rodno selo. Gledao sam odozgo na Petrovo polje, baš kao on i njegov dida, o čemu govori i jedna od pjesama s njegova novog albuma “Bilo jednom u Hrvatskoj”. Napio sam se hladne i slatke vode iz zelenkastoplavih bezdana iz kojih s jedne strane Svilaje izvire Cetina, a s druge Čikola. Širokom novom cestom uspeo sam se i do samih Čavoglava usred kojih se uzdiže impozantna nova crkva od kamena, vidio djecu koja se igraju pred ponovno otvorenom i obnovljenom školom, kao i lijepo uređeno sportsko igralište, sve to u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo Marku Perkoviću. A najvažnije od svega, po tim, za mnoge zastrašujućim, bespućima susreo sam mnogo ljudi koji na vjetrom izboranim licima nose sličnu dobrodušnost, otvorenost i gostoljubivost prema svakom putniku namjerniku koji u tom kraju teško da može ostati izgubljen, gladan ili žedan. Uvjeren sam da bi svakome, dok sjedi za stolom s tim izvan pozornice vrlo smjernim, skromnim, a pred mojim novinarskim mikrofonom i gotovo plahim čovjekom, bilo neshvatljivo da se baš zbog njega ovih dana u Sarajevu i šire stvorila gotovo predratna panika. Neizbježno, to je bila i prva tema razgovora vođenog prekjučer u podne, u zgradi Narodnog radija i televizije Z1 u Novom Zagrebu, neposredno prije polaska Thompsona i njegova benda prema Vukovaru gdje je te večeri, tri godine nakon posljednje, počela njihova nova turneja. Je li vas iznenadila uzbuna u Sarajevu zbog najave vašeg koncerta? - Iskreno, iznenadilo me što se podigla tolika prašina oko mog koncerta. Najvažniji razlog mojeg odlaska u Sarajevo je dobrotvorni koncert čiji je prihod namijenjen gradnji Hrvatskog katoličkog doma, na poziv Hrvatskog katoličkog društva i don Ante Jelića. I s njihove i s moje strane to je pozitivna namjera i ni u snu se nisam mogao nadati da bi se digle nekakve udruge i protiv te akcije i protiv mene osobno. Neprestano ponavljam da ne znam kakvo sam zlo napravio tom narodu, tim udrugama i pojedincima da su se tako okomili na mene i da se bez ikakvih argumenata pozivaju na nešto što nema osnove. S druge strane, ja sam sebe i sve njih pitam imaju li Hrvati u Bosni i Hercegovini pravo obilježavati svoje datume i pozivati na proslave koga oni žele? Razmišljate li zbog svega možda i o otkazivanju toga nastupa? - Nemam nikakvih dvojbi. Čast mi je što su upravo mene izabrali za takvu prigodu kao što je obilježavanje desete godišnjice dolaska Ivana Pavla II. i smatram da imam i moralno pravo i obavezu odazvati se. Nemam nikakvog straha doći među svoje ljude i svoju publiku te ovom prilikom pozivam i Hrvate i Bošnjake da ne nasjedaju na provokacije raznih udruga koje raspiruju mržnju i koje su ovu cijelu situaciju napravile kritičnom. Čujem da čak pozivaju Sarajlije, Bošnjake, da dođu pred Zetru i demonstriraju. To je poziv na sukob i to nikako nije dobro. Nemam zlih namjera ni prema kome, ni prema kojem narodu. Želimo samo doći odraditi koncert u prijateljskom ozračju. Kako komentirate izjavu mostarskog muftije? - Nevjerojatno je da se jedan vjerski vođa služi neistinama i da govori kako su nakon mojih koncerata u Mostaru, Stocu i ne znam gdje još, horde uništavale bošnjačku imovinu. To su jednostavno laži i nezamislivo mi je da se jedan vjerski vođa njima služi. Upravo je to raspirivanje mržnje, a moja se publika tako ne ponaša. Sve te optužbe i protesti kreću od vašeg povezivanja s ustaštvom. Biste li sada, da možete, promijenili nešto u svojoj prošlosti da se ti razlozi uklone? - Ničim nikada nisam potencirao ničije ponašanje niti sam ikada izazivao incidente tog tipa i ne znam što bih to trebao mijenjati, kako u prošlosti, tako i sada na ovoj turneji. Nikada nikome nisam govorio što će nositi na moje koncerte, kako će se odijevati i kako će se ponašati. Na moje koncerte mahom dolaze cijele obitelji i atmosfera je uvijek bila dostojanstvena. Nikada nikakvog incidenta nije bilo na mojem koncertu. A što s onima koji dolaze okićeni ustaškim simbolima? - Što se ikonografije tiče, često sam s pozornice grmio i pozivao da svi koji imaju potrebu nositi vojnička obilježja, nose obilježja hrvatske pobjedničke vojske iz Domovinskog rata. To uvijek ističem, a opet, ponavljam, ne mogu određivati što ljudi nose. Uostalom, ako je tu nešto protuzakonito, postoje službe koje su odgovorne baviti se time. A zloglasna pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara”? - Imam svoj službeni repertoar, a ta pjesma na njemu nikada nije bila. Naravno, ja je nisam ni napisao, nikada je nisam snimio niti stojim iza tog teksta. To nisu moja načela niti su to uopće ikakva ljudska načela. Moje pjesme govore o ljubavi prema Bogu, obitelji, domovini i čovjeku. Nikako ne dopuštam da mi prišivaju nešto što nema veze sa mnom. Ipak je bilo prigoda u kojima ste vi i tu pjesmu znali zapjevati. - Nisu to bile nikakve prigode, nego je to bilo vrijeme u kojemu je svatko pjevao svašta. Domovinski rat nije bio samo fizički obračun s četnicima, nego je to bio i psihološki rat. Znamo što su sve četnici pjevali i na koji se način pjevalo njima. Izvlačiti sve to iz konteksta tog vremena u sadašnjost nije fer. Sve to skupa bilo je ludo vrijeme. Ali, opet kažem, ne dopuštam da mi to stavljaju na teret. Samo je umobolan čovjek mogao napraviti ono što je učinio Denis Latin kada je u svojoj emisiji pustio tu pjesmu montiranu s prizorima leševa koji plutaju rijekom i onda goste pitao: “Što mislite o ovom Thompsonovu spotu?”. Zbog toga i danas imam puno problema. Trebao sam ga tada tužiti, ali bio sam zaokupljen svojim stvarima, a i inače nisam sklon tužakanjima. No, to je i netko drugi trebao presjeći jer to je stvarno bilo nekorektno i nepravedno prema meni. Uostalom, poznajemo i mnogo političara, neću im sada govoriti imena, koji su svašta pjevali, a sada sam ja za sve kriv. Mislite li možda i na predsjednika Mesića koji je u ono vrijeme, kako je sam priznao, također svašta, ako ne pjevao, a ono barem mrsio kroz zube? - Ma kažem, neću o imenima, ali kad ste ga već spomenuli, baš me zanima je li ikome zbog toga palo na pamet Mesiću zabraniti dolazak u Bosnu i Hercegovinu? Opet ponavljam: takve pjesme i poruke koje one nose nipošto nisu moj stav niti predstavljaju moja načela niti na bilo koji način stojim iza njih. Bez obzira na mnoge vaše kasnije hitove, za mnoge je i danas vaš zaštitni znak pjesma “Čavoglave” i očekuju da je pjevate. Hoće li biti na repertoaru ove turneje? - Svakako. To je pjesma koja je obilježila jedno vrijeme koje ne smijemo zaboraviti i na koje se trebamo vraćati. Ne zato da bi se ikoga danas na bilo što huškalo, nego zato da bismo se prisjetili tih dana i zahvalili svima koji su dali živote. Uz tu su pjesmu mnogi ginuli i znam za ljude koji su tražili da je čuju na samrti. I danas je počinjete pokličem “Za dom spremni!”? - Da, i ne vidim ništa loše u tome. To je stari hrvatski poklič iskorišten još u operi “Nikola Šubić Zrinjski”. Smatrati taj pozdrav samo oznakom NDH mislim da nije pošteno, no na povjesničarima je da to objašnjavaju. Uostalom, 1991. i 1992., kada nije bilo radijske i televizijske postaje ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini gdje se ta pjesma nije vrtjela, to većini nije smetalo. To licemjerje je ono što me vrijeđa. Ta je pjesma bila ratni krik i obraćala se onima koji su nas napali i okupirali trećinu Hrvatske i veći dio Bosne i Hercegovine. To se, na žalost, danas zaboravlja i to mi smeta. Izvorna verzija te pjesme bila je, zapravo, vrlo lokalnog karaktera i obraćala se... - Četnicima! Spominjala su se sela Baljci i Mirlovići iz kojih su po nama tukli, a ja tada nisam mogao ni sanjati da će se pjesma slušati po cijeloj Hrvatskoj i dalje. Kada sam vidio da je pjesma nadišla taj lokalni okvir, promijenio sam tekst. A morao sam to učiniti i zbog Mirlovića u kojima je bilo pola Srba, ali i pola Hrvata, među kojima i mnogo mojih rođaka pa mi je bilo žao što su ni krivi ni dužni ondje završili. A sigurno se i uvrijedili? - Ma naravno. Kako je to biti rođen i odrasti u Čavoglavama? - Meni je stvarno bilo lijepo i ma koliko se izrugivali našim selom i našim krajem, ja sam na sve to ponosan i sretan sam što su baš ondje moji korijeni. To mjesto me je podiglo, ondje sam progledao i prohodao i naučio sve ono što mi je u životu najvažnije. Zbog toga sam i imao potrebu, kada je to postalo moguće, odužiti se tom mjestu i pokušati mu pomoći. Kako je uopće počelo s najmasovnijom feštom za Dan domovinske zahvalnosti u Čavoglavama? - Čavoglave, ne samo pjesma, nego i to mjesto i ljudi, bili su tijekom cijeloga rata prva linija. Kroz Čavoglave i naš kraj prošlo je, braneći ga, mnogo ljudi iz svih krajeva Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. A zatim, kao datum naše mjesne crkve, Crkve hrvatskih mučenika koja se gradi na moju inicijativu, ali uz pomoć donacija Hrvata iz cijeloga svijeta, određen je upravo 5. kolovoza. To je veliki datum za našu generaciju koja je stvorila državu, za braniteljsku populaciju i za cijeli narod i mislili smo kako je dobro da se proslavlja na što više mjesta, pa i u Čavoglavama. Nikako nam nije bila namjera da se stvara bilo kakav rivalitet između Čavoglava i Knina, ili Škabrnje ili bilo kojeg drugog mjesta u kojem se slavi Oluja, nego smo htjeli i mi, u našem mjestu koje je također obilježilo to vrijeme, napraviti feštu, i to pučku, za razliku od Knina koji to radi nešto službenije. Nismo htjeli kontrirati, nego se jednostavno priključiti proslavi tog dana za koji bih ja volio da se slavi na još mnogo mjesta. Znači, odaziv vas je iznenadio? - Naravno, tim više što je bilo teško uopće popeti se u Čavoglave zbog loše ceste. Sada, zahvaljujući upravo tom događaju, imamo i bolju, širu cestu, igralište i mnogo ljudi iz samog sela sada drukčije gleda na svoje mjesto te ih više razmišlja o povratku. Svi čekaju tu feštu, ali ljudi i svakodnevno nailaze. Kada vide putokaz, skreću u Čavoglave, svraćaju da sami vide što to ondje ima. Sve je živnulo. Eto, ponovno je otvorena i škola. Jest da nemamo više od devet đaka, ali sve to što se događa jako je dobro i za mjesto i za cijeli kraj. Gradit će se i cesta dalje u Svilaju, za planinare, lovce i sve koji je žele posjetiti. Iz vaših se tekstova mogu izvući političke poruke o prilično mračnoj hrvatskoj današnjici. - Ja ovdje živim, susrećem ljude, pričam s njima, poistovjećujem se s njima, vidim što se oko nas događa. Sve teme, bile one mračne ili ne, naša su stvarnost. Ne želim da mi itko baca prašinu u oči. Znam gdje sam i što se događa oko mene i o tome bez ikakvog pardona govorim. Predizborna je godina. Hoćete li pjevati nekoj političkoj stranci? - Ne znam kako će se razvijati cijela predizborna kampanja, ali nemam namjeru pjevati bilo kojoj stranci. Nakon tri godine danas na istom mjestu počinjete turneju koja bi trebala kulminirati koncertom na maksimirskom stadionu. S kakvim emocijama krećete u Vukovar? - Zaista sam se dugo pripremao za ovu turneju i dugo radio na albumu pazeći na svaku riječ, svaki takt, svaki ton. Sudjelovao sam i u izradi svakog detalja scenografije i bine koju smo pred turneju postavili u Jadran filmu i na njoj pet dana uvježbavali svaki detalj nastupa. Nakon posljednje turneje “E moj narode”, koju je slušalo više od pola milijuna ljudi, svojoj sam publici želio pokazati još raskošniju pozornicu, s još boljim glazbenicima koji me prate, s novim aranžmanima starih pjesama. Cilj mi je da glazba i teme kojima se bavim budu predstavljene još bogatije, još moćnije i još autentičnije. Jedva čekam da sa svim tim izađem pred publiku, a što je više ljudi preda mnom, osjećam toliko veću sigurnost i mir. Kako je nastala pjesma “Čavoglave” i što ste uopće prije toga pjevali? - Tada se snimalo mnogo pjesama koje smo mi gardisti slušali na radiju. Ja sam ranije imao već dosta pjesama koje sam skladao onako za sebe, prije rata, uglavnom ljubavne tematike, jer sam pomalo sviruckao gitaru. I onda je doslovno u jednom danu iz mene nastala pjesma “Čavoglave”. Snimili smo je na običnom kazetofonu, netko je to odnio u Split i počela se vrtjeti po kafićima, o čemu ja prvih dana nisam imao pojma. Onda smo odlučili napraviti bolju snimku, onako, za sebe, za naš neki arhiv, da možemo jednog dana djeci pokazati kako smo i mi u Čavoglavama imali svoju pjesmu. No, ta je snimka odmah otišla na Radio Split i kao požar se raširila cijelom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. To zaista nisam očekivao niti sam se tada uopće planirao baviti glazbom profesionalno. S fronta su me, sjećam se, vukli dolje u Split, na Pazar, gdje sam imao prvi javni nastup. Publika me zvala natrag sedam puta, a ja sam se nakon toga, pravo s bine, vratio u Čavoglave na frontu. Onda sam na nagovor svojih suboraca snimio još nekoliko pjesama i počeo nastupati uglavnom dobrotvorno tamo gdje bi me zvali, sve dok se nije pojavio Zdenko Runjić i predložio mi suradnju, da napravimo album. Tako je sve krenulo. Malo po malo razvijao sam se kao glazbenik. Dugo sam pratio i samo gledao kako se sve to zapravo radi i tek nakon rata, od “Vjetra s Dinare”, mogu reći da sam postao profi i počeo se i komercijalno baviti glazbom. Kad smo kod ikonografije, u opremi vašeg novog CD-a je iskorišten medaljon koji, vidim, nosite oko vrata, na kojem je puno slova. Hoćete li objasniti što ona znače? - To je medaljica svetog Benedikta, zaštitnika Europe, koju sam dobio na poklon i odavno je nosim i ona predstavlja moju vjeru. Slova CSPB, na latinskom su kratica za "križ svetog oca Benedikta". Slova na križu su inicijali za "neka mi križ bude svjetlo, neka mi zmaj ne bude vođa", a inicijali sa strane znače "odlazi Sotono, nemoj me nagovarati na taštinu, popij sam svoj otrov koji si meni namijenio". A pax je mir, to je glavna poruka koja me čuva od svih zlih ljudskih namjera i ja tu medaljicu držim u ruci svaki dan kad se molim. To je i glavna poruka koju želim donijeti svima pred kojima nastupam. |
15.06.2007., petak
ZDRAVKO TOMAC - INTERVJU
|
MI - katoličko glasilo, svibanj 2007. (nastavak – 3/3) Prof. dr. Zdravko Tomac, sveučilišni profesor politologije, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade tijekom domovinskog rata te jedan od bivših lidera SDP-a "PETA KOLONA" KRIVOTVORI PROŠLOST! Ima li snage hrvatski narod utirati vlastiti put u budućnost, neovisan od svih vanjskih pritisaka i želja? - Hrvatska ima geopolitičke i druge prednosti koje nam omogućuju mnogo samostalniju politiku od one koju vodimo. Međutim, hrvatska nacija trenutno je nesposobna oduprijeti se globalnim grabežljivcima i stranim gospodarima, jer je podijeljena više nego ikada i stalno se radi na produbljivanju tih podjela. Pored ideološke podijeljenosti, koja se stalno pokušava produbiti i produbljivati, nastala je i velika socijalna podijeljenost, ne samo među stanovništvom, nego i među braniteljima. Jednostavno, ne smijemo se pomiriti s navodnom sudbinom, koja je nekome dodijelila metak a nekome imetak. Dakle, inzistiranje na nacionalnoj slozi moguće je samo na istini i pravdi i na otklanjanju uzroka podijeljenosti. Hrvatskoj treba nova nacionalna politika koja će se suprotstaviti sadašnjoj politici dobrovoljnog pokorenja. Hrvatska je na raskrižju kao i devedesetih godina. Još jednom je potrebno obraniti ono što je tada stvoreno, Hrvatskoj treba alternativa politici pokorenja. Ta alternativa je težak i mukotrpan put, ali dostojan i slavan. To je put obrane samostalnosti i dostojanstva. Odluka je na hrvatskome narodu i ne može se prebaciti odgovornost na drugoga. Svaki Hrvat ima izbor: sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama međunarodne nepravde ili se suprotstaviti. Svaki Hrvat slobodno bira: slobodu ili ropstvo, istinu ili laž, kulturu života ili kulturu smrti. DOSTOJANSTVO DOMOVINSKOG RATA Koje su najveće opasnosti na tom putu? - Hrvati su sami sebi najopasniji neprijatelji. Zbog toga nam treba, umjesto molitve: "Bože čuvaj nas od neprijatelja.", molitva: "Bože čuvaj nas od nas samih." Kako doživljavate hrvatsku političku scenu danas. Ima li mjesta na njoj za vaš idealizam? - Veliko je razočaranje u političke stranke i političke vođe. Hrvatske političke stranke su nedemokratske, pokorničke i više su briselske nego hrvatske. Pitanje je svih pitanja, može li se do novih parlamentarnih izbora stvoriti novi domoljubni pokret koji će se temeljiti na obrani Tuđmanove državotvorne politike ali i na davanju novih rješenja za pitanja koja Tuđman nije riješio ili ih je pogrešno rješavao? Sadašnja politička polarizacija hrvatske, na snage koje radikalno negiraju Tuđmana i one koje ga veličaju a nisu spremne dati odgovore na pitanja koja Tuđman nije riješio ili je pogrešno rješavao, nije dobra za budućnost Hrvatske. Često se čini da Hrvati olako pristupaju vlastitom identitetu. Draže nam je ono što je tuđe nego naše... Što je uzrok tome i kako to možemo mijenjati? - Za odgovor na ova pitanja trebalo bi mnogo prostora kojega nema. Zato ću odgovoriti s nekoliko kontra pitanja. Što to znači biti Hrvat danas, što je značilo u prošlosti i što će značiti u budućnosti? Je li hrvatstvo u različitim povijesnim okolnostima označava isti, sličan ili različiti sadržaj? Je li u pravu Krleža kada tvrdi da hrvatstvo Matije Gupca nije identično s hrvatstvom grofa Draškovića, odnosno, da hrvatstvo rezača drva na trešnjevačkom placu, nije identično s hrvatstvom gospodina vlasnika vile na Tuškancu sa sedmero glava posluge? I danas u novim okolnostima, nakon stvaranja suverene Hrvatske, može se postaviti pitanje: Je li hrvatstvo dragovoljaca Domovinskoga rata identično hrvatstvu tajkuna koji su se obogatili ratnim profiterstvom i u nemoralnoj pretvorbi? Dragovoljci su obranili Domovinu a izgubili radno mjesto ali i dalje se ponose svojom Domovinom i ne dozvoljavaju da se diskreditira Domovinski rat. Suprotno tome, oni koji su se obogatili ili su bili daleko od fronte, lagano se, i prelagano, odriču svojega hrvatstva i obrane Domovinskoga rata. Čak one, koji brane hrvatstvo, proglašavaju konzervativcima, primitivcima pa i šovinistima. Što za Vas predstavlja Domovinski rat i što mislite o suvremenim haaškim interpretacijama događaja tijekom i nakon Oluje? - O tome sam toliko napisao i govorio da nema potrebe ponavljati. Sudi se hrvatskoj državi i hrvatskome narodu. Optužbe su monstruozne i nepravedne a cilj im je da se kriminalizira i diskreditira Hrvatska kako bi se amnestirala Srbija. Može se postaviti i pitanje zašto se želi suditi Hrvatskoj i hrvatskome narodu, zašto se neargumentirano optužuju državno i vojno vodstvo za zločinački poduhvat, zbog čega je Gotovina kriv samo zato što je bio na čelu oslobodilačke akcije Oluja? Odgovor je prilično jednostavan i sve veći broj Hrvata ga zna. Sudi se Hrvatskoj zbog toga što je srušila planove međunarodne zajednice. Sudi se Hrvatskoj zbog toga što je križem, krunicom i privrženošću Papi, ugrozila antikršćansku politiku i protukršćanski globalizam i novi svjetski poredak. Sudi se kršćanskoj Hrvatskoj u ime antikršćanske Europske unije. Sudi se Hrvatskoj zbog toga što se suprotstavila stvaranju srpske autonomije u Hrvatskoj i što je Olujom onemogućila brzu obnovu balkanskih integracija. Na djelu je povijesni obrat. Žrtva postaje krivac, a krivac postaje žrtva. IMAMO ALTERNATIVU Najnovije informacije o spletkama glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte i njezinoj naklonosti Srbiji, pokazuju da su Hrvati bili prilično naivni u slijepom vjerovanju i poslušnosti Haagu. Jesmo li imali izbora? - Imali smo alternativu i još je uvijek imamo. Godinama, kao i mnogi drugi, pišem i govorim o tome što treba učiniti, kako treba braniti i obraniti naše nacionalne interese. Međutim, haaška mreža (politička, medijska i intelektualna), u Hrvatskoj je bila jača. I sada, kada se otkrivaju sve podvale i nepravde i zlodjela haaške tužiteljice, ta haaška mreža u Hrvatskoj besprincipijelno, do posljednje kapi krvi, brani Carlu del Ponte. Evo primjera: Forum hrvatske sloge, Udruga za toleranciju, dijalog i zajedništvo, poslala je svim medijima dva priopćenja u kojima argumentirano razobličava i djelovanje Carle del Ponte ali i hrvatske haaške mreže. Nažalost, nitko nije objavio niti retka, što pokazuje da postoji cenzura i vlast onih koji ne dopuštaju da se čuje alternativa. Kakva je vaša poruka čitateljima lista "MI"? - U svojoj knjizi u kojoj sam argumentirano razobličavao tri svjetska zla: bezboštvo, komunizam i globalizam, nastojao sam ponuditi i neku alternativu. Za mene je ne samo alternativa nego jedino rješenje u razvijanju duhovnosti čovjeka u vjeri. Smatram da će rasti potreba za duhovnim odgovorom. Također, smatram da je velika odgovornost na kršćanstvu jer je čovjeku potrebna čvrsta vjera koja će u ljudskim dušama obnoviti duhovnost, moralnost, ljubav, poštenje, vjeru u smisao života i ljudskog postojanja, u smisao povijesti. Dakle, moja je poruka mladima, budite svoji. Smisao života je u ljubavi i čovječnosti. Treba se boriti za svijet u kojemu čovjek nije čovjeku vuk, nego u kojemu je "Čovjek čovjeku – čovjek". (svršetak) Razgovarao: B. Skoko |
14.06.2007., četvrtak
ZDRAVKO TOMAC - INTERVJU
|
MI - katoličko glasilo, svibanj 2007. - (nastavak – 2/3) Prof. dr. Zdravko Tomac, sveučilišni profesor politologije, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade tijekom domovinskog rata te jedan od bivših lidera SDP-a "PETA KOLONA" KRIVOTVORI PROŠLOST! KOMUNIZAM – ZLOČINAČKI SUSTAV Što najviše zamjerate komunizmu? - Ja u svojoj knjizi dokazujem da se radi o zločinačkome sustavu, o zločinačkoj ideologiji i da osamdeset pet milijuna, organizirano ubijenih ljudi, od strane komunizma, čini komunizam najvećim zločinačkim sustavom u povijesti. Pokušavam objasniti prijevaru komunizma i zbog čega se danas amnestiraju zločini komunizma, zašto je komunizam u nas i dalje pod zaštitom moćnih snaga. Pokušao sam u knjizi argumentirano obrazložiti zašto komunističke zločine amnestiraju ne samo pristaše komunizma, nego i zašto šute protivnici i neprijatelji komunizma, pa čak i dio žrtava komunizma. U nas su komunisti ostali na društvenoj sceni, mijenjajući samo odore, postajući socijaldemokratima, liberalima, narodnjacima ili hadezeovcima. Policijski represivni aparat, diplomacija, politička i menadžerska elita ne samo što su sačuvali svoje pozicije nego su ih i poboljšali i učvrstili, a zapadne demokratske zemlje takvu su praksu podržale i ocijenile kao velik demokratski čin. Zato navodim niz argumenata kojima dokazujem da je hrvatskome društvu potrebna detitoizacija a ne detuđmanizacija. Podjednako ste kritični i prema globalizmu, kao novoj pojavnosti u svijetu. Je li globalizam uistinu tolika opasnost za naše društvo? - Živimo u suptilnom novom dragovoljnom totalitarizmu. Živimo u novom kolonijalizmu, koji se, ako nije prijeko potrebno, ne nameće topovima, vojskom, klasičnim ratom i osvajanjem. Bolje od topova i tenkova to rade banke, kapital, trgovački lanci, internet, televizija, mediji, masovna kultura, kojima globalisti stanovništvo i čovjeka dovode u potpunu ovisnost. Ni ratovi ni gruba sila, naravno, nisu isključeni. Njih se koristi kada "meki" totalitarizam ne uspijeva zaštititi interese vladara svijeta. Cijeli svijet postaje veliki logor kojim upravlja "veliki brat", a ljudi u tome logoru uvjereni su da su slobodni. Čovjek sve više i gotovo isključivo proživljava stvarnost posredovanjem medija. Čovjek se tome opire, ali na kraju većina prihvaća tu virtualnu stvarnost koju mediji ne samo posreduju nego i stvaraju. Nikada u povijesti čovječanstvo nije ovisilo o volji tako malog broja ljudi koji su u svojim rukama koncentrirali tako golemu moć. Veliki mozak – čarobno oko televizora i kompjutorskog ekrana, upravlja ljudima i misli umjesto njih. U tome kontekstu, globalisti tu svoju novu utopiju pokušavaju izgraditi na načelu autoritarnosti i na neprijateljstvu prema svakoj posebnosti i različitosti. Cilj globalista jest potpun nadzor nad čovjekom, od rođenja do smrti, genetičko preoblikovanje čovjeka, biokemijskim sredstvima pretvaranje čovjeka u slabo i ovisno biće, biće bez volje i osobnosti. Bombardiranjem ljudi tisućama nepotrebnih i beznačajnih poruka te negativnih vijesti lomi se sposobnost čovjeka da misli svojom glavom. Stvara se kod ljudi osjećaj krivnje ako su drukčiji, ako se ne prilagode, proglašava ih se konzervativnima, primitivnima, zaostalima, nacionalistima i ognjištarima. Stvaraju se metafizika i teologija megastroja, koji eliminiraju ljudsku osobnost i čovjekov identitet. Veliki mozak – veliki kompjutor – emitira milijune zraka. Ljudski se mozak pretvara u primatelja, prenositelja i ostvaritelja tih naloga. Čovjek ne pruža otpor. Dragovoljno prihvaća novo ropstvo i neslobodu. Čak je sretan i zahvalan što su ga oslobodili slobode i odgovornosti, što su ga doveli u ugodnu poziciju da ne mora odlučivati o svojoj sudbini, nego se može prepustiti "sreći" koju mu osigurava "veliki brat", tj. veliki mozak. Suvremeni čovjek sve više postaje žrtvom novoga ropstva, jer ga teror masovnih medija i ideologija ateističkog hedonizma ne samo potiču nego i prisiljavaju na unutarnje ropstvo u kojemu se sloboda ostvaruje kao sloboda zadovoljavanja sirovih strasti i svega najjadnijeg i najbjednijeg u čovjeku. IZDAJA TZV. ELITE Kako vidite hrvatsko društvo danas? - Hrvatska je politički razjedinjena možda više nego ikada. Društvene elite na čelu sa Stjepanom Mesićem, vladajuće i oporbene političke stranke, znatan dio medijske i intelektualne elite, smatraju da je potrebno i dalje provoditi radikalnu detuđmanizaciju kako bi se stvorile pretpostavke za potpuno drugačiju Hrvatsku od Tuđmanove Hrvatske. Suprotno tome, drugi dio Hrvatske, moglo bi se čak reći većinska Hrvatska, smatra da je radikalna detuđmanizacija pogubna ne samo za samostalnost nego čak i za opstojnost hrvatske države. Na taj način Hrvatska se u pripremi novih parlamentarnih izbora sve više polarizira na takozvane briselske političke snage koje su spremne žrtvovati sve što treba žrtvovati za ulazak Hrvatske u Europsku uniju i NATO i, s druge strane, na antibriselske domoljubne političke snage, koje smatraju da je potrebno ne samo obraniti Tuđmanovu državotvornu doktrinu nego i u potpunosti prihvatiti i provoditi njegovu politiku bez kritički revalorizacije i bez inovacija koje su nužne. Radikalna detuđmanizacija ruši sve dobro i sve veliko i sveto što je hrvatski narod postigao u Domovinskome ratu. Ona ugrožava ne samo suverenitet nego i opstojnost hrvatske države. S druge strane kao odgovor na sotonizaciju i kriminalizaciju Domovinskoga rata i državnoga i vojnog vodstva Hrvatske, pokušaji da se bez kritičke valorizacije, izlaz traži u potpunosti u povratku na Tuđmanovu politiku, također ne rješava hrvatske probleme, niti daje odgovor na ključne dvojbe: kakva je Hrvatskoj potrebna nacionalna politika za 21. stoljeće? Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini. Izlaz je u prihvaćanju i obrani njegove državotvorne politike i samostalnosti Hrvatske i suprotstavljanju krivotvorinama Haaškoga suda i drugih ali i u novoj politici koja će otkloniti Tuđmanove zablude i koja će dati nove odgovore na suvremene probleme s kojima se Hrvatska susreće. Hrvatska ne može obraniti niti ono pozitivno i veliko u Tuđmanovoj državotvornoj politici bez radikalnih promjena hrvatske politike u odnosu na Europsku uniju, NATO i Balkan, bez nove nacionalne politike koja će čvrsto obraniti naše nacionalne interese. U protivnom Hrvatskoj prijeti povratak tamo gdje je već bila. Ponovno smo na raskrsnici, kada se moramo odlučiti, hoćemo li na oltar euroatlantskih i balkanskih integracija i globalizma, dobrovoljno žrtvovati svoj nacionalni suverenitet i identitet ili ćemo se tome oduprijeti svim sredstvima. Ponovno smo na raskrsnici, kada se moramo odlučiti, hoćemo li žrtvovati križ, kao simbol duhovnosti hrvatskoga naroda i obrane njegove opstojnosti i identiteta ili ćemo prihvatiti ateističko-hedonistički svjetonazor u kojemu će, na kraju, kršćani biti progonjeni kao i u starome Rimu. Namjerno postavljam ove teze vrlo radikalno i suprotstavljeno, kako bi još jasnije podvukao dramatičnu situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi. (nastavak slijedi) |
13.06.2007., srijeda
ZDRAVKO TOMAC - INTERVJU
|
(MI - katoličko glasilo, svibanj 2007.) – 1/3 Prof. dr. Zdravko Tomac, sveučilišni profesor politologije, bivši potpredsjednik hrvatske Vlade tijekom domovinskog rata te jedan od bivših lidera SDP-a "PETA KOLONA" KRIVOTVORI PROŠLOST! Profesore, mjesec svibanj u hrvatskoj povijesti ima važnu simboliku. To je mjesec i hrvatske pobjede ali i stradanja. U njemu smo doživjeli Bleiburg i antifašističko oslobađanje Hrvatske istodobno ali i nezaboravno proglašenje višestranačkog Hrvatskog sabora 1990. Mogli bismo ga nazvati mjesecom hrvatske pomirbe. Kako Vi doživljavate tu svibanjsku simboliku? - Ne samo svaki čovjek nego i svaki narod svoj identitet može graditi samo na prošlosti. Kao što je čovjekova prošlost, njegova bit, bit njegova života, tako i prošlost hrvatskoga naroda – bit hrvatskoga naroda. Ako se ukine prošlost, ako se izbriše, ako nema povijesnoga pamćenja, ako nam se nametne krivotvorena prošlost, onda nestaje ne samo identitet hrvatskoga naroda nego i sam narod. U tome kontekstu dio našega identiteta su i pobjede i porazi, sve ono veliko što smo kao narod ostvarili ali i sve ono loše. Prošlost je onakva kakva se je i dogodila. Dio naše prošlosti su i Jasenovac i Bleiburg i krvavi hrvatski mostovi sukobljenog, ideološki podijeljenoga hrvatskoga naroda. Na osnovu te prošlosti treba izvlačiti pouke kako nam se krvava prošlost ne bi ponovila. Potrebno je suočiti se s istinom i sa svijetlim i tamnim stranama. Potrebna nam je pomirba ali je ona moguća samo na istini. Istina o prošlosti čini svaki narod, pa tako i hrvatski narod, zdravim i normalnim narodom. Ako želiš uništiti jedan narod treba mu odsjeći korijene. Mnogi nam to danas rade, jer nam pokušavaju nametnuti krivotvorine umjesto istine. Nažalost, u tome veliku ulogu igra i naša "peta kolona" jer u Hrvatskoj postoje moćne snage koje žele nametnuti krivotvorine umjesto istine o našoj prošlosti. Primjerice, insistira se da Vukovarci zaborave što se je događalo i da žive u novome bratstvu sa Srbima. Čak se kaže, ne bi trebalo uopće spominjati ono što je bilo, ne bi trebalo tražiti istinu jer istina može poremetiti pomirbu i novo bratstvo. Suprotno tome, "hrvatska peta kolona" stalno raspiruje ideološke sukobe iz prošlosti, želi obnoviti krvave hrvatske mostove i ne dopušta da se Hrvati pomire među sobom a najbolji način izazivanja novih sukoba i netrpeljivosti jesu krivotvorine i nepravda kada se pravi razlika među žrtvama, kada se oštro osuđuje samo jedna strana, samo jedan totalitarizam i jedna zločinačka politika, a druga se zločinačka politika amnestira i prešućuje. Čak se nastoji prikazati kao nešto čisto i nezločinačko. Čvrsto stojim na stajalištu da je hrvatska pomirba moguća samo na istini i na jednakoj osudi svih zločina i zločinačkih režima, kako ustaškoga tako i komunističkoga, odnosno, na davanju istinitih političkih i povijesnih ocjena u kojima se zločini komunizma neće prikrivati i opravdavati antifašizmom. Zbog toga je istina o Bleiburgu bitna za budućnost hrvatskoga naroda kao i istina o Jasenovcu i istina o Domovinskome ratu. Hrvatskome narodu sreću i slobodu nisu donijeli ni slovo "U" ni crvena zvijezda petokraka. Svaki pokušaj da se bilo koji od tih simbola ugrađuje u temelje hrvatske države, izaziva nove sukobe. Slažem se s vama da moderna demokratska Hrvatska može biti utemeljena samom na vrijednostima Domovinskoga rata i onoga što je izraženo simbolom proglašenja višestranačkoga Hrvatskoga sabora 1990. godine. MOJ OBRAČUN S KGB-om Izazvali ste veliku pozornost izdavanjem knjige "Moj obračun s KGB-om" u kojoj izričete svoja stajališta o komunizmu, globalizmu i bezboštvu. Kako je došlo do pisanja te knjige? - U ranoj mladosti mnogo sam čitao i maštao o nekom boljem svijetu nego u onom u kojemu sam živio. Već u ranoj mladosti odlučio sam posvetiti svoj život borbi za taj novi, bolji svijet. U toj svojoj borbi često sam doživljavao razočaranja. Često sam spoznavao da sam izabrao pogrješan put, da sam slijedio lažne zvijezde vodilje. Tek u poznim godinama svojega života, doživio sam svojevrsno, duhovno prosvjetljenje, koje je od mene tražilo žestok i iskren raskid s mojom prošlošću. Tražilo je i više od toga, tražilo je pokajanje, jer bez pokajanja čovjek ne može postati novim čovjekom. Smatrao sam svojom obvezom napisati knjigu u kojoj se obračunavam ne samo na teorijskoj razini s komunizmom, globalizmom i bezboštvom, nego i sa samim sobom i vlastitim zabludama. Zbog toga moja nova knjiga "Moj obračun s KGB-om", u kojemu skraćenica KGB, prema početnim slovima: K(omunizam), G(lobalizam), B(ezboštvo), predstavljaju tri zla utjelovljena u zloglasnom KGB-u, ima i podnaslov: Tomac protiv Tomca. U Hrvatskoj je rijetkost da čovjek koji je veći dio života bio uvjereni komunist a kasnije socijaldemokrat, bude tako kritičan prema sustavu koji je zagovarao te postane istinski vjernik. Što je utjecalo na tu promjenu? - Moj raskid s idolima mladosti iskren je i potpun, zbog toga je oštar, bolan i mučan. Nikada nisam činio zlo, čak sam se vrlo žestoko suprotstavljao svakome zlu zbog čega sam i sam bio progonjen, ali snosim dio krivnje za zlo koje su činili drugi. Odgajan i indoktriniran u Titovoj Jugoslaviji, vjerovao sam da je samoupravljanjem i demokratskim promjenama, te preobrazbom Jugoslavije u konfederaciju, moguće riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Vjerovao sam zbog sukoba sa staljinizmom, da jugoslavenski komunizam nije zločinačka koncepcija. Dugo mi je trebalo da potpuno shvatim kako su titoizam i kardeljizam, bez obzira na otpor staljinizmu, u svojoj biti zločinački režimi, odnosno, kako teror i nasilje, strah i ubojstva, nisu poremećaj dobroga sustava nego proizlaze iz zločinačke biti samoga sustava. Prijevara komunizma je upravo u tome što se zasniva na koncepciji da se zlom i terorom, diktaturom i nasiljem, može proizvesti dobro, da se do komunističkoga raja na zemlji dolazi revolucijom i nasiljem. Kako u Hrvatskoj još uvijek postoje vrlo moćne snage koje antifašizmom amnestiraju zločine komunizma, koje i dalje tvrde da je jugoslavenski komunizam, odnosno titoizam, svijetla ideja i veliko dostignuće, odnosno, da zločini ne proizlaze iz te ideje nego da su odstupanje od ideje, smatrao sam svojom moralnom obvezom, napisati ovu knjigu kako u uvjetima divljega kapitalizma kada nam se ponovno nudi titoizam i Jugoslavija, kao bolje rješenje, neki mladi ljudi ne bi ponovno krenuli za krivom zvijezdom vodiljom kako sam to ja u mladosti učinio. ISUS – ZVIJEZDA VODILJA Kako doživljavate danas katoličku vjeru i što predstavlja Bog u Vašemu životu? - Prešao sam veliki dio puta od agnostika do vjernika – katolika, ali moj put nije još završen. Nisam došao do konačne točke, moram još neke stvari raščistiti sam sa sobom. Isus je riješio većinu mojih dvojbi. On je za mene postao napokon pronađeno mistično svjetlo, istinska zvijezda vodilja. Dakle, na svome osobnome putu došao sam do svojega poimanja kršćanske vjere, kako uzajamnoga odnosa Boga i čovjeka te čovjeka i Boga, kao duhovnoga odnosa Boga prema čovjeku ali i svakoga čovjeka prema Bogu. Spoznao sam da istinska i iskrena vjera jest osobni susret čovjeka pojedinca s Bogom, u okviru Crkve koja čuva istinu vjere. Za mene vjera ne znači puko prihvaćanje dogme ni prenošenje odgovornosti odlučivanja o mojoj sudbini i sudbini svih ljudi na Boga. Vjera je čovjekov odgovor na Božju objavu, proces čovjekova oslobođenja i sjedinjenja s Bogom, osobno izdizanje iznad općemoralnog i etičkog. Kako vidite ulogu Crkve u hrvatskom društvu, je li ona prenaglašena ili se njezin glas slabo čuje? - Crkva u Hrvata je stoljećima branila identitet, opstojnost i dostojanstvo hrvatskoga naroda. Obišao sam hrvatsku dijasporu od Ognjene zemlje do Australije i uvjerio se da su Hrvati sačuvali svoj identitet, prije svega zahvaljujući katoličkim Misijama i Crkvi. Zato nije slučajno da su junaci Domovinskoga rata imali dva simbola: križ i krunicu i da su se tim simbolima suprotstavljali ateističkome komunizmu koji je želio uništiti hrvatski narod, njegov identitet i samostalnost. Dakle uloga Crkve kroz povijest i danas, bila je golema. Katolička vjera je jedna od bitnih temelja nacionalnoga identiteta. Zato nije slučajno da oni koji žele uništiti hrvatski identitet i samostalnost, žestoko nasrću na Crkvu, što žele onemogućiti njenu ulogu. Zato mislim da se Crkva mora čuti mnogo glasnije i da se svi mi domoljubi moramo suprotstaviti napadima na Crkvu i pokušajima da se ona diskreditira. (nastavak slijedi) |
10.06.2007., nedjelja
POZIV NA PREDSTAVLJANJE KNJIGE
|
M A T I C A H R V A T S K A ----------------------------- MATRIX CROATICA ima čast pozvati Vas na predstavljanje knjige Don Anđelko Kaćunko HRVANJE SA SVIJETOM Sudjeluju IGOR ZIDIĆ BOŽO SKOKO DARKO PAVIČIĆ P. NIKOLA MATE ROŠČIĆ IVICA RELKOVIĆ *** klapa PASIKA četvrtak, 14. lipnja 2007. u 12 sati u Palači Matice hrvatske, Zagreb, Strossmayerov trg 4 -------------------------------- Knjiga je u prodaji u knjižarama VERBUM po cijeloj Hrvatskoj, a u Zagrebu također u knjžarama SV. ANTUN, ĆIRILOMETODSKA i LJEVAK. |
08.06.2007., petak
TIJELOVO – SVETKOVINA PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE
|
Usta moja, uzdižite (himan) Usta moja, uzdižite K preslavnomu Tijelu glas, I Krv dragu proslavite, Što je proli za sve nas, Čedo majke plemenite, Ljudskog roda Kralj i Spas. Dan je svima smrtnicima, Djeva nam ga porodi, I On prođe sijuć tlima Zrnje riječi Božijih, A na kraju vjernicima Divan spomen ostavi. Kad je s braćom večerao Spas na gozbi posljednjoj, Sav je zakon obdržao On u hrani vazmenoj I ko hranu tad je dao Sama sebe družbi svoj. Gospod zbori i kruh biva Svetim tijelom Njegovim, Likom vina krv se skriva, Okom toga ne vidim, Ali sama vjera živa Kazuje bezazlenim. Divnoj dakle Tajni ovoj Klanjajmo se smjerno mi, Stari zakon žrtvi novoj Nek se sada ukloni, Vjera duši čovjekovoj Nek spoznanje dopuni. Bogu Ocu, Bogu Sinu Hvala s pjesmom radosnom, Slavimo im veličinu, Častimo ih dušom svom, K Duhu Svetom nek se vinu Glasi s dikom jednakom. Amen. O dragocjena i zadivljujuća gozbo! "Jedinorođeni Sin Božji, hoteći nas učiniti dionicima svoga božanstva, uzeo je našu narav da, postavši čovjekom, ljude učini bogovima. Još povrh toga, što god je od našega uzeo, sve nam je dao za spasenje. Tako prinese svoje tijelo za naše pomirenje kao žrtvu na žrtveniku križa Bogu Ocu, svoju krv proli kao cijenu i ujedno kao kupelj; da se otkupljeni od bijednoga ropstva očistimo od svih svojih grijeha. A da bi o tolikom dobročinstvu u nama ostao nepresušni spomen, ostavio je tijelo svoje za hranu i krv svoju za piće da ih vjernici uzimaju pod prilikama kruha i vina. Dragocjene li i čudesne gozbe, spasonosne i svakog milja pune! Što od te gozbe može biti dragocjenije? U njoj nam se... daje Krist, pravi Bog. Što je divnije od tog otajstva? Nema sakramenta koji bi bio spasonosniji od ovoga koji čisti grijehe, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova. U Crkvi se prinosi za žive i mrtve da bude na korist svima ono što je za spas sviju ustanovljeno. Naposljetku, nitko nije kadar opisati slast ovoga sakramenta kojim se duhovna slatkoća kuša u njenom izvoru; i slavi se spomen one najuzvišenije ljubavi, koju je Krist u muci svojoj pokazao. Stoga, da bi što snažnije u srca vjernika utisnuo tu neizmjernu ljubav, na posljednjoj večeri kad je, nakon slavljenja Vazma, imao s ovoga svijeta prijeći Ocu, ustanovio je ovaj sakramenat, kao vječni spomenčin svoje muke, kao ispunjenje starih slika, kao najveće čudo od svih čudesa što ih je učinio, i ostavio je ožalošćenima zbog njegove odsutnosti osobitu utjehu." (Sveti Toma Akvinski) Klanjam ti se smjerno Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, Što pod prilikama tim se sakrivaš. Srce ti se moje cijelo predaje, Jer dok promatra te, svijest mu prestaje. Vid i opip, okus varaju se tu, Al’ za čvrstu vjeru dosta je što čuh. Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom, Istine nad ovom nema istinom. Samo Bog na križu bješe oku skrit, Ovdje je i čovjek tajnom obavit. Vjerujem u oba, oba priznajem, S razbojnikom isto skrušen vapijem. Rana kao Toma ja ti ne vidim, Ipak Bogom svojim priznajem te s njim. Daj da vjera moja uvijek življe sja, Da se ufam u te, da te ljubim ja. Uspomeno smrti Spasa premilog, Živi Kruše, što si život puka svog: Daj da sveđ od tebe i moj živi duh, Do kraj žića budi najslađi mu kruh. Pelikane nježni, Spasitelju moj, Blatna me u krvi peri presvetoj: I kap njena može svijet da spasi cijel, Da bez ljage bude posve čist i bijel. Isuse, kog sad mi krije veo taj, Žarku želju, molim, ti mi uslišaj: Daj da otkrito ti lice ugledam I u slavi tvojoj blažen uživam. Amen. |
06.06.2007., srijeda
MANEKEN MILANOVIĆ – MUŠKA MILANKA?
|
Po nekom nepisanom pravilu nedjelju ne želim ni na koji način kvariti (ili prljati) politikom. Zato sam jedva izdržao da odmah ne komentiram izbor i izjave pobjednika SDP-vizijskog natjecanja ZVIJEZDE ZIJEVAJU. Naime, vidjevši na naslovnicama svih nedjeljnih dnevnih listova ozareno lice Zorana Milanovića širom otvorenih usta i s čegevarovski stisnutom pesnicom, prva mi je asocijacija bila - Jacques Houdek, u tom trenutku još nepoznati (medijima i masi T-comovih "sponzora" - potencijalnih "glasača", tj. birača 061.XXXXXXL broja) pobjednik sličnog tv-showa ZVIJEZDE PJEVAJU, koji je sa svojom partnericom proglašen pobjednikom odnosno "okrunjen" tek u nedjelju navečer. Dobro, priznajem, pomislio sam tada i na Mariju Šerifović, pobjednicu ovogodišnje Eurovizije (Cece i Severine stvarno se nisam sjetio, časna pionirska!). Ali nadasve me je pobjednički izraz Milanovićeva lica podsjetio na nogometaša (da Silvu, ne Kranjčara, naprimjer) nakon što zabije gol reprezentaciji Engleske ili Estonije! E, to je prava usporedba! Oduševljenje, izljev emocija, provala nakupljenih frustracija, ventil nakon neizvjesne i iscrpljujuće borbe na terenu (strategija, taktika, trenerske ideje...), imperativ pobjede, pritisak gostujućeg terena, kvocijenti na kladionicama (IQ ovdje ne igra), itd... - sve to iz čovjeka provali u trenutku toga doista specifičnog klimaksa... Međutim, čemu takvo ponašanje odnosno kako ga objasniti? Što je politika? Je li to također dio estrade ili sportske zabave? Naime, takvo ponašanje može sugerirati da Milanović nimalo ne zna u što ulazi ili već zna da ga ne čeka nikakva odgovornost nego samo medijska slava, vlast i "mast" odnosno slast... Svejedno što je riječ o poželjnom "novom licu", nameće se i pitanje gdje je tu odgovornost o kojoj je, sa smrknutom ozbiljnošću kao sa dna Titanica, često govorio pokojni SDPrvi predsjednik? Naravno, svaka usporedba šepa, ali nije nezgodno upitati što bi ne samo vjernici nego i svi drugi građani rekli npr. o svećeniku koji bi se tako 'razdragano' ponašao nakon imenovanja za biskupa! Koji bi bedak tako olako mogao prihvatiti tako tešku odgovornost - ne zato što je ne želi, nego zato što smatra da nema kondiciju ni snagu za nošenje toga tereta. Jer nema ništa teže i odgovornije nego odlučivati o sudbinama ljudi. A svijest o punoj odgovornosti za takvu službu nikako ne može čovjeka spontano potaknuti na ponašanje poput sportske ili estradne zvijezde. Ili je politika ipak nešto drugo nego ljudi misle ili se ona sama predstavlja? Eh, a zašto je između četiri kandidata izabran baš ON - najmanje favoriziran? Budući da se, kako davno reče (čini mi se) jedan legendarni američki predsjednik, u politici ništa ne događa slučajno, samo će politički naivac vjerovati da se ovaj izbor dogodio - spontano! Jedna od varijanti u planu "strateškog promišljanja budućnosti stranke" može biti sljedeća: 1. Milanović je mlad - u političkom marketingu igra se na kartu šarma, privlačnosti, svježe krvi, novih lica, rock-politic image; 2. Bandić ostaje šef u Zagrebu - tu je izvor love, moći i utjecaja, jači od ostatka RH; 3. Željka - ostajući "u sjeni prvog čovjeka", iz drugoga plana lakše može 'lajati' i ono što nije primjereno "frontmenu". Itd... Iz Milanovićeve biografije vidi se da je pomno pripreman. Po struci je pravnik (premda je po iskustvu pripravnik - koji još mora učiti, kako reče sociolog Lalić!). Dakle, nije izabran, kao što je nekoć bila praksa, ni pjesnik, ni liječnik, ni povjesnik... Nije odabran ni naivac ili neki zanesenjak - nego čisti birokrat. Međutim, najvažnije je pitanje: Što čeka 'mladog lava Milanova' da bi se tako trebao veseliti? SDP već dugo ponavlja da je to rješavanje nagomilan(ović)ih problema... blema blema... ble ble ble... ma ma ma... itd... Dakle, sugerira se da će "novi čovjek" laganim i nonšalantnim pokretom ruke i smiješkom sve to otkloniti u trenu? Potrebno je samo na sljedećim izborima njemu pokloniti svoje povjerenje? Ali, kako će on i njegov "stožer" išta riješiti - poglavito od onoga što naivni birači očekuju i smatraju svojim prioritetima a što im svaka stranka (bezočno) obećava? Kako će riješiti ijedan od hrvatskih strateških problema? Kojim će čarobnim štapićem npr. otvoriti nova radna mjesta, kad je moć odlučivanja o tome u rukama stranih bankara koji su osvojili 93% hrvatskoga novčarskog (time i državnog!) suvereniteta (koji je kao mantra mnogima tako često na ustima)? Dakle...? Dakle, ne bih mu bio u koži. I mislim da nema (ne samo ON) nikakva razloga za slavlje! Posebno ako prihvatimo definiciju da je "politika umijeće služiti se ljudima, uvjeravajući ih da im se služi!" (L. Dumur). Zato, kad se nakon svečarskog raspoloženja ohlađena uma i bistra oka zaviri iza zavjese dima i šampanjca, sav taj spektakl lako može izgledati kao najobičnije kazališno zijevanje, tj. politički play-back ili manekenstvo. U tom će smislu i kontekstu i "svježi" Milanović izgledati tek kao muška Milanka ili Antičevićka. Ili pak kao, neovisno o stranačkoj pripadnosti, neki drugi bilo koji tip iz plejade "mirisnih" likova političko-estradne "Ambre"... Ima tu mnogo toga... Tu su i pobjednikove prve izjave, koje ovaj put ne bih komentirao... Mnogo su zanimljivije prve reakcije SDP-champs potencijalnih poslijeizbornih partnera - koji najavljuju Hrvatsku kao drustvo znanja i pune informaticke osposobljenosti. Njihove izjave pokazuju da po kvaliteti stupova demokracije ne stojimo nista losije od nekih susjednih drzava. Vrlo su slicne izjavi koju bi dao npr. predsjednik talijanskog HNS-a Don Ciacicione da ce smijeniti korumpiranu vlast... Zato gledajte i sljedeci tv-spektakl u kojem ce, kako su najavili samoproglaseni favoriti, (po zakonu brace blizanaca) u finalnom okrsaju s Radimirom Houdekom i Vesnom Aleckovic pobijediti Jacques Cacic i Lamia Pusic! A sve ce to bellissimo prokomentirati i neupucenom pucanstvu smisao svega objasniti medijski fratelli S. Jurdana i Puky & D. Kuljis i Butky... Ciao! |
04.06.2007., ponedjeljak
BISKUP I BONTON & MRŽNJA I ZLOTON
|
Tri puta do sada imao sam sreću sudjelovati u duhovnim vježbama koje je nama vojnim svećenicima vodio mostarski biskup dr. Ratko Perić. To je po kvaliteti duhovnosti i duhovitosti, erudicije i životnog iskustva itd. neusporedivo s ičim sličnim što sam prije doživio (čast i hvala svim drugim voditeljima). Upravo zato sam iznenađen otporom i otrovom, koji su negdje prerasli u govor mržnje, što ih je izazvala vijest o "biskupovu bontonu". "Sporne" upute i pouke za praktičan život, kakve su poznate iz djela Marka Marulića i nekih drugih starijih mudrih klasika hrvatske književnosti, dodatak su biskupovoj knjizi NARAVNI PORIVI I NADNARAVNI DAROVI. Knjigu, koju je biskup Perić posvetio "suvremenoj mladeži s molitvom Bogu da je Duh dobri po ravnu putu vodi! (Ps 143,10)", dobio sam od samog autora s njegovim potpisom 18. studenoga 2003. na duhovnim vježbama u Splitu (te je godine i objavljena). Ta je knjiga zapravo niz predavanja o Sedam glavnih grijeha, koje je biskup Ratko održao u mostarskoj katedrali studentskoj i ostaloj mladeži, u okviru tribina koncem 2002. godine. Posebnost je biskupova pristupa toj temi da je postavio paralelizam odnosno antitezu – Sedam naravnih poriva i Sedam nadnaravnih darova Duha Svetoga. Odlika je predavačeva što je studiozno pristupio poznatim katekizamskim temama, ali ne na razini suhe teorije nego je životni sadržaj obradio na biblijski, povijesni, katehetski i dijaloški način. Ta knjiga biser je teološke literature na hrvatskom jeziku (a nisam siguran da takva postoji igdje u svijetu!), i teško je zamisliti bolji, zanimljiviji i životniji "katehetski učbenik". Budući da su studenti nakon biskupova izlaganja mogli postavljati pitanja, dok su ih spremali biskup je svaki put pročitao dio svojevrsnih "Pravila za uljudno ponašanje u društvu". I ona su utemeljena u prvom redu na biblijskim poukama, uvažene su stečevine svjetovne kulture (bonton), tj. priznatih običaja ljudske uljudbe. Nakon što su neka bila objavljena u biskupijskom časopisu Crkva na kamenu, u toj knjizi su donesena prilagođena, prerađena i proširena na dvadesetak važnijih. Dakle, taj nekima "sporni bonton" obuhvaća sljedeće teme: uljudno ponašanje, predstavljanje, rukovanje, oslovljavanje, gošćenje, blagovanje, razgovaranje, ispričavanje, telefoniranje, smijanje, darivanje, zahvaljivanje, pušenje, zijevanje, vožnja, šetnja, šutnja, tajna, glazba, samohvala, ponašanje u crkvi, govornica – propovjedaonica, na sprovodu, pisanje pisama. Dakle sve što je važno znati za "kulturno ponašanje", a za što većina smatra da je rođena s time (što je potpuno krivo, jer sve se to mora, najprije u obitelji - naučiti; a ako se propusti može se i poslije drugdje nadoknaditi, ali se mora strpljivo vježbati)! Na kraju, svi koji su, kao rođeni sveznadari, knjigu biskupa Perića unaprijed "popljuvali", pokazali su u svojim komentarima veliku nekulturu i nesvjesno dokazali da bi za njom prvi trebali posegnuti kao za elementarnom vježbenicom. Zato zahvaljujem novinaru Darku Pavičiću što je nakon četiri godine tu knjigu izvukao iz nepravedna zaborava i na svojstven je način reklamirao te pokazao sjajan primjer kako biskup treba ljude poučavati svemu a ne samo uspavljivati dosadnim propovijedima (pa mu mediji ništa neće zamjeriti)! Zato svima moja preporuka: Tolle et lege! – Uzmi i čitaj! |
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.