26.04.2007., četvrtak
LEZMIJSKI POLJUBAC - VELIKI OTROV NA MALOJ SCENI
|
U ponedjeljak smo svi ostali zaprepašteni novinskom viješću da je od ugriza zmije otrovnice – poskoka, umrlo dijete mlađe od dva mjeseca. Spletom nesretnih okolnosti zmiju je na Kozjaku iznad Kaštela u djetetova kolica šutnuo kao loptu prijatelj djetetova oca. Cinik bi ovdje mogao reći da neki predstavnici nogoloptačke civilizacije iz podneblja "kamena i zmija" (odakle i sam potječem) ne znaju ni banalnu prirodnu činjenicu da "naše" zmije otrovnice bježe od ljudi ako ih nitko ne napada. "Uvozne otrovnice" sasvim su drukčije naravi. One uvijek idu k ljudima odnosno "kulturno napadaju" i kad im čovjek prilazi i kad od njih bježi. Jedan takav "ugriz" dogodio se istoga dana u Zagrebu. Jedne su dnevne novine o tome objavile prilog pod naslovom: "Lezbijska ljubav u predstavi za mlade". Riječ je o scenskom uprizorenju mladenačkih odnosa, autora Kriste Šagora, koje je nazvano "Zabranjeno za mlađe od 16". Bolju reklamu za predstavu doista je teško smisliti, to više što su ciljana publika upravo srednjoškolci – djeca i mladi u razdoblju formacije! Naglašeno sporno (i porno!) u predstavi – što je navodno šokiralo odraslu a oduševilo mladu publiku u zagrebačkom kazalištu Mala scena – jesu "eksplicitni prizori u kojima se 15-godišnjakinje (njima dakle ništa ne znači godina manje i nije im to zabranjeno!; m.op.) ljube i miluju na pozornici, a zajednički napastuju i vršnjaka" i zato se – ističe novinar - "predstava ne preporučuje mlađima od 14 (!) godina". Očito je da "zmiji", iako ih jako dobro razlikuje, "godine nisu važne"! Naravno, takav skandal nije mogao proći bez javnog odjeka, pa su odmah nakon predstave slijedile polemike. Prva na udaru, što je i logično, našla se producentica i direktorica Male scene Vitomira Lončar (zvana Bucka). Prva budalaština koju je provalila glasi: - Mala scena pokušava voditi DIJALOG sa svojom publikom i pokušava je navesti neka RAZMIŠLJA o svijetu u kojem živi, a ne da kazalište bude puka zabava. Dalje ona kaže da njihovo kazalište želi (ne kaže otvoreno da to žele ONI!) biti mjesto gdje će mladi možda DOBITI ODGOVORE ne neka pitanja koja ih muče u životu, možda će doživjeti KATARZU gledajući predstavu, ili će pak SHVATITI NEŠTO ZA ŠTO NISU USPJELI NAĆI ODGOVOR NEGDJE DRUGDJE! Eto kakva sjajna "pedagogija" i kazališna "psihologija"! Sve što je gospođa rekla predpostavlja stariju već formiranu publiku, a ne srednjoškolsko "tijesto" i "plastelin"! Čista tregedija odnosno grozna manipulacija! Čak je i direktorica otvoreno rekla da je riječ o manipulaciji u predstavi, ali je propustila priznati manipulaciju predstavom, kao što dvije djevojke u predstavi žele manipulirati drugima. Naime, "kladile su se da će rasplakati svog vršnjaka i po njihovu mišljenju, da bi postigle svoj cilj, sva su sredstva dopuštena! Dakle, treba li boljega dokaza što se želi postići predstavom, za koju su ciljana publika upravo oni koji grčevito doista traže odgovore na mnoga pitanja (posebno na polju spolnosti), oni na koje je najlakše utjecati i najteže ih odgojiti da u životu SVA SREDSTVA DO CILJA NISU DOPUŠTENA! Jasno, nikakav argument za obranu te grozne podvale nije tvrdnja da mladi žive onako kako su u predstavi prikazani (premda ima onih koji tako žive). Zato dobro ističe školska psihologinja Ivana Sabol da to ne znači da im se takav sadržaj može nuditi bez edukativne poruke! A velika hrvatska glumica Marija Sekelez, ravnateljica kazališta Žar ptica, za razliku od gospođe Lončar koja poziva sve da vide predstavu, kaže: "Ne slažem se s tim da se izopačeni sadržaji prikazuju na sceni, osobito djeci. Nitko me ne može uvjeriti da ona tako vole i žive. Pokažimo im ljepotu koja neće isključivati ni bol, ni patnju, ni plemenitosti, ni katarzu. Zašto da sijemo stravu i jad?!" Time je sve rečeno. Na kraju, čak i ako nitko ne zna da li ravnatelji škola (koje kane organizirati skupne odlaske na tu predstavu!) znaju za tešku Isusovu osudu onih koji sablažnjavaju malene, možemo se barem zapitati tko će u "ovom strašnom času" brže reagirati – nadležno Ministarstvo ili Crkva, ministar Primorac ili biskup Ivas (zadužen za mlade pri HBK). Naime, do sada smo navikli čekati hitru reakciju Crkve najmanje mjesec dana, a Ministarstvo izobrazbe obično je bilo brže. Dakle, kako kažu naši Zagorci - bumo vidli (rekli su slepci) na kaj to bu zišlo! U svakom slučaju, svaki normalan čovjek, a osobito onaj tko ima djecu ili mu je stalo do duhovne ravnoteže i moralnog zdravlja naše mladeži, lako će uočiti da iz ove sporne predstave vreba izvorna edenska guja, željna da sebe i svoj otrov "smjesti" u njedra i dušu hrvatske budućnosti. Izvorna sotonska podvala. "Čisti" lezmijski ugriz! |
23.04.2007., ponedjeljak
10. OBLJETNICA UTEMELJENJA VOJNE BISKUPIJE U RH
|
Prije 10 godina, 25. travnja 1997., dekretom "Qui Successimus" Zbora za biskupe papa Ivan Pavao II. osnovao je Vojni ordinarijat (vojnu biskupiju) u Republici Hrvatskoj. Poslije priznanja Republike Hrvatske uspostavljeni su diplomatski odnosi između hrvatske države i Svete stolice te su vođeni pregovori o ugovorima kojima će se što bolje urediti odnosi između ta dva međunarodno priznata pravna subjekta. Među prvim ugovorima je i onaj koji uređuje dušobrižništvo u Hrvatskoj vojsci i policiji. Potpisan je 19. prosinca 1996. godine. Po osnutku Vojne biskupije u Hrvatskoj, dopisom je Apostolske nuncijature u Hrvatskoj od 20. ožujka 1998. obaviješten mons. Juraj Jezerinac da od 7. ožujka te godine ne nosi više naslov naslovnog biskupa Strumice nego "Vescovo Ordinario Militare per la Croazia". Dekretom "Omnium Ecclesiarum sollicitudine" Zbora za biskupe, od 22. rujna 1998. godine, odobren je Statut Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj, a 3. prosinca 1998. u Zagrebu je od predsjednika HBK i ministara obrane i unutarnjih poslova potpisan Pravilnik o ustrojstvu i djelovanju Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. Prve vojne kapelanije osnovane su 10. veljače 1998. godine. Svoj će jubilej Vojni ordinarijat obilježiti dvodnevnom proslavom u Zagrebu – u utorak i srijedu 24. i 25. travnja 2007. prema sljedećem protokolu: UTORAK, 24.04.: 9,00 sati: Predstavnici Vojne biskupije položit će vijence najprije kod križa u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj, potom na grobu hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana te na grobu Bl. Alojzija Stepinca u Katedrali i na kraju kod spomenika pape Ivana Pavla II u perivoju Vojnog ordinarijata na Ksaveru. 15,00 sati: SVEČANA PRIREDBA U DOMU HRVATSKE VOJSKE, Stančićeva 6: Poslije intoniranja državne himne, u nazočnosti najviših državnih dužnosnika i crkvenih dostojanstvenika te gostiju iz Domovine i inozemstva, vojni će ordinarij mons. Juraj Jezerinac otvoriti svečanost pozdravnim govorom. Nakon himne Vojnog ordinarijata "Gospa Velikog hrvatskog zavjeta", koju će otpjevati Klapa Hrvatske ratne mornarice "Sveti Juraj" iz Splita, generalni vikar VO mons. Josip Šantić nazočnima će orisati povjesnicu Vojnog ordinarijata te u toj svečanoj prigodi ukazati na značaj Vojne biskupije i dušobrižništva u Hrvatskoj vojsci i policiji. Nakon pozdrava u ime Vlade, Sabora i MUP-a, u ime svih visokih uzvanika i gostiju svečane akademije te u svoje osobno ime, cijenjenom skupu će se obratiti ministar obrane Berislav Rončević. Potom će Vojni ordinarijat zaslužnima podijeliti odličja u povodu 10. obljetnice, nakon čega će Orkestar HV pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija izvesti kratak svečani koncertni program (skladbe "Gospodin slavno uskrsnu", "Svrši stopi moje" i "Na nebu zora rudi"). SRIJEDA, 25. travnja: 10,00 sati: Koncelebrirana svečana sv. Misa zahvalnica u crkvi Sv. Katarine na Gornjem Gradu, koju će predslaviti i održati prigodnu propovijed Apostolski nuncij u Bjelorusiji nadbiskup mons. Martin Vidović. Ovaj kratak opis programa proslave jubileja Vojnog ordinarijata u RH jest osnovno upoznavanje s tom važnom crkvenom i državnom ustanovom te ujedno poziv zainteresiranima da u srijedu dođu na svečanost u crkvi Sv. Katarine. Za one koji ne znaju, prema odredbama kanonskoga prava, pod jurisdikciju Vojnoga ordinarijata pripadaju: a) vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske; b) članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište; c) kadeti vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi; d) svi vjernici, muškarci i žene, pa bili i članovi neke redovničke ustanove, koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio Vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost. (Iz Ugovora Sv. Stolice i Vlade RH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, članak 5) Svim vjernicima Vojne biskupije u Hrvatskoj - čestitam jubilej! |
22.04.2007., nedjelja
SVEĆENIK (CRKVA) I POLITIKA
|
Premda su neki pojedinci i mediji pokušali napuhati skandal nakon jedne obične tribine "u crkvi" u Novom Zagrebu, ispalo je po (prerečenoj) narodnoj: tresla se brda, rodilo se – niš'! Odmah mi je bilo jasno "otkud vjetar puše" i to sam napisao u nekoliko komentara. Uvijek ispadne sporno kad su branitelji ili HDZ u blizini crkve. I uvijek tzv. lijevi jednako reagiraju. Vjerujem da tako ne bi postupili ni najradikalniji tzv. desničari da je kojim slučajem nakon tjedan dana u istoj dvorani SDP održao neku svoju tribinu! Tako se uvijek isti predstavljaju kao nekakva oporba i Crkvi i braniteljima. Na vlastitu štetu. Želeći ipak znati detalje poslao sam mejl župniku crkve Sv. Križa u Sigetu s molbom da mi opiše pojedinosti. Ljubazno mi je odmah odgovorio pa njegovo pismo prenosim u cijelosti: Poštovani don Angelo! Nisam vjerovao da će se oko te tribine potrošiti toliko crnila. Predsjednik nogometnog kluba 'Hrvatski dragovoljac', gosp. Ivica Perković, kojega poznajem više godina (a i sam je invalid Domovinskog rata), upitao me bi li se u našoj Župnoj dvorani mogla održati tribina pod naslovom 'Prava branitelja - jučer, danas, sutra', budući da u Novom Zagrebu nema dvorane veličine naše, koja ima 250 fiksnih sjedala, pristup joj je idealan i za invalide. Dao sam potvrdan odgovor iz najnormalnijeg razmišljanja, da braniteljima, kao i ostalim ugroženim skupinama moramo kao Crkva pomoći na način kako možemo. Ministrica branitelja je najadekvatnija osoba koja može braniteljima dati adekvatne odgovore. Dakle, nije me vodilo nikakvo stranačko, ni političko razmišljanje, nego jednostavno humanitarno-evanđeosko: 'Pomozi čovjeku u nevolji'. U dvorani, koja se nalazi u prizemlju, a služi za razne tribine, koncerte, zaručničke tečajeve i sl. okupilo se te večeri oko 200 (dvijestotine) ljudi raznih stranačkih i nestranačkih opredjeljenja, dakle, nisu bili samo članovi HDZ-a, te to stoga nije bila nikakva predizborna 'HDZ-ovska' tribina, nikakav 'stranački skup J. Kosor u crkvi', te se nije vrbovalo za HDZ, nego je gđa. Kosor nastojala dati odgovore na postavljena pitanja. To je čista istina. Netko je morao biti organizator, a to je u ovom slučaju bila podružnica HDZ-a Novi Zagreb. Dvorana u kojoj se je održala tribina je u sklopu građevnog kompleksa crkve, ali crkva u kojoj se održavaju bogoslužja se nalazi iznad te dvorane na katu, a kapela u kojoj se održavaju bogoslužja radnim danom je pokraj te 'sporne' dvorane. Dakle nije se govorilo u crkvi, niti s oltara ili ambona! Plakat koji je pozivao na tribinu govori da će se tribina održati u 'Crkvi Sv. Križa – Siget', pa je to vjerojatno mnoge novinare, koji i ne znaju raspored naših prostorija zavelo, te su napisali niz neistina i od buhe načinili slona. Mir i dobro želi Vam fra Josip Eto, dakle, to je istina o "spornoj tribini u crkvi" i "još jednom slizavanju crkve i HDZ-a", ali zapravo i odgovor na vječno ponavljanje floskule da se "Crkva stalno petlja u politiku". To mi je također prigoda da odgovorim na pitanja i komentare koji su mi upućeni o toj temi, a svode se zapravo na famozno "bavljenje svećenika politikom". Zakonik kanonskog prava Katoličke crkve (latinska kratica: CIC, ili Kodeks) o tome izričito govori u kanonu 287 - § 2. "Neka (klerici) aktivno ne sudjeluju u političkim strankama niti u upravljanju sindikalnim društvima..." Razlog za takav propis rečen je prije toga u paragrafu 1.: "Neka klerici uvijek nastoje da se među ljudima što više čuvaju mir i sloga utemeljeni na pravdi." Budući da je u kan. 285 rečeno "neka se klerici sasvim uzdrže od svega što ne dolikuje njihovu staležu", to znači da je aktivno sudjelovanje u stranačkoj politici neuskladivo sa zvanjem čovjeka kojemu je "posao" širiti mir, slogu i pravdu među ljudima. Što to znači očito je iz svakodnevnog stranačkog prepucavanja koje među ljude unosi razdor, a u predizborno vrijeme i prave bjesove. Zato § 3. istoga kanona izričito navodi: "Zabranjuje se klericima prihvatiti se javnih služba koje sa sobom nose sudjelovanje u vršenju građanske vlasti." Kako je politička djelatnost izravno naglašeno povezana s medijskom, jasno je da se ona "ne može uskladiti s obvezama vlastitim kleričkom staležu" te da može "ometati brižljivo obavljanje zadaće koju im je povjerila mjerodavna crkvena vlast" (kan. §3). A budući da su svećenici u svojemu življenju "na osobit način obvezni nastojati oko svetosti jer... djelitelji su Božjih otajstava u služenju njegovu narodu", da bi postigli to savršenstvo Kodeks određuje "neka prije svega vjerno i neumorno vrše dužnosti pastoralne službe" te naglašava da su dužni "posvetiti se duhovnoj sabranosti" (v. kan. 276). K tome, valja respektirati i odredbu kan. 282 - §1: "Neka klerici žive jednostavnim životom i neka se uzdržavaju od svega što odiše taštinom." Ali budući da je dopušteno sve što nije zabranjeno, može se zaključiti da je svećeniku dopušteno, dapače kao građaninu dužnost mu je, sudjelovati u političkom životu. Dakle "bavljenje politikom" treba razlikovati od "stranačke politike". Budući da je svećeniku zabranjena "aktivna stranačka politika", on se može dakle njom baviti pasivno. Problem je što to nije precizno definirano, nego je ostavljena širina u kojoj treba postupati po pastoralnoj razboritosti. Svakako, valja podsjetiti na mudru izreku sociologa dr. Esada Ćimića, koja vrijedi za sve: "Ako se ne bavite politikom, politika će se baviti vama!" Naravno, što je najvažnije, sam smisao bavljenja politikom danas, u okolnostima globalnog podvrgavanja cjelokupnog javnog života nadzoru, vlasti i upravljanju nekolicine moćnika - vlasnika transnacionalnih korporacija i banaka te njihovih "duhovnika" (svejedno je li to nekakav "Komitet 300" ili ih je npr. 1.500) - prelazi okvir ove teme i korisno bi bilo time se posebno pozabaviti. Ako je to uopće do kraja moguće, budući da su na to već potrošene nebrojene tone papira, boje, energije, znoja, krvi, nafte... |
19.04.2007., četvrtak
SLJEDBENICI JUDEVITA GAYA I NOVI LIRSKI POKRET?
|
Poštovani i dragi prijatelji! Znam da se čudite čudnom naslovu ovoga posta. Najprije moram reći da sam bio planirao pisati nešto "sasvim stoto" i tisuću puta prirodnije od ovoga što slijedi. Ali jutros sam dobio mejlom komentar s gay-portala u kojem se izvornim stilom čistoga (točnije, najprljavijega) govora mržnje spominje i moja malenkost pa se unaprijed ispričavam što ćete biti "žrtve" mojega komentara, ali ne na način kao što sam ja njihova (šalim se, naravno). Eh da, moram se također ispričati što vas nisam odmah obavijestio da tjednik Arena preuzima dijelove mojih postova ili komentara s Bloga. Ovo napominjem zato što ste na neki način i vi sukreatori tih tekstova (ali ne i sukrivci za ono što nailazi na osude onih koji nas ne razumiju). Dakle, 3w-gay-portal baražnom je vatrom obradio Arenu kao "publicističko smeće", jer "se oduvijek izdvajala svojom mješavinom kriptokatoličkog izdrxavanja, malograđanskog morala, obiteljskih vrijednosti i žurnalističke jadosti". Zato iz navedenog cvjetnoga gaya dopire cvrkut da je "izbjegavati Arenu kao štivo ustvari pitanje mentalne higijene" jer "taj časopis nesmetano, kontinuirano i, naravno, vrlo tiražno njeguje svoje makabrično natražnjaštvo". Na udaru je posebno zadnji broj Arene od 19. travnja, u kojem se ističe gaf Tarika Filipovića, koji je lezbijsku aktivisticu Mimu Simić "pustio" da u "Milijunašu" osvoji 125.000 kuna (i usput naciji objavi svoje spolno opredjeljenje) – na Uskrs! Gay aktivisti se čude zašto bi kršćanima to bio problem pa zamjeraju Areni koja tvrdi da Tariku "'dio javnosti zamjera što je u blagdanskom 'Milijunašu' ugostio lezbijku koja ismijava katoličke vrijednosti'. Koji dio javnosti? Teško je reći... iako se može špekulirati da uskršnje pojavljivanje lezbijke na HTV-u vjerojatno može smetati don Anđelku Kaćunku, inače bivšem kolumnisti istih novina, čije se gadljive psihokatoličke baljezgarije promoviraju i u ovom broju." A "koje su to uopće katoličke vrijednosti? Ako je vjerovati Areni, onda su to prvenstveno Kaćunko i Thompson", tvrde gayovci. Oni dalje ističu da je, prema Areni, Mimin grijeh "karikiranje lika i djela Djevice Marije", jer pjeva u bendu koji se zove "Drvena Marija", te kažu: "Naravno, lik i djelo dotične sastoji se prvoshodno" (što je to?, srpski - prevashodno, a hrvatski možda - prvenstveno?) "u tome što je bezgrešno začeta i rodila Isusa, a kako stvari stoje, Mima Simić još uvijek ne planira postati Majka Božja". A za razliku od njihove aktivistice, koja nikad nije bila na omotu, "prošlotjednu naslovnicu Arene krasila je žena srednjih godina i blago tupavog izraza lica, koja je u rukama držala gipsani kip iste te Djevice Marije. Radi se o jednoj od tzv. 'vidilica' iz Međugorja, koje su na direktnoj telefonskoj i ADSL vezi s Gospom." Očito, za ptičice iz sličnih gayeva takve tvrdnje nisu ni sporne ni uvredljive, "jer je vizualni kič opće mjesto Katoličke crkve, pa tako pape hodaju u odorama koje su kasnije najvjerojatnije inspirirale modnokreatorski opus Giannija Versacea". (Ovo mi baš i nije jasno, jer je on kao globalna gay ikona stradao na Floridi upucan vatrenim oružjem od svojega ljubavnika)! No, tvrde dalje aktivisti, "bilo kako bilo, vrhunac amorfne kombinacije latentne i otvorene homofobije koja se da detektirati u ovom Areninom članku nalazi se u sljedećoj rečenici: 'Tarik to ipak nije morao znati, ali bi se o tako nečemu, pogotovo na Uskrs, na Hrvatskoj televiziji moralo povesti računa.' Nije se ni trebalo, niti se možda moglo, nego se, u ime Kaćunka, Thompsona i Duha Svetoga, MORALO povesti računa o lezbijki na TV-u, 'pogotovo na Uskrs'. Implicira se da se 'moralo povesti računa' i na bilo koji drugi od 365 dana u godini, ali Mima Simić+HTV+Uskrs, e to je paklena kombinacija!" Potom gay-aktivisti podsjećaju da je Arena 16. ožujka 2006. objavila članak s naslovom Gay demoni protjerali Angela, "u kojem je uredništvo Arene lamentiralo nad činjenicom da je sama Katolička crkva odlučila zabraniti javno istupanje svog grotesknog predstavnika Kaćunka", (što je potpuno lažno, jer sam bez ičije zabrane prekinuo suradnju s medijima; ali to nije toliko strašno koliko sugestija da su "demoni" u Katoličkoj crkvi, a ne možda u Kontra-Iskorakovu pravnom timu i njihovu okruženju). A razlog je za to, smatraju, jer "Kaćunko se proslavio nizom nebuloznih tvrdnji, od kojih se izdvaja teorija zavjere po kojoj je Franjo Tuđman žrtva crne magije prakticirane za vrijeme Samoborskog fašnika". Potom tvrde da su moji kontinuirani homofobni ispadi (ali toga se kontinuiteta, osim dva-tri teksta, ne mogu sjetiti!) izazvali reakciju njihova Pravnog tima. A sada slijedi pravi niz bisera: "Kaćunkova patološka homofobija dosegnula je svoj orgijastički vrhunac u kolumni 'Bolesna braća zagadila zdravo društvo', koja se bavila vjenčanjem Eltona Johna i Davida Furnisha, a u kojoj je don Kretenko imao, izdvojimo nekoliko najreprezentativnijih, sljedeće bisere: 1. Malo je onih koji se usude javno reći da je ostvarivanje 'ljudskih prava' homoseksualaca samo paravan za sustavno stvaranje moralno izopačenoga društva. 2. Postupnom legalizacijom svih oblika perverznog ponašanja stvara se moralno relativističko ozračje u kojem se briše granica između prirodnog i nastranog, moralnog i nemoralnog te općenito između dobra i zla. Gubi se razlika između duhovno zdravog čovjeka i 'bolesne braće'. 3. ...to će biti ako se iznenada poveća broj svingera, pedofila, nekrofila i drugih drukčije spolno orijentiranih skupina? Hoće li se i oni moć zakonski izboriti za svoja građanska prava i za javno prihvaćanje izbora pojedinca? 4. Tko onda može jamčiti da uskoro, uz jaku reklamnu kampanju, 'netolerantni' heteroseksualci neće postati manjina te doći pod rigorozan udar (novih) zakona?" Nakon tih (točnih) navoda gay-aktivisti isti isti isti (oprostite, zablokirala mi je na trenutak tipkovnica) ističu da je Arena jadikovala (oni su izabrali prostački izraz) nad "gubitkom svojeg ridikuloznog opinion-prosera", te se sablažnjavaju sljedećom "blasfemičnom poredbom" s Ivanom Krstiteljom, koji je deglaviran a ja sam "dobro prošao jer sam samo ušutkan". Međutim, koja mi korist – naglašavaju homo-aktivisti – kad je "ta glava prazna kada je u pitanju osnovna inteligencija, a puna kada je u pitanju dogma i iz nje proizlazeća glupost". Arenu to nije brigalo (dalje se na portalu rigalo) jer su i "oni sami isti tip primitivaca kao i njihov izgubljeni kolumnist don Kretenko". Uz to navode da sam "drugi čovjek" (što je sasvim pogrešno) u našoj crkvenoj ustanovi te "monstruozne građevine (i samo malo manje monstruozne institucije) u koju je HDZ-ovska vlast devedesetih ulupala milijune kuna državnog novca". Dalje isti aktivisti ističu da Arena ne može bez don Anđelka Kaćunka pa objavljuje "izvatke iz Kretenkova bloga", među kojima im je poseban trn u oku komentar kojim sam branio Marka Perkovića Thompsona. Točno su prenijeli moje riječi, ali su se nabacili vrlo podlom insinuacijom da don Kretenko ima "puno ljubavi za bližnjeg ustašu" i da mu smeta osuđivanje takvog ponašanja. Umjesto zaključka - a propos svih dosadašnjih navoda istih aktivistih koji tvrde da su "homofobija i klerofašizam uobičajeni 'modus operandi' ovog odvratnog časopisa" jer "gadosti i gluposti Arena sustavno širi hrvatskim medijskim prostorom", pa je "upitno čita li to smeće ijedan normalan peder/lezba/bipsić/trandža" - bez namjere da branim Arenu, prenijet ću tek nekoliko pitanja. 1. Postoji li ijedan normalan čitatelj Arene koji se ne bi uvrijedio te čak i sudom zaprijetio ako mu se rekne da je "normalan peder/lezba/bipsić/tranđža"?! 2. Bi li ljudi proglasili ludim tipa koji bi tvrdio da je danas, slično kao u vrijeme ilirskog preporoda u 19. st., potrebno da "potomci" nekog ludastog "Judevita Gaya" pokrenu neki novi "(i)lirsko-hrvatski homo-preporod" pod tajnim kodom – hromorod?! 3. Smije li sada navedeni don Kretenko (ako takav uopće postoji) angažirati neki pravni tim i pokrenuti tužbu zbog tolikih uvreda? Hoće li mu uvreditelji biti zahvalni ako ih ne bude htio maltretirati, svjestan da im je dosta što su opterećeni vlastitim frustracijama i kompleksima?! 4. Nakon sve jačega globalnog gay-aktivizma, postoji li kretenko koji bi se mogao upitati nismo li na pragu novoga kulturnog i političkog totalitarizma, koji je već utemeljila jedna, premda utjecajna na javnost i politiku, ipak nepolitička mala "monstruozna institucija" - (na)stranka opasnih namjera?! A što se mene osobno tiče, uopće me ne zanimaju ni ta pitanja ni odgovori na njih. Svim gay-aktivistima opraštam sve uvrede, za sve jednako molim da im Gospodin udijeli milost da ne izgube dušu, i nastavljam se boriti da i dalje smiju javno i slobodno iznositi svoje stavove (ali bez vrijeđanja!), čak i ako se s njima ne slažem! PS: Eh da, zaboravio sam – također hvala na besplatnoj reklami Bloga!!! |
15.04.2007., nedjelja
Odgovori & komentari... (9)
|
@upitnik: Stručnjaci su izračunali da Zemlja sa svojim resursima ima mjesta za najmanje 38 milijardi ljudi. Dakle, dobro je netko primijetio, problem je u rasporedbi zajedničkih dobara koje pojedinci prisvajaju: više od 80 posto svjetskog bogatstva je u rukama malene elite (neko će reći Komiteta 300). A s muslimanima se uopće ne trebamo poklati, kako ti se čini, kad izumiranjem sami sebe "koljemo". Na svoje (prosto) posljednje pitanje možeš i sam odgovoriti! @Nema boga osim Boga: Možda će doista, "kada prodje dosta vremena biti osvojen i Rim... mirnim putem tako sto ce vecina stanovnistva biti muslimani rodjenjem ili ce to postati svojim opredjeljenjem", kako kažeš. Točno je da samo Bog zna sta ce se desiti i on odlucuje o svemu. Znademo kako je u prvim stoljećima cijela Mala Azija (današnja Turska) imala jake kršćanske centre, a danas je islamska. Zbog toga nije nestalo kršćanstva. Isus nije nigdje spomenuo Rim, nego svoju Crkvu kad je rekao da je ništa ne može uništiti. I ja, kao i ti, "molim Boga da umrem kao vjernik i da ga se ne postidim na Velikom Danu. Da mi oprosti grijehe i da me zastiti paklene vatre." Kad bi svi vjernici ovoga svijeta tako molili nikome ne Zemlji ne bi bilo tijesno. Ali ONI, kojima je kap nafte dragocjenija od barela ljudske krvi, paralelno s pljačkanjem svjetskih bogatstava rade na sukobima između kršćana, muslimana i židova. Divide et impera! @m_ramone: Kažeš: "Ne znam što je jadnije, post ili ovi komentari iznad." Eh, ali zaboravio si da je svaki blog također kao snijeg na kojemu svaka zvijer ostavlja svoj trag! Tako se prepoznaju otisci mnogih jada i njihovih nositelja (štiti ih jedino kukavička anonimnost)... Dobro, pravi vjernici znaju opraštati, a ostali posjetitelji su navikli da povremeno zečepe nos... @Kralj__Tomislav: Uhvatio si se "Brezovice" i Brajše kao temeljne oznake Crkve. Pa nitko pametan ne brani skandal ni zlo koje se dogodilo. To je strahota i sramota. Ali ne može to biti pečat Crkve, ni katoličke, ni hrvatske, ni zagrebačke! Iako je očito da upravo takav "vrući žig" (kakav kauboji udaraju bikovima) mnogi žele što dublje "pričvrljiti" Crkvi. Kao da u njoj ništa drugo nema nego "slučaj Brezovica". Ne postoji nijedna ugledna ustanova u kojoj se nije dogodio neki skandal, ali nikome se tako ne "podgrijava" svakodnevno medijska juha kao Crkvi. I još k tome uz prozirnu zabrinutost i skrb da Crkva ostane moralna vertikala. Kako inače razumjeti, s jedne strane, ignoriranje dobra što ga Crkva čini, a s druge strane, stalno pumpanje licemjernog žaljenja onih koji su ostavili "svoju nevinost na oltaru majčice crkve"? Za proširivanja spoznaje o Caritasu i meni je dobro došla Papina enciklika "Deus caritas est" pa može i drugima, osobito onima koji Crkvu i ukupnu njezinu djelatnost gledaju samo kroz naočale marksističke sociologije. Glede tzv. bjelosvjetske urote protiv Crkve, proporučujem sjajno djelo Ivana Pavla Velikog "Prijeći prag nade", u kojemu on, posebno u poglavlju o evangelizaciji, govori o tome (detaljnije nego u svojoj prvoj enciklici Redemptor hominis). Kad to čovjek pročita postaje mu jasnije tko je u nj ispalio metke na Trgu Sv. Petra kroz samokres Ali Agce. Iznenađen sam kako si potpuno krivo razumio staru prispodobu o vrećama s manama. Ona nema veze ni sa čijom pedofilijom, nego je riječ o tome da čovjek nema oči na leđima pa svoje mane ne vidi, a vidi tuđe. Uvijek je sporno kad erotizirani mentalitet i najobičnije pojmove "sprijeda" i "straga" shvaća samo spolno. Dakle, nije me uopće pogodila tvoja kritika pedofilije, jer je i ja žestoko kritiziran. Kao i pederastiju, na koju mnogi blagonaklono gledaju, a ja sam zbog te kritike skoro zaglavio. Ali neću više o tome. "Nije naravno na meni da sudim..." Varaš se da se volim "okruživati intelektualnim invalidima koji odobravajuće mekeću na (moje) pojanje o slatkoj gori". Dokaz za to je okruženost najširim profilom najrazličitijih tipova na ovom blogu, uključujući i tebe, kojega smatram pametnim i zanimljivim čovjekom, bez obzira na svjetonazor. Jer sve takve, pa i "duhovnu nedonoščad" (koja ti se, izgleda, gadi), smatram Božjom djecom i svojom braćom. Zato ni u jednom trenutku nisam pomislio da zajedno sa svima vama ovdje gubim vrijeme. Pozdrav, dakle! @20070207: Pridružujem se tvojemu pozdravu našim neistomišljenicima: "Mir i dobro, tebi i tvojem jatu zelim, ali vasa mrznja Boga i Crkve, unistava vas same. Vi korodirate od mrznje u vasim srcima, i tu vam nema spasa. Ljubav Bozja vam je jedini lijek!" Zato najozbiljnije i najiskrenije moramo pojačati molitvu za sve, a osobito za one koji kulturno i umiljato izvrcu stvari i stvarnost, za naše suvremene Machiavellije. Tu nam zadaću Isus dao! @:-): Iskren pozdrav sretnoj ženi! Zbilja bi bilo krasno da se i u Lijepoj našoj vrati ženi dostojanstvo. Ali kako, i tko će ženu potaknuti da shvati kako je biti ženom neizmjerna milost i dar, biti majkom (tjelesnom ili duhovnom)? Kad Crkva o tome govori, liberalci se smiju i kažu da Crkva o tome nema pojma. Dakle, jedini je način tihi i uporni rad, poput onoga Eve Herman. Jer, hvala Bogu, žene još uvijek čitaju zdravu literaturu. A mušku anoreksiju možemo objesiti medijskom mačku o rep! To su budalaštine za izluđivanje šačice onih feminiziranih bez identiteta. Mir i blagoslov!:-) @Marija: Hvala ti na kulturnom posvjedočenju svoje vjere i crkvenosti. U cijeloj ovoj polemičkoj "priči" doista je temeljno što si itaknula da "Božja logoka nije uvijek u skladu sa nasom". Biblija to potvrđuje na mnogo mjesto. Riječ Božja to izričito kaže po proroku Izaiji: "Tražite Gospodine dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek' bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek' se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju. 'Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti', riječ je Gospodinova. 'Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli'" (Iz 55,6). I, na kraju, nemoj se samoponižavati i bez razloga proglašavati "intelektualnom invalidkom". Želim ti Božji blagoslov i mir! @marina: Hvala ti na komplimentu. Srdačan pozdrav Splitu! Svima (osobito onima koji odbijaju svako dobro) srdačan pozdrav blagoslovljen novi tjedan! |
13.04.2007., petak
BIJELA KUGA & CRNA EU-RUPA
|
U jednom sam komentaru već bio spomenuo da se u Njemačkoj događa nešto nevjerojatno i neočekivano. Neki komentatori govore da je započela nova revolucija koja je uzburkala javnost i pokrenula velike medijske diskusije i polemike. Fenomen je nazvan - "konzervativna feministička revolucija". Njezina bit je u tome da pomiruje ulogu žene majke i zaposlene žene odnosno kod žene usklađuje obitelj i karijeru. Potpuno tihi početak svega, kao razvoj zrna posijanog u zemlji, bio je izbor Ursule von der Leyen za ministricu obitelji. A žena ima – SEDMERO DJECE! Smatraju je heroinom (junakinjom, a ne drogom!) te "velike revolucije u Njemačkoj", kako se izrazila poznata feministica Alice Schwarzer. Ministrica se zalaže da obitelji, posebno one s dobrim primanjima (koje su uvijek bile "škrte" s djecom) imaju više djece. Uspjela je izboriti se za državnu potporu obiteljima "u ključnom vremenu kada čine nešto i za državu, tj. počinju odgajati djecu". Tako u ovoj godini svaka majka ili otac dobivaju rođenjem djeteta još 67 posto svoje mjesečne plaće, do 1800 eura. A ako se oboje moraju brinuti o djetetu, imaju i tzv. dva bonus mjeseca. Naime, obiteljska politika je top tema u Njemačkoj, jer demografska slika je potpuno crna – Njemačka je na samom dnu svjetske ljestvice. Zemlju pustoši bijela kuga, abortus-klinikama cvate biznis, industrija kontraceptiva već desetljećima ostvaruje golem profit... a narod – izumire! Rezultat i prognoza do 2050. godine: - nestat će 23 milijuna Nijemaca (od današnjih oko 82 milijuna) - trećina njemačkih stanovnika imat će više od 60 godina - bit će 5 milijuna djece manje nego 2000. godine - ako se ništa ne promijeni Nijemaca će 2100. godine biti oko 38 milijuna. Zato su svi polako u panici. Sluti se katastrofa. Svi su složni da se nešto mora poduzeti. Mjere koje je izborila nova ministrica obitelji, koja pripada Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU), podržava i kancelarka Angela Merkel. Međutim, javnost je uzburkala tek nova i šokantna knjiga – EVA PRINZIP, poznate televizijske zvijezde Eve Herman (43). Nju su pak, za razliku od ministrice, napale feministice. Ona u svojoj knjizi, koja je brzo postala pravi bestseller, žali zbog zabluda feminizma "koje su ženama donijele toliko zla" i zagovara povratak žene obitelji, jer emancipacija je zabluda koja uništava ženstvenost i natalitet. Nisam žalio 18 eura za tu knjigu, kad sam pred Uskrs bio u Stuttgartu, i sada istinski uživam u tom provokativnom ali i duboko dramatičnom štivu, u kojem se svaki redak može primijeniti na cijelu Europu, dakle i na Hrvatsku. Ne znam kada će ta knjiga biti prevedena na hrvatski, ali sam siguran da će Evine teze prihvatiti većina žena. Jer to osobno izvješće "Miss Tagesschau" (kako Evu Herman zovu), koja je također supruga i majka, zapravo je – kako je istaknuo izdavač knjige - "angažirani i provokativni pledoaje za povratak ženstvenosti i istinskim moćima žene", koje je feminizam kroz lažno samoostvarenje bio tabuizirao. Tko želi o tome još nešto doznati može posjetiti forum www.eva-prinzip.com, gdje će među ostalim naći forum za diskusije, aktualne informacije i mjesečnik Eva-Magazin s mnogim prilozima i analizama. Svima koji "kuže dojč" želim ugodno čitanje i dobru zabavu! |
12.04.2007., četvrtak
Zaboravljeni odgovori & osvrti na stara pitanja & komentare (8)
|
Ostao sam dužan odgovore na davna pitanja – mnogi događaji i nove aktualnosti stalno su mi tu obvezu gurali ustranu – pa sada pokušavam ispraviti taj propust. Molim također sve koji se sjećaju što su prije pitali neka to slobodno ponove. @K__T: Zbilja imaš dar uočavanja – podsjećam: riječ je o istim komentarima pod različitim nickovima. Ali nije uopće bitno je li riječ o istoj osobi (na starogrčkom HOMO znači ISTI...) ili možda dvostrukoj ličnosti (@Brigita možda sluti njegovu možebitnu opterećenost istim spolom; ali tu nam nema što predbacivati, jer takvo opredjeljenje ni njemu ni bilo kome drugome nitko od nas ne brani). U svakom slučaju ja u svoje molitve uključujem svakoga novog posjetitelja bez obzira na vjeru, rasu, dob, spol... @Rafaele-Davide: Ako želiš odgovor na bilo koje pitanje, molim te poštedi me muke da ga čitam pola sata. Dakle, jedno pitanje - jedna rečenica! O registarskim tablicama sam davno rekao sve i ne želim to više ponavljati. Ako te zanima raspitaj se u policiji u prometnom odjelu. Živjeli! (Ako želiš, ovo ti može značiti i: Nazdravlje!) @Ćale: Za upravo spomenuti "dvojac" spomenuo si pojam jadnici, pa sam spontano rekao: nije nego Victor Hugo! Sada se više ne sjećam puta asocijacije... @20070207: Hvala ti ljudskom i vjerničkom pristupu bratu čovjeku. Doista, što čovjek više vrijeđa, to više pažnje zavrjeđuje. @girle: Posjećujem ja i nepoznate blogove. Simpa ti je blog, ali okružila si se samo estradnim "sveticama"! Razumijem da u svojoj dobi pratiš glazbene trendove (rijetki se usude "pjevati izvan zbora" i riskirati da budu izbačeni iz škvadre itd.). Također je normalno mlada djevojka drži do izgleda, ali u civilizaciju kulta tijela postala je "normalna" opsjednutost tzv. idealnim proporcijama i vječnom mladošću. Dakle, ne želim ti "rezati mladenačka krila", ali - ako se možda slažeš sa svojom "sestrom" @mislim dakle žena sam - trebala bi ipak već sada misliti dublje o životu, a to znači i misliti na "evoluciju": tijelo - meso - prah! Jer lud čovjek gradi kuću na pijesku, a mudar na čvrstoj stijeni. @Jedan: Nije ti jasno "kako objasniti to što se jednom katoliku ne dozvoljava pričestiti ni ISPOVJEDITI (premda nisam siguran u ovo)... Ne bi mi mogao nitko pokazat veću ljubav rječima nego djelima... Ne mogu shvatiti i neću..." Simpatična je tvoja upornost, kao što je i tvoja muka razumljiva. Ali, shvati, Crkva ništa ne čini bez ozbiljna razloga. Tako i kad u nekim slučajevima priječi pristup pojedinim sakramentima, čini to s najvećim oprezom i s punom skrbi za duhovno dobro čovjeka, ali također pazi da se sačuva svetost i dostojanstvo čina. U Katekizmu Katoličke crkve, u dijelu o Sakramentima (članak 3. i članak 4.), možeš bolje upoznati bit tih dvaju sakramenata. Sažetije o tome možeš pročitati i u Kompendiju (od br. 271 do 312). Sv. Pavao upozorava da "tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje" (1 Kor 11,27). Zato Zakonik kanonskog prava, koji regulira što se, kada, kome i zašto zabranjuje i dopušta, u kanonu 915. kaže: "Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu." To je dakle zakonska odredba, ali život i pojedinačni slučajevi nikad se ne mogu potpuno strpati u paragrafe. Zato Crkva odnosno svećenik nije nikakav nemilosrdan sudac, nego ima obvezu čuvati svetost sakramenta i paziti da se ne bi dogodila sablazan te nadasve, po tzv. pastoralnoj razboritosti, nastoji vjerniku pomoći da ako je moguće što prije izađe iz zabrane pristupu sakramentima i da ima pristup izvorima milosti. Uskrsni pozdrav svima & Božji radostan mir! PS: Upravo sam dobio sljedeću priču, sa željom da je podijelim s vama, pa to rado činim. LJUBAV, BOGATSTVO, USPJEH Jednom je jedna žena zalijevala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred ulaznim vratima. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla: "Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite nešto." Starci su je upitali: "Je li Vaš suprug doma?" "Ne", odgovorila je, "nije." "Onda moramo otići," rekli su starci. Navečer kada joj se muž vratio doma, žena mu ispriča što se bilo dogodilo. "Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra", rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru. "Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv", rekli su joj starci. "Zašto ne?", upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na prvoga i reče: "Njegovo ime je Bogatstvo." Potom pokaza na drugoga i reče: "Ovomu je ime Uspjeh." "Meni je ime Ljubav." "Sada pođi k mužu i zajedno odlučite kojega biste od nas trojice pozvali unutra." Žena se vratila u kuću i sve ispripovjedila mužu. Muž presretan reče: "Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!" Ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom pa reče: "Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh?" Razgovor između njih je slušala njihova kći pa sva oduševljena reče: "Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju!" Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi: "Pođi van i zamoli Ljubav neka bude naš gost." Žena je pošla van i upitala: "Tko je od vas Ljubav? Molim neka dođe i bude naš dragi gost." Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i odvezla se u kuću. Druga dva starca su krenula za njom. Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav? Starci su u jedan glas odgovorili: "Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dvojica bi bili otišli. No, ti si pozvala Ljubav i kamo god Ona ide, nas dvojica je slijedimo!" (Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh!) |
11.04.2007., srijeda
ISUSOVO USKRSNUĆE - snaga i osporavanja
|
Uskrs je život iznova. I kad se sve kuće poruše, i kad sve lađe potonu, i kad sam život umine, uskrsnuće je zakon obnove svega. Novi život. Novo nebo, nova zemlja. Isus nam je svojim uskrsnućem zajamčio da nas taj novi život čeka nakon što se raspadne dom ovozemnoga života Tako je misao o značenju Uskrsa negdje zapisao mons. dr. Ratko Perić, mostarski biskup. Veliki kršćanski intelektualac i psihoterapeut Paul Tournier piše u sjajnoj knjizi "Učimo starjeti": "Uskrsnuće – obećano u evanđelju – je osobno uskrsnuće, uskrsnuće osobe. Kada kažem da sam ovoga ili onoga susreo 'u njegovu vlastitom tijelu', tvrdim da sam ga susreo osobno, da sam identificirao njegovu osobu. U uskrsnuću ćemo naći tu osobnu identičnost." No sasvim je drukčije s Isusovim uskrsnućem, nastavlja autor, ističući kako su sva izvješća o tome obilježena proturječnostima. Naime, svi kojima se ukazao - premda su bili njegovi najbliži (učenici) - teško su ga prepoznali. Dakle, nalazimo se s onu stranu shvatljivosti. "Ljudske oči, pa i oči učenika, nemoćne su da identificiraju biće koje više nije od ovog svijeta. Potrebno je prosvjetljenje duha. Ali unatoč svemu, duh će se ipak osvjedočiti tjelesnom stvarnošću." Jer osoba se identificira po tijelu. "A ipak se to tijelo Uskrsnuloga radikalno razlikuje od tijela što ga istražuje liječnik u anatomskom laboratoriju. Ono – može se reći – jedino zadržava funkciju identifikacije, obraća se drugima i daje dokaz uskrsnuća jedino toliko što ga drugi moraju prepoznati. A materijalnoga znanstvenog dokaza uskrsnuća nema." Tournier zatim ističe da postoji drugi dokaz – ne materijalni, ali ipak znanstveni. "Jer znanost nije samo znanost o materiji – otkad su psihologija i sociologija dobile svoju značku znanosti i otkad fizičari ne znaju baš sigurno što je materija. Na tome drugom dokazu inzistira Marc Oraison. Zove ga 'kršćanskim faktom'. To je 'sasvim nova i specifična vizija smrti što ju je kršćanstvo uvelo u ljudsku povijest'. To je iskustvo samih kršćana, osobna preobrazba učenika koja je od njih učinila poslanike nepobjedive nade – otkad su postali sigurni da je njihov Učitelj uskrsnuo!" Zato je mentalitetu koji apriori odbija Boga nemoguće prihvatiti Uskrsnuće. Ali ono je "apsurd" i čovjeku koji je formiran da vjeruje samo ono što mu je tjelesnim osjetilima dostupno. Dok upravo takav – kojeg li apsurda! – danas kao stvarnost prihvaća virtualnost. Prvi koji su odlučno zanijekali Isusovo uskrsnuće bili su ondašnji židovski duhovni vođe odnosno 'glavari svećenički s pismoznancima i starješinama narodnim' (v. Mt 28,11-15). Iako su im stražari posvjedočili da Isusa nema u grobu, da je uskrsnuo, ta im se činjenica nije uklapala u plan i strategiju odnosa s Rimskom vlašću. Ako bi to bilo točno, smatrali su (ispravno!), ta bi istina potpuno srušila sve njihove dosadašnje pothvate. Zapravo, to bi im bila optužba za jednu pogrešnu osudu i nepotrebno ubojstvo. Zato su odlučili da snagu argumenata o Isusovu uskrsnuću pokušaju odbaciti prjevarom. Vojnike su podmitili novcima i poučili ih neka kažu da su, dok su oni na straži spavali, Isusa ukrali njegovi učenici. Međutim, laž se na brzo razotkrila, tj. i u tom je slučaju imala "kratke noge", pa je evanđelist Matej zapisao da se 'to razglasilo među Židovima – sve do danas'. Osim toga, u prilog istini ide još nekoliko činjenica. Prvo, nije uopće bilo moguće da se bilo tko približi mjestu koje su pozorno čuvali strogi rimski vojnici, a da ga oni ne bi primijetili. Dakle, kako bi taj netko, pojedinac ili skupina, uspio otpečatiti grob i odmaknuti teški kamen s njega te sve to izvesti nečujno i nevidljivo? Drugo, po kojoj logici odnosno s kojim razlogom bi apostoli uopće išli po mrtvog Isusa, kad su ga se odrekli živoga? Zar se nisu kratko prije toga razbježali u trenutku kad su trebali za njega posvjedočiti ili ga čak braniti? Snagu Uskrsnuća, koje jedino može "proizvesti" poslanike nepobjedive nade, potvrđuje i sljedeći događaj. Svećenik-misionar Cesare Colombo (umro u listopadu 1982.) živio je 30 godina među gubavcima. Prije nego se odlučio za misije doktorirao je medicinu i kirurgiju kako bi ljudima tamo bio što korisniji. Zapisao je: "Najljepša uspomena moga života u Burmi bila je moja posljednja sveta misa, koju sam imao za gubavce. Među njima je bilo i nekrštenih ljudi. Bolesnici su sastavili ovu molitvu: Zahvaljujemo Bogu što nas je učinio gubavcima, jer smo kroz gubu upoznali tebe, oče Cesare, a preko tebe Boga, Isusa Krista!" |
09.04.2007., ponedjeljak
ZLATKO SUDAC: DA NAM SVIMA BUDE BOLJE
|
Ovoga trenutka više se ne sjećam jesam li jučer nešto doista obećao ili je sve ostalo samo na namjeri. Svejedno, sada to činim: iz katoličkog mjesečnika Veritas prenosim za vas - kao uskrsni dar - dio vrlo zanimljivog, aktualnog i nadasve korisnog intervjua s poznatim mladim hrvatskim svećenikom, koji je postao poznat po križu koji mu je prije nekoliko godina iznenada i do danas neobjašnjivo prokrvario na čelu. Vlč. Zlatko Sudac također ima 'stigme', to su rane na onim mjestima na tijelu gdje ih je Isus dobio (na rukama, nogama i boku), koje u određeno vrijeme krvare a uvijek bole. Takve su rane imali još neki više ili manje poznati članovi Crkve, a među njima su i Sv. Franjo Asiški, p. Pio iz Pietrelcine... Tko želi pročitati cjelovit intervju s vlč. Sudcem može potražiti tiskano izdanje Veritasa, jer internetsko izdanje je još kraće nego ovaj post. Ne sumnjam da ćete se obogatiti njegovim mislima (kao što sam i ja) te da će vas sigurno potaknuti na razmišljanje. Vjerujem također da ćete ovaj intervju i drugima preporučiti. Još jednom, svima želim radostan Uskrs i obilje njegovih blagoslovljenih plodova!!! VLČ. ZLATKO SUDAC, karizmatski svećenik i voditelj duhovnih obnova Vlč. Zlatko Sudac je svećenik Krčke biskupije. Rođen je na otoku Krku u mjestu Vrbnik, a sada je na službi voditelja duhovnih vježbi i duhovnih obnova u mjestu Ćunski na otoku Lošinju. Skroman i jednostavan svećenik, koji se naviknuo na gužvu, česta kucanja i pozive mnogobrojnih vjernika, a nerijetko i običnih znatiželjnika, česte posjete novinara, intervjue, razgovore, fotografiranja, veoma nas je ljubazno primio. Vrijeme je Uskrsa. Uvijek iznova pred nas se postavlja temeljno pitanje, a to je vjera u Krista Uskrsloga. Što je za Vas vjera? SUDAC: Ja razlikujem vjeru kao fenomen i vjeru isključivo u osobu Isusa Krista. Vjera kao fenomem je činjenica da na ovoj kugli zemaljskoj ne postoji niti jedan čovjek koji bi za sebe mogao reći da ne vjeruje. Na primjer: ja sjedam u automobil i putujem u Zagreb. Ja to činim iz vjere da je automobil ispravan i da sam ja sposoban voziti taj automobil... Koja je onda ispravna vjera? Do čega nas ona mora dovesti? SUDAC: Najispravnija vjera je vjera u osobu Isusa Krista. I apostoli su vjerovali osobi Isusa Krista. Krist im se kroz četrdeset dana ukazivao. Svi su vjerovali. Ali, pitam se, zašto su i dalje bili u strahu, skrivajući se u dvorani posljednje večere. Ništa nisu poduzimali, nisu propovijedali, nisu krstili u Isusovo ime, a vjerovali su. Dolazim do zaključka da i sama vjera nije dovoljna snaga da čovjek i djeluje za Boga. Potrebno je još nešto. Vjera je baza, temelj, a potrebna je sila Duha odozgor. To je ono što se nama danas dogada. Mi imamo vjernike, mi stvaramo programe, sve unaprijed, ali sve na papiru. Mi jesmo vjernici, ali je plod takve vjere malen... Danas u svijetu ima oko milijardu katolika i primaju, više ili manje redovito, sakramente. No, ipak se pitam jesu li dovoljno jasan znak u ovome svijetu? SUDAC: Vi možete dolaziti u crkvu, vršiti sve moralne i crkvene zakone i propise. Možete se ispovijedati, pričešćivati, a da na kraju budete ipak samo religiozni, a ne i vjernici. Religije danas ima i previše. Religiozan čovjek je onaj koji slijepo, i iz straha prema Bogu i Crkvi, izvršava sve što se od njega traži. A vjernik je onaj koji to srcem živi. I on će naravno izvršavati sve zakone, ali mu je motiv ljubav. Ljubav prema Bogu i čežnja da ta ljubav ispuni i njega samoga. Tu bih volio još reći kako je Isus dao zakon ljubavi, ali nije ukinuo druge zakone. Isus ne dokida, nego nadopunjava, motivira, daje srcu razloge zbog čega bi izvršavao i sve ostale zakone, propise i zapovijedi. Tako, onaj koji izvršava sve zakone, a nedostaje mu osobno iskustvo Boga ljubavi, po meni je samo religiozna osoba, a ne i vjernik. U životu nam je nekako najdraže kada drugome govorimo iz iskustva, zbog toga i ja Vas sada pitam: kada ste Vi povjerovali? SUDAC: Presudan momenat se dogodio na seminaru p. Emiliana Tardifa. To je bila prekretnica kada sam dao otkaz na poslu; svojoj sam zaručnici rekao da to nije za mene pravi put, nego da me privlači nešto drugo. Tada je započelo moje intenzivno traganje, praćenje svih duhovnih traženja, intenzivna molitva... Ja mogu reći da ću se obraćati dok sam živ, jer naše srce nikada ne može biti potpuno ispunjeno. Isus, kojem ste i Vi povjerovali, nije dao da samo propovijedamo o ljubavi bez zahtjeva, nego ta ljubav traži i poziva na davanje. Je li i to možda razlog da se danas ljudi teško oduševe za put davanja? Zato taj otpor? SUDAC: To je zbog toga jer ljudi danas ne razumiju pojam ljubavi do kraja. Ljubav se shvaća kao simpatija, erotizam, seksualnost, požuda, čak i prljave i gore stvari. Jer, ono što nam mediji danas prikazuju kao ljubav, to ljubav nije. Svako društvo kojemu nedostaju istinske vrijednosti, a najveća vrijednost je ljubav, umnaža zakone. Jer nečim se mora nadoknaditi pomanjkanje ljubavi. Jer ja kad ljubim, ne mogu kršiti zakon. Današnje društvo ne prihvaća istinsku ljubav, ne prihvaća žrtvu. Ljubav i patnja jedno su. Ako ja nekoga volim, ništa mi neće biti teško učiniti za tu osobu. To nije patnja i očaj, nego je to izričaj moje ljubavi prema toj osobi. Kršćanstvo kao znak ima križ. Mnoge škole i ustanove ostaju bez križa. Na žalost i naše obitelji, domovi, prepuni su raznih umjetničkih slika, a sve je manje križeva. Nestaju i križevi na lančićima oko vrata. Čini se da to pomalo udaljava križeve i iz ljudskih srdaca. Može li kršćanstvo bez križa? SUDAC: Nikako! Krist je morao na križ. Kad je Otac nebeski posalo svoga Sina na zemlju, nije ga posao sa željom da ga ljudi ubiju. Nije Božja želja bila muka ljubljenoga Sina, nego da ga ljudi prihvate, da ga zavole, da slijede njegov put. Ali ne, mi smo ga ubili, razapeli i objesili na križ. Što Bog u svojoj veličini i ljubavi može učiniti u takvom trenutku? Da od najveće sramote učini najveću proslavu. Od smrti da učini uskrsnuće i život. To je Bog i učinio. Ali, što smo mi ljudi sebi time učinili? Mi smo si otvorili jedina vrata našega spasenja. Ta vrata zovu se križ. Nitko ne može doći do spasenja mimo križa. Uskrsli Krist na sebi nosi znakove rana. Što je poruka toga? SUDAC: Sve veliko i sveto, sve ono čudesno i skoro mistično, nastaje kroz patnju i bol. Zar će se jedna majka sramiti patnje i boli koju je podnijela rađajući novi život! Nema rađanja bez boli. Ništa se na ovome svijetu ne stvara bez patnje, bez žrtve. Svaki blagdan, a na osobit način blagdan uskrsnuća Gospodinova, što ga slavimo, komunikacija je radosti. Ali, čini se da je istinska radost zatrovana surogatima, što nekako samo sliči na radost, a u sebi to nije. Što je prava radost? SUDAC: Današnje društvo je društvo ponude i potražnje; društvo koje zarađuje da bi trošilo; društvo konzumacije i frustracije. Čovjek dobije trenutno zadovoljstvo. Nikada kao danas nije bilo toliko ponude svega: toliko vrsta hrane, toliko prljavština na planu ljudske putenosti, a nikada kao danas toliko praznih srdaca. Ono što ja vidim jest da ljudi čeznu za ispunjenjem svoga srca, pa zbog toga posežu za trenutačnim rješenjima. Društvo u kojemu živimo, i sami velite, jest potrošačko. Vrijeme je velikih supermarketa. Nije li ova slika primjenjiva i na duhovnom planu? Kako Vi vidite ovo vrijeme u kojemu živimo? SUDAC: Vjernici su ljudi ovoga vremena. Da smo u srednjem vijeku, živjeli bismo obilježja toga vremena. Današnje vrijeme je snažno obilježeno određenim 'izmima'. I to puno opasnijim, sofisticiranijim i perfidnijim nego što su to bili donedavno komunizam, socijalizam i kapitalizam. To je prošla stvar. 'Izmi' koji su stupovi, otrovi današnjega vremena jesu: egoizam, racionalizam, individualizam, emocionalizam, infantilizam, fanatizam, terorizam, virtualizam, seksualizam, amnezioizam, perfekcionizam, senzacionalizam i banalizam. To su takvi otrovi da nitko od nas na njih nije imun. Na ovaj ili onaj način oni utječu na naše razmišljanje, na naše odnose s ljudima, na naše poslove. Mi, jednostavno, danas živimo da 'moramo': mi moramo uspjeti; moramo steći status u društvu; moramo biti prihvaćeni od okoline; moramo zadovoljiti našega šefa, prjatelja, roditelje; moramo zaraditi određenu količinu novca; moramo trošiti. Od svega toga 'moramo', mi pucamo po šavovima. Kome se ovo događa? Tko je sve u opasnosti? SUDAC: To se događa današnjem čovjeku. Vidim to po ljudima koji dolaze k meni na duhovne obnove, a prošlo ih je na tisuće. Ljudi danas ne mogu slijediti nametnutu idealiziranu sliku čovjeka koju svatko od nas mora ostvariti da bi uspio. Ali, shvatimo konačno da takav idealan čovjek ne postoji. To je još jedan 'izam', idealizam. Idealan je jedino Bog, a mi ljudi smo svi potrebiti ljubavi, razumijevanja, pažnje. Prije pet godina sam ispovijedao istim intenzitetom i nisam imao niti jedan slučaj anoreksije ili bulimije. A danas, od sto ljudi u grupi, barem dvadeset ih ima taj problem. Gotovo svaki treći iz te grupe živi na sedativima. Tabletomanija je sastavni dio toaletne torbe. Ljudi žive pod stresom, neprirodno. Žive otuđeno od sebe samih, od svojih osjećaja, jedni od drugih. Kako da dođem do Boga, kada ne dolazim do sebe i bližnjega? Koji je cilj jednoga takvog čovjeka? SUDAC: Ljudi žele imati cilj, ali je društvo u kojem živimo, društvo zaborava. Sve dobro možeš činiti, a učini jednu pogrešku, sve dobro će se zaboraviti, a samo ta pogreška će ti se spočitavati. Ljudi žele vrijediti, žele nešto značiti drugima, ali opasnost je ako to želim samo zbog ljudi. U ovom vremenu i svijetu relativiziranja svega, gdje smo mi Hrvati? SUDAC: Naši ljudi u svijetu uspijevaju. Bez škole odu van i uspiju. Razlog tome je što... u Hrvatskoj vlada zavist. Tko god da nam dođe na vlast neće biti dobar, jer mi ne možemo podnijeti da naš čovjek uspije. Prošao sam cijelu Europu i vidio kako se u Europi radi. A mi ako želimo i dalje prodavati naše biserje, otoke, banke, tvornice, da drugi s time raspolažu, onda ćemo postati bijelo roblje. Ja ne želim da mi budemo robovi Europe, već da toj Europi ponudimo nešto autentično, da se čuje i naš glas, da i mi imamo utjecaja. Sačuvajmo sebe, svoje dostojanstvo, ono svoje autohtono što imamo. Hrvatska je u prošlosti jako ranjena, a Vi, velečasni, provodite konkretne korake u ublažavanju tih rana, pomažući braniteljima Domovinskog rata. Kako zaliječiti te rane, pojedinačno, ali i na nacionalnoj razini? SUDAC: Kada sam radio s američkim veteranima iz Vijetnamskoga rata, došli su okićeni k'o božićna drvca, na prsima puni ordenja. Oni su netko i nešto u Americi, a naši branitelji su nitko i ništa u Hrvatskoj. Svi generali koji se nešto značili Hrvatskom narodu sada su iza rešetaka. Rješenje je u tome, koliko društvo tom čovjeku daje prostora da stvara, da radi. Temeljna čovjekova potreba je potreba za radom. Upravo u tome vidim da bi tim ljudima i našem društvu trebala pomoć na taj način. I naravno, nije istina da su branitelji jedini koji imaju PTSP i ne u toj mjeri u kojoj se spominje. Posttraumatski stresni poremećaj danas imaju više menadžeri i ljudi s estrade, roditelji. Moderni trend života stvara PTSP, ne samo ratno i poratno vrijeme, kako je to do sada bilo predstavljeno. Što društvo i vlast u Hrvatskoj konkretno trebaju ponuditi da nam sve krene bolje? SUDAC: U svim strukturama, svatko od nas pojedinačno trebao bi se založiti da živi pošteno, moralno, po Božju; da na svom radnom mjestu čini ne samo ono što se od njega traži, nego ako može i više od toga. Neka se prestane politizirati i neka se počne gledati istinsko dobro hrvatskog čovjeka. Dakle, neka svatko od sebe počne. Što vjernici danas očekuju od nas svećenika? Što svećenici trebaju činiti? SUDAC: Da manje govorimo, a više djelujemo. Ljudima je dosta i previše riječi. Njima treba životna riječ – Isus Krist. Njima treba autentično svjedočanstvo života. Nije samo: Kaži nam, nego: Pokaži nam kako ti to živiš! Ne mora svećenik biti ni dobar govornik, ni stručnjak, ali kada se u njegovu srcu vidi da zrači iskrenošću i stoji iza onoga što kaže, onda je takav svećenik omiljen i ljudi ga vole. Nikada ne trebam govoriti ljudima nešto što sam ne živim, ili što se barem ne trudim nasljedovati. Za kraj, budući da je Uskrs, molim Vas recite svoju poruku i čestitku. SUDAC: Od srca želim svima nama Hrvatima, a osobito vjernicima, da nam čovjek bude na prvome mjestu. Da nam zakoni, od kuda god dolazili, ne budu važniji od ljubavi. Da nam obredi u crkvi ne budu važniji od vjere. Da nam ukazanja, stvarna i takozvana, ne budu važnija od Marije, Isusove Majke. Neka Bog podari svima više poniznosti, razboritosti i straha Božjega. Želim svim čitateljima Veritasa – Glasnika Sv. Antuna Padovanskoga – sretan i blagoslovljen Uskrs, puno mira i radosti! Razgovarao: fra Ivan Bradarić VERITAS - GLASNIK SV. ANTUNA PADOVANSKOG, travanj 2007. |
08.04.2007., nedjelja
USKRS & Odraz Vazmenog otajstva u svakodnevici
|
U tjednu Gospodinove muke na poseban smo način proslavili velike tajne sv. Trodnevlja: Večeru Gospodnju u Vel. Četvrtak i Muku Gospodnju na Vel. Petak, a u vazmenom bdjenju, kroz vrlo znakovite obrede i živu Božju riječ, doživjeli smo Gospodinovo uskrsnuće. Uskrsnuće! U hrvatskom jeziku zvuči kao - svanuće. Te dvije različite riječi naizgled povezuje samo rima. Ali ima među njima i jača veza. Jeste li ikada razmišljali, kad se kaže USKRS - što to znači i otkud dolazi ta riječ? USKRSNUĆE kao pojam općenito se povezuje s kršćanskom baštinom, tj. s Isusovim ustajanjem iz groba treći dan nakon smrti. Otud su i sva njegova prenesena značenja. Ipak, korijen te riječi otkriva njezin izvorni smisao. A on je skriven u sveslavenskoj i prahrvatskoj riječi KRIJES odnosno kres (iskra, vatra). U vjeri naših starih predaka, prije pokrštenja, ta je riječ označavala trenutak kad u proljeće "sunce oživljuje", tj. postaje ljetno. Otud je pokršćanjeno uz-kres, u starocrkvenoslavenskom jeziku dobilo glagole uskrisiti i uskrsnuti = oživjeti, biti živ! Dakle, za nas kršćane to ima ovo značenje: iz mrtvoga i hladnoga groba, u koji je bilo na Vel. Petak pokopano Isusovo tijelo, u nedjeljno je jutro bljesnula iskra novoga života. Nebeski je Otac Isusa oživio i On je - nakon što ga je tri dana zaklanjao oblak smrti - nama bljesnuo kao Sunce. Dakle, događajem Isusova uskrsnuća nama je, u duhovnom smislu, svanuo novi dan. Međutim, posljednji sati Isusova života nisu nagovješćivali nikakav obrat. Osobito onima koji su Isusa cijenili i voljeli, pretvorili su se u više od muke, kao što su i Njemu bili više od agonije. Trenuci poslije Isusova smaknuća na Golgoti trajali su njegovim učenicima kao vječnost i bili ispunjeni beznađem, očajem, mrakom, smrću, strahom, razočaranjem, bijegom. Ali pojavljivanjem Uskrsnuloga, u apostolima se, kad su se uvjerili da je doista živ, dogodio pravi duhovni - preustroj, velika preobrazba, temeljna tranzicija! Potpuno su prihvatili Isusove standarde. Nestalo je i želje za "uspostavom kraljevstva" i oslobađanjem od rimskih integracija. Također, sjetili su se da Isus čak ni u najkritičnijem trenutku predsmrtne agonije nije podlegao kušnji odustajanja, da ni razapet nije prihvatio "ponudu" i ucjenu svojih tužitelja i ružitelja da "siđe s križa pa će mu vjerovati", tj. skinuti mu optužnicu i dati pozivnicu. Apostoli su razumjeli da je imalo smisla to što je Isus ostao visjeti na križu, naizgled beznadan. I baš zato je trećega dana "izvisila" sva sigurnost i nada onih koji su na Veliki petak mislili da su našli "konačno rješenje" problema Isusova trogodišnjeg "terorizma". Isusovi učenici shvatili su da je čak dobro i spasonosno što su i oni zajedno s Njim bili optuženi za "udruženi zločinački pothvat"! Ta najveća tajna i temelj kršćanske vjere ima svoje odraze na osobni život svakog Isusova učenika - pojedinačno i zajednički, tj. na osobnoj, obiteljskoj, crkvenoj i narodnoj razini. Konkretno - teško je reći da je zanimljivo, ali je bolno aktualno - kao mnogo puta u svojoj povijesti, mi smo - kao narod - i uoči ovoga Uskrsa ponovno doživjeli strašnu staru optužnicu. Sada političari, pravnici i ostali stručnjaci razbijaju glavu kako tzv. međunarodnom sudu pravde dokazati da naša želja za slobodom nije bila - zločinački pothvat! Paralelno s tim tsunamijem izvana svjedoci smo kako se u medijima Crkvi stalno predbacuje da želi upravljati cijelim društvom i svima nametnuti svoje zakone itd. Zato, prije nego se očitujemo o tome - što je veoma potrebno, jer u ovom slučaju šutnja je teški grijeh propustom - valja promisliti, tj. potaknuti druge da promisle: - ako mirno želimo da cijelim svijetom zavlada Isusova Radosna vijest... - ako za obitelji tražimo svetu nedjelju kao dan molitve i odmora duše i tijela... - ako želimo našu djecu odgajati kao zdrave i uravnotežene osobnosti... - ako nastojimo mlade zaštititi od spolnih nastranosti i svih ovisnosti... - ako kršćanski roditelji žele da im djeca uče vjeronauk u školi... - ako želimo da nam tv i drugi mediji ne truju dušu duhovnim smećem... - ako želimo njegovati svoju vjersku i nacionalnu baštinu i identitet... itd. ... promislimo i recimo: je li to - zločinački pothvat?! Veliki hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević poetski je izrazio biblijsku istinu da ne može nikad biti bez Golgote uskrsnuća! Ali đavao nam stalno - kao nekakav karikirani i naopako okrenuti "pjesnik" - nudi onaj isti recept kojim je prevario naše Praroditelje - da ćemo "biti bogovi" ako njega poslušamo, odnosno da i bez Isusa ima uskrsnuća te da ćemo bez kršćanskog morala lakše i ugodnije živjeti! Realan i razborit kršćanin ne smije se dati zavarati. Kao i davno svojemu narodu u SZ, Bog i nama danas o Uskrsnuću svoga Sina AD 2007., nudi samo alternativu: "Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo" (Pnz 30,19-20). Također, vrlo su znakovite - i za nas danas - Isusove česte riječi apostolima nakon uskrsnuća: "Ne bojte se!" Ali, dobili su i poslanje. Na čelu s Petrom dao im je nalog: "Izvezi na pučinu!" To je poslanje naviještanja Uskrsnuća i cjelovite evanđeoske Radosti cijelom "globalnom selu", shvaćenu kao morska pučina. Međutim, to je zapovijed također svim Isusovim učenicima, dakle i nama (a stihosklepana glasi): Uđite sad u lađu, dignite sidra i jedra, složno zaveslajte svi, a lica nek su vam vedra! Dakle, zadaća je kršćanina da s najvećim optimizmom izvesla u život te hrabro jedri i kad globalni obzori ne izgledaju bolje nego Isusovim učenicima u trenutcima između Golgote i Uskrsnog jutra. Ali, zapravo, i svi drugi ljudi imaju samo dvije mogućnosti: pasti u očaj i defetizam zbog nemoći da utječu na promjenu (odnosno fatalistički se utopiti u ovisničkom moru instant-užitaka) ili pak prihvatiti Isusov Križ kao tajnovito smislen način prevladavanja krize i rješavanja problema. Kršćanski pak vjernik ima veliko i odgovorno poslanje: radosno pokazati svima da se s Isusom Kristom uvijek može reći i doživjeti – Sretan Uskrs, aleluja! |
05.04.2007., četvrtak
Napredni kršćanski feminizam srednjega vijeka
|
SVETA BRIGITA ŠVEDSKA - štovateljica Isusove muke (1302.-1373.) Premda vrijeme "irreparabile fugit" (nenadoknadivo bježi), nisam zaboravio obećanje dano našoj Brigiti da ću jedan post posvetiti njezinoj svetoj Imenjakinji. Činim to sada (posluživši se djelom p. Josipa Antolovića: DUHOVNI VELIKANI - Sveci Katoličke crkve), uvjeren da se ovim prilogom više od Brigite (koja je već mnogo pročitala) mogu okoristiti drugi naši "župljani" koji tu sveticu nisu dosad imali prigodu bolje upoznati. A zašto baš u Velikom tjednu, premda se Sv. Brigita slavi 23. srpnja - vjerujem da će iz priloga biti jasno, kao što je istaknuto već u naslovu! Želim naglasiti da život Sv. Brigite ne samo da odražava veličinu kršćanske žene, nego također pokazuje primjer istinskog "kršćanskog feminizma" - u kojem posebno do izražaja dolazi uspješno spajanje karijere i obitelji - zamislite, već u 14. stoljeću! Dakle u famoznom "mračnom srednjem vijeku"! (Naravno, nismo naivni, znademo da ga neki upravo zbog mnoštva svijetlih likova i osobnosti kakva je i Brigita, smatraju "mračnim". Ali to su neizlječivi slučajevi na kojima se ne treba zaustavljati, bez obzira što moćnom propagandom već stoljećima ponavljaju šuplje mantre svoje "prosvijećene" ideologije.) Najprije valja istaknuti da je Brigita za povijest svoje domovine Švedske ono što je Jeanne d'Arc za povijest Francuske, Sv. Klara za povijest Italije te za hrvatsku povijest dobra kraljica Jelena iz Solina i posljednja bosanska kraljica Katarina Kotromanić Kosača. Te su velike žene ne samo povijesne ličnosti, već i trajno žive legende svojih naroda. (Nažalost, naše se novije generacije ne mogu pohvaliti da ih dobro poznaju, kao što drugi narodi poznaju svoje velikane!). Njihova je duhovna ljepota neprestano trajno nadahnuće za svakoga tko je otvoren prema istinskim vrijednostima. To je važno uočiti naročito danas kad nam danonoćna bubnjarska propaganda svim medijima želi silom nametnuti nešto drugo. Već samo to nametanje jasno govori da nije riječ o pravim vrijednostima, jer vrednotama i veličinama nije potrebna bučna reklama, one osvajaju svojom težinom i sadržajnošću, tajanstvenom ljepotom što je neprestano ižaruju. Brigita se rodila oko g. 1302. u odličnoj švedskoj obitelji u Finstadu kod Upsale. Kad joj je bilo deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom, tako reći, ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini živjela je tri godine kod svoje tetke, odijeljena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, "čovjekom boli", pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne strane te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane. Po očevoj volji udala se veoma mlada za Ulfa Gudmarssona. Rodila je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom. U braku je poput "jake žene" iz Biblije provela 28 godina. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: "Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!" Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: "Brigita je iz Švedske imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete." Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke. Nakon suprugove smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. (Tko će današnjim feministicama objasniti tu "drskost" i takvu žensku emancipaciju, za koju misle da su je one izmislile?)! Brigita je više puta među zavađenim kraljevima izvršila mirotvornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Kad je došla u Rim nije potražila neku luksuznu vilu, nego je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Mnogo se brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Skrbila je ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici njihovim jezikom pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem. Svetica se također trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene. Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jafu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Posljednje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu. U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba. Sv. Brigita je u prisutnosti svoje kćerke Katarine i svoga ispovjednika umrla u Rimu 23. srpnja godine 1373. Njezini zemni ostaci preneseni su u Švedsku te ondje sahranjeni u crkvi u Vadsteni. Sv. Brigita je u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov "Objave". Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest "kao Božji apostol i prorok", kao "vidjelica i mističarka Sjevera". "Objave" Sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, kojiput i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. Kao ideje vodilje u tom djelu dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrde. "Objave" izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino Bezgrješno začeće. Od svetaca slavi Sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono Sv. Jakova u Compostelli (u Španjolskoj). Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima. Katolici su uvijek mnogo držali do spisa Sv. Brigite jer smatraju da su oni štivo što je kadro čovjeka uzdignuti i dušu mu ojačati. Tko ima posebne duhovne receptore, iz sljedećih navoda može barem malo osjetiti dah Brigitinih spisa: "Blagoslovljen budi, Gospodine moj Isuse Kriste! Ti si svojom dragocjenom krvlju i svetom smrću otkupio duše i ponovno ih milosrdno iz progonstva priveo u vječni život. Blagoslovljen budi, Gospodine moj Isuse Kriste! Ti si radi našega spasenja dao da ti koplje probode bok i srce. Obilato si iz tog boka prolio krv i vodu da bi nas otkupio. Slava ti, Gospodine moj Isuse Kriste, jer si htio da tvoji prijatelji skinu s križa tvoje blagoslovljeno tijelo i da ga polože u ruke tvoje preblage majke, da bi ga ona umotala u platno i sahranila u grob. Slava ti što si dopustio da ga ondje čuvaju vojnici. Vječna ti hvala, Gospodine moj Isuse Kriste, jer si trećeg dana uskrsnuo i živ se pokazao onima kojima ti se svidjelo. Nakon četrdeset dana uzašao si na nebo, dok su to mnogi promatrali. Ti si časno smjestio svoje prijatelje koje si oslobodio iz podzemlja. Nek ti je vječna dika i slava, Gospodine Isuse Kriste, jer si poslao Duha Svetoga u srca učenika i povećao u njihovim dušama neizmjernu božansku ljubav." PS: Vjerojatno će Brigitin "rukopis" nekome izgledati prejednostavan, zato valja napomenuti da se veličina - poglavito evanđeoska - ogleda upravo u malenosti i jednostavnosti. Stoga i u ovom slučaju, posebno kad je o takvim veličinama riječ, treba ponoviti Isusove riječi: "Tko ima uši da čuje, neka čuje! Tko može shvatiti, neka shvati!" Svakako, očito je da Sv. Brigita i poslije sedam stoljeća može i suvremenoj ženi na početku 21. stoljeća biti poticaj na nasljedovanje i uzor za samoostvarenje! |
02.04.2007., ponedjeljak
Uskrs - kalendar i obredi bdjenja
|
KAKO SE ODREĐUJE DATUM USKRSA? Prema izvještajima evanđelista, Isus je umro uoči židovske Pashe koja je padala 14. nisana (a toga je dana uvijek bio puni mjesec - uštap), a uskrsnuo u nedjelju nakon toga. Crkve u Maloj Aziji u starini su slavile Uskrs uvijek 14. nisana bez obzira kojeg je dana u tjednu padao. Ostale Crkve slave Uskrs u nedjelju nakon 14. nisana. Još od apostolskih vremena kršćani svake nedjelje slave Isusovo uskrsno otajstvo. Bio je to "tjedni Uskrs". Od 2. stoljeća počinje se slaviti "godišnji Uskrs". Međutim, nakon raznih rasprava, prijepora i problema, prevladalo je mišljenje da se Uskrs u cijeloj Crkvi slavi u nedjelju nakon židovske Pashe (14. nisana). Katekizam Katoličke Crkve (kanon 1170), pojašnjavajući datum slavljenja Uskrsa, ističe: "Na Nicejskom saboru (godine 325.) sve su se Crkve složile da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon uštapa (14. nisana) poslije proljetnog ekvinocija. Reformom kalendara na Zapadu (nazvanog 'gregorijanskim', po papi Grguru XIII, godine 1582.) uvedena je razlika od više dana u odnosu na istočni kalendar. Danas zapadne i istočne Crkve traže dogovor da se vrate slavlju Gospodinova uskrsnuća u isti dan." Na tome istom tragu o. Bonaventura Duda, pišući o Uskrsu, (kako jednom čitatelju objašnjava Glas Koncila od 28.3.2004.) ističe da su se uskrsni događaji Kristova života odvili u okvirima stare židovske Pashe. Krist je proslavio svoju vazmenu večeru, proživio svoju muku i smrt te doživio Uskrs za vrijeme toga židovskog blagdana. On je tom blagdanu dao i konačni, svoj smisao, naznačio mu novu perspektivu koja doseže sam prag vječnoga života. Židovi su, pojašnjava nadalje o. Duda, slavili Pashu 14. dana mjeseca nisana. Bio je to sedmi mjesec židovskoga kalendara, a odgovara našemu ožujku i travnju, s početkom proljeća. U Crkvi se u prvo vrijeme Uskrs nije slavio u svim krajevima podjednako. No, uvijek se slavio u vezi sa židovskom Pashom. Onda je - kao što kaže i Katekizam - Koncil u Niceji 325. donio opće pravilo za datum Uskrsa, kako bi svi "u jedan glas i u isti dan mogli uzdići svoje molitve na sveti dan Uskrsa". Otada se taj - za kršćane najveći blagdan - slavi u nedjelju koja pada nakon punog mjeseca koji prati proljetnu ravnodnevnicu, to jest ekvinocij. Zato je Uskrs "pomični blagdan" jer se zapravo "pomiče" između 21. ožujka i 25. travnja. Otkad je pak papa Grgur XIII. reformirao kalendar, istočne Crkve ostale su na julijanskom kalendaru. Tako taj najveći blagdan za sve kršćane, bez obzira kojoj zajednici pripadali, svi kršćani ne slave na isti dan (osim ponekad, kao što je bilo 2004. godine, kad su i istočne Crkve i Rimokatolička Crkva slavile Uskrs 11. travnja). No, postoji težnja da se dođe do što usklađenijega svjetskog kalendara. O. Duda smatra da bi tomu mnogo pridonijelo kad bi se Uskrs slavio uvijek na isti dan. Katolička Crkva na Drugome vatikanskom saboru izjasnila se u prilog takvom kalendaru, uz uvjet da ga prihvate i druge Crkve. "Po današnjem računanju, Isusov se Veliki petak one godine dogodio 9. travnja, a Uskrs 11. travnja. Taj bi datum bio prikladan za buduće stalno uskrsovanje", smatra o. Duda. Već su prvi kršćani, prirodno, slavili nedjelju poslije proljetnoga punog mjeseca - u koju su Židovi slavili Pashu - naglašenije od drugih nedjelja u godini. U taj ih dan, na euharistiji u rano jutro, susreće Krist, Uskrsli, i poziva za stol na uskrsnu pobjedničku gozbu. Noć u kojoj je Bog učinio svoje veliko osloboditeljsko djelo (Izl 12,40-42) svi su naraštaji tumačili i shvaćali kao noć bdjenja i noć Mesijina dolaska. S takvim čvrstim pouzdanjem i kršćani, u noći vazmenog bdjenja, dočekuju vazmenu nedjelju Kristova spasiteljskog dolaska. Kako piše u evanđelju po Luki (Lk 12, 35-39), s upaljenim svjetiljkama u rukama, postom i molitvom. A on će ih, sam je to rekao, posaditi za stol i posluživati. To je slavlje u srednjem vijeku bilo pomicano sve do jutarnjih sati na Veliku subotu. Od 1951. opet se moglo, a od 1956. moralo držati u noći od Velike subote na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega. Zato na povremena pitanja i dvojbe o tome "kada treba početi vazmeno bdjenje na Veliku subotu" treba reći da se daje mogućnost da slavlje počinje najranije poslije prvoga mraka (u našim okolnostima to je negdje oko 21 sat) te da završi najkasnije u jutarnjem osvitu (oko 6 sati). Vazmeno bdjenje započinje paljenjem i blagoslovom "ognja bdjenja" i pripravljanjem svijeće (urezivanjem predviđenih znakova); slijedi ophod (ulaz u crkvu) s uskrsnom svijećom (pritom đakon ili svećenik tri puta pjeva, uvijek višim glasom, "Svjetlo Kristovo!", a puk odgovara "Bogu hvala!"), a na kraju ophoda pjeva svečani hvalospjev svijeći (Exsultet). Bdjenje se nastavlja nešto dužim bogoslužjem riječi, koje obuhvaća sedam starozavjetnih čitanja, a uz svako je pripjevni psalam i molitva. No, iz pastoralnih razloga taj se broj čitanja može smanjiti na tri, ali se istodobno navještaj izlaska iz Egipta nikad ne smije ispustiti. Osvit novog dana usred noći i dolazak Uskrsloga u svoju zajednicu označava Slava, na koju opet zasviraju orgulje i zvone sva zvona (nakon što su svi instrumenti utihnuli a zvona bila "zavezana" poslije Slave u Misi Večere Gospodnje na Veliki četvrtak) te se ukrašava oltar (ogoljen poslije euharistije na Veliki četvrtak) i pale se oltarne svijeće. Poslije poslanice, aleluje i evanđelja, u krsnom se slavlju primaju u Crkvu prisutni kandidati (katekumeni, odrasli koji su se cijelu godinu pripravljali za krštenje). Novokrštenici se zatim odvedu na njihova mjesta među vjernike. Prvi put, uključeni u zajednicu, sudjeluju u euharistiji. U najstarijim spisima slavlje Uskrsa sastojalo se od strogog posta jedan ili više dana, nakon kojega slijedi molitveno bdjenje koje se zaključuje euharistijskim slavljem. Svima želim blagoslovljen Veliki tjedan! |
01.04.2007., nedjelja
Cvjetnica
|
ZA MOLITVU I RAZMATRANJE Dan nam svečan osvanu, Pun veselja svijet sav kliče: Kralj života pogubi Kneza smrti, zla i tmine. Puk sav hrli ususret Mašuć cvjetnim grančicama, Pjesmu pjeva pobjednu: Slava Sinu Davidovu! Pohitimo radosno Višnjem Kralju svi u susret: S grančicama masline Slavu Kristu zapjevajmo! Staze naše upravljaj, Kriste Vođo, Spasitelju! Daj nam svagda pjevati Srcem čistim hvale tvoje. Slava Ocu vječnomu I Sinu mu Jedinomu S Tješiteljem Presvetim – Svetom Trojstvu blaženomu. Amen. "Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu" (1 Pt 1,18-21). Iz Poslanice Hebrejima (10,4-10) Kristova žrtva zamjenjuje izvanjske žrtve "Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato On ulazeći u svijet veli: 'Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: "Evo dolazim!" U svitku knjige piše za mene: "Vršiti, Bože, volju tvoju!" Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice - koje se po Zakonu prinose - ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo dolazim vršiti volju tvoju! Dokida prvo da uspostavi drugo. U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek." Iz Govorâ Sv. Andrije Kretskog, biskupa Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov "Požurimo i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. Ne na taj način da po putu prostiremo mladice masline, tkanine, nakite ili palmine grane, nego koliko god možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikada potpuno ne može dohvatiti... Na taj način mi predajemo Kristu sami sebe, a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči ali brzo izgzubi svježinu. Naprotiv, ňblačimo njegovu milost i njega samoga, jer svi koji ste se u Kristu krstili Krista ste obukli...Mašući duhovnim granama našega srca govórimo i mi svakog dana sve riječi zajedno s djecom: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, Kralju Izraelov!" Prošnje Naš je Spasitelj uzašao u Jeruzalem da podnese muku i uđe u slavu. Njemu se poniznom prošnjom utecimo: Posveti narod koji si svojom krvlju otkupio! - Otkupitelju naš, daj nam pokorom potpunije prionuti uz tvoju muku da postignemo slavu uskrsnuća. - Podaj nam da postignemo zaštitu tvoje Majke, utočišta žalosnih te zaslužimo ojačati onom utjehom kojom nas i ti sam jačiš. - Pogledaj na one koji zbog naše zloće posrću na putu; priteci im u pomoć, a nas ispravi te nam pomozi da živimo u pravednosti i ljubavi. - Sama si sebe ponizio postavši poslušan sve do smrti, smrti na križu; daj svojim slugama da budu poslušni, strpljivi i postojani. - Dostoj se svome slavnom tijelu suobličiti naše pokojne, a nama daj da jednom budemo s njima dionici tvoje slave. Oče naš, koji jesi na nebesima... Molitva Svemogući vječni Bože, poslušan tvojoj volji naš je Spasitelj uzeo tijelo, ponizio sama sebe i podnio sramotu križa. Daj da slijedimo uzor njegova poniženja, s njime zajedno trpimo i postignemo slavu uskrsnuća. Amen. |
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (9)
Srpanj 2009 (17)
Lipanj 2009 (21)
Svibanj 2009 (15)
Travanj 2009 (28)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (13)
Siječanj 2009 (13)
Prosinac 2008 (33)
Studeni 2008 (18)
Listopad 2008 (15)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (20)
Lipanj 2008 (26)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (14)
Ožujak 2008 (26)
Veljača 2008 (33)
Siječanj 2008 (18)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (15)
Listopad 2007 (13)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (18)
Lipanj 2007 (11)
Svibanj 2007 (13)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (21)
Veljača 2007 (14)
Siječanj 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Mjesto za razmišljanja, komentare i osvrte na domaće i strane bisere! Blog je tekst koji ne stigne prespavati. Ne ispeci, ipak reci!DOBRO DOŠLI U REGION
2020. GODINE!!
Mila Zemljo naša, krvlju NATOpljena!
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Igre
FranjoJurcevic.blog
IvanUgrin.blog
IKA-Info.kat.agencija
GlasKoncila
SlobodnaLika
Zajednica MI - Solin
http://blog.vecernji.hr/don-kacunko
Free Counters
RADOSNA VIJEST
Gospodin je moja snaga i pjesma! (Ps 118,14)
Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj i on će sve voditi! (Ps 37,5)
Ako bi netko od ljudi bio i savršen, ali bez mudrosti koja od Boga dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio! (Mudr 9,6)
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite...! (Mt 5,11)
Sve mogu u Onome koji me jača! (Fil 4,13)
Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu. (Fil 3,13-14)
A što bih potomcima
jedino htio namrijeti u baštinu,
bila bi vedrina –
KRISTALNA KOCKA VEDRINE!
(Tin Ujević)
Iako nas duga povijest vjerskog ugnjetavanja i licemjerja tjera na razmišljanje, svi oni koji najiskrenije tragaju za Bogom, moraju se izdići iznad ponašanja posrnulih ljudi kako bi mogli PRONAĆI ISTINU.
Zar ćete osuditi STABLO zato što se njegovi trupci koriste za paljenje lomača?
Zar ćete optužiti ZRAK što dopušta da se njime prenose laži?
Zar ćete prosuđivati MOZARTOVU Čarobnu frulu na temelju izvedbe loše uvježbanog školskog orkestra?
Ako nikada u stvarnosti niste vidjeli ZALAZAK SUNCA nad Tihim oceanom, možete li ga zamijeniti slikom iz turističke brošure?
Hoćete li procjenjivati snagu romantične LJUBAVI isključivo u svjetlu lošeg braka iz susjedstva?
Ne, nećete.
Pravo VREDNOVANJE VJERE oslonit će se na promatranje čiste, nezagađene vode, a ne zahrđalih spremnika!
(F. S. Collins, Božji jezik)
PSALAM 37
Sudbina pravednika i bezbožnika
Nemoj se žestiti na opake,
zavidjet nemoj pakosnicima:
kao trava brzo se osuše,
k'o mlada zelen brzo uvenu.
U Gospodina se uzdaj i čini dobro,
da smiješ stanovati u zemlji
i živjeti u miru.
Sva radost tvoja neka bude Gospodin:
on će ispuniti želje tvoga srca!
Prepusti Gospodinu putove svoje,
u njega se uzdaj i on će sve voditi.
Pravda će tvoja zasjati k'o svjetlost
i tvoje pravo k'o sunce podnevno.
Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj,
ne žesti se na onog koji ima sreće,
na čovjeka koji spletke kuje.
Stišaj svoj gnjev i ostavi se srdžbe,
ne žesti se da zlo ne učiniš.
Jer će biti satrti zlikovci,
a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju.
Još malo i nestat će bezbožnika:
mjesto ćeš njegovo tražiti, a njega više nema.
Zemlju će posjedovati krotki,
obilje mira oni će uživat'.
Bezbožnik smišlja zlo pravedniku
i zubima škrguće na njega.
A Gospod se njemu smije
jer vidi da dan njegov dolazi.
Mač potežu bezbošci i zapinju lukove
da obore jadnika i siromaha,
da pokolju one koji hode pravim putem.
Mačem će vlastito srce probiti,
slomit će se njihovi lukovi.
Bolje je i malo u pravednika
no golemo blago u zlotvora:
jer će se ruke zlotvora slomiti,
a Gospodin je oslon pravedniku.
Gospodin se brine za život čestitih,
dovijeka će trajati baština njihova.
Neće se postidjeti u vrijeme nevolje,
bit će siti u danima gladi.
A bezbožnici će propasti,
dušmani Gospodnji povenut će k'o ures livada,
poput dima se rasplinuti.
Bezbožnik zaima, ali ne vraća,
pravednik se sažaljeva i daje.
Gospodin vodi i učvršćuje korake čovjeku
i mio mu je put njegov.
Ako i posrne, ne pada
jer ga Gospodin drži za ruku.
Mlad bijah i ostarjeh,
al' ne vidjeh pravednika napuštena
ili da mu djeca kruha prose.
Uvijek je milosrdan i u zajam daje,
na njegovu je potomstvu blagoslov.
Zla se kloni i čini dobro,
i ostat ćeš dovijeka.
Jer Gospodin ljubi pravdu
i pobožnika svojih ne ostavlja.
Zauvijek će biti zatrti zlikovci,
istrijebit će se potomstvo bezbožnika.
Zemlju će posjedovati pravednici
i živjet će na njoj dovijeka.
Pravednikova usta mudrost kazuju,
a jezik njegov govori pravo.
Zakon mu je Božji u srcu,
ne kolebaju se koraci njegovi.
Bezbožnik vreba pravednoga
i smišlja da ga usmrti.
Gospodin ga neće ostaviti u njegovoj vlasti
i neće dopustiti da ga na sudu osude.
Promatraj čestita i gledaj neporočna:
mirotvorac ima potomstvo.
A grješnici bit će svi iskorijenjeni,
istrijebit će se zlikovačko sjeme.
Od Gospodina dolazi spas pravednicima,
on im je zaklon u vrijeme nevolje.
Gospodin im pomaže, on ih izbavlja:
on će ih izbaviti od zlotvora i spasiti,
jer u njemu traže okrilje.