Uskrs je život iznova. I kad se sve kuće poruše, i kad sve lađe potonu, i kad sam život umine, uskrsnuće je zakon obnove svega. Novi život. Novo nebo, nova zemlja. Isus nam je svojim uskrsnućem zajamčio da nas taj novi život čeka nakon što se raspadne dom ovozemnoga života Tako je misao o značenju Uskrsa negdje zapisao mons. dr. Ratko Perić, mostarski biskup.
Veliki kršćanski intelektualac i psihoterapeut Paul Tournier piše u sjajnoj knjizi "Učimo starjeti": "Uskrsnuće – obećano u evanđelju – je osobno uskrsnuće, uskrsnuće osobe. Kada kažem da sam ovoga ili onoga susreo 'u njegovu vlastitom tijelu', tvrdim da sam ga susreo osobno, da sam identificirao njegovu osobu. U uskrsnuću ćemo naći tu osobnu identičnost."
No sasvim je drukčije s Isusovim uskrsnućem, nastavlja autor, ističući kako su sva izvješća o tome obilježena proturječnostima. Naime, svi kojima se ukazao - premda su bili njegovi najbliži (učenici) - teško su ga prepoznali.
Dakle, nalazimo se s onu stranu shvatljivosti. "Ljudske oči, pa i oči učenika, nemoćne su da identificiraju biće koje više nije od ovog svijeta. Potrebno je prosvjetljenje duha. Ali unatoč svemu, duh će se ipak osvjedočiti tjelesnom stvarnošću." Jer osoba se identificira po tijelu. "A ipak se to tijelo Uskrsnuloga radikalno razlikuje od tijela što ga istražuje liječnik u anatomskom laboratoriju. Ono – može se reći – jedino zadržava funkciju identifikacije, obraća se drugima i daje dokaz uskrsnuća jedino toliko što ga drugi moraju prepoznati. A materijalnoga znanstvenog dokaza uskrsnuća nema."
Tournier zatim ističe da postoji drugi dokaz – ne materijalni, ali ipak znanstveni. "Jer znanost nije samo znanost o materiji – otkad su psihologija i sociologija dobile svoju značku znanosti i otkad fizičari ne znaju baš sigurno što je materija. Na tome drugom dokazu inzistira Marc Oraison. Zove ga 'kršćanskim faktom'. To je 'sasvim nova i specifična vizija smrti što ju je kršćanstvo uvelo u ljudsku povijest'. To je iskustvo samih kršćana, osobna preobrazba učenika koja je od njih učinila poslanike nepobjedive nade – otkad su postali sigurni da je njihov Učitelj uskrsnuo!"
Zato je mentalitetu koji apriori odbija Boga nemoguće prihvatiti Uskrsnuće. Ali ono je "apsurd" i čovjeku koji je formiran da vjeruje samo ono što mu je tjelesnim osjetilima dostupno. Dok upravo takav – kojeg li apsurda! – danas kao stvarnost prihvaća virtualnost.
Prvi koji su odlučno zanijekali Isusovo uskrsnuće bili su ondašnji židovski duhovni vođe odnosno 'glavari svećenički s pismoznancima i starješinama narodnim' (v. Mt 28,11-15). Iako su im stražari posvjedočili da Isusa nema u grobu, da je uskrsnuo, ta im se činjenica nije uklapala u plan i strategiju odnosa s Rimskom vlašću. Ako bi to bilo točno, smatrali su (ispravno!), ta bi istina potpuno srušila sve njihove dosadašnje pothvate.
Zapravo, to bi im bila optužba za jednu pogrešnu osudu i nepotrebno ubojstvo. Zato su odlučili da snagu argumenata o Isusovu uskrsnuću pokušaju odbaciti prjevarom. Vojnike su podmitili novcima i poučili ih neka kažu da su, dok su oni na straži spavali, Isusa ukrali njegovi učenici. Međutim, laž se na brzo razotkrila, tj. i u tom je slučaju imala "kratke noge", pa je evanđelist Matej zapisao da se 'to razglasilo među Židovima – sve do danas'.
Osim toga, u prilog istini ide još nekoliko činjenica. Prvo, nije uopće bilo moguće da se bilo tko približi mjestu koje su pozorno čuvali strogi rimski vojnici, a da ga oni ne bi primijetili. Dakle, kako bi taj netko, pojedinac ili skupina, uspio otpečatiti grob i odmaknuti teški kamen s njega te sve to izvesti nečujno i nevidljivo?
Drugo, po kojoj logici odnosno s kojim razlogom bi apostoli uopće išli po mrtvog Isusa, kad su ga se odrekli živoga? Zar se nisu kratko prije toga razbježali u trenutku kad su trebali za njega posvjedočiti ili ga čak braniti?
Snagu Uskrsnuća, koje jedino može "proizvesti" poslanike nepobjedive nade, potvrđuje i sljedeći događaj. Svećenik-misionar Cesare Colombo (umro u listopadu 1982.) živio je 30 godina među gubavcima. Prije nego se odlučio za misije doktorirao je medicinu i kirurgiju kako bi ljudima tamo bio što korisniji. Zapisao je: "Najljepša uspomena moga života u Burmi bila je moja posljednja sveta misa, koju sam imao za gubavce. Među njima je bilo i nekrštenih ljudi. Bolesnici su sastavili ovu molitvu: Zahvaljujemo Bogu što nas je učinio gubavcima, jer smo kroz gubu upoznali tebe, oče Cesare, a preko tebe Boga, Isusa Krista!"
Post je objavljen 11.04.2007. u 00:13 sati.