Maksimir, Zagreb i Hrvatska tako nešto nikad u povijesti nisu doživjeli! Koncert Marka Perkovića na stadionu nekadašnje Croatije, te sunčane nedjelje 17. lipnja godine Gospodnje 2007., bit će upisan kao povijesni događaj. Ovoga trenutka, kada još uvijek sve i svi bruje o tome, većina uopće nije svjesna koliko taj događaj nadilazi ne samo estradne, glazbene i društvene okvire, nego također sociološke, psihološke, kulturološke i političke pa čak – usuđujem se reći – i teološke okvire.
Ne samo zbog fenomena da je više od 50.000 (pretežito mladih!) ljubitelja lika i djela jednoga hrvatskoga zabavnog pjevača provelo više od dva sata plešući i pjevajući sve njegove (domoljubno-duhovne!) pjesme od početka do kraja. Ne samo zbog činjenice da je golema većina nazočnih osjetila potrebu jednodušno skandirati poklike MI HRVATI! i U BOJ, U BOJ, ZA NAROD SVOJ! Ne samo zbog jedinstvenog zanosa koji ni olujno nevrijeme prethodne večeri s prisilnim odgađanjem koncerta nije moglo nimalo pokvariti. Ne samo zbog... još mnogo razloga... - nego zbog svega toga zajedno!
Premda, zbog svega što sam spomenuo, kantautor Marko Perković Thompson, kao (ne samo hrvatski!) fenomen konca 20. i početka 21. stoljeća, zavrjeđuje odgovarajući medijski i znanstveni tretman, gotovo sam potpuno uvjeren da će to zbog dobro nam znanih razloga izostati. Koliku snagu i energiju ima Thompsonovo djelo pokazuje i činjenica da ga nisu mogli ignorirati ni mediji koji mu ne samo uopće nisu skloni nego su ga redovito pogrđivali ili njegove nastupe marginalizirali. Ali zato su uoči ovoga zagrebačkog koncerta izvirili iz "podzemlja" oni koji su najzaslužniji za odgodu njegova sarajevskog nastupa te su pokušali (u stilu izvježbanih "joy killera") različitim optužbama i ucjenama negativno utjecati na maksimirski svehrvatski spektakl. Uzalud im trud...
Mada sam namjeravao napraviti dublju analizu Thompsonovih pjesama, ipak ću ovom prigodom, ostavši zadivljen doživljenom atmosferom i ponašanjem publike pa i kvalitetom koncerta, s glazbene strane, uključujući ukupnu scenu sa svim popratnim efektima, s razlogom taj plan odgoditi te ću prenijeti jedan njegov intervju od prije točno dva mjeseca (uz čestitku novinaru na korektno obavljenom poslu). Ugodno čitanje (uz zaštitu Sv. Benedikta)!
INTERVJU: MARKO PERKOVIĆ THOMPSON
Nedjeljni jutarnji, 15.04.2007. - Razgovarao Branimir Pofuk
Sasvim suprotno od oporoga glasa kojim pjeva svoje često žestoke pjesme, na razgovoru s Markom Perkovićem zvanim Thompsonom dočekao me je izrazito mladolik 40-godišnjak umilnih, gotovo dječačkih crta lica i pogleda. Premda mi je to bio prvi susret oči u oči s popularnim pjevačem, jednim od rijetkih koji u Hrvatskoj može napuniti stadione, mogu reći da me i nije iznenadio taj kontrast gena kamenih iz Čavoglava i gotovo naivne dobrodušnosti očiju za koje je gotovo lako povjerovati da još vjeruju u vile. Igrom slučaja, vijest o Perkovićevu pristanku na intervju za Jutarnji list zatekla me baš u njegovu kraju gdje sam tih dana obišao i sure vrhove Svilaje pod kojom se ugnjezdilo njegovo rodno selo.
Gledao sam odozgo na Petrovo polje, baš kao on i njegov dida, o čemu govori i jedna od pjesama s njegova novog albuma “Bilo jednom u Hrvatskoj”. Napio sam se hladne i slatke vode iz zelenkastoplavih bezdana iz kojih s jedne strane Svilaje izvire Cetina, a s druge Čikola. Širokom novom cestom uspeo sam se i do samih Čavoglava usred kojih se uzdiže impozantna nova crkva od kamena, vidio djecu koja se igraju pred ponovno otvorenom i obnovljenom školom, kao i lijepo uređeno sportsko igralište, sve to u najvećoj mjeri zahvaljujući upravo Marku Perkoviću. A najvažnije od svega, po tim, za mnoge zastrašujućim, bespućima susreo sam mnogo ljudi koji na vjetrom izboranim licima nose sličnu dobrodušnost, otvorenost i gostoljubivost prema svakom putniku namjerniku koji u tom kraju teško da može ostati izgubljen, gladan ili žedan.
Uvjeren sam da bi svakome, dok sjedi za stolom s tim izvan pozornice vrlo smjernim, skromnim, a pred mojim novinarskim mikrofonom i gotovo plahim čovjekom, bilo neshvatljivo da se baš zbog njega ovih dana u Sarajevu i šire stvorila gotovo predratna panika. Neizbježno, to je bila i prva tema razgovora vođenog prekjučer u podne, u zgradi Narodnog radija i televizije Z1 u Novom Zagrebu, neposredno prije polaska Thompsona i njegova benda prema Vukovaru gdje je te večeri, tri godine nakon posljednje, počela njihova nova turneja.
Je li vas iznenadila uzbuna u Sarajevu zbog najave vašeg koncerta?
- Iskreno, iznenadilo me što se podigla tolika prašina oko mog koncerta. Najvažniji razlog mojeg odlaska u Sarajevo je dobrotvorni koncert čiji je prihod namijenjen gradnji Hrvatskog katoličkog doma, na poziv Hrvatskog katoličkog društva i don Ante Jelića. I s njihove i s moje strane to je pozitivna namjera i ni u snu se nisam mogao nadati da bi se digle nekakve udruge i protiv te akcije i protiv mene osobno.
Neprestano ponavljam da ne znam kakvo sam zlo napravio tom narodu, tim udrugama i pojedincima da su se tako okomili na mene i da se bez ikakvih argumenata pozivaju na nešto što nema osnove. S druge strane, ja sam sebe i sve njih pitam imaju li Hrvati u Bosni i Hercegovini pravo obilježavati svoje datume i pozivati na proslave koga oni žele?
Razmišljate li zbog svega možda i o otkazivanju toga nastupa?
- Nemam nikakvih dvojbi. Čast mi je što su upravo mene izabrali za takvu prigodu kao što je obilježavanje desete godišnjice dolaska Ivana Pavla II. i smatram da imam i moralno pravo i obavezu odazvati se. Nemam nikakvog straha doći među svoje ljude i svoju publiku te ovom prilikom pozivam i Hrvate i Bošnjake da ne nasjedaju na provokacije raznih udruga koje raspiruju mržnju i koje su ovu cijelu situaciju napravile kritičnom. Čujem da čak pozivaju Sarajlije, Bošnjake, da dođu pred Zetru i demonstriraju. To je poziv na sukob i to nikako nije dobro. Nemam zlih namjera ni prema kome, ni prema kojem narodu. Želimo samo doći odraditi koncert u prijateljskom ozračju.
Kako komentirate izjavu mostarskog muftije?
- Nevjerojatno je da se jedan vjerski vođa služi neistinama i da govori kako su nakon mojih koncerata u Mostaru, Stocu i ne znam gdje još, horde uništavale bošnjačku imovinu. To su jednostavno laži i nezamislivo mi je da se jedan vjerski vođa njima služi. Upravo je to raspirivanje mržnje, a moja se publika tako ne ponaša.
Sve te optužbe i protesti kreću od vašeg povezivanja s ustaštvom. Biste li sada, da možete, promijenili nešto u svojoj prošlosti da se ti razlozi uklone?
- Ničim nikada nisam potencirao ničije ponašanje niti sam ikada izazivao incidente tog tipa i ne znam što bih to trebao mijenjati, kako u prošlosti, tako i sada na ovoj turneji. Nikada nikome nisam govorio što će nositi na moje koncerte, kako će se odijevati i kako će se ponašati. Na moje koncerte mahom dolaze cijele obitelji i atmosfera je uvijek bila dostojanstvena. Nikada nikakvog incidenta nije bilo na mojem koncertu.
A što s onima koji dolaze okićeni ustaškim simbolima?
- Što se ikonografije tiče, često sam s pozornice grmio i pozivao da svi koji imaju potrebu nositi vojnička obilježja, nose obilježja hrvatske pobjedničke vojske iz Domovinskog rata. To uvijek ističem, a opet, ponavljam, ne mogu određivati što ljudi nose. Uostalom, ako je tu nešto protuzakonito, postoje službe koje su odgovorne baviti se time.
A zloglasna pjesma “Jasenovac i Gradiška Stara”?
- Imam svoj službeni repertoar, a ta pjesma na njemu nikada nije bila. Naravno, ja je nisam ni napisao, nikada je nisam snimio niti stojim iza tog teksta. To nisu moja načela niti su to uopće ikakva ljudska načela. Moje pjesme govore o ljubavi prema Bogu, obitelji, domovini i čovjeku. Nikako ne dopuštam da mi prišivaju nešto što nema veze sa mnom.
Ipak je bilo prigoda u kojima ste vi i tu pjesmu znali zapjevati.
- Nisu to bile nikakve prigode, nego je to bilo vrijeme u kojemu je svatko pjevao svašta. Domovinski rat nije bio samo fizički obračun s četnicima, nego je to bio i psihološki rat. Znamo što su sve četnici pjevali i na koji se način pjevalo njima. Izvlačiti sve to iz konteksta tog vremena u sadašnjost nije fer. Sve to skupa bilo je ludo vrijeme.
Ali, opet kažem, ne dopuštam da mi to stavljaju na teret. Samo je umobolan čovjek mogao napraviti ono što je učinio Denis Latin kada je u svojoj emisiji pustio tu pjesmu montiranu s prizorima leševa koji plutaju rijekom i onda goste pitao: “Što mislite o ovom Thompsonovu spotu?”. Zbog toga i danas imam puno problema. Trebao sam ga tada tužiti, ali bio sam zaokupljen svojim stvarima, a i inače nisam sklon tužakanjima. No, to je i netko drugi trebao presjeći jer to je stvarno bilo nekorektno i nepravedno prema meni. Uostalom, poznajemo i mnogo političara, neću im sada govoriti imena, koji su svašta pjevali, a sada sam ja za sve kriv.
Mislite li možda i na predsjednika Mesića koji je u ono vrijeme, kako je sam priznao, također svašta, ako ne pjevao, a ono barem mrsio kroz zube?
- Ma kažem, neću o imenima, ali kad ste ga već spomenuli, baš me zanima je li ikome zbog toga palo na pamet Mesiću zabraniti dolazak u Bosnu i Hercegovinu? Opet ponavljam: takve pjesme i poruke koje one nose nipošto nisu moj stav niti predstavljaju moja načela niti na bilo koji način stojim iza njih.
Bez obzira na mnoge vaše kasnije hitove, za mnoge je i danas vaš zaštitni znak pjesma “Čavoglave” i očekuju da je pjevate. Hoće li biti na repertoaru ove turneje?
- Svakako. To je pjesma koja je obilježila jedno vrijeme koje ne smijemo zaboraviti i na koje se trebamo vraćati. Ne zato da bi se ikoga danas na bilo što huškalo, nego zato da bismo se prisjetili tih dana i zahvalili svima koji su dali živote. Uz tu su pjesmu mnogi ginuli i znam za ljude koji su tražili da je čuju na samrti.
I danas je počinjete pokličem “Za dom spremni!”?
- Da, i ne vidim ništa loše u tome. To je stari hrvatski poklič iskorišten još u operi “Nikola Šubić Zrinjski”. Smatrati taj pozdrav samo oznakom NDH mislim da nije pošteno, no na povjesničarima je da to objašnjavaju. Uostalom, 1991. i 1992., kada nije bilo radijske i televizijske postaje ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini gdje se ta pjesma nije vrtjela, to većini nije smetalo. To licemjerje je ono što me vrijeđa. Ta je pjesma bila ratni krik i obraćala se onima koji su nas napali i okupirali trećinu Hrvatske i veći dio Bosne i Hercegovine. To se, na žalost, danas zaboravlja i to mi smeta.
Izvorna verzija te pjesme bila je, zapravo, vrlo lokalnog karaktera i obraćala se...
- Četnicima! Spominjala su se sela Baljci i Mirlovići iz kojih su po nama tukli, a ja tada nisam mogao ni sanjati da će se pjesma slušati po cijeloj Hrvatskoj i dalje. Kada sam vidio da je pjesma nadišla taj lokalni okvir, promijenio sam tekst. A morao sam to učiniti i zbog Mirlovića u kojima je bilo pola Srba, ali i pola Hrvata, među kojima i mnogo mojih rođaka pa mi je bilo žao što su ni krivi ni dužni ondje završili.
A sigurno se i uvrijedili?
- Ma naravno.
Kako je to biti rođen i odrasti u Čavoglavama?
- Meni je stvarno bilo lijepo i ma koliko se izrugivali našim selom i našim krajem, ja sam na sve to ponosan i sretan sam što su baš ondje moji korijeni. To mjesto me je podiglo, ondje sam progledao i prohodao i naučio sve ono što mi je u životu najvažnije. Zbog toga sam i imao potrebu, kada je to postalo moguće, odužiti se tom mjestu i pokušati mu pomoći.
Kako je uopće počelo s najmasovnijom feštom za Dan domovinske zahvalnosti u Čavoglavama?
- Čavoglave, ne samo pjesma, nego i to mjesto i ljudi, bili su tijekom cijeloga rata prva linija. Kroz Čavoglave i naš kraj prošlo je, braneći ga, mnogo ljudi iz svih krajeva Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika. A zatim, kao datum naše mjesne crkve, Crkve hrvatskih mučenika koja se gradi na moju inicijativu, ali uz pomoć donacija Hrvata iz cijeloga svijeta, određen je upravo 5. kolovoza. To je veliki datum za našu generaciju koja je stvorila državu, za braniteljsku populaciju i za cijeli narod i mislili smo kako je dobro da se proslavlja na što više mjesta, pa i u Čavoglavama.
Nikako nam nije bila namjera da se stvara bilo kakav rivalitet između Čavoglava i Knina, ili Škabrnje ili bilo kojeg drugog mjesta u kojem se slavi Oluja, nego smo htjeli i mi, u našem mjestu koje je također obilježilo to vrijeme, napraviti feštu, i to pučku, za razliku od Knina koji to radi nešto službenije. Nismo htjeli kontrirati, nego se jednostavno priključiti proslavi tog dana za koji bih ja volio da se slavi na još mnogo mjesta.
Znači, odaziv vas je iznenadio?
- Naravno, tim više što je bilo teško uopće popeti se u Čavoglave zbog loše ceste. Sada, zahvaljujući upravo tom događaju, imamo i bolju, širu cestu, igralište i mnogo ljudi iz samog sela sada drukčije gleda na svoje mjesto te ih više razmišlja o povratku. Svi čekaju tu feštu, ali ljudi i svakodnevno nailaze. Kada vide putokaz, skreću u Čavoglave, svraćaju da sami vide što to ondje ima. Sve je živnulo. Eto, ponovno je otvorena i škola. Jest da nemamo više od devet đaka, ali sve to što se događa jako je dobro i za mjesto i za cijeli kraj. Gradit će se i cesta dalje u Svilaju, za planinare, lovce i sve koji je žele posjetiti.
Iz vaših se tekstova mogu izvući političke poruke o prilično mračnoj hrvatskoj današnjici.
- Ja ovdje živim, susrećem ljude, pričam s njima, poistovjećujem se s njima, vidim što se oko nas događa. Sve teme, bile one mračne ili ne, naša su stvarnost. Ne želim da mi itko baca prašinu u oči. Znam gdje sam i što se događa oko mene i o tome bez ikakvog pardona govorim.
Predizborna je godina. Hoćete li pjevati nekoj političkoj stranci?
- Ne znam kako će se razvijati cijela predizborna kampanja, ali nemam namjeru pjevati bilo kojoj stranci.
Nakon tri godine danas na istom mjestu počinjete turneju koja bi trebala kulminirati koncertom na maksimirskom stadionu. S kakvim emocijama krećete u Vukovar?
- Zaista sam se dugo pripremao za ovu turneju i dugo radio na albumu pazeći na svaku riječ, svaki takt, svaki ton. Sudjelovao sam i u izradi svakog detalja scenografije i bine koju smo pred turneju postavili u Jadran filmu i na njoj pet dana uvježbavali svaki detalj nastupa. Nakon posljednje turneje “E moj narode”, koju je slušalo više od pola milijuna ljudi, svojoj sam publici želio pokazati još raskošniju pozornicu, s još boljim glazbenicima koji me prate, s novim aranžmanima starih pjesama. Cilj mi je da glazba i teme kojima se bavim budu predstavljene još bogatije, još moćnije i još autentičnije. Jedva čekam da sa svim tim izađem pred publiku, a što je više ljudi preda mnom, osjećam toliko veću sigurnost i mir.
Kako je nastala pjesma “Čavoglave” i što ste uopće prije toga pjevali?
- Tada se snimalo mnogo pjesama koje smo mi gardisti slušali na radiju. Ja sam ranije imao već dosta pjesama koje sam skladao onako za sebe, prije rata, uglavnom ljubavne tematike, jer sam pomalo sviruckao gitaru. I onda je doslovno u jednom danu iz mene nastala pjesma “Čavoglave”. Snimili smo je na običnom kazetofonu, netko je to odnio u Split i počela se vrtjeti po kafićima, o čemu ja prvih dana nisam imao pojma. Onda smo odlučili napraviti bolju snimku, onako, za sebe, za naš neki arhiv, da možemo jednog dana djeci pokazati kako smo i mi u Čavoglavama imali svoju pjesmu. No, ta je snimka odmah otišla na Radio Split i kao požar se raširila cijelom Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom.
To zaista nisam očekivao niti sam se tada uopće planirao baviti glazbom profesionalno. S fronta su me, sjećam se, vukli dolje u Split, na Pazar, gdje sam imao prvi javni nastup. Publika me zvala natrag sedam puta, a ja sam se nakon toga, pravo s bine, vratio u Čavoglave na frontu. Onda sam na nagovor svojih suboraca snimio još nekoliko pjesama i počeo nastupati uglavnom dobrotvorno tamo gdje bi me zvali, sve dok se nije pojavio Zdenko Runjić i predložio mi suradnju, da napravimo album. Tako je sve krenulo. Malo po malo razvijao sam se kao glazbenik. Dugo sam pratio i samo gledao kako se sve to zapravo radi i tek nakon rata, od “Vjetra s Dinare”, mogu reći da sam postao profi i počeo se i komercijalno baviti glazbom.
Kad smo kod ikonografije, u opremi vašeg novog CD-a je iskorišten medaljon koji, vidim, nosite oko vrata, na kojem je puno slova. Hoćete li objasniti što ona znače?
- To je medaljica svetog Benedikta, zaštitnika Europe, koju sam dobio na poklon i odavno je nosim i ona predstavlja moju vjeru. Slova CSPB, na latinskom su kratica za "križ svetog oca Benedikta". Slova na križu su inicijali za "neka mi križ bude svjetlo, neka mi zmaj ne bude vođa", a inicijali sa strane znače "odlazi Sotono, nemoj me nagovarati na taštinu, popij sam svoj otrov koji si meni namijenio". A pax je mir, to je glavna poruka koja me čuva od svih zlih ljudskih namjera i ja tu medaljicu držim u ruci svaki dan kad se molim. To je i glavna poruka koju želim donijeti svima pred kojima nastupam.
Post je objavljen 18.06.2007. u 23:50 sati.