Don Blog

20.10.2007., subota


UDOVICA PRED SUDOM
Nedjeljno razmišljanje

Hrvatski su mediji izvijestili da je 11. listopada pred zgradom Haškoga suda bilo mirno i dojmljivo. Iako su "domaćini", izgleda, očekivali nered – valjda kao da im u posjet dolaze nogometni navijači. Naime, pred tim je famoznim tribunalom stotinjak Vukovaraca prosvjedovalo protiv presude "Vukovarskoj trojci".

Većinom majke, sestre i udovice vukovarskih žrtava, zajedno s drugim "hodočasnicima", upaljenim su svijećama načinile oblik srca te spojile ukrug dugu traku s fotografijama ubijenih na Ovčari. Potom su zajedno izmolili molitvu koju je predvodio gvardijan vukovarskog franjevačkog samostana fra Zlatko Špehar. Nakon toga je predstavnike "prosvjednikâ", na čelu s dr. Zvonimirom Šeparovićem, primio "treći čovjek Suda" te su pred njim i riječima izrazili nezadovoljstvo spomenutom presudom.

Osim toga Vukovarci su na haaškoj livadi i svojim srcem od svijeća "ispisali" molitveni vapaj za pravdom, koja je također stradala. Sutradan su medijski komentatori, u svojim osvrtima na taj prosvjed, istaknuli da je njegov pravi smisao bio iskazati moralno zgražanje nad nepravednom presudom za zločin u Vukovaru. Čak je i gvardijan fra Zlatko istaknuo da su njihovi jedini instrumenti istina i činjenica stradanja civila, ranjenika i branitelja.

Dakle, mediji su zaključili, haaški prosvjed Vukovaraca ne može utjecati na sudbinu predstojeće žalbe, a na nju neće utjecati ni molitva i apel s Ovčare na dan govora premijera Sanadera pred Općom skupštinom UN-a. To znači – presuda ostaje! Taj zaključak o uzaludnosti svih pokušaja neodoljivo podsjeća na reakciju Poncija Pilata (na primjedbu da je pogrešan natpis koji je dao pribiti na Isusov križ): "Što napisah, napisah!"

U misnom evanđelju ove nedjelje (21. listopada) Isus nas suočava s prispodobom čiji je sadržaj vrlo sličan (ali u nečemu i različan) onome vukovarskom "molitvenom prosvjedu". Jedna siromašna udovica, koja je dugo trpjela nepravdu svojega tužitelja, uopće nije razmišljala o tome hoće li možda svojom upornošću "izvršiti pritisak na sud", nego je stalno molila i dosađivala sudcu da je oslobodi od nepravednog tužitelja.

To je udovičino dosađivanje bilo toliko da je sudac na kraju popustio i odlučio: "Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me." Isus, želeći poučiti slušatelje, ne komentira postupak "nepravednog sudca" (koji za učinjeno dobro djelo ne zaslužuje nikakvu pohvalu jer je zapravo samo izvršio svoju dužnost), nego pohvaljuje upornost siromašne udovice koja tako uspijeva izboriti pravdu.

Na tome primjeru Krist daje pouku da će i Bog "obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu". To je poticaj kršćanima na trajnu molitvu i poruka o njezinoj djelotvornosti. Pod uvjetom da pred Bogom stojimo s dubokom vjerom! Čak i onda kad naše molbe i zamolbe raznim zemaljskim ustanovama redovito ostaju neuslišane.

Važno je također istaknuti da naša molitva ne smije postati nekakav magični čin. Ako je ona usmjerena pravednosti kakvu Bog očekuje, naša će molitva uvijek biti uslišana. Primjer udovičina postupka, iz evanđeoske prispodobe, svakom čovjeku koji traži pravdu, a poglavito kršćaninu s molitvom pred Bogom i pred ljudima, može u tome biti uzor i poticaj da se nikada ne osjeća kao literarni "jazavac pred sudom" nego kao osoba puna dostojanstva i ponosa odnosno kao dijete Božje.


- 00:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.