Tek u Lici jesen pokazuje
svoje najljepše lice!
Tako bi se moglo prereći – s namjerom da zvuči pjesnički – oduševljenje Arenine novinarke jesenskom ljepotom Like. Doista, svoj prvi vikend u Gospiću nisam mogao zamisliti ljepšim. Premda je u subotu povremeno sipila kišica, ništa mi nije moglo ove dane pokvarit'! To više što je nedjelja osvanula s vedrinom jadranskoplavog neba i sunčanom toplinom koja je blago milovala sve nijanse jesenjih boja prostranoga ličkog šumskog tepiha, na kojem su moji (medijski) gosti i prijatelji iz Zagreba i Hrvatskog Leskovca odmarali oči.
Od prvog trenutka po dolasku u Gospić (službeno od srijede 1. listopada) sve mi se odvijalo kao uvertira i priprava za vrhunac nedjeljnog slavlja, ali tako da je sve išlo u krešendu. U četvrtak (2.10. – na blagdan Svetih Anđelâ Čuvara), osim što sam prvi put dežurao u uredu (jer župnik je morao u Zagreb), cijeli dan sam primao čestitke za (treći) imendan. Budući da imam četiri imendana, a pravi mi je 2. kolovoza na blagdan Gospe od Anđelâ (dva dana poslije rođendana), neki mi četiri puta godišnje čestitaju (nažalost, bez darova).
Sutradan, u petak, nakon jutarnje mise i kave uz novine, sa župnikom sam išao u gospićku vojarnu "Eugen Kvaternik" na misu u povodu blagdana njihova zaštitnika, Sv. Franje Asiškoga. Pop Ante je u lijepoj kapeli vojarne celebrirao a ja sam u sakristiji-uredu bio na raspolaganju za ispovijed. Potom, već u 11,30 sati stigli smo u osnovnu školu, koja ima 888 učenika, na blagoslov hrane u povodu Danâ kruha. To je bila prava "pekarska rapsodija" od kruščića, kolača i raznih peciva do velikih kruhova u raznim oblicima i bojama. Osjećaj – kao u košnici, u kojoj umjesto pčelâ i meda djeca prinose jesenske krušne plodove poljâ i njivâ.
Poslije podne je opet bilo "turbo". Najprije smo išli na službeni prijam kod gradonačelnika Milana Kolića, koji nas je primio zajedno s dogradonačelnicom Martom Grgurić i predsjednikom skupštine Ličko-senjske županije. U vrlo srdačnom susretu župnik me je najprije predstavio domaćinima, nakon čega su me oni ukratko upoznali s Gradom i njegovim potrebama i teškoćama, a potom smo, nakon razmjene darova, uz kavu malo pretresali aktualnosti. Zatim smo u župnom uredu imali susret s roditeljima i kumovima četvero djece za krštenja u nedjelju (duhovni nagovor i dogovor). Slijedila je krunica ter ispovijedanje tijekom mise, a potom sam pratio probu dvaju parova mladenaca i kumova za vjenčanje u subotu ter bio na raspolaganju za sakramenat pomirenja.
Navečer smo komentirali tako prohujali dan. Župnik je navikao i na jači dnevni pastoralni ritam, ali meni - naviklom na gotovo potpunu uredsku izolaciju od "vanjskoga svijeta" i višegodišnju odvojenost od župne zajednice (jer moj posao policijskog kapelana bio je ipak nešto drugo) - sve je to izgledalo potpuno nevjerojatno: toliko posla gotovo bez predaha, a sve – BEZ STRESA! Ma zamalo bih rekao – silan napor bez umora! Nešto čudesno. Ne sjećam se kad sam se posljednji put tako osjećao. Radost se podrazumijeva.
Subota nije bila toliko dramatična, ali je bila također ispunjena. Već u 9,30 bili smo u velikoj gradskoj Športskoj dvorani radi svečanog otvaranja manifestacije "Jesen u Lici" – to je svojevrstan "mali velesajam". Program je započeo tek malo poslije 10 sati, odmah po dolasku ministra zdravstva i socijalne skrbi mr. Darka Milinovića. Nakon državne himne, koju je otpjevao gradski zbor, slijedili su govori gradonačelnika i župana, a potom je ministar održao vrlo nadahnut govor, u kojem je istaknuo ljepote i vrednote Like ter odbacio lažne umjetničke "vizije" raznih "dušobrižnika" koji misle da bolje od nas znaju tko smo i kakvi smo ter nas blaćenjem predstavljaju u svijetu.
Naglasio je potrebu njegovanja ponosa, zajedništva i optimizma, kao putokaz za još jači duhovni i tvarni razvoj Like i cijele Hrvatske. Ta mi se misao dopala pa sam je odmah zapisao (i nazvao kraticom "duhovni PZO") s namjerom da je iskoristim za sutrašnju propovijed. Potom smo župnik i ja obavili obred blagoslova svih plodova srca i uma odnosno svega što je bilo izloženo na više od dvije stotine štandova. Zatim smo odmah otišli na domaće "ličke póle" (pečene krumpirove polovice) sa sirom i raznim mesnim proizvodima. Tako smo degustirali i obilazili štandove puna dva sata. Kad smo se najeli – iznenada smo doznali da nas ministar poziva na ručak u VIP-šator. Šmrc – bila je moja prva reakcija, jer baš mi se išlo doma. Ali nije mi žao što smo popustili jer smo se lijepo "skompali" i (d)ružili... Ministar je čak zapjevao s bendom i pokazao se kao čovjek blizak puku, a ne neka umišljena i lažna politička zvijezda...
Aaa, ondaaaaa... došla je konačno i ta nedjelja...! O njoj ste, dragi i poštovani "župljani", "sve" (što su drugi smatrali važnim, svatko na svoj način!) mogli vidjeti, čuti i(li) pročitati u raznim elektronskim i tiskanim medijima (među kojima, uz zahvalu svima, ipak moram istaknuti seriozan prikaz Milana Tomaševića u "Novom listu", odmah na drugoj stranici, i komentar Željke Krmpotić u "24 sata") pa vas time neću "zamarati" – premda će meni taj dan ostati jedan od najljepših u životu i sigurno kao događaj koji je nemoguće zaboraviti ni u jednom detalju!
Zato ću samo ponovno zahvaliti župniku Anti, Ansamblu MI TAMBURICA (koji je sjajno izveo meni vrlo dragu Peranovu "Gospinu misu", kao i sve druge pjesme), dogradonačelnici koja mi je u ime Grada i odsutnog gradonačelnika predala ličku kapu, ministru na podršci ter prijateljskom druženju poslije mise, kao i posluzi hotela MAKI koja nas je uslužno dvorila, unatoč gužvi i tri autobusa talijanskih hodočasnika na ručku u isto vrijeme...!
(...) Danas sam novinarki HTV-a rekao da mi je prvi dojam po dolasku u Gospić bila radost zbog ljepote obnovljena grada, nasuprot tuzi koja me obuzimala pri prolasku gospićkim ulicama godinama poslije "Oluje". Zaboravio sam spomenuti i (meni osobno upečatljivu) simboliku skela na katedrali, koje su tu radi obnove tornja... Ali nadasve mi je znakovita poruka misnog evanđelja 1. listopada (to je moj prvi "službeni lički dan"):
Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje" (Lk 9,57-62).
Dakle, kako to protumačiti nego možda da, u trenutku kad mi se ko orlu mladost obnavlja (v. Ps 103,5) zbog ponovno doživljenog svećeničkog proljeća u srcu, Netko i meni na novom putu viče: Ne okreći se, sine!
Post je objavljen 08.10.2008. u 22:37 sati.