Postoje u životima nekih ljudi nevjerojatne podudarnosti. Netko ih smatra pukom slučajnošću, a netko u njima vidi tzv. sudbinu, ili pak "nečije prste". Ja sam među onima koji smatraju da se u njihovu životu ništa ne događa slučajno. Imam "milijun" primjera za to. Jedna od tih "slučajnosti" je i današnji spomendan Sv. Terezije od Djeteta Isusa, kojoj sam se već od djetinjstva rado molio (u dodatku molitvice Anđelu Čuvaru - a blagdan Svetih Anđela Čuvara je 2. listopada!).
Naime, upravo na blagdan Svete Male Terezije, kako je od milja zovemo, godine 1980. stigao sam u Zagreb, poslan od pokojnog nadbiskupa Frane Franića na studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu. A kako mi je on rekao doslovce: "Ajde gori, nađi stan!", tako sam doslovce i učinio – vlakom sam otišao za Zagreb, na Glavnom kolodvoru u garderobi ostavio torbu i pješice stigao na ondašnji Trg Republike, današnji "Jelačić plac". Zanimljivost je u tome da sam odmah na Trgu, tj. na samom vrhu Praške ulice sreo jednoga bivšeg kolegu iz gimnazije, koji je već određeno vrijeme bio u Zagrebu.
On se začudio ugledavši me, a još veće čuđenje mu je bilo kad je čuo da sam došao na studij. A kad sam mu rekao da trebam stan, on se još više začudio, ali i odmah dodao: "Nema problema, znam ja sve samostane u Zagrebu!" Jasno, odmah smo krenuli u obilazak ženskih samostana, jer redovnice obično trebaju svećenika za svakodnevnu euharistiju. Nakon što nam je na četiri mjesta rečeno da nemaju potrebu za svećenikom, stigli smo u provincijalnu kuću Karmelićanki Božanskog Srca Isusova na Vrhovcu. Tu nam je poglavarica ljubazno priopćila da već imaju dvojicu svećenika, ali da svećenik kod njihovih sestara u Hrvatskom Leskovcu odlazi u Rim.
U Leskovac smo stigli vlakom – tada jedinom vezom – za 11 minuta s Glavnog kolodvora. Doista, sestre su rekle da me je poslao sam Bog. Bilo je to 1. listopada 1980. – na blagdana Sv. Male Terezije, koja je još kao djevojčica ušla u samostan karmelićanki u Lisieuxu (rođena je 1873.). Njegovala je osobito evanđeosku malenost i poniznost ter pouzdanje u Boga. U tome je riječju i primjerom poučavala novakinje. Prinijela je život za spas duša i rast Crkve. Umrla je 30. rujna 1897. Njezina je autobiografija pravi biser duhovnog štiva. U Hrv. Leskovcu sam ostao 17 godina i onda preselio u Zagreb – 1. listopada 1997.
Nakon odluke da odem iz Vojnog ordinarijata, odabravši Gospićko-senjsku biskupiju i dobivši od biskupa Mile Bogovića Gospić kao novo mjesto svojega rada, biskup mi je upravo današnji blagdan Sv. Male Terezije u dekretu odredio kao prvi dan službe u novoj biskupiji. Zato zahvaljujem Svetoj Maloj Karmelićanki, koja me dovela svojim sestrama u Leskovac i sada ponovno u Gospić.
Moji prvi lički dani vrlo su zanimljivi. Upoznajem se s gradom i župom ter njihovim posebnostima i potrebama. Ljudi me prepoznaju pa se ne trebam predstavljati, susreću me s radošću, izražavaju podršku i veliku radost što sam došao upravo k njima. Zanimljivo, za razliku od nekih novinara koji su objavili senzaciju da sam "u Liku otjeran po kazni", ovdje ljudi znaju da je Gospić moj vlastiti izbor. Jer jedna biskupija ne može svećenika "kazniti" premještajem u drugu. Kao što npr. Telecom ne može svojega djelatnika premjestiti na novo radno mjesto u nekoj banci.
Svakako, život mi je ovdje potpuno drukčiji nego u Zagrebu, jer je rad prvenstveno pastoralni a ne uredski. Iako se tek uhodavam, jer – premda sam svećenik gotovo 30 godina – moram neke poslove tek sada naučiti (zato što sam samo godinu dana bio na župi kao kapelan, a ostalo vrijeme studirao i radio kao novinar, urednik, kancelar...) – sada je to jedno novo i vrlo zanimljivo iskustvo. Ipak, da sam bar deset godina mlađi sve bi mi bilo lakše. No nemam nikakvih bojazni i vjerujem da ću se vrlo brzo snaći. Zapravo, već se osjećam ovdje kao kod kuće. Nadam se da ni zima neće biti ona prava lička.
Ipak, da mi prijelaz ne bude skokovit – brinu se novinari! Nema dana da me barem pet njih ne zove. Svi misle da sam još u Zagrebu. E, sada, gospodo, ako nešto želite, morate doći k meni u Gospić. Evo, za početak, sve pozivam u nedjelju na svoju nastupnu misu u gospićkoj katedrali u 11 sati i svima želim dobrodošlicu! Neki su se već sami pozvali i to me veseli. Pjevanje i sviranje na misi predvodit će "moja djeca" iz Hrv. Leskovca - Ansambl MI TAMBURICA. Pod misom će biti i četiri krštenja, a poslije slavlja priredit ćemo malo druženje. Župnik pop Ante za sve je priredio izvornu ličku rakiju.
Ali ima još nešto: u subotu i nedjelju, 4.-5. listopada, u gradskoj športskoj dvorani od 10 do 17 sati održava se izložba tradicijskih proizvoda - jubilarna 10. kulturna manifestacija pod nazivom JESEN U LICI. Taj događaj nije priređen meni u čast, nego se slučajno poklopio s mojim nastupom. Kao što je slučajno iste nedjelje i vojno-redarstveno hodočašću u Mariju Bistricu, na kojem, nakon devet godina redovite nazočnosti, neću moći sudjelovati.
Na kraju (odustajem od prvotne namjere da ovo što slijedi stavim u PS), ipak da sve ne ostane na "duhovnim slučajnostima", dogodila se još jedna, ali baš prava i nevjerojatna: posljednju večer prije službenog preuzimanja dužnosti u Gospiću - proveo sam gledajući film "Kino Lika"! Kako je došlo do toga čuda? Budući da sam se prije dva dana susreo s jednim uglednim hrvatskim filmskim djelatnikom, u razgovoru o mnogim temama došli smo i do "Kina Like". Pohvalio je moje "kritičko istrčavanje", ali mi je preporučio da film ipak pogledam jer ću se "uvjeriti u najvažnije".
Svladao sam otpor, promijenio odluku i, ne želeći to učiniti u Gospiću, sinoć sam se žrtvovao ter s 29 kuna sponzorirao sablasno praznu veliku dvoranu br. 4 u "movieplexu" Kaptol centra, zajedno s oko 10 znatiželjnika. Što da vam kažem: film je grozniji nego sam očekivao. Poruka je – poruga! Dno dna! Cijelo vrijeme imao sam grč u želucu i mučninu s glavoboljom. A gledano s razine struke to je LOŠ FILM! Taj film izgleda kao diletantski uradak na razini srednjoškolskih zidnih novina. Dakle, nevjerojatno – ali to su Božji paradoksi! - jednim lošim filmom o Lici završilo je moje gotovo 30-godišnje razdoblje života u Zagrebu, prije ulaska u novi i lijepi životni film u Lici, u kojem ću, s Božjom pomoći, nastojati biti i "glumac" i "redatelj"! Siguran sam da će me i dalje pratiti Sveta Mala Terezija!
Post je objavljen 01.10.2008. u 23:42 sati.