U četvrtak 10.04.2008. osvanula je na naslovnici našega portala Blog.hr reklama posta s naslovom NE BU MENE NIGDO... (zadnju riječ nije pristojno izgovarati ni pisati) koji je napisala @skaska. Premda iskreno zvuči njezino priznanje "prosta sam žena, iz naroda", ipak će se svaki pristojan i kulturan čovjek lako složiti s tvrdnjom da je jezik njezina posta ne samo (pri)prost nego i preprost(ački).
Unatoč tome njezin post sadrži nekoliko važnih tvrdnja i pitanja, zbog kojih je – kao i trenutno aktualna i medijski zašiljena tema: odnos svećenika prema ženi/ženama – privukla veliku pozornost pa smatram korisnim makar kratko na njih se osvrnuti ili odgovoriti.
Ujedno je u Areni (br. 2470 od 17.4.2008.) komentator JL-a Darko Pavičić objavio tekst pod naslovom JAKO JE TEŠKO ŽIVJETI U CELIBATU. Radi razumijevanja fenomena potrebno je najprije navesti što o CELIBATU kaže Katekizam Katoličke crkve:
"Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u NEŽENSTVU poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu 'posvećeni život' (br. 915)."
"Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među NEOŽENJENIM vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati CELIBAT 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi', oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. CELIBAT je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući CELIBAT radosna srca, postaju znak budućeg svijeta (br. 1579)."
Zato se želim izravno suprotstaviti gore navedenoj tvrdnji i na temelju vlastitog iskustva reći da ipak NIJE TEŠKO ŽIVJETI CELIBAT! Bezbračnost – uostalom kao i brak (to tvrdim na temelju tuđih iskustava) – je teško živjeti ako se to stanje živi prisilno, s mukom, ako ga se doživljava kao jaram i okove, ako je celibat ili brak - mrak. Ovim, naravno, ne želim reći da je to potpuno lako odnosno da uopće nije teško živjeti zadanu vjernost.
Međutim, ako čovjek (muškarac i žena, kao i svećenik) svoj (bez)bračni život živi radosno, predano idealima svoje fundamentalne opcije – tada to uopće nije tako teško! Temelj svega je prokušana vjernost u oba slučaja. A za nju je potrebna kondicija koja se postiže vježbom. Baš kao u sportu! Kardinal Kuharić je često isticao da je najbolji recept za uspješno održavanje celibata: MOLI I RADI. Tko nema to iskustvo, nikako to ne može shvatiti ni kao istinu prihvatiti. Nažalost, slijepcu je teško opisivati boje!
Zatim, Pavičić navodi da svećenici koji imaju žene – poput grkokatoličkih, pravoslavnih i protestantskih – tvrde kako ništa manje nisu revni u svome poslu od svojih kolega katoličkih celibataraca. Slažem se s time, međutim oni su opterećeniji jer imaju obitelj i njima je dvostruko teže biti revnima, tj. potpuno se posvetiti svojoj zajednici ili nekom drugom angažmanu.
Darko Pavičić ističe još nešto vrlo važno i zanimljivo. Kaže da mnogi muškarci, upravo u dobi u kojoj je bio na Cvjetnicu ubijeni vlč. Rafaj, vuče iskonska želja muškarca da postane muž i otac (pater familias) – glava obitelji. I upravo ta želja, koja je jača od zadovoljenja spolnih potreba i genitalnih nagona, kaže Pavičić, kod nekih svećenika lomi najčvršću volju i celibatarnu odluku pa napuštaju ljubljeni svećenički poziv.
Moram reći da je ta Darkova primjedba potpuno ispravna ali nije ispravno potpuna. Naime, točno je da svaki muškarac iskonski želi biti otac, kao što žena želi biti majka – to je Bog usadio u ljudsku prirodu. To je dubinska čovjekova težnja za RODITELJSTVOM. Međutim, previd je u tome što nije istaknuto da se to roditeljstvo može ostvariti i zadovoljiti TJELESNO i DUHOVNO. Tako svećenik koji je potpuno predano i s ljubavlju angažiran u svojoj župi-zajednici (što je optimalan vid, ali i na neki drugi način) on DUHOVNO RAĐA DJECU i ne osjeća nikakav hendikep! Tko nema to iskustvo, nikako to ne može shvatiti ni kao istinu prihvatiti. Nažalost, gluhomu je uzalud svirati na uho!
Na kraju, Pavičić tvrdi da Crkva stoji pred ozbiljnom dilemom kako budućim svećenicima pomoći da budu i muževi i očevi. S punom sigurnošću tvrdim da Crkva uopće nema takvu dilemu. Jer njezina budućnost (kao Organizma i kao Zgrade) – kao što je bilo u prošlosti i kao što je u sadašnjosti – počiva na Božanskom Temelju. Budući da je On njezina Glava presudno je koliko su udovi njezina Tijela, tj. članovi Crkve – povezani s tom Glavom, a potpuno je sporedna uloga nekih njihovih udova. Povijest Crkve pokazuje na brojnim primjerima – a među takvima je npr. Henrik VIII. – koliko je za pojedince tragično kada odbace Auktoritet i duhovnu Glavu ter prenaglase ulogu glavića.
Sada se vraćam @skaski. Naravno, najprije treba reagirati na njezinu tvrdnju:
"Zadnji puta kad sam bila u svojoj crkvi... s oltara se čulo da se rastavljene žene ne mogu ispovijedati..."
Prvo, to sigurno u crkvi nije mogla čuti tako formulirano. Ili je bila u svojoj crkvi jaaako, jaako davno kad nije ni mogla dobro razumjeti što je čula. Naime, Zakonik kanonskog prava Katoličke crkve (Kodeks) ističe da rastavljeni, budući da je rastava teški grijeh, ne mogu pristupiti svetoj pričesti. Na ispovijed može takav vjernik ići ali ne može dobiti odrješenje jer ne može promijeniti svoje grješno stanje.
@Smiju li se rastavljene žene (pita ona prosto, tj. spolno općiti) sa župnikima?
- Iz svega već rečenog jasan je odgovor na to pitanje. Upravo zato Kodeks mnogim kanonima (v. 977, 1378, 1387, 1333, 1336, 1389 itd.) govori o tome i predviđa stroge kazne za prekršitelje zavjeta.
@Smiju li se župniki (opet prost izraz u značenju spolno općiti)?
- Kao odgovor vrijedi sve što je već rečeno – za svećenike koji su prihvatili celibat. A onima koji imaju obitelj (grkokatolici, pravoslavci, protestanti) ostaje sloboda kao i svim obiteljskim ljudima, uz obvezu življenja bračne čistoće i vjernosti. Katekizam Katoličke crkve s tim u svezi ističe:
"U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti (br. 1580)" – čak ni ako mu žena umre! Ovdje je zgodno istaknuti libanonsku poslovicu: "Lakše je ostati neženja jedno stoljeće nego udovac jedan mjesec."
@skaska dalje tvrdi thompsonajt i da ni jela još bi više bila anoreksična i histerična su se mogli i crkveno razrešivati i počet ab ovo, al većina ženskih nema štelu u svojoj župi a kamoli u Vatikanu.
- No riječ je totalnom nepoznavanju crkvenog prava – u njihovu slučaju riječ je bila samo o proglašenju nevaljano sklopljene ženidbe! Na (ne)valjanost utječe nekoliko čimbenika (tome sam već posvetio jedan post).
@ne vidim prepreke da moj bivši župnik ne objelodani da ima na tri brda po troje dece i da ljubi... meni to nije problem.
- Ako ti to, @skaska, nije problem, zašto si se uopće hvatala te teme – to djeluje nelogično! Pa tko se češe ako ga ništa ne svrbi?! Ne znam što će se dogoditi s tvojim bivšim župnikom, ali, pazi, tvoj budući župnik može doista po dolasku u župu objaviti da ima suprugu i devetero djece – ako bude grkokatolik! Jedan takav moj kolega, i danas župnik na Žumberku, dao je svojedobno intervju u Globusu pod naslovom: "Ja sam jedini svećenik koji smije svoju ženu javno poljubiti u tramvaju!" Dakle, nitko se nije sablaznio zato što ljudi znaju da je on grkokatolik!
@veći mi je problem gledati kako se ononiki s kopitima i rogovima smije kad gleda kako se troše najdragocjenije sekunde na stjecanje nečega toliko bezvrijednog, toliko ništavnog koliko je i ova sva jalova kombinatorika života koji je to prestao biti za većinu SMRTNIKA.
- Tako dakle, jako pametno – ali kratko i plitko! A kako ti nije problem to što si potrošila određeno vrijeme na jalovu kombinatoriku svoga bezvrijednog posta, i kako ne žališ tolike smrtnike koji su se uhvatili u tvoju mrežu, gotovo kao Frodo u Shelobinu brlogu!
Međutim, osim "ononikog s kopitima" postoji još Netko tko samilosno gleda na sve naše gluposti, ali koji nas ljubi neizmjerno i ne želi da život potratimo uludo. On je umro za sve nas, zato da imamo život u izobilju i ne budemo samo bijedni smrtnici, nego radosni nebesnici. Jer – Bog je ljubav! I za tebe @skaska! (Darko to zna!)
A za celibat(arce) vrijedi misao pape Sv. Grgura Velikog: "Neka nas nikakva neprijateljska sila ne odvrati od naše izvanredne unutarnje radosti, jer, ako netko i želi poći u neko određeno mjesto, njegovu želju neće promijenti ne znam kako težak put. Neka nas ne zavede nikakva privlačna i časovito sreća, jer je lud putnik koji promatra uz put krasnu livadu, a zboravlja putovati kamo je numio." Jednako tako nikada neće stići cilju onaj koji se kamenjem nabacuje na svakog psa koji laje na njega uz put kojim prolazi. Ili ako stalno bjesni na sva izrugivanja, vrijeđanja i razne medijske "celibatine". Ipak, "puknuo" bih da ovo nisam rekao. Jer ne valja na sve ni šutjeti!
Post je objavljen 15.04.2008. u 08:29 sati.