1. Marko Perković Thompson
Mnogi su mediji, po starom običaju da se na kraju godine napravi inventura na više razina, već objavili rang liste osobâ i događajâ 2007. godine. Kad pomislim tko bi u Hrvatskoj mogao biti medijska "faca godine", odmah mi se bez imalo dvojbe nameće Marko Perković Thompson, kojega sam nazvao MP3-CRO. On se nad našom javnom i medijskom močvarom po mnogočemu uzdiže kao jablan nad krticama.
Od golemog zanimanja javnosti odmah po izlasku njegova novog albuma BILO JEDNOM U HRVATSKOJ, preko veličanstvenog i dotad neviđenog (zbog nevremena odgođenog) koncerta na stadionu zagrebačkog Maksimira, pa do priprema za turneju po Australiji, MPT je osim slave gazio i po trnju.
Bez trenutka predaha sve su ("hrvatske" i neke inozemne) medijske sitne pudlice, kao i golemi kolumnistički "kerberi", svojim javnim istupima MPT-u stalno nasilno "navlačili" jasenovačko-starogradišku crnu košulju. Istodobno su mu pojedini predstavnici "industrije holokausta" – koji (prema preciznoj definiciji i knjižnoj analizi Židova Finkelsteina) od holokausta prave biznis – neumornom kampanjom pokušavali nataknuti omču optužbe za nacizam.
Međutim, Marko Perković Thompson cijelo je vrijeme poput svojega mironosnog mača ostao potpuno hladan – i kad mu je onemogućen nastup u Sarajevu, i pri ometanju koncerata u SAD, i u svim drugim nepogodama – te je mirno i staloženo uporno tumačio razloge i temeljne postavke svoje misije, ističući uvijek svoje kršćansko i humanističko polazište.
Sve je pobijedio izvornom hrvatskom upornošću "gena kamenih" te kršćanskim radikalizmom evanđeoske ljubavi i prema neprijatelju. Tako su "sami svoj otrov ispili" te se kao slaba jeka razbili i zli medijski jezici, i podvale zuroffovskih budajaština, i otrovne strjelice raznih neprijatelja svega hrvatskog i kršćanskog...
Marko Perković Thompson postao je 2007. godine također uzor, primjer i paradigma kako se Hrvat treba odnositi prema svim oblicima vanjskih i unutarnjih pritisaka - i u politici, i na svim drugim poljima društvenog i javnog života. Posebno se pak njegova veličina ističe i svijetli poradi uloge promicatelja vrednota koje su hrvatski narod očuvale kroz sve udare 14-stoljetnih ratnih, političkih i inih "tsunamija", a koje su jedini jamac – ne samo naše, nego i europske – narodne budućnosti: Bog – Obitelj – Domovina!
2. Vlatka i Dikan
Među osobama i pojavama koje su tijekom 2007. godine, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima, poput valova zapljuskivale sva udarna mjesta hrvatske medijske "obale", bez ikakve su dvojbe i bez premaca Vlatka Pokos i Dikan Radeljak – i kao osobe i kao pojava. Pritom se ipak "prva polovica" toga para koji više ne postoji, pretvorila odnosno dopustila je da bude pretvorena u jedinstven medijski fenomen u Hrvatskoj.
Za razliku od "face godine" koju sam stavio na prvo mjesto ove rang liste u nastajanju, njihovo medijsko "trošenje", nažalost, nikako se ne može smatrati pozitivnim. Ne samo zato što nisu "reklamirali" ništa vrijedno ni vrijednosno afirmativno, poglavito s područja bračnog i obiteljskog života. Štoviše, njihovi su obiteljski problemi (čak i oni intimne naravi), stalne bračne razmirice, pojedinosti sudskog procesa, međusobno prepucavanje preko raznih medija, novinarsko prebrojavanje Vlatkina rublja, odjeće i obuće itd... – zbog svakodnevnog izlaganja javnosti gotovo doslovce pretvoreni u "javno dobro", kao u najgorem tzv. reality showu.
Tako je jedna celebrity "obiteljska sapunica", medijskim natjecanjem u "ekskluzivnom" gomilanju naj-pikanterija, postupno došla do ruba provalije. Dotle da su čak i najgladniji znatiželjnici i ovisnici o zavirivanju u tuđe lonce i plahte počeli osjećati nepodnošljivu lakoću odvratnosti i tražiti da seriji "pukne film". Na kraju je Vlatkina "spontana" vijest iz rodilišta bila pomak naprijed koji je sve gurnuo u ponor najdegutantnijeg fenomena (zapravo "fenowomena"). Za povijest!
No osim što se u cijeloj toj igri ponovno pokazala "profilabilnost spektakla" (koji je na kraju ipak skončao u neumjerenom zasićenju), najvažniji vid te pojave jest na razini poruke odnosno utjecaja na konzumente takvih medijskih sadržaja, tj. općenito "žutila". A tu se najprije pokazao problem loše ili nikakve priprave za bračni i obiteljski život – i to najprije u obiteljskom odgoju, pri čemu roditelji upravo u medijskim sadržajima imaju katastrofalnu logističku potporu.
Zatim, cijela je Pokos-sapunica - u nekim "epizodama" i bez utjecaja "glavne glumice" - pretvorena u kontinuirano ocrnjivanje obitelji općenito, čime je vješto uklopljena u trajnu globalnu kampanju odnosno trend prikazivanja obitelji kao "opasnog mjesta življenja".
3. Toše Proeski
U velikoj sam napasti bio da pri izboru za još jednu "facu" s glazbene estrade bacim kocku na američkog repera znakovitog "poluparačkog" imena - 50Cent. Ipak se radije odlučujem za "slavuja anđeoskog glasa", kojega je Bog, iz nama neshvatljivih razloga, iznenada uzeo k sebi. Tragična smrt mladoga makedonsko-hrvatskog pjevača Toše Proeskog posebno je bolno potresla poklonika njegove glazbe. Naravno, udarac su osjetili i razni tržišni meštri, osobito vješti u "njegovanju zlatnih koka".
Već sam se na tu tragediju – koja kao i svaka smrt mnogima može biti poticaj na razmišljanje (i) o smislu života – osvrnuo pod vidom prometne kulture i gomilanja profita naftnog lobija. Kako vrijeme odmiče – premda će nažalost i Toše (osim u krugu svojih najbližih) brzo pasti u medijski zaborav, jer mrtvi rijetko ostvaruju profit – do izražaja dolaze i drugi aspekti.
Prvo, što je odmah istaknula većina njegovih kolega (pa i oni koji inače "u rukavicama" govore o konkurenciji), jest vrlina dobrote koja je resila mladog pjevača Tošu. A to je krjepost koju uvijek svi cijene. Ali nažalost nije svima poticaj da i sami budu takvi! S tom Tošinom vrednotom čvrsto je bila povezana i njegova pobožnost, tj. vjera (što su mediji uglavnom stidljivo isticali). Jer bilo je očito da iz njegova kršćanstva – posebno očitovana po stožernim krjepostima vjere, ufanja i ljubavi – izviru sve ostale vrline koje su ga krasile kao čovjeka i pjevača.
Međutim, nameće se i negativni aspekt suvremenog (pre)brzog načina života. U neumoljivom presingu brojnih obveza, koje zahtijevaju stalna putovanja, mnogi postaju žrtve estradnog mlina – naglom ili postupnom smrću. Ta druga rijetka je medijska tema. Zato je dobro da se hrvatskoj estradi i medijskoj sceni dogodio nepredviđen incident poput 50Centova "klanjanja" prije koncerta (što treba zahvaliti Batinovićevoj naivnosti i kolumbovskoj inventivnosti). Jer to je najgrublja i najistinitija potvrda znanstvene teze o estradi kao "kulturološkom temelju modernog konzumiranja droge", koja poput zmije vješto skriva svoje "narko-noge".
Toše se pak, ostajući čist na estradi – kao ljiljan na gnojištu – pokaz(iv)ao i kao antipod sex-drugs-r'n'r mentalitetu. Možda ga je baš zato Bog uzeo između nas i oteo trgovcima "bijelog praha", da barem nekome od mladih ostane u sjećanju kao prava zvijezda u duhovnoj "mliječnoj stazi".
Post je objavljen 27.12.2007. u 00:35 sati.