»KULTURA« PSOVANJA: POSLATI NEKOG »U RODNI KRAJ« ILI MU OPSOVATI MAJKU OPĆENITO SE SMATRA ODRAZOM NEKULTURE, DOK JEZIČARI I KOMUNIKOLOZI DRŽE KAKO VELIKA FREKVENCIJA PSOVKI UPUĆUJE NA MANJAK KVALITETNE KOMUNIKACIJE MEĐU LJUDIMA Tehnološki napredujemo, kulturno se vraćamo – u rodni kraj! Premda je uvriježeno mišljenje da su psovke odraz niske razine kulture, od njihove uporabe u govoru nisu imuni ni neobrazovani, kao ni visokoobrazovani ljudi. Često se potvrđuje da psovka ne ovisi o čovjekovom društvenom položaju, već o njegovom karakteru. Psovke se u pravilu »vežu« uz bahate, agresivne i bezobrazne ljude. Svi će se ipak složiti kako ima trenutaka u životu, i to jako mnogo, kada je nemoguće zadržati psovku u ustima... Ima li ikoga tko nikada nije opsovao, pa makar i u sebi? Nekoga tko nije drugoga poslao u »rodni kraj«, spomenuo nekome »bližu rodbinu« ili preko usana prevalio bar ono najčednije »jexiga«? Jexiga, nema takvog! Psovki ima bezbroj i one su vjerojatno najživlji dio nekog jezika. Nije teško pretpostaviti kako se njihova količina svakodnevno množi u najnevjerojatnijim kombinacijama, a u pravilu s popularnim glagolom koji označava spolno općenje, s kojim se veže gotovo sve i svašta: od Boga do krvi mlade rode za koju je pritom uistinu teško reći »što je Bogu skrivila« da se često nađe u psovkama. A koliko psovki, toliko i njenih tumačenja. Jedno od uvjerljivijih dao je Jean-Jacques Rousseau rekavši kako je psovka »argument onih koji nisu u pravu«. sve po spisku Psovanje se smatra odrazom nekulture, a jezičari i komunikolozi običavaju reći kako velika frekvencija psovki najbolje ukazuje na nedostatak kvalitetne komunikacije među ljudima. Također, oni koji se bave živom materijom materinjeg jezika reći će kako su u današnjem govoru izrazi poput »jexiga« ili »kuxac« postali nadomjestak zarezu, odnosno dramatskoj stanci u rečenici kada se nešto želi posebno naglasiti. Dok neki »kočijaše« nekontrolirano, gotovo do granice auditivne iritacije ili posve neprimjereno svojem javnom statusu, dotle je nekima psovka naprosto neodvojiva od imidža. Ružno je, a i teško čuti svećenika za oltarom ili profesora za katedrom kako psuje, kao što je nezamislivo ne čuti rappera da psuje na koncertnoj pozornici. Svi će se pak složiti kako ima trenutaka u životu, i to jako mnogo, kada je nemoguće zadržati psovku u ustima. Malo je onih koji će, kada ih jureći automobil zašprica vodom iz lokve na cesti, pomisliti u sebi: »Ah, kakav nevaljali čovjek«, umjesto da sruče bujicu najžešćih psovki, naglas ili u sebi. »Masna« psovka, odnosno »spominjanje rodbine«, »slanje u rodni kraj«, »skidanje svih svetaca« i »nabrajanje svega po spisku« (kakva impresivna niska eufemističkih izraza za psovanje!) očito je jedan od najčešćih načina izražavanja bijesa, jada i razočaranja. poplava psovki Premda je uvriježeno mišljenje da su psovke odraz niske razine kulture, od njihove uporabe u govoru nisu imuni ni neobrazovani, kao ni visokoobrazovani ljudi. Često se potvrđuje da psovka ne ovisi o čovjekovom društvenom položaju, već o njegovom karakteru. Psovke se u pravilu »vežu« uz bahate, agresivne i bezobrazne ljude. Prema Anićevom »Rječniku hrvatskoga jezika«, psovke su »nepristojne riječi koje se komu upućuju u gnjevu, kojima se što izvrgava ruglu ili koje se upotrebljavaju kao poštapalice u neuglađenom razgovoru«, dok psovač, prema istome izvoru, nije samo »onaj koji govori nepristojne riječi« već i »onaj koji žestoko grdi, gnjevno napada pojave u javnom životu«. U tom smislu nije isto kada, primjerice, Edo Maajka bijesno urla »Mater vam j..em« u istoimenoj pjesmi, ili već spomenuti Zdravko Mamić poruči isto, samo u jednini, Zlatku Kranjčaru pred televizijskim kamerama. Psovka je ista, no njezin smisao je različit. Na istom se primjeru potvrđuje kako psovka u jednom slučaju služi za vrijeđanje, a u drugom za naglašavanje izraza. Psovke su naprosto riječi za koje nema mjesta u bontonu, ali ih sve više ima u rječnicima, jer se više ne može ignorirati njihova poplava u jeziku i svakodnevnom govoru. iz pakla izašla Ako se želimo uvjeriti u tu »poplavu psovki«, nije nam potrebno naručivati neka velika istraživanja i ankete. Dovoljno je nasumce proći ulicom, zastati na trgu ili sjesti u kafić. Pritom najviše iznenađuje (ako više ikoga to može iznenaditi) koliko psuju djeca. Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, istaknuo je u jednoj od svojih poslanica kako se psovka sve češće može čuti i iz »nevinih dječjih usta«, dok je samu psovku nazvao »zlom kojim su zatrovani i stari i mladi, obrazovani i neuki«. Psovanje je kao izraz ljutnje ili želje da se nekoga uvrijedi staro koliko i sam čovjek. Nema društva ili naroda koji bi bili imuni od psovanja, samo je pitanje mjere s kojom se to u kojem podneblju čini. Neka su istraživanja pokazala kako među europskim narodima u psovanju prednjače Talijani, Mađari i Hrvati. O tome je dr. Stipe Botica, profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, jednom prigodom ustvrdio kako su najveći psovači izrazito katolički narodi koji živu na jugu Europe. Riječ je o paradoksu jer Hrvati formalno drže do vjere i svetinja, a spremni su ih psovkama obezvrijediti na sve načine. No, po pitanju stereotipa, stvar još nije otišla tako daleko da se za nekoga kaže kako »psuje k'o Talijan« (i dalje je u našem jeziku prisutan izraz »psuje k'o kočijaš«) kao što postoji izraz »puši k'o Turčin«. Dok se za Mađare, ali i za slavenske narode tvrdi kako u psovkama najviše »spominju svece«, Amerikancima i Englezima se najviše pripisuju psovke na tzv. seksualnoj osnovi. Isto tako se najviše suzdržanosti od psovanja pripisuje Nijemcima i Japancima. u rodni kraj Proces stjecanja javnog legitimiteta psovke i psovanja u Hrvatskoj bio je dugotrajan, ali – rekli bi okorjeli psovači – isplativ. Bilo je pritom svega, od pokušaja »gušenja« psovke poznatim televizijskim »bipom« do komičnih prijevoda u titlovima koji bi općepoznati glagol »fuck« pretvarali u hibridne izraze tipa »hebem« ili »jesem ti...«. Danas je sve manje toga. Psovka, a već otprije i javna uvreda, probila se u udarne termine, zahvaljujući umnogome i »simpatičnim« narodskim likovima poput Ćire Blaževića, pokojnog Stjepana Spajića-Rođe ili već spomenutog notornog Zdravka Mamića, ali i Gorana Ivaniševića čije smo najsočnije psovke pročitali s usana, ali mu ih u navijačkom zanosu odmah i opraštali. Psuju i političari, doduše mnogo lukavije i opreznije, bojeći se da im se neki »kočijaški« izraz ne omakne pred uključenim kamerama i mikrofonima. U daljnjem nezaustavljivom širenju psovačke kulture na ovim prostorima (i šire) revolucionarnu ulogu odigrao je i Internet. Bez obzira na upozorenja i administriranja vulgarnosti, internetski forumi pravi su raj za psovanje i vrijeđanje. Drukčije rečeno, dok tehnološki napredujemo, kulturno se vraćamo – u rodni kraj. Iako se smatra kako se psovkom oduzima dostojanstvo onome kojeg se opsuje (zato je u psovanju onih koji nas ražeste, protivnika i neistomišljenika, najomiljenija uporaba majke), psovanjem se zapravo čast i dostojanstvo oduzimaju sebi. Na žalost, u psovačkom okruženju to se više gotovo i ne primjećuje... piše miroslav filipović Novi list – Pogled, 17.03.2007. |