KRŠĆANSKI PARADOKS - KRIŽNI PUT POSUT CVIJEĆEM U svome izvještaju o Isusovoj muci Sv. Luka, kojega bibličari nazivaju evanđelistom milosrđa i dobrote Božje, ističe Očevu ljubav prema Sinu i Kristovu dobrotu prema svima, pa i neprijateljima. Poseban izraz i znak te Isusove dobrote u muci očitovao se u preobilnom Božjem praštanju: Krist je oprostio Petru koji ga je zatajio, oprostio je razbojnicima i svojim mučiteljima, a posebno desnom razbojniku. Na kraju, Isus je umro s krikom na ustima, ali to nije bio krik očajnika, nego povik predanja i nade. Sve nam je to poticaj na "kristovski" odnos prema drugim ljudima, kao i na isto takav odnos prema vlastitim križevima (mukama, tjeskobama, svakodnevnim teškoćama i teretima života...). Ako ih ih prihvatimo, bolje reći prigrlimo poput Krista, tj. onako kako je on za nas prihvatio svoj križ, u Njemu i po Njemu postat će spasonosni i nama i našim bližnjima. Jer spas izvire samo iz onoga - i dolazi samo od onoga - što je i koga je ljubav prožela! A u tu svoju muku - žrtvu ljubavi - Isus je ušao u ozračju svečanosti koju je narod spontano upriličio i na neobičan način. Najveća neobičnost, barem nama, može se činiti to što je jahao na magarcu (možda je to bio onaj isti kojim je prije 30-ak godina morao bježati u Egipat!?)... Magarac je danas, u našem civilizacijskom okruženju i u svakodnevnoj komunikaciji na svim razinama, nažalost - negativan pojam. Premda je on vrlo marljiva, strpljiva, dobra i pitoma životinja, postao je oznaka za nesposobna i glupa čovjeka. Takvim bi danas smatrali svakoga tko bi npr. u gradu na posao dolazio jašući na toj životinji. Ne samo zato što za nju nema osigurana "parkinga". Doista, možemo li zamisliti kakva bi atrakcija bila da saborski zastupnici na svoje radno mjesto zaredaju dolaziti na magarcu? Ili na konjima? (Ali i "čudo" s golfom jednoga bivšeg ministra na Markovu trgu trajalo je niti dva dana!) Jasno, smiješno je uopće osporavati nuždu služenja "konjima" odnosno "konjskim snagama" danas kad je potrebno dnevno prijeći stotine kilometara. No, ovdje je riječ o razlikovanju služenja stvarima u određene svrhe (tako da one nama služe) i služenja, klanjanja stvarima do razine "obožavanja" (tako da mi njima služimo). Danas nažalost nije rijetkost da mnogi iz te druge kategorije one iz prve smatraju "magarcima" zato što se nisu "snašli" u "tranziciji" odnosno u "pretvorbi", pa umjesto ferrarija ili grand cheerokyja voze neku "magareću" marku ili tramvajem putuju prema Sv. Marku odnosno Saboru. Premda se čini da je to daleko od Cvjetnice, sve to ipak ima veze sa "žrtvom ljubavi", poglavito u profesiji koja je a priori (ili bi trebala biti) – rad za opće dobro. No, kad nije tako, a vrlo rijetko jest, to kod našega tzv. običnog čovjeka izaziva čuđenje. Znamo, "pjesnici su čuđenje u svijetu" (A.B.Šimić), ali i Hrvatska je - točnije, Hrvati su - čuđenje u svijetu. Karikirano bi se moglo reći da od stoljeća sedmog traje iščuđavanje svemu i svačemu: zašto sunce izlazi na istoku, zašto sito ne drži vodu, zašto rane tako peku, zašto se toliko prolijeva "vrela, čarlena kmetska karv", zašto... Znamo, čuđenje je ili znak naivne dobrodušnosti ili pokazatelj budalastog neznanja... To je očito i u najnovijoj epozodi "sapunice" koja se može nazvati - "prodaja (zlatnih) dukata". Zato stalni kolumnist jednoga dnevnog lista, Ivo Jakovljević, s razlogom piše: "Čudna je zemlja Hrvatska: već desetu godinu za redom naveliko rasprodaje stranim kupcima najkvalitetnije komade svojeg gospodarskog potencijala, pa se svako malo čudi vlasničkim i ekonomskim posljedicama te svoje genijalne razvojne strategije. Slučaj Dukat samo je novi biser u toj smiješnoj kolajni, a brojni novi biseri istog ili još većeg promjera tek slijede, pa čuđenju vlasti i najšire javnosti neće biti kraja. (...) Zatim je potonula većina trgovačke flote, jer je bilo malo zainteresiranih za njezin spas. Pa je krenula prodaja gotovo cjelokupna bankarskog i štednog potencijala nekolicini velikih EU-banaka (i to tako da su državni prihodi od njihove prodaje bili manji od četvrtine državnih troškova njihove prethodne sanacije!), čemu se i danas malo tko ozbiljan još čudi. Pa je prodan Hrvatski telekom Deutsche telekomu, a usput čak i Ustavom zabranjeni komad DTK-instalacija... I većina medijskog potencijala prodana je stranim kompanijama, pa se danas samo malobrojni čude kako to da u većini medija nema ni jedne kritičke, pogotovo ne aferaške informacije, pa ni poluistine ili laži o šefovima i politici velikih stranih banaka i kompanija u Hrvatskoj, dok se većina hrvatskih političara i preostalih tvrtki u državnom posjedu 'deru' naživo iz dana u dan. Tek nešto vidljivije, ali prekasno, začudio se dio javnosti kad je Pliva prodana američkom Barru, iako je i prije toga bila u većinskom stranom posjedu. Najnovije čuđenje nad time kako je Luka Rajić mogao prodati poklonjeni mu Dukat francuskom Lactalisu, rezultat je tihe panike među hrvatskim mljekarima, i na tome će sve ostati. No, novim čuđenjima neće biti kraja: jer, slična sudbina, da prijeđu u većinsko strano vlasništvo a da protiv toga Vlada neće moći ništa, prijeti konditorskoj, duhanskoj i aluminijskoj industriji, većini brodogradnje i HŽ-u, čak i kladionicama, pa – okruže li ga sa svih strana – i Todorićevu Agrokoru. (...) U Hrvatskoj, naposljetku, ni HNB ne smije vući poteze protiv enormnog rasta vanjskoga duga jer time ugrožava interese stranih banaka u Hrvatskoj, razvoj poduzetništva i savršeni put Hrvatske u EU i NATO." Tako tvrdi ekonomski analitičar, a ja bih samo dodao da je završna rečenica obična floskula, jer i EU i NATO su već odavna "duboko" u Hrvatskoj. I na to se nema više što reći! Osim da je ta famozna prodaja nešto sasvim drugo i drukčije nego većina ljudi misli, i da iza nje najmanje stoje oni protagonisti i snage koje su "naši" mediji tisuću puta oblatili za "rasprodaju Hrvatske", te da će Hrvati vjerojatno nastaviti s čuđenjem i iščuđavanjem i upornim tvrđenjem nećega o čemu pojma nemaju... Kao što je sigurno da će budućnost hrvatskom narodu, pogotovo ako želi imati budućnost, biti više "križni put" nego "cvjetnica"... Premda je na zatvorenim sjednicama jeruzalemskog tribunala već bila donesena presuda da mora umrijeti kao vođa "udruženoga zločinačkog pothvata", narod je ne sluteći manipulaciju i tragediju priredio Isus ulazak u muku po "tepihu" od palminih grana - na spomen čega mi danas blagoslivljamo maslinove i palmine grančice i cvijeće. To je još jedan Kristov(ski) paradoks. I ujedno snažna poruka nama: kao što Isusova muka nije konačan završetak njegova života s vrhuncem na Veliki petak, nego je "procvjetala" uskrsnućem treći dan, tako će i sve naše muke i križni putevi, ako su posuti cvijećem prihvaćanja trpljenja iz ljubavi prema Kristu, također jednom procvjetati (u sadašnjosti i) sigurno u vječnosti. Jer On nam je to zajamčio jedinstvenim evanđeoskim paradoksom: "Jaram je moj sladak i breme moje lako" (Mt 11,30)! I potvrdio svojim Životom! Zato kršćanskim vjernicima ostaje da u Velikom tjednu još intenzivnije razmišljaju o dragovoljnoj patnji Sluge Božjega Krista, na temelju poticajnih riječi njegova prvog učenika: "Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim. On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sucu pravednom; on koji u tijelu svom grijehe naše ponese na drvo da umrijevši grijesima pravednosti živimo; on čijom se modricom izliječiste." (Prva Petrova poslanica 2,21-24) Također (prema korizmenoj pjesmi) imamo recept za cjelogodišnji svakodnevni život: KRUH SVOJ S GLADIM DIJELI, TUŽNA RAZVESELI, BOLESNA POHODI, SLIJEPCA K CILJU VODI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! ŽEDNA VODOM POJI, TJESKOBNA SPOKOJI, SAMOTNOM PRISTUPI, SRCA NE OTUPI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! MIRA TVORAC BUDI, NIKOGA NE SUDI, POTLAČENA BRANI, BLAGI SAD SU DANI. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! PROTIVNIKA LJUBI, NADANJA NE GUBI, KRISTU BUDI VJERAN, DUHOM NAPRIJED TJERAN. MILOSTI JE ČAS, ISUS ZOVE NAS! Želim vam svima svakim Božjim blagoslovom, mirom i spremnošću na dobro ispunjen Veliki tjedan a poglavito sveto Trodnevlje! |