Prenosim dio razgovora iz sjajne knjige, koju svakome preporučujem - vjerniku i ateistu. To su intervjui koje je (1996. godine) sa sadašnjim papom Benediktom, dok je bio "samo" kardinal Ratzinger, vodio njemački novinar Peter Seewald.
Novinar u uvodu priznaje da je "odavno istupio iz Crkve". Ali Kardinal se ponašao tako da je to novinara iznenadilo: "Nikada me nije pitao o mojoj prošlosti i o mojem položaju. Ni jedno pitanje nije želio vidjeti unaprijed, niti je zahtijevao da se bilo što izostavi ili doda..." Na kraju uvoda otkriva kao je Kardinala jednom upitao koliko ukupno ima putova koji vode Bogu. "Kardinalu nije trebalo mnogo vremena za odgovor. Ima toliko putova, rekao je, koliko ima i ljudi."
Vjerujem da će i ovaj kratki odlomak (s iskrenim novinarovim pitanjima – font italic – i jasnim Papinim odgovorima) dobro doći u našoj trenutnoj raspravi o Bogu vjeri.
Istina o čovjeku i Bogu često se doima tužnom i teškom. Mogu li vjerovanje podnijeti samo oni ljudi koji su po prirodi jači? Vjerovanje se često doživljava kao pretpostavka. Kako ono može postati radosnim?
- Ja bih to rekao obrnuto: vjera nam daje radost. Kada Bog nije s nama, svijet je pust, dosadno je i ničim nismo zadovoljni. Danas se dobro vidi kako svijet bez Boga sve više troši sam sebe, kako je to zapravo postao svijet bez radosti. Velika radost proizlazi iz velike ljubavi, i to je bitni iskaz vjerovanja. Ti si osoba koja je bezuvjetno ljubljena. Zbog toga se kršćanstvo u početku i proširilo uglavnom među slabima i napaćenima.
Naravno, to se danas može tumačiti na marksistički način i reći kako je to bila utjeha, a ne revolucija. Mislim ipak da su te fraze, zapravo, iza nas. Kršćanstvo je uspostavilo nov odnos između gospodara i sluge, tako da već Sveti Pavao ovako govori nekom gospodaru: "Ne čini svome robu ništa na žao jer on je tvoj brat."
Tako se može reći da je radost temeljni element kršćanstva, i to ne radost u smislu nekoga jeftinog veselja koje se može nalaziti u pozadini očajanja. Znamo da je bučno izražavanje veselja često samo maska iza koje se krije očajanje. Riječ je o pravoj radosti koja je sastavni dio teškoga života i koja taj život čini podnošljivim.
Povijest Isusa Krista počinje riječima koje je anđeo izgovorio Mariji: "Raduj se!" U noći Isusova rođenja anđeli govore: "Navješćujemo vam veliku radost." A Isus kaže: "Donosim vam dobru (radosnu) vijest." Uvijek je zapravo riječ o sljedećem: navješćujem vam veliku radost, Bog je ovdje, on vas ljubi, i to je zauvijek tako!
Meni se čini da je ipak lakše ne vjerovati nego vjerovati. Paradoksalno je to što je vjera, s jedne strane, uvijek tu, u našoj blizini, i čovjek je religiozno biće, a, s druge strane, za nju se neprestano moramo boriti.
- Lakoća nevjerovanja ipak je relativna. Njezin je smisao u tome da je lako osloboditi se spona vjere i reći: "Neću se truditi, to me opterećuje, ostavit ću to po strani." Taj je prvi čin, recimo tako, lakoća nevjerovanja. Međutim, uopće nije lako živjeti s time. Živjeti bez vjere znači nalaziti se u nekom nihilističkom stanju, a zatim ipak tražiti neke oslonce. Život bez vjere veoma je zamršen. To možemo lijepo vidjeti u ateističkoj filozofiji Sartrea, Camusa i ostalih.
Čin je vjerovanja u početku i u trenutku prihvaćanja možda složen iako u onom trenutku kada te vjera doista obuzme - "Smiješ se radovati" – on ima veliku lakoću. Teškoće se ne smiju jednostrano naglašavati. Lakoća nevjerovanja i težina vjerovanja ne leže u istoj ravnini. I nevjerovanje ima velikih teškoća koje su, po mojem mišljenju, još veće.
Vjera čovjeku olakšava život. To se lijepo može vidjeti iz učenja crkvenih otaca, posebno u redovničkoj teologiji: Vjerovati znači postati sličan anđelima. Možemo letjeti jer više ne osjećamo svoju težinu. Postati vjernikom znači postati laganim, osloboditi se težine koja nas vuče prema dolje i tako dospjeti u lebdeće stanje vjerovanja.
Po čemu se dobar katolik razlikuje od ostalih ljudi?
- Katolici su ljudi kao i svi ostali. Među njima ima svih stupnjeva dobra i zla, kao što i u drugim religijama ima ljudi koji s pomoću svojih mitova dodiruju veliku tajnu i nalaze pravi način ljudskoga bivstvovanja. Mislim da ne bismo trebali donositi zaključke o tome gdje se nalaze najbolji ljudi. U svakom slučaju, usuđujemo se reći: tko doista strpljivo živi u vjeri i tko dopušta da ga ona oblikuje, bit će pročišćen mnogim udarcima i slabostima i postat će dobar.
Je li katolik sretniji od drugih?
- Sreća je, naravno, složena kategorija. Trebate se samo prisjetiti da Govor na gori počinje takozvanim blaženstvima. Gospodin istodobno otvara školu sreće, on ljudima predstavlja kršćanstvo kao školu sreće: "Ja vam pokazujem put. " Ali, ako se još jednom pročita, onda se vidi da je ta škola nešto drugo od onoga što čovjek sebi obično zamišlja.
Rekli bismo, sretan je onaj tko raspolaže dovoljno velikim posjedom i tko ima dovoljno sredstava da sebi lijepo uredi život. Sretan je onaj tko je vedar i kojemu sve u životu ode od ruke. ON (Isus) kaže: "Blago onima koji tuguju." To znači da je njegovo učenje o sreći paradoksalno u usporedbi s onime što mi podrazumijevamo pod tim pojmom.
To nije sreća u smislu neke udobnosti. Ovdje se zapravo može dobro shvatiti što znači obraćenje. Moramo odbaciti uobičajena mjerila: "Sreća je bogatstvo, imanje i moć." Ako to uzimamo za mjerila sreće, onda smo na pogrešnom putu. Katolicima, dakle, nije obećana "vanjska sreća", ali im je zato obećana unutarnja sigurnost u zajedništvu s Gospodinom. ON je zapravo posljednje svjetlo sreće u životu čovjeka.
Ali, gdje je Bog, gdje ga možemo naći? Skriva li se on? Čini se da se Bog vrlo rijetko pokazuje. Ljudi su očajni jer misle da on s njima ne razgovara, da im ne daje nikakvih znakova i da im se ne javlja.
- On to ne čini glasno, ne bezuvjetno u obliku prirodnih katastrofa – iako one mogu biti njegov govor – dakle, Bog to ne čini gromoglasno. Ali on to ipak stalno čini. Važno je samo da prijamnik bude usklađen s odašiljačem, da se tako izrazim. U našem prosječnom načinu življenja i mišljenja ima mnogo odašiljača koji ometaju prijam tako da mi ne možemo čuti glas. Toliko smo otuđeni da ne možemo raspoznati je li to Božji glas.
Ali ja bih ipak rekao da svatko tko sluša pomnjivo, može doživjeti i osjetiti da mu Bog govori: sada mi se Bog obraća, i to mi je prigoda da ga upoznam. ON može doći iznenada, upravo u trenucima katastrofe, ako sam budan i ako mi netko pomogne da ga odgonetnem. On ne govori gromoglasno, ali govori s pomoću znakova i zbivanja u našem životu, govori kroz naše bližnje. Potrebno je malo više budnosti i zato ne smijemo dopustiti da nas okuju izvanjske, vidljive stvari.
(Iz knjige: Kardinal Joseph Ratzinger, "SOL ZEMLJE – Kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu stoljeća", Mozaik knjiga, Zagreb 1997.)
Post je objavljen 22.03.2007. u 13:57 sati.