U Evanđelju po Luki (u Novom zavjetu), koje se u nedjelju 11. ožujka čita u crkvama, susrećemo se s vrlo zanimljivim dijalogom Isusa i njegovih slušatelja. Izvijestili su ga o jednoj tragediji, htijući od njega odmah čuti tumačenje. Međutim, Isus navodi još neke druge slične nesreće i daje ljudima neočekivanu poruku. Da je pisan oko dvije tisuće godina kasnije, možda bi taj evanđeoski izvještaj ovako glasio: "Uto dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo talibanima kojih je krv 'Pilat' pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: Mislite li da su ti ljudi, jer su tako postradali, bili grješniji od drugih? Nipošto, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih nekoliko tisuća koji su stradali u 'Blizancima', zar mislite da su bili veći dužnici od svih Njujorčana? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!". Da bismo bolje razumjeli Isusovu reakciju na senzaciju koju su mu upravo priopćili, valja znati da su Židovi sve strahote tumačili kao Božju kaznu onima koje su ta zla pogodila. Znademo, međutim, da nije ni danas drukčije među nama ili drugdje u svijetu. Sjetimo se samo, ne tako davnih, tsunamija u Indoneziji, ili strašne poplave u New Orleansu itd. Dok su se mnogi pitali zašto se to dogodilo, odmah su se javili tumači i "proročki" dali odgovore: područje u Aziji poharano je velevalom jer je središte dječje i ostale prostitucije, a američka glazbena prijestolnica zato što je leglo svakojakih opačina! Jasno, normalan čovjek se pita: Zašto je stradala sirotinja, zašto je Bog dopustio smrt nedužnih ljudi? Zapravo, na tu su dvojbu i Židovi željeli dobiti odgovor od Isusa? Očito je, ne možemo do kraja proniknuti u tajanstvenost svih "Božjih odluka". Isus upozorava da nije razborito razne nevolje ljudi pripisivati Bogu i odmah proglašavati Njegovom kaznom. Dakle, kao što tragedija Galilejaca, koju su mu ispričali, nije nužno Božja kazna, tako je i s današnjim nesrećama po svijetu. Svakako, za nas je najvažnije da znademo odmaknuti senzacionalistički zastor i razgrnuti "superturboekskluzivnu" medijsku maglu i prašinu te u takvim tragedijama prepoznati Božji poziv na obraćenje. Važnije od odgovora zašto je to Bog tamo negdje dopustio, jest pitanje zašto je nas poštedio i neće li se i nama već sutra slično dogoditi! Biblija nas uvjerava da je naš Bog strpljiv, dobrostiv i pun ljubavi te svakome daje mogućnost obraćenja. Njemu nije "do smrti grješnika, nego da se odvrati od zloga puta svoga i da živi"! To nam je također poticaj da i sami prema bližnjima budemo blagi, strpljivi i puni ljubavi, jer jedino im tako možemo pomoći. To znači ne biti egoist, ne biti grčevito navezan na materijalno i tjelesno. Tako se ponašati znači živjeti "katolički realizam", tj. znati i moći "pobjeći od svijeta" a istodobno biti u njemu, kako tumači Sv. Ambrozije: "Možeš dušom pobjeći premda ostaneš tijelom, možeš ovdje biti i biti kod Gospodina ako uz njega prione duša tvoja, ako svojim mislima ideš za njim, ako vjerom, a ne samo prividno, ideš njegovim putovima, ako k njemu pribjegavaš. On je naše utočište i snaga, kako je rekao David: Tebi sam se utekao i nisam se prevario." Dakle, ispravno razumijevanje svega što se oko nas događa - i nesrećâ i radosnih zbivanja, kao i život s bližnjima i za njih, također nam je oblik samopomoći na vlastitom putu obraćenja. Zapravo, na putu do sreće. |