KORIZMENO-USKRSNA PORUKA BISKUPA JURJA JEZERINCA
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše žene na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24,1-6)
1. Isusovo Uskrsnuće - prvi dan u tjednu
Događaj o kojem nam u prethodnom tekstu govori Sveti Luka, a zbio se "prvoga dana u tjednu", zabilježili su svi evanđelisti. Dapače, možemo slobodno reći da je taj događaj za pisce Evanđeljâ središnji događaj Radosne vijesti te da je čitavo evanđelje k njemu usmjereno i da od toga događaja dobiva svoju vrijednost. Što zapravo naglašava taj opis događaja "prvoga dana u tjednu"? Govori nam da je Isus na Veliki petak ubijen i da je umro na križu te da je bio pokopan. Zatim nam govori da su najprije žene našle prazan grob, a onda se On pokazao njima živ, zatim dvojici učenika na putu u Emaus, pa onda apostolima te također većim skupinama ljudi.
Taj događaj usmjerit će život prve Crkve, on će postati središnji događaj i bitno događanje života Crkve. Štoviše, on će postati razlogom opstanka Crkve. Vjera učenika u Kristovo uskrsnuće postat će toliko snažna da će od toga trenutka sav život kršćana biti vrednovan u svjetlu te istine. Sveti Pavao, koji će se s Uskrslim susresti tek pred Damaskom u trenutku obraćenja, svu svoju nauku u Poslanicama temelji na toj istini. U Poslanici Rimljanima naglašava da zbog Kristova uskrsnuća također drukčije gledamo i na samu smrt, jer "ako smo, doista, s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću" (Rim 6,5). Na drugom mjestu izričito naglašava istinu da "Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu" (Rim 38,34) i u tome vidi smisao čovjekovog života: "Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje" (Rim 14,8-9).
U Prvoj poslanici Korinćanima Sv. Pavao ponovno naglašava tu istinu: "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih" (1 Kor 15,20). Ta istina, dakle, potpuno prožima Crkvu, jer apostol nam govori zapravo o vjeri Crkve svoga vremena. On će za tu istinu živjeti, on će, konačno, i svojom smrću posvjedočiti vjeru u tu istinu, siguran da će mu vijencem pravednosti u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac (usp. 2 Tim 4,8). Uskrs, očito, nije za Crkvu događaj koji se jednom zbio u povijesti te u povijesti ostaje. To je događaj koji će, štoviše, pokretati sva događanja u Crkvi i od kojega će Crkva živjeti kroz čitavu svoju povijest sve do danas i do ponovnoga Kristova dolaska.
2. Nedjelja, prvi dan u tjednu i dan konačne proslave prema kojem smo usmjereni
Upravo zato prva će Crkva živjeti od "prvoga dana u tjednu" (Lk 24,1). Već od apostolskih vremena taj dan je dan okupljanja zajednice. Na sam dan Uskrsa, "toga istog dana, prvog u tjednu", učenici su zajedno u dvorani posljednje večere i tu im dolazi Uskrsli s pozdravom: "Mir vama!" (Iv 20,19). Isto tako dolazi k njima nakon osam dana kad bijahu opet unutra (v. Iv 20,26) te im ponovno otkriva svoje uskrsnuće stavljajući naglasak na izazov Tomine nevjere. Važno je uočiti da se Isus "onog istog dana – prvog u tjednu" (Lk 24,13), kako sam već spomenuo, ukazuje i dvojici učenika na putu u Emaus. Tu je za budućnost pokazao kakvo zajedništvo očekuje od svojih na njihovu susretu i druženju u taj prvi dan u tjednu. Putem razgovaraju o Pismima, Isus im tumači kako je "trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu", a po dolasku u Emaus, "dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše" (Lk 24,26-30). Tada će ga prepoznati kao uskrslog Gospodina i svjedočit će tu istinu vrativši se u Jeruzalem.
Zapravo, u svim tim ukazanjima zadan nam je okvir smisla slavljenja toga "prvoga dana u tjednu", tj. dana Kristova uskrsnuća. Bit toga okvira jest susretanje s Uskrslim koji živi među nama, hod zajedno s njime, slušanje Njegove riječi te prihvaćanje Njegovog pogleda na svijet i život i, konačno, sudjelovanje u plodovima Vazmenog otajstva – muke, smrti i uskrsnuća – po "lomljenju kruha" – Euharistiji. Prvi dan u tjednu je za sljedbenike Kristove poseban. On ima svoj vjernički okvir koji proizlazi iz traženja uskrslog Gospodina, razgovora s Njime te blagovanja Njega pod tajnama Kruha i vina, kako bi Njegova zajednica doista mogla postati svjedokom Njegova uskrsnuća. "Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10,16-17). I dok god živimo u ovome svijetu pozvani smo živjeti i slaviti taj "prvi dan u tjednu" jer se po njemu prepoznajemo kao drugačiji – kao Kristovi. Pozvani smo svetkovati taj dan, da bismo mogli biti otvoreni riječi Uskrslog, da bismo mogli blagovati i piti Uskrslog.
U ovom svijetu, slaveći svake nedjelje "prvi dan u tjednu", mi se pripremamo za onaj novi Dan proslave, kada će se ostvariti osloboditeljska nada stvorenja koje "zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima" (Rim 8,22). To je dan proslave, dan kada će blagoslovljeni od Oca "primiti u baštinu Kraljevstvo pripravljeno… od postanka svijeta!" (Mt 25,34). Svaka nedjelja je dakle sakramentalno slavljenje "prvoga dana u tjednu" - Kristova uskrsnuća, ali i predokus slavljenja konačne proslave na nebu, kada ćemo zajedno s Kristom slaviti Oca i biti dionici onoga "velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika!" (Otk 7,9).
3. Nedjelja, dan odmora - odmor je potreba ljudskog duha
Da bi čovjek tako mogao slaviti "prvi dan u tjednu" - Dan uskrslog Gospodina, potrebni su neki preduvjeti. Zato starozavjetni propisi o suboti – danu počinka – žele utemeljiti odmor u Božanskoj objavi. Već prva knjiga o stvaranju govori o Bogu koji "počinu u sedmi dan od svega djela koje učini" (Post 2,2). U Starom zavjetu subota – dan počinka – postaje dan po kojem se Židovi, sljedbenici Boga Jahve, razlikuju od ostalih naroda. Na mnogim mjestima se u Starom zavjetu spominje subota kao dan počinka (oko 122 puta) pod različitim vidovima. Subota je dan posvećen Gospodinu, djeca Saveza dužna su je obdržavati, inače će biti odbačena od Boga. Obraćenje počinje sa slavljenjem subote, jer u Dekalogu – znaku Božjeg saveza s izabranim narodom, izričito stoji: "Sjeti se da svetkuješ dan subotni" (Izl, 28,10).
Subotom nije dopušteno raditi ni sluzi ni robu ni magarcu u kući židovskoj. Subota nije svrha samoj sebi, nego je smisao počinka da to bude dan posvećen Gospodinu. Jasno, ne kao da bi Bogu trebao taj dan, nego je čovjeku potreban počinak kako bi se po molitvi i čitanju knjige Zakona mogao ponovno vratiti Gospodinu Bogu svome, Bogu saveza od kojeg Izraelu dolazi svako dobro. Biblija upravo naglašava koliko je odmor – počinak potrebit da bi se čovjek mogao posvetiti nadnaravnim stvarnostima te u susretu s Bogom otkriti kako treba živjeti, jer držeći subote štuje se Božje Svetište (usp. Lev 19,30).
I Novi zavjet naglašava potrebu štovanja subote, ali Isus veoma snažno ustaje protiv prakse da subota postane sama sebi svrhom, što je bilo ušlo u život Židova. Naime izgubio se u praksi razlog počinka, počinak je postao sam sebi svrhom, izgubio se izvorni smisao da je počinak okvir za onaj drugi sadržaj, a to je slavljenje Gospodina, čitanje Božje riječi – Knjige Zakona, i prikazivanje žrtava u Hramu. To je onaj bitni sadržaj subote kao dana počinka. Isto tako u Novom zavjetu Crkva preuzima od Starog zavjeta da "u prvom danu u tjednu" počiva svaki čovjek kako bi mogao stvoriti preduvjet za susret s Gospodinom. Isusova "dilema" koju postavlja pred Židove: "Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?" (Mk 3,4) postaje putokaz kršćanskom slavljenu nedjelje – Dana Gospodnjeg. Kršćanin nije nedjeljom pozvan na pasivnost, na isprazan počinak koji je sam sebi svrha, nego je taj počinak okvir u kojem će vjernik "činiti dobro... život spasiti". Također, odmor je potreba ljudskog duha, da bi se u tom vremenu mogao dogoditi plodonosan susret između Boga i čovjeka te između čovjeka i čovjeka.
4. Nedjelja, dan Gospodnji - u prvoj kršćanskoj zajednici
Događaj Uskrsnog i Duhovskog "prvog dana u tjednu" postaje putokaz novog vrednovanja počinka – kao dana posvećenog Gospodinu. Uskrs je prekretnica, a Pedesetnica je dan ostvarenja Vazmenog otajstva, kada je obećanje apostolima o dolasku Duha Svetoga ispunjeno i kada se svjedočenje, najprije Petrovo pa potom ostalih apostola, počelo ostvarivati. Apostoli navješćuju istinu da je Krist živ: "Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom" (Dj 2,36). Od tada se "u prvi dan tjedna" zajednica sabire lomiti kruh (usp. Dj 20,7). Na tome se susretu čitaju spisi apostolâ, slušaju izvještaji onih koji su živjeli zajedno s Učiteljem i sjećaju se svega onoga "što je Isus činio i učio" (Dj 1,1) i potom se zajedno lomi kruh, obdržavajući tako Kristove riječi apostolima na Gospodinovoj večeri da to čine Njemu na spomen (v. Lk 22,19-20).
Ta je tradicija veoma snažna već u apostolskim vremenima, a Pavao je ljubomorno čuva i prenosi. "Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.' Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1 Kor 11,23-26).
Postapostolsko vrijeme označit će život mlade Crkve upravo nedjeljnim okupljanjima. Svjedoče nam to mnogi spisi prvih stoljeća Crkve, iz vremena mučeništva. Prisjetimo se ovdje tek poganskog spisa Plinija Mlađeg (oko 112. god.). U prepisci između imperatora Trajana i namjesnika Bitinije, Plinije Mlađi, izvješćujući svoga imperatora, spominje kršćane po prvi put: "Kršćani... tvrdili su, međutim, da je sva njihova krivnja ili zabluda u tome što su se određenih dana (nedjeljom) sakupljali prije zore i slaveći Krista kao Boga i obvezivali se zakletvom da neće činiti prjestupe, da će se uzdržavati od krađa, grabeži, preljuba itd." (Plinije Trajanu, Pisma, 10.96-97).
Nedjelja je dan po kojem su se u povijesti kršćanstva članovi Crkve prepoznavali. Oni su ljudi nove nade, "žive u promatranju dana Gospodnjeg, na koji je također izišao naš život po njemu i njegovoj smrti" (Ignacije Antiohijski), po kojem su se opredjeljivali za Krista: "mi ne možemo živjeti bez nedjeljne večere Gospodnje" (Passio Ss. Dativi). Dakle, Kristovi sljedbenici nisu mogli bez toga Dana, jer živjeti bez Krista bilo im je nemoguće. Nedjelja je bila dan Gospodnji, jer je nedjelja uvijek susret s Kristom bez kojega ne možemo. O tome govore mnogi stari spisi, kao što je Nauk dvanaestorice apostola: "Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite kruh i zahvaljujte pošto ste najprije ispovjedili svoje grijehe, da bi vaša žrtva bila čista" (14,1).
5. Nedjelja, dan obitelji
Taj susret između čovjeka i Boga, koji se događa na dan Gospodnji, duboko u sebi nosi ono kršćansko ostvarenje susreta čovjeka s čovjekom. Bog po Isusu objavljuje istinu svoga Očinstva i našeg Božanskog sinovstva odnosno istinu da smo po Isusu Kristu postali braća. Još više otkrivamo u Svetom pismu da Božje spasenje čovjeka dolazi po drugom čovjeku i da je svaki čovjek potreban Bogu kako bi po njemu uprisutnio svoju Božansku moć u svijetu. Po naravnom i Božanskom redu obitelj je mjesto gdje se događa život - onaj naravni po rođenju i onaj vrhunaravni po svjedočenju vjere roditeljâ djeci. Upravo zato obitelji je i te kako potrebna nedjelja – dana počinka. Možda je još bolje reći da obitelj treba nedjelju kako bi se mogao dogoditi susret po kojem će se prenositi svjedočenje onoga duboko doživljenog života, o kojem govori Sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici: "Da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama" (1 Iv 1,2-3). Ivan dakle naglašava da nema prenošenja vjere bez svjedočenja, a svjedočenja nema bez susreta.
Upravo zato Crkva naglašava potrebu obiteljskog zajedništva nedjeljom. Ni naravne ni nadnaravne vrednote ne mogu se prenositi na one koji su u odgojnom razvoju, bez susretanja, bez obiteljskog okupljanja. Zbog načina suvremenog života, zbog nemogućnosti susretanja obitelji tijekom tjedna, nedjelja – dan Gospodnji, a možemo reći i dan obitelji – ima svoje privilegirano mjesto u obiteljskom rastu za zrelost koja se događa u komunikaciji, u suživotu, gdje se drugog prihvaća kao onoga koji mi je potreban za rast, a ne kao nekog suparnika. U tom svjetlu vidimo i veličinu riječi kardinala Bozanića: "Crkva na nedjelju gleda kao na dan rezerviran samo za obitelj." U tom smislu možemo razumjeti i snažne riječi sluge Božjeg Ivana Pavla II., kada u Rijeci poručuje da nam je potrebno "poštivati svetost blagdanskog (nedjeljnog) dana, što članovima obitelji omogućuje da se ponovno nađu zajedno i da Bogu zajedno iskažu dužno štovanje" (8. lipnja 2003.).
Možemo ustvrditi da je u suvremenom društvu, punom napetosti zbog nametnutog globalizacijsko-potrošačkog mentaliteta, obitelji - kao zajednici onih koji žive od ljubavi, ostala još jedino nedjelja kao dan susreta i vrijeme rasta u zajedništvu. Stoga se svi zajedno moramo pitati, ako želimo sretniju budućnost naroda može li se to ostvariti bez sretnih i zrelih obitelji. Oni koji nose odgovornost za opće dobro treba da u tom smjeru razmišljaju i donose odluke.
6. Nedjelja, dan velike obitelji Crkve – dan Euharistije
Osim obitelji u kojoj je krvno srodstvo poveznica u zajedništvu onih koji su usmjereni jedni na druge, postoje i druge, veće zajednice u kojima pojedinci također ne mogu jedni bez drugih. U tom smislu može se govoriti o Crkvi i o državi. Ovdje želimo progovoriti o velikoj zajednici Crkvi, o kojoj prema nauci Sv. Pavla imamo i te kako razloga govoriti kao o Mističnom Tijelu Kristovu, kojem je Krist glava, a mi smo udovi Njegovi te time u posebnoj povezanosti jedni s drugima (usp. Ef 4,15; 5,23; Kol 1,18). Da bi to tijelo moglo živjeti ono se mora hraniti. A On nam je ostavio hranu za život. O tome je posebno progovorio kad su ga Židovi tražili nakon što ih je na čudesan način nahranio u pustinji. Njegova riječ: "Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta" (Iv 6,51) označiti će Crkvu njezinom životnošću. U svim vremenima Crkva će živjeti od tih riječi te u njima prepoznati zapovijed koju je Krist izrekao na Posljednjoj večeri: "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19).
Tako Euharistija – slavljena Njemu na spomen, postaje znak života Crkve. Jer slaveći Euharistiju, crkvena Zajednica živi od Krista po Njegovu obećanju, budući da kruh koji u Euharistiji prinosimo izgovarajući Kristove riječi, postaje Kruh - za život svijeta. Svaka je nedjelja dakle spomen-čin i Kristove posljednje večere i Kristove žrtve na Križu, ali i Kristova uskrsnuća. Crkva slavi istu stvarnost koju je Krist slavio, ostvaruje kroz sakramentalni znak ono što je Krist ostvarivao i sjeća se onoga što je Krist činio. Nedjeljno okupljanje zajednice jest slavlje zajedništva s Kristom glavom. Istodobno to je slušanje onoga što nam Krist poručuje u svojoj riječi, objedinjenoj u Božju objavu Staroga i Novog zavjeta, nakon čega, primjenjujući tu riječ kroz homiliju-propovijed, planiramo život po Kristu i s Kristom i u Kristu.
Svi ti dijelovi nedjeljnog, blagdanskog slavlja veoma su važni – jer kako možemo živjeti bez Božje riječi! Ona nas pripravlja da u prinesenom kruhu i vinu, nad kojima Krist izgovara riječi pretvorbe, prepoznajemo Tijelo Kristovo koje se za nas predaje i Krv koja se za nas prolijeva (v. Lk 22,19–20). Nedjelja postaje privilegirano vrijeme sakramentalnog susreta Isusovih sljedbenika s Njime. Nedjelja – dan Gospodnji – dan Kristova uskrsnuća, postaje za članove Crkve danom u kojem se s Kristom prepoznajemo kao zajednica u kojoj je Otac nebeski proslavljen po Sinu svome Isusu Kristu u snazi Duha Svetoga. Smijemo li se, mi koji smo povjerovali, odreći toga zajedništva? Ne stavljamo li u pitanje svoju vjeru ako te susrete zanemarujemo? Možda je potrebno ponovno otkriti tu vrednotu nedjeljnog crkvenog zajedništva, kako bismo od njega doista mogli živjeti.
7. Nedjelja, dan skrbi za čovjeka
Ako budemo živjeli to zajedništvo s Bogom po Sinu njegovu Isusu Kristu, otvorit će nam se nova dimenzija i našega zajedništva. Isusova riječ o našem međusobnom bratstvu – jer nam je On objavio Boga kao zajedničkog Oca – upravo u nedjeljnim slavljima dobiva jednu novu dimenziju. "Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja" (1 Kor 1,10). Pavao se pita što je temelj toga zajedništva te odgovara da je to "čaša blagoslovna" i "kruh koji lomimo" (v. Kor 10,16-17).
Po tim riječima Sv. Pavla očito je da nedjeljno okupljanje stvara jedan novi odnos prema braći ljudima. Euharistijski kruh, koji se pohranjuje u svetohraništu, u prvom redu je namijenjen onima koji nisu mogli sudjelovati u nedjeljnoj sv. Misi. Njega bi trebalo njima, potrebnima – nositi. Mi koji smo imali sreću slaviti sv. Misu nedjeljom, poslani smo u svijet da tu radost dijelimo s braćom. Upravo zato nedjeljna sv. Misa postaje poticaj da toga dana prenesemo radost zajedništva onima koji su bolešću ili nečim drugim bili spriječeni slaviti Euharistiju s nama. Poslani smo potrebnima, bolesnima, spriječenima, svima onima kojima je to zajedništvo s Kristom i braćom bili uskraćeno, da svojim posjetom, svojom brigom za njih pokažemo da u njima prepoznajemo Isusa Krista, kojega ljubimo u svima kojima je potrebna pomoć.
Zatim, nije li u tom svjetlu upravo nedjelja posebna prigoda da se u obitelji posvetimo jedni drugima. Radni tjedan nam zbog briga za materijalna dobra često onemogućava zajedništvo. Nedjelja nam je dana baš zato da susretnemo jedni druge u našim posebnostima i da po međusobnom prihvaćanju produbljujemo naše rodbinsko, domovinsko i crkveno zajedništvo. Možda se i na neke od nas mogu primijeniti riječi onoga jeruzalemskog bolesnika koji želi ozdraviti: "Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba" (Iv 5,7). Nije li nedjelja najprikladniji dan da se posvetimo skrbi za naše bližnje koji su u bilo kakvim potrebama. Dakle, posjet potrebnima, radosno druženje s djecom, razgovor među supružnicima ispunit će nedjelju a nas duhovno obogatiti, jer to je dan kada u braći ljudima i u sebi samima otkrivamo Kristovo lice kojemu je potrebna ljudska pomoć.
8. "Sin Čovječji je gospodar i subote!"
Ustvrdili smo da nam je nedjeljni odmor potreban kako bi se mogao dogoditi susret s Kristom u tajni Euharistije i u tajni zajedništva s bratom čovjekom u potrebi. Rekli smo da odmor nije samom sebi svrha, nego okvir za važnije susretanje i događanje. Isus se ljutio na Židove kad su mu prigovarali da subotom – na dan počinka, čini dobro. Prigovorili su mu npr. zbog ozdravljenja zgrbljene žene (v. Lk 13,12-14), ali Isus poučno naglašava da ako je subotom dopušteno driješiti vola i magarca od jasala "nije li i ovu kćer Abrahamovu, koju Sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?" (Lk 13,16). Drugom zgodom Isus otvoreno Židovima "baca rukavicu u lice" pitanjem: "Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?" (Lk 14,3; usp. Mt 12,10; Mk 3,1; Lk 6,9).
Isus dakle stvara jednu novu dimenziju, koja se nalazi u sredini između dviju krajnost. Jedna krajnost je nedjeljni samosvrhoviti odmor bez duboko kršćanske dimenzije, označene slavljenjem Euharistije i bratskim zajedništvom – to je, po riječima pape Benedikta, vikend bez Boga. Druga krajnost nastupa pod utjecajem suvremenog liberalizma i slobodarskih ideja, kada se bez odgovornosti proglašava da je profit jedina norma djelovanja pa prema tome i nedjelju treba pretvoriti u – dan za zaradu. Dapače, u tome mentalitetu nedjelja je bogomdano vrijeme kad ljudi ne rade pa se mogu još više posvetiti trgovanju, kupovanju, trošenju. Tako se umjesto Boga – Gospodara neba i zemlje (v. Mt 11,25), čije su ne samo subote i nedjelje nego također sva "vremena i vjekovi" – kao upravitelj čovjekova vremena nameću korporacije i tzv. šoping centri koji postupno postaju hramovi poganske potrošačke "liturgije".
Očito je da su te obje krajnosti veoma udaljene od kršćanskog slavljenja nedjelje. Već smo rekli da je nedjelja dan posvećen uskrslom Gospodinu, kada se zajednica spašenih okuplja "u prvi dan u tjednu" da susretne uskrslog Spasitelja i čuje poruku Njegove riječi. Upravo po susretu s Njime stvara se jedno novo zajedništvo među ljudima, potpuno novo bratstvo koje ima svoj korijen u molitvi Očenaša. Naravno, kršćanin je realan čovjek pa je svjestan da ima zanimanja koja nedjeljom ne mogu ne raditi, dakle da postoje zvanja koja i nedjeljom spašavaju čovjeka, da određena ljudska nastojanja poradi dobra drugoga moraju i nedjeljom biti aktivirana. Tako će kuhar i nedjeljom spremati obrok i u nj, nadahnut evanđeljem, unijeti svoju ljubav za čovjeka; liječnik će i nedjeljom spašavati čovjeka i u njegovim potrebama promatrati Krista raspetoga; vojnik će i nedjeljom, ako je to potrebno, braniti Domovinu i shvatiti svoje obveze kao predanje za dobro čovjek; policajac će i nedjeljom čuvati red poradi općega dobra; medijski će djelatnici i nedjeljom "proizvoditi" informacije i koristan program za izgradnju svoje publike; djelatnik munjare će i nedjeljom proizvoditi električnu energiju poradi općeg dobra... itd, ali će vjernici među tim zaposlenim djelatnicima nastojati u Euharistiji tražiti duhovnu snagu za to svoje predanje, svi će biti svjesni da bez Krista ne možemo ništa učiniti (usp. Iv 15,5).
9. Bogu je mio svaki čovjek
Draga moja braćo i sestre! Do sada smo promatrali što nam Isus po Crkvi govori o slavljenju dana svoga uskrsnuća. Neka mi ovdje bude dopušteno progovoriti što Crkva poručuje i onima koji nisu imali sreću Krista upoznati. Vjerujemo da takvi ljudi žive po glasu svoje savjesti. To je onaj unutarnji glas koji Bog postavlja u svakog čovjeka i koji je temelj njegova ponašanja. Jer nadnarav Božje objave gradi na naravnom zakonu koji je Bog postavio u nutrinu svakog čovjeka. I takvim je ljudima itekako potreban odmor, ne samo kao vrijeme opuštanja, nego i kao mogućnost da otkriju ono plemenito i dobro na koje su pozvani te da ga nastoje još više produbiti i oplemeniti u sebi.
Naime, svaki je čovjek po glasu savjesti pozvan na činjenje dobra a izbjegavanje zla. Potpuno zauzet radom tijekom tjedna, čovjek treba dan odmora u kojem će razmišljati o postupcima na koje ga savjest potiče. Nije li dakle i za nj taj dan dragocjen da u susretanju s drugima otkrije svoju plemenitost, koja je njima potrebna, ali i da u njima otkrije sve što je njemu potrebno. Nije li to polazišna točka od koje možemo krenuti u dijalogu za kojim se osjeća potreba u našem društvu? Tako ćemo otkriti novu dimenziju zajedništva, u kojem će i vjernici i oni koji su na putu otkrivanja Boga, ali i oni na razini humanizma, zajedno svjedočiti jedni drugima ljubav. Ona za nas kršćane ima svoj vrhunac u nasljedovanju Isusove ljubavi na križu, a za one koji nisu upoznali Krista ljubav se očituje u spremnosti čovjeka da i svoj život daruje iz ljubavi prema drugome.
Nedjelja dakle nije samo dio opuštajućeg vikenda ili priprave za novi radni tjedan, nego i vrijeme u kojem svi zajedno moramo tragati za novim putevima približavanja. Sigurno je, svi imamo to iskustvo, da je to traganje mnogo teže, gotovo nemoguće, ako je naglašeno prožeto materijalističkim i potrošačkim mentalitetom kojem je najvažnije ono što čovjek ima a ne ono što on doista u sebi jest i ono može i treba biti.
10. Čestitka
Uskrsli nam je u onaj "prvi dan u tjednu" donio novu nadu. Htio je da svi mi budemo Njegovi suradnici u ostvarenju novog života koji je On donio po uskrsnuću. Da bismo to postigli potrebno je da "i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,4), koja se ostvaruje po susretanju s Uskrslim i s braćom. To je smisao svakog "prvog dana u tjednu", svake nedjelje.
Neka nas uskrsli Krist, čiji blagdan Uskrsnuća slavimo u prvoj godini nakon jubileja naše Vojne biskupije, prosvijetli da shvatimo koliko nam je On potreban te da ćemo, bez nedjeljnih susretanja s Njime, postati duhovni siromasi koji onda neće nikoga moći obogaćivati. Neka nam svaka nedjelja – spomen Kristova uskrsnuća, bude dan radosnog i dubokog susreta s Njime i međusobno s braćom, osobito s članovima naših obitelji, kako bismo, ispunjeni njegovom Riječi i nahranjeni njegovim Tijelom, mogli biti svjedoci Radosne vijesti u svijetu u kojem živimo.
S tim željama obraćam se svima Vama: gospodo ministri, gospodine načelniče Glavnog stožera, gospodine ravnatelju policije, gospodo državni tajnici, pomoćnici ministara, gospodo generali i admirali, gospodo časnici i dočasnici hrvatske vojske i policije, dragi vojnici i redarstvenici, poštovani državni službenici, poštovani branitelji te umirovljenici, sa željom da po Kristovu uskrsnuću još više spoznate svu dubinu i neizmjernu vrijednost nedjeljnog Euharistijskog slavlja te svu radost služenja jednih drugima, kako bismo tako Krista približili suvremenom svijetu koji ponekad možda i nesvjesno traga za dobrim i plemenitim, tj. za Bogom.
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Aleluja!
Mons. Juraj Jezerinac
vojni ordinarij
U Zagrebu, 10. veljače 2008.,
na blagdan Bl. Alojzija Stepinca,
o 10. obljetnici ustanove prvih vojnih kapelanija i imenovanja prvih vojnih kapelana
Post je objavljen 23.03.2008. u 00:05 sati.