Kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup i metropolit u miru, rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću (kod Krašića). Za prezbitera je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu. Bio je kapelan u Radoboju ter župnik u Rakovom Potoku, Sv. Martinu pod Okićem i Samoboru. Za pomoćnog biskupa zaređen je 3. svibnja 1964. Sudionik je II. vatikanskog sabora.
Apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 20. kolovoza 1969, nadbiskupom zagrebačkim 16. lipnja 1970, a u rujnu iste godine izabran je za predsjednika BKJ. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine papa Ivan Pavao II uvrstio ga je u Kardinalski zbor.
Za prvoga predsjednika Hrvatske biskupske konferencije izabran je 8. lipnja 1993. godine. Bio je član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje i Kongregacije za biskupe. Umirovljen je 5. srpnja 1997, a službu zagrebačkog nadbiskupa, nakon uspostave Požeške i Varaždinske biskupije, svom je nasljedniku mons. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997. godine. Blago je u Gospodinu preminuo 11. ožujka 2002.
U svojoj Oporuci ostavio je kardinal Kuharić zapisano:
"Kao zagrebački nadbiskup i metropolit molim svoju veliku duhovnu obitelj – zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. 'Istina će vas osloboditi!' (Iv 8,32). Božje zapovijedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda."
Kardinalova svetost očituje se napose iz sljedećih riječi njegove Oporuke:
"Obredi moga pokopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka.
Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja.
Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva! Istina je otkrivena!
Prijatelji, samo to je važno."
Također, jedinstvena veličina blagopokojnog kardinala očitovala se i u njegovoj poniznosti, ali nadasve u njegovu posebnom držanja u vrijeme stvaranja države Hrvatske i u Domovinskom ratu. Ostat će za svu povijest do konca zlatnim slovima upisane njegove riječi iz toga strašnog vremena, izrečene u dvjema propovijedima, koje su imale posebnu težinu i odjeknule s golemom pozornosti na vojno-redarstvenom hodočašću u Mariji Bistrici:
"Naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!"
PS: Te su kardinalove riječi toliko potresne da djeluju gotovo nestvarne. Je li moguće da su izrečene u sudbonosnim trenutcima hrvatske povijesti, a ne u nekoj mirnodopskoj hladovini? Gotovo da čovjek, bez imalo ironije, najiskrenije pomisli kako tim svetim riječima ipak nedostaje završetak koji bi mogao glasiti: ako je moj protivnik ubio mene, ja njega neću!
Je li sve to tipična duhovna hrvatska naiva ili izvorno kršćanstvo?
To je svetost!
Blažene uspomene naš Kardinale, moli za nas!
Post je objavljen 11.03.2008. u 11:03 sati.