JESU LI GORAN I TANJA VEĆ KAO ALFRED I ADELA?
Na rubovima malog mirnog sela, nastanjenog rentijerima i kojim trgovcem, nalazi se farma svježe obojenih zidova, iskockana plohama različitih boja i uokvirena ravnim olucima. To je farma Alfreda, čovjeka ponosna, poštena i šutljiva. Visok, mršav, oštra brada, orlovski nos, ljudi koliko ga poštuju, toliko ga se i boje. Govori malo, ali kad govori, govori da izrekne poslovice o vrijednosti rada ili o ozbiljnosti života.
Njegova žena Adela, uvijek s naklonim osmijehom i ljubaznom riječju. Ljudima je ugodno u njezinu društvu. To je žena sva u oblinama: lice, grudi, stražnjica... Ali Adela tiho pati pokraj muža škrtog u riječima i u nježnosti. Žali u svom srcu što se udala za tog "velikog radnika", kojemu se divio njegov pokojni otac. Istina, Alfred čini da ona živi dobro i vjeran joj je, ali kako je sav obuzet poslom, malo joj vremena posvećuje za intimnost i užitak.
Jednoga dana Alfred odluči skratiti svoj radni dan. Umjesto da radi do mraka, vraća se kući ranije od predviđenoga. Na svoje veliko zaprepaštenje zatječe Adelu pri samom činu preljuba u bračnoj postelji s jednim susjedom. Čovjek je brzo pobjegao kroz prozor, dok se Adela, sva zbunjena, bacila Alfredu pred noga da traži oproštenje. On je ostao ukočen kao kip: blijed od ogorčenja, usne plave od bijesa, jedva je suzdržao bujicu emocija koje su ga spopale. Spoznavši da je prevaren, njegovi su se osjećaji kretali od poniženosti do srdžbe prolazeći kroz duboku muku. On koji nije velik govornik ne zna što reći. Ali je brzo uvidio da šutnja izlaže Adelu većem mučenju nego bilo koja silovita riječ ili čin.
Ne zna se previše kako se taj neugodni događaj o Adeli proširio po selu, ali "zli jezici" voze brzo. Predviđa se da će Alfred tražiti rastavu. Ali, ne obazirući se na govorkanja, na glavnoj nedjeljnoj misi pojavljuje se Alfred uzdignute glave u glavnoj crkvenoj lađi s Adelom, koja ide sitnim koracima za njim. Čini se da je, kao savršen kršćanin, shvatio riječi Očenaša, zapovijed: "Otpusti nam... kako i mi otpuštamo dužnicima našim." Ali slava Alfredova oproštenja hrani se tajno Adelinim stidom.
Kod kuće Alfred nastavlja podjarivati vatru svoje skrovite mržnje, stvorene zbog šutnje i kradomičnih pogleda, pun prezira prema grešnici. Ipak, nebo se ne može prevariti prividima kreposti. Zato je poslan anđeo da popravi stanje. Svaki put kad Alfred baci svoj strogi i turobni pogled na Adelu, anđeo mu pusti na srce kamenčić veličine gumba. Alfred svaki put osjeti stezanje koje od njega iznudi grimasu. Srce mu toliko oteščava da mora hodati prignut i s mukom ispravljati vrat da bolje vidi pred sobom.
Jednoga dana dok je Alfred kosio žito, opazi svjetlom obasjanu osobu, naslonjenu na ogradu, koja mu kaže: "Alfrede, izgledaš jako skrhan." Iznenađen što čuje da njegovo ime izgovara stranac, Alfred ga pita tko je i što se to njega tiče. Anđeo mu veli: "Da, znam da te je žena prevarila i da te poniženje muči. Ali ti nastavljaš suptilnu osvetu koja tebe samoga tišti." Alfred se osjeća razotkrivenim, spušta glavu i priznaje: "Ne mogu si izbiti iz glave ovu prokletu misao: kako je mogla prevariti mene, tako vjerna i velikodušna muža? To je bludnica; okaljala je bračnu postelju!" Na te riječi Alfred učini grimasu od boli.
Anđeo u tada nudi da će mu pomoći, ali Alfred je uvjeren da ga nitko neće moći osloboditi njegova tereta: "Koliko god moćan ti mogao biti, stranče, nikada nećeš moći izbrisati to što se dogodilo." "Imaš pravo, Alfrede, nitko ne može promijeniti prošlost, ali ti imaš moć od sada je vidjeti drukčije. Priznaj svoju ozljedu, prihvati svoju srdžbu i svoje poniženje. Zatim polako počni mijenjati svoj pogled na Adelu. Je li ona jedina kriva? Sjeti se svoje ravnodušnosti prema njoj. Stavi se na njezino mjesto. Potrebne su ti nove i magične oči da vidiš svoju nesreću u novom svjetlu."
Alfred ne shvaća pravo, ali stječe povjerenje u anđela. Može li činiti drukčije s tim teretom koji mu gori u srcu? Ne znajući što treba da čini pita svoga pohoditelja kako bi mogao promijeniti svoj pogled. Anđeo ga poče ovako poučavati: "Prije nego pogledaš Adelu, opusti bore na svom čelu, namreškanost oko usta i druge mišiće svoga lica. Umjesto da vidiš u Adeli zločestu ženu, gledaj suprugu kojoj je bila potrebna nježnost; sjeti se s kojom se hladnoćom i tvrdoćom postupao prema njoj; sjeti se njezine velikodušnosti i topline koje si toliko volio na početku tvojih ljubavi. Za svaki obnovljeni pogled skinut ću ti sa srca jedan kamenčić."
Alfred prihvaća pogodbu braneći svoju prirodnu nezgrapnost. Malo-pomalo, polako, ali ne bez svjesnih napora, trudi se da gleda Adelu novim očima. Njegova bol na srcu malo-pomalo prestaje. Adela se, čini se, očigledno preobražava: od nevjerne žene postaje blaga i ljupka osoba kako ju je upoznao na početku njihove ljubavi.
I sama Adela osjeća promjenu. Rasterećena, ponovno otkriva njegovu dobroćudnost, njegov smiješak i vedrinu. I Alfred se osjeća posve promijenjen. Njegovo srce, još ranjeno prolaskom kamenčića, prepušta se da ga zahvati duboka nježnost. Nova emocija koja ga preplavljuje još uvijek ga straši. Ali, jedne večeri, upravo plačući uzima Adelu u naručje, bez riječi.
Čudo oproštenja upravo se dogodilo.
Post je objavljen 10.03.2008. u 16:33 sati.