OPROSTITI NE ZNAČI ZABORAVITI Prije nego nakanimo oprostiti, prijeko je potrebno osloboditi se lažnih ideja o opraštanju. Prožeti smo kršćanskom kulturom čije su neke vrijednosti, zbog nedostatka razlikovanja, izložene zagađivanju folklornim tumačenjima. Opraštanje ne izmiče toj vrsti izobličenja. Ali ima nešto još teže. "Duhovni učitelji" podržavaju u pisanju i govoru lažne ideje o opraštanju. Šteta što je to tako uzevši u obzir činjenicu da opraštanje, ljubav prema bližnjemu, osobito ljubav prema neprijateljima, zauzima središnje mjesto u evanđeoskim učenjima i u učenjima drugih duhovnih predaja. Zato je hitno ukazati na lažna shvaćanja koja su stvorena oko opraštanja i njegove uporabe. Tako će se moći izbjeći slijepe ulice na psihološkom i duhovnom planu: obeshrabrenja, nepravde, duhovne obmane, izdaje sebe, kočenja ljudskog i vjerničkog rasta. Koliko li smo puta čuli riječi kao ove: "Ne mogu mu oprostiti jer ne mogu zaboraviti", ili pak: "Zaboravi sve to", "Okreni stranicu", "Ne zaustavljaj se na toj uvredi, nastavi svoj život"? Taj je način govora i postupanja bez izlaza. Razlog je jednostavan. Zaboraviti nesretan događaj, sve kad bi to bilo moguće, priječilo bi da se oprosti jer se ne bi više znalo što se oprašta. Uostalom, kad bi oprostiti značilo zaboraviti, što bi se dogodilo osobama s izvrsnim pamćenjem? Oproštenje bi im bilo nedostupno. Slijedi dakle da je za inicijativu oproštenja potrebno dobro pamćenje i jasno znanje o uvredi; inače kirurgija srca koju traži oproštenje ne bi bila moguća. Pogrešno je od zaborava činiti test opraštanja. Istina je upravo suprotna tome. Opraštanje pomaže pamćenju da ozdravi. S njime sjećanje na uvredu gubi svoju žestinu. Nesretni događaj biva sve manje i manje prisutan i bjesomučan; rana malo-pomalo zacjeljuje; sjećanje na uvredu ne uzrokuje više bol. Zato se izliječeno pamćenje oslobađa i može se ispuniti nečim drugim, ne više deprimirajućom mišlju na uvredu. Zato dobro mentalno zdravlje pokazuju osobe koje tvrde: "Opraštam, ali ne zaboravljam." One su shvatile da opraštanje ne traži da se zaboravi uvreda. Ako bi, naprotiv, govoreći tako htjele izreći svoju odluku da više neće imati povjerenja i da će stalno biti oprezne, to bi bio dokaz da nisu dovele do kraja hod svoga opraštanja. O raskrinkavanju drugih krivih shvaćanja opraštanja nabrojit ću samo naslove: Oprostiti ne znači nijekati Opraštanje traži više no što je voljni čin Opraštanje se ne može narediti Oprostiti ne znači biti kao prije uvrede Opraštanje ne traži da se odreknemo svojih prava Oprostiti drugomu ne znači opravdati ga Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga. OPRAŠTANJE je velika ljudska i duhovna pustolovina. Ipak, riječ "opraštanje", takva kakva se rabi u svakodnevnom govoru, može zavarati. Ona ne prevodi svu složenu stvarnost koju bi morala označiti. Čin opraštanja traži niz uvjeta posve jednako važnih: vrijeme, strpljivost sa samim sobom, sposobnost održavanja želje za uspjehom, ustrajnost u odluci da se ide do kraja. Dakle, rečeno u grubim crtama, glavne sastavnice opraštanja su sljedeće: Opraštanje počinje odlukom da se nećemo osvetiti Opraštanje traži vraćanje sebi Opraštanje u traženju novog pogleda na ljudske odnose Opraštanje se oslanja na vrijednost uvreditelja Opraštanje je odraz božanskog milosrđa. A kako BOG OPRAŠTA – najbolje nam je predočio Isus u prispodobi o Milosrdnom ocu i njegovu rasipnom/razbludnom sinu! (prema knjizi kanadskog teologa, filozofa i psihologa Jeana Monbourquettea KAKO OPROSTITI – oprostiti da se ozdravi, ozdraviti da se oprosti. Izdavač – "Oko tri ujutro" - na naslovnici je istaknuo: Oprostiti nije lako. Nije dosta to htjeti. Opraštanje je umijeće. Tajna tog umijeća jest u tome da se shvati kako se oproštenje ne može svesti na čin volje ili na moralnu dužnost jer ono je rezultat procesa koji uključuje sve dimenzije ljudskog postojanja. Znati oprostiti znači osloboditi se mračnog nemira što ga nosi zlopamćenje i učiniti oproštenje izvorom i sredstvom psihološkoga i duhovnog rasta. |