Još danas smo same, jedan dio dana. A onda se vraća glava i hranitelj obitelji. Bio u Cavtatu. Na toplini, bez kiše ili s vrlo malo kiše. Priča mi sinoć kako je zalazak sunca dočekao na balkonu hotelske sobe, čitajući novine. Lijepo, lijepo... dok je nama ovdje dva dana kiša sipila i sivila, on je bar sunca vidio. Al sunce nam se i na sjeveru Jadrana pokazalo. Bura zapuhala, rastjerala oblake. Nije toplo, al je za ugodnu šetnju.

Bakica ipak ostaje s nama do sutra. Mislila je danas ići pa se predomislila. Ma, kud će se žema u tako zrelim godinama tramakat po autobusima, po kiši ili buri, kad mi lijepo sutra autom idemo u istom smjeru?! Pa je tako bakica odlučila danas skuhati sarmetinu, za današnji i sutrašnji ručak. Mmmm, moja mama kuha najbolje na svijetu... za mene. Curkama sam ipak ja najbolja kuharica, i time se dičim i ponosim.

S mamom uspijevam nekako preživljavati. Moja je obitelj navikla živjeti sama za sebe. Nekoliko dana baka i djedova, tetaka i ostale rodbine – bez prevelikih problema. Al mal dulje... osjeti se ipak nešto napetosti u zraku. Curke su bile pažene i mažene od bakice dok sam bila na operaciji, nije da nisu. Sad im je bolje s mojom mamom jer ja glumim "tampon-zonu". Al baka svejedno komentira događaje u školi, odluke, dogovore, prehranu. Mislim, komentira, nije ona ko dida Ante koji snuje i određuje i ak nije po njegovom – nije uopće dobro.

Mama mi je nagluha. Priznaje ona to. Al neće tražiti svoju doktoricu aparatić za sluh. Ovak se žema dere na telefon, bila u kući il u Konzumu, svi čuju što priča, hihihihi. Al ne čuje što joj mi u kući govorimo. Pa nakrene glavu i pokušava pročitati s usana. Pa kad dođe do greške u komunikacijskom kanalu, pita što smo u stvari rekle. Pa ja dignem glas. Pa se bakica nađe uvrijeđena, ispadne da se derem na nju. A ne derem se.

Ne mogu baš svoju mater tretirati ko sluškinju, pa da mi samo sprema, kuha, pere, pegla. I da bude kuš. Pa majka mi je, jedina koju imam. I srećom da je još imam. Al isto tako ne možemo imati baš isto mišljenje o svemu. Onda izbjegavam "vruće" teme. Bude malo naporno i za nju i za nas. Al eto, uskoro će završit zajedničko druženje.

Sutra, daklem, pičimo za Sisak. Ako je vjerovati prognostičarima, ne bi trebala padati kiša. Lani smo se mama i ja smrzle i smočile na groblju, poslale ostatak familije kućama a mi obišle sve zapamćene grobove. I poštenski promrzle čekajući autobus tri gladne godine. Baš je bilo ružno i depresivno vrijeme... Sjećam se da je i snijega znalo zapasti za Sisvete. Valjda neće ove godine... Nek mi otputujemo i vratimo se po lijepom vremenu.

Slijedeći tjedan počinjem normalno raditi. Čitamo se u ponedjeljak!

Jučer nam je tajo otputovao na poslovni put. Ostale četiri Gracije doma. Vrijeme bljakasto, kiša je cmoljila cijelo popodne, nije nam se dalo u šetnju ići. Kartale smo uno, gledale TV, čitale novine. Starijoj je Potočnici tajo u subotu ujutro uz jastuk stavio najnovijeg Harryja Pottera, dijete se ne odvaja od knjige. Bakica je kuhala, spremala, peglala. A meni crvi u dupetu.

Doma sam ovaj tjedan, ne znam kud bih sama sa sobom. Ništ ne radim, klatarim se po stanu. Čak sam i odspavala partiju oko podneva, sve od neradice. Postat ću obična trutina...

Danas je na dnevnom redu kosa. Od moje skoro pa bijele bujne pomalo frčkave kose, tijekom djetinjstva ostadoh samo plavuša. Pa me par hormonalnih poremećaja potamnilo. Pa su godine navalile i posijedile dio glave. Pa se to sjedilo pokrivalo farbicom ili izvlačenjem pramenova kroz onu plastičnu šuplju kapicu... A dužine? Od poluduge, preko Lokica, do kratke, pa jedno vrijeme imadoh do pol leđa, dugu i minivaliranu. Da bih negdje prije dvanaestak godina prešla u kratku fazu, ležernu i bez potrebe za češljanjem i izvlačenjem...

Jutros sam se išla ošišati. Zadnjih mjeseci sam svoju kratku kosu pokušala uvjeriti da naraste na Lokica frizuru. I donekle sam uspijevala ukrotiti par uvojaka koji mi se stvaraju oko ušiju čim je kosa preko 5 cm, i nekako sređivala da mi nije previše „zapeglan“ vrh glave od ležanja u krevetu. I planirala se bila ofarbati u malo žućkastiju verziju plavuše. Džaba sad sve. Frizerka mi skresala kosicu na 2-3 cm, da ne bude sad skroooz kratka al da se moji naviknu. Farba bude čekala, ako mi se bude uopće farbalo nakon što mi izraste nova lapa. Sad sam polusijedo-poluplava.

Slijedeći je korak pokrivanje glave. Moram si jedan dan napraviti modnu reviju turbana, marama i kapa. Prijetim se Potočnicama da ću si kupit crnu kožnu šiltericu i – pride – crne kožne hlače i hodat okolo... Curkama sam objasnila kakve će se promjene dogoditi u mom izgledu slijedećih mjeseci. Mrvici je sve to smiješno (i neka je, imati ćelavu mater je baš ludo). Starija nije puno komentirala. Rekoh da ću si nabaviti i periku i da ću nositi neka pokrivala za glavu, a ako im bude neugodno – neću ih skidati dok sam doma.

Inače imam naviku čupkanja kose. U osnovnoj školi sam bila dobila uši od djevojčice koju su stavili u klupu zajedno sa mnom. Kako je stalno bila uz mene, prepisivala i zapitkivala, s njene se grive čopor neugodnih bića preselio na moju svilenkastu dugu kosu. Tad su se uši tjerale iz glave praškom, diditijem. Sjećam se kako sam hodala po kući s ručnikom na glavi, i kako mi je mama iščešljavala te bube i gnjide. Kosu sam si „provjeravala“ provlačeći prstima po njoj i čim bi na nekoj vlasi osjetila izbočenje ili neravninu, dlaku sam čupala. Evo, desetljećima imam tu nezgodnu naviku. Muž kaže da bi mačka ostavljala manje dlaka za sobom u stanu od mene. Al to radim samo kad sam besposlena, kad ruke nemaju posla. Pokušat ću se skulirati, da si sama ne istrijebim sve dlake s glave.

Evo me na poslu. Došla obaviti još neke zaostatke i staviti porukicu na vrata da neću raditi slijedeći tjedan. Ionako već u četvrtak počinje produljeni vikend.

Osjećam se dobro, još uvijek sam pod zaštitom tekućeg lijeka protiv mučnine kojeg sam primila prije kemoterapije, ali nema razloga da i dalje ne ostanem u istom stanju i raspoloženju.

Obavila sam dakle prvu kemoterapiju. Noć s četvrtka na petak je bila malo nemirna, mene vam je u stvari više mučilo kak će mi upiknut onu iglu s ventilom, hoće li me boljet ili ne. A kad mi to uvale, onda ionako nemam što drugo raditi nego čekati da mi se uliju kemikalije...

Društvo mi je za početak pravila mlađa nećakinja. S njom sam jučer ujutro stigla na kliniku u dogovoreno vrijeme. Sestra me obavijestila da će me zvati (to mi se jedino ne sviđa na klinici, neprekidno čekanje i iščekivanje, nijedan točno određeni termin za bilo što...). I sjele pred lift nećakinja i ja i pričaj, pričaj, pričaj. Inače nemamo baš priliku provesti toliko vremena na samo pa je ovo baš bila zgoda da pretresemo neke teme. Nakon 40 minuta pozvaše me u sobu. Dobila sam mjesto na pomoćnom krevetu u sobi u kojoj nisam prije ležala. Soba iste veličine kao i moja bivša, ali u njoj ugurana četiri kreveta plus pomoćni. Da nisam došla puna pozitivne energije, možda bi me bar na tren ćopio osjećaj klaustrofobije. Pogotovo što se negdje oko 11 počela soba popunjavati posjetama. Tko je vidio posjete u 11 sati? U sobi s pet kreveta naguralo se još osam posjetitelja. Ma, ludnica...

Kad me upikla teta medicinska sestra, samo me malo zapeklo, mrvu jednu. I onda mi stavila svu potrebnu armaturu da mi infuzija teče besprijekorno. I uvalila mi prvu bočicu, i objasnila nećakinji gdje treba pozvoniti pa da sestra dođe promijeniti bočicu. I objasni mi nježna i blaga sestra da ću iz prve dvije bočice od po deci dobiti sredstvo protiv mučnine i povraćanja. Slijedeća bočica od deci prozirne tekućine je prvi lijek. Ondak slijedi bočica od dva i pol deci, s crvenom tekućinom, ko sok od brusnice recimo. Prve tri bočice tekle brzo. Prvu sam suknula za dvaest minuta, drugu za petnaest – krenulo me, hihihi, a treću za skoro deset minuta. Kapaju tekućine u moje tijelo, teče razgovor s nećakinjom, oko nas kakofonija glasova, gužva, neki ulaze, neki izlaze. Ja sve gledam svoj stalak s infuzijom i pokušavam iz glave istjerati scenu iz filma "Ima li pilota u avionu?". Ima tamo jedna curica koja leži na krevetu i prima infuziju, usred zrakoplova. Njojzi dolazi časna sestra s gitarom u ruci, da je mal razveseli pjesmom. Časna ubrzo upada u glazbenu ekstazu, počne mahat glavom i razbacivat se s gitarom i u žaru pjesme opizdi vratom gitare po infuziji, iščupa je djetetu. Dijete počne kolutat očima, usukivat obraze, bacat se po krevetu... Ajd, mala je preživjela, prištekali je opet... A ja ipak prođoh bez takve scene uživo.

Što se tiče te kemoterapije, nije to ništa strašno, fakat. Starija nećakinja mi poslala sms: "Čitala sam da bolje psihološko poimanje kemoterapije tj. pozitivno prihvaćanje i vizualizacija pomoći te tekućine organizmu daje dobre rezlutate, tako da te molim da joj zaželiš dobrodošlicu!" Pa sam to i činila.

Kad je stigla na red crvena tekućina, dođio mi onaj mladac što mi je prije popravljao krevet (a ja mislila da će cice pregledavat) i što me vozao na operaciju i izbavio iz šok-sobe. E, taj mi stavio crvenu tekućinu i usporio ritam. Pih. Prošlo trifrtalj sata, meni tek dvije trećine bočice ucurilo u rukicu. Pa mi srećom došla opet medicinska sestra i ubrzala ukapavanje. U međuvremenu mi se promijenila pratnja uz kemoterapiju. Otišla nećakinja, stigla mama iz Siska. I s njom si popričah, i kad je bila gotova infuzija, iskopčaše me i rekoše da pričekam kirurga da me pregleda i izvadi konce.

Srećom, to sam kratko čekala. Taman sam ulovila prazan hod kirurga između dvije operacije. On me pregledao, rekao da je sve dobro i uredno. Mislio je da će me morati punktirati, ali nigdje nije bilo nikakvog otoka oko dojke, limfa je očigledno sebi našla put. Malo je bilo neugodno izvlačenje konca na samoj dojci i štipkanje srebrnih kopčica na pazuhu, al ajd... preživjeh. Pitala sam kako se dalje ponašati, rekla da savjeti pljušte sa svih strana. Sve normalno. I štednjak i peglanje, sve što mislim da mogu i tijelo mi kaže da mogu – da radim. Što vidim da mi ne ide – nek odustanem. Pa probam za neko vrijeme. S kirurgom sam tako bila završila. Reče mi da mu se javim na kontrolu za dva mjeseca.

Sestra mi dala doznaku za vlasulju. Dobih i reklamni letak od frizerskog salona u Vinogradskoj bolnici, tamo ću za tri tjedna otići izabrati perikicu. Starija mi nećakinja savjetovala kovrčavu crvenokosu, bilo je tu i aluzija na bračne igrice, cccc. Vidjet ću, uostalom što se nudi pa ću izabrati što se meni i mužu svidi.

Oprostila se s Onkološkom kirurgijom. Tamo sam svoje obavila. Za tri tjedna, 16.11. javljam se u dnevnu bolnicu na Internističkom odjelu. Tamo ću prvo vaditi krv i obaviti EKG a potom će mi opet uvaliti bočice u venu. I tako ukupno tri i pol mjeseca. Već sam si preračunavala datume, krajem prosinca mi pada kemoterapija taman na kraju skijanja. Kako kemoterapija ne mora biti obavljena striktno u dan, tražit ću da mi prilagode taj termin čim se vratim s Rogle. Da mogu i na klizanje otić, i uživati u snijegu i obitelji.

Sinoć sam stigla doma. Muž je dovezao bakicu i mene. Doma nas je čekala jedna mala bolesnica. Mlađa Potočnica me plačnim glasom nazvala taman kad sam završila s kemoterapijom. Da ima temperaturu, da je buba glava i trbuh, da je gladna i sama. Seka joj stiže tek za sat vremena. Pa sam nazvala dragu gospođu koja mi je glačala rublje prije tjedan dana. Ona je otišla do Mrvice i skuhala joj čajeka. Taman je nakon toga stigla i Velika iz školice pa je nastavila dadiljati seku. Tijekom popodneva svako malo smo se čuli svo četvero. Navečer smo stigli, dijete je mam živnulo. Spekle se i tradicionalne petkovne palačinke, of skroz. Odgledali Big Brothera. Maleno dijete fektalo da spava sa mnom. Malo buncala, malo se bacakala. Jutros je bolje. Sve će to sad majkica izliječiti.

Slijedeći tjedan ne radim. Doma sam. Al mi muž ostavlja svoj laptop, pa ću mal visit na blogu i gmajlu. Ne mogu ja bez vas...

Alaaa, mili moji, skoro povilenih u toj Klinici.... Sad je sve jasno i znam na čemu sam.

Jutros smo dragi i ja otpratili curke u školu i krenuli prek Slovenije ka prijestolnici Hrvata. Došli u Kliniku, ja se prijavila (ovo se sad zvalo 2. upis, to mi dođe ko drugi upisni rok...), pa me poslaše na Kirurgiju. Tamo me dočekaše sestre i poslaše vaditi krv, iz prsta. Nalaz odmah gotov. “Sad čekajte” – rekoše. Sretnem kirurga svoga, prepozna me, pozdravi i kaže da me mora internist primiti i on će mi reći kakav je nalaz biopsije i koju terapiju mi određuju. Koliko se kirurg sjeća, nalaz mi je bio dosta dobar. Ako ostajem na terapiji, nakon terapije mi kirurg vadi konce. I tak me kirurg u biti otpravi, kao - vidimo se sutra. I čekali smo, čekali moj muž i ja. Satima. Došla i moja sestra s posla, ubrzo i šogor izluđen što doma šetka i nitko mu ništa ne javlja. Čekamo sad nas četvero. Opustjela klinika a internistica me ostavila za kraj svoje smjene jer se kao vodim da sam pacijentica, u sobi. I kao - tko me šljivi, ja ionako ležim u krevetu i brojim zvijezde. A dragi i ja od pol 12 do iza 18 h sjedimo i stojimo i šetamo po Klinici i čekamo...

Ajd, primi i mene i muža mi napokon ta internistica. I kaže – “Vama je izvađen tumor, 2x2x1 cm, pazušna jama predostrožnosti radi ali je potpuno zdrava i čista bila. Od svih mogućih tumora koji postoje, a svrstavaju se u tri kategorije, Vaša je kategorija nambr 1 a to je najmanje zloćudna. Vi ste sad potpuno zdrava žena ali, prevencije radi, da bismo bili sigurni da Vam se tumor neće više nikad vratiti potrebno Vas je tretirati slijedećom terapijom. Od sutra počinjete s kemoterapijom svaka 3 tjedna, ukupno 6 puta. U sklopu kemoterapije dobivate lijek protiv mučnine koji Vas štiti slijedeća 24 h i najbolje Vam je da putujete isti dan nakon terapije. Nakon 3 tjedna će Vam početi otpadati kosa - tražite doznaku za periku. Dva mjeseca nakon kemoterapije narast će Vam nova kosa, ljepša, bujnija A MOŽDA I KOVRČAVA. Nakon četiri terapije idete kod radiologa. On Vas pregleda i odredi treba li Vam i zračenje. Nakon kemoterapije dobivat ćete hormonalnu terapiju, vrstu lijeka koji će Vam blokirati hormone koji utječu na rast tumora. I slijedećih pet godina ćete se morati paziti i kontrolirati.”

Et, to je to. Ne da sam reagirala na vrijeme, nego.....

Sutra ću doživjeti svoju prvu kemoterapiju. Zamolila sam nećakinju da sjedi pored mene dok mi sva ta tekućina kapa u tijelo. Ležat ću u nečijoj sobi, s nepoznatim ženama. Baš mi se ne da slušati njihove životne priče i pričati svoju, nastojat ću svesti komunikaciju na dobar dan, dobar dan, kako ste, dobro.

Sad sam kod sestre, kod nje ću prespavati. Muž je otišao u Umag. Sutra ponovo dolazi. Po mene i mamu. Bakicu sam zamolila da mi dođe pomoći. Ne znam kako ću reagirati nakon kemoterapije. Nakon 24 sata “imuniteta” tko zna kako će mi se tijelo ponašati. Nek mi majka bude u blizini, nek kuha i sprema a ja ću odmarati. Dobit ću, naravno, recept za tablete protiv mučnine i odmah ih popiti ukoliko se pojavi i najmanja naznaka mučnine.

Pitala sam internisticu da li da koristim kakve preparate za povećanje imuniteta. “Draga gospođo, najviše će Vam pomoći žlica domaćeg meda svaki dan.” Mašala.

Mili moji, javim se vjerojatno u subotu. Ostajte mi veselo i zdravo! Ja sam smirena, zadovoljna i čvrsta da se uhvatim ukoštac sa svime što me čeka!

Čitamo jučer u novinama kako moderni pedofili mame djecu prek mobitela. Tajo i ja opet popričasmo s curkama, ponovismo upozorenja vezana uz susrete s nepoznatim ljudima, SMS poruke od anonimnih ili nepoznatih pošiljatelja, telefonske pozive na kućni fiksni broj. Znaju Potočnice puno, al nije na odmet ponoviti gradivo...

Sinoć oko 20 h zazvoni fiksni telefon. Javi se najmlađa. Pomalo zbunjeno popriča sa sugovornikom i spusti slušalicu. Da je zvala mama njene prijateljice iz razreda i pitala da li joj je kćer kojim slučajem kod nas. Mislim, halo?!

Ima par djevojčica iz tog razreda koje poslije škole tumaraju gradom. Osam-devet godina, eeeeej! Starci im daju lovu za ručak, pa si curke kupe burek ili pizzu. Onda okolo traže društvo. Jednom su tako ulovile moju mlađu i rekle da imaju neku slobodnu aktivnost iako je bila odgođena. Kćer se sjurila prema zgradi gdje se aktivnost odvija, a ove dvije se klatare i smijuckaju. I pozovu je da se odu prošetati po gradu. Mala ni pet ni šest, dohvati mobitel i javi kakva je stvar u pitanju. Pozvasmo je da dođe u dvorište s curkama. Da se poigraju pol sata i razlaz. Tak je i bilo. Još smo i tada komentirali malenoj kako je neodgovorno od roditelja što tako djecu puštaju cijelo popodne po vani. Ajd, sad postoje mobiteli pa ipak možeš provjeriti gdje ti je dijete, ako te uopće to zanima... Ne znam, ne bih voljela da sam morala biti u koži te mame od sinoć... Dobro da se i zabrinula nakon što je mrak već odavna opao po gradu...

Tajo i ja ni svoju stariju ne puštamo olako po mraku. Prošli vikend su u školskoj sportskoj dvorani imali neki turnir badmintonci. Bilo i Egipćana, Poljaka, Slovenaca. Pa je par puta velika Potočnica išla s društvom gledat te što bacakaju leteće perje prek mreže. Pa se vraćala predvečer. Bom nam nije bilo svejedno. Par hihotavo-kikotavih pubertetlijski rastrojenih curičaka hoda po gradu, da po gradu – po poluosvijetljenoj stazi od škole do "grada". Da ih netko putem sretne, pa dobaci štogod, pitanje je što bi i kako uzvratile. Mi za našu znamo kako bi da je sama, al u društvu, gdje se prave važne i hrabre – to ne znamo, možemo samo vjerovati da bi se snašla...

DODATAK:
Zvali su me iz Klinike danas. Sutra se trebam pojaviti kod njih. Vadit će mi konce. I gledat će me i pipat kirurg. I pričat će sa mnom. I objasnit što je biopsija pokazala. I onda će mi reći što dalje. Rekoše da ponesem pidžamu ako budem trebala ostati. Pa, da vidimo...

Starija Potočnica jučer se probudila sva slomljena i usporena. Stavila toplomjer pod rukicu – a ono temperatura ošla u visinu... Danas je na bolovanju, iako nema više temperaturu. Nek se odmara. Dvaput preko 39° otić nije baš mačji kašalj... Sad leži u toplome, gleda TV.

Mislili smo jučer ići u Rijeku, u Tower Centar, ali na kraju nismo. Treba djeci kupiti odjeću i obuću. Starija nema zimsku jaknu, mlađa nikako da si nađe odgovarajuće tenisice. Umaške trgovine su pročešljane, ništa se nije našlo, po običaju... Nastavit ćemo potragu čim budu svi zdravi.

Kod nas su uvijek neke čudne promjene vremena u jesen i proljeće – to se preskaču neke polujakne i cipele, skoro pa da iz sandala upadamo u čizme i iz vestica u debele jaknetine. Pogotovo kad počne bura puhati. A jučer i danas ne da bura dere nego je to grrrrozno. Dugo nije ovako orkanski puhala. Pa smo se lijepo grijali u stanu. Obavili puno posla. Zavakuumirali svu ljetnu odjeću i spremili vreće. Nek čekaju do drugog ljeta. Izvadili van dolčevite i veste. Pregledali skijaške rukavice i kacige. Još treba i skijaška odijela pogledati, mogu li curke upasti u njih ili ne. I ja bih baš mogla svoje žute tople čizmice donijeti u radnju, da mi griju noge... Kuhali smo jučer i kestene, s našeg placa. A mislili iza Učke kupiti lovranske marune, al eto... drugom zgodom.

Jutros izašla van u dvorište, a trava i prilaz dvorištu prepuni lišća. Što god je od lišća bilo labavo, otpalo je i nanijelo se po zakutcima. Prevrtali se noćas kontejneri, kloparale nepričvršćene škure... sigurno je i zeko tražio mamu svoju...

Jučer mi je bila jedna draga ženica, došla speglati veš. Ja ne smijem. Muž izglača što treba za sutradan, al se nakupilo ovih dana svega. U nas se pere jedna mašina veša dnevno. I za čas posla opet naraste hrpa nespeglanog.

Muž mi je divan, najbolji kojeg sam mogla imati . I zaslužila sam ga. Prošli smo zajedno puno toga, puno više dobra nego lošeg. Svako loše učvrstilo je još više našu povezanost. Znate ono: "Nasloni se na mene sad ti, ruku mi daj, dajem ti svoju riječ da i u dobru i u zlu ja bit ću tu da te tješim i nasmiješim...." Tako je kod nas. Sad su takve okolnosti da brine o meni. Pere mi kosicu, previja rane, maže masnice, provjerava kako vježbam. Znao je on i prije i skuhati i oprati suđe, i staviti i skinuti veš sa štrika. Sad se ja usudim samo skuhati, sve nešto lagano i bez puno miješanja, a on je preuzeo cijelo domaćinstvo. Ne njurga, sve radi. I inače ga i moja mama hvali, i moja sestra i teta. Prepoznata je njegova vrijednost odavna. Ali se on i dalje i iznova dokazuje i pokazuje koliko je vrijedan i zlatan. Da vam ne bi palo na pamet tražit ga, curke! Koja je sebi već našla, ima onakvog kakvog je zaslužila u datom trenutku. Ak joj nije dobar, valja ga zamijeniti. Koja još nije našla, neka dobro gleda i provjeri koga bira. Moj nije ni za najam. Možete ga samo hvaliti. I ako ga imate priliku upoznati, samo gledati, ne dirati...

...Ne mogu reći da uživam u svemu ovome. Al prilika je da se uoči koliko sitnih malih ali i krupnih poslova obavljam u kući a nitko to do sada nije primjećivao i svi su to uzimali zdravo za gotovo. Sad kad muž nešto spegla, curke i ja mu zahvalimo. Sinoć je starija Potočnica pekla palačinke. Malo moje umijeće pripremanja tijesta, malo njeno znanje pečenja – i palačinke izvrsne (nismo ni sumnjali da neće biti). I svi je ispohvalismo sinoć, i svejedno je još par puta tražila potvrdu kak ih je baš super spekla. I rekoh da i meni paše, i ja uživam kad mi netko s vremena na vrijeme zahvali što sam mu pripremila ili obavila nešto. Možda ta primjedba naiđe na plodno tlo, jednog dana kad se vratim u kolotečinu...

Jučer smo svi doma bili zaraženi pjesmom "Letovanić". Dragi i ja smo rođeni Siščani, to znate. Moj je najdraži nekoć plesao u folkloru. I pjevao i tancao na "Letovanić". A pjesma je bila dio obveznog programa na satovima tjelesnog odgoja ilitiga tjelesne kulture, po najnovijem. Toliko bliska domaaaća pjesma ostala je svih ovih godina u uhu i u duši.

Novi život udahnila joj je Maja Šuput, u "TV ekshibiciji problematičnog Roberta Knjaza i njegovih otmjenih suradnika", emisiji znanoj kao "Koledžicom po svijetu".



Zašto sve ovo? Jučer mi dolazi iz škole starija Potočnica. U nadahnutom govoru kojim je opisivala radnje, stanja i zbivanja u školi, spomenula da su se glazbeno kultivirali i učili pjesmu "Letovanić". Đe me nađe....

Nakon odrađenog ručka i domaće zadaće, prionusmo glasoviru. Orila se našim stanom, a i šire, vesela poskočica. Stiže tajo s posla. Ispriča mu Potočnica kak je bilo u školi. I, jel, spomene Letovanić. Iha! I moj najdraži, ozaren, otpjeva par kitica...

U kasno popodne stiže mlađa Potočnica s Učke. Škola u prirodi. Poludnevni izlet na obronke planne (ovo mi je legendarni Sklblz objasnio da je skoro pa jedina riječ u hrvatskom izričajnom jeziku (to je onaj koji se izriče, jelda) koja ima dva glasa N jedan pored drugoga. Druga je slanna, naravno). Nosila djeca i kape, rukavice i šalove. I poslužilo im dobro, jerbo je gorekarce bilo u par navrata vrlo zimovito. (Dobro su i prošli, već za danas popodne najavljeno je pogoršanje vremena i opadanje temperature.) Došlo dijete doma, malo ispričalo kak je bilo na izletu. Vidjeli samo biljke, nisu sreli niti jednu životinju (pih, pa ni medu, ni zeku, ni lisicu, ni jelena a ni Bambija...), nahodali se... U autobusu galama, cika, graja, al i poneka pjesma. Nisu pjevali Letovanića, oni znaju samo pop, rock i poneku istrijansku. Al moje malo dijete zna. Ter se Letovanić pjevao do kasne večeri u našemu domu.

Ide to mom starijem djetetu. Ne zna čitati note, uči napamet sve pjesme koje je naučim svirati na glasoviru. Ne kuži još neke zakonitosti i pravila koja vrijede u crtovlju, al ide joj. Nis ja kriva što znam note i znam pjevati. Ipak sam šest godina života išla u glazbenu. Četiri puta tjedno. Dvaput solfeggio. I morala znati otpjevati malu tercu il što mi je već profesor odredio. Al neću dijete opterećivati. Ne mora ona bit operna pjevačica ili najbrži prst Mediterana....

Petak, 12. listopada. Izlazak iz bolnice. To jutro ostala bez drenova i već me spirili vanka. Nazvala nećakinju da dođe po mene. Upregla je ko malog magu, al što mogu kad sam imala i bademantil i mali jastučić i torbu. Trebao to netko nositi...

Po boji bademantila upadala sam u oči. Narančasti, onak ko šakom u oko. Jedna moja cimerica imala drečeče zeleni s plavim obrubom, isto tako upadljiv. Sestra nas pohvalila za izbor boja, hihihi.

Kreveti u bolnici su tvrdi, pa sam molila seku da mi da neki mali jastuk da si probam kičmu nekako podložiti da me ne boli. Spavaš cijelu noć u istom položaju, a ujutro se budiš ko da ti je cijeli Parni valjak par puta prešao prek kičme. No, kad se dočepah svog kreveta u Umagu, onog ortopedskog kojeg smo kupili lani – e to je bila prava uživancija. Tek kad ti se ovak nešto dogodi, vidiš koliko se isplati takva investicija. Da je bilo više love pa da smo si mogli priuštiti onakav krevet gdje se može podizati bar uzglavlje da ne velim i nogice savijati – e, to bi bilo baš super za polupokretljivost i starost. No, ortopedski jastuk i ortopedski krevet pridonijeli su i te kako mom oporavku.

Platila sam boravak u bolnici manje neg sam mislila. Nisu mi naplatili one dane kad sam šetala po Umagu. Lijepo od njih. A jedna se sestra prijetila kak će nam u slučaju hitnoće uzet krevet ak nas nema u bolnici. Glavna sestra je to energično zanijekala. Da ne bi.

Elem, izlazak iz bolnice. Mal prije hodaš u pidžami s drenažom koja visi iz tebe. I za deset minuta si u civilki. I nitko više ne zna jesi li normalna, mislim – pacijentica, ili ne. Išla je ispred mene nećakinja, služila mi za proboj niz stepenice i po ulici. Sve sam se sklanjala od ljudi slijeva, da me ne bi tko zakačio putem. Mislim da bih se onesvijestila da me tko taknuo po ruci ili ramenu. Srećom, prošlo bez bliskih susreta.

Nećakinja me ostavila u sestrinoj kući a ona otišla svojoj obitelji. Popodne su stigli sestra i šogor, ja se već udomaćila. I upalila kompić, naravno. I javila se prisutnima na gmajlu. Pa možete si mislit koliko sam patila bez bloga... Je, prek mobitela sam čitala svoj blog i vaše komentare, i čitala priču Decembrice2001 posvećenu mojoj malenkosti, al to je znalo potrajati... jerbo je ekran mog mobitela puuuno uži od onog što sve stane u jedan redak na monitoru. Pa sam pikala lijevo desno par puta dok ne bih došla do kraja reda... pa bi se brzo umorila i ja i mobitel...

Predvečer su stigli moji najmiliji. Tog grljenja, ljubljenja, pipkanja, ispitivanja, teško je opisati... Cure su me ispitivački promatrale, objasnila sam im gdje me se ne smije dirati, što bolje da ne rade i ubrzo smo se navikli na ograničenja. Te je večeri bilo veselo u sestrinoj kući. Skupilo nas se poprilično, što djece što odraslih. Tradicionalnih petkovnih palačinki nije bilo (al će ih biti sad u petak, of skroz!), al se peklo kestenje, televizor pokušavao prenijeti sliku iz BB kuće, nadglasavali smo se s ljudima i životinjama...

U subotu smo muž i ja dogovorili spoj s gospođom Verom. Znate onu gospođu Vericu koja je ponudila mojim Potočnicama vrećice šećera što je skupljala? E, s tom gospođom. Našli smo se u kafiću, izljubili, sjeli i popričali. Malena li svijeta i slučajnosti, draga ženica rođena je u Sisku! Nakon razgovora ugodnog, zahvalili smo joj na dragocjenom poklonu i krenuli natrag, put Selske.

Onda smo se čuli sa Savršenom gospođom Preprekom Kokić. I popili blogersko-bezjačku kavu. Reče gore navedena gospoja da sam očito oporavljena dok mogu toliko kokodakat...

Stigosmo k sestri taman trenutak prije nego je moja mama krenula na vlak za Sisak... Bakica je preživjela gostovanje u Umagu, hihihi. Nije baka isto što i mati, zna to i ona, znamo i svi mi ostali. Al djeca nisu bila gladna ni žedna, odjeća je bila čista i speglana. Jest da je draga staričica cmoljila dok sam bila pod nožem, i brinula jer joj se nikako nisam javljala poslije operacije, a zet i starija kćer nisu joj jednostavno imali što za javiti dok nisu vidjeli kirurga i saznali da ostajem u šok-sobi. Potočnice su je tješile, pa se bakica onda kuražila pred njima. Al i to je prošlo. Sad je bakica u Sisku, rješava svoje poslove i probleme, sigurno se i pošteno isplakala u tišini doma svoga. Sad se nudi doći opet, kad me pozovu. Vidjet ćemo, možda se ipak snađemo bez nje ta prva dva dana koliko bih trebala provesti u Zagrebu zbog skidanja konaca i dogovora oko terapije. Ak bude trebalo, ako terapija bude dugotrajna i u vidu prisutnosti u bolnici, Bože moj, bakica će opet doći na zamjenu.

Ja radim. Samo ujutro. Dobila sam dopuštenje od direktora. Kapne i poneka kuna, malo ljudujem prek gmaila, malo surfam blogosferom. Popodne je obiteljsko. Koje li promjene, kojeg li života! Popiješ popodnevnu kavu, najbolju kavu – a kuha je moj muž, i onda ostaneš doma!!! Ne moraš ić više radit! Ihaaaa!

Vježbam redovito. Rukica se diže sve više, već prevrće i stranice novina. Ranu mi je u subotu previla nećakinja, medicinska radnica. Nježno i pažljivo. Rezove su mi pogledali skoro svi odrasli. Ja sam se gledala u zrcalo samo izdaleka, s flasterima na lijevoj strani. Tek prekjučer, kad mi je muž skinuo gaze i stavio novu na jedino mjesto gdje mi još flisa rana, stala sam pred zrcalo i promotrila situaciju. Imam deset punata ispod pazuha. Srebrne kopče. I 7-8 cm dugi rez po cici. Lijepo sašiven i prelijepljen širokom prozirnom ljepljivom vrpcom. Koju još nisam skinula. Inače je cijela ta strana u ogrooomnoj masnici. Sad prelazim u zeleno-žutu fazu. Na sreću, jer onak tamnoplavo-ljubičasto nije izgledalo nimalo privlačno.... Još vidam masnice od injekcija u desno rame i ožiljak od cjevčice za infuziju na nadlanici (ma, ispikali me svuda, dobro da ne propuštam sokove koje pijem). Al, osim što sam malo još ukočena u lijevoj fazi, baš sam si nešto lijepa.

Na ulasku u bolnicu i pri iščekivanju raznoraznih predoperativnih pretraga, primijetih po hodnicima bolesnike s onim vražjim cjevčicama i vrećicama. Kad sam sama počela hodati tim istim hodnicima, odlaziti s pripadajućim priborom u kupaonicu i wc, smetalo me to strašno i pomislih kako bi trebalo patentirati nešto nalik na pregaču, fertun s džepovima u koje bi se stavile te vrećilice da ih ne moraš nosakati u ruci. Ili, recimo, napraviti nešto nalik na torbicu koja se prebaci prek ramena i u nju uvali vrećica. Ili – mekani pojas s jednim džepom i to okomotati oko struka. Draga sestra Ljerka nam je ispričala da su prije nekog vremena pacijentice s "grudnog odjela" stavljale te drenove u fensi-šmensi vrećice skupih parfumerija i šetkale unaokolo, na sveopće veselje bolničkog osoblja koje se zadivilo ženskoj duhovitosti i domišljatosti.

Vrećice su nekima smetale i stvarale dodatnu brigu, neke su pacijentice i zaboravljale da vucaraju za sobom neke dodatke. Bilo je i vrištanja za takvim zaboravnim osobama, da ne bi zakačile vrećicu za krevet. A jedna je vrećica zajedno s cjevčicom skoro bila iščupana kad je pacijentica htjela zalupiti vrata za sobom...

Hrana u Klinici je jako dobra. S time se slažu i sve moje cimerice. Fakat sam se udebljala kilu i pol u tih tjedan dana bolničkog režima . A ponesoh vreću frfa (grickalica) i energetskih pločica, i sve to uredno vratih. Jedino za što mi je bila potrebna ekstra hrana je noć, jer sam navikla večerati iza 20 h, a večeru u bolnici poslužuju u 18.

Pila sam čokoladu iz kliničkog automata. Muž i sestra isprobaše kapučino (sad mi pred oči dolazi ona nosata talijanska faca iz reklame koja ćubi usne na poljubac i izgovara to kapu-ććććććććiiiino s mekanim ć, fuuuuj). Oboje je izvrsno, a ne sumnjam da su i ostali napici odlični. No, to sam saznala i prije odlaska. Dok mi je Jane opisivala kak da dođem do glavnog šaltera i kirurške ambulante, opširno i precizno, kako sam tražila, usput mi je i to napomenula.

Odmah drugi dan nakon operacije došla je u sobu fizioterapeutkinja i pokazala par vježbi koje treba redovito raditi, četiri puta dnevno. Par vježbi mogu bez poteškoća izvesti. Ali neke – uf... Taj prvi dan sam si morala zdravom rukom pomagat da si dodirnem straga suprotnu lopaticu ili sa strane vrh glave... Evo, vježbam već šest dana, svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Ako su moji dragi prisutni dok vježbam, bodre me i plješću.

Vidjela sam uživo kako izgleda kemoterapija. U petak ujutro, kad se ispraznio jedan od kreveta u mojoj sobi, uveli su jednu gospođu iz Splita koja je morala ležati sat i pol vremena dok joj nije infuzijom ulivena sva predviđena tekućina u obliku lijeka protiv mučnine i povraćanja i dvije vrste ozdravljujućih kemikalija. Žena se normalno digla nakon takvog postupka, izjavila da je malo usporena i omamljena, ali podnijela je to bez problema. Jest da je za vrijeme primanja kemoterapije uz nju bio suprug pa nam držao predavanja o svim mogućim vrstama karcinoma koje je pronašao na Internetu pa je postalo naporno i dosadno nakon takve tirade, al ajd...

U četvrtak mi izvadio kirurg jedan dren, u petak drugi. I rekao u petak da mogu ić kući. Da si mogu skinuti doma gaze. Da se smijem tuširati ali ne trljati (mhm, baš sam si nešto razmišljala kak bi se dirkala i trljala po cici, moš mislit...). Da će mi možda još par dana flisati rane od drenova. Da su mi žifci i limfni putevi prerezani i da moram vježbat i da će mi sad tijelo tražiti nove puteve za limfu. Da se nekim ženama limfa nakupi po ruci ili pod pazuhom pa da moraju ići na punkciju. Da se raspitam da li u Umagu ili blizini netko radi punkciju. Jer neki liječnici znaju punktirati ali neće. Ak treba, da slobodno dođem u Zagreb kod njih, oni će mi bez problema bilo kad punktirati ak što treba. Da ih nazovem i pitam ak me što brine ili zanima.

Kirurg je jako oprezan pri izricanju prognoza. No, ono što mi se najviše dojmilo je činjenica da je odmah nakon operacije govorio da će BITI POTREBNA terapija u vidu zračenja ili kemoterapije. A pri otpuštanju iz bolnice rekao mi je da će MOŽDA biti potrebna terapija i AKO bude potrebna, da ću trebati ostati dva dana u bolnici kad me pozovu na vađenje konaca. Ne držim se ja sad tog AKO ko pijan plota, ali budi mi nade.

Da sam prije dvije godine, kad sam napipala kvržicu u dojci, otišla u Kliniku, najvjerojatnije bi mi je odmah uklonili. Takav se dojam stječe, jer kirurzi daleko radije vade van sve sumnjivce. Jedna je moja cimerica imala mikroskopski velik kalcifikat koji je zabrinuo njenog doktora. I naveo našeg kirurga da je operira. Otvorili su joj dojku, izvadili taj komadićak i sad analiziraju. Žena ima mali rez na dojci i sigurna je da je učinjeno najbolje što se moglo. Moja druga cimerica imala je kvržicu koju joj na kraju nisu izvadili. Jer su pri operaciji vidjeli da nije nimalo sumnjiva. Al su joj izvadili drugu, koju nisu primijetili prije. Istrančirali su to tkivo do najmanjeg komadića i već sa popriličnom sigurnošću rekli da najvjerojatnije nije sumnjivo. U stvari, ja sam kao najgore prošla u sobi što se tiče šavova i rezuckanja, al Bože moj...

E da. Da sam mogla birati kad bih pod nož išla, izabrala bih baš ovo razdoblje. Sezona prošla, posla ionako neima, a Božić se smiješi izdaleka. Dok dođe vrijeme za skijanje i klizanje, ja ću već obaviti sve što treba.

U sobi, mojoj sobi, posebnoj sobi – oazi bolničkog mira, sobi-apartmanu s tri nova novcata kreveta, s dvije cimerice sličnih sudbina... u toj sobi, ljudi moji, u roku pet minuta vratio mi se žvot, rumenilo nagnalo u obraze. Okružiše me muž, sestra, cimerice, zakokodakasmo svi uglas. Staviše me u krevetac i tako krenuh na put ozdravljenja.

Objasnio mi muž što su mi vadili. Potvrdio moje nade, da je to što su mi napravili dobro. I da obećava. Istu storiju ispričao mi je kirurg kad me to popodne primio na previjanje.

Za slijedeći događaj bitan je uvod. U mom stilu, iz "stoljeća sedmog". Potreban je ukoliko želite shvatiti kakvu su mi se osjećajčići vrzmali po glavi kad sam prvi put upućena na previjanje...

Ja sam vam kukavica kukava. Od tamo nekog vremena poluvječnog studiranja, ne volim gledati kad mi vade krv. Par puta mi je bilo slabo pri takvim napadima na moju osobu. Pa sam unaprijed upozoravala pijavice da mogu ljosnut u nesvijest. Čak sam znala i ležati pri vađenju krvi. Unesrećenima mogu pomoći, previti dijete, vidjeti njegovu krv. Poslije me tek uhvati stres i drhtavica. Isto sam tako bila na granici strmekavanja u nesvjesticu kad bi mi se recimo prevrnuo nokat. Jednostavno sam takva. Kad god se negdje blebnem, poiskaču mi masničetine. Ma, mimoza živa. Al sam inače čvrsta ko stijena, pogotovo unazad dvije godine kako sam ojačala i udebljala se...

Elem, dođoh u previjalište. Tamo odbor za doček – kirurg i sestrice. Maknuše mi kalup s lijeve strane, slojeve gaze i flastera koji su mi poput gipsa učvršćivali dojku i pazuh. Ja mam zaustavila dah i okrenula glavu na drugu stranu. Da ne bi gledala što imam po tijelu... nema šanse. Kirurg me zagledao, pipao to cijelo područje. Ajd, nije previše boljelo al je bilo neugodno.

Rekao mi kirurg sve što je i mužu prethodni dan ispričao. Najavio da će me pustiti u petak ili subotu. Savjetovao da vježbam ruku redovito. Ma, hoću, kak ne bih!

I prođe prvi dan poslije operacije... Najgore je pregrmljeno...

Neću vas još puno davit ovim svojim putešestvijama. Sutra random natuknice i crtice iz bolničkog života. I dosta s time. Naravno, život mi se promijenio i više nikad neće biti potpuno isti. Ali, isto sunce sja, more jednako oduševljava, bura rastjeruje oblake i sive misli...

Aha, ček još da objasnim. Zlatooko, zlatokoso i zlatousto stvorenje pitalo me što je plačipi*ka. Joj, koliko sam stajala nad ovom riječju. Pa kad nisam plačimačak. To zvuči onak mileno i slatko. A ja baš nisam izgledala mileno i slatko dok sam iskrivljavala svoje prekrasne pravilne crte lica u plačnu masku. Tko je čitao Harryja Pottera, zna tko je Plačljiva Myrtla. Al nisu svi čitali i nisam mogla stavit da sam prava Myrtla. Eto.

Upute za tuširanje? Otpr.: Ujutro prije operacije otuširati se. DVAPUT se nasapunati medicinskim sapunom (moram li komentirat - dvaput je dvaput? Ili ne?). Odjenuti čisto donje rublje i čistu pidžamu... Da sestre i doktori ne padaju u nesvijest od smradova, hihihihi.

Četvrtak, 10.10.2007.
Probudih se u 5 h. I ostadoh dalje budna. U sobi prigušena svjetla, izvana dopiru zvuci ranojutarnjeg prometa. Budi se život i u bolnici. Mlade sestre i dalje obilaze bolesnike. Neki od pacijenata hrču, neki kukaju, neki zovu da im se pomogne. Cure sve naprave, al ne propuštaju prokomentirati i uzdahnuti. I pred nama i u prostoriji za sestre, pričaju o nama kao da nas nema. Jednoj bakici rekoše da je ne bi bolje tretirali ni u hotelu s pet zvjezdica...

Dođoše sestre za jutarnju toaletu. Treba se oprati za vizitu. Traže me da sjednem, spustim noge i odšećem do lavaboa kako bi me oprale. Je, frišku figu... Osjetih vrtoglavicu, pa mi roj zvjezdica nagrne na oči. Rekoh da mi se vrti. "Gledajte pred sebe i duboko dišite." Diši TI duboko, mene je strah da mi se rašiju šavovi dok dišem. Dok su sestre pametovale, već mi se sasvim zacrnilo pred očima. I vratiše me u prvobitni položaj. Tu me urediše ko malu bebu. Prepustih im se bez imalo srama. Uostalom, to im je posao. A ja svojim kolabriranjem (brrr, to mi je tako grozno odvratna riječ, ko da sam poluživa, ono - živ klan nedoklan...) postadoh slučaj "zadnji krevet". Tog se jutra položaj mog kreveta u šok-sobi spominjao svako malo...

Na jutarnjoj viziti, liječnice iz Intenzivne zabrinuo je "zadnji krevet" niskom tlakom. Pokušalo se pobuniti moje nemoćno tijelo protiv takvih objeda, ali nisam uspjela ni polubijesom podići taj tlakić na neku višu razinu. I rekoše mi da ću ostati u šok-sobi još jedan dan. Pa mi dođe sestra i reče da mi je muž vani. Što da?! Pa zar nije otišao kući? Evo ti onda doktorice. Da će mi pokušati upriličiti susret s mužem... Potonuše mi sve lađe. U životu se nisam osjećala slabije, jadnije, mizernije, nemoćnije, napuštenije nego tada. Nisam vjerovala da ja, ej - JA, optimistična, vesela, prpošna Pjesma mogu postati depresivna i jadna hrpa mesa, kostiju i par grama mozga.

Kad mi je doktorica ubrzo nakon takvog osjećaja bezdana došla s radosnom viješću da će me ipak vratiti u moju sobu, došlo je do provale. Bujica suza, jada, muke - izletjela je iz mene. Fakat se nisam mogla prepoznati. Pa postala sam najobičnija plačipi*ka! Doktorica me ostavila u takvom raspoloženju, uz kratku primjedbu da se pokušam sad smiriti da me muž ne vidi uplakanu. I tad mi priđe anđeo. Starija medicinska sestra, žena koja je preko pleća prevalila 30 godina staža, žena koja mi je do tada prilazila s energičnim naredbama i odrješitim pokretima, prišla mi je i uputila par rečenica. Toplih, ljudskih, ohrabrujućih, onakvih kakve sam ja svima oko sebe upućivala. Da samo hrabro izdržim, dignem glavu i borim se za sebe. Da imam obitelj koja me podržava i da će sve biti u redu, mora. Draga sestra Bernarda digla me iz depresije i crnila.

Dok je stigao mladi zgodni bolničar s mog odjela, već sam bila u puno boljem stanju. Sjedoh u kolica i odvezoh se. Zazvala sam sestru Bernardu na izlasku iz Intenzivne, ali me nije čula ili više nije bila na odjelu. Htjedoh joj se zahvaliti na utjesi. Nikad je neću zaboraviti... Na izlasku u hladno predvorje ugledah dva draga i bliska lica - muža i sestru. Koje li divnog, prekrasnog osjećaja!!! I ovaj put me pusa ulovila putem do lifta. Uvedoše me u sobu, okružiše me, smjestiše u krevet. Vidi, pa svijet je isti kakav ga ostavih!!!

Muž i sestra opisivali su mi svoj dio priče. Kad su me ispratili na operaciju, ostaše čekati kirurga. Izašao je tek nakon par sati, obavivši još dvije operacije. Objasnio im je da je izvadio i limfni čvor ispod pazuha kako bi bio potpuno siguran da je odstranjeno i više nego što je sumnjivo. Obzirom da je i on potvrdio da je izvađena žlijezda bila potpuno zdrava, bez ikakvih znakova upale, dao je nadu da je s ovom operacijom gotovo prčkanje po dojci. No, najavio je terapiju u vidu zračenja ili kemoterapije, ovisno o konačnom nalazu biopsije.

Tako su muž i sestra prije mene saznali što se dogodilo i kakve su prognoze. Nakon što je kirurg otišao s odjela intenzivne njege, njih je dvoje ostalo čekajući me. A on mene ni glasa ni stasa. Nakon sat vremena (a ja se u međuvremenu probudih i opet zaspah) postade im čudno. Srećom, našli su sestru koja im je rekla da ostajem tu noć u šok-sobi. Došli su u kliniku sutradan ujutro. I tak je počelo pregovaranje s doktoricom nakon jutarnje vizite. Muž je uvjeravao doktoricu kako ja inače znam imati nizak tlak, doduše ne više tako često kao do prije dvije godine, ali da je to kod mene moguće očekivati... Vjerujem da je dragi izgubio milijun živaca i uložio maksimum šarma i umijeća uvjeravanja kako bi me izvukao iz ralja Intenzivne...

Ponedjeljak, 8.10.2007.
Ispratilo me sunčano i hladno jutro. Bus do Zagreba. Pet sati putovanja, dovoljno za razmišljanje... Nakon ručka i popodnevne kavice kod sestre, ona i ja krenusmo ka Klinici. Ulaz otvoren, muvaju se pacijenti i civili. Ulazim u sobu, u njoj medicinska sestra i jedna pacijentica. Pacijenticu znam, upoznala sam je tjedan dana prije čekajući na prvi pregled kod kirurga, a obavljala je istovremeno kad i ja i neke predoperativne preglede. Moju novu cimericu zvali su još u petak, tek što je puštena iz klinike i rekli da joj je operacija zakazana za utorak pa da se prijavi u sobu u ponedjeljak. Pitam prisutnu med. sestru kad sam ja na programu. Kaže - isto sutra. Konačno! Obuzeo me pozitivni šok. Počelo je odbrojavanje! Obrijaše mi obje dojke i izbrijaše pazuhe do savršenstva. Dobih pol tablete za smirenje. I zabranu ića i pića od 22 h na dalje. Zovem muža, dogovaramo da sutradan ujutro ranom zorom krene za Zagreb.

Utorak, 9.10.2007.
Rano ujutro u sobu ulazi mladić u bijelom, pozdravlja i navlači jednokratne rukavice. Zgledamo se cimerica i ja, proučavamo ga ispitivački, ne znamo kojim poslom dolazi. Nakon par sekundi nedoumice, pitam ga što će nam raditi. Već sam bila spremna dić gornji dio pidžame i pokazat mu cicu. Ionako je većina osoblja ovdje zbog naših cica i ostalih organa... Zbunjeni dečec veli da je došao pospremiti krevete. Pih...

Nakon vizite i najave operacije za cimericu i mene, otuširah se po uputama nalijepljenim na vratima kupaonice. Počinje nervozno iščekivanje. Muž je stigao iz Umaga, sestra nije otišla raditi. Pravili su mi društvo cijelo jutro. Od nervoze prohodala sam hodnikom kilometre, ispratila svakog zamotanog pacijenta na krevetu kojeg su uvozili u lift. Oko podneva dobih još pola smirujuće tablete i ubrzo dođoše po mene s kotrljajućim krevetom. Polegoše me u pidžami, omotaše plahtom i povezoše prema liftu. Pred liftom još uhvatih mužev poljubac i sestrin osmijeh ohrabrenja. Spustiše me na 2. kat, gdje su operacijske dvorane i Služba za intenzivnu njegu. Skinuše me do gaća i predaše drugoj ekipi. U prohladnoj dvorani sama se prebacih na stol. Prišla mi je jedna zelena spodoba, predstavila se kao anesteziologinja, pitala koliko sam teška. Pak mi svezaše lijevu ruku zavojem za mekanu polugu koja je postavljena uz operacioni stol, kako bih oslobodila dojku za rezuckanje i opservacije. Desnu mi ruku razapeše i uvališe na nadlanicu onu grdu igletinu s dva ventila. Ubrzo mi valovi trnaca pojuriše tijelom i utonuh...

Maska na licu, glasovi. "Probudite se!". Pogled na sat lijevo od kreveta. 14 h. Polusvjesna svog stanja, mjesta na kojem se nalazim, utonuh u san bez snova. Ponekad se i probudih, ali pod utjecajem narkoze ponovo me hvatao hrkljuš. U trenucima lucidnosti čula sam sestru kako mi govori da me suprug pozdravlja. Rekoh joj da uzvraćam pozdrav i poručujem mužu da ide doma... I tako i tako ga ne mogu vidjeti, pitanje je kak će mi sutra biti. Očigledno da baš i neću za jedan dan izjuriti iz bolnice. Bolje mu je da ode Potočnicama. Mobitele, na sreću, imamo, čut ću se već s njima...

Svijest mi se razbistrila tek oko 18 h. Oko mene instrumenti, masku više nisam imala, u ruku s ventilima curi infuzija. Mlađahne sestre pregledavaju, mjere, zapisuju. Registriram potpuno nepoznatu prostoriju, hrpu aparata, zvukove bip-bipanja, prigušene glasove, zvukove bauštelaca izdaleka. Činjenica da mi je čvrsto zamotana lijeva dojka ali i pazuh oduze mi dah. Šok. Kako? ZAŠTO? Zar mi nije radiologinja na Klinici rekla da mi apsolutno ništa sumnjivo nije našla oko same kvržice?! Ovako sama, nemoćna, krhka, bolna, pokušah doći do logičnog odgovora na pitanje koje je bubnjalo u glavi... Nakon vječnosti preispitivanja i napinjanja sivih stanica, dođoh do zaključka - Ma, bolje nek je vani i više od potrebnog, time je manja vjerojatnost da će mi ponavljati operaciju...

U šok-sobi spoznah i da mi iz tijela vire dvije cjevčice. A na krajevima tih cjevčica - vrećice. Drenovi. Jedan iz dojke, jedan iz pazuha. Strahovito iskustvo i suočavanje s vlastitim strahom - em mi curi krv i limfa, em ću to morati vucarati za sobom, gledati gustu tamnocrvenu tekućinu kako kapa iz tijela. Te su cjevčice i vrećice bile jedan od bolničkih dodataka za koji sam bila stoposto sigurna da se MENI neće dogoditi. Je, drek...

Navečer sam uspjela čak i popapati žgance. Ruke malo drhtale, tijelo se ukočilo u strahu da se neki šav ne odveže, al ajd... No, tlak mi je bio strašno nizak. Još kad su me priključili na automatski tlakomjer pa mi se rukavica instrumenta svako malo napuhivala i stiskala a zvučni signali otkrivali da su dohvatili otkucaje moga bila, počela sam svako malo provjeravati brojke na monitoru ponad glave. Otkucaji srca - od 55 do 67 u minuti. Gornji tlakić od 87 do 95, donji 55. Ups...

Mili moji, otpuštena sam danas iz bolnice . Evo me kod sestre, popodne očekujem svoje najmilije da dođu iz Umaga. Ne znam kako bih se uopće pripremila na taj susret. Spoznala sam da sam itekako krvava ispod kože, da mogu biti i mimoza, i cendravica i strašljivica, ali i da se za 24 sata mogu potpuno preobraziti opet u pozitivnom smislu. Vraćam se kući u nedjelju, u ponedjeljak počinjem s malo promijenjenim "civilnim" životom. Za dva tjedna očekujem ponovni poziv u Kliniku, skidanje konaca i dogovor za terapiju. Usrdno se nadam da sam prebrodila najgore razdoblje svog života.

Što reći svima vama, Družbi Pjesme Kvržice, a da ne ispadnem patetična? Sretna sam jer sam BOGATA . Okružena pozornošću, prijateljstvom, toplinom i ljubavlju.

Slijedećih nekoliko postova posvetit ću proživljenim iskustvima unatrag tjedan dana. O da, pisala sam svaki dan. Materijala imala ko u priči...

Mašem vam desnom rukom, lijevu još kukavički štedim. Izgovaram se time što su mi prerezani živci i limfni putevi pa me malo strah, ali vježbam. Trudim se. Iz dana u dan bit ću sve bolje, obećajem.

Dragi posjetitelji Pjesminog bloga, evo najnovijih vijesti.

U ponedjeljak, dok je najveća većina nas besposličarila i uživala u neradnom danu, Ona je, izljubivši se sa svojim curicama, mužem i majkom, sjela na bus i otputovala u Zagreb. U prazničko predvečerje upidžamila se i ušuškala u svoj bolnički krevet.

Utorak, dakle jučer, bio je dan D. Operacija. Druga na redu, ipak je taj red čekala gotovo do samog podneva. Društvo i hrabrost pružali su joj suprug i sestra. Poslije su je premjestili na odjel intenzivne njege gdje je ostala do danas prije podne.

Prilikom samog zahvata liječnici su odlučili osim sumnjive kvržice odstraniti i nešto Pjesminih limfnih čvorova pod pazuhom. Preventivno, iako se tamo nikakve sumnjive promjene nisu nazirale. Što kažu da je odličan znak. I sve u svemu, samo još jedna potvrda da je naša Pjesma jedna pametna, odlučna i hrabra mlada žena, koja se brine za svoje zdravlje i promptno reagira na sumnjive kvržice.

Kvržica će biti analizirana, a rezultati će biti poznati za cca 10 dana. Točno što i kako će se djelovati, znat će se nakon biopsije.

Samo buđenje i sav onaj osjećaj nemoći koji je osjetio svatko tko je bio u odjelu intenzivne njege, bolje je ne prepričavati. Bilo, prošlo, što brže se zaboravilo. Samo kao crtica koja će ostati u blogoarhivi, zapisujem još da joj se tlak spustio na izuzetno niskih 87/55. Osim uobičajenih zvukova aparature na tom odjelu, osim jauka i stenjanja operiranih ljudi, čule su se i bušilice već spominjanih i demistificiranih bauštelaca.

Danas je došla ( da došla - NADOŠLA!) u svoju sobu, među svoje cimerice, vidjela se sa svojim suprugom i sestrom, malkice sam je i ja zagnjavila na mob, uglavnom, boja se vraća u obraze, a naša Pjesma bi se, prema liječničkoj prognozi, u petak mogla izpidžamiti, pokupiti svoje krpice, odjenuti «civilku» i krenuti u jednu malu, laganu šetnjicu zagrebačkim ulicama.

Kako je Goldy to duhovito smislio – mi smo Družba Pjesme Kvržice. Znam da nas ima jako puno koji isčekujemo njen povratk u blogosfreu. I ona to zna – a to je najvažnije. I dalje možete ostavljati svoje želje, pozdrave, dobre vibre, sunčane osmijehe i sve ostalo što biste joj htjeli poručiti u komentarima ispod posta. Znate da nas ona gleda i čita preko mobitela.

Sve vas puno pozdravlja i zahvaljuje na sms-ovima i porukama, a možebitni pristup kompu najavljuje najranije za subotu.

(pozdrav i od mene, 2mame, svima vama koji tu zavirite, a Pjesmicu molim da mi sms-a ima li kakvih primjedbi na tekst, pošto nismo prošle autorizaciju hehe. Ipak sam ja jedna štreberica, pa bih htjela dobiti prolaznu ocijenu)

Koje li uživancije... Vani sunce, bura je rastjerala oblake tmaste. Prozor u dnevnoj sobi širom otvoren, ugodno je toplo i uobičajeno tiho za nedjelju u malom gradiću pored mora. Iz kuhinje dopire zveckanje posuđa – mama sprema ručak. Dragi u fotelji čita novine, curke oblikuju glinamol, pripremaju zadatak iz biologije za stariju Potočnicu. Sjedim za muževim laptopom i „štrikam“ po tipkovnici.

Raspoloženje na visini. I ne bilo. Sve mi ide na ruku. I vrijeme. I obiteljska atmosfera. I dosad obavljeni poslovi, u radnji i doma. Jučer sam otišla u radnju, napravila nešto posla, kapnula i neka kuna. Zamijenila obavijest o godišnjem odmoru, umjesto do sutra – produžila si izostanak s posla do 14.10. Smanjila mi se drastično hrpa nespeglanog rublja. Vrijedna moja mama imala je što raditi ovih dana... Pere se već treća tura prljavog rublja. Ne usudim se ostaviti mami da se ona bakće s mojom Maricom, jerbo mi je vešmašina pretrpjela ratnu štetu. Otkinula sam joj gumb programatora. Radi Marica, uspijevam joj uvaliti taj gumb i uključiti odgovarajući program al samo ja to znam. Bakica bi se sva zmotala da joj u ruci ostane gumb i ne bi bila sigurna da li je uključila pravi program.

Jučer sam srela predsjednicu Zajednice žena Bujštine. Dogovorila da ću se angažirati u grupi žena za borbu protiv tumora dojke. Odlaziti s njom na predavanja po Bujštini, pričati ženama svoju i druge priče, obučavati ih kako se samopregledati. Imamo i modele dojki na kojima se mogu opipati kvržice. Evo prilike da pomognem drugima, da iskoristim svoje iskustvo kako bih druge educirala...

Popodne se spremamo u šetnju, nas četvero. Udahnuti svježeg morskog zraka, popričati. Sutra ujutro odoh na bus za Zagreb. U petak popodne me nije nazvala glavna sestra s Odjela. Rekla me nazvati da mi kaže jesam li na programu za utorak. Jer se već u petak znao popis operacija za utorak. Najvjerojatnije onda nisam. Muž me nagovara da ja nazovem. Zvala sam nekoliko puta, nitko se ne javlja. Praznikuju i sestre... Ma, nije bitno. Ja ionako putujem sutra. Sad odlazim u bolnicu u potpuno drugačijem raspoloženju. Spremna sam strpljivo čekati. Ležat ću tamo, čitati novine. Ako nisam na programu za utorak, bit ću za srijedu. Ili četvrtak. Obzirom na obavljene pretrage, sigurna sam da mi neće vaditi ništa više od kvržice.

Pozorno ću pratiti bauštelce i provjeriti ima li ipak koji reprezentativni primjerak. Pa ću vam ga uslikati. Sad mi žao što sam vam zrušila snove i maštanja i predrasude. Možda su svi praaavi fizikalci na nekom drugom gradilištu, tko zna...

Želim s vama podijeliti radost što je naša draga Dvojkica konačno dobila natrag svoj stari blog!!! Presretna sam zbog nje, znam da joj to puno znači.

I eto. Pišemo si, čitamo se. Ovo se moje bolovanje malo odužilo, ali ubrzo se vraćam u staru kolotečinu. Ma, možda ne i potpuno. Iako sam i do sada nastojala uživati u životu, u sitnicama i krupnicama koje me okružuju, odlučila sam još jače i još svjesnije živjeti svoj život. Smanjit ću posao, pokušati svesti stres na što manju mjeru. Bloga se ne nemam namjeru odreći. A ne!

Mašem vam svima! Ugodno se provedite za ovaj produženi vikend, iskoristite lijepo vrijeme!

Boravak u bolnici plaća se 50 kn na dan. Ova tri dana koja ću provesti doma isto plaćam. Tako čuvam krevet, da mi netko ne ukrade. Klinika će prek produženog vikenda zjapiti prazna.

Vjerojatno će čak i bauštelci otići doma. A baš ih je lijepo za vidjeti. Ujutro nešto prije 7 h stižu u svojim kombinezonima na gradilište. Vrijeme u Zagrebu bijaše toplo tih dana, temperatura se podizala dobrano iznad 20. Očekivah preplanula, znojna torza fizikalaca (dovoljno daleka da tjelesni mirisi ne dopru do nosnica uspaljenih pacijentica), al ništa, nisu nam se skidali... Par desetaka metara od našeg prozora strši u vis dizalica. Njome upravlja neki zreliji gospon. Kojem treba dosta vremena da se popenje na radno mjesto. Zastaje nekoliko puta da bi uhvatio dah. Nije njemu lako, ne. U visini, na osami, tramaka tim čudom tehnike. Kraći krak dizalice opterećen je s nekoliko betonskih blokova, ravnoteže radi. Postolje dizalice osigurano je svim i svačim, al nije bilo svejedno ni dizaličaru a ni nama uokolo kad smo gledali kako se dizalica ljulja. Naime, neki dan je druga dizalica na istom gradilištu krenula svojim duugačkim krakom prema "našoj" dizalici. Prešla je uspješno preko stabala u parkiću nasuprot Klinici. I krenula nezaustavljivo dalje. Nas tri iz sobe graknule, skočile na krevet najbliži prozorima i blenule. Bez imalo usporavanja, krak udaljene dizalice došao je do kabine nama bliske dizalice i kresnuo o nju. Zaljuljalo se čudo, majstor dizaličar otvorio svoj prozor i dreknuo, usplahirili se svi radnici u podnožju, graknuli radnici koji su se poput paukova povješali po novom dijelu Klinike. Na sreću, sve je dobro prošlo. Već smo u mislima vidjeli kako dizalica pada na nas, raspolavlja Kliniku, raja vrišti naokolo... Što su ti ljudi, što ti je površnost. Kako nisu mogli ti inženjeri, tehničari, majstori, štolisuveć, premjeriti prije koliko su dugački ti krakovi i koliko su međusobno udaljene dizalice... I onda se čudimo nesrećama na gradilištima...

Čekajući posljednji pregled, famoznog ORLa, raspitala sam se traže li liječnici s Klinike kakvu mitologiju. Vjerujte mi, čovjeku padne svašta na pamet u takvim trenucima. Pomisliš da ti možda rastežu te dane i pretrage u želji da ih “podmažeš”. Kakva već jesam, bila sam spremna otići u ordinaciju svog kirurga i pitati ga otvoreno koliko traži. No, da ne skačem pred rudo (il pod dizalicu, hihihi), zamolih nekoliko dragih osoba da mi se raspitaju. I oduševih se. Ne, niti govora. Ovo je zaista prava pravcata medicinska ustanova s vrhunskim stručnjacima (i skoro odreda mladim kadrom, kirurzi na mom katu su muškarci od svojih tridesetak godina, ne vjerujem da ijedan ima preko četrdeset) koje ne moraš dodatno motivirati. Naravno, sigurno će se obradovati nekom znaku pažnje. I sestre će s osmijehom primiti kavu ili bombonijeru…

Odlazeći jučer iz Klinike, uslikala sam mobitelom veliku roza vrpcu na vrhu zgrade.




Netko se lijepo dosjetio. Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, a 7. listopada proglašen je Nacionalnim danom borbe protiv raka dojke. Da sam prek vikenda ostala u bolnici, možda bi mi došao i Stipica i čestitao mi, tko zna, pa bismo se pred kamerama izljubili do pasa , hihihihihi… No, radije sam ja sada sa svojim najmilijima.

Propade mi hrpa planova. Jučerašnji dan mi je bio baš fuj i nabijen nervozom i ljutnjom. Sad sam si mal sredila bube u glavi.

U utorak predveče stigosmo muž i ja u Zagreb. Prek Rijeke. Ajd, nije se dogodila niti jedna prometna, iako je bilo ohoho kandidata koji su mogli postati invalidi toga dana il se pozdraviti sa životom. U prijestolnici smo prvo prošetali od Glavnog kolodvora do Trga a onda našli moju vjenčanu kumu ispod sata. Moj nas je dragi počastio kesten-pireom kod Vinceka, a kuma platila kavu u Bogovićevoj. Na vani. Pod ogroomnim suncobranima. Bilo je ugodno toplo, taman za majicu i jaknu. Lijepo se naljudovali, potom izljubili s kumicom i zapalili mojoj sestri i šogoru.

Sutradan, na Dan D, ranom zorom dragi i ja prošetali sto metara do Klinike. Već je bilo ljudi u čekaonici pred glavnim šalterom, al ništa zabrinjavajuće, pogotovo što sam znala da mogu preko reda predati uputnicu za prijem u bolnicu. Predavanje uputnica, prozivke i ambulante su počele raditi prije 8 h, što me ugodno iznenadilo. Al. Kad sam predala svoju uputnicu sestri, ona me zamolila da odem do anesteziologa i od njega pokupim anketni listić kojeg sam ispunila prije deset dana. Zašto taj listić nije već bio u prijemnoj kancelariji, jer su me već imali zapisanu za hospitalizaciju 3.10., ne znam. Čini mi se bi to ubrzalo prijem, al dobro. Čekala sam bar pol sata da se gospon anesteziolog, ovaj put mlađa al bahata faca ne pojavi i preda mi dragocjeni upitnik. Sad se vrati sestri, odgovori joj na raznorazna pitanja i konačno kreni na svoj odjel.

Na odjelu gužva, šeću sestre, doktori, pacijenti u pidžamama, ljudi u normalnoj odjeći. U predvorju naslagane torbe, svatko od nas donio je odjeću i pribor za nekoliko dana bolničkog boravka. Javiš se sestri, ona ti da papir s tvojim imenom i kaže kud trebaš ići. Obaviš tu pretragu pa se praznih ruku a ponekad i s nekim drugim papirom vratiš sestri i pitaš što dalje. Najčešći je odgovor bio «Pričekajte.». I onda čekaš u predvorju pred liftom, s grupom ljudi zabrinuta ili izgubljena lica. Dok te ne pozovu i kažu kud sad.

Moje putovanje katovima, hodnicima i ordinacijama klinike trajalo je skoro 10 sati. Do 14 h nije bilo slobodnog kreveta za mene. Umjesto da ručam u bolnici, jer sam – kao – primljena na hospitalizaciju, uspjela sam se izboriti da odem van na ručak. Slatka pobjeda. Onda sam se vratila i odradila još dvije pretrage. Nekoliko puta molila da mi presvuku krevet koji se u međuvremenu oslobodio. Već htjela tražiti čistu posteljinu pa da si sama presvučem taj vražji krevet. I konačno sam se u 17 h presvukla u ozbiljnu bolničku odoru i postala pacijentica.

Obavila sam analizu urina i krvi. Za krv su mi na odjelu dali ČETIRI epruvetice. Mrak mi pao na oči. Vaditeljica krvi me pokušala animirati jer sam joj okrenula glavu i nisam htjela gledati kak mi vadi snagu iz tijela. Onda me doktorica pitala ista pitanja na koja sam već odgovorila anesteziologu. Pa me je ultrazvučna doktorica zadržala više od pol sata. Ne samo da mi je pregledala grudi, nego i štitnjaču i bubrege i jetra i na meni održala cijelo jedno predavanje trojici specijalizanata. Koji su me isto pipali po cicama i sondama pretraživali organe i organizacije. Sad bar znam gdje mi se što nalazi, i da je sve okej. A slušajući predavanje gdje se sve može mučki skrivati tumor dojke, usput saznala da ja na tim mjestima nemam nikakve sumnjive kvrge i izrasline. Ajd, bar nešto... Rendgen ne da je bio detaljan nego me izvrtiše što okomito što vodoravno, što sprijeda što sa strane. Pa me htjedoše mamografirati. E, to nisam dala. Pa ja sam to odradila prije tri tjedna! Doktorica pozvala moju glavnu sestru i njih se dvije dogovorile da ja to zaista ne moram ponavljati. Još jedna pobjeda! Obavila sam i ginekološki pregled. Baš super, jer sam si bila za rujan planirala otić svojoj ginekologici pa me je mliječna žlijezda odvela u drugom pravcu. I EKG sam odradila.

Na kraju mi je ostao ORL. To sam saznala tek jučer ujutro nakon vizite. Koju sam očekivala uvjerena da ću saznati kako taj dan idem pod nož. A ne. Zašto bi bilo onako kako sam ja sebi zacrtala, i kak mi je kirurg u srijedu najavio. Ostala sam frapirana kad mi je glavna sestra rekla da je na listu četvrtkovnih operacija ušla jedna žena umjesto mene. I da sam zasigurno na listi za petak. Al da još nisam odradila ORL. Zašto i to treba odraditi prije operacije, nije mi previše jasno. Pogotovo jer mi je glavna sestra rekla da to i nije jako važna pretraga. Bila jako važna ili ne, ja sam je jučer čekala od pol 9 do 17 h! I nisam bila pozvana. Onda sam uspjela od glavne sestre izmoliti da me pusti van i da dođem u bolnicu u petak prije vizite. Jer bih inače povilenila, al fakat do granica neizdrživosti.

Evo me kod sestre. Jučerašnje popodne sam provela s mužem. Jutros sam se javila u bolnicu i odradila još taj ORL. I izašla iz bolnice! Uskoro s dragim svojim sjedam u auto i odoh u Umag. U Zagreb se vraćam u ponedjeljak. Uđem u kliniku, odjenem pidžamu, legnem u krevet i pravim se ko da produženog vikenda nije ni bilo te nastavljam prekinutu bolničku karijeru.

Hvala vam svima na toplim riječima i pozitivnoj energiji, čitala sam vaše komentare prek mobitela i ganuta gutala knedle... Javim se!

(piše vam 2mama, po naputku i uz dopuštenje vlasnice ovog bloga , a informacije koje slijede mješavina su onoga što sam saznala od Nje i onoga što mi je sms-om kao poruku vama poslala da objavim)

-iako je još jučer obavila sve što se obaviti dalo – istramakaše ju, krevet tek u 17 sati «zadužila»
-iako joj je obećano da će danske biti na redu, i na stolu, i da će se obaviti ono što se obaviti treba
naravno da se nešto «izjalovilo» - šipak, ko onaj sa fotke iz prethodnog posta, e, takav je u viziti jutroske dobila
«Ljuta sam ko leptir, al mi to ništa ne pomaže. Valja čekati do sutra, pa ću znati više ( i imati manje)»
-netko je bio hitniji ili bitniji ( ne znam, pa neću previše o tome..al ljuti me, jako.. a tek Nju..)
tako da je operacija, tj. taj predviđeni i planirani zahvat odgođen za sutra

Samim tim naša Pjesmica ima danas vremena prelistati sve moguće tiskovine, naspavati se, gledati kroz prozor, a ako se je sjetila ponijeti olovku i papira ( a poznavajući ju, ne sumnjam u to) može i jedno desetak postova pripremiti. I još dvije tri haiku stvari ( to ono, poslije obroka, u «nirvana» fazi) ili kakav junački ep, ak joj sustanarke iz sobe potaknu maštu.
Sve vas pozdravlja, i «mah-mah» poručuje
a ja napominjem da je opremljena mobitelom preko kojeg može priviriti na blog. Zato – ne štedite prstiće, ostavljajte poruke, i kad je u bolnički krevet spremljena, Pjesma je s vama/nama. Ma tko je ikad Pjesmu sustaviti mogao!