Čitamo jučer u novinama kako moderni pedofili mame djecu prek mobitela. Tajo i ja opet popričasmo s curkama, ponovismo upozorenja vezana uz susrete s nepoznatim ljudima, SMS poruke od anonimnih ili nepoznatih pošiljatelja, telefonske pozive na kućni fiksni broj. Znaju Potočnice puno, al nije na odmet ponoviti gradivo...

Sinoć oko 20 h zazvoni fiksni telefon. Javi se najmlađa. Pomalo zbunjeno popriča sa sugovornikom i spusti slušalicu. Da je zvala mama njene prijateljice iz razreda i pitala da li joj je kćer kojim slučajem kod nas. Mislim, halo?!

Ima par djevojčica iz tog razreda koje poslije škole tumaraju gradom. Osam-devet godina, eeeeej! Starci im daju lovu za ručak, pa si curke kupe burek ili pizzu. Onda okolo traže društvo. Jednom su tako ulovile moju mlađu i rekle da imaju neku slobodnu aktivnost iako je bila odgođena. Kćer se sjurila prema zgradi gdje se aktivnost odvija, a ove dvije se klatare i smijuckaju. I pozovu je da se odu prošetati po gradu. Mala ni pet ni šest, dohvati mobitel i javi kakva je stvar u pitanju. Pozvasmo je da dođe u dvorište s curkama. Da se poigraju pol sata i razlaz. Tak je i bilo. Još smo i tada komentirali malenoj kako je neodgovorno od roditelja što tako djecu puštaju cijelo popodne po vani. Ajd, sad postoje mobiteli pa ipak možeš provjeriti gdje ti je dijete, ako te uopće to zanima... Ne znam, ne bih voljela da sam morala biti u koži te mame od sinoć... Dobro da se i zabrinula nakon što je mrak već odavna opao po gradu...

Tajo i ja ni svoju stariju ne puštamo olako po mraku. Prošli vikend su u školskoj sportskoj dvorani imali neki turnir badmintonci. Bilo i Egipćana, Poljaka, Slovenaca. Pa je par puta velika Potočnica išla s društvom gledat te što bacakaju leteće perje prek mreže. Pa se vraćala predvečer. Bom nam nije bilo svejedno. Par hihotavo-kikotavih pubertetlijski rastrojenih curičaka hoda po gradu, da po gradu – po poluosvijetljenoj stazi od škole do "grada". Da ih netko putem sretne, pa dobaci štogod, pitanje je što bi i kako uzvratile. Mi za našu znamo kako bi da je sama, al u društvu, gdje se prave važne i hrabre – to ne znamo, možemo samo vjerovati da bi se snašla...

DODATAK:
Zvali su me iz Klinike danas. Sutra se trebam pojaviti kod njih. Vadit će mi konce. I gledat će me i pipat kirurg. I pričat će sa mnom. I objasnit što je biopsija pokazala. I onda će mi reći što dalje. Rekoše da ponesem pidžamu ako budem trebala ostati. Pa, da vidimo...