Propade mi hrpa planova. Jučerašnji dan mi je bio baš fuj i nabijen nervozom i ljutnjom. Sad sam si mal sredila bube u glavi.
U utorak predveče stigosmo muž i ja u Zagreb. Prek Rijeke. Ajd, nije se dogodila niti jedna prometna, iako je bilo ohoho kandidata koji su mogli postati invalidi toga dana il se pozdraviti sa životom. U prijestolnici smo prvo prošetali od Glavnog kolodvora do Trga a onda našli moju vjenčanu kumu ispod sata. Moj nas je dragi počastio kesten-pireom kod Vinceka, a kuma platila kavu u Bogovićevoj. Na vani. Pod ogroomnim suncobranima. Bilo je ugodno toplo, taman za majicu i jaknu. Lijepo se naljudovali, potom izljubili s kumicom i zapalili mojoj sestri i šogoru.
Sutradan, na Dan D, ranom zorom dragi i ja prošetali sto metara do Klinike. Već je bilo ljudi u čekaonici pred glavnim šalterom, al ništa zabrinjavajuće, pogotovo što sam znala da mogu preko reda predati uputnicu za prijem u bolnicu. Predavanje uputnica, prozivke i ambulante su počele raditi prije 8 h, što me ugodno iznenadilo. Al. Kad sam predala svoju uputnicu sestri, ona me zamolila da odem do anesteziologa i od njega pokupim anketni listić kojeg sam ispunila prije deset dana. Zašto taj listić nije već bio u prijemnoj kancelariji, jer su me već imali zapisanu za hospitalizaciju 3.10., ne znam. Čini mi se bi to ubrzalo prijem, al dobro. Čekala sam bar pol sata da se gospon anesteziolog, ovaj put mlađa al bahata faca ne pojavi i preda mi dragocjeni upitnik. Sad se vrati sestri, odgovori joj na raznorazna pitanja i konačno kreni na svoj odjel.
Na odjelu gužva, šeću sestre, doktori, pacijenti u pidžamama, ljudi u normalnoj odjeći. U predvorju naslagane torbe, svatko od nas donio je odjeću i pribor za nekoliko dana bolničkog boravka. Javiš se sestri, ona ti da papir s tvojim imenom i kaže kud trebaš ići. Obaviš tu pretragu pa se praznih ruku a ponekad i s nekim drugim papirom vratiš sestri i pitaš što dalje. Najčešći je odgovor bio «Pričekajte.». I onda čekaš u predvorju pred liftom, s grupom ljudi zabrinuta ili izgubljena lica. Dok te ne pozovu i kažu kud sad.
Moje putovanje katovima, hodnicima i ordinacijama klinike trajalo je skoro 10 sati. Do 14 h nije bilo slobodnog kreveta za mene. Umjesto da ručam u bolnici, jer sam – kao – primljena na hospitalizaciju, uspjela sam se izboriti da odem van na ručak. Slatka pobjeda. Onda sam se vratila i odradila još dvije pretrage. Nekoliko puta molila da mi presvuku krevet koji se u međuvremenu oslobodio. Već htjela tražiti čistu posteljinu pa da si sama presvučem taj vražji krevet. I konačno sam se u 17 h presvukla u ozbiljnu bolničku odoru i postala pacijentica.
Obavila sam analizu urina i krvi. Za krv su mi na odjelu dali ČETIRI epruvetice. Mrak mi pao na oči. Vaditeljica krvi me pokušala animirati jer sam joj okrenula glavu i nisam htjela gledati kak mi vadi snagu iz tijela. Onda me doktorica pitala ista pitanja na koja sam već odgovorila anesteziologu. Pa me je ultrazvučna doktorica zadržala više od pol sata. Ne samo da mi je pregledala grudi, nego i štitnjaču i bubrege i jetra i na meni održala cijelo jedno predavanje trojici specijalizanata. Koji su me isto pipali po cicama i sondama pretraživali organe i organizacije. Sad bar znam gdje mi se što nalazi, i da je sve okej. A slušajući predavanje gdje se sve može mučki skrivati tumor dojke, usput saznala da ja na tim mjestima nemam nikakve sumnjive kvrge i izrasline. Ajd, bar nešto... Rendgen ne da je bio detaljan nego me izvrtiše što okomito što vodoravno, što sprijeda što sa strane. Pa me htjedoše mamografirati. E, to nisam dala. Pa ja sam to odradila prije tri tjedna! Doktorica pozvala moju glavnu sestru i njih se dvije dogovorile da ja to zaista ne moram ponavljati. Još jedna pobjeda! Obavila sam i ginekološki pregled. Baš super, jer sam si bila za rujan planirala otić svojoj ginekologici pa me je mliječna žlijezda odvela u drugom pravcu. I EKG sam odradila.
Na kraju mi je ostao ORL. To sam saznala tek jučer ujutro nakon vizite. Koju sam očekivala uvjerena da ću saznati kako taj dan idem pod nož. A ne. Zašto bi bilo onako kako sam ja sebi zacrtala, i kak mi je kirurg u srijedu najavio. Ostala sam frapirana kad mi je glavna sestra rekla da je na listu četvrtkovnih operacija ušla jedna žena umjesto mene. I da sam zasigurno na listi za petak. Al da još nisam odradila ORL. Zašto i to treba odraditi prije operacije, nije mi previše jasno. Pogotovo jer mi je glavna sestra rekla da to i nije jako važna pretraga. Bila jako važna ili ne, ja sam je jučer čekala od pol 9 do 17 h! I nisam bila pozvana. Onda sam uspjela od glavne sestre izmoliti da me pusti van i da dođem u bolnicu u petak prije vizite. Jer bih inače povilenila, al fakat do granica neizdrživosti.
Evo me kod sestre. Jučerašnje popodne sam provela s mužem. Jutros sam se javila u bolnicu i odradila još taj ORL. I izašla iz bolnice! Uskoro s dragim svojim sjedam u auto i odoh u Umag. U Zagreb se vraćam u ponedjeljak. Uđem u kliniku, odjenem pidžamu, legnem u krevet i pravim se ko da produženog vikenda nije ni bilo te nastavljam prekinutu bolničku karijeru.
Hvala vam svima na toplim riječima i pozitivnoj energiji, čitala sam vaše komentare prek mobitela i ganuta gutala knedle... Javim se!
Post je objavljen 05.10.2007. u 12:35 sati.