Pregled posta

Crtice

Na ulasku u bolnicu i pri iščekivanju raznoraznih predoperativnih pretraga, primijetih po hodnicima bolesnike s onim vražjim cjevčicama i vrećicama. Kad sam sama počela hodati tim istim hodnicima, odlaziti s pripadajućim priborom u kupaonicu i wc, smetalo me to strašno i pomislih kako bi trebalo patentirati nešto nalik na pregaču, fertun s džepovima u koje bi se stavile te vrećilice da ih ne moraš nosakati u ruci. Ili, recimo, napraviti nešto nalik na torbicu koja se prebaci prek ramena i u nju uvali vrećica. Ili – mekani pojas s jednim džepom i to okomotati oko struka. Draga sestra Ljerka nam je ispričala da su prije nekog vremena pacijentice s "grudnog odjela" stavljale te drenove u fensi-šmensi vrećice skupih parfumerija i šetkale unaokolo, na sveopće veselje bolničkog osoblja koje se zadivilo ženskoj duhovitosti i domišljatosti.

Vrećice su nekima smetale i stvarale dodatnu brigu, neke su pacijentice i zaboravljale da vucaraju za sobom neke dodatke. Bilo je i vrištanja za takvim zaboravnim osobama, da ne bi zakačile vrećicu za krevet. A jedna je vrećica zajedno s cjevčicom skoro bila iščupana kad je pacijentica htjela zalupiti vrata za sobom...

Hrana u Klinici je jako dobra. S time se slažu i sve moje cimerice. Fakat sam se udebljala kilu i pol u tih tjedan dana bolničkog režima . A ponesoh vreću frfa (grickalica) i energetskih pločica, i sve to uredno vratih. Jedino za što mi je bila potrebna ekstra hrana je noć, jer sam navikla večerati iza 20 h, a večeru u bolnici poslužuju u 18.

Pila sam čokoladu iz kliničkog automata. Muž i sestra isprobaše kapučino (sad mi pred oči dolazi ona nosata talijanska faca iz reklame koja ćubi usne na poljubac i izgovara to kapu-ććććććććiiiino s mekanim ć, fuuuuj). Oboje je izvrsno, a ne sumnjam da su i ostali napici odlični. No, to sam saznala i prije odlaska. Dok mi je Jane opisivala kak da dođem do glavnog šaltera i kirurške ambulante, opširno i precizno, kako sam tražila, usput mi je i to napomenula.

Odmah drugi dan nakon operacije došla je u sobu fizioterapeutkinja i pokazala par vježbi koje treba redovito raditi, četiri puta dnevno. Par vježbi mogu bez poteškoća izvesti. Ali neke – uf... Taj prvi dan sam si morala zdravom rukom pomagat da si dodirnem straga suprotnu lopaticu ili sa strane vrh glave... Evo, vježbam već šest dana, svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. Ako su moji dragi prisutni dok vježbam, bodre me i plješću.

Vidjela sam uživo kako izgleda kemoterapija. U petak ujutro, kad se ispraznio jedan od kreveta u mojoj sobi, uveli su jednu gospođu iz Splita koja je morala ležati sat i pol vremena dok joj nije infuzijom ulivena sva predviđena tekućina u obliku lijeka protiv mučnine i povraćanja i dvije vrste ozdravljujućih kemikalija. Žena se normalno digla nakon takvog postupka, izjavila da je malo usporena i omamljena, ali podnijela je to bez problema. Jest da je za vrijeme primanja kemoterapije uz nju bio suprug pa nam držao predavanja o svim mogućim vrstama karcinoma koje je pronašao na Internetu pa je postalo naporno i dosadno nakon takve tirade, al ajd...

U četvrtak mi izvadio kirurg jedan dren, u petak drugi. I rekao u petak da mogu ić kući. Da si mogu skinuti doma gaze. Da se smijem tuširati ali ne trljati (mhm, baš sam si nešto razmišljala kak bi se dirkala i trljala po cici, moš mislit...). Da će mi možda još par dana flisati rane od drenova. Da su mi žifci i limfni putevi prerezani i da moram vježbat i da će mi sad tijelo tražiti nove puteve za limfu. Da se nekim ženama limfa nakupi po ruci ili pod pazuhom pa da moraju ići na punkciju. Da se raspitam da li u Umagu ili blizini netko radi punkciju. Jer neki liječnici znaju punktirati ali neće. Ak treba, da slobodno dođem u Zagreb kod njih, oni će mi bez problema bilo kad punktirati ak što treba. Da ih nazovem i pitam ak me što brine ili zanima.

Kirurg je jako oprezan pri izricanju prognoza. No, ono što mi se najviše dojmilo je činjenica da je odmah nakon operacije govorio da će BITI POTREBNA terapija u vidu zračenja ili kemoterapije. A pri otpuštanju iz bolnice rekao mi je da će MOŽDA biti potrebna terapija i AKO bude potrebna, da ću trebati ostati dva dana u bolnici kad me pozovu na vađenje konaca. Ne držim se ja sad tog AKO ko pijan plota, ali budi mi nade.

Da sam prije dvije godine, kad sam napipala kvržicu u dojci, otišla u Kliniku, najvjerojatnije bi mi je odmah uklonili. Takav se dojam stječe, jer kirurzi daleko radije vade van sve sumnjivce. Jedna je moja cimerica imala mikroskopski velik kalcifikat koji je zabrinuo njenog doktora. I naveo našeg kirurga da je operira. Otvorili su joj dojku, izvadili taj komadićak i sad analiziraju. Žena ima mali rez na dojci i sigurna je da je učinjeno najbolje što se moglo. Moja druga cimerica imala je kvržicu koju joj na kraju nisu izvadili. Jer su pri operaciji vidjeli da nije nimalo sumnjiva. Al su joj izvadili drugu, koju nisu primijetili prije. Istrančirali su to tkivo do najmanjeg komadića i već sa popriličnom sigurnošću rekli da najvjerojatnije nije sumnjivo. U stvari, ja sam kao najgore prošla u sobi što se tiče šavova i rezuckanja, al Bože moj...

E da. Da sam mogla birati kad bih pod nož išla, izabrala bih baš ovo razdoblje. Sezona prošla, posla ionako neima, a Božić se smiješi izdaleka. Dok dođe vrijeme za skijanje i klizanje, ja ću već obaviti sve što treba.

Post je objavljen 16.10.2007. u 11:36 sati.